PRESUDA SUDA

18. prosinca 1997.(*)

„Direktiva 91/156/EEZ – Rok za prenošenje − Učinci – Pojam otpada“

U predmetu C-129/96,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 177. Ugovora o EZ-u, koji je Sudu uputio Conseil d'État (Belgija), o tumačenju članaka 5. i 189. Ugovora o EEZ-u i članka 1. točke (a) Direktive Vijeća 75/442/EEZ od 15. srpnja 1975. o otpadu (SL L 194, str. 39.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 91/156/EEZ od 18. ožujka 1991. (SL L 78, str. 32.), u postupku

Inter-Environnement Wallonie ASBL

protiv

Région wallonne,

SUD,

u sastavu: G. C. Rodríguez Iglesias, predsjednik, C. Gulmann, H. Ragnemalm i R. Schintgen, predsjednici vijeća, G. F. Mancini, J. C. Moitinho de Almeida, P. J. G. Kapteyn, J. L. Murray, D. A. O. Edward, J.-P. Puissochet, G. Hirsch, P. Jann i L. Sevón (izvjestitelj), suci,

nezavisni odvjetnik: F. G. Jacobs,

tajnik: H. von Holstein, zamjenik tajnika,

uzimajući u obzir pisana očitovanja koja su podnijeli:

–        za Inter-Environnement Wallonie ASBL, Jacques Sambon, odvjetnik, član odvjetničke komore u Bruxellesu,

–        za belgijsku vladu, Jan Devadder, viši savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, vanjske trgovine i suradnje u razvoju, u svojstvu agenta,

–        za njemačku vladu, Ernst Röder, Ministerialrat u saveznom ministarstvu gospodarstva i Bernd Kloke, Oberregierungsrat u istom ministarstvu, u svojstvu agenata,

–        za francusku vladu, Jean-François Dobelle, zamjenik direktora u Direkciji za pravne poslove Ministarstva vanjskih poslova i Romain Nadal, zamjenik tajnika vanjskih poslova u istome ministarstvu, u svojstvu agenata,

–        za nizozemsku vladu, Adriaan Bos, pravni savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, u svojstvu agenta,

–        za vladu Ujedinjene Kraljevine, John E. Collins, Assistant Treasury Solicitor, u svojstvu agenta, uz asistenciju Derricka Wyatta, QC,

–        za Komisiju Europskih zajednica, Maria Condou Durande, članica pravne službe, u svojstvu agenta,

uzimajući u obzir izvještaj za raspravu,

saslušavši usmena očitovanja Inter-Environnement Wallonie ASBL, koje je zastupao Jacques Sambon; francuske vlade, koju su zastupali Jean-François Dobelle i Romain Nadal; nizozemske vlade, koju je zastupao Johannes Steven van den Oosterkamp, zamjenik pravnog savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova, u svojstvu agenta; vlade Ujedinjene Kraljevine, koju je zastupao Derrick Wyatt, QC i Komisije, koju je zastupala Maria Condou Durande, na raspravi održanoj 5. veljače 1997.,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 24. travnja 1997.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Presudom od 29. ožujka 1996., koju je Sud zaprimio 23. travnja 1996. Conseil d'État (Belgija) uputio je na temelju članka 177. Ugovora o EZ-u dva prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje članaka 5. i 189. Ugovora o EEZ-u i članka 1. točke (a) Direktive Vijeća 75/442/EEZ od 15. srpnja 1975. o otpadu (SL L 194, str. 39.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 91/156/EEZ od 18. ožujka 1991. (SL L 78, str. 32.).

2        Pitanja su postavljena u okviru tužbe za poništenje koju je podnijelo neprofitno udruženje Inter-Environnement Wallonie (u daljnjem tekstu: Inter-Environnement Wallonie) protiv Odluke regionalne izvršne vlasti Valonije od 9. travnja 1992. o toksičnom i opasnom otpadu (u daljnjem tekstu: odluka).

 Propisi Zajednice

3        Cilj Direktive 75/442 usklađivanje je nacionalnih zakonodavstava o pitanju zbrinjavanja otpada. Ta je direktiva izmijenjena Direktivom 91/156.

4        Direktiva 75/442, kako je izmijenjena Direktivom 91/156, pojam otpada određuje u članku 1. točki (a):

„U smislu ove direktive:

a)      „otpad“ je svaka tvar ili predmet u kategorijama navedenima u Prilogu I. koji posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti.

Komisija će, djelujući u skladu s postupkom propisanim člankom 18., najkasnije do 1. travnja 1993. utvrditi popis otpada koji ulazi u kategorije navedene u Prilogu I. Popis će se povremeno iznova ispitati i po potrebi ispraviti prema istom postupku.“ [neslužbeni prijevod]

5        Popis spomenut u prethodnoj odredbi donesen je Odlukom Komisije 94/3/EZ od 20. prosinca 1993. kojom se utvrđuje popis otpada na temelju članka 1. točke (a) Direktive 75/442 (SL 1994, L 5, str. 15.). U točki 3. uvodne napomene tog popisa navedeno je kao prvo da nije riječ o taksativnom popisu i kao drugo da činjenica da se neki materijal nalazi na tom popisu ima učinak samo ako taj materijal odgovara definiciji otpada.

6        Članak 9. stavak 1. i članak 10. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, propisuju da svaka ustanova ili poduzeće koje obavlja postupke iz Priloga II. A ili Priloga II. B mora ishoditi dozvolu nadležnog tijela. Prilog II. A uređuje postupke zbrinjavanja, dok su u Prilogu II. B navedeni postupci koji mogu dovesti do oporabe.

7        Članak 11. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, propisuje iznimku od obveze ishođenja dozvole:

„1. Ne dovodeći u pitanje Direktivu Vijeća 78/319/EEZ od 20. ožujka 1978. o toksičnom i opasnom otpadu [SL L 84, str. 43.], kako je posljednje bila izmijenjena Aktom o pristupanju Španjolske i Portugala, od ishođenja dozvole iz članka 9. ili 10. mogu se osloboditi:

a)      ustanove ili poduzeća koja sama osiguravaju zbrinjavanje vlastitog otpada na mjestu proizvodnje

i

b)      ustanove ili poduzeća koja provode oporabu otpada.

Ovo se izuzeće primjenjuje samo ako su:

–        nadležna tijela usvojila opća pravila za svaku vrstu postupka, koja utvrđuju vrste i količine otpada i uvjete pod kojima za postupak nije potrebno ishoditi dozvolu

i

–      vrste ili količine otpada i načini zbrinjavanja ili oporabe takvi da ispunjavaju uvjete iz članka 4.

2. Ustanove ili poduzeća navedena u stavku 1. dužna su upisati se u evidenciju kod nadležnih tijela.

[…]“ [neslužbeni prijevod]

8        Članak 4. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, propisuje:

„Države članice dužne su poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale da se oporaba ili zbrinjavanje otpada provodi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi, bez korištenja postupaka ili načina koji bi mogli štetiti okolišu, i to osobito na način da se:

–        ne ugrožava voda, zrak, tlo ili biljke i životinje,

–        ne uzrokuju neugodnosti u pogledu buke ili neugodnih mirisa,

–        ne šteti krajoliku ili mjestu od posebnog interesa.

[…]“ [neslužbeni prijevod]

9        Sukladno članku 2. stavku 1. prvom podstavku Direktive 91/156, države članice dužne su donijeti zakone, propise i upravne odredbe kako bi se uskladile s tom direktivom najkasnije do 1. travnja 1993. i o tome odmah obavijestiti Komisiju. U drugom podstavku tog stavka pojašnjeno je da „kad države članice usvoje navedene odredbe, u njima mora biti sadržana naznaka koja upućuje na ovu direktivu ili moraju sadržavati takvu naznaku prilikom službene objave. Odluku o načinu na koji će biti upućeno na direktivu donose države članice“.

10      Direktiva Vijeća 91/689/EEZ od 12. prosinca 1991. o opasnom otpadu (SL L 377, str. 20.) u članku 1. stavku 3. upućuje na definiciju otpada iz Direktive 75/442, a u članku 1. stavku 4. sadrži definiciju opasnog otpada.

11      Članak 3. stavci 1. i 2. Direktive 91/689 glase:

„1. Iznimka od obveze ishođenja dozvole koja se odnosi na ustanove i poduzeća koja osiguravaju zbrinjavanje vlastitog otpada, navedena u članku 11. stavku 1. točki (a) Direktive 75/442/EEZ, ne primjenjuje se na opasni otpad obuhvaćen ovom direktivom.

2. Sukladno članku 11. stavku 1. točki (b) Direktive 75/442/EEZ, država članica može propisati iznimku od odredbi članka 10. navedene direktive za ustanove ili poduzeća koja osiguravaju oporabu otpada obuhvaćenoga ovom direktivom:

–        – ako ta država članica donese opća pravila u kojima su navedene vrste i količine dotičnog otpada i točno određeni posebni uvjeti (granične vrijednosti opasnih tvari sadržanih u otpadu, granične vrijednosti emisija i vrsta postupka) i druge uvjete za provođenje različitih vrsta oporabe,

–        – ako su vrste ili količine otpada i načini oporabe u skladu s uvjetima propisanima u članku 4. Direktive 75/442/EEZ.“ [neslužbeni prijevod]

12      Člankom 11. Direktive 91/689 stavljena je s danom 12. prosinca 1993. izvan snage Direktiva Vijeća 78/319/EEZ od 20. ožujka 1978. o toksičnom i opasnom otpadu (SL L 84, str. 43.). Međutim, članak 1. Direktive Vijeća 94/31/EZ od 27. lipnja 1994. o izmjeni Direktive 91/689 (SL L 168, str. 28.) odgodio je stavljanje izvan snage Direktive 78/319 do 27. lipnja 1995.

 Nacionalni propis

13      Dekret regionalnog valonskog vijeća od 5. srpnja 1985. o otpadu, kako je izmijenjen Dekretom od 25. srpnja 1991. (u daljnjem tekstu: dekret), definira otpad u članku 3. točki 1. kako slijedi:

„Otpad su sve tvari ili predmeti u kategorijama navedenima u Prilogu I. koje posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti“.

14      Članak 5. stavak 1. odluke glasi:

„Za instaliranje i korištenje posebne naprave za skupljanje, prethodnu obradu, zbrinjavanje ili oporabu toksičnog i opasnog otpada, koja nije uključena u postupak industrijske proizvodnje, potrebno je ishoditi dozvolu…“

15      Odluka se u svojoj preambuli osobito poziva na dekret, Direktivu 75/442, kako je izmijenjena, te na direktive 78/319 i 91/689. Člankom 86. odluke propisano je da stupa na snagu danom objave u Moniteur belge. Odluka je objavljena 23. lipnja 1992.

 Činjenice glavnog postupka

16      Inter-Environnement Wallonie je tužbom podnesenom 21. kolovoza 1992. od Conseil d'État (Belgija) ponajprije zahtijevao poništenje svih odredbi odluke, a podredno poništenje nekih odredbi te odluke.

17      Conseil d'État je već u presudi kojom je uputio prethodno pitanje odlučio o pet od šest tužbenih razloga koje je postavio Inter-Environnement Wallonie te poništio neke odredbe te odluke.

18      U okviru preostalog tužbenog razloga Inter-Environnement Wallonie tvrdi da je člankom 5. stavkom 1. odluke povrijeđen članak 11. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, i članak 3. Direktive 91/689 time što je iz sustava obveze ishođenja dozvole isključio postupke instaliranja i korištenja posebne naprave za skupljanje, prethodnu obradu, zbrinjavanje ili oporabu toksičnog ili opasnog otpada kad je ta naprava „uključena u postupak industrijske proizvodnje“.

19      U prvom dijelu tog tužbenog razloga Inter-Environnement Wallonie ističe da članak 11. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, u vezi s člankom 3. Direktive 91/689, dopušta propisivanje iznimke od obveze ishođenja dozvole za poduzeća koja osiguravaju oporabu otpada samo pod uvjetima određenima tim odredbama i ako su se ta poduzeća upisala u evidenciju kod nadležnih tijela.

20      U tom pogledu Conseil d'État smatrao je da je članak 5. stavak 1. odluke doista protivan članku 11. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, u vezi s člankom 3. Direktive 91/689.

21      Tvrdeći da je odluka donesena u trenutku kada još nije protekao rok koji je za njezino prenošenje bio određen direktivom, postavlja si pitanje u kojoj mjeri tijekom tog razdoblja država članica može donijeti akt koji je protivan direktivi. Dodaje da negativan odgovor na to pitanje, kakav predlaže Inter-Environnement Wallonie, nije u skladu s pravilom prema kojem se zakonitost nekog akta ocjenjuje prema trenutku njegovog donošenja.

22      U drugom dijelu tužbenoga razloga Inter-Environnement Wallonie ističe da je iznimka propisana člankom 5. stavkom 1. odluke protivna dekretu koji, prema njegovom mišljenju, ne predviđa iznimku za postupke koji su uključeni u industrijski postupak.

23      U tom pogledu Conseil d'État ustvrđuje da je svrha članka 3. točke 1. dekreta i priloga na koji potonji upućuje vjeran prijenos Direktive 75/442, kako je izmijenjena. Međutim, iako iz sudske prakse Suda proizlazi da su otpad sve tvari ili predmeti koje posjednik odbacuje ili ih mora odbaciti, a da pritom nema namjeru isključiti njihovu ponovnu gospodarsku upotrebu od strane trećih osoba, ta sudska praksa ne omogućuje utvrđenje predstavlja li neka tvar ili predmet iz članka 1. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, koji je neposredno ili posredno uključen u postupak industrijske proizvodnje, otpad u smislu članka 1. točke (a) te direktive.

24      U tim je okolnostima Conseil d'État Sudu postavio sljedeća prethodna pitanja:

„1.       Je li člancima 5. i 189. Ugovora o EEZ-u protivno to da države članice donesu odredbu koja je protivna Direktivi 75/442/EEZ od 15. srpnja 1975. o otpadu, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 91/156/EEZ od 18. ožujka 1991., tijekom trajanja roka za njezino prenošenje?

Je li tim istim odredbama Ugovora protivno to da država članica donese i da u njoj stupi na snagu pravno pravilo koje predstavlja prijenos navedene direktive, ali čije se odredbe čine protivnima zahtjevima te direktive?

2.       Je li tvar iz Priloga I. Direktivi Vijeća 91/156/EEZ od 18. ožujka 1991. o izmjeni Direktive 75/442/EEZ o otpadu, koja je neposredno ili posredno uključena u postupak industrijske proizvodnje, otpad u smislu članka 1. točke (a) te direktive?“

 Drugo pitanje

25      Svojim drugim pitanjem, koje valja najprije ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita isključuje li činjenica da je neka tvar neposredno ili posredno uključena u postupak industrijske proizvodnje tu tvar iz pojma „otpad“ u smislu članka 1. točke (a) Direktive 75/442, kako je izmijenjena.

26      Iz teksta članka 1. točke (a) Direktive 75/442, kako je izmijenjena, ponajprije proizlazi da područje primjene pojma otpad ovisi o značenju izraza „odbaciti“.

27      Nadalje, iz odredbi Direktive 75/442, kako je izmijenjena, a osobito iz članaka 4. i 8. do 12. kao i iz Priloga II. A i II. B, proizlazi da taj izraz istodobno obuhvaća kako zbrinjavanje tako i oporabu neke tvari ili predmeta.

28      Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 58. do 61. svojeg mišljenja, popis kategorija otpada iz Priloga I. Direktivi 75/442, kako je izmijenjena, i postupci zbrinjavanja i oporabe navedeni u Prilozima II. A i II. B istoj direktivi upućuju na to da pojam „otpad“ načelno ne isključuje nijednu vrstu ostataka, industrijskih nusproizvoda ili drugih tvari koje nastaju prilikom postupka proizvodnje. Uostalom, tu tvrdnju potkrepljuje i popis otpada koji je Komisija utvrdila Odlukom 94/3.

29      U tom pogledu valja najprije pojasniti da se, kao što posebice proizlazi iz članaka 9. do 11. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, ta direktiva ne primjenjuje samo na zbrinjavanje i oporabu otpada od strane poduzeća koja su za te postupke specijalizirana već i na zbrinjavanje i oporabu otpada od strane poduzeća koja su taj otpad proizvela, na mjestu gdje se njihova proizvodnja nalazi.

30      Kao drugo, iako se sukladno članku 4. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, oporaba ili zbrinjavanje otpada mora provoditi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i bez korištenja postupaka ili načina koji bi mogli štetiti okolišu, tom direktivom ni na kojem mjestu nije propisano da se ona ne odnosi na postupke zbrinjavanja ili oporabe koji su dio postupka industrijske proizvodnje, ako ti postupci ne predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi ili za okoliš.

31      Naposljetku, potrebno je podsjetiti na to da je Sud već presudio da ne treba podrazumijevati da pojam otpada u smislu članka 1. Direktive 75/442, kako je izmijenjena, isključuje tvari i predmete koje je moguće ponovno upotrijebiti u gospodarskom smislu (presude od 28. ožujka 1990., Zanetti i dr., C-359/88, Recueil, str. I-1509., t. 12. i 13.; od 10. svibnja 1995., Komisija/Njemačka, C-422/92, Recueil, str. I-1097., t. 22. i 23. te od 25. lipnja 1997., Tombesi i dr., C-304/94, C-330/94, C-342/94 i C-224/95, Recueil, str. I‑3561., t. 47. i 48.).

32      Iz svih tih razmatranja proizlazi da tvari koje ulaze u postupak proizvodnje mogu biti otpad u smislu članka 1. točke (a) Direktive 75/442, kako je izmijenjena.

33      Taj zaključak ne utječe štetno na razliku koju treba, kao što to ispravno ističu belgijska, njemačka i nizozemska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine, praviti između oporabe otpada u smislu Direktive 75/442, kako je izmijenjena, i uobičajene industrijske obrade proizvoda koji ne predstavljaju otpad, neovisno o tome koliko ih je teško razlikovati.

34      Stoga na drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da činjenica da je neka tvar neposredno ili posredno uključena u postupak industrijske proizvodnje ne isključuje tu tvar iz pojma otpada u smislu članka 1. točke (a) Direktive 75/442, kako je izmijenjena.

 Prvo pitanje

35      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li člancima 5. i 189. Ugovora o EEZ-u protivno to da države članice poduzmu mjere koje su protivne Direktivi 91/156 u vrijeme trajanja roka za njezino prenošenje.

36      Inter-Environnement Wallonie smatra da iz nadređenosti prava Zajednice i iz članka 5. Ugovora proizlazi da čak i kada država članica direktivu Zajednice odluči prenijeti prije isteka roka koji je njome određen, to prenošenje mora biti u skladu s direktivom. Région Wallonne se shodno tomu, izabravši prenijeti Direktivu 91/156 s danom 9. travnja 1992., morao s njome uskladiti.

37      Komisija se pridružuje tom stajalištu i tvrdi da se člancima 5. i 189. Ugovora protivi to da države članice, tijekom trajanja roka za njezin prijenos, donesu odredbu koja je protivna Direktivi 91/156. Pritom pojašnjava da pitanje je li određena mjera posebno namijenjena prijenosu te direktive u tom pogledu nije ni od kakve važnosti.

38      S druge strane, belgijska i francuska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine smatraju da su države članice do isteka roka za prijenos neke direktive slobodne donijeti pravna pravila koja s njom nisu u skladu. Međutim vlada Ujedinjene Kraljevine dodaje da je člancima 5. i 189. Ugovora protivno to da država članica donese akt čiji bi učinak bio onemogućavanje ili pretjerano otežavanje pravilnog prijenosa direktive.

39      Nizozemska vlada smatra da donošenje direktive znači da države članice više ne smiju poduzeti ništa što može otežati ostvarenje rezultata predviđenoga tom direktivom. Međutim tvrdi da se za državu članicu ne može smatrati da je povrijedila članke 5. i 189. Ugovora, kada nije sigurno, kao što je u ovom predmetu slučaj, jesu li nacionalne odredbe u suprotnosti s navedenom direktivom.

40      Najprije valja podsjetiti na to da je obveza države članice da poduzme sve mjere potrebne za postizanje rezultata predviđenoga direktivom obveza prisilne naravi propisana člankom 189. trećim stavkom Ugovora i samom direktivom (presude od 1. veljače 1977., Verbond van Nederlandse Ondernemingen, 51/76, Recueil, str. 113., t. 22.; od 26. veljače 1986., Marshall, 152/84, Recueil, str. 723., t. 48. i od 24. listopada 1996., Kraaijeveld i dr., C-72/95, Recueil, str. I-5403., t. 55.). Ta obveza poduzimanja svih općih ili pojedinačnih mjera odnosi se na sva tijela država članica uključujući i na sudove u okviru njihovih nadležnosti (presuda od 13. studenoga 1990., Marleasing, C-106/89, Recueil, str. I-4135., t. 8. i gore navedena presuda Kraaijeveld i dr., t. 55.).

41      Nadalje, valja istaknuti da se sukladno članku 191. drugom stavku Ugovora o EEZ-u, koji se primjenjivao u vrijeme činjenica glavnog postupka, „Direktive i odluke priopćuju onima kojima su upućene i tim priopćenjem stupaju na snagu“. Iz te odredbe proizlazi da direktiva, u odnosu na državu članicu kojoj je upućena, pravne učinke proizvodi od trenutka kada joj je priopćena.

42      U ovom slučaju Direktiva 91/156 sukladno uobičajenoj praksi određuje rok protekom kojeg u državama članicama trebaju stupiti na snagu odredbe zakona ili drugih propisa, potrebne za usklađenje s tom direktivom.

43      Budući da je svrha tog roka to da se državama članicama da dovoljno vremena za donošenje mjera za prenošenje, ne može im se, prije nego što taj rok istekne, prigovoriti da direktivu nisu prenijele u svoj pravni poredak.

44      Ostaje međutim činjenica da su države članice upravo tijekom roka za prenošenje dužne poduzeti mjere potrebne da bi se nakon isteka tog roka osiguralo ostvarenje rezultata predviđenoga direktivom.

45      U tom smislu, iako države članice te mjere nisu dužne donijeti prije isteka roka za prijenos, iz zajedničke primjene članka 5. drugog stavka i članka 189. trećeg stavka Ugovora te same direktive proizlazi da se države članice tijekom tog razdoblja moraju suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti rezultat predviđen tom direktivom.

46      Na nacionalnom je sudu da ocijeni radi li se o takvom slučaju kada je riječ o odredbama nacionalnog prava čiju zakonitost mora ispitati.

47      Nacionalni će sud prilikom te ocjene morati posebice ispitati predstavljaju li predmetne odredbe potpun prijenos direktive kao i konkretne učinke primjene tih odredbi koje s njom nisu u skladu te njihovo trajanje u vremenu.

48      Ako bi primjerice te odredbe predstavljale konačan i potpun prijenos direktive, činjenica da nisu u skladu s direktivom mogla bi dovesti do pretpostavke da rezultat predviđen direktivom neće biti ostvaren u dodijeljenom roku ako ih je nemoguće pravodobno izmijeniti.

49      Za razliku od toga, nacionalni sud može uzeti u obzir mogućnost koju ima država članica da donese privremene odredbe ili da provede postupno direktivu. U tim slučajevima neusklađenost prijelaznih odredbi nacionalnog prava s direktivom ili izostanak prijenosa nekih odredbi ne ugrožavaju nužno rezultat koji je njome predviđen.

50      Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. stavak drugi i članak 189. stavak treći Ugovora o EEZ-u i Direktiva 91/156 nalažu da se država članica kojoj je ta direktiva upućena, tijekom roka za prenošenje koji je za njezino provođenje određen direktivom, mora suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti rezultat predviđen tom direktivom.

 Troškovi

51      Troškovi belgijske, njemačke, francuske i nizozemske vlade te vlade Ujedinjene Kraljevine kao i Komisije Europskih zajednica – koje su sve podnijele očitovanja Sudu – ne nadoknađuju se. Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred nacionalnim sudom, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenoga,

SUD

rješavajući pitanja koja mu je postavio Conseil d'État (Belgija), presudom od 29. ožujka 1996., odlučuje:

1.      Činjenica da je neka tvar neposredno ili posredno uključena u postupak industrijske proizvodnje ne isključuje ju iz pojma otpada u smislu članka 1. točke (a) Direktive Vijeća 75/442/EEZ od 15. srpnja 1975. o otpadu, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 91/156/EEZ od 18. ožujka 1991.

2.      Članak 5. stavak drugi i članak 189. stavak treći Ugovora o EEZ-u i Direktiva 91/156 nalažu da se država članica kojoj je ta direktiva upućena, tijekom roka za prenošenje koji je za njezino provođenje određen direktivom, mora suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti rezultat predviđen tom direktivom.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. prosinca 1997.

* Jezik postupka: francuski