1.

Privatna provedba pravila o tržišnom natjecanju koja su sadržana u europskim ugovorima („private enforcement”) posljednjih je godina sve više dobivala na značenju kao drugi stup uz javnu provedbu („public enforcement”). Privatne tužbe za naknadu štete žrtava poslovnih praksi kojima se krši tržišno natjecanje dobivaju na popularnosti te se decentralizirani sustav provedbe kartelnog prava, kako je uspostavljen Uredbom (EZ) br. 1/2003 ( 2 ), bez njih više ne može zamisliti ( 3 ). Često se podnose nastavno na odluke tijela nadležnog za tržišno natjecanje (kao takozvane „follow‑on actions”), ali djelomično i neovisno o njima (kao takozvane „stand‑alone actions”).

2.

Naravno, i nadalje mnoga pitanja traže detaljnije razjašnjenje, osobito ona koja su u vezi s novom Direktivom o naknadi štete zbog kartela (Direktiva 2014/104/EU ( 4 )), koja Sud prvi put razmatra u ovom slučaju.

3.

Sud je pozvan ocijeniti je li odredba o zastari kao ona portugalskog građanskog prava, koja je prije predviđala zastaru od tri godine za privatne tužbe za naknadu štete zbog zlouporabe vladajućeg položaja, spojiva sa zahtjevima primarnog i sekundarnog prava Unije. Osim toga, riječ je o dokaznoj vrijednosti odluka nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje pred građanskim sudovima koji moraju odlučivati o takvim privatnim tužbama za naknadu štete.

4.

Činjenice iz kojih proizlazi spor nastale su prije objave i stupanja na snagu Direktive 2014/104, te je tužba za naknadu štete pred nacionalnim sudom podnesena nakon stupanja na snagu Direktive, ali prije isteka roka za njezino prenošenje. Točno je da je taj rok za prenošenje u međuvremenu istekao, i portugalski je zakonodavac tek nedavno, uz malo kašnjenje, prenio Direktivu u nacionalno pravo, ipak novo zakonsko uređenje ne primjenjuje se na prošlost te se također ne primjenjuje na tužbe podnesene prije njegova stupanja na snagu.

5.

U tom kontekstu postavlja se pitanje koja rješenja može ponuditi Direktiva 2014/104 za odluku u glavnom postupku i mogu li, prema potrebi, iz članka 102. UFEU‑a kao i iz općih načela prava Unije, naime, iz načela djelotvornosti, proizlaziti određeni zahtjevi. Pritom u svakom slučaju valja uzeti u obzir da je predmet glavnog postupka u potpunosti horizontalni pravni odnos između pojedinaca.

6.

Presuda Suda u ovom prethodnom postupku mogla bi imati utjecaj koji ne treba podcijeniti na praksu nacionalnih sudova kao i na privatnu provedbu u području kartelnog prava Unije.

7.

Okvir prava Unije u ovom slučaju određen je s jedne strane općim pravnim načelima prava Unije, naime, načelom djelotvornosti i pravom na djelotvoran pravni lijek, kao i s druge strane odredbama sekundarnog prava, Uredbom br. 1/2003 i Direktivom 2014/104.

8.

Člankom 3. stavkom 1. drugom rečenicom Uredbe br. 1/2003 o odnosu članka 102. UFEU‑a i nacionalnih prava tržišnog natjecanja određuje se sljedeće:

„Kada tijela država članica za tržišno natjecanje ili nacionalni sudovi primjenjuju nacionalno pravo tržišnog natjecanja na zlouporabe koje su zabranjene člankom [102. UFEU‑a], također će primjenjivati članak [102. UFEU‑a].”

9.

Pod naslovom „Ovlasti tijela država članica nadležn[ih] za tržišno natjecanje” članak 5. Uredbe br. 1/2003 sadržava sljedeću odredbu:

„Tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje imaju ovlasti primjenjivati [članke 101. i 102. UFEU‑a] u pojedinačnim slučajevima. U tu svrhu, ona mogu, po službenoj dužnosti ili postupajući po pritužbi, donositi odluke u kojima će:

Ako na temelju informacija koje posjeduju nisu ispunjeni uvjeti za izricanje zabrane, nacionalna tijela za tržišno natjecanje mogu također odlučiti da ne postoji temelj za pokretanje postupka.”

10.

„Predmet i područje primjene” Direktive 2014/104 opisuje se u njezinu članku 1. kako slijedi:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuju određena pravila potrebna kako bi se osiguralo da svatko tko je pretrpio štetu prouzročenu kršenjem prava tržišnog natjecanja od strane poduzetnika ili udruženja poduzetnika može učinkovito ostvariti pravo na zahtijevanje potpune naknade za tu štetu od tog poduzetnika ili udruženja. Njom se utvrđuju pravila kojima se potiče neometano tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu te uklanjaju prepreke za njegovo pravilno funkcioniranje osiguravanjem jednakovrijedne zaštite u cijeloj Uniji svakome tko je pretrpio takvu štetu.

2.   Ovom se Direktivom utvrđuju pravila za koordinaciju provedbe pravila tržišnog natjecanja od strane tijela nadležnih za tržišno natjecanje i provedbe tih pravila u postupcima za naknadu štete pred nacionalnim sudovima.”

11.

U skladu s definicijama u članku 2. Direktive 2014/104 vrijedi:

Izraz „kršenje prava tržišnog natjecanja” znači „kršenje članka 101. ili 102. UFEU‑a ili nacionalnog prava tržišnog natjecanja” (članak 2. točka 1. Direktive), te izraz „nacionalno pravo tržišnog natjecanja” znači „odredbe nacionalnog prava koje se pretežito bave istim ciljem kao članci 101. i 102. UFEU‑a te koje se primjenjuju na isti slučaj i usporedno s pravom tržišnog natjecanja Unije u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1/2003, ne uključujući odredbe nacionalnog prava kojima se predviđa izricanje kaznenih sankcija fizičkim osobama, osim u mjeri u kojoj su takve kaznene sankcije sredstvo kojim se provode pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike” (članak 2. točka 3. Direktive).

12.

Članak 9. stavak 1. određuje o „[učinku] nacionalnih odluka”:

„Države članice osiguravaju da se kršenje prava tržišnog natjecanja koje je pravomoćnom odlukom utvrdilo nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje ili žalbeni sud smatra nepobitno dokazanim za potrebe postupka za naknadu štete pokrenutog pred njihovim nacionalnim sudovima u skladu s člankom 101. ili 102. UFEU‑a ili u skladu s nacionalnim pravom tržišnog natjecanja.”

13.

Članak 10. Direktive 2014/104 odnosi se na „zastaru” i glasi:

„1.   Države članice u skladu s ovim člankom utvrđuju pravila koja se primjenjuju na zastaru za pokretanje postupaka za naknadu štete. Ta pravila određuju kada počinje teći zastara, njezino trajanje i okolnosti pod kojima se prekida ili ne teče.

2.   Zastara ne počinje teći prije prestanka kršenja prava tržišnog natjecanja i prije nego što tužitelj sazna, ili se razumno može očekivati da zna za:

3.   Države članice osiguravaju da zastara za pokretanje postupka za naknadu štete nastupa istekom najmanje pet godina.

4.   Države članice osiguravaju zastoj ili, ovisno o nacionalnom pravu, prekid zastare ako tijelo nadležno za tržišno natjecanje poduzme radnje radi istrage ili postupka pred njim s obzirom na kršenje prava tržišnog natjecanja na koje se odnosi postupak za naknadu štete. Zastoj prestaje najranije godinu dana nakon što je odluka o kršenju postala pravomoćna ili nakon što je postupak na drugi način okončan.”

14.

Pod naslovom „Područje primjene”, člankom 21. stavkom 1. te direktive određuje se:

„Države članice do 27. prosinca 2016. donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. […]

[…]”

15.

Naposljetku o „vremenskoj primjeni” Direktive 2014/104 njezin članak 22. predviđa sljedeće:

„1.   Države članice osiguravaju da se nacionalne mjere, usvojene na temelju članka 21. radi usklađivanja s materijalnim odredbama ove Direktive, ne primjenjuju retroaktivno.

2.   Države članice osiguravaju da se nacionalne mjere usvojene na temelju članka 21., osim onih iz stavka 1., ne primjenjuju na postupke za naknadu štete pokrenute pred nacionalnim sudom prije 26. prosinca 2014.”

16.

Na temelju njezina članka 23. Direktiva 2014/104 stupila je na snagu 25. prosinca 2014. odnosno dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije ( 5 ).

17.

Iz portugalskog prava važni su, s jedne strane, članak 498. portugalskog Građanskog zakonika (Código Civil, „CC”) i s druge strane, članak 623. portugalskog Zakona o građanskom postupku (Código de Processo Civil, „CPC”).

18.

Članak 498. CC‑a određuje sljedeće:

„1.   Pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je oštećena osoba saznala za pravo koje ima, čak i ako mu nije poznat identitet odgovorne osobe ni ukupni opseg štete, ne dovodeći u pitanje opći rok zastare za slučaj isteka predmetnog roka od štetnog događaja.

2.   Istekom tri godine od ispunjenja obveze također zastarijeva pravo regresa između odgovornih osoba.

3.   U slučaju da je protupravni događaj kazneno djelo za koje se zakonom utvrđuje dulji zastarni rok, primjenjuje se navedeni rok.

4.   Zastara prava na naknadu štete ne dovodi do zastare mogućnosti podnošenja reivindikacijske ili kondikcijske tužbe, u slučaju da valja podnijeti jednu ili drugu.”

19.

Članak 623. CPC‑a nalazi se pod naslovom „Učinak kaznene presude na treće osobe” i glasi:

„Pravomoćna presuda donesena u kaznenom postupku prema trećim osobama stvara oborivu presumpciju u pogledu ispunjenja činjeničnih i pravnih pretpostavki za kažnjavanje kao i u pogledu elemenata kaznenog djela u svim građanskim postupcima u kojima se radi o pravnim odnosima koji ovise o počinjenju kaznenog djela.”

20.

Direktiva 2014/104 prenesena je u portugalsko pravo tek u lipnju 2018. Zakonom br. 23/2018 ( 6 ). Kao što proizlazi iz njegova članka 25. taj je zakon stupio na snagu 60 dana od njegove objave. Osim toga, materijalnopravne odredbe navedenog zakona, uključujući odredbe o teretu dokazivanja, u skladu s njegovim člankom 24. nemaju retroaktivnu primjenu, te se postupovne odredbe tog zakona ne primjenjuju na tužbe podnesene prije njegova stupanja na snagu.

21.

Cogeco Communications Inc. (Cogeco) je kanadsko trgovačko društvo koje je tužbom od 27. veljače 2015. pred Tribunal Judicial da Comarca de Lisboa ( 7 ) (Portugal), sudom koji je uputio zahtjev, pokrenuo postupak za naknadu štete protiv triju portugalskih društava Sport TV Portugal, SA (Sport TV), Controlinveste‑SGPS, SA (Controlinveste) i NOS‑SGPS, SA (NOS) (u daljnjem tekstu zajedno: tuženici), pri čemu je u slučaju društva Controlinveste i društva NOS riječ o vlasnicima udjela u društvu Sport TV u razdoblju koje je relevantno za tužbu.

22.

Cabovisão – Televisão Por Cabo, SA (Cabovisão), čiji je vlasnik udjela svojedobno bio Cogeco ( 8 ), pružatelj je usluge naplatne televizije u Portugalu. On je 30. srpnja 2009. Autoridade da Concorrência ( 9 ) (Portugal) podnio pritužbu protiv društva Sport TV ( 10 ) kojom je isticao protutržišne prakse tog poduzeća u području premium sportskih kanala, osobito diskriminatornu politiku cijena, što smatra da opravdava tvrdnje o zlouporabi vladajućeg položaja.

23.

Odlukom od 14. lipnja 2013. Autoridade da Concorrência (Tijelo nadležno za tržišno natjecanje) je utvrdio da je društvo Sport TV zlouporabilo svoj vladajući položaj i da je time povrijedilo članak 102. UFEU‑a kao i odgovarajuću odredbu portugalskog prava ( 11 ) ( 12 ). Za to je društvu Sport TV naložio plaćanje novčane kazne od 3,73 milijuna eura uvećano za dodatnu kaznu.

24.

Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão ( 13 ) (Portugal) je na prigovor društva Sport TV presudom od 4. lipnja 2014. izmijenio odluku Autoridade da Concorrência (Tijelo za tržišno natjecanje) na način da je društvo Sport TV krivo samo za upravni prekršaj zbog zlouporabe vladajućeg položaja u obliku diskriminatornih cjenovnih praksi, ali ne i za povredu članka 102. UFEU‑a ( 14 ). Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor) u izreci presude doslovno je, među ostalim, odlučio: „Članak 102. UFEU‑a nije primjenjiv na ponašanje optuženika.” Nadalje, novčanu kaznu koja je izrečena društvu Sport TV smanjio je na 2,7 milijuna eura te je ukinuo dodatnu kaznu.

25.

Žalba društva Sport TV podnesena Tribunalu da Relação de Lisboa ( 15 ) (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal) protiv te presude odbijena je 11. ožujka 2015.

26.

Društvo Cogeco sad svojom građanskopravnom tužbom traži naknadu štete za skrivljeno i protupravno protutržišno ponašanje triju tuženika u razdoblju od 3. kolovoza 2006. do 30. ožujka 2011. Navedena šteta uvećana za zatezne kamate, proizlazi, kao prvo, iz plaćanja uvećanih cijena od društva Cabovisão za prava prijenosa emisija Sport TV‑a, kao drugo, iz izmaklih prihoda od kapitala koji s obzirom na uvećane cijene nije na raspolaganju, te kao treće, iz izmakle dobiti. Podredno društvo Cogeco traži da se trima tuženicima naloži solidarno vraćanje njihovih nezakonito ostvarenih prihoda.

27.

Tri tuženika su protiv toga istaknula prigovor zastare. Smatraju da je već istekao rok zastare od tri godine predviđen u portugalskom pravu u članku 498. stavku 1. CC‑a za zahtjeve na temelju izvanugovorne odgovornosti. Oni ističu da je društvo Cogeco najkasnije do jednog od sljedećih četiri trenutaka raspolagao sa svim informacijama koje su potrebne za znanje o postojanju zahtjeva za naknadu štete:

28.

Suprotno tomu, Cogeco smatra da još nije nastupila zastara. U glavnom postupku Cogeco argumentira da je zastara počela teći tek nakon donošenja odluke Autoridade da Concorrência (Tijelo za tržišno natjecanje) od 14. lipnja 2013. jer je poduzeće tek s tom odlukom dobilo pristup svim informacijama koje su potrebne za ocjenu protutržišnih praksi i za isticanje zahtjeva za naknadu štete. Prije odluke Autoridade da Concorrência (Tijelo za tržišno natjecanje) postojala je samo sumnja na povredu pravila tržišnog natjecanja. U svakom slučaju rok zastare je, smatra Cogeco, prestao teći tijekom postupka pred Autoridade da Concorrência (Tijelo za tržišno natjecanje).

29.

Sud koji je uputio zahtjev sada želi provjeriti jesu li članak 498. CC‑a i članak 623. CPC‑a u skladu sa zahtjevima prava Unije. Priznaje da su činjenice glavnog postupka nastale još prije donošenja Direktive 2014/104 i a fortiori prije isteka roka za njezino prenošenje. Unatoč tomu, pita se, pozivajući se osobito na presude Van Duyn ( 16 ) i Mangold ( 17 ) kao i na obvezu lojalne suradnje država članica (članak 4. stavak 3. UEU‑a), ima li ta direktiva očekivani učinak koji sud mora uzeti u obzir pri donošenju svoje odluke u sporu između pojedinaca, osobito u sadašnjem trenutku kada je rok za prenošenje direktive davno istekao.

30.

Odlukom od 25. srpnja 2017., koja je zaprimljena 15. studenog 2017., Tribunal Judicial da Comarca de Lisboa (Sud sudskog okruga u Lisabonu, Portugal) Sudu je u skladu s člankom 267. UFEU‑a uputio sljedeća prethodna pitanja:

31.

U prethodnom postupku pred Sudom pisana očitovanja podnijeli su Cogeco, Sport TV, Controlinveste i NOS kao stranke u glavnom postupku te također Portugalska Republika, Talijanska Republika i Europska komisija. Iste su stranke, osim društva Controlinveste i Italije, sudjelovale i na raspravi koja je održana 15. studenoga 2018.

32.

Kao što naglašava sam sud koji je uputio zahtjev, glavni postupak pokazuje dvije posebnosti:

33.

U tim se okolnostima pri površnom razmatranju može postaviti pitanje je li ovaj zahtjev za prethodnu odluku zbog nepostojanja relevantnosti u cijelosti ili djelomično nedopušten.

34.

Međutim, valja podsjetiti da za zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje prava Unije, u skladu s ustaljenom sudskom praksom vrijedi pretpostavka relevantnosti ( 18 ). Usto, Sud samo vrlo iznimno utvrđuje nepostojanje relevantnosti postavljenih pitanja i to samo ako je očito ( 19 ).

35.

O tome se zasigurno ne može govoriti u ovom slučaju. Niti je Direktiva 2014/104 očito neprimjenjiva, niti je nedvojbeno da se u ovom slučaju ne može primijeniti članak 102. UFEU‑a.

36.

Najprije, što se tiče Direktive 2014/104, iz njezina članka 22. stavka 2. jasno proizlazi da se u svakom slučaju neke njezine odredbe svakako mogu primijeniti na tužbe koje su, kao tužba društva Cogeco o kojoj je ovdje riječ, pred nacionalnim sudovima podnesene u trenutku između stupanja na snagu direktive i isteka roka za prenošenje te koje za predmet imaju činjenice iz prošlosti. Mogu li se također primijeniti ovdje osobito sporni članci 9. i 10. Direktive 2014/104 na slučaj kao ovaj, nije pitanje dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, nego sadržajno pitanje na koje se može odgovoriti samo nakon cjelovitog razmatranja tih odredbi Direktive ( 20 ).

37.

U svakom slučaju, s obzirom na članak 22. stavak 2. Direktive 2014/104 ne može se argumentirati da odredbe te direktive očito nisu relevantne za glavni postupak.

38.

Što se tiče članka 102. UFEU‑a, točno je da je Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal) kao nadzorna instanca za odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje u ovom slučaju izričito utvrdio da ta odredba prava Unije „nije primjenjiva” na postupanje društva Sport TV, te je to u drugom stupnju kasnije potvrdio Tribunal da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal)

39.

Međutim, sama takva sudska odluka ne bi trebala dovesti do preuranjenog zaključka da ovaj slučaj očito nema veze s pravom Unije, bilo primarnim bilo sekundarnim pravom, te da stoga pitanja o članku 102. UFEU‑a od početka ne mogu biti relevantna.

40.

S jedne strane, naime s obzirom na sudsku praksu našeg Suda ( 21 ) postoje značajne dvojbe jesu li uopće nacionalni sudovi ovlašteni donijeti obvezujuću odluku da članak 102. UFEU‑a „nije primjenjiv” na konkretni pojedinačni slučaj – kao primjerice u ovom slučaju na postupanje društva Sport TV.

41.

S druge strane, nacionalni pravni okvir u Portugalu, naime, članak 623. CPC‑a, prema podacima suda koji je uputio zahtjev, u trenutku podnošenja tužbe društva Cogeco trebalo je još razumjeti tako da utvrđenje povrede pravila tržišnog natjecanja u odluci nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje za potrebe građanskopravnih postupaka za naknadu štete u svakom slučaju čini oborivu presumpciju. Iz takvog pravnog okvira proizlazi da sud koji je uputio zahtjev u skladu s nacionalnim pravom nije imao apsolutnu prepreku za to da, odstupajući od stajališta drugog suda u ranijem postupku o tržišnom natjecanju, smatra da je članak 102. UFEU‑a primjenjiv.

42.

U tom kontekstu u konačnici i prethodna pitanja o dokaznoj vrijednosti odluka nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje apsolutno imaju smisla. Naime, sud koji je uputio zahtjev u biti želi provjeriti da ga pravo Unije – osobito članak 9. stavak 1. Direktive 2014/104 – ne sprečava da odstupi od pravnog stajališta drugog suda koji je odlučivao o odluci nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o neprimjenjivosti članka 102. UFEU‑a te da primijeni tu odredbu primarnog prava Unije. To je pitanje koje se istinski odnosi na pravo Unije za čiji odgovor je nadležan Sud i koje može imati presudni značaj za sudbinu tužbe društva Cogeco u glavnom postupku.

43.

Sve u svemu, ne postoji razlog da se negira relevantnost pitanja o pravu Unije koja su podnesena Sudu i stoga u konačnici dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, u cijelosti ili djelomično.

44.

Pravo Unije prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda obvezuje nacionalni sud i da u sporovima između pojedinaca mora osigurati pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz odredaba prava Unije i osigurati njihov puni učinak ( 22 ). Zahtjev za prethodnu odluku Tribunala Judicial da Comarca de Lisboa (Sud sudskog okruga u Lisabonu) očito karakterizira nastojanje da se ispuni ta obveza iz prava Unije.

45.

Sa svojih ukupno šest pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita koji zahtjevi proizlaze iz prava Unije za građanske postupke između pojedinaca u kojima se pojavljuju pravna pitanja o zastari prava na naknadu štete zbog kršenja prava tržišnog natjecanja i dokazivanju takvih kršenja prava tržišnog natjecanja. Pritom se sud koji je uputio zahtjev ponajprije poziva na Direktivu 2014/104, osobito na njezine članke 9., 10. i 22. Međutim, ne ograničava se samo na te sekundarne odredbe, naprotiv, sud koji je uputio zahtjev u razmatranje izričito uzima i „primjenjiva opća načela prava Unije” i stoga, u konačnici, primarno pravo Unije. U primarnom pravu Unije osobito je utvrđena zabrana zlouporabe vladajućeg položaja (članak 102. UFEU‑a) koja je osobito relevantna za ovaj slučaj. Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor ( 23 ), sva pitanja o „primjenjivim općim načelima prava Unije” treba razumjeti na način da su pretežito usmjerena na članak 102. UFEU‑a i načelo djelotvornosti.

46.

U svakom od svojih šest prethodnih pitanja sud koji je uputio zahtjev se s, u većoj mjeri identičnom, formulacijom poziva na Direktivu 2014/104, na „primjenjiva opća načela prava Unije” ili na oboje. U tom kontekstu potrebno je najprije razjasniti sve eventualne dvojbe u pogledu primjenjivosti članka 102. UFEU‑a i Direktive.

47.

Članak 102. UFEU‑a, odnosno sadržajno jednak članak 82. UEZ‑a za razdoblje prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, nesumnjivo je rationae temporis primjenjiv na činjenice u glavnom postupku.

48.

Međutim, mogle bi postojati dvojbe o primjenjivosti rationae materiae članka 102. UFEU‑a u glavnom postupku, s obzirom na prethodno donesene presude obaju portugalskih sudova koji su u ovom slučaju odlučivali o zakonitosti odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o poslovnoj praksi društva Sport TV. Kao što je već navedeno, Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal) pritom je odstupio od stajališta Autoridade da Concorrência (Tijelo nadležno za tržišno natjecanje) te je izričito utvrdio da članak 102. UFEU‑a „nije primjenjiv” na postupanje društva Sport TV, što više nije osporavano u kasnijem žalbenom postupku pred Tribunal da Relação de Lisboa (Žalbeni sud, Portugal).

49.

Međutim, o tim se utvrđenjima ne smije donijeti pogrešan zaključak u presudama ostalih nacionalnih sudova na način da se na temelju njih sada i za sud koji je uputio zahtjev u postupku za naknadu štete s obvezujućim učinkom utvrđuje neprimjenjivost članka 102. UFEU‑a. Naime, u decentraliziranom sustavu provedbe kartelnog prava Unije nijedno nacionalno tijelo ne može dobiti ovlast da s obvezujućim učinkom za ostala nacionalna tijela ili čak za Europsku komisiju utvrdi neprimjenjivost članka 102. UFEU‑a ili da utvrdi da ne postoji zlouporabno postupanje u smislu te odredbe.

50.

U pogledu ovlasti nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje Sud je to već prije nekoliko godina u presudi Tele 2 Polska zaključio iz članka 5. Uredbe br. 1/2003 ( 24 ). Potonja odredba u slučaju nedostatnih naznaka o povredi članka 102. UFEU‑a ograničava ovlasti nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje na odlučivanje o tome da ne postoji temelj za pokretanje postupka. Dakle, nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje zabranjeno je donijeti značajno dalekosežnije utvrđenje da ne postoji povreda članka 102. UFEU‑a.

51.

Isto mora vrijediti ako nacionalni sudovi povodom pravnog lijeka, kao u ovom slučaju, uz izmjenu odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje dođu do zaključka da nedostaju određene pretpostavke za prihvaćanje povrede članka 102. UFEU‑a. I u tom slučaju ne smiju brzopleto članak 102. UFEU‑a proglasiti neprimjenjivim ili s obvezujućim učinkom za ostale postupke utvrditi da ne postoji povreda te odredbe prava Unije. Također, nadležnost nacionalnih sudova za primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a koja je ponovno potvrđena člankom 6. Uredbe br. 1/2003 ( 25 ) ne može dovesti do drukčijeg zaključka. U mjeri u kojoj takvi sudovi ne djeluju kao tijela nadležna za tržišno naatjecanje u smislu članka 5. Uredbe br. 1/2003, predmet njihovog preispitivanja može biti odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje u skladu sa zahtjevima iz članka 5. Uredbe br. 1/2003. Ne dovodeći u pitanje njihove ovlasti ispitivanja u skladu s nacionalnim pravom u takvom slučaju svakako je isključeno da njihova odluka ograničava nadležnost drugog suda, primjerice u okviru postupka za naknadu štete, prema članku 6. Uredbe br. 1/2013.

52.

Naime, ograničenje ovlasti nacionalnih tijela putem članka 5. Uredbe br. 1/2003 naposljetku treba osigurati da u sustavu decentralizirane provedbe pravila tržišnog natjecanja nijedno nadležno nacionalno tijelo ne ograničava drugo, također nadležno tijelo. Osobito se žrtvama povrede kartelnog prava treba omogućiti građanskopravno ostvarivanje naknade njihove eventualne štete ne samo u okviru takozvanih „follow‑on actions” (to jest s tužbama podnesenim nastavno na službeno utvrđenje kršenja pravila tržišnog natjecanja), nego i u okviru takozvanih „stand‑alone actions” (to jest tužbama podnesenim neovisno o eventualnim službenim utvrđenjima) ( 26 ). Taj cilj treba uzeti u obzir i u okviru članka 6. Uredbe br. 1/2003.

53.

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da u glavnom postupku samostalno donese potrebne zaključke o materijalnoj primjenjivosti članka 102. UFEU‑a – te osobito o prikladnosti poslovne prakse društva Sport TV za znatan utjecaj na trgovinu među državama članicama ( 27 ), a da pritom nije vezan prije donesenim zaključkom neprimjenjivosti članka 102. UFEU‑a drugog nacionalnog suda koji je ranije odlučivao o tom slučaju.

54.

Što se tiče Direktive 2014/104, dvojbena je, uz njezinu primjenjivost ratione materiae, prije svega njezina primjenjivost ratione temporis na glavni postupak.

55.

Područje primjene ratione materiae Direktive 2014/104 definira se njezinim člankom 1. u vezi s člankom 2.

56.

U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1. predmet su Direktive kršenja prava tržišnog natjecanja od strane poduzetnika ili udruženja poduzetnika te Direktiva sadržava pravila koja bi svakome trebala osigurati učinkovito ostvarivanje naknade za štetu nastalu zbog tih kršenja.

57.

Pojam „kršenje prava tržišnog natjecanja” se pak u članku 2. točki 1. Direktive detaljnije određuje na način da je riječ o kršenju članka 101. ili 102. UFEU‑a ili nacionalnog prava tržišnog natjecanja. Međutim, „nacionalno pravo tržišnog natjecanja” odnosi se u skladu s člankom 2. točkom 3. Direktive samo na odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju na isti slučaj i usporedno s pravom tržišnog natjecanja Unije.

58.

Iz zajedničkog tumačenja članka 1. stavka 1. i članka 2. točaka 1. i 3. proizlazi, dakle, da se materijalno područje primjene Direktive 2014/104 ograničava na sporove o zahtjevima za naknadu štete koji se – u svakom slučaju također – temelje na povredama kartelnog prava Unije. Zahtjevi koji se temelje isključivo na povredama nacionalnog prava tržišnog natjecanja, suprotno tomu, nisu obuhvaćena materijalnim područjem primjene Direktive. To se objašnjava ciljem Direktive kojom se prema njezinu članku 1. svakome želi osigurati jednakovrijedna zaštita na unutarnjem tržištu ( 28 ). Dovoljnu vezu s unutarnjim tržištem imaju samo slučajevi u kojima je ispunjena „klauzula o prekograničnoj prirodi utjecaja na trgovinu” iz članka 101. UFEU‑a odnosno članka 102. UFEU‑a, u kojima se dakle – barem potencijalno – može zaključiti o postojanju znatnog utjecaja na trgovinu među državama članicama.

59.

Kao što je prethodno navedeno ( 29 ), sud koji je uputio zahtjev u glavnom postupku nije spriječen primijeniti članak 102. UFEU‑a samo zbog toga jer je Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor) ranije u istom slučaju tu odredbu proglasio „neprimjenjivom”. Naprotiv, na nacionalnom sudu je da samostalno donese odluku o materijalnoj primjenjivosti članka 102. UFEU‑a – te time istodobno i odluku o materijalnoj primjenjivosti Direktive 2014/104.

60.

Vremensko područje primjene Direktive 2014/104 ograničeno je njezinim člankom 22. na način da se na materijalne odredbe za njezino prenošenje primjenjuje opća zabrana retroaktivnosti (vidjeti u tom pogledu članak 22. stavak 1. Direktive). Svi ostali nacionalni propisi za prenošenje – dakle osobito postupovni propisi – mogu se doduše svakako primijeniti na činjenice nastale prije stupanja na snagu Direktive, ali samo u okviru postupaka koji su pokrenuti nakon stupanja na snagu Direktive.

61.

Međutim, u slučaju odredaba članka 9. stavka 1. i članka 10. Direktive 2014/104 o kojima je ovdje riječ ne radi se o isključivo postupovnim odredbama.

62.

S jedne strane, dokazna vrijednost, koju u skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive treba pripisati odlukama nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje u pogledu dokazivanja kršenja članka 101. ili 102. UFEU‑a, pitanje je materijalnog prava.

63.

Također, s druge strane, prema neosporavanim navodima više stranaka u postupku, portugalsko pravo je u svakom slučaju svojedobno zastaru, na koju se odnosi članak 10. Direktive, također pripisivalo materijalnom pravu. Sve dok pitanje zastare zahtjeva za naknadu štete nije bilo usklađeno, portugalskom pravnom sustavu bilo je prepušteno takvo pripisivanje u materijalnom pravu ( 30 ). U kojoj mjeri je to pripisivanje, s obzirom na članak 22. stavak 2. Direktive 2014/104, dovedeno u pitanje u međuvremenu provedenim prenošenjem direktive ( 31 ), u konačnici nije potrebno ispitati, kao što pravilno naglašava nekoliko sudionika rasprave, jer takvi nacionalni propisi za prenošenje u svakom slučaju ne mogu „oživjeti” već prema ranijem pravnom uređenju zastarjele zahtjeve.

64.

Stoga iz članka 22. stavka 1. Direktive 2014/104 proizlazi da se ni članak 9. ni članak 10. te direktive ne mogu primijeniti na tužbu kao onu o kojoj se odlučuje u glavnom postupku, koja je doduše podnesena nakon stupanja na snagu Direktive, ali se odnosi na činjenice nastale prije donošenja i stupanja na snagu Direktive ( 32 ). Nadalje, članku 22. stavku 2. Direktive 2014/104 u svakom slučaju ne protivi se odredba o vremenskoj primjenjivosti propisa za prenošenje, prema kojima se postupovne odredbe predmetnog zakona ne primjenjuju na tužbe podnesene prije njegova stupanja na snagu ( 33 ).

65.

Svojim prvim pitanjem te podredno postavljenim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita, s jedne strane, može li Direktiva 2014/104, i s druge strane, mogu li „primjenjiva opća načela prava Unije” – dakle osobito članak 102. UFEU‑a – imati izravan učinak između privatnih osoba (između „pojedinaca”). Oba pitanja valja razmotriti zajedno.

66.

Što se tiče članka 102. UFEU‑a, u skladu s ustaljenom sudskom praksom zabrana zlouporabe vladajućeg položaja koja je utvrđena u toj odredbi primarnog prava proizvodi izravne učinke u odnosima među pojedincima i stvara prava za pojedince koje nacionalni sudovi moraju očuvati ( 34 ).

67.

Suprotno tomu, drukčije vrijedi u slučaju kao što je ovaj s odredbama Direktive 2014/104.

68.

Zasigurno direktive također mogu proizvoditi izravni učinak, kada je – što se ovdje u međuvremenu dogodilo – istekao rok za njihovo prenošenje i kada su osim toga predmetne odredbe direktive sadržajno gledajući bezuvjetne i dovoljno precizne ( 35 ). Međutim, u skladu je s ustaljenom sudskom praksom, da direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu ( 36 ).

69.

Nadalje, Direktiva 2014/104 ne može imati takozvani „effet d’exclusion” ( 37 ) na način da nacionalne odredbe kao članak 498. CC‑a i članak 623. CPC‑a koje nisu u skladu s Direktivom u sporu između pojedinaca jednostavno ostanu neprimijenjene. Sud je nedavno jasno odbio teoriju „effet d’exclusion” te je presudio da nacionalni sud u sporu između pojedinaca nije dužan, samo na temelju prava Unije, ne primijeniti odredbe svojeg nacionalnog prava koje su u suprotnosti s odredbama te direktive ( 38 ).

70.

Usto u ovom slučaju vrijedi da direktiva teško može naći primjenu izvan njezinih vremenskih granica primjene. Budući da činjenice glavnog postupka, kao što je već navedeno ( 39 ), nisu obuhvaćene rationae temporis člancima 9. i 10. Direktive, stranke se pred nacionalnim sudom ne mogu pozivati na te odredbe direktive.

71.

Stoga kao odgovor na prvo prethodno pitanje treba utvrditi:

članak 102. UFEU‑a u odnosima između pojedinaca proizvodi izravne učinke. Suprotno tomu, članci 9. i 10. Direktive 2014/104 ne mogu se izravno primijeniti na spor između pojedinaca u kojem je građanskopravna tužba podnesena prije isteka roka za prenošenje te direktive i koji se odnosi na činjenice nastale prije stupanja na snagu direktive.

72.

Drugo prethodno pitanje odnosi se na zastaru zahtjeva za naknadu štete prema nacionalnom pravu. Sud koji je uputio zahtjev želi znati protivi li se, s jedne strane, Direktivi 2014/104 i, s druge strane, „primjenjivim općim načelima prava Unije” sustav zastare kao portugalski u skladu s člankom 498. stavkom 1. CC‑a, prema kojem zastara za građanskopravne tužbe za naknadu štete iz izvanugovorne odgovornosti iznosi tri godine, te počinje teći samim saznanjem oštećenika o nastanku štete i ne poznaje mogućnost zastoja ili prekida tijekom upravnog postupka u tijeku pred nacionalnim tijelom nadležnim za tržišno natjecanje.

73.

Budući da je ovaj slučaj, kao što je već navedeno, izvan područja primjene ratione temporis Direktive 2014/104 i osobito njezina članka 10., odredba o zastari kao ona članka 498. stavka 1. CC‑a u glavnom postupku može se procjenjivati samo u odnosu na opća načela prava Unije, ali ne u odnosu na Direktivu.

74.

U pogledu općih načela prava Unije valja napomenuti da su tijela nadležna za tržišno natjecanje i sudovi država članica dužni primijeniti članke 101. UFEU‑a i 102. UFEU‑a te osigurati njihovu djelotvornu primjenu u javnom interesu kada su činjenice obuhvaćene pravom Unije ( 40 ). Stoga, ako sud koji je uputio zahtjev ustanovi da su poslovne prakse društva Sport TV mogle znatno utjecati na trgovinu među državama članicama, mora u glavnom postupku primijeniti članak 102. UFEU‑a te osigurati djelotvorno ostvarivanje prava oštećenika na naknadu njihove štete nastale zbog zlouporabe vladajućeg položaja ( 41 ).

75.

Sve dok se ne primjenjuje usklađenost ostvarena Direktivom 2014/104, provedba tog prava na naknadu štete se nadalje provodi prema unutarnjem pravnom poretku pojedine države članice, pri čemu se moraju poštovati načela ekvivalentnosti i učinkovitosti ( 42 ).

76.

Budući da se odredba o zastari članka 498. CC‑a, prema suglasnim navodima stranaka u postupku, jednako primjenjuje na zahtjeve za naknadu štete na temelju prava Unije kao i na zahtjeve prema nacionalnom pravu, u ovom slučaju ne može se prihvatiti postojanje povrede načela ekvivalentnosti.

77.

Suprotno tomu, pitanje je li navedena odredba o zastari u skladu s načelom djelotvornosti koje predviđa da nacionalni propisi ne smiju činiti gotovo nemogućim ili pretjerano teškim korištenje prava zajamčenih pravnim poretkom Unije ( 43 ) zahtijeva sveobuhvatno ispitivanje.

78.

Samu okolnost da nacionalna odredba kao što je članak 498. stavak 1. CC‑a zahtjev za naknadu štete na temelju izvanugovorne odgovornosti podvrgava zastari od tri godine, teško se može smatrati povredom načela djelotvornosti. Naime, za potencijalne oštećenike tri godine je dovoljno vremena da istaknu svoje zahtjeve za naknadu štete na temelju prava Unije putem tužbe pred nacionalnim građanskim sudom.

79.

Točno je da je u međuvremenu člankom 10. stavkom 3. Direktive 2014/104 za tužbe za naknadu štete u području kartelnog prava uveden velikodušniji zastarni rok od najmanje pet godina. Međutim, to ne znači da bi dosad na nacionalnoj razini primjenjivi kraći zakonski zastarni rok od početka činio gotovo nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava na naknadu štete zbog povrede pravila tržišnog natjecanja.

80.

Usklađenim zastarnim rokom od najmanje pet godina, kao što je sada predviđen člankom 10. stavkom 3. Direktive 2014/104, zakonodavac Unije poduzeo je korak za poboljšanje pravne zaštite oštećenika povreda kartelnog prava. Ta odredba Direktive nikako se ne može smatrati pukom kodifikacijom onoga što ionako dosad – implicitno – proizlazi iz primarnog prava, osobito iz članka 102. UFEU‑a i načela djelotvornosti.

81.

Međutim, kao što Komisija pravilno ističe, pri ispitivanju djelotvornosti nije dovoljno izolirano razmatrati pojedine elemente nacionalnog sustava zastare. Naprotiv, ključna je ocjena tog sustava u njegovoj cjelini ( 44 ).

82.

U tom kontekstu valja naglasiti da nacionalna odredba kao portugalska iz članka 498. stavka 1. CC‑a ne služi samo ograničavanju zastare na tri godine. Naprotiv, tu odredbu karakterizira činjenica da zastara počinje teći neovisno o tome zna li oštećenik identitet odgovorne osobe i ukupni opseg štete. S druge strane, ta odredba ne predviđa nikakav zastoj ili prekid zastare za vrijeme trajanja postupka u tijeku pred nacionalnim tijelom nadležnim za tržišno natjecanje ( 45 ).

83.

Smatram da početak tijeka zastare bez znanja o počinitelju štete i opsegu štete, kao i nepostojanje zastoja ili prekida zastare tijekom postupka pred tijelom nadležnim za tržišno natjecanje, mogu učiniti pretjerano teškim ostvarivanje prava na naknadu štete u području kartelnog prava.

84.

S jedne strane, znanje o odgovornoj osobi upravo je u kartelnom pravu neophodno za uspješno isticanje izvanugovornih zahtjeva za naknadu štete, osobito putem tužbe. Naime, poduzeća koja su odgovorna za kršenja pravila tržišnog natjecanja najčešće su organizirana kao pravne osobe koje su nerijetko povezane u grupe poduzeća ili grupe društava koje su vrlo netransparentne za vanjske promatrače te usto tijekom vremena mogu biti predmet restrukturiranja.

85.

S druge strane, odgovarajuća pravna ocjena povreda pravila tržišnog natjecanja u brojnim slučajevima zahtijeva ocjenu složenih ekonomskih okolnosti kao i internih poslovnih dokumenata koji nerijetko postaju poznati tek s radom tijela nadležnih za tržišno natjecanje ( 46 ).

86.

U tim je okolnostima prvo prethodno pitanje dopušteno.

Članku 102. UFEU‑a u vezi s načelom djelotvornosti prava Unije protivi se odredba kao članak 498. stavak 1. portugalskog Građanskog zakonika, koja za izvanugovorne zahtjeve za naknadu štete zbog zlouporabe vladajućeg položaja utvrđuje zastaru od tri godine koja počinje teći i kada oštećeniku još nije poznata odgovorna osoba kao ni ukupni opseg štete, te koja tijekom postupka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje za ispitivanje i kažnjavanje takvog kršenja ne zastaje niti se prekida.

87.

Treće prethodno pitanje odnosi se na dokazivanje povrede tržišnog natjecanja koja se traži za naknadu štete. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se, s jedne strane, Direktivi 2014/104 i, s druge strane, „primjenjivim općim načelima prava Unije” odredba kao što je portugalska u skladu s člankom 623. CPC‑a prema kojoj pravomoćno utvrđenje kršenja prava tržišnog natjecanja u postupku utvrđivanja upravnog prekršaja nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje nema nikakav utjecaj u građanskopravnim postupcima naknade štete ili je samo oboriva pretpostavka.

88.

Budući da je ovaj slučaj, kao što je već navedeno, izvan područja primjene ratione temporis Direktive 2014/104 i osobito njezina članka 9., odredba o dokazivanju kao što je ona članka 623. CPC‑a u glavnom postupku može se procjenjivati samo u odnosu na opća načela prava Unije, ali ne u odnosu na Direktivu.

89.

U pogledu općih načela prava Unije valja napomenuti, kao što je već učinjeno u okviru odgovora na drugo pitanje ( 47 ), da su tijela nadležna za tržišno natjecanje i sudovi država članica dužni primijeniti članke 101. UFEU‑a i 102. UFEU‑a te osigurati njihovu djelotvornu primjenu u javnom interesu kada su činjenice obuhvaćene pravom Unije. Stoga, ako sud koji je uputio zahtjev ustanovi da su poslovne prakse društva Sport TV mogle znatno utjecati na trgovinu među državama članicama, mora u glavnom postupku primijeniti članak 102. UFEU‑a te osigurati djelotvorno ostvarivanje prava oštećenika na naknadu njihove štete nastale zbog zlouporabe vladajućeg položaja.

90.

Sve dok se ne primjenjuje usklađeno rješenje ostvareno Direktivom 2014/104, provedba tog prava na naknadu štete i nadalje se provodi prema unutarnjem pravnom poretku pojedine države članice, pri čemu se moraju poštovati načela ekvivalentnosti i učinkovitosti ( 48 ).

91.

Budući da se odredba o zastari članka 498. CC‑a, prema suglasnim navodima stranaka u postupku jednako primjenjuje, na zahtjeve za naknadu štete na temelju prava Unije kao i na zahtjeve prema nacionalnom pravu, u ovom slučaju ne može se prihvatiti postojanje povrede načela ekvivalentnosti.

92.

Što se tiče načela djelotvornosti, valja napomenuti da je članak 623. CPC‑a prema navodima suda koji je uputio zahtjev moguće tumačiti na dva različita načina: u smislu da utvrđenje nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o kršenju pravila tržišnog natjecanja kao upravnom prekršaju nema nikakav učinak u građanskopravnom postupku naknade štete, ili na način da iz tog utvrđenja proizlazi samo oboriva presumpcija o postojanju takve povrede tržišnog natjecanja.

93.

S jedne strane, učinilo bi pretjerano teškim ostvarivanje prava na naknadu štete zbog povrede članka 102. UFEU‑a ako se pripremnim aktima tijela nadležnog za tržišno natjecanje u građanskopravnom postupku za naknadu štete ne bi priznao nikakav učinak. S obzirom na osobitu složenost mnogih povreda kartelnog prava i praktične poteškoće za oštećenike da te povrede dokažu, načelo djelotvornosti nalaže da se pravomoćnom utvrđenju nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o kršenju prizna barem učinak indicije u postupku naknade štete.

94.

S druge strane, iz načela djelotvornosti kao takvom teško se može zaključiti da zlouporaba vladajućeg položaja u građanskopravnom postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudom uvijek mora biti neoborivo utvrđena čim je nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje pravomoćno utvrdilo takvo kršenje prava tržišnog natjecanja.

95.

Uvođenjem neoborive presumpcije, kao što je sad predviđena u članku 9. stavku 1. Direktive 2014/104, zakonodavac Unije je učinio korak prema poboljšanju pravne zaštite oštećenika povreda kartelnog prava. Ta odredba Direktive nikako se ne može smatrati pukom kodifikacijom onoga što ionako dosad – implicitno – proizlazi iz primarnog prava, osobito iz članka 102. UFEU‑a i načela djelotvornosti.

96.

Prije početka primjene članka 9. Direktive 2014/104 na temelju prava Unije u postupcima pred nacionalnim sudovima samo je odlukama Europske komisije trebalo priznati obvezujući učinak. Taj posebni obvezujući učinak koji proizlazi iz članka 16. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 kao i iz presude Masterfoods ( 49 ), obrazlaže se ključnom ulogom Komisije u oblikovanju politike tržišnog natjecanja na europskom unutarnjem tržištu i u konačnici također nadređenosti prava Unije kao i obvezujućom naravi odluka institucija Unije. On se ne može na jednak način proširiti na odluke nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, osim ako to zakonodavac Unije izričito utvrdi, kao što je učinio za ubuduće s člankom 9. Direktive 2014/104.

97.

Sve u svemu se stoga o trećem pitanju može utvrditi:

članku 102. UFEU‑a u vezi s načelom djelotvornosti protivi se tumačenje odredbe kao što je članak 623. portugalskog Zakona o parničnom postupku, prema kojem pravomoćno utvrđenje nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o zlouporabi vladajućeg položaja nema nikakav učinak u građanskopravnom postupku za naknadu štete. Suprotno tomu, ta je odredba spojiva s člankom 102. UFEU‑a i načelom djelotvornosti ako se razumije na način da u kasnijem građanskopravnom postupku za naknadu štete iz takvog pravomoćnog utvrđenja nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje proizlazi oboriva presumpcija zlouporabe vladajućeg položaja.

98.

Svojim četvrtim pitanjem kao i podredno postavljenim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita o sadržaju i granicama njegove obveze tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije, osobito odredbi kao što su članak 498. stavak 1. CC‑a i članak 623. CPC‑a. Oba ta pitanja valja razmotriti zajedno.

99.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna djelotvornost prava Unije i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se tim pravom nastoji postići ( 50 ), jednako za tumačenje u skladu sa sekundarnim pravom, osobito u skladu s direktivom ( 51 ).

100.

Međutim, načelo usklađenog tumačenja može imati učinak samo unutar područja primjene odredbe prava Unije o kojoj je riječ u pojedinom slučaju. Posebno u odnosu na Direktivu 2014/104 to znači da u ovom slučaju nikako ne može postojati obveza tumačenja u skladu s direktivom, jer su činjenice u glavnom postupku, kao što je već navedeno ( 52 ), izvan vremenskog područja primjene te direktive kako ga definira članak 22.

101.

Točno je da u skladu s ustaljenom sudskom praksom postoji zabrana postupanja suprotno ciljevima direktive tako da se države članice u roku za prijenos direktive moraju suzdržati od svih radnji koje mogu ozbiljno ugroziti njome propisani rezultat ( 53 ). Proizlazi da se, od datuma stupanja na snagu direktive, tijela država članica kao i nacionalni sudovi moraju suzdržavati, koliko je god moguće, od tumačenja nacionalnog prava na način koji bi mogao ozbiljno ugroziti, nakon što razdoblje za njezin prijenos istekne, postizanje ciljeva iz te direktive ( 54 ). U slučaju Direktive 2014/104 koja je ovdje predmet interesa, cilj zakonodavca Unije je izbjegavanje retroaktivne primjene usklađenih propisa o zastari prava na naknadu štete i dokaznoj vrijednosti odluka nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, bilo zato jer se radi o materijalnopravnim propisima na koje se primjenjuje zabrana retroaktivnosti u skladu s člankom 22. stavkom 1. Direktive 2014/104, bilo zato što je nacionalni zakonodavac pri prenošenju Direktive u svakom slučaju poštovao granice moguće retroaktivnosti ostalih propisa u skladu s člankom 22. stavkom 2. Direktive ( 55 ). Stoga se ni iz zabrane postupanja suprotno ciljevima direktive ne može izvesti obveza suda koji je uputio zahtjev da u slučaju kao što je ovaj postigne rezultat u skladu s direktivom.

102.

Međutim, ako sud koji je uputio zahtjev ustanovi da su poslovne prakse društva Sport TV mogle znatno utjecati na trgovinu među državama članicama ( 56 ), mora u glavnom postupku potpuno neovisno o Direktivi 2014/104 primijeniti zabranu zlouporabe vladajućeg položaja iz prava Unije te tada nacionalno pravo – osobito članak 498. stavak 1. CC‑a i članak 623. CPC‑a – tumačiti i primijeniti u skladu s člankom 102. UFEU‑a kao i načelom djelotvornosti.

103.

U pogledu dokazne vrijednosti odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje to konkretno znači da nacionalni sud tu odluku ne smije brzopleto zanemariti, nego joj mora – kao što je već navedeno ( 57 ) – u okviru članka 623. CPC‑a priznati barem učinak indicije.

104.

Što se tiče zastare zahtjeva za naknadu štete iz izvanugovorne odgovornosti, iz načela usklađenog tumačenja proizlazi da nacionalni sud pri tumačenju i primjeni odredbe kao što je članak 498. stavak 1. CC‑a mora uzeti u obzir cilj učinkovite provedbe zahtjeva za naknadu štete zbog zlouporabe vladajućeg položaja, i to u pogledu na početak, trajanje i eventualne razloge za zastoj ili prekid zastare.

105.

Međutim, načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava ograničeno je općim načelima prava i ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava ( 58 ). To u ovom slučaju konkretno znači da na temelju prava Unije ne postoji obveza nacionalnog suda da, suprotno tekstu članka 498. stavka 1. CC‑a i eventualnih drugih odredbi nacionalnog prava koje se primjenjuju na zastaru, početak zastare odgodi do saznanja o odgovornoj osobi i o punom opsegu štete, da zastaru utvrdi u trajanju dužem od tri godine ili da prizna potpuno novi razlog za zastoj ili prekid zastare koji nije predviđen nacionalnim zakonom.

106.

Stoga ukratko o četvrtom i peto prethodnom pitanju treba utvrditi:

ako se građanskopravna tužba za naknadu štete odnosi na činjenice koje su izvan vremenskog područja primjene Direktive 2014/104, ne postoji obveza tumačenja nacionalnog prava u skladu s tom direktivom. To ne dovodi u pitanje obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s člankom 102. UFEU‑a ako je potonji primjenjiv, te u skladu s načelom djelotvornosti ako se pritom poštuju opća načela prava Unije te se pravo Unije ne koristi kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava.

107.

S obzirom na prethodno navedena izlaganja predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku Tribunal Judicial da Comarca de Lisboa (Sud sudskog okruga u Lisabonu, Španjolska) odgovori na sljedeći način: