Privremena verzija

PRESUDA SUDA (šesto vijeće)

13. lipnja 2024.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 1999/70/EZ – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru – Privremeni službenici – Članak 5. – Mjere za sprječavanje i sankcioniranje zlouporaba uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme”

U spojenim predmetima C-331/22 i C-332/22,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koje je uputio Juzgado de lo Contencioso-Administrativo n° 17 de Barcelona (Sud za upravne sporove br. 17 u Barceloni, Španjolska), odlukama od 12. svibnja 2022. odnosno 6. svibnja 2022., koje je Sud zaprimio 17. svibnja 2022. odnosno 19. svibnja 2022., u postupcima

KT

protiv

Dirección General de la Función Pública, adscrita al Departamento de la Presidencia de la Generalitat de Catalunya (C-331/22),

i

HM

VD

protiv

Departamento de Justicia de la Generalitat de Catalunya (C-332/22),

SUD (šesto vijeće),

u sastavu: P. G. Xuereb, u svojstvu predsjednika vijeća, A. Kumin (izvjestitelj) i I. Ziemele, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Emiliou,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za KT, B. Salellas Vilar, abogado,

–        za HM i VD, J. Araúz de Robles Dávila, abogado,

–        za Dirección General de la Función Pública, adscrita al Departamento de la Presidencia de la Generalitat de Catalunya, i Departamento de Justicia de la Generalitat de Catalunya, B. Bernad Sorjús, letrada,

–        za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

–        za vladu Helenske Republike, V. Baroutas i M. Tassopoulou, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, I. Galindo Martín, D. Recchia i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.).

2        Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, u predmetu C-331/22, osobe KT i Dirección General de la Función Pública, adscrita al Departamento de la Presidencia de la Generalitat de Catalunya (Glavna uprava (GU) za javnu službu, pridružena predsjedništvu Autonomne zajednice Katalonije, Španjolska), a u predmetu C-332/22, osoba HM i VD i Departamento de Justicia de la Generalitat de Catalunya (Ministarstvo pravosuđa Vlade Autonomne zajednice Katalonije, Španjolska), u vezi s kvalifikacijom radnog odnosa između zainteresiranih osoba i dotične javne uprave.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        U članku 2. prvom stavku Direktive 1999/70 propisuje se:

„Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom [i moraju] poduz[eti] sve potrebne mjere, kako bi u svakom trenutku mogle zajamčiti ostvarivanje rezultata predviđenih ovom Direktivom. [...]”

4        U skladu s člankom 1. Okvirnog sporazuma:

„Svrha ovog Okvirnog sporazuma jest:

[...]

(b)      ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba, koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.”

5        Članak 4. Okvirnog sporazuma, naslovljen „Načelo nediskriminacije”, u stavku 1. predviđa:

„U pogledu uvjeta zapošljavanja, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.”

6        Članak 5. Okvirnog sporazuma, naslovljen „Mjere za sprečavanje zlouporaba”, određuje:

„1.      Kako bi spriječile zlouporabe, koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, države članice uvode, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima ili praksom, i/ili socijalni partneri, kada ne postoje odgovarajuće pravne mjere za sprečavanje zlouporaba, tako da uzimaju u obzir potrebe pojedinačnih sektora i/ili kategorija radnika, jednu ili više sljedećih mjera:

(a)      objektivn[e] razlo[ge] kojima se opravdava obnavljanje tih ugovora ili odnosa;

(b)      najdulje ukupno trajanje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme;

(c)      broj obnavljanja tih ugovora ili odnosa.

2.      Države članice, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, i/ili socijalni partneri prema potrebi utvrđuju pod kojim uvjetima će se ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme:

(a)      smatrati ,uzastopnim[a]’;

(b)      smatrati ugovorima ili odnosima na neodređeno vrijeme.”

 Španjolsko pravo

 Ustav

7        Člankom 23. stavkom 2. Constitución española (španjolski Ustav, u daljnjem tekstu: Ustav), određuje se da građani „imaju pravo u jednakim uvjetima pristupiti javnim službama i položajima ako ispunjavaju zahtjeve utvrđene zakonom”.

8        Člankom 103. stavkom 3. Ustava predviđa se, među ostalim, da se zakonom definira status službenika i uređuje pristup javnoj službi u skladu s načelima zasluga i sposobnosti.

 Zakonodavstvo o ugovorima o radu na određeno vrijeme

–       Zakon o radu

9        Člankom 15. stavkom 3. Real Decreta Legislativo 2/2015, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 2/2015 kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu) od 23. listopada 2015. (BOE br. 255 od 24. listopada 2015., str. 100224.), u verziji primjenjivoj na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), određuje se da se „[u]govori na određeno vrijeme koji su sklopljeni protivno zakonu smatraju sklopljenima na neodređeno vrijeme”.

10      Članak 15. stavak 5. Zakona o radu predviđa:

„Ne dovodeći u pitanje odredbe [stavka] 1. točke (a) te [stavaka] 2. i 3. ovog članka, radnici koji su bili zaposleni, s prekidom ili bez njega, na razdoblje dulje od 24 mjeseca tijekom razdoblja od 30 mjeseci, na istovjetnom ili različitom radnom mjestu unutar istog poduzeća ili iste grupe poduzeća, sklopivši barem dva ugovora o radu na određeno vrijeme bilo izravno bilo posredovanjem agencija za privremeno zapošljavanje u skladu s istim ili različitim uvjetima koji se odnose na ugovor na određeno vrijeme, stječu status stalno zaposlenih radnika. [...]”

–       EBEP

11      Članak 10. texta refundido de la Ley del Estatuto Básico del Empleado Público (pročišćeni tekst Zakona o temeljenom statusu javnih službenika), odobren Real Decretom Legislativo 5/2015 por el que se aprueba el Texto Refundido de la Ley del Estatuto Básico del Empleado Público (Kraljevski zakonodavni dekret 5/2015, kojim se odobrava pročišćeni tekst Zakona o temeljnom statusu javnih službenika) od 30. listopada 2015. (BOE br. 261 od 31. listopada 2015., str. 103105.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: EBEP), predviđa:

„1.      Privremeni su službenici osobe koje se imenuju kao takve iz izričito navedenih razloga nužnosti i hitnosti kako bi ispunjavale zadaće karijernih službenika u sljedećim slučajevima:

(a)      postoje slobodna mjesta na koja se ne mogu rasporediti karijerni službenici;

(b)      privremena zamjena službenika na tim radnim mjestima;

(c)      provedba programa privremene prirode koji ne mogu trajati dulje od tri godine, koja se može produljiti za dvanaest mjeseci na temelju zakona o javnoj službi donesenih radi provedbe ovog propisa;

(d)      prekomjerni ili povećani opseg posla tijekom najviše šest mjeseci u razdoblju od dvanaest mjeseci.

2.      Privremeni službenici biraju se po ubrzanim postupcima u kojima se u svakom slučaju poštuju načela jednakosti, zasluga, sposobnosti i javnosti.

3.      Radni odnos privremenih službenika prestaje, osim zbog razloga predviđenih u članku 63., kad razlog zbog kojih su imenovani više ne postoji.

4.      U slučaju navedenom u stavku 1. točki (a) ovog članka slobodna radna mjesta koja su popunili privremeni službenici uključena su u oglas za zapošljavanje u javnoj službi koji odgovara poslovnoj godini tijekom koje su imenovani ili, ako to nije moguće, sljedećoj poslovnoj godini, osim ako se odluči ukinuti radno mjesto.

5.      Opća pravila koja se primjenjuju na karijerne službenike primjenjuju se na privremene službenike ako je to u skladu s prirodom njihova položaja [...]”

12      Člankom 70. EBEP-a određuje se:

„1.      Potrebe za ljudskim resursima za koje se dodjeljuju proračunska sredstva i koje trebaju obuhvaćati zapošljavanje novog osoblja navode se u pozivu za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u javnoj službi ili ih treba popuniti drugim sličnim instrumentom za ispunjavanje kadrovskih potreba, što podrazumijeva organiziranje odgovarajućih postupaka odabira za predviđena radna mjesta do dodatnih [10 %] i utvrđivanje maksimalnog roka za objavu obavijesti. U svakom slučaju, objava poziva za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u javnoj službi ili sličnog instrumenta mora se provesti u roku od tri godine koji se ne može produljiti.

2.      Poziv za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u javnoj službi ili sličan instrument koji svake godine odobravaju rukovodeća tijela dotične javne uprave objavljuje se u odgovarajućem službenom listu.

[...]”

–       Zakon 20/2021

13      Ley 20/2021 de medidas urgentes para la reducción de la temporalidad en el empleo público (Zakon 20/2021 o hitnim mjerama za smanjenje privremenog zapošljavanja u javnom sektoru) od 28. prosinca 2021. (BOE br. 312 od 29. prosinca 2021., str. 165067., u daljnjem tekstu: Zakon 20/2021) implicitno je zamijenio Real Decreto-ley 14/2021 de medidas urgentes para la reducción de la temporalidad en el empleo público (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 14/2021 o hitnim mjerama za smanjenje privremenog zapošljavanja u javnom sektoru) od 6. srpnja 2021. (BOE br. 161 od 7. srpnja 2021., str. 80375.) te je izmijenio određene odredbe EBEP-a.

14      Članak 2. Zakona 20/2021 naslovljen „Postupak stabilizacije zaposlenja na određeno vrijeme” predviđa:

„1.      U svrhu stabilizacije zaposlenja na određeno vrijeme, osim odredaba članka 19. stavka 1. točke 6. Leya 3/2017 de Presupuestos Generales del Estado para el año 2017 [(Zakon 3/2017 o utvrđivanju općeg državnog proračuna za 2017. godinu), od 27. lipnja 2017. (BOE br. 153 od 28. lipnja 2017., str. 53787.)] i članka 19. stavka 1. točke 9. Leya 6/2018 de Presupuestos Generales del Estado para el año 2018 [(Zakon 6/2018 o utvrđivanju općeg državnog proračuna za 2018. godinu), od 3. srpnja 2018. (BOE br. 161 od 4. srpnja 2018., str. 66621.), ovim se zakonom odobrava dodatna stopa pretvaranja radnih mjesta na kojima su zaposleni radnici na određeno vrijeme u radna mjesta koja popunjavaju karijerni službenici, nazvana ,stopa stabilizacije’ [(tasa de estabilización)], koja uključuje strukturna radna mjesta predviđena u proračunu i koja su popunjena neprekidno i na određeno vrijeme tijekom najmanje tri godine prije 31. prosinca 2020., neovisno o tome jesu li ta radna mjesta uključena u popise radnih mjesta, planove radnih mjesta ili druge oblike organizacije ljudskih resursa koji se primjenjuju u različitim javnim upravama.

Ne dovodeći u pitanje prvu prijelaznu odredbu, radna mjesta na koja se odnose postupci stabilizacije zaposlenja predviđeni člankom 19. stavkom 1. točkom 6. Zakona 3/2017 o utvrđivanju općeg državnog proračuna za 2017. i članka 19. stavka 1. točke 9. Zakona 6/2018 o utvrđivanju općeg državnog proračuna za 2018. uključena su u postupak stabilizacije radnih mjesta opisan u prethodnom podstavku, pod uvjetom da su bili uključeni u odgovarajuće stabilizacijske pozive za zapošljavanje u javnom sektoru i da za njih nije objavljen poziv za podnošenje prijava na dan stupanja na snagu ovog zakona ili da su bili predmet poziva za podnošenje prijava i da nisu bila popunjena nakon završetka postupka odabira.

2.      Radna mjesta u odnosu na koja se provode postupci stabilizacije iz stavka 1. i novi postupak stabilizacije odobravaju se i objavljuju u relevantnim službenim listovima prije 1. lipnja 2022. te ih koordiniraju nadležne javne uprave.

Obavijesti o natječaju za postupke odabira kojima se pokrivaju mjesta navedena u ponudama za radno mjesto u javnom sektoru objavljuju se prije 31. prosinca 2022.

Ti se postupci odabira dovršavaju do 31. prosinca 2024.

3.      Stopa popunjavanja radnih mjesta radnicima zaposlenih na određeno vrijeme mora biti manja od [8 %] strukturnih radnih mjesta.

4.      Provedba tih postupaka odabira, kojima se u svakom slučaju jamči poštovanje načela slobodnog tržišnog natjecanja, jednakosti, zasluga, sposobnosti i javnosti, može biti predmet pregovora u svakom od područja opće državne uprave, autonomnih zajednica i lokalnih vlasti te se mogu poduzeti mjere unutar Comisión de Coordinación del Empleo Público [(Komisija za koordinaciju zapošljavanja u javnoj službi, Španjolska)] kako bi se omogućila koordinacija provedbe tih postupaka između različitih javnih uprava.

Ne dovodeći u pitanje eventualne odredbe propisa o javnoj službi svake uprave ili posebnih propisa, sustav odabira je natječaj temeljen na kvalifikacijama i testovima, pri čemu se [40 %] od ukupne ocjene dodjeljuje u fazi odabira na temelju kvalifikacija, tijekom koje će se većinom uzimati u obzir relevantno iskustvo u tijelu, razred, kategorija ili istovrijedna relevantna klasifikacija, pri čemu se podrazumijeva da postupci odabira na temelju testiranja ne moraju biti eliminacijski, u okviru kolektivnog pregovaranja utvrđenog u članku 37. stavku 1. točki (c) [EBEP-a].

Mehanizmi unutarnje mobilnosti ili promaknuća koji prethode popunjavanju radnih mjesta u skladu su s postupcima stabilizacije ako je to predviđeno posebnim sektorskim pravilima ili propisima svake uprave.

5.      Ti postupci nužno moraju nuditi strukturna radna mjesta koja zauzima osoblje zaposleno na određeno vrijeme, a njihovo dovršenje ni u kojem slučaju ne može dovesti do povećanja troškova ili osoblja.

6.      Privremeni službenici ili članovi ugovornog osoblja na određeno vrijeme čiji je ugovor raskinula uprava zbog neuspjeha u selektivnom postupku stabilizacije, dok su bili u službi u tom svojstvu, imaju pravo na novčanu naknadu u iznosu od 20 dana fiksne plaće za svaku godinu radnog staža, pri čemu se razdoblja kraća od jedne godine računaju razmjerno broju navršenih mjeseci rada do najviše dvanaest mjeseci.

Za ugovorno osoblje zaposleno na određeno vrijeme ta novčana naknada odgovara razlici između, s jedne strane, najviše 20 dana fiksne plaće za svaku godinu radnog staža, do najviše dvanaest mjeseci, i, s druge strane, naknade na koju radnik ima pravo zbog raskida njegova ugovora, pri čemu se razdoblja kraća od godine dana računaju razmjerno broju navršenih mjeseci rada. Ako se navedena naknada dodijeli sudskim putem, iznosi se prebijaju.

Nesudjelovanje kandidata ili kandidatkinje u selekcijskom postupku stabilizacije ni u kojem slučaju ne daje tom kandidatu pravo na bilo kakvu novčanu naknadu.

7.      Kako bi se omogućilo praćenje poziva, tijela javne vlasti potvrđuju pri ministarstvu financija i javne službe, posredstvom državnog tajništva za proračun i troškove, broj strukturnih radnih mjesta popunjenih na određeno vrijeme u svakom od predmetnih područja.”

15      U skladu sa šestom dodatnom odredbom Zakona 20/2021:

„Iznimno i u skladu s odredbama članka 61. stavaka 6. i 7. [EBEP-a], javne uprave objavljuju poziv na podnošenje prijava u obliku natječaja na temelju kvalifikacija za radna mjesta koja ispunjavaju zahtjeve utvrđene u članku 2. stavku 1. i koja su bila neprekidno popunjena na određeno vrijeme prije 1. siječnja 2016.

O tim postupcima odabira, koji se organiziraju samo jednom, može se pregovarati u svakom od područja državne uprave, autonomnih zajednica i lokalnih tijela te se u svakom slučaju poštuju rokovi predviđeni ovim zakonom.”

16      Osma dodatna odredba Zakona 20/2021 predviđa:

„Postupci stabilizacije iz šeste dodatne odredbe u svojim pozivima na podnošenje prijava uključuju i slobodna strukturna radna mjesta koja su popunjena na određeno vrijeme osobljem koje je imalo takav radni odnos prije 1. siječnja 2016.”

–       Zakon 40/2015

17      Članak 87. stavak 5. Leya 40/2015, de Régimen Jurídico del Sector Público (Zakon 40/2015 o pravnom uređenju javnog sektora) od 1. listopada 2015. (BOE br. 236 od 2. listopada 2015., str. 89411.), kako je izmijenjen Leyom 11/2020, Presupuestos Generales del Estado para el 2021 (Zakon 11/2020 o utvrđivanju općeg državnog proračuna za 2021.), od 30. prosinca 2020. (BOE br. 341 od 31. prosinca 2020., str. 125958.) (u daljnjem tekstu: Zakon 40/2015) omogućuje privatnim zaposlenicima poduzeća i privatnih subjekata koji prijeđu u javni sektor da obavljaju iste funkcije kao i karijerni službenici, i to u svojstvu radnika na takozvanom radnom mjestu „koje će se ukinuti” (a extinguir).

 Glavni postupci i prethodna pitanja

 Predmet C-331/22

18      Dana 5. svibnja 2005. osoba KT imenovana je, kao privremeni službenik, na rukovodeće radno mjesto u upravi Generalitat de Catalunya (Autonomna zajednica Katalonija, Španjolska). Od tog je datuma bila predmet više uzastopnih privremenih imenovanja pri toj javnoj upravi, od kojih je do posljednjeg došlo 5. kolovoza 2015. Imenovanje osobe KT bilo je rezultat postupka odabira koji je proveden, među ostalim, uz poštovanje načela zasluga, sposobnosti i jednakosti, predviđenih u članku 103. stavku 3. Ustava.

19      Nakon otvaranja glavnog postupka u predmetu u C-331/22, tuženik iz glavnog postupka najavio je organiziranje javnog postupka odabira radi popunjavanja, među ostalim, radnog mjesta osobe KT. Ona je tada zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se to radno mjesto isključilo iz tog postupka odabira. Taj je zahtjev prihvatio Juzgado de lo Contencioso-Administrativo n° 17 de Barcelona (Sud za upravne sporove br. 17 u Barceloni, Španjolska), sud koji je uputio zahtjev u tom predmetu.

20      Tužitelj iz glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev smatra da bi mu, s obzirom na to da je zauzimao slobodno radno mjesto od svojega stupanja u službu i da za to radno mjesto nije bio raspisan oglas za zapošljavanje, a kako bi se ispravila zlouporaba uzastopnih privremenih imenovanja u odnosu na njega, trebalo dodijeliti status radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno (takozvani „indefinido no fijo”) ili, podredno, donijeti mjeru koja podrazumijeva zadržavanje njegova radnog mjesta.

21      Suprotno tomu, tuženik iz glavnog postupka smatra da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), privremeni radni odnos privremenog službenika nije moguće pretvoriti u stalni radni odnos. Usto, osporava postojanje zlouporabe. Naposljetku, ističe da se, u svakom slučaju, Zakonom 20/2021 kojim se propisuju djelotvorne mjere za smanjenje zlouporabe privremenog zapošljavanja u javnom sektoru omogućuje reguliranje položaja privremenih službenika.

22      Sud koji je uputio zahtjev ističe da je tužitelj iz glavnog postupka pokrenuo postupak u predmetu C-331/22 u vrijeme kada nacionalno pravo nije predviđalo nikakvu pravnu posljedicu u slučaju zlouporabe privremenog zapošljavanja u javnom sektoru. S obzirom na navedeno, Zakonom 20/2021, čije su određene odredbe primjenjive na glavni postupak u tom predmetu, utvrđuju se mjere za smanjenje takvih zlouporaba. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti tog zakona s Okvirnim sporazumom.

23      U tim je okolnostima Juzgado de la Contencioso-Administrativo n° 17 de Barcelona (Sud za upravne sporove br. 17 u Barceloni) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Zakonom [20/2021] kao jedina sankcijska mjera predviđa se raspisivanje natječajâ, uz naknadu štete samo onim žrtvama zlouporabe [privremenog zapošljavanja] koje nisu uspjele na navedenim natječajima. Povređuje li se navedenim zakonom članak 5. [Okvirnog sporazuma] jer se ne sankcioniraju zlouporabe u odnosu na javne službenike zaposlene na određeno vrijeme koji su uspjeli na natječaju s obzirom na to da je – kao što je to utvrdio Sud u rješenju od 2. lipnja 2021., SUSH i CGT Sanidad de Madrid (C-103/19, EU:C:2021:460) – sankcija uvijek nužna, a uspjeh na navedenom natječaju nije sankcijska mjera koja ispunjava zahtjeve iz Direktive [1999/70]?

2.      U slučaju potvrdnog odgovora na [prvo pitanje] i ako se Zakonom br. 20/2021 ne predviđaju druge djelotvorne mjere za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme ili prekomjernog produljenja ugovora na određeno vrijeme, povređuje li se time što zakonodavac nije predvidio pretvaranje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ili prekomjernog produljenja ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme članak 5. [Okvirnog sporazuma], kao što je to utvrdio Sud u svojem rješenju od 30. rujna 2020., [Câmara Municipal de Gondomar (C-135/20, EU:C:2020:760)]?

3.      Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u svojim je presudama br. 1425/2018 i 1426/2018 od 26. rujna 2018. presudio, i tu je sudsku praksu potvrdio presudom br. 1534/2021 od 20. prosinca 2021., da mjera koju treba donijeti u slučaju zlouporabe zapošljavanja na određeno vrijeme može jednostavno biti to da se javni službenik koji je žrtva zlouporabe, zbog nesigurnosti zaposlenja, zadrži na radnom mjestu dok uprava koja ga zapošljava ne utvrdi postoji li strukturalna potreba te raspiše odgovarajuće natječaje, u kojima mogu sudjelovati kandidati koji nisu žrtve zlouporabe zapošljavanja na određeno vrijeme, u svrhu popunjavanja radnog mjesta stalnim ili karijernim službenicima. Povređuje li se navedenom sudskom praksom članak 5. [Okvirnog sporazuma] ako raspisivanje javnog natječaja i uspjeh na njemu nije sankcijska mjera koja ispunjava zahtjeve iz Direktive [1999/70], kao što je to utvrdio Sud u svojem rješenju od 2. lipnja 2021., SUSH i CGT Sanidad de Madrid (C-103/19, EU:C:2021:460)?

4.      U slučaju potvrdnog odgovora na [treće pitanje] i ako sudska praksa Tribunala Supremo (Vrhovni sud) ne predviđa druge djelotvorne mjere za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme ili prekomjernog produljenja ugovora na određeno vrijeme, povređuje li se time što se u sudskoj praksi ne predviđa pretvaranje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme ili prekomjernog produljivanja ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme članak 5. [Okvirnog sporazuma] iz Direktive [1999/70], kao što je to utvrdio Sud u svojem rješenju od 30. rujna 2020., [Câmara Municipal de Gondomar (C-135/20, EU:C:2020:760)]?

5.      U slučaju da se zakonodavstvom donesenim u svrhu prenošenja članka 5. [Okvirnog sporazuma] povređuje pravo [Unije] jer se ne utvrđuje nijedna posebna sankcijska mjera kojom se osigurava ostvarivanje ciljeva tog propisa [Unije] i okončanje nesigurnosti javnih službenika, trebaju li nacionalni sudovi u navedenoj situaciji donijeti odluku o pretvaranju zlouporabnog radnog odnosa na određeno vrijeme u stalni radni odnos koji nije radni odnos karijernog službenika, ali žrtvi zlouporabe osigurava stabilnost zaposlenja, kako bi se spriječilo da navedena zlouporaba ostane nekažnjena i da se naruše ciljevi članka 5. Okvirnog sporazuma, iako to pretvaranje nije predviđeno nacionalnim propisom, ako je navedenom radnom odnosu na određeno vrijeme prethodio javni natječaj u kojem su poštovana načela jednakosti, zasluga i sposobnosti?”

 Predmet C-332/22

24      Osoba HM od 14. prosinca 1984. radi kao privremeni službenik u Upravi za pravosuđe u Kataloniji. Na dan pokretanja glavnog postupka u predmetu C-332/22 njezin staž u toj upravi bio je duži od 37 godina. Njezin radni odnos ostvarivao se kroz različita imenovanja i sklapanje različitih ugovora. Osoba HM već više od 8 godina nalazi se na slobodnom radnom mjestu proceduralnog i administrativnog voditelja pri Juzgadu de lo Penal n°3 de Vilanova i la Geltrú (Kazneni sud br. 3 u Vilanovi i la Geltrú, Španjolska).

25      Osoba VD od 15. svibnja 1991. radi kao privremeni službenik u Upravi za pravosuđe u Kataloniji. Između tog datuma i 31. svibnja 2012. bila je imenovana pri različitim pravosudnim tijelima u Barceloni. Dana 20. lipnja 2012. imenovana je kao privremeni službenik Cuerpa de tramitación Procesal y Administrativa (tijelo zaduženo za proceduralnu i administrativnu obradu, Španjolska) na Juzgado de lo Penal n° 3 de Barcelona (Kazneni sud br. 3 u Barceloni, Španjolska). Osoba VD nalazi se na tom slobodnom radnom mjestu od potonjeg datuma, odnosno više od 9 godina.

26      Pred Juzgadom de lo Contencioso-Administrativo n° 17 de Barcelona (Sud za upravne sporove br. 17 u Barceloni), koji je, kao u predmetu C-331/22, sud koji je uputio zahtjev u predmetu C-332/22, tužitelji iz glavnog postupka ističu da su tijekom svih godina rada u okviru Uprave za pravosuđe u Kataloniji obavljali dužnosti istovjetne onima koje obavljaju karijerni službenici u usporedivoj situaciji i da su stoga ispunjavali potrebe koje nisu privremene, hitne i iznimne, nego uobičajene, trajne i stalne. Stoga je nužno utvrditi da dotična javna uprava zloupotrebljava uzastopne ugovore o radu ili radne odnose na određeno vrijeme, što nije u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma. Prema njihovu mišljenju, s obzirom na to da španjolsko pravo u javnom sektoru ne predviđa mjeru koja omogućuje sankcioniranje takvog zapošljavanja, sankcija koju treba primijeniti u tom sektoru trebala bi biti pretvaranje njihova radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme, i to stjecanjem statusa karijernog službenika ili, podredno, pretvaranjem radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme usporediv s onim karijernog službenika. Još podrednije, oni zahtijevaju da im dotična uprava prizna pravo da ostanu na radnim mjestima na kojima trenutačno rade, kao nositelji tih radnih mjesta. Naposljetku, zahtijevaju plaćanje iznosa od 18 000 eura ili odgovarajućeg iznosa, kao sankcije za zlouporabu uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, čije su žrtve bili.

27      Nasuprot tomu, tuženik iz glavnog postupka, s jedne strane, ističe nepostojanje zlouporabe, s obzirom na to da su pozivi na podnošenje prijava za radna mjesta na kojima su se nalazili tužitelji iz glavnog postupka bili objavljivani gotovo svake godine. S druge strane, poziva se na Zakon 20/2021 koji omogućuje reguliranje položaja tužiteljâ iz glavnog postupka.

28      U tim je okolnostima Juzgado de la Contencioso-Administrativo n° 17 de Barcelona (Sud za upravne sporove br. 17 u Barceloni) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Jesu li mjere koje su izrečene u presudama Tribunala Supremo (Vrhovni sud) br. 1425/2018 i 1426/2018 od 26. rujna 2018., čiji je kriterij zadržan do danas (30. studenoga 2021.), a koje se sastoje od zadržavanja javnog službenika koji je žrtva zlouporabe u istom sustavu nezakonite nesigurnosti zaposlenja dok uprava koja ga je zaposlila ne utvrdi postoji li strukturna potreba i raspiše odgovarajuće natječaje radi popunjavanja radnog mjesta stalnim ili karijernim javnim službenicima, mjere koje ispunjavaju zahtjeve u pogledu sankcioniranja iz članka 5. [Okvirnog sporazuma]?

Ili te mjere pak dovode do nastavka nesigurnosti i nezaštićenosti dok uprava koja je poslodavac proizvoljno ne odluči raspisati natječaj radi popunjavanja radnog mjesta stalnim službenikom, čiji je ishod nesiguran jer se na njega mogu prijaviti i kandidati koji nisu žrtve takve zlouporabe, pa se te mjere ne mogu smatrati odvraćajućim mjerama za sankcioniranje za potrebe članka 5. [Okvirnog sporazuma] niti mjerama kojima se osigurava ispunjavanje njegovih ciljeva?

2.      Treba li, u slučaju kada nacionalni sud prilikom ispunjavanja svoje obveze sankcioniranja svake utvrđene zloporabe (sankcija je ,nužna’ i ,neposredna’) zaključi da se načelom usklađenog tumačenja ne može osigurati koristan učinak Direktive [1999/70], a da se ne primijeni tumačenje contra legem nacionalnog prava, upravo zato što se u nacionalni pravni poredak države članice nije uključila nikakva mjera za sankcioniranje za potrebe primjene članka 5. Okvirnog sporazuma u javnom sektoru, primijeniti razmatranja iz presude od 17. travnja 2018., Egenberger (C-414/16, EU:C:2018:257) ili presude od 15. travnja 2008., Impact (C-268/06, EU:C:2008:223), u smislu da se člancima 21. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima [(u daljnjem tekstu: Povelja)] dopušta isključenje odredbi nacionalnog prava kojima se sprečava osiguravanje pune djelotvornosti Direktive [1999/70], čak i kad je riječ o ustavnim odredbama?

Treba li stoga radni odnos na određeno vrijeme u kojem je došlo do zlouporabe pretvoriti u stalni radni odnos, koji je jednak ili sličan radnom odnosu usporedivih stalnih službenika, tako da se žrtvi zlouporabe osigura stabilnost zaposlenja, kako bi se spriječilo da ta zlouporaba ostane nekažnjena te da se ne ostvare ciljevi i koristan učinak navedenog članka 5. Okvirnog sporazuma, čak i ako je to pretvaranje zabranjeno nacionalnim propisima i nacionalnom sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud) ili bi mogla biti protivna španjolskom [Ustavu]?

3.      Je li, uzimajući u obzir to da je Sud u presudama od 25. listopada 2018., Sciotto (C-331/17, EU:C:2018:859) i od 13. siječnja 2022., MIUR i Ufficio Scolastico Regionale per la Campania (C-282/19, EU:C:2022:3), utvrdio da se članku 5. [Okvirnog sporazuma] protivi nacionalni propis kojim se određeni javni službenici izuzimaju iz primjene pravila kojima se sankcionira zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme ako u nacionalnom pravnom poretku ne postoji druga djelotvorna mjera kojom se sankcionira navedena zlouporaba, a u španjolskom zakonodavstvu ne postoji nikakva mjera za sankcioniranje zlouporabe u javnom sektoru koja bi se mogla primijeniti na tužitelje koji su dio osoblja zaposlenog na određeno vrijeme,

na temelju te sudske prakse Suda i načela ekvivalentnosti Unije obvezno pretvoriti status privremenih javnih službenika koji su žrtve zlouporabe u status stalnih ili karijernih javnih službenika, primjenjujući na njih iste razloge prestanka i završetka radnog odnosa koji vrijede za potonje službenike, jer se člankom 15. Zakona o radu nalaže da se u privatnom sektoru status radnika zaposlenih na određeno vrijeme koji su u razdoblju od 30 mjeseci više od 24 mjeseca neprekidno radili za istog poslodavca pretvori u status stalnih radnika i jer se člankom 8[7]. stavkom [5]. [Zakona 40/2015], u verziji iz Zakona br. 11/2020 o općem državnom proračunu za 2021., na temelju nacionalnog prava radnicima privatnih poduzeća i subjekata koji prelaze u javni sektor omogućuje da obavljaju iste funkcije kao i karijerni službenici, uz uvjet prestanka (a extinguir), te se stoga na njih primjenjuju isti razlozi prestanka radnog odnosa koji vrijede za karijerne službenike?

4.      Uzimajući u obzir to da su uvjeti povezani sa završetkom radnog odnosa i uvjeti raskida ugovora o radu, u skladu s presudama Suda od 13. ožujka 2014., Nierodzik, C-38/13, EU:C:2014:152, t. 27. i 29. i od 14. rujna 2016., Diego Porras, C-596/14, EU:C:2016:683, t. 30. i 31., dio ,uvjetâ zapošljavanja’ iz članka 4. [Okvirnog sporazuma],

i u slučaju niječnog odgovora na [treće pitanje], traži se od Suda da utvrdi je li stabilizacija zaposlenja privremenog osoblja koje je žrtva zlouporabe, uz primjenu istih razloga prestanka i otpuštanja koji vrijede za usporedive karijerne ili stalne službenike, ali bez stjecanja tog statusa, mjera koju nacionalna tijela moraju poštovati na temelju članaka 4. i 5. [Okvirnog sporazuma] i načela usklađenog tumačenja jer se u nacionalnom zakonodavstvu stjecanje statusa stalnih ili karijernih službenika ne smije priznati samo osobama koje ne ispune određene zahtjeve, pa stabilizacija zaposlenja tog osoblja pod navedenim uvjetima ne dovodi do stjecanja takvog statusa?

5.      Treba li, s obzirom na to da se člankom 15. [Zakona o radu] predviđa da je najduži rok trajanja ugovora na određeno vrijeme dvije godine, jer se smatra da po isteku tog roka potreba za tim radnim mjestom više nije ni privremena ni iznimna, nego redovita i stabilna, pa se poslodavce iz privatnog sektora obvezuje da radni odnos na određeno vrijeme pretvore u radni odnos na neodređeno vrijeme, i s obzirom na to da se člankom 10. EBEP-a u javnom sektoru nalaže uključivanje slobodnih radnih mjesta na kojima je zaposleno privremeno osoblje ili osoblje zaposleno na određeno vrijeme u poziv za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u javnom sektoru u godini imenovanja, a, ako to nije moguće, u najdužem roku od dvije godine u popis za sljedeću godinu, kako bi se na radnom mjestu zaposlio stalni ili karijerni službenik,

zaključiti da do zlouporabe uzastopnog zapošljavanja na određeno vrijeme u javnom sektoru dolazi od trenutka kad uprava koja je poslodavac stalnim ili karijernim službenikom ne popuni radno mjesto na kojem je javni službenik zaposlen na određeno vrijeme u rokovima predviđenima nacionalnim propisima, odnosno njegovim uključivanjem u poziv za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u javnom sektoru u roku od najviše dvije godine od imenovanja privremenog službenika ili službenika zaposlenog na određeno vrijeme, uz obvezu njegova otpuštanja na temelju provedbe tog poziva za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u javnom sektoru u roku od najviše tri godine utvrđenom u članku 70. EBEP-a?

6.      Povređuju li se [Zakonom 20/2021] načela prava Unije o zakonitosti i zabrani retroaktivnosti kaznenih odredbi utvrđena, među ostalim, u članku 49. [Povelje] jer se njime kao sankcija zlouporabe zapošljavanja na određeno vrijeme predviđaju natječaji čije se raspisivanje nalaže iako su radnje ili propusti koji čine povredu, a time i zlouporabu, kao i njihove prijave, izvršeni i završeni (godinama) prije donošenja Zakona 20/2021?

7.      Budući da se [Zakonom 20/2021] kao mjera za sankcioniranje predviđa raspisivanje natječaja i naknada štete samo u korist žrtava zlouporabe koje ne uspiju u navedenom natječaju, povređuju li se njime članak 5. Okvirnog sporazuma i Direktiva [1999/70] jer se ne sankcioniraju zlouporabe u odnosu na javne službenike zaposlene na određeno vrijeme koji su uspjeli na navedenom natječaju, iako je točno da je sankcija uvijek nužna i da uspjeh na tom natječaju nije mjera za sankcioniranje koja ispunjava zahtjeve iz Direktive, kao što to tvrdi Sud u svojem rješenju od 2. lipnja 2021., SUSH i CGT Sanidad de Madrid (C-103/19, EU:C:2021:460)?

Drugim riječima, budući da se [Zakonom 20/2021] ograničava priznavanje naknade štete na osoblje koje je žrtva zlouporabe i ne uspije na natječaju, čime se iz tog prava isključuju službenici u pogledu kojih se dogodila zlouporaba, a koji su kasnije stekli status stalnog osoblja na temelju tih natječaja, povređuje li se njime Direktiva [1999/70] i, osobito, točka 45. rješenja od 2. lipnja 2021., SUSH i CGT Sanidad de Madrid (C-103/19, EU:C:2021:460), u skladu s kojom, iako organizacija natječaja otvorenih za javne službenike koji su nezakonito imenovani u okviru uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme omogućuje tim službenicima da se prijave za stalno i stabilno radno mjesto i, prema tome, dobiju status stalnog javnog osoblja, to ne oslobađa države članice od obveze da utvrde prikladnu mjeru za propisno sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme?

8.      Budući da se [Zakonom 20/2021] predviđa da se natječaji s ciljem smanjenja zapošljavanja na određeno vrijeme u javnom sektoru moraju raspisati u roku od tri godine, do 31. prosinca 2024., i da se kao sankcija utvrđuje naknada štete koja se prima u trenutku prestanka radnog odnosa ili otpuštanja žrtve zlouporabe, povređuje li se njime članak 5. [Okvirnog sporazuma], s obzirom na rješenje od 9. veljače 2017., Rodrigo Sanz (C-44[3]/16, EU:C:2017:109) ili presude od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679) i od 21. studenoga 2018., de Diego Porras (C-619/17, EU:C:2018:936), jer se njime nastavlja ili produljuje stanje zlouporabe, nezaštićenosti i nesigurnosti zaposlenja u kojem se nalazi zaposlenik koji je žrtva zloporabe te narušava koristan učinak Direktive [1999/70] sve dok navedeni zaposlenik ne bude naposljetku otpušten i može primiti navedenu naknadu štete?

9.      Povređuje li se [Zakonom 20/2021] načelo ekvivalentnosti jer se njime na temelju Direktive [1999/70] dodjeljuju prava koja su manja od prava koja proizlaze iz nacionalnog prava, s obzirom na to da se:

–        Zakonom 11/2020, kojim je izmijenjen članak 87. stavak [5]. Zakona br. 40/20215, na temelju nacionalnog prava omogućuje radnicima iz privatnih poduzeća koji prelaze u javni sektor da obavljaju iste funkcije kao i karijerni službenici te da se na njih primjenjuju isti razlozi prestanka radnog odnosa, čak i ako nisu uspjeli na natječaju, pod uvjetom da će se radno mjesto nakon što se isprazni ukinuti, dok se [Zakonom 20/2021] kojim se provodi pravo Unije ne dopušta da javni službenici koji su uspjeli na natječajima, u kojima se moraju poštovati načela jednakosti, javnosti i slobodnog tržišnog natjecanja, nastave obavljati iste funkcije kao i karijerni službenici, ali se na njih primjenjuju isti razlozi prestanka radnog odnosa;

–        člankom 15. Zakona o radu, u verziji koja proizlazi iz [Real Decreto Legislativo] 1/1995, [por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995, kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu), od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75, od 29. ožujka 1995., str. 9654.)] odnosno prije donošenja Direktive 1999/70, dopušta da se na temelju nacionalnog prava status radnika iz privatnog sektora koji više od dvije godine rade za istog poslodavca pretvori u status stalnih radnika, dok se na temelju Direktive javnim službenicima koji su žrtve zlouporabe naknada štete isplaćuje samo u iznosu plaće za 20 dana za svaku godinu staža, najviše u visini 12 mjesečnih plaća, i nemaju pravo na pretvaranje statusa; te

–        člankom 32. i sljedećim člancima [Zakona 40/2015] o pravnom okviru kojim se uređuje javni sektor utvrđuje načelo pune naknade štete, kojim se javne uprave obvezuju na to da žrtvama nadoknade svu štetu koju su prouzročile svojim postupanjima, dok je na temelju prava Unije naknada štete za žrtve zlouporabe unaprijed ograničena i iznosom (iznos plaće za 20 dana za svaku godinu staža) i vremenski (12 mjesečnih plaća)?

10.      Budući da se [Zakonom 20/2021] kao jedina stvarna mjera za sankcioniranje predviđa naknada štete u iznosu plaće za 20 dana za svaku godinu staža u korist žrtava zlouporabe koje nisu uspjele na natječaju, povređuje li se njime sudska praksa koju je utvrdio Sud u presudi od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166), u skladu s kojom u javnom sektoru, kako bi se postupilo u skladu s Direktivom [1999/70], nije dovoljna naknada štete, nego ona mora biti popraćena dodatnim, djelotvornim, proporcionalnim i odvraćajućim mjerama za sankcioniranje?

11.      Budući da se [Zakonom 20/2021] za žrtve koje ne uspiju na natječaju predviđa naknada štete u iznosu plaće za 20 dana za svaku godinu staža, najviše u visini 12 mjesečnih plaća, povređuje li se njime načelo Zajednice o prikladnoj i punoj naknadi štete te načelo proporcionalnosti jer se izuzimaju izmakla dobit i druge osnove naknade štete i kompenzacije, kao što su, primjerice, osnove na temelju gubitka prilika [pojam koji Sud upotrebljava u presudi Suda u presudi od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166)]; nemogućnosti stjecanja statusa stalnog zaposlenika jer natječaji nisu raspisani u rokovima utvrđenima nacionalnim propisima ili nemogućnosti promaknuća ili napredovanja; neimovinske štete nastale zbog nezaštićenosti koja proizlazi iz svih situacija nesigurnosti zaposlenja; prestanka radnog odnosa žrtve zlouporabe za koju zbog dobi i spola (primjerice, za žene starije od 50 godina) ne postoji alternativno tržište rada; ili smanjenja starosne mirovine?

12.      Budući da se [Zakonom 20/2021] naknada štete ograničava na iznos plaće za 20 dana za svaku godinu staža, najviše u visini 12 mjesečnih plaća, povređuju li se njime propisi Zajednice s obzirom na presude od 2. kolovoza 1993., Marshall (C-271/91, EU:C:1993:335) i od 17. prosinca 2015., Arjona Camacho (C-407/14, EU:C:2015:831), u skladu s kojima se pravu Unije protivi to da naknada štete koju je osoba pretrpjela zbog otkaza bude ograničena unaprijed utvrđenom gornjom granicom?”

 Postupak pred Sudom

29      Odlukom od 19. rujna 2023. predmeti C-331/22 i C-332/22 spojeni su u svrhu donošenja presude, u skladu s člankom 54. stavkom 1. Poslovnika Suda.

 Nadležnost Suda i dopuštenost zahtjevâ za prethodnu odluku

30      Kao prvo, tuženici iz glavnog postupka i španjolska vlada smatraju da Sud nije nadležan za davanje odgovora na zahtjeve za prethodnu odluku jer njima sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje mjera za sankcioniranje predviđenih Zakonom 20/2021 i odlučivanje o usklađenosti tih mjera s Okvirnim sporazumom. Prema mišljenju te vlade, tim se zahtjevima od Suda zahtijeva da donese savjetodavno mišljenje opće primjene o pojmu „privremeni službenik”, kako je predviđen španjolskim pravom.

31      Kao drugo, tuženici iz glavnog postupka i španjolska vlada tvrde da zahtjevi za prethodnu odluku, u dijelu u kojem se odnose na mjere iz Zakona 20/2021 ili koje proizlaze iz sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud), prekoračuju predmet glavnih postupaka i stoga se odnose na problem hipotetske prirode.

32      Naime, tužitelji iz glavnog postupka zahtijevaju samo prekvalifikaciju svojeg privremenog radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme, pri čemu se ti zahtjevi ne temelje na tim mjerama ili na toj sudskoj praksi. Tako, na primjer, kao prvo, naknada na ime prestanka radnog odnosa u slučaju neuspjeha u okviru postupka odabira, predviđena člankom 2. Zakona 20/2021, kao drugo, sudjelovanje u tom postupku odabira kao sredstvo za dobivanje stalnog zaposlenja ili, kao treće, mjera zadržavanja na radnom mjestu do organizacije i zaključenja odgovarajućeg postupka odabira, utvrđena sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud), predstavljaju mjere koje nisu predmet glavnih postupaka i stoga nisu relevantne za rješavanje tih sporova.

33      U tom pogledu treba podsjetiti na to da se sustav suradnje koji je ustanovljen člankom 267. UFEU‑a zasniva na jasnoj razdiobi ovlasti između nacionalnih sudova i Suda. U okviru postupka koji je uveden tim člankom, odredbe unutarnjeg prava tumače sudovi država članica, a ne Sud, te Sud nema nadležnost za odlučivanje o usklađenosti normi unutarnjeg prava s odredbama prava Unije. Nasuprot tomu, Sud je nadležan pružiti nacionalnom sudu sve odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti normi unutarnjeg prava s propisima Unije (presuda od 25. listopada 2018., Sciotto, C-331/17, EU:C:2018:859, t. 27. i navedena sudska praksa).

34      Valja podsjetiti i na to da je u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (presuda od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 35. i navedena sudska praksa).

35      Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se dao koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti presudu od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

36      U ovom slučaju, iako je točno da se u tekstu prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev Sud poziva da odluči o usklađenosti odredaba unutarnjeg prava, uključujući mjere utvrđene nacionalnom sudskom praksom, s pravom Unije, ništa ne sprečava Sud da tom sudu dade koristan odgovor pružajući mu odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti unutarnjeg prava s pravom Unije (vidjeti presudu od 25. listopada 2018., Sciotto, C-331/17, EU:C:2018:859, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

37      Usto, iz zahtjevâ za prethodnu odluku nedvojbeno proizlazi da će sud koji je uputio zahtjev, u okviru rješavanja sporova u glavnim postupcima, morati odrediti nacionalne mjere koje, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Direktive 1999/70, omogućavaju sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.

38      U tim okolnostima nije očito da tumačenje članka 5. Okvirnog sporazuma, koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev, nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili da su pitanja o nacionalnim mjerama iz točke 32. ove presude – kao mjerama kojima se može sankcionirati, u skladu sa zahtjevima Direktive 1999/70, zlouporaba predmetnih privremenih radnih odnosa – hipotetske prirode.

39      S obzirom na navedeno, šestim pitanjem postavljenim u predmetu C-332/22 sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se načelima zakonitosti i zabrane retroaktivnosti kaznenih odredaba, koja su, među ostalim, utvrđena u članku 49. Povelje, retroaktivna primjena nacionalnog propisa, poput Zakona 20/2021, u mjeri u kojoj se njime predviđaju, u svrhu smanjenja stope privremenih zapošljavanja, mjere koje su manje povoljne za radnike žrtve zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme nego prethodni nacionalni propis.

40      Valja, međutim, utvrditi da načela zakonitosti i zabrane retroaktivnosti kaznenih odredaba nisu primjenjiva u situaciji u kojoj predmetne nacionalne odredbe nemaju takvu prirodu, nego se u njima navode, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, hitne mjere čija je svrha smanjiti stopu zapošljavanja na određeno vrijeme u javnom sektoru i u tu svrhu dotičnoj javnoj upravi nalažu, pod određenim uvjetima, da organizira postupke odabira ili isplati naknadu radnicima koji su uzastopno zapošljavani na određeno vrijeme.

41      U tim je okolnostima očito da zatraženo tumačenje prava Unije u okviru šestog pitanja postavljenog u predmetu C-332/22 nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku. Stoga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 35. ove presude, to pitanje treba proglasiti nedopuštenim.

42      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je, s jedne strane, Sud nadležan za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku i da su, s druge strane, zahtjevi za prethodnu odluku dopušteni, osim šestog pitanja postavljenog u predmetu C-332/22.

 O prethodnim pitanjima

 Peto pitanje u predmetu C-332/22

43      Petim pitanjem postavljenim u predmetu C-332/22, koje valja najprije ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem primjena uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u javnom sektoru postaje zlouporaba ako dotična javna uprava ne poštuje rokove predviđene u nacionalnom pravu za popunjavanje radnog mjesta na kojem je zaposlen dotični privremeni radnik zato što, po isteku tih rokova, ti uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme ne ispunjavaju privremene, nego stalne i trajne potrebe te uprave.

44      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, na temelju članka 1. Okvirnog sporazuma, njegov cilj, među ostalim, ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba, koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.

45      Svrha članka 5. Okvirnog sporazuma jest provedba tog cilja, tj. ograničiti pribjegavanje uzastopnim ugovorima o radu ili radnim odnosima na određeno vrijeme koji se mogu smatrati mogućim izvorom zlouporaba na štetu radnika, tako da predviđa određeni broj zaštitnih odredaba namijenjenih izbjegavanju nesigurnosti položaja zaposlenika (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 26. i navedena sudska praksa).

46      Prema tome, članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma nalaže državama članicama, u cilju sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, da donesu najmanje jednu od mjera koje nabraja, koja će biti učinkovita i obvezujuća, kada njihovo nacionalno pravo ne sadržava odgovarajuće pravne mjere. Tako se nabrojene mjere u stavku 1. točkama (a) do (c) tog članka redom odnose na objektivne razloge kojima se opravdava obnavljanje takvih ugovora ili takvih radnih odnosa, na najdulje ukupno trajanje tih uzastopnih ugovora o radu ili tih radnih odnosa na određeno vrijeme i na broj njihovih obnavljanja (presuda od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 56. i navedena sudska praksa).

47      Države članice u tom pogledu raspolažu marginom prosudbe s obzirom na to da mogu izabrati hoće li se koristiti jednom ili više mjera koje su navedene u članku 5. stavku 1. točkama (a) do (c) Okvirnog sporazuma ili postojećim odgovarajućim zakonskim mjerama, a sve to uzimajući u obzir potrebe pojedinih sektora i/ili kategorija radnika (presuda od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca –MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 57. i navedena sudska praksa).

48      Tako članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma zadaje državama članicama opći cilj, koji se sastoji od sprečavanja takvih povreda, pri čemu im prepušta izbor sredstava za njegovo ostvarenje, pod uvjetom da ne dovode u pitanje cilj ili koristan učinak Okvirnog sporazuma (presuda od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 58. i navedena sudska praksa).

49      Međutim, iz teksta članka 5. Okvirnog sporazuma kao i iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se taj članak primjenjuje samo u slučaju uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, tako da ugovor koji je u potpunosti prvi ili jedini ugovor o radu na određeno vrijeme nije obuhvaćen člankom 5. stavkom 1. Okvirnog sporazuma (vidjeti presudu od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

50      U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C-332/22 proizlazi da su se radni odnosi između tužiteljâ iz glavnog postupka i dotične javne uprave uobličavali uzastopnim imenovanjima i/ili sklapanjem uzastopnih ugovora na određeno vrijeme. Prema tome, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, članak 5. Okvirnog sporazuma primjenjiv je na situacije iz glavnog postupka u tom predmetu.

51      Usto, valja podsjetiti na to da privremena zamjena radnika radi zadovoljenja privremenih potreba dotičnog poslodavca za osobljem u načelu može predstavljati „objektivan razlog” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) tog okvirnog sporazuma (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C-103/18 i C-429/18, EU:C:2020:219, t. 72. i navedena sudska praksa).

52      U tom je pogledu, kao prvo, Sud pojasnio da se ne može prihvatiti to da se ugovori o radu na određeno vrijeme mogu obnavljati radi stalnog i trajnog obavljanja zadaća koje su inače sastavni dio uobičajenih aktivnosti predmetnog osoblja (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C-103/18 i C-429/18, EU:C:2020:219, t. 75. i navedena sudska praksa).

53      Naime, obnavljanje ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme radi zadovoljenja potreba koje zapravo nisu privremene, nego, naprotiv, stalne i trajne, nije opravdano u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma, s obzirom na to da je takvo sklapanje ugovora o radu ili zasnivanje radnih odnosa na određeno vrijeme u izravnoj suprotnosti s pretpostavkom na kojoj se temelji Okvirni sporazum, a ta je da ugovori o radu na neodređeno vrijeme čine osnovni oblik radnog odnosa, iako su ugovori o radu na određeno vrijeme svojstveni zapošljavanju u određenim sektorima, zanimanjima i djelatnostima (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C-103/18 i C-429/18, EU:C:2020:219, t. 76. i navedena sudska praksa).

54      Poštovanje članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma stoga zahtijeva konkretnu provjeru je li uzastopno obnavljanje ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba i ne upotrebljava li se nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku zapravo za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba predmetnog poslodavca glede osoblja (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C-103/18 i C-429/18, EU:C:2020:219, t. 77. i navedena sudska praksa).

55      Kao drugo, Sud je smatrao da je nacionalna mjera kojom se predviđa da se u propisanim rokovima organiziraju postupci odabira s ciljem konačnog popunjavanja radnih mjesta na kojima su privremeno zaposleni radnici na određeno vrijeme takve naravi da se njome može izbjeći nastavak privremenog statusa tih radnika, osiguravajući da se njihova radna mjesta ubrzo konačno popune (vidjeti presudu od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

56      Stoga organizacija takvih postupaka u propisanim rokovima načelno može spriječiti zlouporabe koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme dok se ta radna mjesta ne popune konačno (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 65. i navedena sudska praksa).

57      Sud je, međutim, također smatrao da nacionalni propis koji predviđa organizaciju postupaka odabira radi konačnog popunjavanja radnih mjesta na kojima su privremeno zaposleni radnici na određeno vrijeme kao i precizne rokove u tu svrhu, ali ne jamči stvarno osiguravanje takvih postupaka, nije prikladan za sprečavanje toga da predmetni poslodavac zlouporabi uzastopne ugovore o radu ili radne odnose na određeno vrijeme (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 67. i navedena sudska praksa).

58      U tom kontekstu valja podsjetiti na to da nije zadaća Suda donijeti odluku o tumačenju odredaba domaćeg prava s obzirom na to da ta zadaća pripada nadležnim nacionalnim sudovima, koji moraju utvrditi jesu li odredbe mjerodavnog nacionalnog propisa u skladu sa zahtjevima koji su propisani člankom 5. Okvirnog sporazuma (vidjeti presudu od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

59      Stoga je zadaća suda koji je uputio zahtjev procijeniti u kojoj mjeri uvjeti za primjenu i učinkovitu provedbu relevantnih odredaba domaćeg prava predstavljaju odgovarajuću mjeru za sprečavanje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme (vidjeti presudu od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

60      Sud, međutim, prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku može, po potrebi, dati pojašnjenja koja će služiti kao nit vodilja tim sudovima prilikom donošenja odluke (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 52. i navedena sudska praksa).

61      U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da španjolsko zakonodavstvo predviđa pravila na temelju kojih se može smatrati da uporaba uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa postaje zlouporaba ako ti ugovori o radu ili radni odnosi traju dulje od dvije godine jer, u takvom slučaju, navedeni ugovori o radu ili radni odnosi ne ispunjavaju privremene nego stalne i trajne potrebe predmetnog poslodavca. Stoga, što se tiče radnika u javnom sektoru, članak 10. stavak 4. EBEP-a predviđa da su slobodna radna mjesta koja su popunili privremeni službenici uključena u poziv za popunjavanje slobodnih radnih mjesta s ciljem da ih popuni karijerni službenik u roku od najviše dvije godine od imenovanja dotičnog privremenog službenika. Usto, na temelju članka 70. EBEP-a, na upravi je da okonča te ugovore o radu ili radne odnose na određeno vrijeme provođenjem tog javnog poziva za popunjavanje slobodnih radnih mjesta u roku od najviše tri godine.

62      Pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, nije razvidno da nacionalna odredba kao što je članak 10. EBEP-a propisuje opće i apstraktno odobrenje za primjenu uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, nego ograničava sklapanje takvih ugovora kako bi se, u biti, ispunjavale privremene potrebe.

63      Usto, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C-332/22 proizlazi da nacionalne odredbe iz točke 61. ove presude također sadržavaju mjere navedene u članku 5. stavku 1. točkama (b) i (c) Okvirnog sporazuma, odnosno, kao prvo, ograničenje koje se odnosi na ukupno najdulje trajanje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme i, kao drugo, najveći broj obnavljanja tih ugovora ili odnosa, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

64      S obzirom na to, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje u predmetu C-332/22 također proizlazi da uzastopna imenovanja tužiteljâ iz glavnog postupka u tom predmetu i/ili to što su sklopili uzastopne ugovore nije ispunjavalo samo privremene potrebe Uprave za pravosuđe u Kataloniji, nego se time nastojalo ispuniti stalne i trajne potrebe za osobljem u toj upravi. Naime, iz te odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su, na dan podnošenja svojih tužbi, ti tužitelji bili zaposleni pri navedenoj upravi više od 37 odnosno 17 uzastopnih godina i da su obavljali zadatke koji su dio uobičajene djelatnosti stalnog osoblja. Valja dodati da bi nacionalni propis poput onoga iz točke 61. ove presude također dovodio do opasnosti od zlouporabe uzastopnih ugovora ili odnosa na određeno vrijeme da se ne poštuje zakonska obveza da se u zadanom roku popune radna mjesta koja privremeno popunjavaju privremeni službenici. Uzimajući u obzir činjenične elemente iz navedene odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, takva se opasnost u ovom slučaju ostvarila.

65      S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje postavljeno u predmetu C-332/22 valja odgovoriti tako da članak 5. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem primjena uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u javnom sektoru postaje zlouporaba ako dotična javna uprava ne poštuje rokove predviđene u nacionalnom pravu za popunjavanje radnog mjesta na kojem je zaposlen dotični privremeni radnik s obzirom na to da, u takvoj situaciji, ti uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme ne ispunjavaju privremene, nego stalne i trajne potrebe te uprave.

 Prvo i treće pitanje koja su postavljena u predmetu C-33l/22 te prvo i sedmo do dvanaestog pitanja koja su postavljena u predmetu C-332/22

66      Prvim i trećim pitanjem koja su postavljena u predmetu C-331/22 te prvim i sedmim do dvanaestog pitanja koja su postavljena u predmetu C-332/22, koja valja ispitati zajedno i na drugom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. Okvirnog sporazuma – u vezi s načelima ekvivalentnosti i proporcionalnosti te načelom pune naknade pretrpljene štete – tumačiti na način da mu se protive nacionalna sudska praksa i nacionalni propis koji predviđaju, kao mjere za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, zadržavanje dotičnog radnika dok uprava koja zapošljava ne organizira i zaključi postupke odabira, kao i organiziranje takvih postupaka te isplatu novčane naknade uz određivanje dvostruke gornje granice u korist samo onog radnika koji ne uspije u tim postupcima.

67      U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 5. Okvirnog sporazuma ne navodi posebne sankcije za slučaj u kojem bi se utvrdilo postojanje zlouporaba. U takvom je slučaju na nacionalnim tijelima da donesu mjere koje moraju biti ne samo proporcionalne nego i dovoljno djelotvorne i odvraćajuće kako bi se osigurala puna učinkovitost pravila donesenih u skladu s Okvirnim sporazumom (presuda od 13. siječnja 2022., MIUR i Ufficio Scolastico Regionale per la Campania, C-282/19, EU:C:2022:3, t. 81. i navedena sudska praksa).

68      Iako, u nedostatku propisa Unije o tom pitanju, načini provedbe tih odredaba pripadaju unutarnjem pravnom poretku država članica prema načelu njihove procesne autonomije, oni ne smiju biti manje povoljni od onih koji uređuju slične domaće situacije (načelo ekvivalentnosti) ni praktično onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 47. i navedena sudska praksa).

69      Usto, Sud je pojasnio da u slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, mjera koja daje učinkovita i odgovarajuća jamstva za zaštitu radnika mora moći primijeniti za pravilno sankcioniranje zlouporaba i poništavanje posljedica povrede prava Unije. Naime, u skladu sa samim tekstom članka 2. prvog stavka Direktive 1999/70, od država članica zahtijeva se da „poduzmu sve potrebne mjere, kako bi u svakom trenutku mogle zajamčiti ostvarivanje rezultata predviđenih [tom] direktivom” (presuda od 13. siječnja 2022., MIUR i Ufficio Scolastico Regionale per la Campania, C-282/19, EU:C:2022:3, t. 84. i navedena sudska praksa).

70      Također valja podsjetiti, po uzoru na navode iz točke 58. ove presude, na to da nije zadaća Suda donijeti odluku o tumačenju odredaba nacionalnih propisa i sudske prakse, s obzirom na to da ta zadaća pripada nadležnim nacionalnim sudovima, koji moraju utvrditi jesu li ti propisi i sudska praksa u skladu sa zahtjevima koji su propisani člankom 5. Okvirnog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

71      Stoga je zadaća suda koji je uputio zahtjev procijeniti u kojoj mjeri uvjeti za primjenu i učinkovitu provedbu propisa i sudske prakse o kojima je riječ u glavnom postupku predstavljaju odgovarajuću mjeru za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

72      Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 60. ove presude, Sud može, ako je to potrebno, prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku dati pojašnjenja koja će te sudove usmjeravati u njihovoj ocjeni.

73      U ovom slučaju iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi, kao prvo, da, u skladu sa sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud), u slučajevima zlouporabe privremenog zaposlenja javnih službenika, zadržavanje javnog službenika koji je žrtva zlouporabe na njegovu radnom mjestu sve dok uprava koja ga zapošljava, kao pravo, ne utvrdi postoji li strukturna potreba i, prema tome, provede odgovarajući postupak odabira, koji je također otvoren za kandidate koji nisu bili žrtve te zlouporabe, radi trajnog popunjavanja predmetnog radnog mjesta i, kao drugo, ne zaključi taj postupak, treba smatrati učinkovitom mjerom za sankcioniranje tih situacija.

74      Kao drugo, za radnike imenovane prije stupanja na snagu Zakona 20/2021 poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, članak 2. tog zakona predviđa dvije mjere za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, odnosno, s jedne strane, organizaciju postupaka odabira koji su otvoreni i za kandidate u odnosu na koje se nije postupalo na takav način i s druge strane, plaćanje novčane naknade od 20 dana za svaku godinu radnog staža do najviše 12 mjesečnih plaća ako dotični radnik nije uspio u postupku odabira organiziranom za popunjavanje radnog mjesta na kojem je do tada bio zaposlen.

75      Što se tiče organizacije postupaka odabira kao mjere za sankcioniranje u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma, kao što je primijenjena u španjolskoj sudskoj praksi ili predviđena u članku 2. Zakona 20/2021, valja istaknuti da je Sud pojasnio da iako organizacija postupaka odabira radnicima koji su bili zloporabno zaposleni u okviru uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme pruža priliku da pokušaju osigurati stabilnost zaposlenja, s obzirom na to da oni u načelu mogu sudjelovati u tim postupcima, takva okolnost ne može osloboditi države članice od poštovanja obveze propisivanja prikladne mjere za odgovarajuće sankcioniranje zlouporabe tih uzastopnih ugovora o radu ili tih radnih odnosa na određeno vrijeme. Naime, takvi su postupci, čiji je ishod usto neizvjestan, u pravilu otvoreni i kandidatima koji nisu bili žrtve takve zlouporabe (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C-103/18 i C-429/18, EU:C:2020:219, t. 100.).

76      Prema tome, budući da je organizacija takvih postupaka neovisna o ikakvom razmatranju koje se odnosi na zlouporabu ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, ona nije takva da bi se njome moglo odgovarajuće sankcionirati zlouporaba takvih ugovora o radu ili takvih radnih odnosa na određeno vrijeme i poništiti posljedice povrede prava Unije. Stoga se čini da ona ne omogućuje postizanje cilja iz članka 5. Okvirnog sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C-103/18 i C-429/18, EU:C:2020:219, t. 101.).

77      U ovom slučaju, u skladu s razmatranjima koja proizlaze iz sudske prakse Suda navedene u točkama 75. i 76. ove presude, za koja se – uzimajući u obzir elemente spisa kojima raspolaže Sud i koji se navode u točkama 73. i 74. ove presude – čini da se primjenjuju, organizacija postupaka odabira, kako je predviđena nacionalnom sudskom praksom ili u članku 2. Zakona 20/2021, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, nije takva da bi se njome moglo odgovarajuće sankcionirati zlouporaba ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme i, slijedom toga, poništiti posljedice povrede prava Unije.

78      U tom kontekstu valja istaknuti da okolnosti navedene u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C-332/22, prema kojima se postupci odabira iz članka 2. Zakona 20/2021 moraju okončati u određenom roku, odnosno prije 31. prosinca 2024., i da se u tim postupcima uzimaju u obzir zasluge dotičnog radnika, ni na koji način ne utječu na relevantnost sudske prakse iz točaka 75. i 76. ove presude.

79      Kad je riječ o dodjeli novčane naknade, poput one predviđene člankom 2. Zakona 20/2021, kao mjere za sankcioniranje u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se ta naknada duguje prilikom raskida uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme zbog toga što je predmetno radno mjesto popunjeno osobom koja nije radnik koji je radio na tom mjestu, što pretpostavlja ili da je taj radnik sudjelovao u postupku odabira i da u njemu nije uspio ili da nije sudjelovao u tom postupku.

80      Sud je presudio da isplatom novčane naknade za kraj ugovora nije moguće ostvariti cilj koji se želi postići člankom 5. Okvirnog sporazuma, a koji se sastoji od sprečavanja zlouporaba koje proizlaze iz korištenja uzastopnim ugovorima o radu ili radnim odnosima na određeno vrijeme. Naime, čini se da je takva isplata neovisna o svakom razmatranju koje se odnosi na legitimnost ili nepoštenost korištenja ugovorima o radu ili radnim odnosima na određeno vrijeme (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 74. i navedena sudska praksa).

81      Usto, valja istaknuti da, s obzirom na to da se novčanom naknadom, poput one predviđene člankom 2. Zakona 20/2021, utvrđuje dvostruka gornja granica, odnosno ograničenje od plaće za 20 dana za svaku godinu službe, koje je ukupno ograničeno na dvanaest mjesečnih plaća, ona ne može omogućiti ni proporcionalnu i djelotvornu naknadu u situacijama zlouporabe koje prelaze određeno trajanje u smislu godina, ni odgovarajuću i cjelovitu naknadu štete koja proizlazi iz takvih zlouporaba.

82      U tom pogledu valja podsjetiti na to da ni načelo pune naknade pretrpljene štete ni načelo proporcionalnosti ne zahtijevaju plaćanje kaznene odštete (presuda od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A.Bonporti, C-494/17, EU:C:2019:387, t. 42. i navedena sudska praksa).

83      Naime, ta načela zahtijevaju od država članica da osiguraju odgovarajuću naknadu, koja je veća od isključivo simboličke naknade, a da ne nadilazi punu naknadu (presuda od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A. Bonporti, C-494/17, EU:C:2019:387, t. 43. i navedena sudska praksa).

84      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se novčana naknada kojom se utvrđuje dvostruka gornja granica samo u korist dotičnog radnika koji ne uspije u postupku odabira ne čini takvom mjerom da bi se njome moglo odgovarajuće sankcionirati zlouporabu uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme i poništiti posljedice povrede prava Unije te se, posljedično, ne čini da predstavlja, sama po sebi, proporcionalnu te dovoljno djelotvornu i odvraćajuću mjeru kako bi se osigurala puna učinkovitost pravila donesenih u skladu s Okvirnim sporazumom, u smislu sudske prakse navedene u točki 67. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

85      U okviru prvog i devetog pitanja postavljenih u predmetu C-332/22, sud koji je uputio zahtjev smatra da i sudska praksa Tribunala Supremo (Vrhovni sud) i dodjela naknade predviđene člankom 2. Zakona 20/2021 povređuju Unijino načelo ekvivalentnosti zbog toga što je, kao prvo, u španjolskom pravu predviđeno da, ako se javni trgovački subjekt ili privatna državna agencija preoblikuje u javni subjekt, njegovo osoblje, odnosno radnici čiji je status uređen privatnim pravom, mogu na temelju nacionalnog prava obavljati dužnosti koje su rezervirane za karijerne službenike a da nemaju njihov status, te bi se to osoblje stoga pod određenim uvjetima moglo zadržati u javnom sektoru. Kao drugo, članak 15. Zakona o radu, čak i prije stupanja na snagu Direktive 1999/70, već je predviđao pretvaranje radnika zaposlenih na određeno vrijeme kod istog zaposlenika tijekom razdoblja duljeg od 24 mjeseca u radnike zaposlene na neodređeno vrijeme. Kao treće, dok Zakon 20/2021 predviđa ograničavajući sustav naknade, javne uprave dužne su, primjenom nacionalnog propisa koji se odnosi na pravno uređenje javnog sektora, u cijelosti nadoknaditi štetu koja proizlazi iz njihovih djelovanja. Osim toga, Código Civil (Građanski zakonik) predviđa isti sustav naknade štete za privatne građanske odgovornosti između pojedinaca.

86      U tom pogledu valja istaknuti da iz načela ekvivalentnosti proizlazi da osobe koje se pozivaju na prava dodijeljena pravnim poretkom Unije ne smiju biti stavljene u nepovoljniji položaj u odnosu na one koje se pozivaju na isključivo unutarnja prava (presuda od 7. ožujka 2018., Santoro, C-494/16, EU:C:2018:166, t. 39.).

87      S obzirom na navedeno, da bi to načelo bilo primjenjivo, prava koja je nacionalni zakonodavac donio u okviru prenošenja Direktive 1999/70 moraju biti usporediva, među ostalim, u pogledu svojeg predmeta i svrhe, s pravima koja postoje u nacionalnom pravu (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 70. i rješenje od 18. siječnja 2011., Berkizi-Nikolakaki, C-272/10, EU:C:2011:19, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

88      Usto, ustaljena je sudska praksa da – u situaciji u kojoj se kako mjerama koje donosi nacionalni zakonodavac u okviru Direktive 1999/70 radi sankcioniranja zlouporabe ugovora na određeno vrijeme od strane poslodavaca u javnom sektoru tako i mjerama koje donosi taj zakonodavac radi sankcioniranja zlouporabe te vrste ugovora od strane poslodavaca u privatnom sektoru provodi pravo Unije – načelo ekvivalentnosti nije primjenjivo. Naime, u takvoj su situaciji predmet svih mjera o kojima je riječ prava koja se dodjeljuju pravnim poretkom Unije (vidjeti presudu od 3. lipnja 2021., Ministero dell’Istruzione, dell’Università e della Ricerca – MIUR i dr. (Sveučilišni istraživači), C-326/19, EU:C:2021:438, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

89      U tom kontekstu također valja napomenuti da je Sud pojasnio da se članku 5. Okvirnog sporazuma, kao takvom, ne protivi to da država članica drukčije uredi zlouporabu uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, ovisno o tome jesu li ti ugovori sklopljeni ili odnosi nastali s poslodavcem iz privatnog sektora ili poslodavcem iz javnog sektora (presuda od 7. ožujka 2018., Santoro, C-494/16, EU:C:2018:166, t. 33. i 42.).

90      U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev, koji jedini izravno poznaje prava dodijeljena nacionalnim odredbama o kojima je riječ u točki 85. ove presude, da provjeri je li načelo ekvivalentnosti primjenjivo i, ako jest, poštuje li se.

91      S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo i treće pitanje u predmetu C-331/22 te prvo i sedmo do dvanaestog pitanja u predmetu C-332/22 valja odgovoriti tako da članak 5. Okvirnog sporazuma, u vezi s načelima proporcionalnosti i načelom pune naknade pretrpljene štete, treba tumačiti na način da mu se protive nacionalna sudska praksa i nacionalni propis koji predviđaju, kao mjere za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, zadržavanje dotičnog radnika dok uprava koja zapošljava ne organizira i ne zaključi postupke odabira, kao i organiziranje takvih postupaka te isplatu novčane naknade uz određivanje dvostruke gornje granice u korist samo onog radnika koji ne uspije u tim postupcima, kada te mjere nisu mjere koje su proporcionalne ni dovoljno djelotvorne i odvraćajuće mjere da bi jamčile punu djelotvornost normi donesenih na temelju tog članka 5.

 Drugo, četvrto i peto pitanje koja su postavljena u predmetu C-331/22 te drugo do četvrtog pitanja koja su postavljena u predmetu C-332/22

92      Drugim, četvrtim i petim pitanjem postavljenima u predmetu C-331/22 te drugim do četvrtog pitanja koja su postavljena u predmetu C-332/22, koja valja ispitati zajedno i na trećem mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 4. i 5. Okvirnog sporazuma, u vezi s člancima 21. i 47. Povelje i načelom ekvivalentnosti, tumačiti na način da bi se, u nedostatku odgovarajućih mjera predviđenih u nacionalnom pravu kako bi se spriječile i, po potrebi, sankcionirale, na temelju toga članka 5., zlouporabe koje proizlaze iz korištenja uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, ti uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme trebali pretvoriti u ugovor o radu ili radni odnos na neodređeno vrijeme koji je istovjetan ili usporediv s onima koji povezuju karijerne službenike s upravom, i to čak i ako je takvo pretvaranje u suprotnosti s nacionalnim odredbama i sudskom praksom.

93      Uvodno valja istaknuti da iz odluka kojima se upućuju prethodna pitanja proizlazi da se predmet sporova iz glavnih postupaka odnosi na sprečavanje i sankcioniranje zlouporaba ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u smislu članka 5. Okvirnog sporazuma, s obzirom na to da nijedan element tih odluka ne omogućuje zaključak da je načelo nediskriminacije iz članka 4. tog okvirnog sporazuma primjenjivo u ovom slučaju.

94      Prema tome, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 35. ove presude, tumačenje tog članka 4. i članka 21. Povelje, koji se oba odnose na načelo nediskriminacije, a koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev, nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom sporova iz glavnih postupaka, tako da nije potrebno provesti takvo tumačenje.

95      S obzirom na to pojašnjenje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da članak 5. Okvirnog sporazuma ne određuje obvezu država članica da predvide pretvaranje ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u ugovor o radu ili radni odnos na neodređeno vrijeme, kao što ni ne navodi, kao što je to navedeno u točki 67. ove presude, posebne sankcije za slučaj u kojem bi se utvrdilo postojanje zlouporaba (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C-236/20, EU:C:2022:263, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

96      Međutim, iz članka 5. točke 2. Okvirnog sporazuma proizlazi da države članice imaju mogućnost, u okviru mjera za sprečavanje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, pretvoriti te ugovore o radu ili radne odnose na određeno vrijeme u ugovor o radu ili radni odnos na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da stabilnost zaposlenja koju potonji pružaju predstavljaju glavni element zaštite radnikâ (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A. Bonporti, C-494/17, EU:C:2019:387, t. 39.).

97      Stoga je na nacionalnim tijelima da donesu proporcionalne, djelotvorne i odvraćajuće mjere kako bi se osigurala puna učinkovitost pravila donesenih u skladu s Okvirnim sporazumom, kojima se u tu svrhu može predvidjeti pretvaranje ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u ugovor o radu ili radni odnos na neodređeno vrijeme. Međutim, u slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, mjera se mora moći primijeniti za pravilno kažnjavanje tih zlouporaba i poništavanje posljedica povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C-236/20, EU:C:2022:263, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

98      Tako je Sud pojasnio da, kako bi se nacionalni propis, kojim se u javnom sektoru zabranjuje da se slijed ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme pretvori u radni odnos na neodređeno vrijeme, mogao smatrati usklađenim s Okvirnim sporazumom, unutarnji pravni poredak države članice na koju se to odnosi mora u navedenom sektoru sadržavati drugu djelotvornu mjeru za sprečavanje i, u slučaju potrebe, sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., Ministero della Giustizia i dr. (Status talijanskih mirovnih sudaca), C-236/20, EU:C:2022:263, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

99      Iz prethodno navedenog proizlazi da propis kojim se predviđa obvezno pravilo da se, u slučaju zlouporabe ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, ti ugovori o radu ili radni odnosi pretvaraju u radni odnos na neodređeno vrijeme, može uključivati mjeru kojom se učinkovito sankcionira takva zlouporaba i, slijedom toga, za njega se mora smatrati da je u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma (presuda od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F. A. Bonporti, C-494/17, EU:C:2019:387, t. 40. i navedena sudska praksa).

100    U ovom slučaju, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 5. Direktive 1999/70 nije bio pravilno prenesen u španjolski pravni poredak jer on ne predviđa nikakvu djelotvornu mjeru koja bi omogućila sankcioniranje zlouporabe koja proizlazi iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme. Taj sud također pojašnjava da iz članka 23. Ustava, u vezi s odredbama EBEP-a, proizlazi da status karijernih službenika mogu imati samo osobe koje su uspješno prošle postupak odabira koji je namijenjen stjecanju tog statusa i koji poštuje načela jednakosti, javnosti, zasluga, sposobnosti i slobodnog natjecanja. Stoga pretvaranje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme o kojima je riječ u glavnom postupku u radni odnos na neodređeno vrijeme koji podrazumijeva stjecanje statusa karijernog službenika, kao mjera kojom se sankcionira zlouporaba tih uzastopnih ugovora ili odnosa na određeno vrijeme, može biti protivna, među ostalim, Ustavu. Osim toga, prema mišljenju tog suda, takvo bi pretvaranje također bilo protivno sudskoj praksi Tribunala Supremo (Vrhovni sud).

101    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma nije, s obzirom na svoj sadržaj, bezuvjetan i dovoljno precizan da bi se pojedinac na njega mogao pozivati pred nacionalnim sudom. Naime, na temelju te odredbe države članice raspolažu diskrecijskom ovlasti da se radi sprečavanja zlouporabe ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme koriste jednom ili više mjera navedenima u tom članku ili postojećim jednakovrijednim zakonskim mjerama, i to uzimajući u obzir potrebe pojedinih sektora i/ili kategorija radnika. Osim toga, nije moguće u dovoljnoj mjeri utvrditi minimalnu zaštitu koju u svakom slučaju treba provesti na temelju članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma (presuda od 11. veljače 2021., M. V. i dr. (Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru), C-760/18, EU:C:2021:113, t. 64. i navedena sudska praksa).

102    Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su prilikom primjene unutarnjeg prava nacionalni sudovi dužni, koliko je god to moguće, tumačiti ga u skladu s tekstom i ciljem direktive o kojoj je riječ kako bi se postigao njome predviđen rezultat i postupilo u skladu s trećim stavkom članka 288. UFEU‑a. Ta obveza usklađenog tumačenja odnosi se na sve odredbe nacionalnog prava, kako na one koje prethode direktivi o kojoj je riječ tako i na one koje slijede nakon nje (presuda od 11. veljače 2021., M. V. i dr. (Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru), C-760/18, EU:C:2021:113, t. 65. i navedena sudska praksa).

103    Zahtjev usklađenog tumačenja nacionalnog prava je, naime, svojstven sustavu UFEU‑a jer omogućuje nacionalnim sudovima da osiguraju, u okviru svojih nadležnosti, potpunu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode (presuda od 11. veljače 2021., M. V. i dr. (Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru), C-760/18, EU:C:2021:113, t. 66. i navedena sudska praksa).

104    Točno je da je obveza nacionalnog suda da se pozove na sadržaj direktive prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila unutarnjeg prava ograničena općim načelima prava, među ostalim načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti, te ne može služiti kao temelj tumačenja nacionalnog prava contra legem (presuda od 11. veljače 2021., M. V. i dr. (Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru), C-760/18, EU:C:2021:113, t. 67. i navedena sudska praksa).

105    Ipak, načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje ono priznaje, kako bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i kako bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići (presuda od 11. veljače 2021., M. V. i dr. (Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru), C-760/18, EU:C:2021:113, t. 68. i navedena sudska praksa).

106    Usto, Sud je pojasnio da, s obzirom na to da je načelo djelotvorne pravne zaštite opće načelo prava Unije priznato, uostalom, u članku 47. Povelje, na nacionalnim je sudovima da, u nedostatku mjere kojom bi Direktiva 1999/70 bila pravilno prenesena u španjolsko pravo, osiguraju pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz odredaba prava Unije i osiguraju njihov puni učinak (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Gavieiro Gavieiro i Iglesias Torres, C-444/09 i C-456/09, EU:C:2010:819, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

107    Stoga je na nacionalnom sudu da relevantnim odredbama nacionalnog prava, u mjeri u kojoj je to moguće i ako je došlo do zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, dade tumačenje i primjenu kako bi se primjereno sankcionirala ta zlouporaba i poništile posljedice povrede prava Unije. U tom kontekstu, na tom je nacionalnom sudu da ocijeni mogu li se relevantne odredbe nacionalnog prava, uključujući one ustavne razine, po potrebi, tumačiti na način koji je u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma kako bi se zajamčila puna djelotvornost Direktive 1999/70 i došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići (vidjeti po analogiji presudu od 11. veljače 2021., M. V. i dr. (Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru), C-760/18, EU:C:2021:113, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

108    Osim toga, Sud je presudio da zahtjev usklađenog tumačenja uključuje obvezu za nacionalne sudove da izmijene, ako je potrebno, ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive. Slijedom toga, nacionalni sud ne može valjano smatrati da nije u mogućnosti protumačiti nacionalnu odredbu u skladu s pravom Unije samo zbog činjenice da se ta odredba ustaljeno tumačila na način koji nije spojiv s tim pravom (presuda od 3. lipnja 2021., Instituto Madrileño de Investigación y Desarrollo Rural, Agrario y Alimentario, C-726/19, EU:C:2021:439, t. 86. i navedena sudska praksa).

109    Iz svega prethodno navedenog proizlazi, kao prvo, da u slučaju u kojem bi sud koji je uputio zahtjev trebao smatrati da predmetni nacionalni pravni poredak ne sadržava djelotvornu mjeru u javnom sektoru kako bi se izbjegla i sankcionirala zlouporaba uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, pretvaranje tih ugovora o radu ili radnih odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme može predstavljati takvu mjeru.

110    Kao drugo, iako u takvom slučaju sud koji je uputio zahtjev treba, k tomu, smatrati da se takvo pretvaranje protivi sudskoj praksi koju je uspostavio Tribunal Supremo (Vrhovni sud), taj sud bi tada trebao izostaviti iz primjene tu sudsku praksu Tribunala Supremo (Vrhovni sud) ako se ona zasniva na tumačenju odredaba Ustava koje nije usklađeno s ciljevima Direktive 1999/70 i, osobito, članka 5. Okvirnog sporazuma.

111    Kao treće, takvo pretvaranje može predstavljati mjeru kojom se djelotvorno sankcionira zlouporaba uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, pod uvjetom da ne podrazumijeva tumačenje nacionalnog prava contra legem.

112    Međutim, u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev smatra da bi takva mjera za sankcioniranje, u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma, bilo pretvaranje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme o kojima je riječ u glavnom postupku u radni odnos na neodređeno vrijeme u okviru kojeg bi tužitelji iz glavnog postupka bili podvrgnuti istim razlozima raskida i otkaza kao što su to oni koji se primjenjuju na karijerne službenike a da pritom ne steknu sam status karijernog službenika. Prema mišljenju tog suda, ta mjera za sankcioniranje ne podrazumijeva tumačenje nacionalnog prava contra legem.

113    U okviru drugog do četvrtog pitanja postavljenog u predmetu C-332/22, sud koji je uputio zahtjev u biti pita nalaže li načelo ekvivalentnosti u pravu Unije da se radnicima zaposlenima na određeno vrijeme u javnom sektoru, u odnosu na koje je došlo do zlouporabe njihovih uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, dodijeli status karijernih službenika ili radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da, među ostalim, članak 15. Zakona o radu nalaže takvo rješenje u privatnom sektoru.

114    U tom pogledu valja istaknuti da je na sudu koji je uputio zahtjev, koji jedini neposredno poznaje prava dodijeljena nacionalnim odredbama, da provjeri je li, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 86. do 89. ove presude, načelo ekvivalentnosti primjenjivo i, ako jest, poštuje li se.

115    S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo, četvrto i peto pitanje postavljeno u predmetu C-331/22 te na drugo do četvrtog pitanja koja su postavljena u predmetu C-332/22 valja odgovoriti tako da članak 5. Okvirnog sporazuma, u vezi s člankom 47. Povelje treba tumačiti na način da, u nedostatku odgovarajućih mjera predviđenih u nacionalnom pravu kako bi se spriječile i, po potrebi, sankcionirale, na temelju toga članka 5., zlouporabe koje proizlaze iz korištenja uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, pretvaranje tih uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u ugovor o radu ili radni odnos na neodređeno vrijeme može činiti takvu mjeru, pod uvjetom da takvo pretvaranje ne podrazumijeva tumačenje nacionalnog prava contra legem.

 Troškovi

116    Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

1.      Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem primjena uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u javnom sektoru postaje zlouporaba ako dotična javna uprava ne poštuje rokove predviđene u nacionalnom pravu za popunjavanje radnog mjesta na kojem je zaposlen dotični privremeni radnik s obzirom na to da, u takvoj situaciji, ti uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme ne ispunjavaju privremene, nego stalne i trajne potrebe te uprave.

2.      Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., priloženog Direktivi Vijeća 1999/70, u vezi s načelima proporcionalnosti i pune naknade pretrpljene štete,

treba tumačiti na način da mu se:

protive nacionalna sudska praksa i nacionalni propis koji predviđaju, kao mjere za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, zadržavanje dotičnog radnika dok uprava koja zapošljava ne organizira i ne zaključi postupke odabira, kao i organiziranje takvih postupaka te isplatu novčane naknade uz određivanje dvostruke gornje granice u korist samo onog radnika koji ne uspije u tim postupcima, kada te mjere nisu mjere koje su proporcionalne ni dovoljno djelotvorne i odvraćajuće mjere da bi jamčile punu djelotvornost normi donesenih na temelju tog članka 5.

3.      Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., priloženog Direktivi Vijeća 1999/70, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da:

u nedostatku odgovarajućih mjera predviđenih u nacionalnom pravu kako bi se spriječile i, po potrebi, sankcionirale, na temelju toga članka 5., zlouporabe koje proizlaze iz korištenja uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, pretvaranje tih uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u ugovor o radu ili radni odnos na neodređeno vrijeme može činiti takvu mjeru, pod uvjetom da takvo pretvaranje ne podrazumijeva tumačenje nacionalnog prava contra legem.

Potpisi

*      Jezik postupka: španjolski