–

za X, A. Khalaf, advocaat,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs, A. Van Baelen M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, A. Edelmannová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju D. G. Pintusa, avvocato dello Stato,

–

za austrijsku vladu, A. Posch i J. Schmoll, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, L. Grønfeldt i G. Wils, a zatim G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.; u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe X i Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheid (državni tajnik za pravosuđe i sigurnost, Nizozemska, u daljnjem tekstu: državni tajnik) u pogledu odbijanja potonjeg da uzme u razmatranje zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je osoba X podnijela u Nizozemskoj.

3

U skladu s uvodnim izjavama 3., 20., 32. i 39. Uredbe Dublin III:

[…]

[…]

[…]

4

U članku 3. te uredbe, naslovljenom „Pristup postupku za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu”, određuje se:

„1.   Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva […] na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.

2.   Kada na temelju kriterija navedenih u ovoj Uredbi nije moguće odrediti nijednu odgovornu državu članicu, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je prva država članica u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Kada podnositelja zahtjeva nije moguće transferirati u državu članicu, koja je prvobitno određena kao odgovorna, zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositeljâ zahtjeva u toj državi članici, koji izazivaju opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. [Povelje], država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice i dalje razmatra kriterije iz poglavlja III. da utvrdi može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu.

Kada transfer u skladu s ovim stavkom nije moguće obaviti ni u jednu državu članicu određenu na temelju kriterija iz poglavlja III. ili u prvu državu članicu u kojoj je zahtjev podnesen, država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice postaje odgovorna država članica.

[…]”

5

U stavcima 1. do 3. članka 5. navedene uredbe propisuje se:

„1.   Da se olakša postupak određivanja odgovorne države članice, država članica koja provodi taj postupak s podnositeljem zahtjeva vodi osobni intervju. Intervju također omogućuje da podnositelj zahtjeva ispravno razumije informacije koje dobiva u skladu s člankom 4.

2.   Osobni se intervju može izostaviti ako [je]:

[…]

3.   Osobni se intervju provodi pravodobno, u svakom slučaju prije donošenja bilo kakve odluke o transferu podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu u skladu s člankom 26. stavkom 1.”

6

U skladu s člankom 21. te uredbe:

„1.   Kada država članica, u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, može što je prije moguće, a u svakom slučaju u roku tri mjeseca od datuma na koji je zahtjev podnesen u smislu članka 20. stavka 2., zatražiti od druge države članice da prihvati podnositelja zahtjeva.

[…]

3.   slučajevima iz stavaka 1. i 2. zahtjev za prihvat od strane druge države članice daje se uporabom standardnog obrasca i uključuje dokaze ili dokaze na osnov[i] indicija kako je navedeno u oba popisa iz članka 22. stavka 3. i/ili odgovarajuće elemente iz izjave podnositelja zahtjeva, koji tijelima zamoljene države članice omogućuju da provjeri je li odgovorna na temelju kriterija iz ove Uredbe.

[…]”

7

Članak 22. Uredbe Dublin III glasi:

„[…]

2.   U postupku određivanja odgovorne države članice koriste se elementi dokaza ili dokaza na osnov[i] indicija.

3.   Komisija provedbenim aktima uspostavlja i redovito preispituje oba popisa s navedenim odgovarajućim elementima dokaza ili dokaza na osnov[i] indicija u skladu s kriterijima navedenim u točkama (a) i (b) ovog stavka. […]

[…]

(b) Dokaz na osnov[i] indicija

[…]

4.   Uvjet dokaza ne smije prelaziti ono što je potrebno za ispravnu primjenu ove Uredbe.

5.   Ako ne postoje formalni dokazi, zamoljena država članica priznaje svoju odgovornost, ako su dokazi na osnov[u] indicija koherentni, provjerljivi i dovoljno detaljni za utvrđivanje odgovornosti.

[…]”

8

Osoba X sirijski je državljanin. Zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela je u Poljskoj 9. studenoga 2021.

9

Potom je 21. studenoga 2021. ušla u Nizozemsku, gdje je sljedećeg dana podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu.

10

Kraljevina Nizozemska zatražila je 20. siječnja 2022. od Republike Poljske da ponovno prihvati osobu X na temelju članka 18. stavka 1. točke (b) Uredbe Dublin III. Potonja je država članica 1. veljače 2022. prihvatila taj zahtjev na temelju članka 18. stavka 1. točke (c) te uredbe.

11

Odlukom od 20. travnja 2022. državni tajnik nije uzeo u razmatranje zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je osoba X podnijela u Nizozemskoj jer je Republika Poljska odgovorna za razmatranje tog zahtjeva te je odbio argumente koje je osoba X istaknula kako bi se usprotivila svojem transferu.

12

Osoba X podnijela je tužbu protiv te odluke rechtbanku Den Haag, zittingsplaats’s‑Hertogenbosch (Sud u Haagu, stalna služba u 's Hertogenboschu), sudu koji je uputio zahtjev, kako bi se zabranio njezin transfer u Poljsku. Istodobno je zatražila da se taj transfer zabrani do donošenja konačne odluke o toj tužbi, što je prihvaćeno.

13

Sud koji je uputio zahtjev navodi da u okviru tužbe osoba X tvrdi, kao prvo, da su poljska tijela povrijedila njezina temeljna prava.

14

U tom pogledu, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navode se njezine tvrdnje o tome da je u tri navrata – jednom i noću – bila predmet odgurivanja (pushback) u Bjelarusu nakon što je ušla na poljsko državno područje. Osoba X navodi da je naposljetku uspjela ući u Poljsku s dva člana svoje obitelji 7. studenoga 2021. i da je ostala u šumi prije nego što je uhićena i predana službenicima granične policije. Dodaje da su tijekom tog boravka u šumi njezini životni uvjeti postali neodrživi. Prema njezinim navodima, pristala je na uzimanje otisaka prstiju pod prijetnjom vraćanja u Bjelarus te na savjet jedne organizacije, ne znajući da je ta činjenica jednakovrijedna podnošenju zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Tom je prilikom primila dokumente na poljskom jeziku i dokument na arapskom jeziku koji je sadržavao informacije o Uredbi Dublin III, ali joj nije pružena pomoć tumača. Osoba X navodi da je potom otprilike tjedan dana zadržana u postaji granične policije, kao i svi ostali podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu, gdje se prema njoj postupalo vrlo loše, osobito zbog nedostatka hrane i potpunog izostanka liječničkih pregleda. Osoba X ističe da poljskim tijelima nije podnijela pritužbu u pogledu tog lošeg postupanja jer su ona sâma tako postupala.

15

Ona navodi da se boji ponovne povrede svojih temeljnih prava u slučaju transfera u Poljsku.

16

Kao drugo, osoba X ističe da poljski sudovi nisu neovisni.

17

Svoje tvrdnje potkrepljuje vlastitim izjavama i izvješćima nevladinih organizacija o situaciji, u Poljskoj, državljana trećih zemalja i osoba na koje se odnosi odluka o transferu na temelju Uredbe Dublin III. Osoba X poziva se i na sudsku praksu Suda, Europskog suda za ljudska prava i nacionalnih sudova.

18

Oslanjajući se na izvješća na koja se ona poziva, a koja potječu iz mjerodavnih izvora, kao i na službene dokumente, sud koji je uputio zahtjev ustvrđuje nastojanje više država članica da spriječe ulazak državljana trećih zemalja na svoje državno područje i navodi izjave svih država članica, koje nastoje spriječiti iseljavanje na svoje državno područje. Spomenuti sud smatra da postoji proturječje između, s jedne strane, tog nastojanja i tih izjava te, s druge strane, obveza država članica na temelju Ženevske konvencije, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., i Povelje, čije je poštovanje temelj zajedničkog europskog sustava azila. Konkretno, on osobito naglašava prakse odgurivanja na granicu.

19

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su takve prakse protivne obvezi obrade svakog zahtjeva za međunarodnu zaštitu i da potkopavaju načelo uzajamnog povjerenja kao i funkcioniranje tog sustava, među ostalim, zbog toga što potiču strane državljane da zaobiđu države članice koje se tim praksama koriste.

20

U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev smatra da objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane informacije pokazuju da Republika Poljska već nekoliko godina sustavno povređuje više temeljnih prava državljana trećih zemalja odgurivanjem koje je redovito popraćeno nasiljem, te sustavnim zadržavanjem državljana trećih zemalja koji nezakonito ulaze na njezino državno područje u uvjetima koji su ocijenjeni „zastrašujućima”.

21

Izjave osobe X koje se odnose na nad njom provedena odgurivanja, čiju vjerodostojnost državni tajnik nije dovodio u pitanje, podudaraju se s tim informacijama.

22

Taj se sud pita treba li se nadležno tijelo – u slučaju da je u državi članici došlo do sustavnih povreda temeljnih prava podnositelja zahtjeva ili državljana trećih zemalja općenito – suzdržati od donošenja odluke o transferu u tu državu članicu ili se načelo uzajamnog povjerenja i dalje u potpunosti primjenjuje.

23

Ako se odluka o transferu može donijeti, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se, u uvjetima sustavnog i raširenog kršenja prava državljana trećih zemalja koje čini odgovorna država članica, država članica moliteljica ipak osloniti na načelo uzajamnog povjerenja kako bi ocijenila situaciju podnositelja zahtjeva nakon njegova transfera s obzirom na članak 3. stavak 2. Uredbe Dublin III.

24

On ističe da iz točke 82. presude od 19. ožujka 2019., Jawo (C‑163/17, EU:C:2019:218) te iz uvodne izjave 32. Uredbe Dublin III proizlazi to da poštovanje obveza države članice na temelju zajedničkog europskog sustava azila nije ograničeno na razdoblje nakon transfera podnositelja zahtjeva niti na članak 4. Povelje.

25

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi se, u slučaju da se država članica moliteljica ne može pozvati na načelo uzajamnog povjerenja, mogle zamisliti prilagodbe u pogledu tereta dokazivanja.

26

Konkretno, u slučaju da država članica sustavno i rašireno krši temeljna prava, i to ne samo ona zajamčena člankom 4. Povelje, sud koji je uputio zahtjev razmatra ublažavanje standarda dokazivanja koji se traži od podnositelja zahtjeva, s jedne strane, u pogledu njegovih izjava o povredama temeljnih prava i, s druge strane, u pogledu mogućih opasnosti u slučaju transfera. Sud u tom pogledu razmatra čak i prebacivanje tereta dokazivanja. Prema tome, država bi se moliteljica mogla obvezati na to da ukloni svaku ozbiljnu sumnju u pogledu stvarne opasnosti da će, u slučaju transfera tog podnositelja zahtjeva, doći do povreda članka 4. Povelje odnosno bilo kojeg drugog u njoj sadržanog temeljnog prava, po analogiji s člankom 4. stavkom 4. Direktive 2011/95 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravci SL 2020., L 76, str. 37. i SL 2023./90216, L), kada je riječ o opasnostima kojima je on izložen u zemlji podrijetla.

27

Nadalje, spomenuti sud zamišlja mogućnost da država članica moliteljica od tijela odgovorne države članice zatraži pojedinačna jamstva u pogledu odgovarajućih uvjeta prihvata, nastavka postupka azila, izostanka zadržavanja bez pravne osnove te, čak, nadzora poštovanja dobivenih jamstava.

28

Naposljetku, navedeni sud ističe da podnositelj zahtjeva uvjerljivo navodi da nema stvarnu mogućnost podnošenja pravnog lijeka u slučaju povrede svojih temeljnih prava nakon eventualnog transfera te se pita o posljedicama te činjenice.

29

U tim je okolnostima rechtbank Den Haag, zittingsplaats’s‑Hertogenbosch (Sud u Haagu, stalna služba u s‑Hertogenboschu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

30

Sud koji je uputio predmetni zahtjev za prethodnu odluku zatražio je da se o njemu odluči u ubrzanom postupku, u skladu s člankom 105. Poslovnika Suda.

31

Navodeći da je naložio privremenu mjeru kojom je zabranio transfer podnositelja zahtjeva u Poljsku do donošenja konačne sudske presude o zakonitosti odluke o transferu o kojoj je riječ u glavnom postupku, taj sud ističe da se u glavnom predmetu javlja važna problematika koja utječe na načela zajedničkog europskog sustava azila, odnosno problematika povezana s praksama odgurivanja i zadržavanja na graničnim prijelazima državljana trećih zemalja koji su ušli na državno područje država članica radi podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Osim toga, nacionalni sudovi sve se više suočavaju s tom problematikom, tako da korisnost prethodne odluke koju treba donijeti nadilazi okvire ovog glavnog predmeta. Na taj način, priroda ovog zahtjeva za prethodnu odluku opravdava to da se o njemu odlučuje u ubrzanom postupku.

32

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može odlučiti, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima.

33

U predmetnom slučaju, predsjednik Suda je 19. srpnja 2022., nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio odbiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, naveden u točki 30. ove presude.

34

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, primjena ubrzanog prethodnog postupka ne ovisi o prirodi glavnog postupka kao takvoj, nego o iznimnim okolnostima svojstvenima predmetu o kojemu je riječ, koje moraju upućivati na izvanrednu žurnost u odlučivanju o tim pitanjima (presuda od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 27. i navedena sudska praksa).

35

Međutim, okolnost da se predmet odnosi na jedan ili više važnih aspekata zajedničkog europskog sustava azila ne predstavlja razlog za utvrđenje izvanredne žurnosti, koja je nužna da bi se opravdalo ubrzano postupanje. Isto vrijedi i za okolnost da se postavljena pitanja mogu odnositi na velik broj osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Randstad Italia, C‑497/20, EU:C:2021:1037, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

36

Nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika 13. srpnja 2023. tužitelj u glavnom postupku zatražio je od Suda, dopisom od 16. kolovoza 2023., da ovaj zahtjev za prethodnu odluku uputi velikom vijeću te je predložio da se, u slučaju takvog upućivanja, otvori usmeni dio postupka.

37

Ti su zahtjevi odbijeni odlukom predsjednika četvrtog vijeća od 23. kolovoza 2023.

38

U tom pogledu valja istaknuti da je, u skladu s člankom 60. stavkom 1. Poslovnika, na Sudu da odluči o sastavu suda kojem treba uputiti predmet, osim ako država članica ili institucija Europske unije koja sudjeluje u postupku ne zahtijeva, u skladu s člankom 16. stavkom 3. Statuta, da se predmet dodijeli velikom vijeću. Nadalje, u skladu sa stavkom 3. navedenog članka 60., isključivo je na sastavu suda kojem je upućen predmet da odluči o tome hoće li zatražiti od Suda da ga uputi brojnijem sastavu.

39

Međutim, u predmetnom slučaju, upućivanje velikom vijeću zatražio je tužitelj u glavnom postupku, pri čemu nijedan element ne opravdava upućivanje brojnijem sastavu suda. U tim okolnostima nije potrebno razmatrati pitanje otvaranja usmenog dijela postupka, što je tužitelj u glavnom postupku predložio u slučaju upućivanja predmeta velikom vijeću. U svakom slučaju, i dalje su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 76. stavka 2. Poslovnika Suda jer potonji raspolaže dovoljnim informacijama za donošenje odluke.

40

Svojim prvim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev želi znati kako treba tumačiti Uredbu Dublin III, osobito njezin članak 3. stavak 2. drugi podstavak u slučaju ozbiljnih i sustavnih povreda prava Unije koje je u pogledu državljana trećih zemalja počinila država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio jedan od tih državljana prije njegova eventualnog transfera u tu državu članicu. Konkretno taj se sud pita mogu li takve povrede dovesti u pitanje primjenu načela uzajamnog povjerenja među državama članicama u tolikoj mjeri da bi spriječile taj transfer ili u najmanju ruku podrazumijevaju obvezu države članice moliteljice koja želi provesti navedeni transfer da se uvjeri u to da u slučaju transfera dotični podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu neće biti izložen opasnosti od postupanja protivnog članku 4. Povelje.

41

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi to da se navedena pitanja odnose na situaciju u kojoj podnositelj zahtjeva tvrdi da odgovorna država članica provodi odgurivanja na svoje vanjske granice (pushback) te na svojim graničnim prijelazima zadržava državljane trećih zemalja koji žele podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu, što su prakse kojima je i osobno svjedočio tužitelj u glavnom postupku.

42

Stoga valja smatrati da svojim prvim dvama pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe Dublin III tumačiti na način da činjenica da je država članica koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje provodila odgurivanje takvih državljana koji su pokušavali podnijeti takav zahtjev na njezinoj granici, kao i njihovo zadržavanje na svojim graničnim prijelazima, čini prepreku za transfer tog državljanina u tu državu članicu.

43

U tom pogledu valja podsjetiti, kao prvo, na to da pravo Unije počiva na temeljnoj pretpostavci da svaka država članica dijeli sa svim drugim državama članicama i priznaje da i one s njom dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kako je navedeno u članku 2. UEU‑a. Ta pretpostavka podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja među državama članicama u priznavanju tih vrijednosti i stoga u poštovanju prava Unije koje ih provodi, te u činjenici da se u njihovim nacionalnim pravnim porecima može pružiti jednakovrijedna i djelotvorna zaštita temeljnih prava priznatih Poveljom, osobito u njezinim člancima 1. i 4., u kojima se priznaje jedno od temeljnih vrijednosti Unije i njezinih država članica, odnosno ljudsko dostojanstvo koje među ostalim podrazumijeva zabranu nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (presuda od 30. studenoga 2023.Ministero dell’Interno i dr. (Zajednička brošura – Neizravno prisilno udaljenje ili vraćanje), C‑228/21, C‑254/21, C‑297/21, C‑315/21 i C‑328/21, EU:C:2023:934, t. 130. i navedena sudska praksa).

44

Načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama u pravu Unije ima ključno značenje s obzirom na to da omogućava stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica. Konkretno, načelo uzajamnog povjerenja svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, osobito, njime priznata temeljna prava (presuda od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 81. i navedena sudska praksa).

45

Slijedom navedenog, u kontekstu zajedničkog europskog sustava azila i, osobito, Uredbe Dublin III, valja pretpostaviti da je postupanje prema podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu u svakoj državi članici u skladu sa zahtjevima iz Povelje, Ženevske konvencije i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 82. i navedena sudska praksa).

46

Međutim, ne može se isključiti da će taj sustav u praksi imati velike poteškoće pri funkcioniranju u određenoj državi članici, tako da postoji ozbiljna opasnost da će se prilikom transfera podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u tu državu članicu prema njima postupati na način koji nije u skladu s njihovim temeljnim pravima (presuda od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 83. i navedena sudska praksa).

47

Tako se u članku 3. stavku 2. drugom podstavku Uredbe Dublin III propisuje da kada podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije moguće transferirati u državu članicu odgovornu za razmatranje njegova zahtjeva zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositeljâ zahtjeva za takvu zaštitu u toj državi članici, koji izazivaju opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje.

48

U predmetnom slučaju tužitelj iz glavnog postupka ističe postojanje sustavnih nedostataka u uvjetima prihvata u odgovornoj državi članici, koji se sastoje od odgurivanja na vanjske granice i zadržavanja na graničnim prijelazima državljana trećih zemalja koji žele podnijeti ili su već podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu, ali i postojanje sustavnih nedostataka u postupku azila, s obzirom na to da odgurivanje državljanina treće zemlje predstavlja prepreku pokretanju tog postupka.

49

Sud koji je uputio zahtjev smatra da objektivne, vjerodostojne, precizne i ažurirane informacije potvrđuju postojanje takvih praksi.

50

Kada je riječ, kao prvo, o praksama odgurivanja na vanjske granice Unije, koje se svode na udaljavanje s njezina područja osoba koje žele podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu ili na udaljavanje s tog područja osoba koje su takav zahtjev podnijele prilikom ulaska na spomenuto područje, prije nego li je on razmotren u skladu sa zakonodavstvom Unije, valja istaknuti da se njima povređuje članak 6. Direktive 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. te ispravci SL 2020., L 76, str. 38. i SL 2020., L 415, str. 90.).

51

Ta odredba, koja se odnosi na pristup postupku za priznavanje međunarodne zaštite, predstavlja jedan od temelja zajedničkog europskog sustava azila i dio je odredbi Unijinog zakonodavstva kojima se konkretizira temeljno pravo iz članka 18. Povelje na dobivanje statusa korisnika međunarodne zaštite ako su ispunjeni uvjeti koje propisuje pravo Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 192.). Navedena odredba podrazumijeva to da svaki državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva ima pravo podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu, uključujući na granicama države članice, na način da izjavi da želi podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu jednom od tijela koja su navedena u tom članku. To mu se pravo mora priznati čak i ako nezakonito boravi na tom području i bez obzira na izglede za uspjeh takvog zahtjeva (presuda od 22. lipnja 2023., Komisija/Mađarska (Izjava namjere koja prethodi zahtjevu za azil), C‑823/21, EU:C:2023:504, t. 43. i navedena sudska praksa).

52

Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 31. i 32. svojeg mišljenja, praksa odgurivanja povređuje taj temeljni element zajedničkog europskog sustava azila jer sprečava ostvarivanje prava na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i, posljedično, odvijanje, u skladu s pravilima predviđenima zakonodavstvom Unije, postupka podnošenja i razmatranja takvog zahtjeva.

53

Osim što u svakom slučaju povređuje članak 6. Direktive 2013/32, praksa odgurivanja može povrijediti i načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 3. Uredbe Dublin III, to je načelo, na temelju kojeg se nitko ne šalje natrag u progon, zajamčeno kao temeljno pravo člankom 18. Povelje, u vezi s člankom 33. Ženevske konvencije, kao i člankom 19. stavkom 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje– Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 55.). Praksa odgurivanja stoga povređuje navedeno načelo samo ako se sastoji od vraćanja osoba koje u Uniji žele podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu u treću zemlju na čijem su državnom području izložene prethodno navedenoj opasnosti.

54

Kada je riječ, kao drugo, o praksi zadržavanja na graničnim prijelazima, uvodna izjava 15. Direktive 2013/33 kao i uvodna izjava 20. Uredbe Dublin III podsjećaju na načelo prema kojem se osobu ne smije zadržati samo zbog toga što traži međunarodnu zaštitu.

55

S obzirom na ozbiljnost tog zadiranja u pravo na slobodu i uzimajući u obzir važnost tog prava, ovlast priznata nadležnim nacionalnim tijelima da zadrže državljane trećih zemalja strogo je ograničena. Mjera zadržavanja stoga se može odrediti ili produljiti samo uz poštovanje općih i apstraktnih pravila koja određuju njezine uvjete i načine provedbe (presuda od 8. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Ispitivanje zadržavanja po službenoj dužnosti), C‑704/20 i C‑39/21, EU:C:2022:858, t. 75. i navedena sudska praksa).

56

Osim toga, državljanin treće zemlje ne može se zadržati u okviru zajedničkog europskog sustava azila kada se manje prisilna mjera može djelotvorno primijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Ispitivanje zadržavanja po službenoj dužnosti), C‑704/20 i C‑39/21, EU:C:2022:858, t. 78.).

57

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da prakse odgurivanja i zadržavanja na graničnim prijelazima, poput onih utvrđenih u predmetnom slučaju, nisu u skladu s pravom Unije i predstavljaju ozbiljne nedostatke u postupku azila i uvjetima prihvata podnositeljâ zahtjeva. Međutim, iz toga nužno ne proizlazi da ti nedostaci ispunjavaju dva kumulativna uvjeta, navedena u članku 3. stavku 2. drugom podstavku Uredbe Dublin III, koji moraju biti ispunjeni kako bi se spriječio transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u državu članicu u kojoj postoje te prakse.

58

Prema toj odredbi, samo „sustavni” nedostaci koji „izazivaju opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. [Povelje]” onemogućuju takav transfer.

59

U predmetnom slučaju, kada je riječ o prvom od tih dvaju uvjeta, na sudu je koji je uputio zahtjev da ispita jesu li utvrđeni nedostaci i dalje prisutni u Poljskoj i odnose li se općenito na postupak azila i uvjete prihvata primjenjive na podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili barem na određene skupine podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu promatrane u cjelini, kao što je skupina osoba koje traže međunarodnu zaštitu nakon što su prešle ili pokušale prijeći poljsko‑bjelorusku granicu.

60

Ako se pokaže da je tako, ti nedostaci mogli bi se kvalificirati kao „sustavni” s obzirom na sudsku praksu Suda koja omogućuje izjednačavanje nedostataka, koji pogađaju određene skupine osoba, sa sustavnim nedostacima (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 90.).

61

U protivnom bi bilo nužno zaključiti da u predmetnom slučaju nije ispunjen taj prvi uvjet iz članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III. Tada ta odredba ne bi onemogućavala transfer podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu.

62

Kada je riječ o drugom uvjetu, koji se odnosi na postojanje opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje – opasnosti koja proizlazi iz sustavnih nedostataka u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositeljâ zahtjeva, na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni dovode li sustavni nedostaci do opasnosti da zainteresirana osoba bude izložena postupanjima koja su protivna članku 4. Povelje.

63

U tom pogledu, na navedenom je sudu da ispita, s jedne strane, postoje li ozbiljni i utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi tužitelj u glavnom postupku u slučaju transfera bio izložen stvarnoj opasnosti od ponovnog upućivanja na poljsko‑bjelorusku granicu, gdje bi bio odguran u Bjelorusiju, čemu bi eventualno prethodilo zadržavanje na graničnom prijelazu i, s druge strane, da li bi ga takve mjere ili prakse izložile krajnjoj materijalnoj oskudici, u kojoj ne bi mogao zadovoljiti ni svoje najosnovnije potrebe, kao što su prehrana, higijena i smještaj i koja bi naštetila njegovu fizičkom ili duševnom zdravlju ili bi ga dovela u stanje pogoršanja koje nije u skladu s ljudskim dostojanstvom, čime bi se našao u situaciji koja se može izjednačiti s nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 85. i 87., kao i t. 91. do 93.).

64

Prilikom te ocjene, situacija koju treba uzeti u obzir je ona u kojoj bi se dotični podnositelj zahtjeva mogao naći prilikom transfera ili nakon transfera u odgovornu državu članicu (vidjeti po analogiji presude od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 85., 87. i 88. te od 30. studenoga 2023., Ministero dell’Interno i dr. (Zajednička brošura – Neizravno prisilno udaljenje ili vraćanje, C‑228/21, C‑254/21, C‑297/21, C‑315/21 i C‑328/21, EU:C:2023:934, t. 134. i 135.), a ne ona u kojoj se on nalazio prilikom prvotnog ulaska na državno područje te države članice.

65

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da činjenica da je država članica koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje provodila odgurivanje takvih državljana koji su pokušavali podnijeti takav zahtjev na njezinoj granici, kao i njihovo zadržavanje na svojim graničnim prijelazima, nije sama po sebi prepreka za transfer tog državljanina u tu državu članicu. Međutim, transfer navedenog državljanina u spomenutu državu članicu isključen je ako postoje ozbiljni i utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi on tijekom transfera ili nakon njega bio izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja takvim praksama i da te prakse – u okolnostima koje moraju ocijeniti nadležna tijela i sud kojem je eventualno podnesen pravni lijek protiv odluke o transferu – mogu tog državljanina dovesti u situaciju krajnje materijalne oskudice koja je tako ozbiljna da se može izjednačiti s nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem, koje je zabranjeno člankom 4. Povelje.

66

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 2. Uredbe Dublin III u vezi s člankom 4. Povelje tumačiti na način da država članica koja je zatražila od odgovorne države članice ponovni prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu te namjerava provesti njegov transfer u tu državu mora, kao prvo, prije mogućeg provođenja tog transfera, uzeti u razmatranje sve informacije koje joj podastre spomenuti podnositelj zahtjeva, osobito kada je riječ o mogućem postojanju stvarne opasnosti od toga da će u trenutku navedenog transfera ili nakon njega biti podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u smislu spomenutog članka 4., kao drugo, mora surađivati u utvrđivanju činjenica i/ili provjeri njihove istinitosti i, kao treće, mora, u slučaju ozbiljnih i sustavnih povreda temeljnih prava državljana trećih zemalja u odgovornoj državi članici, zatražiti od potonje pružanje pojedinačnih jamstava poštovanja temeljnih prava navedenog državljanina u slučaju transfera.

67

Kada je riječ o razini i sustavu dokazivanja koji omogućuju primjenu članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III, u uvjetima nepostojanja posebnih pojašnjenja u toj odredbi, valja uputiti na opće odredbe i strukturu te uredbe.

68

S tim u vezi valja podsjetiti na to da se zakonodavac Unije u navedenoj uredbi nije ograničio na uvođenje organizacijskih pravila kojima se uređuju isključivo odnosi među državama članicama, kako bi se odredilo koja je od njih odgovorna, nego je odlučio u taj postupak uključiti podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, obvezujući države članice da ih obavijeste o kriterijima za određivanje odgovornosti i da im omoguće davanje informacija potrebnih za njihovu pravilnu primjenu (presuda od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 51.).

69

Naime, prije svega, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 46. svojeg mišljenja, osobni intervju predviđen člankom 5. Uredbe Dublin III, kao i eventualni pravni lijek podnesen protiv odluke o transferu, moraju omogućiti podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu da podnese elemente koje posjeduje.

70

U skladu s člankom 5. stavcima 1. i 3. Uredbe Dublin III, cilj je osobnog intervjua, među ostalim, olakšati postupak određivanja odgovorne države članice. Taj se intervju provodi pravodobno, u svakom slučaju prije donošenja odluke o transferu.

71

Nadalje, iz članka 5. stavka 2. Uredbe Dublin III proizlazi da se podnositelju zahtjeva mora omogućiti da „[pruži sve relevantne informacije] koje su važne za ispravno određivanje odgovorne države članice”.

72

Iz toga slijedi da podnositelj zahtjeva mora biti u mogućnosti podastrijeti sve relevantne dokaze ili dokaze na osnovi indicija, u smislu članka 22. stavaka 2. i 3. te uredbe, koji se odnose na određivanje odgovorne države članice.

73

Osim toga, u članku 21. stavku 3. te uredbe navode se spomenuti dokazi ili dokazi na osnovi indicija, ali i drugi relevantni elementi iz izjava podnositelja zahtjeva koji tijelima zamoljene države članice omogućuju da provjere je li ona odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u navedenoj uredbi.

74

Naposljetku, u članku 22. stavcima 4. i 5. te uredbe pojašnjava se, s jedne strane, da uvjet dokaza ne smije prelaziti ono što je potrebno za njezinu ispravnu primjenu i, s druge strane, da ako ne postoje formalni dokazi, zamoljena država članica priznaje svoju odgovornost, ako su dokazi na osnovi indicija koherentni, provjerljivi i dovoljno detaljni za utvrđivanje odgovornosti.

75

Iz elemenata navedenih u točkama 68. do 74. ove presude proizlazi da zakonodavac Unije nije propisao nikakav zahtjev u pogledu naravi i dokazne snage informacija koje podnositelj zahtjeva može pružiti u okviru svojeg sudjelovanja u postupku određivanja odgovorne države članice, osobito kako bi se utvrdilo moguće postojanje ozbiljnih i utemeljenih razloga za vjerovanje da će, u slučaju transfera u odgovornu državu članicu, biti izložen stvarnoj opasnosti poput one iz članka 3. stavka 2. drugog podstavka te uredbe.

76

Slijedom navedenog, valja uzeti u obzir sve elemente koje je pružio podnositelj zahtjeva kako bi se utvrdilo postojanje opasnosti od postupanja protivnog članku 4. Povelje, pri čemu je na sudovima države članice nadležne za određivanje odgovorne države članice da ocijene, na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i ažuriranih elemenata te s obzirom na standard zaštite temeljnih prava zajamčen pravom Unije, stvarno postojanje istaknutih nedostataka (vidjeti u tom smislu presude od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17, EU:C:2019:218, t. 90. i od 30. studenoga 2023., Ministero dell’Interno i dr. (Zajednička brošura – Neizravno prisilno udaljenje ili vraćanje), C‑228/21, C‑254/21, C‑297/21, C‑315/21 i C‑328/21, EU:C:2023:934, t. 136.).

77

Nadalje, valja istaknuti to da, neovisno o uzimanju u obzir informacija koje je pružio podnositelj zahtjeva, države članice ne smiju provesti transfer podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu kad je očito da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu u toj državi članici predstavljaju ozbiljne i utemeljene razloge za vjerovanje da će podnositelj biti izložen stvarnoj opasnosti od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2011., N. S. i dr., C‑411/10 i C‑493/10, EU:C:2011:865, t. 94., te od 19. ožujka 2019., Jawo, C‑163/17,EU:C:2019:218, t. 85.). Stoga se ne može isključiti to da država članica nadležna za određivanje odgovorne države članice mora na vlastitu inicijativu uzeti u obzir relevantne informacije koje su joj poznate kako bi odlučila o primjeni članka 3. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Dublin III.

78

Iz toga proizlazi da država članica nadležna za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje mora, s jedne strane, uzeti u obzir sve informacije koje joj on pruži, osobito kada je riječ o eventualnom postojanju opasnosti od postupanja protivnih članku 4. Povelje u slučaju transfera tog podnositelja zahtjeva. Prvonavedena dotična država članica mora, s druge strane, surađivati u utvrđivanju činjenica ocjenjujući je li ta opasnost stvarna, na temelju objektivnih, pouzdanih, preciznih i ažuriranih elemenata te s obzirom na standard zaštite temeljnih prava zajamčenih pravom Unije, po potrebi uzimajući u obzir, na vlastitu inicijativu, relevantne informacije koje ne može zanemariti u pogledu mogućih sustavnih nedostataka u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu u odgovornoj državi članici.

79

U slučaju da se takvi nedostaci utvrde i da čine ozbiljne i utemeljene razloge za vjerovanje da bi u slučaju transfera podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja suprotnog članku 4. Povelje, država članica nadležna za određivanje odgovorne države članice mora, u skladu s člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe Dublin III, nastaviti razmatrati kriterije navedene u poglavlju III. te uredbe kako bi utvrdila može li se drugu državu članicu odrediti kao odgovornu.

80

S obzirom na navedeno, prije nego što zaključi da postoji stvarna opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u slučaju transfera u odgovornu državu članicu, država članica koja želi provesti transfer može tražiti pojedinačna jamstva koja su dovoljna da se isključi ta opasnost (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2017., C. K. i dr., C‑578/16 PPU, EU:C:2017:127, t. 83. i 84.).

81

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da Uredbu Dublin III u vezi s člankom 4. Povelje treba tumačiti na način da:

82

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita utječe li na odgovor na treće pitanje okolnost, pod pretpostavkom da je utvrđena, da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne bi mogao, ili ne bi mogao na učinkovit način, pokrenuti postupak pred nadležnim tijelima i podnijeti pravni lijek u odgovornoj državi članici.

83

Valja podsjetiti na to da je postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije nužne za rješavanje spora koji se pred njima vodi. U okviru te suradnje samo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi spor iz glavnog postupka, koji jedini ima izravne spoznaje o činjenicama iz kojih spor proizlazi i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti, da ocijeni nužnost prethodne odluke kako bi mogao donijeti svoju odluku i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, čim se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 7. prosinca 2023., mBank (Izjava potrošača), C‑140/22, EU:C:2023:965, t. 47. i navedena sudska praksa).

84

Međutim, Sud ne može odlučivati o prethodnom pitanju kada je očito da tumačenje odredbe prava Unije koje je zatražio nacionalni sud nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2022., Cilevičs i dr., C‑391/20, EU:C:2022:638, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

85

S tim u vezi valja naglasiti važnost toga da nacionalni sud navede točne razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o tumačenju prava Unije i da ocijeni nužnim upućivanje prethodnih pitanja Sudu (presuda od 6. prosinca 2005., ABNA i dr., C‑453/03, C‑11/04, C‑12/04 i C‑194/04, EU:C:2005:741, t. 46. i rješenje od 15. travnja 2011., Debiasi, C‑613/10, EU:C:2011:266, t. 22.).

86

U predmetnom slučaju valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev ne iznosi s potrebnim stupnjem jasnoće i preciznosti poteškoće na koje bi tužitelj u glavnom postupku mogao naići u slučaju transfera u odgovornu državu članicu.

87

Osim toga, ne iznosi jasno ni razloge zbog kojih uspostavlja vezu između poteškoća pri podnošenju učinkovitog pravnog lijeka u toj državi članici nakon transfera podnositelja zahtjeva i razine dokazivanja koja se od njega zahtijeva u okviru postupka za određivanje države članice odgovorne za razmatranje njegova zahtjeva u pogledu činjenica na koje se on poziva u prilog svojoj tvrdnji da će biti izložen opasnosti od postupanja protivnog članku 4. Povelje u slučaju transfera u navedenu državu članicu zbog sustavnih ili općih nedostataka u postupku azila ili uvjetima prihvata.

88

Iz toga slijedi da je četvrto pitanje nedopušteno.

89

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: