1. 

Treba li preuzimanje brige o osnovnim potrebama državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom koji je teško bolestan, tijekom razdoblja suspenzije udaljavanja nakon podnošenja žalbe protiv odluke o vraćanju, proširiti u korist njegova oca, državljanina treće zemlje čija se prisutnost uz njegovo dijete smatra neophodnom zbog zdravstvenih razloga?

2. 

To je u biti sadržaj pitanja upućenog Sudu od kojeg se traži tumačenje odredbi Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom ( 2 ) koje se odnose na djelotvornost žalbe podnesene protiv odluke o vraćanju i sigurnosne uvjete prije vraćanja, u vezi s, među ostalim, člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

3.

Uvodna izjava 12. Direktive 2008/115 glasi kako slijedi:

„Položaj državljana trećih zemalja koji borave nezakonito, a njihovo udaljavanje nije moguće, trebao bi biti reguliran. Osnovne uvjete za njihovo uzdržavanje trebalo bi utvrditi u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. […]”

4.

Člankom 3. točkama 3. do 5. te direktive određuje se:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

5.

Člankom 5. navedene direktive pojašnjava se:

„Države članice prilikom provedbe ove Direktive uzimaju u obzir:

[…]”

6.

Člankom 9. stavkom 1. te direktive predviđa se da države članice odgađaju udaljavanje:

„[…]

7.

U članku 13. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/115 navodi se:

„1.   Konkretni državljanin treće zemlje ima pravo na učinkovit pravni lijek žalbe ili preispitivanja odluke u vezi povratka, kako je navedeno u članku 12. stavku 1., pred nadležnim sudskim ili upravnim tijelom ili nadležnim tijelom koje je sastavljeno od članova koji su nepristrani i nezavisni.

2.   Tijelo iz stavka 1. ima ovlaštenje preispitati odluke u vezi s povratkom, kako je navedeno u članku 12. stavku 1., uključujući mogućnosti privremene suspenzije njezinog izvršenja, osim ako je privremena suspenzija već u tijeku prema nacionalnom zakonodavstvu.”

8.

Člankom 14. stavkom 1. te direktive određuje se:

„Države članice, osim u slučajevima iz članaka 16. i 17., osiguravaju da se sljedeća načela uzimaju u obzir u najvećoj mogućoj mjeri u pogledu državljana trećih zemalja tijekom razdoblja određenog za dobrovoljni odlazak u skladu s člankom 7. te tijekom vremena za koje je udaljavanje odgođeno u skladu s člankom 9.:

9.

Člankom 57. stavkom 2. loi organique du 8 juillet 1976 des centres publics d’action sociale (Organski zakon od 8. srpnja 1976. o centrima za socijalnu skrb) (Moniteur belge od 5. kolovoza 1976., str. 9876.) predviđa se:

„Odstupanjem od drugih odredbi ovog zakona, zadaća centra za socijalnu skrb isključivo je:

[…]”

10.

LM je 20. kolovoza 2012., u svoje ime i u ime R, svoje tada maloljetne kćeri, podnio zahtjeve za dozvolu boravka iz zdravstvenih razloga zbog toga što ona pati od nekoliko teških bolesti.

11.

Taj je zahtjev proglašen dopuštenim 6. ožujka 2013. te je na temelju toga LM ostvario pravo na socijalnu pomoć na teret Centre public d’action sociale de Seraing (Javni centar za socijalnu pomoć u Seraingu, u daljnjem tekstu: CPAS).

12.

Nadležno je tijelo zatim donijelo tri odluke o odbijanju zahtjevâ za dozvolu boravka koje je podnio LM, ali ih je zatim povuklo. Četvrta odluka o odbijanju tih zahtjeva donesena je 8. veljače 2016. Usto, toj je odluci priložen nalog za napuštanje belgijskog državnog područja.

13.

LM je 25. ožujka 2016. Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija) podnio tužbu za poništenje i suspenziju protiv potonje odluke o odbijanju i naloga za napuštanje državnog područja.

14.

CPAS je LM‑u ukinuo socijalnu pomoć s učinkom od 26. ožujka 2016., odnosno od datuma isteka roka za dobrovoljni odlazak koji mu je dodijeljen, uzimajući u obzir da je zainteresirana osoba, s obzirom na nezakonitost njezina boravka na belgijskom državnom području, imala pravo samo na hitnu medicinsku pomoć koja joj je odobrena 22. ožujka 2016.

15.

Nakon podnošenja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu tribunalu du travail de Liège (Radni sud u Liègeu, Belgija) protiv odluke o ukidanju socijalne pomoći LM‑u, ta se pomoć ponovno počela isplaćivati.

16.

Dvjema odlukama od 16. svibnja 2017. CPAS je LM‑u ponovno ukinuo socijalnu pomoć s učinkom od 11. travnja 2017. jer je njegova kći na taj dan postala punoljetna. Kći žalitelja u glavnom postupku od 11. travnja 2017. prima socijalnu pomoć koja je jednaka minimalnoj naknadi koja se odobrava za samce uvećanoj za obiteljske doplatke na koje ima pravo zbog svoje invalidnosti.

17.

LM je protiv CPAS‑ovih odluka od 16. svibnja 2017. podnio tužbu tribunalu du travail de Liège (Radni sud u Liègeu). Taj je sud u presudi od 16. travnja 2018. smatrao da je ukidanje socijalne pomoći zakonski utemeljeno od dana kad je R postala punoljetna, s obzirom na to da sâm podnositelj zahtjeva nije bio u zdravstvenom stanju koje opravdava da se izuzme iz primjene belgijski zakon.

18.

LM je 22. svibnja 2018. sudu koji je uputio zahtjev podnio žalbu protiv te presude.

19.

Taj sud naglašava da iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) proizlazi da se odnosi između roditelja i odrasle djece mogu zaštititi pravom na obiteljski život ako se dokaže postojanje dodatnih elemenata u pogledu njihove međusobne zavisnosti. Utvrđuje da se čini da predvidljivo pogoršanje R‑ina zdravstvenog stanja u slučaju njezina povratka u zemlju podrijetla u svakom pogledu odgovara pragu težine koji se zahtijeva kako bi se smatralo da bi je se udaljavanjem izložilo nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. Usto, ističe da je, s obzirom na to zdravstveno stanje, prisutnost oca uz nju jednako neophodna kao kad je bila maloljetna.

20.

U tom okviru smatra da, iako odbijanje dodjele socijalne pomoći LM‑u nije samo po sebi povreda tog prava, tim se odbijanjem LM‑a ipak lišava sredstava koja su nužna da i dalje brine o R i fizički bude prisutan uz nju.

21.

U tim je okolnostima cour du travail de Liège (Viši radni sud u Liègeu, Belgija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li članak 57. stavak 2. podstavak 1. točka 1. belgijskog Organskog zakona od 8. srpnja 1976. o centrima za socijalnu skrb protivan člancima 5. i 13. Direktive [2008/115], u vezi s člankom 19. stavkom 2. i člankom 47. [Povelje] kao i člankom 14. stavkom 1. točkom (b) te direktive te člancima 7. i [21.] [Povelje], kako ih je Sud protumačio u presudi [od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453)]:

22.

Belgijska i nizozemska vlada te Europska komisija podnijele su očitovanja.

23.

Kao prvo, belgijska vlada tvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten u dijelu u kojem se odnosi na usklađenost pravila nacionalnog prava s različitim odredbama Direktive 2008/115 i Povelje iako ne postoji nikakva poveznica između žaliteljeve situacije i prava Unije, s obzirom na to da ta situacija nije obuhvaćena ni člankom 14. te direktive ni člankom 19. Povelje.

24.

Iako je točno da se pitanjem suda koji je uputio zahtjev od Suda traži da odluči o usklađenosti odredbe nacionalnog prava s pravom Unije, što nije u nadležnosti Suda u okviru prethodnog postupka, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je u takvoj situaciji na Sudu da sudu koji je uputio zahtjev pruži elemente za tumačenje prava Unije koji mu omogućuju da ocijeni usklađenost pravila nacionalnog prava s pravom Unije ( 3 ).

25.

Osim toga, valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem najprije želi utvrditi je li situacija žalitelja u glavnom postupku obuhvaćena područjem primjene članka 14. Direktive 2008/115. Posljedično je argumentacija belgijske vlade o neprimjenjivosti te odredbe, i općenitije nepostojanju ikakve veze s pravom Unije, nerazdvojivo povezana s odgovorom koji treba dati na navedeno meritorno pitanje i stoga ne može dovesti do nedopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku ( 4 ).

26.

Kao drugo, valja istaknuti da je belgijska vlada u svojim očitovanjima pojasnila da je dozvola boravka, u trajanju od jedne godine s mogućnošću produljenja, konačno dodijeljena LM‑u i njegovoj kćeri 17. svibnja 2019., pri čemu navedena vlada nije izvela nikakve posljedice iz te situacije u pogledu dopuštenosti prethodnog pitanja.

27.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz teksta i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da prethodni postupak podrazumijeva da se pred nacionalnim sudovima uistinu vodi sudski postupak, u okviru kojeg je od njih zatraženo donošenje odluke u kojoj se može uzeti u obzir presuda Suda donesena u prethodnom postupku. Stoga Sud mora po službenoj dužnosti provjeriti postojanje glavnog postupka ( 5 ).

28.

U ovom je slučaju važno naglasiti da je zahtjev za prethodnu odluku uputio radni sud kojem je podnesena žalba protiv CPAS‑ovih odluka kojima se žalitelju u glavnom postupku ukida socijalna pomoć od 11. travnja 2017., odnosno od dana kad je njegova kći postala punoljetna. Na temelju nijednog elementa spisa podnesenog Sudu ne može se smatrati da je reguliranje boravka LM‑a i njegove kćeri počelo proizvoditi učinke prije 17. svibnja 2019., datuma izdavanja dozvole boravka zainteresiranim osobama, ni da je popraćeno retroaktivnim priznavanjem socijalnih prava LM‑u od 11. travnja 2017., koje bi se provelo isplatom iznosa doplatka za razdoblje između dvaju prethodno navedenih datuma.

29.

Stoga se može smatrati da i dalje postoji predmet spora u glavnom postupku, u ovom slučaju priznavanje LM‑ova statusa kao korisnika socijalne pomoći od 11. travnja 2017., u pogledu kojeg se od suda koji je uputio zahtjev traži da donese odluku, i da je odgovor Suda i dalje koristan za rješenje tog spora ( 6 ). Stoga valja odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku.

30.

Kao treće, nije sporno da je sud koji je uputio zahtjev unutar iste odluke sastavio prethodna pitanja za Sud ali i za Cour constitutionnelle (Ustavni sud, Belgija), koja se odnose na ocjenu usklađenosti belgijskog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku s belgijskim ustavom, što je pitanje upućeno nacionalnom sudu koje ima prednost u skladu s tekstom odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Stoga je očito da priznavanje neustavnosti navedenog zakonodavstva može učiniti ovaj predmet bespredmetnim. Valja utvrditi da u ovoj fazi postupka belgijski Cour constitutionnelle (Ustavni sud) nije donio nikakvu odluku.

31.

Na prvi pogled iz prethodnog pitanja upućenog Sudu proizlazi da sud koji je uputio zahtjev pita o usklađenosti nacionalne odredbe s obzirom na uvjete u kojima državljanin treće zemlje može ostvariti jamstva koja mu se priznaju pravom Unije prije vraćanja, u ovom slučaju iz članka 14. Direktive 2008/115, i konkretnije, preuzimanja brige o osnovnim potrebama tijekom razdoblja ispitivanja žalbe koju je u svoje ime i ime svojeg tada još maloljetnog djeteta podnio protiv odluke kojom im se nalaže da napuste državno područje države članice.

32.

Utvrđivanje točnog opsega zahtjeva za prethodnu odluku, čiji je sadržaj relativno složen, ipak zahtijeva da se uzmu u obzir sve odredbe prava Unije navedene u tom zahtjevu, odnosno članci 5., 13. i 14. Direktive 2008/115 i članci 7., 12., 19. i 47. Povelje, kao i presuda Suda od 18. prosinca 2014., Abdida, (C‑562/13, EU:C:2014:2453) koja se također navodi.

33.

Sud je u toj presudi presudio, s jedne strane, da treba priznati ex lege suspenzivan učinak žalbe koju je podnio državljanin treće zemlje protiv odluke o vraćanju čije bi ga izvršenje moglo izložiti ozbiljnoj opasnosti od naglog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja i, s druge strane, da dotični državljanin treba imati pravo na to da mu se pruži briga o njegovim osnovnim potrebama tijekom odgode udaljavanja koja je posljedica podnošenja navedene žalbe.

34.

Stoga je očito da je problematika koja se odnosi na sigurnosne uvjete prije vraćanja utvrđene u članku 14. Direktive 2008/115 nerazdvojivo povezana s problematikom koja se odnosi na pravo na djelotvoran pravni lijek protiv odluke o vraćanju, predviđeno člankom 13. te direktive, uzimajući u obzir da se ta veza temelji na tekstu članka 9. stavka 1. točke (b) navedene Direktive, prema kojem države članice odgađaju udaljavanje za vrijeme trajanja suspenzivnog učinka odobrenog u skladu s člankom 13. stavkom 2. te direktive.

35.

Kako bi se odgovorilo na pitanje upućeno Sudu, posljedično valja prethodno utvrditi treba li priznati ex lege suspenzivan učinak žalbe koju je roditelj teško bolesnog djeteta podnio protiv odluke o vraćanju, čije izvršenje može to dijete izložiti ozbiljnoj opasnosti od naglog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja, ako je utvrđeno da je njegova prisutnost uz dijete neophodna ( 7 ).

36.

Prije ispitivanja mogućih pravnih osnova za priznavanje takvog učinka, valja analizirati očitovanja o meritumu koja je belgijska vlada iznijela o tom pitanju.

37.

Kao prvo, iz doslovnog tumačenja očitovanja belgijske vlade proizlazi volja te vlade da utvrdi potpunu usklađenost nacionalnog zakonodavstva s pravom Unije.

38.

S jedne strane, navodi se da se članak 57. stavak 2. Organskog zakona od 8. srpnja 1976., kako ga tumači Cour constitutionnelle (Ustavni sud), ne protivi ciljevima Direktive 2008/115, s obzirom na to da navedeni sud predviđa da se prilikom odlučivanja o dodjeli socijalne pomoći zainteresiranoj osobi uzme u obzir posebna obiteljska situacija maloljetnog ili punoljetnog djeteta.

39.

S druge strane, navodi se da se unutarnjim postupcima osigurava djelotvoran pravni lijek u smislu prava Unije, što je Cour constitutionnelle (Ustavni sud) priznao u presudi od 18. srpnja 2019., odnosno pravni lijek u slučaju iznimne hitnosti, koji ima ex lege suspenzivan učinak, protiv mjera udaljavanja ili vraćanja, podnesen, među ostalim, Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima).

40.

Na temelju te argumentacije belgijske vlade iznosim sljedeće napomene.

41.

Najprije ističem da iz očitovanja navedene vlade jasno proizlazi da u nacionalnom pravu roditelj s nezakonitim boravkom maloljetnog ili punoljetnog djeteta ne može u svoje ime tražiti bilo kakvu socijalnu pomoć, osim hitne medicinske pomoći. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita Sud upravo o usklađenosti takvog zakonodavstva s pravom Unije s obzirom na situaciju roditelja teško bolesnog djeteta koji je u svoje ime i ime svojeg djeteta podnio žalbu protiv odluka o vraćanju koje se na njih odnose.

42.

Nadalje, što se tiče upućivanja na odluke belgijskog Cour constitutionnelle (Ustavni sud), prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 267. UFEU‑a nacionalnim sudovima daje najširu mogućnost obraćanja Sudu ako smatraju da se u predmetu koji se pred njima vodi pojavljuju pitanja koja zahtijevaju tumačenje ili ocjenu valjanosti odredbi prava Unije nužnih za rješavanje podnesenog im spora. Sud je zaključio da pravilo nacionalnog prava, na temelju kojeg su sudovi koji ne odlučuju u posljednjem stupnju vezani ocjenama višeg suda, ne može te sudove lišavati mogućnosti da postavljaju pitanja tumačenja prava Unije u pogledu tih pravnih ocjena. Sud je naime smatrao da sud koji ne odlučuje u posljednjem stupnju, poput suda koji je uputio zahtjev, ako smatra da ga pravna ocjena prihvaćena na višem stupnju može navesti na donošenje presude suprotne pravu Unije, mora biti slobodan obratiti se Sudu s pitanjima o kojima dvoji ( 8 ).

43.

Naposljetku, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nije na meni da u okviru prethodnog postupka tumačim nacionalno pravo kako bi se u ovom slučaju utvrdilo točno stanje belgijskog postupovnog prava u području pravnih lijekova koje podnose migranti prije udaljavanja.

44.

Prikladno je podsjetiti da se postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku iz članka 267. UFEU‑a temelji, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na jasnom razgraničenju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, s tim da Sud može odlučivati isključivo o tumačenju ili valjanosti akata Unije iz tog članka. U tom okviru Sud nije ovlašten ocjenjivati tumačenje odredbi nacionalnog prava ili odlučivati je li tumačenje koje je dao nacionalni sud pravilno ( 9 ).

45.

Isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, ona su obuhvaćena presumpcijom relevantnosti te je Sud načelno dužan donijeti odluku ( 10 ).

46.

Kao drugo, iz očitovanja belgijske vlade može se izvesti postojanje argumentacije u pogledu dosega rationae temporis članka 13. Direktive 2008/115.

47.

Tako belgijska vlada tvrdi ( 11 ) da iz presude od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453), proizlazi da jamstvo djelotvornosti pravnog lijeka treba osigurati u trenutku udaljavanja, odnosno prilikom izvršenja odluke o vraćanju, te napominje da LM konkretno nije bio predmet nijedne mjere prisilnog izvršenja odluke o vraćanju koja se na njega odnosi. Taj pristup doveo bi do toga da se provedba načela djelotvorne sudske zaštite odgodi od donošenja odluke o vraćanju do trenutka u kojem je udaljavanje neizbježno i, posljedično, da se primjena sigurnosnih uvjeta prije vraćanja predviđenih člankom 14. Direktive 2008/115 odgodi za razdoblje nakon podnošenja žalbe protiv odluke o vraćanju.

48.

Takva se argumentacija ne može prihvatiti jer proizlazi iz pogrešnog tumačenja presude od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453), i mehanizma uvedenog Direktivom 2008/115 za osiguravanje učinkovite politike udaljavanja i repatrijacije uz puno poštovanje temeljnih prava i dostojanstva dotičnih osoba. Valja utvrditi da je belgijska vlada samo istaknula upotrebu pojma „izvršenje” u izreci navedene presude zbog čega nije razumjela rasuđivanje Suda koje je dovelo do rješenja iz izreke i kasnije navedenih pojašnjenja.

49.

Pitanje upućeno Sudu odnosilo se upravo na tumačenje članka 13. Direktive 2008/115, u vezi s člankom 47. Povelje, radi utvrđivanja „obilježja žalbe koja bi se trebala moći podnijeti protiv odluke o vraćanju”, u smislu članka 3. točke 4. te direktive, odnosno upravnog akta kojim se boravak dotičnog migranta proglašava nezakonitim te se utvrđuje obveza vraćanja jednaka obvezi koja je 8. veljače 2016. naložena LM‑u. Sud je naveo da „[u]činkovitost žalbe koja je podnesena protiv odluke o vraćanju” čije izvršenje može izložiti dotičnog državljanina treće zemlje ozbiljnoj opasnosti od naglog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja traži da navedeni državljanin ima pravo na žalbu sa suspenzivnim učinkom, kako bi se osiguralo to da „odluka o vraćanju” neće biti izvršena prije nego što nadležno tijelo ispita prigovor o povredi članka 5. Direktive 2008/115, u vezi s člankom 19. stavkom 2. Povelje ( 12 ).

50.

Sud je svoju sudsku praksu pojasnio u presudi Gnandi ( 13 ), pri čemu je ponovno naveo obvezu da se u određenim slučajevima predvidi pravni lijek s ex lege suspenzivnim učinkom protiv odluke o vraćanju te je dodao da isto vrijedi „a fortiori kad je riječ o eventualnoj odluci o udaljavanju u smislu članka 8. stavka 3. [Direktive 2008/115]”. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da se donošenje odluke o udaljavanju smatra nesigurnom i dodatnom situacijom s obzirom na koju se može priznati ex lege suspenzivan učinak pravnog lijeka koji je podnio dotični državljanin treće zemlje.

51.

Taj se pristup objašnjava činjenicom, s jedne strane, da je u skladu s člankom 8. stavkom 3. Direktive 2008/115 donošenje odluke o udaljavanju hipotetsko, za razliku od odluke o vraćanju predviđene člankom 6. stavkom 1. te direktive, i, s druge strane, da potonja odluka, s obzirom na svoju pravnu prirodu koja je utvrđena u članku 3. stavku 4. navedene direktive, kao takva može dovesti do udaljavanja dotičnog državljanina treće zemlje. Člankom 13. stavkom 1. Direktive 2008/115 navedenom se državljaninu dodjeljuje pravo na učinkovit pravni lijek žalbe ili preispitivanja odluke u vezi s povratkom, pri čemu su te odluke u članku 12. stavku 1. te direktive definirane kao odluke o vraćanju te, „ako su izdane”, odluke o zabrani ulaska i odluke o udaljavanju.

52.

Važno je naglasiti da jamstvo djelotvornosti pravnog lijeka, predviđeno u prethodno navedenom članku 13., u vezi s člankom 47. Povelje, po definiciji podrazumijeva donošenje akta čija se zakonitost može osporavati pred sudom. Međutim, iz zajedničkog tumačenja članaka 6. i 8. te članka 12. stavka 1. i članka 13. stavka 1. Direktive 2008/115 proizlazi da se taj akt može sastojati samo od odluke o vraćanju.

53.

Stoga je očito da se argumentacijom belgijske vlade, prema kojoj se na temelju prava Unije žalba s ex lege suspenzivnim učinkom može podnijeti tek od trenutka kad je udaljavanje neizbježno, a ne čim se donese odluka o vraćanju, povređuje opća struktura Direktive 2008/115 te je prema tome treba odbiti.

54.

Iako sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da uzme u obzir pravo na poštovanje obiteljskog života, koje proizlazi iz članka 7. Povelje i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), valja istaknuti da Komisija upućuje na sasvim drugu pravnu osnovu kako bi zaključila da je nužno priznati ex lege suspenzivan učinak žalbe koju je podnio žalitelj u glavnom postupku.

55.

U biti predlaže da se primijeni rasuđivanje po analogiji sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na to da se državljaninu treće zemlje, na temelju članaka 20. i 21. UFEU‑a, prizna izvedeno pravo na boravak na području Unije u slučaju udaljavanja tog državljanina koji je roditelj djeteta, kako se pravo boravka maloljetnog djeteta, koji ima status građanina Europske unije, ne bi lišilo svakog korisnog učinka. Stoga žalbi koju je podnio žalitelj u glavnom postupku treba priznati suspenzivan učinak kako se suspenzija izvršenja odluke o vraćanju, koja ide u korist njegovoj kćeri, ne bi lišila svakog korisnog učinka, u skladu s presudom od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453).

56.

Sud je zapravo smatrao da se pravo boravka mora odobriti državljaninu treće zemlje, članu obitelji navedenog građanina Unije, jer bi se u protivnom doveo u pitanje koristan učinak građanstva Unije ako bi posljedica tog odbijanja bila ta da bi taj građanin stvarno morao napustiti područje Unije u cijelosti te bi na taj način bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa. Jasno je pojasnio da se cilj i opravdanost tih izvedenih prava, koja nisu vlastita prava tih državljana, temelje na tvrdnji da je odbijanje njihova priznanja takve prirode da povređuje, među ostalim, slobodu kretanja građanina Unije ( 14 ).

57.

Stoga je očito da je sudska praksa na koju se poziva Komisija obuhvaćena, kao što to sama Komisija priznaje, izrazito različitim pravnim i činjeničnim okvirom ovog predmeta koji obilježava činjenica da su žalitelj u glavnom postupku i njegova kći oboje državljani treće zemlje s nezakonitim boravkom na koje se odnosi odluka o vraćanju, za što mi se čini da sprečava da se po analogiji jednostavno primijeni ta sudska praksa.

58.

Međutim, ističem da pojam „zaštita obiteljskog život”a, ali i pojam „najbolji interes djeteta”, Sud izričito upotrebljava kao parametre za tumačenje različitih pravila prava Unije koja proizlaze iz primarnog ili sekundarnog prava i na kojima se može temeljiti to da se državljaninu treće zemlje prizna izvedeno pravo na boravak na području Unije ili osigura djelotvornost prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području država članica ( 15 ).

59.

Suprotno tomu, ta se posebna razmatranja Suda u pogledu članka 7. Povelje, u vezi s člankom 24. Povelje, mogu primijeniti u okviru ovog predmeta radi utvrđivanja pravne osnove za priznavanje ex lege suspenzivnog učinka žalbe koju je žalitelj u glavnom postupku, odnosno otac teško bolesnog djeteta, podnio protiv odluke o vraćanju koja se na njih odnosi.

60.

Što se tiče obilježja žalbe koja bi se trebala moći podnijeti protiv odluke o vraćanju kao što je ona u glavnom postupku, iz članka 13. stavka 1. Direktive 2008/115, u vezi s njezinim člankom 12. stavkom 1. ( 16 ), proizlazi da državljanin treće zemlje treba imati pravo na učinkovit pravni lijek protiv odluke o vraćanju koja se na njega odnosi ( 17 ).

61.

S druge strane, članak 13. stavak 2. Direktive predviđa da tijelo ili sud nadležan za odlučivanje o toj žalbi može privremeno suspendirati izvršenje pobijane odluke o vraćanju, osim ako je privremena suspenzija već u tijeku na temelju nacionalnog zakonodavstva. Iz toga proizlazi da navedena direktiva ne zahtijeva da žalba predviđena u njezinu članku 13. stavku 1. nužno mora imati suspenzivan učinak ( 18 ).

62.

Međutim, važno je naglasiti da odredbe Direktive 2008/115 treba tumačiti, kako je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 2., uz puno poštovanje temeljnih prava i dostojanstva osoba o kojima je riječ ( 19 ).

63.

Stoga obilježja žalbe predviđene člankom 13. stavkom 1. Direktive 2008/115 treba utvrditi, s jedne strane, u skladu s člankom 47. Povelje, kojim se još jednom potvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite i u skladu s kojim svatko komu su povrijeđena prava i slobode zajamčene pravom Unije ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenim navedenim člankom, i, s druge strane, u skladu s člankom 7. Povelje, kojim se priznaje pravo na poštovanje obiteljskog života ( 20 ).

64.

Članak 7. Povelje treba pak tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta, koji se priznaje u članku 24. stavku 2. Povelje, i uzimajući u obzir temeljno pravo djeteta na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit te pravo na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, čije se poštovanje nedvojbeno podudara s najboljim interesom djeteta ( 21 ). Zahtjev da se Direktiva 2008/115 tumači u vezi s člancima 7. i 24. Povelje proizlazi uostalom iz samog sadržaja članka 5. točaka (a) i (b) te direktive u kojem se državama članicama nalaže da prilikom provedbe navedene direktive posebno uzmu u obzir najbolji interes djeteta i pravo na obiteljski život ( 22 ).

65.

Kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju ( 23 ), u skladu s člankom 52. stavkom 3. tog akta, prava zajamčena u njezinu članku 7. imaju jednako značenje i opseg primjene kao prava zajamčena u članku 8. EKLJP‑a, kako se tumači u sudskoj praksi ESLJP‑a ( 24 ).

66.

U tom pogledu belgijska vlada u svojim očitovanjima tvrdi da je ESLJP, kad se od njega tražilo da odluči je li sustav izuzeća koji se predviđa za pravne lijekove koji se mogu podnijeti protiv odluka o protjerivanju iz Gvajane u skladu s člankom 13 u vezi s člankom 8. EKLJP‑a (prekomorski francuski departman i regija), u presudi De Souza Ribeiro protiv Francuske ( 25 ) naveo da, „u pogledu udaljavanja stranaca koje se osporava na temelju navodne povrede privatnog i obiteljskog života, djelotvornost ne zahtijeva da zainteresirane osobe raspolažu pravnim lijekom s ex lege suspenzivnim učinkom”. U slučaju navodne povrede privatnog i obiteljskog života, kriterij djelotvornosti stoga ne zahtijeva da zainteresirane osobe raspolažu pravnim lijekom s ex lege suspenzivnim učinkom, za razliku od slučajeva udaljavanja koje se osporava na temelju opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja protivnog članku 3. EKLJP‑a ( 26 ).

67.

Samim tim upućivanjem na predmetnu presudu ESLJP‑a ne pokazuje se različitost sudske prakse tog suda u području u kojem se povezuju useljavanje i zaštita obiteljskog života ( 27 ). K tomu, treba utvrditi da se okolnosti predmeta u kojem je donesena prethodno navedena presuda bitno razlikuju od okolnosti ovog zahtjeva za prethodnu odluku, zbog čega navedena sudska praksa nije relevantna u ovom slučaju. Naime, predmet o kojem je riječ odnosio se na pojedinca koji je bio punoljetan u trenutku podnošenja zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu/suspenziju mjere udaljavanja te meritorne tužbe, koji je sa svojom obitelji boravio u Gvajani i koji je s članovima te obitelji održavao odnose koji nisu obuhvaćeni nikakvom posebnom situacijom nego odnose uobičajene emocionalne povezanosti. K tomu, zainteresirana osoba mogla se vratiti u Gvajanu neko vrijeme nakon protjerivanja i dobiti dozvolu boravka.

68.

Važno je naglasiti da se pravni problem koji se ističe u ovom zahtjevu za prethodnu odluku odnosi na mogućnost priznavanja ex lege suspenzivnog učinka pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o vraćanju, u smislu članka 3. Direktive 2008/115, što podrazumijeva, prema mojem mišljenju, da se ocijeni obiteljska situacija žalitelja u glavnom postupku i eventualna povreda prava na poštovanje obiteljskog života na dan kad je potonji žalitelj podnio navedeni pravni lijek.

69.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je žalitelj u glavnom postupku 25. ožujka 2016., u svoje ime i u svojstvu zastupnika svoje maloljetne kćeri, koja je tada imala gotovo 17 godina, podnio žalbu protiv odluke o odbijanju zahtjeva za dozvolu boravka, kojoj je priložen nalog za napuštanje državnog područja ( 28 ), uzimajući u obzir da su obje zainteresirane osobe u Belgiji boravile od 8. travnja 2012. te su od tog dana zajedno živjele. Ta situacija nedvojbeno utvrđuje da postoji „obiteljski život”, kakav ESLJP zahtijeva u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na članak 8. EKLJP‑a, uzimajući u obzir da taj pojam „obiteljski život” može obuhvaćati odnos zakonitog ili biološkog djeteta i njegova oca, neovisno o tome je li prisutan u kućanstvu majke, i da se zaštita zajamčena tom odredbom odnosi na sve članove obitelji ( 29 ).

70.

U predmetima u kojima se povezuju obiteljski život i useljavanje i koji se osobito odnose na pitanje protjerivanja stranaca, uključujući onih s nezakonitim boravkom, ESLJP odvaguje postojeće interese, odnosno osobni interes dotičnih pojedinaca da vode obiteljski život na određenom državnom području i opći interes države, koji je u ovom slučaju nadzor useljavanja. Čimbenici koji se uzimaju u obzir jesu mjera u kojoj stvarno postoji prepreka obiteljskom životu, opseg veza koje dotične osobe imaju u dotičnoj državi ugovornici, pitanje postoje li nepremostive prepreke tomu da obitelj živi u zemlji podrijetla dotičnog stranca i pitanje postoje li elementi koji se odnose na nadzor useljavanja ili razmatranja javnog poretka koji idu u prilog isključenju ( 30 ).

71.

Ako su uključena djeca, ESLJP smatra da treba uzeti u obzir njihov najbolji interes. U pogledu tog konkretnog pitanja podsjeća da je ideja, prema kojoj najbolji interes djece treba prevladati pri donošenju svih odluka koje se na njih odnose, široko prihvaćena, osobito u međunarodnom pravu. Točno je da taj interes nije sam po sebi odlučujući, ali sigurno mu treba pridati veliku važnost. Tako ESLJP u predmetima koji se odnose na spajanje obitelji posebnu pozornost posvećuje situaciji dotičnih maloljetnika, osobito njihovoj dobi, njihovoj situaciji u predmetnoj zemlji ili predmetnim zemljama i njihovu stupnju zavisnosti o roditeljima ( 31 ).

72.

U tom pogledu ističem da je Sud upravo na tom pojmu odnosa zavisnosti temeljio izvedeno pravo boravka na području Unije koje ima državljanin treće zemlje jer mu je to pravo omogućio član obitelji koji ima status građanina Unije na temelju članka 20. UFEU‑a. Naime, Sud smatra da odbijanje odobravanja prava boravka državljaninu treće zemlje može dovesti u pitanje koristan učinak građanstva Unije samo ako između tog državljanina treće zemlje i građanina Unije, člana njegove obitelji, postoji odnos zavisnosti koji bi doveo do toga da je građanin Unije prisiljen pratiti državljanina treće zemlje i napustiti područje Unije u cijelosti ( 32 ).

73.

U okviru te ocjene nadležna tijela moraju voditi računa o pravu na poštovanje obiteljskog života, kako je propisano u članku 7. Povelje, pri čemu taj članak valja tumačiti s obzirom na obvezu uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta iz članka 24. stavka 2. Povelje. Utvrđenje odnosa zavisnosti mora se temeljiti na uzimanju u obzir svih okolnosti slučaja u najboljem interesu dotičnog djeteta, a osobito njegove dobi, fizičkog i emocionalnog razvoja, stupnja emocionalne povezanosti kako s roditeljem građaninom Unije tako i s roditeljem državljaninom treće zemlje, kao i moguće opasnosti u pogledu stabilnosti tog djeteta u slučaju razdvajanja od potonjeg roditelja. Stoga, činjenica da roditelj, državljanin treće zemlje, zajednički živi s maloljetnim djetetom, građaninom Unije, jedan je od relevantnih elemenata koji valja uzeti u obzir radi utvrđivanja postojanja međusobnog odnosa zavisnosti, ali nije nužan preduvjet ( 33 ).

74.

Kao što se to prethodno navodi, ta se razmatranja mogu primijeniti u okviru problema eventualne povrede prava na poštovanje obiteljskog života, koje se ocjenjuje zajedno s najboljim interesom djeteta i koje ima državljanin treće zemlje, roditelj teško bolesnog djeteta, u slučaju udaljavanja navedenog državljanina.

75.

U ovom slučaju, čini mi se da iz spisa podnesenog Sudu proizlazi pravi odnos zavisnosti između žalitelja u glavnom postupku i njegove kćeri, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

76.

Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da LM‑ova kći boluje, s jedne strane, od progresivne anemije srpastih stanica, teške bolesti koja u bilo kojem trenutku može dovesti do bolnog napada koji se može zakomplicirati i prouzročiti smrt, a zbog čega je već više puta bila hospitalizirana uslijed kritičnih epizoda i, s druge strane, od uznapredovale kifoze koja zahtijeva kirurški zahvat, bez kojeg bi mogla ostati paralizirana. Ta je situacija potaknula žalitelja u glavnom postupku da zajedno s kćeri napusti Kongo i da belgijskim nadležnim tijelima 20. kolovoza 2012. podnese zahtjev za dozvolu boravka, obrazložen zdravstvenim stanjem svoje kćeri.

77.

Budući da obiteljsku zajednicu čine samo žalitelj i njegova kći, fizička prisutnost prvonavedenog žalitelja bila je, u trenutku podnošenja žalbe, i još jest neophodna njegovoj kćeri prilikom njezinih brojnih hospitalizacija i za praćenje liječenja, te joj on pruža emocionalnu potporu kako bi joj psihički pomogao prebroditi različite izazove s kojima se suočava zbog bolesti od kojih pati. Važno je naglasiti da su medicinski stručnjaci jasno naveli da je kćeri žalitelja u glavnom postupku „neophodno da živući roditelj neprestano bude prisutan uz nju zbog njezina zdravstvenog stanja (anemija srpastih stanica s recidivnim krizama)”.

78.

U tom kontekstu, udaljavanjem dotičnog državljanina treće zemlje, oca teško bolesnog djeteta koji ima pravo na ex lege suspenzivan učinak žalbe koju je podnio protiv odluke o vraćanju, čije izvršenje može to dijete izložiti ozbiljnoj opasnosti od naglog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja, može se teško i nepopravljivo narušiti zaštita obiteljskog života zajamčena člankom 7. Povelje, u vezi s obvezom uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta, koji se priznaje člankom 24. stavkom 2. Povelje. LM‑ovim prisilnim povratkom u Kongo njegovoj bi se kćeri, koja boluje od teških bolesti, onemogućilo da on bude prisutan uz nju, što medicinski stručnjaci smatraju neophodnim, a time bi se povrijedilo temeljno pravo djeteta na zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit te pravo na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, koja su navedena u članku 24. stavcima 1. i 3.

79.

Učinkovitost žalbe koja je podnesena protiv odluke o vraćanju čije izvršenje može izložiti dotičnog državljanina treće zemlje prethodno opisanoj situaciji traži da u tim okolnostima ima pravo na žalbu sa suspenzivnim učinkom, kako bi se osiguralo to da odluka o vraćanju neće biti izvršena prije nego što nadležno tijelo ispita prigovor o povredi članka 5. Direktive 2008/115, u vezi s člancima 7. i 24. Povelje ( 34 ). Isto vrijedi a fortiori kad je riječ o eventualnoj odluci o udaljavanju u smislu članka 8. stavka 3. te direktive ( 35 ).

80.

Suprotno tumačenje dovelo bi, prema mojem mišljenju, do povrede temeljnih prava iz navedenih odredbi Povelje, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima i čije poštovanje osigurava Sud. Valja podsjetiti da države članice nisu samo dužne tumačiti svoje nacionalno pravo u skladu s pravom Unije, nego i osigurati da se ne oslone na tumačenje teksta izvedenog prava koje bi bilo protivno temeljnim pravima zaštićenima pravnim poretkom Unije ( 36 ).

81.

Štoviše, napominjem da je isti zaključak, prema mojem mišljenju, neminovan u slučaju da se uzme u obzir činjenica da je žaliteljeva kći 11. travnja 2017. postala punoljetna i u slučaju analize koju treba provesti s obzirom na postojanje obiteljskog odnosa između roditelja i odraslog djeteta.

82.

Valja istaknuti da je ESLJP u pogledu svoje sudske prakse u području useljavanja u određenom broju predmeta koji se odnose na mlade odrasle ljude koji još nisu osnovali svoju obitelj potvrdio da njihov odnos s roditeljima i drugim bliskim članovima obitelji predstavlja „obiteljski život” ( 37 ). Taj je sud naveo da između roditelja i odrasle djece „obiteljski život” ne postoji, osim ako se dokaže postojanje dodatnih elemenata zavisnosti, koji su drukčiji od uobičajene emocionalne povezanosti ( 38 ).

83.

Sud u okviru svoje prethodno navedene ocjene postojanja stabilnog odnosa kao uvjeta za priznavanje izvedenog prava na boravak na temelju članka 20. UFEU‑a u korist državljana trećih zemalja, također razlikuje maloljetnike i odrasle pojedince koji su u načelu sposobni živjeti nezavisno od članova svoje obitelji. Stoga Sud smatra da je priznavanje postojanja odnosa zavisnosti između dviju odraslih osoba, članova iste obitelji, koji bi mogao stvoriti takvo pravo, moguće samo u iznimnim slučajevima u kojima dotična osoba, s obzirom na sve relevantne okolnosti, ni na koji način ne bi mogla biti odvojena od člana svoje obitelji o kojem zavisi ( 39 ).

84.

Čini mi se da se i ta razmatranja mogu primijeniti u okviru ovog predmeta i da se na temelju spisa podnesenog Sudu može smatrati da je ovdje riječ o iznimnom slučaju. Na temelju činjeničnih utvrđenja o zdravstvenom stanju kćeri žalitelja u glavnom postupku i njihovih posljedica za prirodu odnosa između te dvije osobe zaključujem da je ovdje riječ o obiteljskom životu dostojnom zaštite, odnosima koji nadilaze uobičajenu emocionalnu povezanost, kao i o takvom odnosu zavisnosti da odraslo dijete ni na koji način ne može biti odvojeno od svojeg oca o kojem ovisi, u skladu sa zaključcima samih medicinskih stručnjaka.

85.

Nije sporno da je Komisija, kako bi se izbjegla pravna praznina za te osobe, prvotno predložila osiguravanje minimalne razine uvjeta za boravak državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom prije udaljavanja upućivanjem na niz uvjeta, koji prekoračuju puku hitnu zdravstvenu zaštitu i brigu o osnovnim potrebama i koji su već navedeni u Direktivi Vijeća 2003/9/EZ od 27. siječnja 2003. o uvođenju minimalnih standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za azil ( 40 ).

86.

Treba utvrditi da se u konačnom tekstu Direktive 2008/115 više ne upućuje na Direktivu 2003/9 i to nakon što se tijekom zakonodavnog postupka izrazila zabrinutost da bi se navedeno upućivanje moglo protumačiti kao „poboljšanje” položaja nezakonitih migranata i da bi se time poslala neprikladna politička poruka. U članku 14. stavku 1. Direktive 2008/115 samo se navodi da „[d]ržave članice […] osiguravaju da se [određena] načela uzimaju u obzir u najvećoj mogućoj mjeri”, dok se u uvodnoj izjavi 12. te direktive naglašava da bi osnovne uvjete za uzdržavanje migranata prije udaljavanja „trebalo […] utvrditi u skladu s nacionalnim zakonodavstvom”.

87.

Sud je dinamičnim zajedničkim tumačenjem članaka 9. i 14. Direktive 2008/115, uzimajući u obzir njezinu opću strukturu, u presudi Abdida ( 41 ) najprije priznao širok doseg članka 9. stavka 1. točke (b) te direktive tako što je predvidio odgodu udaljavanja za vrijeme trajanja suspenzivnog učinka odobrenog u skladu s člankom 13. stavkom 2. navedene direktive jer je smatrao da prvonavedena odredba treba obuhvatiti „sve slučajeve” u kojima je država članica dužna suspendirati izvršenje odluke o vraćanju nakon što je podnesena žalba protiv te odluke. Sud je na temelju toga zatim zaključio da su države članice „dužne” državljaninu treće zemlje koji boluje od teške bolesti, a podnio je žalbu protiv odluke o vraćanju čije bi ga izvršenje moglo izložiti ozbiljnoj opasnosti od naglog i nepovratnog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja, prije vraćanja ponuditi sigurnosne uvjete utvrđene u članku 14. Direktive 2008/115.

88.

Sud je pojasnio da je, u prethodno navedenim posebnim okolnostima, dotična država članica dužna, u skladu s člankom 14. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2008/115, koliko je to moguće, preuzeti brigu o osnovnim potrebama državljanina treće zemlje koji boluje od teške bolesti kada on ne raspolaže sredstvima za ispunjavanje vlastitih potreba, dok se ne ispita žalba koju je podnio protiv odluke o vraćanju, uz obrazloženje da je cilj te obveze osigurati stvarni učinak pružanja hitne zdravstvene zaštite i osnovnog liječenja koji su predviđeni prethodno navedenim člankom ( 42 ).

89.

Stoga je očito da je Sud, u skladu s deduktivnim rasuđivanjem koje se temelji na člancima 9. i 14. Direktive 2008/115, smatrao da priznavanje ex lege suspenzivnog učinka žalbe podnesene protiv odluke o vraćanju ima za obvezujuću posljedicu da se podnositelju žalbe osiguraju sigurnosni uvjeti i preuzimanje brige o osnovnim potrebama koje je nužno kako se ne bi lišilo stvarnog učinka posebno jamstvo povezano s pogoršanim zdravstvenim stanjem dotičnog migranta.

90.

U vezi s tim, čini mi se da prethodno priznavanje ex lege suspenzivnog učinka žalbe koju je žalitelj u glavnom postupku podnio protiv odluke o vraćanju koja se na njega odnosi nužno dovodi do zaključka da je dotična država članica dužna zainteresiranoj osobi prije vraćanja ponuditi sigurnosne uvjete utvrđene u članku 14. Direktive 2008/115 ( 43 ). Što se tiče toga da dotična država članica treba, koliko je to moguće, preuzeti brigu o LM‑ovim osnovnim potrebama, valja postaviti pitanje može li se logika na kojoj je Sud temeljio nalaganje navedenog preuzimanja brige o teško bolesnoj osobi primijeniti na roditelja o kojem potonja osoba ovisi.

91.

U tom pogledu, na popisu načela iz članka 14. stavka 1. Direktive 2008/115, nalaze se održavanje jedinstva obitelji s članovima obitelji koji se nalaze na njihovu državnom području, kao i preuzimanje brige o osnovnim potrebama ranjivih osoba čija stvarna provedba, prema mojem mišljenju, također dovodi do istodobnog preuzimanja brige o osnovnim potrebama žalitelja u glavnom postupku.

92.

Neovisno o tome što je kći žalitelja u glavnom postupku 11. travnja 2017. postala punoljetna, čini mi se, naime, da se njezinim posebno teškim zdravstvenim stanjem i posljedičnim postojanjem odnosa zavisnosti s ocem može opravdati zaključak prema kojem bi se održavanje jedinstva obitelji s članovima obitelji koji se nalaze na njihovu državnom području i preuzimanje brige o posebnim potrebama ranjivih osoba, što je kategorija u koju ulazi teško bolesno dijete, mogli lišiti stvarnog učinka ako se uz njih ne bi naložilo i preuzimanje brige o osnovnim potrebama navedenog žalitelja, tako da mu se omogući hrana, odjeća i smještaj ( 44 ).

93.

Naime, kako se u praksi može zamisliti održavanje jedinstva obitelji i preuzimanje brige o posebnim potrebama djeteta koje zbog teške bolesti ovisi o drugima ako se uopće ne uzme u obzir materijalna situacija jednog od samo dva člana te obitelji, koji bi toj osobi svakodnevno trebao pružati neophodnu skrb? Drugim riječima, ispunjavanje osnovnih potreba žalitelja u glavnom postupku jedan je oblik preduvjeta za to da se prije vraćanja stvarno provedu sigurnosni uvjeti iz članka 14. stavka 1. točaka (a) i (d) Direktive 2008/115, koji treba tumačiti u vezi s člankom 7. Povelje.

94.

K tomu, ako se izravno primijeni isto rasuđivanje kao ono u presudi od 18. prosinca 2014., Abdida (C‑562/13, EU:C:2014:2453), prema mojem mišljenju, valja smatrati da bi se pružanje hitne medicinske zaštite i osnovnog liječenja, predviđeno člankom 14. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2008/115 i na koje teško bolesna kći žalitelja u glavnom postupku ima pravo tijekom razdoblja suspenzije udaljavanja nakon podnošenja žalbe sa suspenzivnim učinkom protiv odluke o vraćanju, može lišiti stvarnog učinka ako se uz njega ne naloži i preuzimanje brige o osnovnim potrebama njezina oca, državljanina treće zemlje na kojeg se odnosi ista suspenzija i za kojeg se utvrdilo da je neophodno da bude prisutan uz svoju kćer zbog zdravstvenih razloga ( 45 ).

95.

Međutim, važno je naglasiti da je Sud u pogledu obveze država članica da preuzmu brigu o osnovnim potrebama državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom koji čeka udaljavanje u prethodno navedenoj presudi iznio dva ublažavajuća aspekta.

96.

Prvi se odnosi se na činjenicu da je to preuzimanje uvjetovano utvrđenjem nesposobnosti dotičnog migranta da sam ispunjava svoje potrebe ( 46 ), što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri u ovom slučaju, uzimajući u obzir da Sud ipak može naznačiti elemente koje valja uzeti u obzir u okviru takvog ispitivanja.

97.

Očito je da se ključno pitanje odnosi na to ima li još zainteresirana osoba izvor prihoda, uzimajući u obzir da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da na to pitanje treba odgovoriti niječno. Stoga je nesporno da žalitelj u glavnom postupku od 11. travnja 2017. više nema pravo na financijsku socijalnu pomoć koja je jednaka minimalnoj naknadi izračunanoj u visini iznosa koji se odobrava osobama koje žive s maloljetnim djetetom kojeg uzdržavaju i da se socijalna pomoć dodijeljena zainteresiranoj osobi od tog dana ograničava na hitnu medicinsku pomoć.

98.

Također valja provjeriti mogući pristup žalitelja u glavnom postupku redovitom tržištu rada na belgijskom državnom području. U tom pogledu, iako se člankom 3. stavkom 1. Direktive 2009/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. o minimalnim standardima za sankcije i mjere za poslodavce državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom ( 47 ) predviđa da države članice zabranjuju zapošljavanje državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom, stavkom 3. navedenog članka određuje se da „[d]ržava članica može odlučiti ne primjenjivati zabranu iz stavka 1. na državljane trećih zemalja s nezakonitim boravkom čije je izbacivanje odgođeno i kojim je dopušten rad u skladu s nacionalnim pravom” ( 48 ). Štoviše, pitanje pristupa zaposlenju žalitelja u glavnom postupku ne ograničava se na njegovu pravnu dimenziju, nego to pitanje treba ocijeniti in concreto s obzirom na status njegovatelja zainteresirane osobe i dostupnost koju ta situacija zahtijeva.

99.

Drugi aspekt odgovara izričitom navođenju Suda da je na državama članicama da utvrde na koji će način preuzeti brigu o osnovnim potrebama dotičnog državljanina treće zemlje ( 49 ).

100.

Tim se pojašnjenjem podsjeća na marginu prosudbe koja se državama članicama ostavlja Direktivom 2008/115 u pogledu osnovnih potreba migranata koji čekaju udaljavanje, barem što se tiče načina na koji se navedene potrebe mogu ispuniti. Prema mojem mišljenju, na temelju toga treba zaključiti da zaključak prema kojem je dotična država članica dužna, koliko je to moguće, preuzeti brigu o osnovnim potrebama žalitelja u glavnom postupku, pod pretpostavkom da on sam ne može ispuniti vlastite potrebe, ne znači nužno da zainteresirana osoba treba ostvariti pravo na doplatak u obliku novčanih davanja, poput onog koji se traži pred sudom koji je uputio zahtjev.

101.

U tom pogledu ističem da belgijska vlada u svojim očitovanjima tvrdi da kći žalitelja u glavnom postupku prima prilagođenu socijalnu pomoć čiji iznos uključuje činjenicu da je njezin roditelj prisutan uz nju. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da mlada djevojka od svoje punoljetnosti prima socijalnu pomoć koja je jednaka minimalnoj naknadi koja se odobrava za samce uvećanoj za obiteljske doplatke na koje ima pravo zbog svoje invalidnosti.

102.

Na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni je li u tim okolnostima preuzimanje brige o osnovnim potrebama žalitelja u glavnom postupku, koji živi zajedno s kćeri, djelotvorno te ako jest, može li se stoga zaključiti da je belgijsko zakonodavstvo u skladu s pravom Unije ( 50 ).

103.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da cour du travail de Liège (Viši radni sud u Liègeu, Belgija) odgovori kako slijedi:

Članke 5. i 13. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, u vezi s člancima 7., 24. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao i članak 9. i članak 14. stavak 1. točku (b) te direktive, u vezi s člancima 7. i 24. Povelje, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo: