1

Tužitelj, Janusz Korwin‑Mikke, zastupnik je u Europskom parlamentu.

2

Na plenarnoj sjednici Parlamenta od 1. ožujka 2017. (u daljnjem tekstu: plenarna sjednica od 1. ožujka 2017.), čiji je predmet rasprave bio „Gender pay gap”, to jest problematika razlike u plaćama između žena i muškaraca, tužitelj je jednoj europskoj zastupnici uputio sljedeće pitanje:

„Je li vam poznat plasman žena na olimpijadama iz teorijske fizike? Koje je mjesto zauzela najbolje plasirana žena ili djevojka? Reći ću Vam: 800. A znate li koliko žena se nalazi među prvih sto šahista? Reći ću Vam: nijedna. I naravno, žene trebaju zarađivati manje nego muškarci jer su slabije, manje i manje inteligentne, trebaju zarađivati manje. To je sve.”

3

Dopisom od 3. ožujka 2017. predsjednik Parlamenta obavijestio je tužitelja, s jedne strane, o činjenici da je govor koji je održao tijekom plenarne sjednice od 1. ožujka 2017. povrijedio dostojanstvo Parlamenta i ugrozio vrijednosti utvrđene u članku 11. njegova poslovnika (u daljnjem tekstu: Poslovnik), i, s druge strane, o pokretanju stegovnog postupka protiv njega na temelju članka 166. stavka 1. navedenog poslovnika, pri čemu ga je pozvao da podnese svoja očitovanja.

4

Dopisom od 7. ožujka 2017. tužitelj je predsjedniku Parlamenta uputio svoja očitovanja.

5

Odlukom od 14. ožujka 2017. (u daljnjem tekstu: odluka predsjednika) predsjednik Parlamenta izrekao je tužitelju sljedeće sankcije:

6

Dana 27. ožujka 2017. tužitelj je Predsjedništvu Parlamenta podnio u skladu s člankom 167. Poslovnika unutarnju žalbu protiv odluke predsjednika zahtijevajući poništenje sankcija koje su izrečene protiv njega.

7

Odlukom od 3. travnja 2017. (u daljnjem tekstu: odluka Predsjedništva) Predsjedništvo Parlamenta potvrdilo je sankcije koje su tužitelju izrečene odlukom predsjednika.

8

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. lipnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

9

Opći sud na prijedlog šestog vijeća i primjenom članka 28. svojeg Poslovnika odlučio je uputiti predmet proširenom sastavu suda.

10

Na temelju prijedloga suca izvjestitelja, Opći sud (šesto prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. svojeg Poslovnika pozvati stranke da odgovore na jedno pitanje. Stranke su se odazvale na taj zahtjev u određenom roku.

11

Na raspravi od 29. studenoga 2017. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

12

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

13

Parlament od Općeg suda zahtijeva da:

14

Na raspravi tužitelj je izjavio da tužbu povlači u dijelu u kojem se odnosi na odluku predsjednika jer je ona zamijenjena odlukom Predsjedništva koja predstavlja konačno stajalište Parlamenta, a što je uneseno u zapisnik s rasprave.

15

U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj ističe dva tužbena razloga od kojih se prvi temelji na povredi općeg načela slobode izražavanja, članka 166. Poslovnika i obveze obrazlaganja i drugi na povredi načela proporcionalnosti i obveze obrazlaganja.

16

Naime, iako su u naslovu navedenih tužbenih razloga, kako je naveden u tužbi, također spomenuti drugi prigovori koji se temelje osobito na povredi članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i prekoračenju ovlasti, mora se utvrditi da iz biti tužiteljeve argumentacije proizlazi da Parlamentu prigovara da je povrijedio njegovo pravo na slobodu izražavanja kako je zajamčeno člankom 11. Povelje i člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) (prvi dio prvog tužbenog razloga), da je počinio očitu pogrešku u ocjeni i da je zanemario područja primjene članka 166. Poslovnika (drugi dio prvog tužbenog razloga), da je povrijedio obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a (treći dio prvog tužbenog razloga i drugi dio drugog tužbenog razloga) te, naposljetku, da je povrijedio načelo proporcionalnosti u pogledu izrečenih stegovnih sankcija (prvi dio drugog tužbenog razloga).

17

Prije svega valja ispitati treći dio, a potom zajedno prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga.

18

Tužitelj tvrdi da se na temelju obrazloženja odluke Predsjedništva ne može ni znati je li on iznimno ozbiljno narušio red na plenarnoj sjednici od 1. ožujka 2017., niti utvrditi koja su načela utvrđena člankom 11. Poslovnika bila povrijeđena, niti shvatiti zašto u obzir nije uzeta šira sloboda izražavanja koju uživa kao parlamentarni zastupnik.

19

Parlament osporava ovu argumentaciju.

20

Valja podsjetiti da obveza obrazlaganja predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku, koja se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 22. svibnja 2012., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, T‑300/10, EU:T:2012:247, t. 180. i navedenu sudsku praksu). Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. To obrazloženje može biti zadovoljavajuće čak i kad navodi pogrešne razloge (vidjeti rješenje od 12. srpnja 2012., Dover/Parlament, C‑278/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:457, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

21

Osim toga, u obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na formulaciju već i na kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti presudu od 22. svibnja 2012., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, T‑300/10, EU:T:2012:247, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

22

U ovom slučaju odluka Predsjedništva sadržava tri odjeljka. U prvom odjeljku (točke 1. do 16. odluke) izložene su činjenice koje su dovele do donošenja predmetnih sankcija, tužiteljeve prethodne izjave koje su već bile predmet sankcija i unutarnji žalbeni postupak koji je ovaj potonji pokrenuo protiv odluke predsjednika. U drugom odjeljku (točke 17. do 23. odluke) naveden je primjenjiv pravni okvir, a treći (točke 24. do 37. odluke) sadržava pravnu ocjenu čija je namjena utvrditi tužiteljevu povredu članka 11. Poslovnika i time članka 166. navedena poslovnika.

23

Konkretno, u točkama 26. do 28. svoje odluke i nakon što je podsjetilo na važnost načela ravnopravnosti muškaraca i žena, utvrđenog u članku 2. UEU‑a i priznatog Poveljom, Predsjedništvo Parlamenta je prije svega utvrdilo da je svojim diskriminatornim, uvredljivim i zasigurno promišljenim govorom, koji je osim toga održan kao da je potkrijepljen pristranim statističkim podacima, tužitelj ugrozio jednu od temeljnih vrijednosti Europske unije. Osim toga, tužitelj je nedvojbeno imao namjeru izazvati i uvrijediti žene, ali i Parlament kao instituciju, čuvara europskih vrijednosti koji promiče jednakost spolova. Osim toga, navedeni govor pobudio je interes medija i reakcije na društvenim mrežama proizvevši tako negativan utjecaj na ugled Parlamenta i njegovih zastupnika kod građana Unije.

24

Pozvavši se potom na važnost slobode izražavanja priznate člankom 11. stavkom 4. prvim podstavkom Poslovnika i raznim međunarodnim pravnim instrumentima u vezi s ljudskim pravima, Predsjedništvo Parlamenta istaknulo je da bi na temelju tih tekstova i tumačenja te slobode u sudskoj praksi njezino ostvarivanje moglo biti ograničeno ako se njime krše druga prava, „a osobito ako bi vrijeđalo druge osobe” ili „radi osiguranja zaštite prava ili ugleda drugih osoba” (točke 29. i 30. odluke Predsjedništva). Također, u točki 31. navedene odluke Predsjedništvo je navelo da načelo slobode govora zajamčeno svim zastupnicima u Parlamentu nije primjenjivo „na jezik kojim se vrijeđa ili omalovažava” ili „na ponašanje koje povređuje dostojanstvo Parlamenta i predstavlja povredu temeljnih vrijednosti i načela Unije”.

25

Nakon tog izlaganja Predsjedništvo je u točki 32. svoje odluke zaključilo da ponašanje tužitelja predstavlja povredu članka 11. stavka 3. Poslovnika zbog štete nanesene vrijednostima i načelima utvrđenima u Ugovorima, uključujući Povelju, i da ne poštuje dostojanstvo Parlamenta. Osim toga, ono je istaknulo da se to ponašanje ne može opravdati na temelju članka 11. stavka 4. navedena poslovnika uzimajući u obzir činjenicu da korištenje uvredljivog jezika ne može biti pokriveno slobodom izražavanja. Zaključilo je da je u tim okolnostima tužitelj ometao rad Parlamenta, čime je prekršio načela iz članka 11. Poslovnika u smislu njegova članka 166.

26

Naposljetku, u točkama 33. do 35. svoje odluke, Predsjedništvo Parlamenta istaknulo je da se tužitelj već koristio neprimjerenim jezikom, čime je prekršio članak 11. stavak 3. Poslovnika, što je u tri navrata navelo predsjednika Parlamenta da mu izrekne sankcije koje je nakon toga Predsjedništvo Parlamenta potvrdilo. Slijedom navedenog ono je zaključilo da se ponašanje tužitelja treba smatrati ozbiljnim i učestalim te da činjenica da nije iznio opravdanje, već je, naprotiv, ponovio svoje primjedbe, tim više opravdava težinu izrečene sankcije.

27

Iz toga slijedi da, bez obzira na ispitivanje njezine osnovanosti koje će se izvršiti u okviru prvog i drugog dijela ovog tužbenog razloga, odluka Predsjedništva sadržava obrazloženje u skladu sa zahtjevima iz članka 296. UFEU‑a.

28

Slijedom navedenog, treći dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

29

Tužitelj ističe u biti da Parlament nije dokazao da su pretpostavke potrebne radi primjene članka 166. stavka 1. Poslovnika ispunjene te da mu je on stoga izrekao stegovnu sankciju kršeći širu slobodu izražavanja koju uživa kao parlamentarni zastupnik, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP).

30

U tom pogledu tvrdi, kao prvo, da je odluka Predsjedništva zahvaćena pogreškom koja se tiče prava jer ne uzima dovoljno u obzir činjenicu da njegov govor, održan u okviru obavljanja njegovih parlamentarnih funkcija u okviru Parlamenta, predstavlja elemente njegova političkog diskursa.

31

Kao drugo, smatra da je Parlament, u nastojanju da sankcionira sadržaj njegova govora, a ne moguću povredu pravila o parlamentarnoj raspravi, počinio očitu pogrešku u ocjeni i zanemario područje primjene članka 166. Poslovnika. S jedne strane ističe da iz razloga navedene odluke proizlazi da je njegov govor na plenarnoj sjednici od 1. ožujka 2017. bio u skladu s pravilima, tako da se valja upitati o tome je li se njime uistinu ozbiljno narušio red ili ometao rad prilikom parlamentarne rasprave. S druge strane ističe da „nejasnoća i nepreciznost” teksta: „ozbiljno narušavanje reda ili ometanje rada Parlamenta, čime se krše načela utvrđena člankom 11.”, na koji se članak 166. Poslovnika odnosi, zahtijeva da Parlament konkretno dokaže da njegov govor ulazi u područje primjene te odredbe, a što nije bio slučaj u ovom predmetu.

32

Kao treće, tužitelj tvrdi da odlukom Predsjedništva nije dokazao da je njegov govor doista narušio red na plenarnoj sjednici od 1. ožujka ili da je ozbiljno ometao rad Parlamenta kršenjem članka 11. Poslovnika, da bi se moglo zaključiti da su materijalne pretpostavke iz članka 166. navedena Poslovnika doista bile ispunjene.

33

Kao četvrto, tužitelj ističe da Parlament nije uspio dokazati da se odluku Predsjedništva može smatrati dopuštenim odstupanjem od slobode izražavanja.

34

Parlament ističe prije svega da ispitivanje valjanosti odluke Predsjedništva treba provesti samo s obzirom na temeljna prava zajamčena Poveljom i konkretno s obzirom na njezin članak 11. u kojem je utvrđena sloboda izražavanja te njegovo tumačenje od strane suda Unije. Sudska praksa ESLJP‑a na koju se tužitelj pozvao nije stoga primjenjiva u ovom slučaju, već bi u najboljem slučaju mogla služiti kao izvor nadahnuća. Pod pretpostavkom da je ona primjenjiva, iz nje ne bi proizlazilo da je njegova sloboda govora neograničena.

35

Parlament potom ističe da prilikom izvršavanja ovlasti predviđenih u članku 166. i 167. Poslovnika njegov predsjednik te prema potrebi Predsjedništvo Parlamenta raspolažu određenom marginom prosudbe. Nadzor Općeg suda treba se stoga ograničiti na ispitivanje toga nije li izvršavanje takve ovlasti zahvaćeno očitom pogreškom u ocjeni ili zlouporabom ovlasti i jesu li postupovna jamstva bila poštivana.

36

Naposljetku, što se tiče povrede članka 166. Poslovnika istaknute u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga, Parlament tvrdi da iz tužbe ne proizlazi dovoljno jasno kritizira li tužitelj odluku Predsjedništva zbog toga što je donesena kršenjem navedenog članka ili on osporava zakonitost tog članka kao pravne osnove za navedenu odluku, tako da je predmetni dio nedopušten. Međutim, Parlament se podredno brani ističući da je suglasan s tumačenjem koje tužitelj izvodi iz ratio legisa članka 166. Poslovnika i tvrdeći da situacija na koju se ta odredba odnosi odgovara upravo onoj u ovom slučaju zato što je svojim govorom tužitelj ometao red na raspravama i rad Parlamenta kršeći time načela utvrđena u članku 11. Poslovnika na štetu dostojanstva Parlamenta te je uslijed toga bio sankcioniran. Upućujući na točku 27. odluke Predsjedništva Parlament dodaje da su izjave tužitelja osim toga izazvale trenutnu reakciju nekih zastupnika i potaknule reakcije u medijima i na društvenim mrežama, čime su ozbiljno naštetile ugledu te institucije.

37

Na početku valja utvrditi, s jedne strane, da nasuprot tvrdnjama Parlamenta i kao što proizlazi iz točaka 16. i 29. do 33. ove presude, bit tužiteljevih argumenata u vezi s drugim dijelom prvog tužbenog razloga dovoljno jasno proizlazi iz tužbe, tako da se Parlament mogao učinkovito braniti u svojim pismenima (vidjeti točku 36. ove presude) i na raspravi. Naime, na raspravi i kao što to proizlazi iz zapisnika s te rasprave, Parlament je u potpunosti zauzeo svoje stajalište o pretpostavkama za primjenu članka 166. Poslovnika u vezi s člankom 11. istog poslovnika na koji ta odredba upućuje. Stoga treba odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji Parlament ističe.

38

S druge strane, radi ispitivanja povrede članka 166. Poslovnika, Parlament ne može osporavati relevantnost EKLJP‑a i sudske prakse ESLJP‑a u ovom slučaju.

39

Naime, iako je točno da EKLJP nije pravni instrument koji formalno predstavlja dio pravnog poretka Unije, a iz razloga što mu Unija nije pristupila (presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 44. i od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 45.) i da slijedom toga valjanost akta sekundarnog prava Unije treba ispitati samo s obzirom na temeljna prava zajamčena Poveljom (presuda od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 46.), valja podsjetiti da, s jedne strane, na temelju članka 6. stavka 3. UEU‑a temeljna prava priznata EKLJP‑om čine opća načela prava Unije te da, s druge strane, iz članka 52. stavka 3. Povelje proizlazi da prava koja su sadržana u njoj i odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om imaju jednako značenje i opseg kao što su oni koje im daje EKLJP. Prema Objašnjenjima koja se odnose na tu odredbu, a koja u skladu s člankom 6. stavkom 1. trećim podstavkom UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje treba uzeti u obzir radi njezina tumačenja, značenje i opseg primjene zajamčenih prava utvrđuju se ne samo u skladu s tekstom EKLJP‑a već i posebice u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a (vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Toma i Biroul Executorului Judecătoresc Horațiu‑Vasile Cruduleci, C‑205/15, EU:C:2016:499, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Iz navedenih objašnjenja proizlazi, osim toga, da se člankom 52. stavkom 3. Povelje nastoji osigurati nužna koherentnost između prava sadržanih u Povelji i odgovarajućih prava zajamčenih EKLJP‑om, a da to ne ugrožava autonomnost prava Unije i Suda Europske unije (presuda od 28. srpnja 2016., JZ, C‑294/16 PPU, EU:C:2016:610, t. 50.). Štoviše, treba istaknuti da je ta istovrijednost između sloboda zajamčenih Poveljom i prava zajamčenih EKLJP‑om formalno utvrđena u pogledu slobode izražavanja (presuda od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 147.).

40

Što se konkretno tiče slobode izražavanja, valja podsjetiti da ona zauzima bitno mjesto u demokratskim društvima i da ona po toj osnovi čini temeljno pravo koje je, među ostalim, zajamčeno člankom 11. Povelje, člankom 10. EKLJP‑a i člankom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela 16. prosinca 1966. (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2011., Patriciello, C‑163/10, EU:C:2011:543, t. 31.).

41

U tom pogledu valja podsjetiti da iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da pod uvjetima iz članka 10. stavka 2. EKLJP‑a sloboda izražavanja ne važi samo za informacije odnosno ideje koje se shvaćaju pozitivno ili se smatraju neuvredljivima ili neutralnima, već i za one koje povređuju, šokiraju i zabrinjavaju državu ili bilo koji dio njezina stanovništva. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenog duha, bez kojih nema demokratskog društva (presuda ESLJP‑a od 7. prosinca 1976., Handyside protiv Ujedinjene Kraljevine, CE:ECHR:1976:1207JUD000549372, t. 49.).

42

Pravo na slobodu izražavanja nije međutim apsolutno i njezino se ostvarivanje može u određenim okolnostima ograničiti.

43

S obzirom na temeljnu važnost slobode izražavanja, njezina ograničenja treba tumačiti usko te, kao što proizlazi iz članka 10. stavka 2. EKLJP‑a i članka 52. stavka 1. Povelje, zadiranje u slobodu izražavanja dopušteno je samo ako udovoljava trima uvjetima. Kao prvo, dotično ograničenje mora biti „predviđeno zakonom”. Drugim riječima, institucija Unije koja usvaja mjere kojima se može ograničiti sloboda izražavanja neke osobe mora za to imati pravni temelj. Kao drugo, dotično ograničenje mora se odnositi na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Kao treće, dotično ograničenje ne smije biti prekomjerno, što, s jedne strane, znači da ono mora biti nužno i proporcionalno cilju koji se želi postići i, s druge strane, da bit predmetne slobode ne smije biti ugrožena (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2017., Kiselev/Vijeće, T‑262/15, EU:T:2017:392, t. 69. i 84. i navedenu sudsku praksu).

44

Valja još pojasniti da se za zadiranje u slobodu izražavanja ili za njezino ograničenje može smatrati da je „predviđeno zakonom” samo ako je norma navedena s dovoljnom preciznošću, tako da je predvidljiva u svojim učincima i da svojem adresatu omogući da uskladi svoje ponašanje (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 17. veljače 2004., Maestri protiv Italije, CE:ECHR:2004:0217JUD003974898, t. 30.).

45

Osim toga valja istaknuti da su u demokraciji Parlament ili usporediva tijela neophodni forumi u političkoj raspravi. Zadiranje u slobodu izražavanja izvršeno u okviru tih tijela može se stoga opravdati samo važnim razlozima (presuda ESLJP‑a od 17. prosinca 2002., A. protiv Ujedinjene Kraljevine, CE:ECHR:2002:1217JUD003537397, t. 79.).

46

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi ESLJP‑a, sloboda izražavanja parlamentarnih zastupnika od osobite je važnosti. Naime, ako je sloboda izražavanja dragocjena za svakoga, to osobito važi za osobu koju je narod izabrao; ona predstavlja svoje birače, upozorava na njihove brige i brani njihove interese. Slijedom toga, zadiranje u slobodu izražavanja parlamentarnog zastupnika opozicije, kao što je tužitelj, nalaže sudu da provede najstroži nadzor (presuda ESLJP‑a od 23. travnja 1992., Castells protiv Španjolske, CE:ECHR:1992:0423JUD001179885, t. 42.).

47

Valja stoga zaključiti da slobodi izražavanja parlamentarnih zastupnika treba dodijeliti širu zaštitu s obzirom na temeljnu važnost koju Parlament ima u demokratskom društvu.

48

Međutim, iako je naglasio da svaki govor u parlamentarnom okviru treba visok stupanj zaštite, ESLJP je nedavno priznao, s obzirom na usku vezu koja postoji između istinski demokratskog karaktera političkog sustava i funkcioniranja Parlamenta, da ostvarivanje slobode izražavanja unutar Parlamenta treba ponekad ustuknuti pred legitimnim interesom kao što su zaštita neometanog odvijanja parlamentarnih aktivnosti i zaštita prava drugih parlamentarnih zastupnika (presuda ESLJP‑a od 17. svibnja 2016., Karácsony i dr. protiv Mađarske, CE:ECHR:2016:0517JUD 004246113, t. 138. do 141.).

49

Valja istaknuti da je ESLJP, s jedne strane, vezao mogućnost parlamenta da sankcionira ponašanje jednog od svojih članova uz nužnost da se osigura red u parlamentarnom radu te je, s druge strane, priznao parlamentima široku autonomiju da uređuju način, trenutak i mjesto koje parlamentarni zastupnici odaberu za svoje intervencije (pri čemu je nadzor ESLJP‑a posljedično ograničen), ali, s druge strane, i vrlo mali manevarski prostor za ograničavanje sadržaja govora parlamentarnih zastupnika (pri čemu je nadzor ESLJP‑a posljedično stroži). U svojoj sudskoj praksi on u tom pogledu navodi samo „određenu mjeru regulacije […] koja je nužna za sprečavanje oblika izražavanja kao što su izravni ili neizravni pozivi na nasilje” (presuda ESLJP‑a od 17. svibnja 2016., Karácsony i dr. protiv Mađarske, CE:ECHR:2016:0517JUD004246113, t. 140.).

50

Proizlazi da bi se, s jedne strane, mogućnost sankcioniranja govora parlamentarnih zastupnika mogla predvidjeti poslovnikom parlamenta samo u slučaju u kojemu bi oni ugrozili neometano funkcioniranje Parlamenta ili predstavljali ozbiljnu opasnost za društvo kao što su pozivi na nasilje ili rasnu mržnju.

51

S druge strane, ovlast koja je priznata parlamentima da izriču stegovne sankcije radi osiguranja neometanog odvijanja svojih aktivnosti ili zaštite određenih temeljnih prava, načela ili sloboda trebalo bi uskladiti s nužnošću da se osigura poštovanje slobode izražavanja parlamentarnih zastupnika.

52

Slijedom toga, uzimajući u obzir osobitu važnost koju ima sloboda izražavanja parlamentarnih zastupnika i uske granice unutar kojih se ograničenja te slobode mogu postaviti, valja provjeriti, u skladu s načelima izvedenima u sudskoj praksi ESLJP‑a u tom kontekstu, je li izrekavši predmetnu stegovnu sankciju Parlament poštovao pretpostavke iz članka 166. stavka 1. svojeg poslovnika.

53

U ovom slučaju, Poslovnik u svojoj verziji koja je bila na snazi u trenutku nastanka činjenica i koju je Predsjedništvo Parlamenta primijenilo predviđa u četvrtom poglavlju svoje glave VII., naslovljenom „Mjere u slučaju nepridržavanja pravila ponašanja zastupnika”, mjere za trenutačnu primjenu koje predsjedavatelj sjednice može poduzeti kako bi se ponovno uspostavio red (članak 165. Poslovnika) i stegovne sankcije koje predsjednik Parlamenta može donijeti u odnosu na zastupnika (članak 166. Poslovnika).

54

Na temelju članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika, koji je primijenjen u ovom slučaju, predsjednik Parlamenta donosi obrazloženu odluku o odgovarajućoj sankciji, „[u] ozbiljnim slučajevima narušavanja reda ili ometanja rada Parlamenta, čime se krše načela utvrđena člankom 11. […]”.

55

Valja istaknuti da se tekst članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika razlikuje ovisno o jezičnim verzijama navedena poslovnika. Tako se za razliku od verzije te odredbe na francuskom jeziku kao i, među ostalim, verzije na njemačkom, talijanskom, španjolskom, nizozemskom i grčkom jeziku, u verziji na engleskom jeziku ne spominje ometanje „rada” ili „aktivnosti”, već se koristi izraz „disruption of Parliament”. Parlament smatra da se taj izraz ne odnosi samo na parlamentarni rad unutar vijećnice, već označava situaciju koja je šira od sjednice i također obuhvaća utjecaj na njegov ugled ili dostojanstvo kao institucije.

56

U tom pogledu valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi potreba ujednačenog tumačenja odredbe zahtijeva da se, u slučaju neslaganja između njezinih raznih jezičnih verzija, ta odredba tumači ovisno o kontekstu i svrsi propisa čiji je sastavni element (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2016., Bayer CropScience i Stichting De Bijenstichting, C‑442/14, EU:C:2016:890, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

57

Proizlazi da se ne može prihvatiti zaključak koji je Parlament iznio na raspravi da se radi tumačenja volje zakonodavca i svih jezičnih verzija valja osloniti na englesku verziju članka 166. Poslovnika.

58

Naime, uzimajući u obzir njegov kontekst i svrhu, članak 166. Poslovnika odnosi se na slučaj ugrožavanja neometanog funkcioniranja Parlamenta ili reda u parlamentarnom radu te se njime stoga nastoji sankcionirati ponašanje zastupnika koji sudjeluje u sjednici ili parlamentarnom radu, a koje može ozbiljno ometati njihovo odvijanje. Osim toga, takvo tumačenje odgovara, kao što je navedeno u točkama 49. do 51. ove presude, cilju koji je općenito postavljen stegovnim propisom parlamenta čiju je legitimnost ESLJP priznao (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 17. svibnja 2016., Karácsony i dr. protiv Mađarske, CE:ECHR:2016:0517JUD004246113, t. 138. do 140.).

59

Osim toga, valja istaknuti da tekst članka 166. Poslovnika ide za tim da se mogu sankcionirati dva slučaja, to jest činjenica „[ozbiljnog] narušavanja reda […] čime se krše načela utvrđena člankom 11.” ili „[ozbiljno] ometanj[e] rada Parlamenta, čime se krše načela utvrđena člankom 11. […]”.

60

Valja ustvrditi u tom pogledu da ni iz odluke Predsjedništva niti iz pismena stranaka ne proizlazi da je govor tužitelja pred Parlamentom na plenarnoj sjednici od 1. ožujka 2017. doveo do ikakvog narušavanja reda na navedenoj sjednici u smislu prve mogućnosti iz članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika. U tom pogledu, a kao što proizlazi iz odgovora na pitanja Općeg suda, jedina trenutna reakcija na govor tužitelja bila je ona zastupnice kojoj je on postavio pitanje putem plave kartice. Ona je svoje zgražanje izrazila na sljedeći način: „Gospodine zastupniče, prema Vama, prema Vašim teorijama, ja čak ne bih imala pravo biti ovdje kao zastupnica, znam da Vas to vrijeđa, znam da Vam uopće ne pričinja zadovoljstvo da žene danas imaju pravo predstavljati građane pod istim uvjetima, s istim pravima kao i Vi. A ja sam žena i branim prava žena protiv muškaraca kao što se Vi”. Međutim, na temelju takve reakcije ne može se zaključiti da je došlo do ozbiljnog narušavanja reda na plenarnoj sjednici od 1. ožujka 2017. ili ozbiljnog ometanja rada Parlamenta. Povrh toga, takva ocjena ne proizlazi iz odluke Predsjedništva, koja je predmet nadzora zakonitosti koji je zatražen od Općeg suda na temelju ove tužbe.

61

Štoviše, i u okviru svojih odgovora na pisana pitanja Općeg suda i na raspravi, Parlament je potvrdio da nakon tužiteljeve intervencije na plenarnoj sjednici od 1. ožujka 2017. i u okviru pripadajućih rasprava nije došlo ni do kakva narušavanja reda ili ometanja rada u njegovu okviru, a kamoli ozbiljnog. Međutim, Parlament je tvrdio da je tužiteljev slučaj ionako obuhvaćen drugom mogućnošću iz članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika, to jest „ometanjem rada” koje je bilo izravna posljedica povrede načela iz članka 11. navedena poslovnika, koji za zastupnike utvrđuje pravila ponašanja. U tom je pogledu Parlament tvrdio da se „ometanje” koje je opravdalo izricanje stegovnih sankcija u odnosu na tužitelja odrazilo mimo sjednice, i to povredom njegova ugleda i dostojanstva kao institucije. Parlament je osim toga objasnio da ometanja rada iz članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika nije ograničeno na rasprave ili rad unutar njega, već mu treba pridodati šire značenje tako da obuhvaća Parlament kao cjelinu, njegovo dostojanstvo, ugled i time njegovo funkcioniranje.

62

Ova se argumentacija ne može prihvatiti.

63

Naime, kao prvo, mora se utvrditi da tvrdnja Parlamenta na raspravi da je tužiteljev položaj obuhvaćen drugom mogućnošću iz članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika, to jest ometanjem rada Parlamenta, ne proizlazi iz odluke Predsjedništva u kojoj nije naveden izričit razlog za konkretnu povredu koji je u ovom slučaju u obzir uzet među onima iz navedene odredbe. U tom je pogledu navedena odluka ograničena na zaključak u točki 32. da ponašanje tužitelja predstavlja povredu načela utvrđenih u članku 11. stavku 3. navedena poslovnika jer krši vrijednosti i načela utvrđena u Ugovorima Unije i jer ne poštuje dostojanstvo Parlamenta te iz toga izvodi „ometanje Parlamenta” u smislu članka 166. tog poslovnika. Nasuprot onome što je Parlament tvrdio na raspravi, drukčije tumačenje točke 32. odluke Predsjedništva ne može proizlaziti iz razloga sadržanih u točkama 26. i 27. navedene odluke, s obzirom na koje je valja protumačiti. Naime, u tim potonjim točkama samo je istaknuto da su provokativni, unaprijed smišljeni, uvredljivi i diskriminatorni govori, kako prema ženama tako i prema Parlamentu kao instituciji, predstavljali povredu temeljne vrijednosti Unije i da su mogli doprinijeti negativnom doživljaju Parlamenta i njegovih zastupnika kod javnosti. Stoga, ako bi se te ocjene moglo u najboljem slučaju protumačiti kao utvrđenje o postojanju povrede članka 11. Poslovnika, one ni tada uopće ne upućuju na ometanje rada Parlamenta kako se to zahtijeva člankom 166. Poslovnika.

64

No, dovoljno je podsjetiti u tom pogledu da su baš u članku 166. Poslovnika, a ne u njegovu članku 11., pojašnjene pretpostavke pod kojima se sankcija može izreći zastupniku. Naime, članak 11. navedena poslovnika sadržava pravila ponašanja kojima se podsjeća na načela i vrijednosti kojih se zastupnici trebaju pridržavati u svojem ponašanju, pri čemu prema članku 11. stavku 3. prvom podstavku navedena poslovnika ono ne smije dovesti u pitanje neometani rad Parlamenta, jamčenje sigurnosti i reda u prostorima Parlamenta niti funkcioniranje opreme ovog potonjeg. Osim toga, članak 11. stavak 3. drugi podstavak Poslovnika određuje da na parlamentarnim raspravama zastupnici ne upotrebljavaju klevetničke, rasističke ili ksenofobne izraze ili ponašanje. S druge strane, što se tiče mogućih posljedica nepridržavanja tih pravila ponašanja, u članku 11. stavku 3. četvrtom podstavku Poslovnika samo je navedeno da ono „može” dovesti do primjene „mjera” iz članaka 165., 166. i 167. navedena poslovnika. Iz toga slijedi da zaključak izveden u točki 32. odluke Predsjedništva, da povreda načela i vrijednosti utvrđenih u članku 11. tog pravilnika dovodi ipso facto do utvrđenja o postojanju ozbiljnog narušavanja reda ili ozbiljnog ometanja rada Parlamenta, uopće ne proizlazi iz navedene odredbe.

65

Okolnost da članak 11. stavak 3. Poslovnika, u svojoj verziji primjenjivoj u ovom sporu, upućuje u svojem drugom podstavku na „klevetničko, rasističko ili ksenofobno izražavanje ili ponašanje” ne može oboriti ovaj zaključak. U tom pogledu valja istaknuti da bi, iako članak 166. stavak 1. poslovnika, kao u svojoj ranijoj verziji, upućuje na načela utvrđena u članku 11. istog poslovnika, doslovno tumačenje prve od tih odredaba dovelo do zaključka da povreda navedenih načela ne predstavlja samostalni razlog za inkriminaciju, već dodatnu pretpostavku koja je nužna da se može sankcionirati ozbiljno narušavanje reda ili ometanje rada Parlamenta, a što je Parlament osim toga potvrdio na raspravi. Iz toga slijedi da povreda načela utvrđenih u članku 11. Poslovnika, pod pretpostavkom da je dokazana, ne može sama po sebi biti sankcionirana kao takva, već samo ako je popraćena narušavanjem reda ili ometanjem rada Parlamenta, a što je Parlament također potvrdio na raspravi.

66

Kao drugo i nasuprot tvrdnjama Parlamenta na raspravi, ometanje rada Parlamenta iz članka 166. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika do kojeg bi došlo izvan vijećnice, zbog posljedica koje je govor tužitelja mogao imati izvan Parlamenta ne bi se moglo shvatiti na način da povređuje ugled ili dostojanstvo Parlamenta kao institucije. Naime, okolnost spomenuta u točki 27. odluke Predsjedništva, da je govor tužitelja privukao nakon plenarne sjednice od 1. ožujka 2017. pažnju medija i društvenih mreža i da je „mogao” (likely) doprinijeti negativnom doživljaju Parlamenta i njegovih zastupnika kod javnosti, nije relevantna zato što se na temelju nje ne može zaključiti da je Parlament dokazao postojanje ometanja svojeg rada u smislu članka 166. Poslovnika. Osim toga, odluka Predsjedništva ne sadržava nikakvu ocjenu u vezi s kriterijima koji su Predsjedništvo Parlamenta mogli navesti na zaključak o postojanju navodne povrede dostojanstva Parlamenta. Štoviše, budući da nisu utvrđeni objektivni kriteriji za ocjenu postojanja takve povrede i uzimajući u obzir u najmanju ruku nejasan karakter pojma „dostojanstvo Parlamenta” ili povrede tog dostojanstva, kao i značajnu marginu diskrecije kojom Parlament raspolaže u tom području, takvo bi tumačenje dovelo do proizvoljnog ograničenja slobode izražavanja parlamentarnih zastupnika.

67

Osim toga, valja istaknuti da se članak 166. stavak 2. Poslovnika tiče ponašanja zastupnika i predviđa da se radi ocjene istog treba uzeti u obzir njegova iznimnost, učestalost ili ustrajnost te stupanj njegove ozbiljnosti. S druge strane, izjave, riječi i govori nisu spomenuti i stoga ne mogu kao takvi biti predmet mjere u vidu sankcije.

68

Iz toga proizlazi da, čak pod pretpostavkom da se govor održan u okviru parlamentarnih funkcija može izjednačiti s ponašanjem koje u skladu s člankom 11. stavkom 3. prvim podstavkom Poslovnika, treba, među ostalim, počivati na određenim vrijednostima i ne dovoditi u pitanje neometano odvijanje parlamentarnog rada i da je navedeni govor mogao po toj osnovi predstavljati povredu načela i vrijednosti utvrđenih u navedenoj odredbi, on nije mogao biti predmet sankcije ako ne postoji ozbiljno narušavanje reda ili ozbiljno ometanje rada Parlamenta.

69

Osim toga, na temelju razlike koja je u članku 166. stavku 2. drugom podstavku Poslovnika uspostavljena u svrhu procjene ponašanja zastupnika prilikom obavljanja njihovih parlamentarnih funkcija, i to između, s jedne strane, vidljivih radnji koje se mogu tolerirati u određenim okolnostima i, s druge strane, „onih koje aktivno ometaju parlamentarne aktivnosti”, ne može se zaključiti da se govor na parlamentarnoj sjednici može uključiti u ovu potonju kategoriju ponašanja i po toj osnovi sankcionirati ako ne postoji utvrđenje o postojanju ozbiljnog narušavanja reda ili ozbiljnog ometanja rada Parlamenta.

70

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno kao i osobitu važnost koju ima sloboda izražavanja parlamentarnih zastupnika te uske granice unutar kojih se njezina ograničenja mogu postaviti i koje su navedene u točkama 37. do 51. ove presude, članke 11. i 166. Poslovnika treba tumačiti na način da se na temelju njih zastupnik ne može sankcionirati zbog govora održanog u okviru njegovih parlamentarnih funkcija ako ne postoji ozbiljno narušavanje reda ili ozbiljno ometanje rada Parlamenta.

71

U tim okolnostima te unatoč osobitoj sablažnjivosti riječi koje je tužitelj koristio prilikom svoje intervencije na plenarnoj sjednici od 1. ožujka 2017., Parlament mu u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao izreći stegovnu sankciju na temelju članka 166. stavka 1. svojeg poslovnika.

72

Štoviše, čak i da se zaključi da ometanje rada nije ograničeno stricto sensu na okvire vijećnice, uzimajući u obzir činjenicu da upućivanje na „sjednicu” u članku 166. stavku 1. Poslovnika postoji samo u pogledu prve mogućnosti, to jest ozbiljnog narušavanja reda, tako širok smisao kao što je onaj koji Parlament zastupa ne može se prihvatiti iz razloga izloženih u točki 66. ove presude.

73

S obzirom na sve prethodno izneseno, valja prihvatiti prvi tužbeni razlog u dijelu u kojem se njime nastoji dokazati povreda članka 166. Poslovnika kao i prvi dio tužbenog zahtjeva te poništiti odluku Predsjedništva, pri čemu nije nužno ispitati drugi tužbeni razlog istaknut u prilog zahtjevu za poništenje.

74

U prilog svojim zahtjevima za naknadu štete, tužitelj tvrdi da zbog poništenja odluke Predsjedništva neće moći dobiti naknadu cjelokupne pretrpljene štete. Stoga on traži, s jedne strane, naknadu imovinske štete koja proizlazi iz gubitka prava na dnevnicu koja iznosi 9180 eura. S druge strane, zahtijeva da se Parlamentu naloži plaćanje iznosa od 10000 eura radi naknade neimovinske štete koja proizlazi iz privremenog oduzimanja njegova prava na sudjelovanje u aktivnostima Parlamenta, zabrane predstavljanja Parlamenta kao i povrede njegova ugleda i časti.

75

Parlament smatra da je zahtjev za naknadu imovinske štete nedopušten. Osim toga, smatra da je poništenje odluke Predsjedništva primjerena naknada za neimovinsku štetu tužitelja. Podredno smatra da bi iznos od najviše 1000 eura bio primjeren.

76

Kao prvo, što se u ovom predmetu tiče zahtjeva za naknadu imovinske štete koja potječe iz gubitka prava na dnevnicu, dovoljno je istaknuti da tužitelj ne objašnjava zašto mu, čak i u slučaju poništenja odluke Predsjedništva, okolnost da je već pretrpio predmetnu sankciju, neće omogućiti da dobije naknadu svoje cjelokupne štete, tim više što zahtijeva samo isplatu iznosa koji je jednak naknadi koju bi primio da nema izrečene sankcije, to jest 9180 eura. Uzimajući u obzir poništenje odluke Predsjedništva i u skladu s člankom 266. UFEU‑a, na Parlamentu će biti da poduzme potrebne mjere kako bi postupio sukladno ovoj presudi, što podrazumijeva naknadu iznosa koji odgovaraju dnevnici čija je isplata suspendirana.

77

Iz toga proizlazi da zahtjev za naknadu imovinske štete treba odbiti.

78

Kao drugo, što se tiče zahtjeva za naknadu neimovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, poništenje akta zahvaćenog nezakonitošću samo po sebi može biti primjerena naknada te je u načelu dovoljno za svaku neimovinsku štetu koju je taj akt mogao uzrokovati (presude od 9. srpnja 1987., Hochbaum i Rawes/Komisija, 44/85, 77/85, 294/85 i 295/85, EU:C:1987:348, t. 22. i od 9. studenoga 2004., Montalto/Vijeće, T‑116/03, EU:T:2004:325, t. 127.), osim ako tužitelj dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu odvojivu od nezakonitosti na kojoj se poništenje temelji i koju to poništenje vjerojatno neće u potpunosti nadoknaditi (vidjeti presudu od 25. lipnja 2015., EE/Komisija, F‑55/14, EU:F:2015:66, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

79

U ovom se slučaju ne može na temelju ničega u spisu zaključiti da je odluka Predsjedništva bila donesena u okolnostima koje bi tužitelju uzrokovale neimovinsku štetu neovisno o poništenom aktu. Slijedom toga, zahtjev za naknadu neimovinske štete treba odbiti.

80

Sukladno članku 134. stavku 3. Poslovnika Općeg suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Budući da je u ovom slučaju prihvaćen samo zahtjev za poništenje, valja odlučiti da svaka strana snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: