–

za Beeren-, Wild-, Feinfrucht GmbH, H. Nehm, Rechtsanwalt,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i F. Clotuche‑Duvieusart, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 211. stavka 2. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2. i SL 2018., L 294, str. 44.) (u daljnjem tekstu: CZU) i članka 294. stavka 2. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Unije (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1602/2000 od 24. srpnja 2000. (SL 2000., L 188, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 9., str. 200.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 2454/93).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Beeren-, Wild-, Feinfrucht GmbH (u daljnjem tekstu: društvo BWF) i Hauptzollamta Erfurt (Glavni carinski ured u Erfurtu, Njemačka) (u daljnjem tekstu: carinsko tijelo), u vezi s opsegom retroaktivnog učinka odobrenja suspenzije carine danog društvu BWF za uvoz robe u okviru postupka uporabe u posebne svrhe.

3

Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2, svezak 2., str. 110.) stavljena je CZU‑om izvan snage od 1. svibnja 2016. Članak 21. Uredbe br. 2913/92 predviđao je:

„1.   Povoljnije tarifno postupanje, koje može pogodovati određenoj robi zbog njezine prirode ili uporabe u posebne svrhe, podliježe uvjetima koji su propisani u skladu s postupkom Odbora. […]

2.   Za potrebe stavka 1., izraz ,povoljnije tarifno postupanje’ znači smanjenje ili suspenziju uvozne carine iz članka 4. točke 10., čak i u okviru carinskih kvota.”

4

Uredba br. 2454/93 stavljena je izvan snage od 1. svibnja 2016. Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2016/481 od 1. travnja 2016. (SL 2016., L 87, str. 24.). Člankom 292. stavkom 1. Uredbe br. 2454/93 određivalo se:

„Odobravanje povoljnijeg tarifnog postupanja u skladu s člankom 21. Zakonika, ako je predviđeno da se roba podvrgne carinskom nadzoru posebne uporabe, podliježe pisanom odobrenju.

Ako se roba pušta u slobodni promet po smanjenoj ili nultoj stop[i] carine zbog njezine posebne uporabe, a važeće odredbe zahtijevaju da roba ostane pod carinskim nadzorom u skladu s člankom 82. Zakonika, potrebno je pisano odobrenje za potrebe carinskog nadzora posebne uporabe.”

5

Članak 294. te uredbe glasio je:

„1.   Carinska tijela mogu izdati retroaktivno odobrenje.

Ne dovodeći u pitanje stavke 2. i 3., retroaktivno odobrenje stupa na snagu na dan podnošenja zahtjeva.

2.   Ako se zahtjev odnosi na produljenje odobrenja za istu vrstu postupka ili robe, može se izdati odobrenje s retroaktivnim djelovanjem od dana kada je prvotno odobrenje prestalo važiti.

3.   U izvanrednim slučajevima, retroaktivno djelovanje odobrenja može se dodatno produljiti, ali ne više od godinu dana prije datuma podnošenja zahtjeva, pod uvjetom da se dokaže da postoji gospodarska potreba i da:

6

Člankom 211. CZU‑a, naslovljenim „Odobrenje”, u stavcima 1. i 2. propisuje se:

„1.   Odobrenje carinskih tijela potrebno je za sljedeće:

[…]

U odobrenju se navode uvjeti pod kojima se dopušta primjena jednog ili više postupaka iz prvog podstavka […].

2.   Carinska tijela daju odobrenje s retroaktivnim učinkom ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

[…]”

7

Članak 254. tog zakonika, naslovljen „Postupak uporabe u posebne svrhe”, u stavku 1. propisuje:

„U postupku uporabe u posebne svrhe, roba se može pustiti u slobodni promet pod izuzećem od carine ili po smanjenoj stopi carine radi njezine posebne uporabe.”

8

Člankom 288. stavkom 1. CZU‑a, naslovljenim „Primjena”, određuje se da se u njemu nabrojeni članci primjenjuju od 30. listopada 2013., odnosno od datuma stupanja na snagu tog zakonika, koji je predviđen u njegovu članku 287. Stavkom 2. tog članka 288. propisuje se da se članci koji nisu navedeni u stavku 1. – među kojima su i članci 211. i 254. navedenog zakonika – primjenjuju od 1. svibnja 2016.

9

Društvo BWF prerađuje i stavlja na tržište gljive konzervirane u slanoj vodi, koje su neprikladne za neposrednu potrošnju i namijenjene su industriji konzervirane hrane.

10

Društvo BWF u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2012. imalo je odobrenje „za puštanje u slobodan promet za posebnu uporabu robe koja nije roba Unije”, na temelju kojeg je u deset navrata uvezlo tu robu uz pravo na suspenziju carine.

11

Društvo BWF nastavilo je uvoziti navedenu robu, a pritom ipak nije zatražilo produljenje tog odobrenja. Prilikom provođenja poreznog nadzora, nadležno tijelo je utvrdilo da društvo BWF više nema potrebno odobrenje. Slijedom toga, društvo BWF 9. siječnja 2015. podnijelo je zahtjev za produljenje odobrenja koje je imalo do 31. prosinca 2012.

12

Carinsko je tijelo 14. siječnja 2015. djelomično udovoljilo tom zahtjevu. Na temelju članka 294. stavka 1. Uredbe br. 2454/93, izdalo mu je novo odobrenje s retroaktivnim učinkom od datuma podnošenja zahtjeva, odnosno od 9. siječnja 2015.

13

Društvo BWF 22. travnja 2015., uz pozivanje na svoju tešku ekonomsku situaciju zbog sanacije koja je u tijeku, zatražilo je da se retroaktivni učinak novog odobrenja produlji sve do 1. siječnja 2013., što je datum isteka prvotnog odobrenja.

14

Carinsko je tijelo 13. svibnja 2015., na temelju članka 294. stavka 2. Uredbe br. 2454/93, odbilo taj zahtjev. Smatralo je da društvo BWF ne može osnovano tražiti primjenu stavka 3. tog članka, s obzirom na to da se, s jedne strane, tim člankom retroaktivni učinak odobrenjâ produljuje samo na razdoblje koje ne može premašivati jednu godinu prije datuma podnošenja zahtjeva i da, s druge strane, društvo BWF nije dokazalo postojanje gospodarske potrebe. Osim toga, smatralo je da, zbog očitog nemara društva BWF, koje nije pravodobno podnijelo svoj zahtjev za obnavljanje odobrenja, unatoč naznakama u tom pogledu, tom društvu nije trebalo priznati povlasticu takvog retroaktivnog učinka.

15

Budući da je žalba protiv te odluke odbijena 6. travnja 2016., društvo BWF 3. svibnja 2016. podnijelo je tužbu protiv te odluke o odbijanju pred sudom koji je uputio zahtjev.

16

Društvo BWF ističe, s jedne strane, da zakonitost odluke carinskog tijela od 6. travnja 2016. o neizdavanju retroaktivnog odobrenja za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 8. siječnja 2015. treba preispitati u kontekstu članka 211. CZU‑a, koji se primjenjuje od 1. svibnja 2016. Taj je članak „isključivo” postupovna odredba koju, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, treba retroaktivno primjenjivati.

17

S druge strane, društvo BWF tvrdi da je carinsko tijelo povrijedilo članak 294. stavak 3. Uredbe br. 2454/93 time što je, kao prvo, primijenilo kriterij „očitog nemara”, predviđen u točki (a) te odredbe, prilikom ispitivanja zahtjeva koji se odnosi na obnavljanje odobrenja na temelju članka 294. stavka 2. te uredbe. Kao drugo, carinsko je tijelo pogrešno smatralo da je vremensko ograničenje retroaktivnog učinka odobrenjâ iz članka 294. stavka 3. navedene uredbe primjenjivo na zahtjeve podnesene na temelju stavka 2. tog članka.

18

Carinsko je tijelo 21. ožujka 2019. donijelo novu odluku o odbijanju zahtjeva za odobrenje s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013., na temelju članka 294. stavka 2. Uredbe br. 2454/93. Ta se odluka temelji na razlozima koji su različiti od onih iz prijašnjih odluka. Iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je navedena odluka donesena nakon što je strankama glavnog postupka priopćeno stajalište suda koji je uputio zahtjev, a u skladu s kojim se odluke carinskog tijela od 13. svibnja 2015. i 6. travnja 2016. smatraju nezakonitima (rechtswidrig) zato što to tijelo nije iskoristilo diskrecijsku ovlast koja mu je dodijeljena člankom 294. te uredbe. Stoga je odluka carinskog tijela od 21. ožujka 2019. ispravljeni upravni akt (korrigierter Verwaltungsakt).

19

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, valja smatrati da je predmet tužbe koju je 3. svibnja 2016. podnijelo društvo BWF odluka o odbijanju zahtjeva za odobrenje s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2013., donesena 21. ožujka 2019. Smatra da rješenje spora koji se pred njim vodi ovisi o pitanju primjenjuje li se u njemu članak 211. CZU‑a, čak i ako je zahtjev za odobrenje podnesen 9. siječnja 2015., što je datum na koji se odredbe tog članka, u skladu s člankom 288. stavkom 2. CZU‑a, još nisu počele primjenjivati.

20

Taj sud smatra da je članak 211. CZU‑a postupovna odredba, poglavito „zbog njegova mjesta u strukturi propisa i njegova bitnog sadržaja”. Međutim, priznaje da se tim člankom utvrđuju određeni kriteriji za izdavanje odobrenjâ s retroaktivnim učinkom, koji nisu izričito navedeni u članku 291. i sljedećima Uredbe br. 2454/93. U tim se okolnostima pita treba li članak 211. CZU‑a smatrati „isključivo postupovnom odredbom” ili odredbom koja sadržava kako postupovne tako i materijalne odredbe, koje čine neodvojivu cjelinu i čije se pojedinačne odredbe, kad je riječ o njihovu vremenskom učinku, ne mogu zasebno razmatrati, po analogiji s presudom od 12. studenoga 1981., Meridionale Industria Salumi i dr. (212/80 do 217/80, EU:C:1981:270).

21

U slučaju da Sud smatra da u glavnom postupku treba odlučiti na temelju članka 294. stavka 2. Uredbe br. 2454/93, sud koji je uputio zahtjev ističe da, u skladu s unutarnjim službenim uputama njemačke carinske uprave, za koje on ne smatra da ga obvezuju, obnavljanje odobrenja ne može retroaktivno stupiti na snagu, u skladu s člankom 294. stavkom 3. te uredbe, na datum koji više od jedne godine prethodi datumu podnošenja zahtjeva. Prema mišljenju tog suda, njemačka carinska uprava dodatno ograničava materijalno područje primjene članka 294. stavka 2. navedene uredbe time što retroaktivno obnavljanje odobrenja o kojem je u njemu riječ veže uz uvjete iz stavka 3. tog članka, odnosno dokazivanje gospodarske potrebe i nepostojanje pokušaja prijevare ili očitog nemara podnositelja zahtjeva.

22

U tim je okolnostima Thüringer Finanzgericht (Tiringijski financijski sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Aktom podnesenim tajništvu Suda 18. lipnja 2021. društvo BWF podnijelo je zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda. Ističe da, s obzirom na to da nezavisni odvjetnik u svojem mišljenju od 3. lipnja 2021. nije ispitao četvrto prethodno pitanje, postoji „izvanredna situacija”, koja se može otkloniti samo primjenom te odredbe.

24

Valja podsjetiti na to da je, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, na javnoj raspravi iznosi obrazložene prijedloge odluka u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem ni obrazloženjem nezavisnog odvjetnika (presuda od 3. prosinca 2015., Banif Plus Bank, C‑312/14, EU:C:2015:794, t. 33.).

25

Osim toga, ni Statut Suda Europske unije ni Poslovnik ne propisuju mogućnost da stranke podnesu očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 16. prosinca 2010., Stichting Natuur en Milieu i dr., C‑266/09, EU:C:2010:779, t. 28. i navedena sudska praksa). Tim se tekstovima ne isključuje ni mogućnost Suda da odluči da će se o predmetu suditi na temelju mišljenja koje se ne odnosi na sva pravna pitanja koja su istaknuta u postavljenim pitanjima.

26

Slijedom toga, neslaganje jedne stranke s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na to kakva pitanja u njemu razmatra, ne može biti samo po sebi dovoljan razlog koji bi opravdavao ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 26.).

27

Sud ipak može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Pesce i dr., C‑78/16 i C‑79/16, EU:C:2016:428, t. 27.).

28

U konkretnom slučaju Sud smatra da raspolaže svim elementima koji su potrebni za davanje odgovora na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

29

Stoga, nakon što je saslušan nezavisni odvjetnik, valja odbiti zahtjev društva BWF za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

30

Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 211. stavak 2. CZU‑a tumačiti na način da se primjenjuje na zahtjev za obnavljanje odobrenja s retroaktivnim učinkom koji je podnesen prije 1. svibnja 2016., što je datum na koji se taj članak počeo primjenjivati, na temelju članka 288. stavka 2. CZU‑a, ako je odluka kojom se rješava o tom zahtjevu donesena nakon tog datuma.

31

Valja podsjetiti na to da, kad je riječ o vremenskom području primjene novih pravila, Sud uvodi razlikovanje ovisno o tome je li riječ o „postupovnim pravilima” ili „materijalnim pravilima”. Prva se općenito primjenjuju na sve sporove koji su u tijeku u trenutku njihova stupanja na snagu, za razliku od drugih, koja se obično tumače na način da se primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih za vrijeme važenja ranijeg zakona kao i na nove pravne situacije, ali ne i na situacije okončane prije stupanja na snagu tih pravila, osim ako iz formulacije, svrhe ili strukture navedenih pravila jasno proizlazi da im valja priznati takav učinak (vidjeti u tom smislu presude od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 31., od 9. ožujka 2006., Beemsterboer Coldstore Services, C‑293/04, EU:C:2006:162, t. 21. i od 3. lipnja 2021., Jumbocarry Trading, C‑39/20, EU:C:2021:435, t. 29.).

32

U članku 211. stavku 2. točkama (a) do (h) CZU‑a taksativno se nabrajaju uvjeti izdavanja odobrenja s retroaktivnim učinkom, na temelju stavka 1. tog članka, među ostalim, za postupak uporabe u posebne svrhe. U postupku uporabe u posebne svrhe, predviđenom u članku 254. CZU‑a, roba se može pustiti u slobodni promet pod izuzećem od carine ili po smanjenoj stopi carine radi njezine posebne uporabe.

33

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 34. do 37. svojeg mišljenja, uvjeti kojima takvo odobrenje podliježe, a koji su predviđeni u tom članku 211. stavku 2., u potpunosti su ili većinom materijalni uvjeti za izdavanje odobrenja s retroaktivnim učinkom. Oni su, naime, odlučujući za postojanje carinskog duga podnositelja zahtjeva u vezi s robom o kojoj je riječ.

34

Slijedom toga, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 31. ove presude, članak 211. stavak 2. CZU‑a ne može se, kao novo materijalno pravilo, primijeniti na pravne situacije koje su nastale i u cijelosti okončane za vrijeme važenja ranijeg propisa, osim ako iz njegove formulacije, svrhe ili strukture jasno proizlazi da se on mora trenutačno primjenjivati na takve situacije.

35

Doista, članak 211. stavak 2. CZU‑a popraćen je posebnom odredbom kojom se konkretno određuju njegovi uvjeti vremenske primjene, odnosno člankom 288. stavkom 2. tog zakonika. U skladu s tom odredbom, članci osim onih iz stavka 1. tog članka, među kojima su i članci 211. i 254., počeli su se primjenjivati tek od 1. svibnja 2016., iako je CZU, u skladu sa svojim člankom 287., stupio na snagu 30. listopada 2013. (vidjeti u tom smislu presudu od 3. lipnja 2021., Jumbocarry Trading, C‑39/20, EU:C:2021:435, t. 5. i 29. i navedenu sudsku praksu).

36

Iz toga slijedi da se članak 211. CZU‑a ne primjenjuje na činjenice iz kojih je proizišao taj carinski dug, a koje su nastale prije 1. svibnja 2016.

37

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je između 31. prosinca 2012., što je datum isteka prvotnog odobrenja, i 9. siječnja 2015., što je datum na koji je stupilo na snagu retroaktivno odobrenje koje je carinsko tijelo izdalo 14. siječnja 2015., tužitelj iz glavnog postupka nastavio uvoziti istu vrstu robe kao što je ona koja je obuhvaćena prvotnim odobrenjem a da pritom nije podnio zahtjev za obnavljanje tog odobrenja. Dakle, on je za to morao platiti carinu. Stoga su činjenice uz koje se veže carinski dug o kojem je riječ, i od kojeg tužitelj iz glavnog postupka traži izuzimanje, nastale prije 1. svibnja 2016., datuma na koji je članak 211. CZU‑a postao primjenjiv.

38

U tim okolnostima, za situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku treba smatrati da je okončana za vrijeme važenja prethodnog propisa (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 31. i 34. i navedenu sudsku praksu), odnosno članka 294. stavka 2. Uredbe br. 2454/93.

39

To što je upravni postupak iz glavnog postupka okončan, kao što je to pojasnio sud koji je uputio zahtjev, odlukom od 21. ožujka 2019. o odbijanju zahtjeva za obnavljanje odobrenja s retroaktivnim učinkom počevši od 1. siječnja 2013., koja je, dakle, donesena na datum na koji se članak 211. CZU‑a već primjenjivao, ne utječe na pravnu situaciju koja je nastala i okončana za vrijeme važenja Uredbe br. 2454/93.

40

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo, drugo i treće pitanje valja odgovoriti da članak 211. stavak 2. CZU‑a treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na zahtjev za obnavljanje odobrenja s retroaktivnim učinkom koji je podnesen prije 1. svibnja 2016., što je datum na koji se taj članak počeo primjenjivati, na temelju članka 288. stavka 2. CZU‑a, čak i ako je odluka kojom se rješava o tom zahtjevu donesena nakon tog datuma.

41

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 294. stavak 2. Uredbe br. 2454/93 tumačiti na način da novo odobrenje koje carinska tijela izdaju s retroaktivnim učinkom za istu vrstu postupka i robe kao što su oni na koje se odnosi prvotno odobrenje također podliježe uvjetima iz stavka 3. tog članka.

42

U tom pogledu valja istaknuti da, u skladu s člankom 294. stavkom 1. Uredbe br. 2454/93, „[n]e dovodeći u pitanje stavke 2. i 3.”, retroaktivna odobrenja koja carinska tijela mogu izdati stupaju na snagu na dan podnošenja zahtjeva. Iz samog teksta te odredbe proizlazi da se njome određuju dva različita slučaja u kojima se može odstupiti od pravila o retroaktivnosti koje je njome predviđeno.

43

Naime, stavak 2. tog članka odnosi se samo na obnavljanje odobrenjâ za istu vrstu postupka ili robe kao što su oni na koje se odnosi prvotno odobrenje te predviđa da se u tom slučaju „može […] izdati odobrenje s retroaktivnim djelovanjem od dana kada je prvotno odobrenje prestalo važiti”. Stavak 3. navedenog članka ne odnosi se ni na kakvo konkretno odobrenje i propisuje da carinska tijela „[u] izvanrednim slučajevima, mogu” produljiti retroaktivno djelovanje odobrenja, „ali ne više od godinu dana prije datuma podnošenja zahtjeva”. Tim se člankom to produljenje veže uz različite uvjete, među kojima i sposobnosti dokazivanja gospodarske potrebe i toga da zahtjev nije povezan s pokušajem prijevare ili očitim nemarom.

44

Iz toga slijedi da bi koristan učinak članka 294. stavka 2. Uredbe br. 2454/93 bio ugrožen ako bi se uvjeti za izdavanje retroaktivnog odobrenja, koji su utvrđeni u stavku 3. tog članka, primjenjivali na izdavanje novog retroaktivnog odobrenja na temelju tog stavka 2. Naime, iako se stavkom 2. tog članka izričito predviđa da se odobrenje s retroaktivnim djelovanjem može izdati „od dana kada je prvotno odobrenje prestalo važiti”, stavkom 3. navedenog članka nameće se ograničenje tog djelovanja na „ne više od godinu dana prije datuma podnošenja zahtjeva”.

45

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 294. stavak 2. Uredbe br. 2454/93 treba tumačiti na način da novo odobrenje koje carinska tijela izdaju s retroaktivnim učinkom za istu vrstu postupka i robe kao što su oni na koje se odnosi prvotno odobrenje ne podliježe uvjetima iz stavka 3. tog članka.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: