–

za francusku vladu, E. de Moustier i A. Ferrand, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Vrignon i L. Malferrari, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. točke (a) i članka 19. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 (SL 2006., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 167. i ispravak SL 2016., L 195, str. 83.), u vezi s Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3821/85 od 20. prosinca 1985. o tahografu u cestovnom prometu (SL 1985., L 370, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 7., str. 4.), kako je izmijenjena Uredbom br. 561/2006 (u daljnjem tekstu: Uredba br. 3821/85).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka koji je pokrenuo ministère public (Državno odvjetništvo, Francuska) protiv osobe FO, direktora poduzeća za cestovni prijevoz sa sjedištem u Njemačkoj, zbog toga što jedan od vozača autobusa zaposlenih u njegovu poduzeću nije umetnuo karticu vozača u tahograf vozila kojim je upravljao.

3

Uredbom br. 3821/85 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredba Vijeća (EEZ) br. 1463/70 od 20. srpnja 1970. o uvođenju tahografa u području cestovnog prometa (SL 1970., L 164, str. 1.). Uredba br. 3821/85 zatim je i sama stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom (EU) br. 165/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o tahografima u cestovnom prometu, stavljanju izvan snage Uredbe br. 3821/85 i izmjeni Uredbe br. 561/2006 (SL 2014., L 60, str. 1.). Međutim, imajući u vidu datum događaja iz glavnog postupka, valja uzeti u obzir Uredbu br. 3821/85.

4

Članak 3. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 3821/85 određivao je:

„Tahograf se ugrađuje i koristi u vozilima registriranim u državama članicama koja se koriste za prijevoz putnika ili tereta u cestovnom prometu, s izuzetkom vozila iz članka 3. Uredbe [br. 561/2006].”

5

Članak 15. Uredbe br. 3821/85 propisivao je:

„[…]

2.   Vozači moraju koristiti tahografske listiće svaki dan vožnje, od trenutka kad preuzmu vozilo. Tahografski listić se ne uzima prije kraja dnevnog radnog vremena, osim ako je drukčije odobreno. Tahografski listić se ne smije koristiti dulje od razdoblja za koje je namijenjen.

[…]

3.   Vozači moraju:

[…]

7.   

[…]”

6

Uvodna izjava 17. Uredbe br. 561/2006, kojom je zamijenjena i stavljena izvan snage Uredba Vijeća (EEZ) br. 3820/85 od 20. prosinca 1985. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet (SL 1985., L 370, str. 1.), glasi:

7

Članak 1. Uredbe br. 561/2006 glasi kako slijedi:

„Ovom se Uredbom utvrđuju pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz robe i putnika s ciljem usklađivanja uvjeta tržišnog natjecanja između različitih oblika kopnenog prometa, posebno u odnosu na cestovni sektor te s ciljem poboljšanja radnih uvjeta rada i sigurnosti cestovnog prometa. Cilj ove Uredbe je i promicanje poboljšanih praksi nadzora i provedbe od strane država članica te poboljšanih radnih praksi u djelatnosti cestovnog prometa.”

8

U članku 3. točki (a) te uredbe navodi se da se ona ne primjenjuje na „cestovni prijevoz koji obavljaju vozila koja se koriste za prijevoz putnika na linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 km”.

9

Na temelju članka 4. točke (e) navedene uredbe „ostali poslovi” znači „sve aktivnosti koje su definirane kao radno vrijeme u članku 3. točki (a) Direktive [2002/15], osim ‚vožnje’, uključujući sve poslove za istog ili drugog poslodavca, unutar ili izvan sektora prijevoza”.

10

Članak 6. Uredbe br. 561/2006, kojim se utvrđuju najdulje trajanje dnevnog trajanja vožnje, tjednog trajanja vožnje te trajanja vožnje u dva uzastopna tjedna, u stavku 5. određuje:

„Vozač evidentira kao ostale poslove svako vrijeme provedeno na način opisan u članku 4. točki (e) kao i svako vrijeme provedeno u upravljanju vozilom koje se koristi za komercijalne radnje koje nisu obuhvaćene područjem primjene ove Uredbe, te evidentira sva razdoblja raspoloživosti kako je utvrđeno u članku 15. stavku 3. točki (c) Uredbe [br. 3821/85], od svojeg posljednjeg dnevnog ili tjednog razdoblja odmora. Ova se evidencija unosi ili ručno na evidencijskom listu, ispisu ili korištenjem opcije ručnog unosa uređaja za bilježenje.”

11

Poglavlje V. Uredbe br. 561/2006, naslovljeno „Postupci nadzora i sankcije”, sadržava članke 16. do 25.

12

Članak 19. te uredbe određuje:

„1.   Države članice utvrđuju pravila sankcioniranja koja se primjenjuju na kršenja ove Uredbe i Uredbe [br. 3821/85] te poduzimaju mjere potrebne za osiguranje njihove provedbe. Te su sankcije učinkovite, proporcionalne, odvraćajuće i nediskriminirajuće. Svako kršenje ove Uredbe i [Uredbe br. 3821/85] podliježe samo jednoj sankciji ili postupku. Države članice obavješćuju Komisiju o tim mjerama i pravilima sankcioniranja do datuma koji je određen u članku 29. drugom podstavku. Komisija o tome obavješćuje države članice.

2.   Države članice omogućuju nadležnim tijelima određivanje sankcije poduzeću i/ili vozaču za kršenje ove Uredbe koje je otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena, čak i ako je kršenje počinjeno na području druge države članice ili treće zemlje.

[…]

4.   Države članice osiguravaju da je sustav proporcionalnih sankcija, koje mogu obuhvaćati novčane sankcije, na snazi za kršenja ove Uredbe ili Uredbe [br. 3821/85] od strane poduzeća, ili otpremnika, špeditera, organizatora putovanja, nositelja glavnih ugovora, kooperanata i agencija za zapošljavanje vozača.”

13

Prema članku L. 3315‑5 prvom stavku codea des transports (Zakonik o prijevozu), zatvorskom kaznom od šest mjeseci i novčanom kaznom od 3750 eura kaznit će se djelo uključivanja u cestovni promet s neodgovarajućom karticom vozača ili karticom vozača koja ne pripada vozaču koji je upotrebljava ili ako kartica nije umetnuta u tahograf vozila.

14

Službenici odjela za sprečavanje i kažnjavanje prometnih prekršaja izvršili su 2. travnja 2013. u Versaillesu (Francuska) provjeru na cesti nad autobusom kojim se koristi prijevozničko poduzeće sa sjedištem u Sengenthalu (Njemačka).

15

Prilikom tog nadzora pozvali su vozača da dokaže svoju aktivnost za tekući dan kao i za 28 prethodnih dana. Tada su utvrdili da se tijekom devet dana, u razdoblju od 5. do 16. ožujka 2013., vozilo kretalo a da kartica vozača nije bila umetnuta u tahograf.

16

Nakon utvrđivanja tih činjenica protiv osobe FO, direktora navedenog prijevozničkog poduzeća, pokrenut je progon na temelju članka L. 3315‑5 prvog stavka Zakonika o prijevozu zbog toga što je u devet navrata počinio lakše kazneno djelo navedeno u toj odredbi.

17

Tribunal correctionnel de Versailles (Sud za lakša kaznena djela u Versaillesu, Francuska) utvrdio je da su činjenice dokazane te je optuženiku izrekao novčanu kaznu od 10125 eura.

18

Pred courom d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu, Francuska) osoba FO istaknula je mjesnu nenadležnost francuskih kaznenih sudova. Naime, ni francusko pravo, zbog načela teritorijalnosti kaznenog zakona, ni članak 19. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 ne dopuštaju francuskim tijelima kazneni progon počinitelja kaznenih djela s obzirom na to da su počinjena na državnom području druge države članice Europske unije.

19

Presudom od 2. svibnja 2018. cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu) potvrdio je prvostupanjsku presudu, kako kad je riječ o krivnji tako i kad je riječ o kazni. Što se tiče, osobito, prigovora nenadležnosti koji je istaknula osoba FO, utvrdio je da su kaznena djela obuhvaćena odredbama članka L. 3315‑5 Zakonika o prijevozu donesenima radi primjene Uredbe br. 3821/85 te je istaknuo da se izričito odstupanje od načela teritorijalnosti kaznenog progona, predviđeno člankom 19. stavkom 2. Uredbe br. 561/2006, ne odnosi samo na odredbe potonje uredbe nego i na odredbe Uredbe br. 3821/85.

20

Osoba FO podnijela je žalbu pred Courom de cassation (Kasacijski sud, Francuska), zahtijevajući od njega da u vezi s pitanjem mjesne nadležnosti francuskih kaznenih sudova uputi Sudu zahtjev za prethodnu odluku.

21

Osoba FO osim toga prigovara couru d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu) da nije odgovorio na njezinu argumentaciju prema kojoj se propisi o vremenu vožnje i razdoblju odmora ne primjenjuju na linijski prijevoz na udaljenosti do 50 km. Osoba FO osobito tvrdi da tijekom devet dana koji spadaju u razdoblje od 28 dana koji su prethodili danu provjere vozač vozila o kojem je riječ u glavnom postupku nije morao umetnuti karticu vozača u tahograf s obzirom na to da je tijekom prijevoza obavljenih tih dana vozilo bilo namijenjeno prijevozu putnika linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 km. Prema mišljenju osobe FO, s obzirom na to da ti prijevozi nisu obuhvaćeni Uredbom br. 561/2006, na temelju članka 3. točke (a) te uredbe, obveze predviđene člankom 15. Uredbe br. 3821/85 ne nameću se za te prijevoze.

22

Kasacijski sud dvoji, kao prvo, o tumačenju članka 19. stavka 2. Uredbe br. 561/2006.

23

U tom pogledu taj sud ističe da je, ako osoba FO smatra da ta odredba dopušta samo jednoj državi članici sankcioniranje kršenja Uredbe br. 561/2006 koja su počinjena na državnom području druge države članice, navedenu odredbu moguće tumačiti na način da se njome također dopušta i sankcioniranje lakših kršenja Uredbe br. 3821/85 počinjenih na državnom području druge države članice ako bi se sankcioniranje takvih lakših kršenja moglo smatrati nužnim za suzbijanje kršenja Uredbe br. 561/2006. Osim toga, iako odredbu treba tumačiti ne uzimajući u obzir samo njezin tekst nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio, široko tumačenje članka 19. stavka 2. Uredbe br. 561/2006 odgovara cilju te uredbe, a to je poboljšanje uvjeta rada osoblja u cestovnom sektoru i općenito sigurnosti cestovnog prometa.

24

Kasacijski sud također primjećuje da je povreda obveze iz članka 15. stavka 7. Uredbe br. 3821/85 da na zahtjev nadzornog službenika predoči tahografske listiće i sve podatke za tekući dan i prethodnih 28 dana nužno utvrđena na državnom području države članice u kojoj se provodi provjera i koja pokreće kazneni postupak, tako da se pitanje je li povreda djelomično počinjena na državnom području druge države članice ne postavlja.

25

Kao drugo, Kasacijski sud pita se o tome primjenjuju li se obveze predviđene člankom 15. Uredbe br. 3821/85 u slučaju korištenja vozilima u mješovite svrhe, odnosno kada se vozilo tijekom razdoblja od 28 dana ponekad koristi za prijevoz putnika na linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 kilometara, u smislu iznimke predviđene u članku 3. točki (a) Uredbe br. 561/2006, i za prijevoz koji je obuhvaćen područjem primjene te uredbe.

26

U tim okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim drugim pitanjem, na koje valja prvo odgovoriti, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku (a) Uredbe br. 561/2006 tumačiti na način da vozač koji obavlja cestovni prijevoz obuhvaćen područjem primjene te uredbe uvijek kada to zatraži nadzorni službenik mora predočiti karticu vozača, zapisne listove i svu evidenciju za razdoblje koje se sastoji od dana provjere i prethodnih 28 dana, u skladu s člankom 15. stavcima 2., 3. i 7. Uredbe br. 3821/85, čak i ako je tijekom tog razdoblja taj vozač istim vozilom obavljao i prijevoz putnika na linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 kilometara.

28

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je to pitanje postavljeno u kontekstu spora u okviru kojeg je protiv direktora predmetnog prijevozničkog poduzeća pokrenut postupak zbog činjenice da vozač zaposlen u tom poduzeću nije umetnuo karticu vozača u tahograf tijekom razdoblja u kojem je obavljao prijevoz putnika koji spada u linijsku vožnju na udaljenosti do 50 kilometara.

29

Valja podsjetiti na to da se Uredbom br. 561/2006, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., utvrđuju pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz robe i putnika s ciljem usklađivanja uvjeta tržišnog natjecanja između različitih oblika kopnenog prometa, posebno u odnosu na cestovni sektor te s ciljem poboljšanja uvjeta rada i sigurnosti cestovnog prometa, s ciljem promicanja poboljšanih praksi nadzora i provedbi od strane država članica te poboljšanih radnih praksi u djelatnosti cestovnog prometa. Što se tiče Uredbe br. 3821/85, njome se konkretnije utvrđuju odredbe primjenjive na homologaciju, ugradnju, provjeru i upotrebu tahografa koji se koriste u cestovnom prometu kako bi se provjerilo poštuje li se određeno socijalno zakonodavstvo u području prometa, osobito ono predviđeno Uredbom br. 561/2006.

30

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 3821/85, vozila registrirana u državi članici Unije koja služe za cestovni prijevoz putnika ili dobara, uz iznimku vozila na koja se primjenjuje članak 3. Uredbe br. 561/2006, moraju biti opremljena tahografom. Međutim, u skladu s člankom 3. točkom (a), potonja uredba ne primjenjuje se na cestovni prijevoz koji obavljaju vozila koja se koriste za prijevoz putnika na linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 kilometara.

31

Stoga valja utvrditi u kojoj mjeri to isključenje iz područja primjene Uredbe br. 561/2006 može utjecati na obveze predviđene člankom 15. Uredbe br. 3821/85 u vezi s evidentiranjem vremena vožnje i provjerom u slučaju mješovite upotrebe vozila poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se djelomično sastoji od obavljanja cestovnog prijevoza obuhvaćenog odredbama Uredbe br. 561/2006, a djelomično od prijevoza putnika na linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 kilometara.

32

Što se tiče teksta članka 3. točke (a) Uredbe br. 561/2006, valja primijetiti da izraz „vozila koja se koriste” za prijevoz putnika na „linijskim vožnjama” na udaljenosti do 50 kilometara, koji se nalazi u toj odredbi, upućuje na to da, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 32. svojeg mišljenja, taj pojam obuhvaća samo vozila namijenjena isključivo takvom prijevozu, ne uključujući vozila koja se u tu svrhu koriste samo povremeno.

33

Osim toga, valja primijetiti da članak 3. točku (a) Uredbe br. 561/2006, u dijelu u kojem uvodi iznimku od područja primjene te uredbe, treba usko tumačiti. Konkretno, takva iznimka ne može se tumačiti na način da proširuje svoje učinke preko onoga što je nužno za osiguranje zaštite interesa koje ima za cilj osigurati i doseg te iznimke treba utvrditi uzimajući u obzir svrhe predmetnog propisa (vidjeti po analogiji presudu od 3. listopada 2013., Lundberg, C‑317/12, EU:C:2013:631, t. 20. i navedenu sudsku prasku).

34

Međutim, kad je riječ o ciljevima Uredbe br. 561/2006, valja podsjetiti na to da je, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 17. te člankom 1., njezin cilj usklađivanje uvjeta tržišnog natjecanja između različitih oblika kopnenog prometa, posebno u pogledu cestovnog sektora, kao i poboljšanje radnih uvjeta zaposlenih u tom sektoru i sigurnosti cestovnog prometa, a navedeni se ciljevi očituju među ostalim kroz obvezu da vozila koja obavljaju cestovni prijevoz u pravilu moraju posjedovati ovlašteni tahograf koji omogućuje nadziranje pridržavanja razdoblja odmora i vremena vožnje vozača (presuda od 2. ožujka 2017., Casa Noastră, C‑245/15, EU:C:2017:156, t. 28. i navedena sudska praksa).

35

U tom pogledu valja naglasiti da je Sud već presudio da se obveza vozača da evidentira svako razdoblje iz članka 15. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 3821/85 odnosi i na razdoblja koja ta uredba predviđa za upravljanje vozilom u okviru usluge prijevoza koja, na temelju članka 4. točke 3. Uredbe br. 3820/85 i članka 3. stavka 1. Uredbe br. 3821/85, ne ulaze u područje primjene Uredbe br. 3821/85. Naime, takvo razdoblje je razdoblje stvarne aktivnosti vozača tijekom kojeg on nema slobodno vrijeme i koje, s obzirom na to da će imati učinak na stanje umora vozača, može utjecati na njegovo upravljanje vozilom (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2001., Skills Motor Coaches i dr., C‑297/99, EU:C:2001:37, t. 10., 25. i 36. do 39.).

36

Do utjecaja na sposobnost upravljanja vozilom može doći čak i ako dani u kojima zapis nedostaje nisu dani u kojima se zapis redovito obavlja. Naime, nepridržavanje pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora koje nije otkrio tahograf tijekom dana u kojima ne postoji zapis može imati negativan učinak na fizičku i psihološku sposobnost vozača u kasnijem razdoblju.

37

To tumačenje potkrijepljeno je člankom 6. stavkom 5. Uredbe br. 561/2006, koji vozaču nalaže da kao „ostale poslove” evidentira svako vrijeme provedeno u upravljanju vozilom koje se koristi za komercijalne radnje koje nisu obuhvaćene područjem primjene ove uredbe.

38

Stoga bi prihvaćanje tumačenja članka 3. točke (a) Uredbe br. 561/2006 prema kojem isključenje iz njezina područja primjene predviđeno u toj odredbi nije ograničeno na isključivu upotrebu predmetnog vozila za potrebe cestovnog prijevoza iz navedene odredbe bilo protivno cilju te uredbe koji se sastoji od poboljšanja uvjeta rada i sigurnosti cestovnog prometa, čineći Uredbu br. 561/2006 neprimjenjivom na određene upotrebe tog vozila koje mogu utjecati na upravljanje vozilom i isključujući uzimanje u obzir tih namjena pri nadzoru poštovanja članka 15. stavaka 2., 3. i 7. Uredbe br. 3821/85.

39

U tim okolnostima, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. točku (a) Uredbe br. 561/2006 treba tumačiti na način da vozač koji obavlja cestovni prijevoz obuhvaćen područjem primjene te uredbe uvijek kada to zatraži nadzorni službenik mora predočiti karticu vozača, zapisne listove i svu evidenciju za razdoblje koje se sastoji od dana provjere i prethodnih 28 dana, u skladu s člankom 15. stavcima 2., 3. i 7. Uredbe br. 3821/85, čak i ako je tijekom tog razdoblja taj vozač istim vozilom obavljao i prijevoz putnika na linijskim vožnjama na udaljenosti do 50 kilometara.

40

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 19. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 tumačiti na način da mu se protivi to da nadležna tijela države članice mogu odrediti sankciju vozaču vozila ili prijevozničkom poduzeću za kršenje Uredbe br. 3821/85 počinjeno na državnom području druge države članice ili treće zemlje, ali otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena.

41

Najprije valja istaknuti da, u skladu s vlastitim nedvosmislenom izričajem, članak 19. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 predviđa da država članica omogućuje nadležnim tijelima određivanje sankcije poduzeću i/ili vozaču za kršenje koje je otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena, čak i ako je kršenje počinjeno na području druge države članice ili treće zemlje samo kada je riječ o kršenju „ove uredbe”. Uporaba potonjih pojmova tako jasno pokazuje da se ta odredba odnosi samo na kršenje Uredbe br. 561/2006, a ne na kršenja Uredbe br. 3821/85.

42

To doslovno tumačenje potkrijepljeno je kontekstom članka 19. stavka 2. Uredbe br. 561/2006.

43

Naime, valja istaknuti da članak 19. stavak 1. Uredbe br. 561/2006 izričito nalaže državama članicama pravila sankcioniranja u slučaju kršenja te uredbe „i” Uredbe br. 3821/85 te također pojašnjava, u svojem stavku 4., da države članice moraju osigurati uspostavu sustava proporcionalnih sankcija, koji može uključivati novčane sankcije, u slučaju kršenja Uredbe br. 561/2006 „ili” Uredbe br. 3821/85.

44

Međutim, okolnost da se taj članak 19. u stavcima 1. i 4. odnosi na kršenje uredbi br. 561/2006 i 3821/85, pri čemu se u njegovu stavku 2. upućuje samo na kršenje Uredbe br. 561/2006, potvrđuje da se taj stavak ne može tumačiti na način da se odnosi na kršenje Uredbe br. 3821/85.

45

Iz toga slijedi da, prema sadašnjem stanju prava Unije, nadležna tijela države članice ne mogu nametati sankcije u slučaju kršenja Uredbe br. 3821/85 otkrivenih na državnom području te države članice, ali koja su počinjena na državnom području druge države članice. Budući da taj aspekt propisa Unije može imati negativne učinke na radne uvjete vozača i cestovnu sigurnost, na zakonodavcu Unije je da odluči o mogućoj izmjeni (vidjeti po analogiji presudu od 18. siječnja 2001., Skills Motor Coaches i dr., C‑297/99, EU:C:2001:37, t. 34.).

46

To je tumačenje, osim toga, jedino u skladu s načelom zakonitosti kaznenih djela i kazni, utvrđenim u članku 49. stavku 1. prvoj rečenici Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se zahtijeva da zakon jasno odredi kaznena djela i kazne kojima se ona kažnjavaju, pri čemu je taj uvjet ispunjen ako pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe i u slučaju potrebe, pomoću njezina tumačenja koja daju sudovi, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Vaditrans, C‑102/16, EU:C:2017:1012, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

47

Slijedom toga, na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 19. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 treba tumačiti na način da mu se protivi to da nadležna tijela države članice mogu odrediti sankciju vozaču vozila ili prijevozničkom poduzeću za kršenje Uredbe br. 3821/85 počinjeno na državnom području druge države članice ili treće zemlje, ali otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: