–

za Land Oberösterreich, K. Holzinger, Rechtsanwältin,

–

za KV, S. Scheed, Rechtsanwältin,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga, D. Martin i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 11. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (SL 2004., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41. i ispravak SL 2021., L 3, str. 41.), članka 2. Direktive Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o provedbi načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo (SL 2000., L 180, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 20., svezak 1., str. 19.) i članka 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između KV‑a i Landa Oberösterreich (Savezna zemlja Gornja Austrija, Austrija), povodom zahtjeva za naknadu štete koju je KV pretrpio zbog odbijanja dodjele potpore za stanovanje (u daljnjem tekstu: potpora za stanovanje).

3

Člankom 1. Direktive 2000/43, naslovljenim „Svrha”, određuje se:

„Svrha ove direktive jest utvrditi okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla s ciljem ostvarenja načela jednakog postupanja u državama članicama.”

4

Člankom 2. te direktive, naslovljenim „Pojam diskriminacije”, propisuje se:

„1.   Za potrebe ove Direktive načelo jednakog postupanja znači nepostojanje izravne ili neizravne diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla.

2.   Za potrebe stavka 1.:

[…]”

5

U članku 3. navedene direktive, naslovljenom „Područje primjene”, u stavku 2. određuje se:

„Ova Direktiva ne pokriva razlike u postupanju koje se temelje na državljanstvu i ne dovodi u pitanje odredbe i uvjete za ulazak i boravak državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva na području država članica niti postupanje koje je povezano s pravnim statusom dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva.”

6

U uvodnim izjavama 2., 4., 12. i 13. Direktive 2003/109 navodi se:

[…]

[…]

7

U skladu s člankom 2. te direktive, naslovljenim „Definicije”:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]”

8

Članak 11. navedene direktive, naslovljen „Jednaki tretman”, propisuje:

„1.   Osobe s dugotrajnim boravkom uživaju jednaki tretman kao i državljani s obzirom na:

[…]

[…]

4.   Države članice mogu ograničiti jednak tretman u pogledu socijalne pomoći i socijalne zaštite na osnovne oblike pomoći.

[…]”

9

Savezna zemlja Gornja Austrija dodjeljuje potporu za stanovanje čiji su uvjeti za dodjelu bili uređeni sljedećim odredbama Oberösterreichisches Wohnbauförderungsgesetza (Zakon Gornje Austrije o poticanju stambene izgradnje) (LGBl. 6/1993), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: OöWFG). Člankom 6. OöWFG‑a bilo je propisano:

„[…]

9.   U skladu s ovim zakonom potpora se odobrava austrijskim građanima državljanima države članice [Europskog ekonomskog prostora (EGP)] i građanima Unije te članovima njihovih obitelji u smislu Direktive 2004/38/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.)]. Osim ako se međunarodnom konvencijom ne zahtijeva da im se odobri potpora na isti način kao austrijskim građanima, potpora se može odobriti drugim osobama samo ako one:

[…]

11.   Uvjet iz stavka 9. točke 3. smatra se ispunjenim ako podnositelj zahtjeva

[…]”

10

Člankom 23. OöWFG‑a bilo je propisano:

„Potpora za stanovanje može se odobriti glavnom najmoprimcu, kupcu nekretnine koja će tek biti dovršena i vlasniku stambenog objekta za koji je odobrena potpora ako

2.   Potpora za stanovanje može se odobriti glavnom najmoprimcu stambenog objekta za koji nije odobrena nikakva potpora ako su ispunjeni uvjeti predviđeni stavkom 1. točkama (1.) do (3.) i ako ugovor o najmu nije sklopljen s povezanom osobom.

[…]”

11

Prema članku 2. stavku 3. Oberösterreichische Wohnbeihilfen‑Verordnunga (Uredba Gornje Austrije o potporama za socijalno stanovanje), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, iznos potpore za stanovanje određen je na najviše 300 eura mjesečno.

12

Socijalno ugrožene osobe mogle su primati zajamčena minimalna sredstva za zadovoljenje svojih potreba u skladu s Oberösterreichisches Mindestsicherungsgesetzom (Zakon Gornje Austrije o osiguranju minimalnih životnih sredstava) (BGBl. 74/2011), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: OöBMSG), koji je u članku 1. propisivao da je cilj minimalnog jamstva životnih sredstava osigurati dostojan život osobama kojima je potrebna potpora zajednice i zajamčiti trajnu integraciju u društvo koja iz toga proizlazi. Pod određenim uvjetima to se pravo također moglo ostvariti uz potporu za stanovanje u skladu s OöWFG‑om ili se s njom moglo izvršiti djelomično poravnanje. Osnovni iznos tog prava u 2018. iznosio je 921,30 eura mjesečno za osobe koje žive same i 649,10 eura za punoljetne osobe koji žive u kućanstvu, uz dodatna davanja koja su se odobravala za djecu.

13

Člankom 4. OöBMSG‑a bilo je propisano:

„1.   Ako ovim zakonom nije drukčije predviđeno, zajamčena minimalna sredstva za zadovoljenje potreba mogu se odobriti samo osobama koje:

14

U skladu s člankom 5. OöBMSG‑a:

„Odobravanje zajamčenih minimalnih sredstava za zadovoljenje potreba podliježe uvjetu da je osoba koja ispunjava uvjete iz članka 4.

15

Člankom 6. OöBMSG‑a bilo je propisano:

„1.   Osobe su socijalno ugrožene ako ne mogu osigurati

ili osigurati u tom okviru pokriće za slučaj bolesti, trudnoće i poroda.

2.   Životne potrebe iz stavka 1. obuhvaćaju troškove koji se odnose na redovite potrebe povezane s dostojnim životom, posebice hranu, odjeću, osobnu higijenu, namještaj i kućansku opremu, grijanje, električnu energiju i ostale osobne potrebe, poput potrebe za primjerenim sudjelovanjem u društvenom i kulturnom životu.

3.   Zahtjevi vezani uz smještaj iz stavka 1. obuhvaćaju redovitu najamninu, opće troškove i poreze potrebne za osiguravanje odgovarajućeg smještaja.

[…]”

16

Oberösterreichisches Antidiskriminierungsgesetz (Zakon Gornje Austrije o suzbijanju diskriminacije) (LGBl. 50/2005), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: OöADG), u austrijsko je pravo prenio Direktivu 2000/43. Člankom 1. OöADG‑a, naslovljenim „Zabrana diskriminacije”, zabranjuje se svaka izravna ili neizravna diskriminacija fizičkih osoba na temelju, među ostalim, etničkog podrijetla. Na temelju članka 3. OöADG‑a taj se članak 1. ne primjenjuje na nejednako postupanje na temelju državljanstva, pod uvjetom da je ono propisano zakonom ili objektivno opravdano i da nije u suprotnosti s pravilima Unije ili međunarodnim konvencijama koje su dio okvira europske integracije u pogledu jednakosti osoba.

17

U skladu s člankom 8. OöADG‑a:

„1.   U slučaju kršenja zabrane diskriminacije na temeljima iz članka 1., predmetna osoba ima […] pravo na odgovarajuću naknadu […]

Osim naknade imovinske štete, ona također ima pravo na odgovarajuću naknadu za pretrpljene povrede prava osobnosti. Iznos naknade za pretrpljenu povredu prava osobnosti ne smije biti manji od 1000 eura.

[…]”

18

KV, turski državljanin, živi od 1997. sa svojom suprugom i njihovo troje djece u Austriji, gdje je nositelj „statusa osobe s dugotrajnim boravkom” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2003/109. Na temelju OöWFG‑a primao je do kraja 2017. potporu za stanovanje. Budući da je dodjela te potpore državljanima trećih zemalja bila podvrgnuta, od 1. siječnja 2018., na temelju članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a, uvjetu da državljanin treće zemlje na način utvrđen tim propisom dokaže da ima osnovno znanje njemačkog jezika, KV‑u je od tog datuma odbijeno pravo na navedenu potporu jer nije podnio taj dokaz.

19

KV je zatim pred Bezirksgerichtom Linz (Općinski sud u Linzu, Austrija) podnio tužbu kako bi se Saveznoj zemlji Gornjoj Austriji naložilo da mu isplati naknadu štete koja odgovara iznosu potpore za stanovanje koja nije primljena za razdoblje od siječnja do studenoga 2018., u iznosu od 281,54 eura mjesečno, kao i naknadu neimovinske štete u iznosu od 1000 eura. U prilog svojim zahtjevima pozvao se na članak 8. OöADG‑a i istaknuo, s jedne strane, da ga članak 6. stavak 9. točka 3. i članak 6. stavak 11. OöWFG‑a stavljaju u nepovoljniji položaj zbog njegova etničkog podrijetla a da to nije opravdano i, s druge strane, da je potpora za stanovanje „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109.

20

Budući da je Bezirksgericht Linz (Općinski sud u Linzu) prihvatio te zahtjeve, Savezna zemlja Gornja Austrija podnijela je žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev, Landesgerichtom Linz (Zemaljski sud u Linzu, Austrija).

21

Taj sud najprije navodi da mu je potreban odgovor na njegovo prvo i drugo pitanje, neovisno jedno o drugome, radi rješavanja spora koji se pred njim vodi. Naime, ako potporu za stanovanje treba kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, odgovor na drugo postavljeno pitanje ipak bi mu bio koristan jer KV svoju tužbu temelji na svojem pravu na naknadu štete na temelju članka 8. stavka 1. OöADG‑a i zahtijeva isplatu ne samo neisplaćenog iznosa potpore za stanovanje nego i naknadu neimovinske štete koja proizlazi iz toga što je navodno diskriminiran zbog svoje etničke pripadnosti. Ako tu potporu ne treba kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, taj sud smatra da je ipak moguće da pravilo iz članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a čini diskriminaciju zabranjenu na temelju Direktive 2000/43 ili da je protivno Povelji. Smatra da je Savezna zemlja Gornja Austrija, koristeći se mogućnošću primjene odstupanja predviđenog člankom 11. stavkom 4. te direktive, trebala, pri izboru konkretnih načina dodjele potpore za stanovanje, poštovati druge zahtjeve prava Unije kao i Direktive 2000/43 i Povelje te ne primijeniti diskriminatorne kriterije. Stoga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, valja ispitati moguću protivnost članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a Direktivi 2000/43 ili Povelji, neovisno o članku 11. Direktive 2003/109.

22

Želeći najprije utvrditi je li potpora za stanovanje „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, sud koji je uputio zahtjev navodi da se „Odbor za stanogradnju, građevinsko pravo i zaštitu okoliša” Oberösterreichischer Landtaga (Parlament Savezne zemlje Gornje Austrije, Austrija) u svojem izvješću o nacrtu zakona o izmjeni OöWFG‑a u 2013. izjasnio da potpora za stanogradnju, uključujući potporu za stanovanje, nije takav oblik pomoći. Smatra da je taj odbor tako izrazio želju Parlamenta Savezne zemlje Gornje Austrije da iskoristi mogućnost primjene odstupanja predviđenog tom odredbom. Ističe da državljani trećih zemalja s dugotrajnim boravkom ipak nisu bili općenito isključeni iz prava na potporu za stanovanje, nego da su za te državljane bili predviđeni dodatni uvjeti. Međutim, pojašnjava da ga tumačenje članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109 koje je dao taj odbor ne obvezuje.

23

Upućujući na presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj (C‑571/10, EU:C:2012:233), sud koji je uputio zahtjev smatra da primjena načela koja su u toj presudi utvrđena na potporu za stanovanje nije očita.

24

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je cilj zajamčenih minimalnih sredstava predviđenih OöBMSG‑om omogućiti socijalno ugroženim osobama dostojne životne uvjete, što uključuje stanovanje. Dodjela takvog davanja podvrgnuta je uvjetima koji su znatno stroži od onih koji se odnose na potporu za stanovanje, pri čemu to davanje mogu primiti samo osobe koje nemaju prihode ili imaju izrazito niske prihode. Navedeno davanje stoga pretpostavlja situaciju puno izraženije socijalne ugroženosti od one koja može opravdati dodjelu potpore za stanovanje. Zbog toga osobe koje imaju prihode koji su niski, ali koji omogućuju pokrivanje životnog minimuma mogu primati potporu za stanovanje bez primanja davanja na temelju zajamčenih minimalnih sredstava. U određenim slučajevima moguće je istodobno primati potonje davanje i potporu za stanovanje, pri čemu se prvo davanje djelomično odbija od drugoga, ali javnost kojoj su namijenjeni nije istovjetna.

25

Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje mogu li se samo davanja predviđena OöBMSG‑om kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109 ili se tako može kvalificirati i potpora za stanovanje, s obzirom na to da je njezin cilj također ublažiti teret koji proizlazi iz troškova stanovanja kad su nerazumni i to iako, za razliku od zajamčenih minimalnih sredstava, ta potpora nije uvjetovana time da je dotična osoba socijalno ugrožena.

26

Nadalje, što se tiče navodne diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla, sud koji je uputio zahtjev navodi da se OöADG‑om prenosi u austrijsko pravo, u dijelu u kojem je to relevantno za potrebe glavnog postupka, Direktiva 2000/43, iako se u tom zakonu upotrebljava izraz „etnička pripadnost”. Ističući da, u skladu s člankom 3. stavkom 2. te direktive, nejednako postupanje koje se temelji na kriteriju statusa državljanina treće zemlje načelno i samo po sebi nije obuhvaćeno navedenom direktivom, pita se može li, pod određenim uvjetima, kriterij državljanstva ipak činiti „neizravnu diskriminaciju” na temelju etničkog podrijetla u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) te direktive. U tom pogledu ističe da se mora izjasniti o pravilu kojim se nalaže posjedovanje osnovnog znanja njemačkog jezika i podnošenja dokaza na točno određeni način. U slučaju da treba ispitati provodi li se OöWFG‑om neizravna diskriminacija, on bi morao provjeriti i je li ona opravdana. Cilj je članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a dati državljanima trećih zemalja ograničeniji pristup potpori za stanovanje, a razlog u pogledu posjedovanja osnovnog znanja njemačkog jezika jest taj da je to znanje važno za društvenu integraciju dotične osobe. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, zahtjev dokazivanja takvog znanja zaslužuje raspravu s obzirom na druge uvjete potrebne za primanje potpore za stanovanje i zahtjeve koje dotični državljanin treće zemlje mora ispuniti kako bi stekao „status osobe s dugotrajnim boravkom” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 2003/109.

27

Naposljetku, ako bi Sud smatrao da se Direktiva 2000/43 ne primjenjuje na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev smatra da se postavlja pitanje treba li pravilo iz članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a ispitati s obzirom na članak 21. Povelje. Naime, čini mu se da se detalji o provedbi takvog pravila moraju odrediti uzimajući u obzir zahtjeve Povelje, s obzirom na to da glavni postupak ulazi u njezino područje primjene zbog činjenice da postoje pravila prava Unije koja propisuju isplatu socijalnih davanja državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom i da se nacionalni sustav o kojem je riječ u glavnom postupku može smatrati provedbom tih pravila.

28

U tim je okolnostima Landesgericht Linz (Zemaljski sud u Linzu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

29

Nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika Savezna zemlja Gornja Austrija aktom podnesenim tajništvu Suda 12. ožujka 2021. zatražila je da se odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda. U prilog svojem zahtjevu Savezna zemlja Gornja Austrija u biti tvrdi da je kvalifikacija potpore za stanovanje kao „osnovnog oblika pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109 koju je izvršio nezavisni odvjetnik pogrešna. Ta je kvalifikacija, naime, protivna toj odredbi i sudskoj praksi Suda kao i svrsi tog davanja. Osim toga, mišljenje nezavisnog odvjetnika proturječno je i temelji se na dokazima koji nisu dokazani ili nisu bili istaknuti. Također, što se tiče dokaza posjedovanja osnovnog znanja njemačkog jezika koji mora pružiti podnositelj zahtjeva za potporu za stanovanje, Savezna zemlja Gornja Austrija osporava da mogu postojati drugi načini dokazivanja osim onih koji su već prihvaćeni na temelju nacionalnog propisa.

30

U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti na to da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. tog Statuta podnesu očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravno sredstvo), C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 63. i navedena sudska praksa).

31

S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznositi obrazložena mišljenja u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem na kojem se ono temelji. Stoga neslaganje jedne od stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presude od 4. prosinca 2019., Consorzio Tutela Aceto Balsamico di Modena, C‑432/18, EU:C:2019:1045, t. 21. i od 2. ožujka 2021., A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravno sredstvo), C‑824/18, EU:C:2021:153, t. 64.).

32

Ipak, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.

33

Međutim, u ovom slučaju Sud smatra, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da na kraju pisanog dijela postupka raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke. On nadalje navodi da u ovom predmetu nije potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama. Naposljetku, Sud utvrđuje da u zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka nije navedena nikakva nova činjenica koja može utjecati na odluku Suda u ovom predmetu. U tim okolnostima, nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

34

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da sud koji je uputio zahtjev u okviru svojeg prvog pitanja polazi od pretpostavke da je potpora za stanovanje obuhvaćena davanjima iz članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive 2003/109 i da su se tijela nadležna za provedbu te direktive jasno izjasnila da namjeravaju primijeniti odstupanje predviđeno u članku 11. stavku 4. te direktive, što je na tom sudu da provjeri.

35

U tim okolnostima valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 1. točku (d) Direktive 2003/109 tumačiti na način da mu se protivi, čak i kad je primijenjena mogućnost odstupanja iz njezina članka 11. stavka 4., propis države članice na temelju kojeg je, u pogledu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, dodjela potpore za stanovanje podvrgnuta uvjetu da oni na način propisan tim propisom dokažu da imaju osnovno znanje jezika te države članice.

36

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ponajprije se pita treba li potporu za stanovanje kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu tog članka 11. stavka 4.

37

U skladu s tom odredbom, države članice jednako postupanje između „osoba s dugotrajnim boravkom”, u smislu te direktive, i nacionalnih državljana mogu ograničiti na osnovne oblike pomoći u pogledu socijalne pomoći i socijalne zaštite. Budući da su integracija državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom u državama članicama i pravo tih državljana na jednako postupanje u područjima navedenima u članku 11. stavku 1. navedene direktive opće pravilo, odstupanje predviđeno u njezinu članku 11. stavku 4. treba usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 86.).

38

Kad je riječ o pojmu „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, valja podsjetiti na to da se, u nedostatku definicije tog pojma u toj direktivi i upućivanja na nacionalno pravo u tom pogledu, smisao i doseg navedenog pojma moraju tražiti uzimajući u obzir kontekst u kojem se ta odredba nalazi i cilj navedene direktive, tj., kao što to osobito proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 2., 4. i 12., integraciju državljana trećih zemalja koji su zakonito i dugotrajno boravili u državama članicama. Navedenu odredbu treba shvatiti na način da državama članicama dopušta da ograniče jednako postupanje koje uživaju nositelji statusa odobrenog istom direktivom, uz iznimku davanja socijalne pomoći ili socijalne zaštite koja su dodijelila javna tijela, bilo na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, a koja zainteresiranoj osobi omogućuju da zadovolji svoje osnovne potrebe kao što su hrana, smještaj i zdravlje (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 90. i 91.).

39

Nadalje, prilikom određivanja mjera socijalne sigurnosti, socijalne pomoći i socijalne zaštite koje su definirane njihovim nacionalnim pravom i podliježu načelu jednakog postupanja iz članka 11. stavka 1. točke (d) Direktive 2003/109 države članice moraju poštovati prava i načela predviđena Poveljom, uključujući ona iz njezina članka 34. U skladu s potonjim člankom, Unija priznaje i poštuje pravo na socijalnu pomoć i pomoć u vezi sa stanovanjem kako bi se osigurao dostojan život svima koji nemaju dovoljno sredstava. Iz toga slijedi da se, ako davanje ispunjava svrhu iz navedenog članka Povelje, za njega u pravu Unije ne može smatrati da ne ulazi u „osnovne oblike pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109 (presuda od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 80. i 92.).

40

Iz toga proizlazi da, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 53. svojeg mišljenja, davanje čija je svrha osobama koje nemaju dostatna sredstva omogućiti zadovoljenje njihove potrebe za smještajem – kako bi im se osigurao dostojan život – čini „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109.

41

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da je cilj potpore za stanovanje sprečavanje nerazumnog opterećenja uzrokovanog troškovima stanovanja. S gornjom granicom od 300 eura, riječ je o doprinosu troškovima stanovanja koji nije osmišljen za potpuno namirivanje troškova stanovanja korisnika potpore, nego za namirivanje dijela tih troškova, kako osobe s niskim prihodima ne bi morale utrošiti prevelik dio svojih prihoda za odgovarajući smještaj.

42

Iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 59. svojeg mišljenja, potpora za stanovanje pridonosi tomu da se tim osobama zajamči dostojan život time što im omogućuje odgovarajući smještaj, a da za stanovanje ne troše prevelik dio svojih prihoda na moguću štetu zadovoljenja drugih osnovnih potreba. Stoga se čini se da je to davanje obuhvaćeno odredbama članka 34. stavka 3. Povelje kao davanje namijenjeno borbi protiv socijalne isključenosti i siromaštva kako bi se zajamčio dostojan život osobama koje nemaju dovoljno sredstava. Ako je to slučaj, njegovo je odobravanje državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom također nužno za ostvarenje cilja integracije koji se nastoji postići Direktivom 2003/109. Stoga se čini da je potpora za stanovanje „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. te direktive.

43

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri i provede potrebna utvrđenja, uzimajući u obzir svrhu potpore za stanovanje kao i uvjete dodjele i mjesto te pomoći u nacionalnom sustavu socijalne pomoći (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 92.).

44

U tom pogledu puka činjenica da državljani trećih zemalja s dugotrajnim boravkom imaju pravo, ako ispunjavaju uvjete za njezinu dodjelu, na drugu socijalnu pomoć, poput zajamčenih minimalnih sredstava predviđenih u OöBMSG‑u, čija je svrha omogućiti socijalno ugroženim osobama dostojan život, uključujući i u pogledu stanovanja, koja se može kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, ne može isključiti to da potpora za stanovanje dobije istu kvalifikaciju ako također ispunjava kriterije iz točaka 38. do 40. ove presude.

45

U slučaju da se potpora za stanovanje ne može kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, valja utvrditi da Direktiva 2003/109 ne predviđa nikakvu posebnu obvezu za slučaj u kojem država članica, koristeći se mogućnošću primjene odstupanja iz njezina članka 11. stavka 4., ipak dodjeljuje davanje koje se ne može kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom.

46

Takva situacija razlikuje se od one u kojoj se aktom Unije državama članicama daje sloboda izbora između više načina primjene ili diskrecijsko pravo, koje je sastavni dio sustava utvrđenog tim aktom, ili pak od one u kojoj je takvim aktom dopušteno da države članice donose posebne mjere radi doprinošenja postizanju njegova cilja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 50.).

47

Stoga, ako se smatra da potpora za stanovanje nije „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, uvjeti za dodjelu tog davanja, kao što su dokaz o osnovnom znanju njemačkog jezika koji treba pružiti na određeni način, propisan člankom 6. stavcima 9. i 11. OöWFG‑a, ulaze u nadležnost koju su zadržale države članice i nisu uređeni tom direktivom niti ulaze u njezino područje primjene (vidjeti analogno presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

48

Iz toga slijedi da se, u tom slučaju, uvjeti dodjele potpore za stanovanje predviđeni člankom 6. stavcima 9. i 11. OöWFG‑a ne mogu ocjenjivati s obzirom na Direktivu 2003/109.

49

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 11. stavak 1. točku (d) Direktive 2003/109 treba tumačiti na način da mu se protivi, čak i kad je primijenjena mogućnost odstupanja iz njezina članka 11. stavka 4., propis države članice na temelju kojeg je, u pogledu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, dodjela potpore za stanovanje podvrgnuta uvjetu da oni na način propisan tim propisom dokažu da imaju osnovno znanje jezika te države članice, ako je ta potpora za stanovanje „osnovni oblik pomoći” u smislu potonje odredbe, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.

50

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2000/43 tumačiti na način da joj se protivi propis države članice na temelju kojeg je, u pogledu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, dodjela potpore za stanovanje podvrgnuta uvjetu da oni na način propisan tim propisom dokažu da imaju osnovno znanje jezika te države članice.

51

U skladu s člankom 1. i člankom 2. stavcima 1. i 2. Direktive 2000/43, ona se primjenjuje samo na izravnu ili neizravnu diskriminaciju na temelju rasnog ili etničkog podrijetla. Na temelju članka 3. stavka 2. Direktive 2000/43, ona ne pokriva razlike u postupanju koje se temelje na državljanstvu i ne dovodi u pitanje odredbe i uvjete za ulazak i boravak državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva na području država članica niti postupanje koje je povezano s pravnim statusom dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva.

52

Međutim, u ovom slučaju, razlika u postupanju koja se primjenjuje na državljane trećih zemalja sa statusom osobe s dugotrajnim boravkom u odnosu na nacionalne državljane, koja proizlazi iz članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a, temelji se na tom statusu.

53

Takva razlika u postupanju stoga nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 2000/43 (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 50.).

54

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se može li pod određenim uvjetima različito postupanje koje se temelji na kriteriju državljanstva ili, kao u glavnom postupku, na statusu državljanina treće zemlje s dugotrajnim boravkom, također činiti „neizravnu diskriminaciju” koja se temelji na etničkom podrijetlu u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43, s obzirom na to da članak 6. stavci 9. i 11. OöWFG‑a pravi razliku ne samo prema kriteriju dugotrajnog boravka nego i prema kriteriju posjedovanja osnovnog znanja nacionalnog jezika.

55

U tom smislu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/43, neizravna diskriminacija postoji ako bi naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa doveli osobe određene rase ili etničkog podrijetla u posebno nepovoljan položaj u usporedbi s drugim osobama. Izraz „posebno nepovoljan položaj”, koji se upotrebljava u toj odredbi, treba shvatiti tako da znači da se posebno osobe određenog etničkog podrijetla zbog predmetne mjere nalaze u nepovoljnom položaju. Pojam „neizravna diskriminacija” u smislu navedene odredbe primjenjuje se samo ako navodno diskriminatorna mjera ima za učinak stavljanje u nepovoljniji položaj nekog konkretnog etničkog podrijetla (presude od 16. srpnja 2015., CHEZ Razpredelenie Bulgaria, C‑83/14, EU:C:2015:480, t. 100.; od 6. travnja 2017., Jyske Finans, C‑668/15, EU:C:2017:278, t. 27. i 31. i od 15. studenoga 2018., Maniero, C‑457/17, EU:C:2018:912, t. 47. i 48.).

56

Međutim, članak 6. stavci 9. i 11. OöWFG‑a, koji se primjenjuje na sve državljane trećih zemalja bez razlike, ne stavlja u nepovoljniji položaj osobe nekog konkretnog etničkog podrijetla. Slijedom toga, on ne može biti „neizravna diskriminacija” koja se temelji na etničkom podrijetlu u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43.

57

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da u područje primjene Direktive 2000/43 ne ulazi propis države članice koji se primjenjuje na sve državljane trećih zemalja bez razlike i na temelju kojeg je, u pogledu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, dodjela potpore za stanovanje podvrgnuta uvjetu da oni na način propisan tim propisom dokažu da imaju osnovno znanje jezika te države članice.

58

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 21. Povelje, u dijelu u kojem zabranjuje svaku diskriminaciju na temelju etničkog podrijetla, tumačiti na način da mu se protivi propis države članice na temelju kojeg je, u pogledu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, dodjela potpore za stanovanje podvrgnuta uvjetu da oni na način propisan tim propisom dokažu da imaju osnovno znanje jezika te države članice.

59

U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 51. stavak 1. Povelje predviđa da se njezine odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. Članak 6. stavak 1. UEU‑a kao i članak 51. stavak 2. Povelje određuju da te odredbe ni na koji način ne proširuju nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima. Stoga je Sud pozvan tumačiti, s obzirom na Povelju, pravo Unije u njime dodijeljenim mu granicama i ne može, s obzirom na Povelju, ocjenjivati nacionalni propis koji ne spada u okvir primjene prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 2014., Siragusa, C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 20. i 21. i od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr., C‑198/13, EU:C:2014:2055, t. 32.).

60

Međutim, s jedne strane, kao što to proizlazi iz odgovora na drugo postavljeno pitanje, propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2000/43.

61

S druge strane, u slučaju da se potpora za stanovanje ne treba kvalificirati kao „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, valja podsjetiti na to da se potonjom, kao što je to istaknuto u točkama 45. i 47. ove presude, državama članicama ne nameće nikakva posebna obveza ako one, koristeći se mogućnošću odstupanja predviđenom u članku 11. stavku 4. Direktive 2003/109, državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravkom ipak dodjeljuju pomoć koja nije samo osnovna, a koja je obuhvaćena socijalnom pomoći ili socijalnom zaštitom. Stoga uvjeti dodjele takvog davanja, poput dokaza posjedovanja osnovnog znanja njemačkog jezika koji treba dati na određeni način, propisan člankom 6. stavcima 9. i 11. OöWFG‑a, ne ulazi u područje primjene te direktive.

62

Iz toga proizlazi da je u tom slučaju odredba poput članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a izvan područja primjene Povelje te se stoga ne može ocjenjivati s obzirom na odredbe Povelje, a osobito njezin članak 21. (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

63

Nasuprot tomu, ako je potpora za stanovanje „osnovni oblik pomoći” u smislu članka 11. stavka 4. Direktive 2003/109, valja istaknuti da se, kao što to proizlazi iz točke 39. ove presude, Povelja primjenjuje. Međutim, odredba poput članka 6. stavaka 9. i 11. OöWFG‑a, koja se primjenjuje na sve državljane trećih zemalja bez razlike i iz koje ne proizlazi da dovodi u nepovoljniji položaj osobe određenog etničkog podrijetla, ne može se smatrati diskriminacijom koja se temelji na etničkom podrijetlu u smislu članka 21. Povelje, kojeg je Direktiva 2000/43 konkretan izraz u materijalnim područjima koje ona obuhvaća (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., CHEZ Razpredelenie Bulgaria, C‑83/14, EU:C:2015:480, t. 58.).

64

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da se, kad je primijenjena mogućnost odstupanja predviđenog u članku 11. stavku 4. Direktive 2003/109, članak 21. Povelje ne primjenjuje ako postoji propis države članice na temelju kojeg je, u pogledu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom, dodjela potpore za stanovanje podvrgnuta uvjetu da oni na način propisan tim propisom dokažu da imaju osnovno znanje jezika te države članice, ako ta potpora za stanovanje nije „osnovni oblik pomoći” u smislu tog članka 11. stavka 4. Ako navedena potpora za stanovanje jest takav osnovni oblik pomoći, članak 21. Povelje, u dijelu u kojem zabranjuje svaku diskriminaciju na osnovi etničkog podrijetla, ne protivi se takvom propisu.

65

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: