–

za B., u početku D. Andrien i P. Ansay, avocats, a zatim D. Andrien, avocat,

–

za centre public d’action sociale de Liège, u početku M. Delhaye i G. Dubois, avocats, a zatim M. Delhaye i J.-P. Jacques, avocats,

–

za belgijsku vladu, P. Cottin, C. Pochet, M. Jacobs i C. Van Lul, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Pironta i S. Matraya, avocates,

–

za češku vladu, M. Smolek, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, J. Langer, J. M. Hoogveld, M. Bulterman i H. S. Gijzen, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azema i C. Cattabriga, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 5. i 13. kao i članka 14. stavka 1. točke (b) Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe B., državljanina treće zemlje, i centre public d’action sociale de Liège (Javni centar za socijalnu pomoć u Liègeu, Belgija) (u daljnjem tekstu: CPAS), u vezi s odlukama tog tijela kojima se osobi B. ukida pravo na socijalnu pomoć.

3

Članak 3. točka 2. Direktive 2008/115 definira „nezakonit boravak” kao „nazočnost u području države članice državljanina treće zemlje koji ne ispunjava ili više ne ispunjava uvjete za ulazak iz članka 5. [Uredbe (EZ) br. 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o Zakoniku Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (SL 2006., L 105, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 61.)], ili druge uvjete za ulazak, boravak ili boravište u toj državi članici”.

4

Člankom 5. te direktive propisuje se:

„Države članice prilikom provedbe ove Direktive uzimaju u obzir:

[…]

te poštuju načelo non refoulement.”

5

Člankom 9. stavkom 1. navedene direktive propisuje se:

„Države članice odgađaju udaljavanje:

[…]

6

Člankom 13. stavcima 1. i 2. iste direktive propisuje se:

„1.   Konkretni državljanin treće zemlje ima pravo na učinkovit pravni lijek žalbe ili preispitivanja odluke u vezi povratka, kako je navedeno u članku 12. stavku 1., pred nadležnim sudskim ili upravnim tijelom ili nadležnim tijelom koje je sastavljeno od članova koji su nepristrani i nezavisni.

2.   Tijelo iz stavka 1. ima ovlaštenje preispitati odluke u vezi s povratkom, kako je navedeno u članku 12. stavku 1., uključujući mogućnosti privremene suspenzije [njihova] izvršenja, osim ako je privremena suspenzija već u tijeku prema nacionalnom zakonodavstvu.”

7

Člankom 14. stavkom 1. Direktive 2008/115 propisuje se:

„Države članice, osim u slučajevima iz članaka 16. i 17., osiguravaju da se sljedeća načela uzimaju u obzir u najvećoj mogućoj mjeri u pogledu državljana trećih zemalja tijekom razdoblja određenog za dobrovoljni odlazak u skladu s člankom 7. te tijekom vremena za koje je udaljavanje odgođeno u skladu s člankom 9.:

8

Člankom 57. stavkom 2. loi organique du 8 juillet 1976 des centres publics d’action sociale (Organski zakon od 8. srpnja 1976. o javnim centrima za socijalnu skrb), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, propisuje se:

„Odstupanjem od drugih odredaba ovog zakona, zadaća javnih centra za socijalnu skrb isključivo je:

[…]

Stranac koji je izjavio da je izbjeglica i zatražio priznavanje tog statusa nezakonito boravi u Kraljevini ako mu je zahtjev za azil odbijen i dostavljena odluka kojom se nalaže napuštanje državnog područja.

Socijalna pomoć odobrena strancu koji je na nju stvarno imao pravo u vrijeme dostavljanja odluke kojom mu se nalaže napuštanje državnog područja prestaje, osim u slučaju hitne medicinske pomoći, na dan kada on stvarno napusti to područje, a najkasnije istekom roka koji je određen u odluci kojom mu se nalaže napuštanje državnog područja.

[…]”

9

Osoba B. podnijela je 4. rujna 2015. zahtjev za azil u Belgiji. Nadležno tijelo taj je zahtjev odbilo. Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija) 27. travnja 2016. odbio je tužbu koju je osoba B. podnijela protiv odluke o odbijanju tog zahtjeva.

10

Osoba B. podnijela je 26. rujna 2016. zahtjev za dozvolu boravka iz medicinskih razloga koji se temelji na tome da ona boluje od više teških bolesti.

11

Taj zahtjev proglašen je dopuštenim 22. prosinca 2016. te je osoba B. ostvarila pravo na socijalnu pomoć na teret CPAS‑a.

12

Odlukama od 28. rujna 2017., dostavljenima 23. listopada 2017., zahtjev za dozvolu boravka koji je podnijela osoba B. odbijen je te je nadležno tijelo protiv nje izdalo nalog za napuštanje državnog područja.

13

Osoba B. podnijela je 28. studenoga 2017. Conseilu du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) tužbu za poništenje i suspenziju tih odluka.

14

Dvjema odlukama od 28. studenoga 2017. CPAS je ukinuo osobi B. pravo na socijalnu pomoć s učinkom od 23. listopada 2017. Suprotno tomu, odobrio joj je pravo na hitnu medicinsku pomoć s učinkom od 1. studenoga 2017.

15

Osoba B. protiv CPAS‑ovih odluka kojima joj se ukida pravo na socijalnu pomoć podnijela je 28. prosinca 2017. tužbu tribunalu du travail de Lie'ge (Radni sud u Lie'geu, Belgija) kojom je zatražila da joj s učinkom od 23. listopada 2017. ponovno odobri pravo na tu pomoć.

16

Presudom od 15. ožujka 2018. taj sud odbio je tu tužbu u dijelu u kojem se odnosila na pravo na socijalnu pomoć.

17

Protiv te presude osoba B. 16. travnja 2018. podnijela je žalbu couru du travail de Liège (Viši radni sud u Liègeu, Belgija).

18

Taj sud ističe da je razdoblje na koje se odnosi tužba, s obzirom na datum dostave naloga za napuštanje belgijskog državnog područja i nakon CPAS‑ova donošenja nove odluke, razdoblje od 23. studenoga 2017. do 31. siječnja 2018. On navodi da tijekom tog razdoblja osoba B. nije imala dozvolu boravka.

19

Nakon što je odbacio mogućnost dodjele socijalne pomoći osobi B. koja se temelji na postojanju eventualne nemogućnosti povratka zbog medicinskih razloga, u smislu belgijskog propisa koji se odnosi na socijalnu pomoć, sud koji je uputio zahtjev smatra da rješenje spora u glavnom postupku ovisi o učincima koje treba priznati zaključku Suda u presudi od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453).

20

Naime, on smatra da bi trebao prihvatiti tužbu osobe B. ako se treba priznati suspenzivan učinak tužbi za poništenje i suspenziju koju je tužitelj podnio Conseilu du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima). On pojašnjava da na temelju belgijskog prava ta tužba nema suspenzivan učinak, ali da bi joj se takav učinak mogao priznati na temelju presude od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453). Međutim, on smatra da je teško utvrditi uvjete u kojima radni sud mora utvrditi suspenzivnu prirodu takve tužbe, s obzirom na to da su belgijski sudovi donijeli različite odluke o tom pitanju.

21

U tim je okolnostima cour du travail de Liège (Viši radni sud u Liègeu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članke 5. i 13. Direktive 2008/115 […], u vezi s člankom 19. stavkom 2. i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, te članak 14. stavak 1. točku (b) te direktive, u vezi s presudom [od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453)], tumačiti na način da se njima priznaje suspenzivan učinak pravnom lijeku protiv odluke kojom se državljaninu treće zemlje koji boluje od teške bolesti nalaže napuštanje državnog područja države članice kada podnositelj pravnog lijeka tvrdi da bi ga izvršenje te odluke moglo izložiti ozbiljnoj opasnosti od teškog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja,

22

Kao prvo, belgijska vlada tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten u dijelu u kojem se njime od Suda traži tumačenje belgijskog prava. S jedne strane, uvjeti za dodjelu dozvole boravka i prava na socijalnu pomoć u glavnom postupku uređeni su isključivo tim pravom. S druge strane, nije na Sudu da donosi odluke o različitim strujama nacionalne sudske prakse koju je naveo sud koji je uputio zahtjev.

23

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da on nije nadležan da u okviru zahtjeva za prethodnu odluku tumači nacionalne zakonske odredbe ili podzakonske akte (vidjeti u tom smislu presude od 27. veljače 2014., Pohotovosť, C‑470/12, EU:C:2014:101, t. 60. i od 20. siječnja 2016., DHL Express (Italy) i DHL Global Forwarding (Italy), C‑428/14, EU:C:2016:27, t. 70.).

24

Međutim, u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev ne pita Sud o tumačenju odredaba belgijskog prava kojima se uređuje boravak ili socijalna pomoć, već o točnom opsegu postupovne obveze koja proizlazi iz prava Unije, a koja nalaže jamčenje u određenim slučajevima suspenzivnog učinka pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o vraćanju. Okolnost da su različiti nacionalni sudovi na različite načine shvatili opseg te obveze koja proizlazi iz prava Unije nije takve prirode da može isključiti mogućnost upućivanja Sudu zahtjeva za prethodnu odluku kojim se nastoji pojasniti opseg navedene obveze.

25

Kao drugo, belgijska vlada smatra da za donošenje odluke u glavnom postupku nije potrebno odgovoriti na postavljeno pitanje. Naime, za odlučivanje o tužbi osobe B. sud koji je uputio zahtjev treba samo isključiti postojanje nemogućnosti vraćanja zbog zdravstvenih razloga, što je on već učinio, i taj sud može predmetnoj osobi pružiti mogućnost da zatraži produljenje roka za dobrovoljni odlazak koji joj je dodijeljen, što bi joj omogućilo da nastavi primati socijalnu pomoć.

26

Isto tako, belgijska vlada u svojim usmenim očitovanjima osporavala je utjecaj upućenog pitanja na rješenje spora u glavnom postupku, isto kao i češka i nizozemska vlada, jer je osoba B. nastavila nezakonito boraviti na belgijskom državnom području, čak i u slučaju suspenzije odluke o vraćanju koja je protiv nje donesena. Te vlade iz toga zaključuju da se njezin zahtjev za socijalnu pomoć može odbiti i nakon takve suspenzije, s obzirom na to da se pravo Unije ne protivi tomu da se državljaninu treće zemlje s nezakonitim boravkom odobri socijalna pomoć u iznosu manjem od onoga koji je dodijeljen državljaninu treće zemlje sa zakonitim boravkom.

27

Osim toga, belgijska vlada tvrdi da sud koji je uputio zahtjev, kao radni sud, nije nadležan za priznavanje suspenzivnog učinka pravnom lijeku koji je u isključivoj nadležnosti drugog belgijskog suda i da je Cour de cassation (Kasacijski sud, Belgija) u nedavnoj presudi već odgovorio na postavljeno pitanje.

28

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Stoga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u pravilu dužan donijeti odluku (presuda od 4. prosinca 2018., Minister for Justice and Equality i Commissioner of An Garda Síochána, C‑378/17, EU:C:2018:979, t. 26. i navedena sudska praksa).

29

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud samo kad je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, kada je problem hipotetske prirode ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (presuda od 4. prosinca 2018., Minister for Justice and Equality i Commissioner of An Garda Síochána, C‑378/17, EU:C:2018:979, t. 27. i navedena sudska praksa).

30

U ovom slučaju doista valja utvrditi da, s obzirom na definiciju pojma „nezakonit boravak” iz članka 3. točke 2. Direktive 2008/115, moguća suspenzija odluke o vraćanju koja je donesena protiv osobe B. ne podrazumijeva to da se njezin boravak mora kvalificirati kao „zakonit” u smislu te direktive. U tim okolnostima, ne može se smatrati da pravo Unije nalaže Kraljevini Belgiji da nakon takve suspenzije osobi B. zajamči ista prava poput onih koja imaju državljani trećih zemalja sa zakonitim boravkom u toj državi članici.

31

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da belgijski propis predviđa da se u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je predmetna osoba podnijela zahtjev za azil koji je odbijen i u kojoj ta osoba nema dozvolu boravka, pravo na socijalnu pomoć ograničava tek nakon što se navedenoj osobi dostavi odluka o vraćanju. Usto, sud koji je uputio zahtjev smatra da to ograničenje ne može započeti na onaj dan na koji je utvrđena nezakonitost boravka osobe B., nego najranije na onaj dan na koji istekne rok za dobrovoljni odlazak koji je dodijeljen predmetnoj osobi u odluci o vraćanju koja je protiv nje donesena.

32

Stoga, s obzirom na vezu koju je utvrdio sud koji je uputio zahtjev između učinaka odluke o vraćanju i ograničenja prava na socijalnu pomoć dodijeljenog na temelju belgijskog propisa, ne može se smatrati da je zatraženo tumačenje pravila prava Unije koja se odnose na moguću ex lege suspenziju učinaka takve odluke očito nepovezano s predmetom spora u glavnom postupku a da se pritom ne dovede u pitanje tumačenje nacionalnog prava koje je dao sud koji je uputio zahtjev, a koje je u njegovoj isključivoj nadležnosti u okviru postupka propisanog člankom 267. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 21. lipnja 2016., New Valmar, C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 25. i od 1. listopada 2019., Blaise i dr., C‑616/17, EU:C:2019:800, t. 37.).

33

To utvrđenje ne može se dovesti u pitanje okolnošću da je tužba osobe B. protiv odluke o vraćanju koja je protiv nje donesena podnesena tek 28. studenoga 2017., dok se spor u glavnom postupku odnosi na socijalnu pomoć za razdoblje od 23. studenoga 2017. do 31. siječnja 2018. Naime, ta okolnost u svakom slučaju ne podrazumijeva da je upućeno pitanje očito hipotetsko za razdoblje od 28. studenoga 2017. do 31. siječnja 2018.

34

Štoviše, kao što to ističe Komisija, iz sudske prakse Suda proizlazi da se određena jamstva prije vraćanja, koja mogu obuhvaćati preuzimanje brige o osnovnim potrebama predmetne osobe, moraju osigurati na temelju članka 14. stavka 1. Direktive 2008/115 u situacijama u kojima je država članica o kojoj je riječ dužna toj osobi omogućiti pravni lijek s ex lege suspenzivnim učinkom protiv odluke o vraćanju koja je protiv nje donesena, čak i ako ta osoba nezakonito boravi na državnom području države članice o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Abdida, C‑562/13, EU:C:2014:2453, t. 53., 55. i 58. do 60.).

35

U tim okolnostima, čak i da je utvrđeno da je osoba B. imala na raspolaganju druge postupovne mogućnosti predviđene belgijskim zakonodavstvom za dobivanje prava na socijalnu pomoć, ta okolnost nije takve prirode da može dovesti do nedopuštenosti upućenog pitanja. Naime, budući da sud koji je uputio zahtjev nije smatrao da je ta okolnost sprečavala osobu B. da valjano podnese tužbu u glavnom postupku, ona ne omogućuje isključivanje potrebe da se odgovori na to pitanje kako bi se donijela odluka u glavnom postupku.

36

Isto tako, navod belgijske vlade prema kojem sud koji je uputio zahtjev nije nadležan na temelju nacionalnih pravila odlučiti o suspenzivnom učinku pravnog lijeka protiv odluke o vraćanju nije dovoljan kako bi doveo do nedopuštenosti tog pitanja, s obzirom na to da Sud nije ovlašten dovoditi u pitanje ocjenu suda koji je uputio zahtjev o nacionalnim pravilima o organizaciji sudova i o sudskom postupku (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 26. i od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 30.).

37

Osim toga, iako se ta vlada poziva na postojanje nedavne presude Coura de cassation (Kasacijski sud) koja može odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da, pretpostavljajući da je potonji vezan rješenjem iz te presude, ta okolnost ne može sud koji je uputio zahtjev lišiti mogućnosti predviđene člankom 267. UFEU‑a da Sudu uputi pitanja o tumačenju prava Unije koja će mu omogućiti donošenje presude u skladu s pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2010., Melki i Abdeli, C‑188/10 i C‑189/10, EU:C:2010:363, t. 42.).

38

Kao treće, belgijska vlada tvrdi da Sud nije nadležan za tumačenje članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) u ovom predmetu. Naime, taj članak primjenjuje se samo u području primjene prava Unije. Međutim, iako sud koji je uputio zahtjev navodi određene odredbe Direktive 2008/115, on ne utvrđuje vezu između tih odredaba i odredaba nacionalnog zakonodavstva u glavnom postupku, a što je dužan učiniti na temelju članka 94. točke (c) Poslovnika Suda.

39

U tom pogledu valja podsjetiti na to da zahtjev za prethodnu odluku, u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika, mora sadržavati prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje veze koja prema mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

40

U ovom predmetu očito je da je sud koji je uputio zahtjev – izlažući, s jedne strane, utvrđenu vezu u belgijskom pravu između učinaka odluke o vraćanju i ograničenja prava na socijalnu pomoć u situaciji u glavnom postupku kao i, s druge strane, svoje sumnje u odnosu na konkretne posljedice koje u toj situaciji proizlaze iz presude od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453) – ispunio obvezu iz članka 94. točke (c) Poslovnika.

41

Usto, budući da je taj sud utvrdio da ishod glavnog postupka ovisi o primjeni pravila iz Direktive 2008/115 koja se odnose na pravni lijek protiv odluke o vraćanju, nadležnost Suda za tumačenje članka 47. Povelje u ovom slučaju ne može se osporavati.

42

S obzirom na prethodna razmatranja, na prethodno pitanje valja odgovoriti.

43

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita pod kojim uvjetima članke 5. i 13. Direktive 2008/115, u vezi s člankom 19. stavkom 2. i člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da nacionalni sud koji odlučuje u sporu iz područja socijalne pomoći, čiji je ishod povezan s mogućom suspenzijom učinaka odluke o vraćanju koja je donesena protiv državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti, treba smatrati da pravni lijek kojim se traži poništenje i suspenzija te odluke dovodi do njezine ex lege suspenzije, iako ona ne proizlazi iz primjene nacionalnog zakonodavstva.

44

Najprije valja podsjetiti na to da, na temelju članka 13. stavaka 1. i 2. Direktive 2008/115, državljanin treće zemlje ima pravo na učinkovit pravni lijek žalbe ili preispitivanja odluke u vezi s povratkom koja je protiv njega donesena, ali da taj pravni lijek nema nužno suspenzivan učinak (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Abdida, C‑562/13, EU:C:2014:2453, t. 43. i 44).

45

Međutim, obilježja navedenog pravnog lijeka treba utvrditi u skladu s člankom 47. Povelje, prema kojem svatko komu su povrijeđena prava i slobode zajamčene pravom Unije ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima navedenim člankom i s načelom non‑refulement, zajamčenim osobito u članku 19. stavku 2. Povelje i članku 5. Direktive 2008/115 (vidjeti u tom smislu presude od 18. prosinca 2014., Abdida, C‑562/13, EU:C:2014:2453, t. 45. i 46. i od 19. lipnja 2018., Gnandi, C‑181/16, EU:C:2018:465, t. 52. i 53.).

46

Sud je iz prethodnih razmatranja zaključio da pravno sredstvo podneseno protiv odluke o vraćanju, kako bi se u odnosu na predmetnog državljanina treće zemlje osiguralo poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja i članka 47. Povelje, mora imati ex lege suspenzivan učinak, s obzirom na to da se izvršenjem te odluke tog državljanina može, među ostalim, izložiti stvarnoj opasnosti da će biti izložen postupanjima koja su protivna članku 19. stavku 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2018., Gnandi, C‑181/16, EU:C:2018:465, t. 56.).

47

Konkretno, to je slučaj kada bi izvršenje odluke o vraćanju moglo državljanina treće zemlje izložiti ozbiljnoj opasnosti od naglog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Abdida, C‑562/13, EU:C:2014:2453, t. 53.).

48

U nadležnosti je ponajprije nacionalnog zakonodavca da poduzme potrebne mjere za izvršenje te obveze. Prema tome, on je dužan, prema potrebi, izmijeniti svoje propise kako bi zajamčio da pravni lijek koji je podnio državljanin treće zemlje u situacijama iz točaka 46. i 47. ove presude ima ex lege suspenzivan učinak (vidjeti po analogiji presudu od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C‑612/15, EU:C:2018:392, t. 65.).

49

Kada pravo Unije precizno ne definira konkretne pojedinosti pravnog lijeka s ex lege suspenzivnim učinkom koji se mora podnijeti protiv odluke o vraćanju, države članice raspolažu određenom marginom diskrecije u tom pogledu.

50

Stoga, u okviru uređivanja žalbenih postupaka protiv odluke o vraćanju, država članica može u tu svrhu propisati poseban pravni lijek koji se uz tužbu za poništenje koja nema suspenzivan učinak također može podnijeti protiv te odluke, pod uvjetom da su primjenjiva nacionalna postupovna pravila dovoljno precizna, jasna i predvidljiva kako bi se osobama omogućilo da točno poznaju svoja prava (vidjeti po analogiji presudu od 8. ožujka 2017., Euro Park Service, C‑14/16, EU:C:2017:177, t. 40.).

51

Usto, budući da belgijska vlada tvrdi da pravno sredstvo s ex lege suspenzivnim učinkom treba biti zajamčeno samo protiv odluke o udaljavanju, a ne protiv odluke o vraćanju, valja istaknuti da iz točaka 44. do 49. današnje presude CPAS de Seraing (C‑402/19) proizlazi da sudska zaštita zajamčena državljaninu treće zemlje protiv kojeg je donesena odluka o vraćanju, a čije ga izvršenje može izložiti stvarnoj opasnosti da će biti izložen postupanjima koja su protivna članku 19. stavku 2. Povelje, nije dostatna ako taj državljanin treće zemlje nema mogućnost podnošenja pravnog lijeka s ex lege suspenzivnim učinkom protiv te odluke od trenutka kada mu je ona dostavljena.

52

Osim toga, iako ta vlada ističe da je belgijsko zakonodavstvo u skladu s pravom Unije, valja podsjetiti na to da se sustav suradnje koji je ustanovljen člankom 267. UFEU‑a zasniva na jasnoj razdiobi ovlasti između nacionalnih sudova i Suda. U okviru postupka koji je uveden tim člankom, odredbe unutarnjeg prava tumače sudovi država članica, a ne Sud, te Sud nema nadležnost za odlučivanje o usklađenosti normi unutarnjeg prava s odredbama prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 17. prosinca 1981., Frans‑Nederlandse Maatschappij voor Biologische Producten, 272/80, EU:C:1981:312, t. 9. i od 30. travnja 2020., CTT – Correios de Portugal, C‑661/18, EU:C:2020:335, t. 28.).

53

U tom pogledu, na nacionalnim je sudovima da, uzimajući u obzir sva pravila nacionalnog prava i primjenjujući metode tumačenja koje ono priznaje, protumače ta pravila u skladu s Direktivom 2008/115 te da, prema potrebi, izmijene ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s tom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., CCOO, C‑55/18, EU:C:2019:402, t. 69. i 70.).

54

Suprotno tomu, na temelju načela nadređenosti prava Unije, ako nacionalni propis nije moguće tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, svaki nacionalni sud kad odlučuje u okviru svoje nadležnosti dužan je, kao tijelo države članice, izuzeti iz primjene sve nacionalne odredbe suprotne odredbi tog prava koja ima izravan učinak u sporu u kojem odlučuje (vidjeti u tom smislu presude od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 58. i 61. i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 139.).

55

No, iz sudske prakse Suda proizlazi da je članak 47. Povelje sam po sebi dovoljan i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati (vidjeti u tom smislu presude od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 78. i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 140.).

56

Isto vrijedi za članak 13. stavak 1. Direktive 2008/115, stoga što se značajke pravnog sredstva predviđenog u toj odredbi moraju utvrditi u skladu s člankom 47. Povelje, koji potvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite (presuda od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 141.).

57

Prema tome, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev dođe do zaključka da belgijsko zakonodavstvo državljaninu treće zemlje koji se nalazi u situaciji opisanoj u točkama 46. i 47. ove presude ne pruža pravni lijek protiv odluke o vraćanju koji je uređen preciznim, jasnim i predvidljivim propisima i koji dovodi do ex lege suspenzije te odluke, na tom je sudu da utvrdi suspenzivnu prirodu pravnog lijeka koji je podnio državljanin treće zemlje u svrhu poništenja i suspenzije odluke o vraćanju koja je protiv njega donesena te, ako je potrebno, izuzme od primjene nacionalni propis koji isključuje to da taj pravni lijek može biti takve prirode (vidjeti po analogiji presude od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C‑612/15, EU:C:2018:392, t. 66.; od 29. srpnja 2019., Torubarov, C‑556/17, EU:C:2019:626, t. 77. i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 144.).

58

Suprotno tomu, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev ocijeni da u belgijskom zakonodavstvu postoji takav pravni lijek i da ga predmetna osoba nije iskoristila, iako bi taj pravni lijek podrazumijevao ex lege suspenziju odluke o vraćanju koja je protiv nje donesena, sud koji je uputio zahtjev nije dužan izuzeti od primjene nacionalna postupovna pravila kako bi utvrdio da je pravni lijek za poništenje i suspenziju koji je podnijela ta osoba suspenzivne prirode.

59

Osim toga, okolnost da prema belgijskom zakonodavstvu sud koji je uputio zahtjev nije nadležan za odlučivanje o tužbi za poništenje i suspenziju odluke o vraćanju iz glavnog postupka ne može spriječiti taj sud da izravno primijeni pravila prava Unije kako bi razriješio prethodno pitanje koje je potrebno za donošenje odluke u sporu u kojem odlučuje, a koje se odnosi na moguću ex lege suspenzivnu prirodu, na temelju članka 13. stavka 1. Direktive 2008/115, u vezi s člancima 19. i 47. Povelje, te tužbe za poništenje i suspenziju koja je podnesena pred drugim sudom.

60

Naime, iako sud koji je uputio zahtjev u situaciji poput one u glavnom postupku nije nadležan naložiti suspenziju odluke o vraćanju koja je propisana u članku 13. stavku 2. Direktive 2008/115 jer je ta nadležnost belgijskim zakonodavstvom dodijeljena drugom sudu, suprotno tomu, taj sud jest nadležan provjeriti, u jedinu svrhu donošenja odluke u sporu u kojem odlučuje, ispunjava li pravni lijek protiv takve odluke potrebne uvjete za ex lege suspenzivan učinak i treba li stoga obvezivati sva nacionalna tijela u njihovim područjima nadležnosti, uključujući i nacionalne sudove koji odlučuju o pitanjima socijalne pomoći.

61

Međutim, nacionalno tijelo koje odlučuje u takvoj situaciji ne mora nužno pretpostaviti, zbog manjkavosti u primjenjivim nacionalnim propisima, da svaki pravni lijek podnesen protiv odluke o vraćanju ima ex lege suspenzivan učinak, s obzirom na to da, kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, ta vrsta pravnog lijeka na temelju prava Unije sustavno nema takav učinak.

62

Prema tome, na tom je tijelu da provjeri jesu li u predmetu u kojem odlučuje ispunjeni uvjeti kojima je u pravu Unije podvrgnuto jamčenje tog učinka uzimajući u obzir situaciju predmetne osobe.

63

Međutim, iz sudske prakse Suda navedene u točki 47. ove presude proizlazi da se takav ex lege suspenzivan učinak mora zajamčiti pravnom lijeku protiv odluke o vraćanju čije izvršenje „može” izložiti državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti „ozbiljnoj opasnosti” od teškog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja.

64

U tim okolnostima, kako bi ocijenilo „može” li izvršenje odluke o vraćanju na koju se odnosi pravni lijek izložiti osobu o kojoj je riječ takvoj opasnosti, nacionalno tijelo ne mora odlučiti o pitanju uključuje li izvršenje te odluke stvarno tu opasnost.

65

Naime, ako bi se prihvatilo takvo rješenje, uvjeti primjene ex lege suspenzivnog učinka pomiješali bi se s onima kojima je podvrgnut uspjeh pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o vraćanju. Iz toga bi proizlazilo, s jedne strane, da bi se zanemario preventivan aspekt suspenzivnog učinka pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o vraćanju i, s druge strane, da bi svako tijelo koje mora donijeti zaključke o posljedicama tog suspenzivnog učinka u praksi sâmo moralo provesti razmatranje koje je u nadležnosti suda nadležnog za odlučivanje o zakonitosti odluke o vraćanju.

66

Stoga se takvo tijelo mora ograničiti na ocjenu sadržava li pravni lijek koji je podnesen protiv odluke o vraćanju argumentaciju kojom se nastoji utvrditi da bi izvršenje te odluke izložilo državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti ozbiljnoj opasnosti od teškog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja iz koje očito ne proizlazi da je neosnovana. U takvom slučaju na njemu je da utvrdi da je odluka o vraćanju ex lege suspendirana od podnošenja tog pravnog lijeka i da iz toga izvede zaključke o posljedicama u okviru svoje nadležnosti.

67

Ta obveza ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da utvrđuju nacionalna pravila o organizaciji sudova i o sudskom postupku te da u tom okviru propišu da odluka o suspenzivnom učinku pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o vraćanju, koju je donio sud koji je nadležan za odlučivanje o tom pravnom lijeku, obvezuje tijela i sudove koji su dužni odlučiti o jamstvima koja se pružaju državljaninu treće zemlje o kojem je riječ u području socijalne pomoći.

68

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članke 5. i 13. Direktive 2008/115, u vezi s člankom 19. stavkom 2. i člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da nacionalni sud koji odlučuje u sporu iz područja socijalne pomoći, a čiji je ishod povezan s mogućom suspenzijom učinaka odluke o vraćanju koja je donesena protiv državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti, treba smatrati da pravni lijek za poništenje i suspenziju te odluke dovodi do ex lege suspenzije navedene odluke, iako ona ne proizlazi iz primjene nacionalnog prava, ako:

69

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članke 5. i 13. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, u vezi s člankom 19. stavkom 2. i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da nacionalni sud koji odlučuje u sporu iz područja socijalne pomoći, a čiji je ishod povezan s mogućom suspenzijom učinaka odluke o vraćanju koja je donesena protiv državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti, treba smatrati da pravni lijek za poništenje i suspenziju te odluke dovodi do ex lege suspenzije navedene odluke, iako ona ne proizlazi iz primjene nacionalnog prava, ako: