Žalba koju je 25. srpnja 2017. podnio Ori Martin SA protiv rješenja Općeg suda (drugo vijeće) od 1. lipnja 2017. u predmetu T-797/16, Ori Martin protiv Suda Europske unije

(Predmet C-463/17 P)

(2017/C 392/16)

Jezik postupka: talijanski

Stranke

Žalitelj: Ori Martin SA (zastupnik: G. Belotti, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Sud Europske unije

Žalbeni zahtjev

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Tužba, koju je Opći sud odbio pobijanim rješenjem, se temeljila na jednom tužbenom razlogu: tomu što je Sud (šesto vijeće) povrijedio čl. 47. Povelje, a osobito pravo ORI-a na pošteno suđenje. ORI, naime, smatra da to opće pravno načelo zahtjeva da društvo kojem se izriče konačna sankcija razumije što mu se stavlja na teret, osobito radi izbjegavanja ponavljanja povrede. O tomu nije bilo riječ u ovom slučaju, s obzirom na to da ORI još uvijek ne zna koji je stvarni razlog njegove osude.

Opći sud je odbacio ORI-jevu tužbu kao očito pravno neosnovanu na temelju činjenice da se zahtjev za naknadu štete nije temeljio na predugom trajanju postupka, što bi bila eventualna povreda članka 47. Povelje, već na navodnoj nezakonitosti kojom je zahvaćena presuda. Opći sud nije o odlučio o tomu je li povreda prava na pošteno suđenje, na koju se izrijekom pozvao tužitelj, obuhvaćena člankom 47. Povelje. S tim u vezi, pitanja koja se javljaju u ovoj žalbi imaju doseg izvan ovog predmeta.

ORI osporava rješenje Općeg suda u mjeri u kojoj je pravo na pošteno suđenje, koje se ovdje javlja u obliku prava na poznavanje razloga za vlastitu osudu, neotuđivo pravo subjekata kojima su izrečene sankcije u području tržišnog natjecanja, a čija je kaznenopravna narav sada opće priznata u ustaljenoj sudskoj praksi. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava dodijeljenih pojedincima je opće načelo prva Unije, koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama; to načelo je utanačeno u člancima 6. i 13. Europske konvencije o ljudskim pravima i preuzeto je u članku 47. Povelje.

ORI nadalje naglašava relevantnost postavljenog pitanja s obzirom na to da je odgovornost propisana u materiji tržišnog natjecanja u članku 23. Uredbe 1/2003 EZ (1) osobne prirode, i s obzirom na to da pravo Unije u materiji tržišnog natjecanja ne poznaje ni objektivnu odgovornost ni culpa in vigilando.

Stoga se nikome u Uniji ne može izreći sankcija bez da se utvrdi njegova krivnja čak ni u slučaju propusta u nadzoru; nijedno postupovno načelo koje predviđa prebacivanje tereta dokazivanja ne omogućava odbacivanje ovog zaključka.

(1)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora (SL L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.).