–

za Liga van Moskeeën en Islamitische Organisaties Provincie Antwerpen VZW i dr., J. Roets, advocaat,

–

za Vlaams Gewest, J.-F. De Bock i V. De Schepper, advocaten,

–

za Global Action in the Interest of Animals (GAIA) VZW, A. Godfroid i Y. Bayens, advocaten,

–

za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i B. Koopman, u svojstvu agenata,

–

za vladu Ujedinjene Kraljevine, G. Brown, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Batesa, barrister,

–

za Vijeće Europske unije, E. Karlsson, S. Boelaert i V. Piessevaux, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Bouquet, H. Krämer i B. Eggers, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1099/2009 od 24. rujna 2009. o zaštiti životinja u trenutku usmrćivanja (SL 2009., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 223. i ispravak SL 2016., L 286, str. 84.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između različitih islamskih udruga i krovnih organizacija džamija koje djeluju na području Vlaams Gewesta (Flamanska regija, Belgija), s jedne strane, i Vlaams Gewesta, s druge strane, vezano uz odluku koju je donio Vlaamse minister van Mobiliteit, Openbare Werken, Vlaamse Rand, Toerisme en Dierenwelzijn (flamanski ministar za mobilnost, javne radove, izvangradska područja Flandrije, turizam i dobrobit životinja; u daljnjem tekstu: flamanski regionalni ministar) da od 2015. godine tijekom islamskog praznika prinošenja žrtve više nije dopušteno obredno klanje životinja bez omamljivanja u privremenim objektima za klanje smještenima u općinama Flamanske regije.

3

U uvodnoj izjavi 18. Uredbe (EZ) br. 853/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog podrijetla (SL 2004., L 139, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 11., str. 3.) navodi se:

4

U članku 4. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Subjekti u poslovanju s hranom mogu na tržište staviti proizvode životinjskog podrijetla proizvedene u [Europskoj uniji] jedino ako su pripremljeni i ako se njima rukovalo isključivo u objektima:

5

Uredba br. 1099/2009 određuje zajednička pravila država članica o zaštiti dobrobiti životinja pri klanju ili usmrćivanju.

6

U uvodnim izjavama 4., 8., 15., 18., 43. i 44. te uredbe navodi se:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]”

7

Članak 1. Uredbe br. 1099/2009, naslovljen „Predmet i područje primjene”, u stavku 3. predviđa:

„Ova se Uredba ne primjenjuje:

[…]”

8

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Definicije”, glasi ovako:

„U smislu ove Uredbe, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]”

9

U članku 4. Uredbe br. 1099/2009, naslovljenom „Metode omamljivanja”, određuje se:

„1.   Životinje se smije usmrtiti samo nakon omamljivanja u skladu s metodama i posebnim zahtjevima povezanim s primjenom tih postupaka određenima u Prilogu I. Gubitak svijesti i osjetljivosti mora se održavati do smrti životinje.

[…]

4.   U slučaju da su životinje podvrgnute posebnim metodama klanja koje propisuju religijski obredi, zahtjevi stavka 1. ne primjenjuju se pod uvjetom da se klanje odvija u klaonici.”

10

Iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da je islamski praznik prinošenja žrtve (u daljnjem tekstu: praznik prinošenja žrtve) svetkovina koju islamski praktični vjernici organiziraju svake godine tijekom tri dana iz poštovanja prema posebnom vjerskom načelu.

11

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje razvidno je da velik broj islamskih praktičnih vjernika u Belgiji smatra svojom vjerskom dužnošću zaklati ili dati da se zakolje životinja, po mogućnosti prvog dana tog praznika, pri čemu se meso dijelom pojede u obitelji, a dijelom podijeli osobama slabog imovinskog stanja, susjedima i članovima šire obitelji.

12

Među većinom islamskih vjernika u Belgiji postoji konsenzus koji je iznijelo Vijeće teologa u okviru izvršnog tijela Islamske zajednice u toj državi, da to klanje treba obavljati bez prethodnog omamljivanja životinja i uzimajući u obzir druge obredne propise u pogledu tog klanja (u daljnjem tekstu: obredno klanje).

13

Sukladno članku 16. stavku 2. Loi du 14 août 1986 relative à la protection et au bien-être des animaux (Zakon od 14. kolovoza 1986. o zaštiti i dobrobiti životinja) (Belgisch Staatsblad, 3. prosinca 1986., str. 16382.), Arrêté royal du 11 février 1988 relatif à certains abattages prescrits par un rite religieux (Kraljevska uredba od 11. veljače 1988. o određenim klanjima propisanima vjerskim obredom) (Belgisch Staatsblad, 1. ožujka 1988., str. 2888.) predviđao je da se u Belgiji klanja propisana vjerskim obredom mogu obavljati samo u redovnim klaonicama (u daljnjem tekstu: ovlaštene klaonice) ili „u objektima za koje je odobrenje izdao ministar nadležan za poljoprivredu nakon savjetovanja s ministrom nadležnim za javno zdravstvo” (u daljnjem tekstu: privremeni objekti za klanje).

14

Belgijski savezni ministar na temelju tog je propisa svake godine od 1998. izdavao odobrenja privremenim objektima za klanje koji su uz ovlaštene klaonice imali dozvolu obavljati obredna klanja za vrijeme praznika prinošenja žrtve, rješavajući time problem manjka kapaciteta u ovlaštenim klaonicama zbog povećane potražnje u tom razdoblju.

15

Nakon savjetovanja s Islamskom zajednicom, Savezna javna služba za javno zdravstvo, sigurnost lanca opskrbe hranom i okoliš u više je navrata do 2013. objavljivala „priručnik” za organizaciju praznika prinošenja žrtve koji je uključivao preporuke za otvaranje i korištenje privremenih objekata za klanje.

16

Nakon šeste reforme države, nadležnost za dobrobit životinja je od 1. srpnja 2014. prenesena na regije. Stoga je i Flamanska regija za potrebe upravljanja organiziranjem praznika prinošenja žrtve na svojem području u 2014. donijela priručnik sličan saveznom priručniku iz 2013., u kojem se navodilo da se privremenim objektima za klanje odobrenje može izdati na određeno vrijeme pojedinačnom odlukom nadležnog ministarstva, pod uvjetom da je utvrđeno da na razumnoj udaljenosti od ovlaštenih klaonica ne postoje dovoljni klaonički kapaciteti te da pritom ispunjavaju niz uvjeta u pogledu opreme i obveza postupanja.

17

Međutim, 12. rujna 2014. flamanski regionalni ministar najavio je da od 2015. više neće izdavati odobrenja za privremene objekte za klanje u kojima bi bilo moguće obavljati obredno klanje za vrijeme praznika prinošenja žrtve, s obrazloženjem da bi takva odobrenja bila u suprotnosti s odredbama Uredbe br. 1099/2009, a posebno s pravilom određenim člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) te uredbe, prema kojem se životinje koje podliježu posebnim metodama klanja propisanima vjerskim obredima smiju klati bez omamljivanja samo u klaonicama koje ispunjavaju zahtjeve iz Uredbe br. 853/2004.

18

Navedeni je ministar stoga 4. lipnja 2015. flamanskim općinskim načelnicima i gradonačelnicima uputio okružnicu u kojoj ih obavještava da se od 2015. sva klanja životinja bez omamljivanja, uključujući obredna klanja koja se obavljaju u okviru praznika prinošenja žrtve, moraju obavljati isključivo u ovlaštenim klaonicama koje ispunjavaju zahtjeve iz Uredbe br. 853/2004 (u daljnjem tekstu: pobijana okružnica).

19

Flamanski regionalni ministar se posebno pozvao na dokument Glavne uprave (GU) Europske komisije „Zdravlje i sigurnost hrane” od 30. srpnja 2015. naslovljen „Revizija provedena u Belgiji od 24. studenoga do 3. prosinca 2014. radi ocjene kontrole dobrobiti životinja pri klanju i povezanim postupcima” (DG(SANTE) 2014‑7059 – RM). U tom se dokumentu naime navodilo da „usmrćivanje životinja bez omamljivanja zbog vjerskih obreda izvan klaonice nije u skladu s Uredbom [br. 1099/2009]”.

20

U tom kontekstu tužitelji iz glavnog postupka su 5. veljače 2016. tužili Flamansku regiju pred Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (Prvostupanjski sud na nizozemskom jeziku u Bruxellesu, Belgija).

21

Tužitelji ponajprije osporavaju primjenjivost Uredbe br. 1099/2009 na obredno klanje, s obrazloženjem da članak 1. stavak 3. točka (a) podtočka iii. te uredbe isključuje iz njezina područja primjene klanje životinja prilikom „kulturnih ili sportskih događaja”. Podredno, tužitelji osporavaju valjanost pravila određenog člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 zato što se, s jedne strane, njime krši sloboda vjeroispovijedi zaštićena člankom 10. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i člankom 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i zato što, s druge strane, ne poštuje belgijske običaje u pogledu vjerskih obreda praznika prinošenja žrtve, zajamčene člankom 13. UFEU‑a.

22

Sud koji je uputio zahtjev prije svega napominje da obredno klanje koje se obavlja u okviru praznika prinošenja žrtve ulazi u područje primjene Uredbe br. 1099/2009 jer ta praksa ulazi u pojam „religijski obred” u smislu članka 2. točke (g) te uredbe i podliježe pravilu iz njezina članka 4. stavka 4.

23

Međutim, taj sud s druge strane smatra da primjenom pravila određenog člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 pobijana okružnica uvodi ograničenje prava na slobodu vjeroispovijedi i dovodi u pitanje belgijske običaje u pogledu vjerskih obreda. Naime, islamski su praktični vjernici prema toj okružnici obvezni obredna klanja za vrijeme praznika prinošenja žrtve obavljati u ovlaštenim klaonicama koje ispunjavaju tehničke uvjete u pogledu izgradnje, uređenja i opreme predviđene Uredbom br. 853/2004. Na području Flamanske regije, međutim, broj klaonica koje zadovoljavaju te uvjete nije dovoljan da bi se odgovorilo na povećanu potražnju za mesom s halal standardima koja se bilježi uglavnom za vrijeme praznika prinošenja žrtve. Stoga smatra da obveza obavljanja obrednog klanja u ovlaštenim klaonicama sprečava mnogobrojne islamske praktične vjernike u ispunjavanju svoje vjerske dužnosti da prvog dana praznika prinošenja žrtve zakolju ili daju da se zakolje životinja prema pravilima obreda.

24

Sud koji je uputio zahtjev usto smatra da to ograničenje nije ni relevantno ni proporcionalno u odnosu na njime predviđene legitimne ciljeve zaštite dobrobiti životinja i javnog zdravlja. Naime, s jedne strane, privremeni objekti za klanje koji su bili dopušteni od 1998. do 2014. uspijevali su osigurati dovoljnu razinu izbjegavanja patnje životinja i osiguravanja javnog zdravlja. S druge strane, prenamjena tih privremenih objekata za klanje u klaonice koje ispunjavaju tehničke uvjete u pogledu izgradnje, uređenja i opreme predviđene Uredbom br. 853/2004 zahtijevala bi vrlo velika financijska ulaganja, što bi bilo nerazmjerno s obzirom na privremeni karakter obrednog klanja koje se u njima obavlja.

25

Imajući u vidu navedena razmatranja, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe o valjanosti članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009.

26

U tim je okolnostima Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (Prvostupanjski sud na nizozemskom jeziku u Bruxellesu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li članak 4. stavak 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe [br. 1099/2009] zbog povrede članka 9. [EKLJP‑a], članka 10. [Povelje] i/ili članka 13. [UFEU‑a] nevaljan jer određuje da se životinje koje su podvrgnute posebnim metodama klanja propisanima religijskim obredima smiju klati bez omamljivanja samo u klaonici koja je obuhvaćena područjem primjene Uredbe [br. 853/2004], iako na području Flamanske regije kapacitet tih klaonica nije dovoljan da bi se zadovoljila potražnja za obrednim klanjem životinja bez omamljivanja koja se javlja svake godine za vrijeme […] praznika prinošenja žrtve i iako se čini da troškovi vezani uz prenamjenu privremenih objekata za klanje, za koje javna tijela izdaju odobrenja i provode kontrolu, u klaonice obuhvaćene područjem primjene Uredbe [br. 853/2004] nisu relevantni za postizanje ciljeva u pogledu dobrobiti životinja i javnog zdravlja te se ne čini da su proporcionalni u odnosu na te ciljeve?”

27

Flamanska regija, nizozemska vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine, Vijeće Europske unije i Komisija tvrde da je prethodno pitanje nedopušteno.

28

S jedne strane, Flamanska regija i vlada Ujedinjene Kraljevine osporavaju relevantnost tog pitanja zbog njegove formulacije. Naime, tvrde da možebitno ograničavanje prava na slobodu vjeroispovijedi može eventualno proizlaziti samo iz Uredbe br. 853/2004 jer je to uredba koja postavlja uvjete za izdavanje odobrenja klaonicama za koje se u pobijanoj okružnici nalaže provođenje obrednog klanja prilikom praznika prinošenja žrtve. Smatraju da navedeno pitanje dakle nema nikakve veze sa sporom iz glavnog postupka jer se ne odnosi na valjanost Uredbe br. 853/2004, nego članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009.

29

S druge strane, Flamanska regija, nizozemska vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine, Vijeće i Komisija izražavaju sumnju u svrsishodnost prethodnog pitanja. Posebno tvrde da se to pitanje zasniva na unutarnjim činjeničnim okolnostima koje nemaju veze s Uredbom br. 1099/2009, pa ni ne mogu utjecati na njezinu valjanost. Naime, smatraju da problem koji je u osnovi spora iz glavnog postupka nastaje samo zbog nedostatnosti klaoničkih kapaciteta u ovlaštenim klaonicama u Flamanskoj regiji da bi se odgovorilo na potražnju za vrijeme praznika prinošenja žrtve i zbog značajnih financijskih ulaganja potrebnih da bi se omogućila prenamjena privremenih objekata za klanje u klaonice koje zadovoljavaju uvjete iz Uredbe br. 853/2004.

30

U tom smislu valja prije svega podsjetiti da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koje postavlja Sudu. Dakle, s obzirom na to da se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje ili ocjenu valjanosti određenog pravnog pravila Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 24. i od 4. svibnja 2016., Pillbox 38, C‑477/14, EU:C:2016:324, t. 15.).

31

Iz navedenoga proizlazi da prethodno pitanje koje se odnosi na pravo Unije uživa pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o takvom pitanju moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravnog pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 25.).

32

U konkretnom slučaju, kada je s jedne strane riječ o argumentu da postavljeno pitanje nije relevantno za rješavanje spora u glavnom postupku, treba istaknuti da je točno da su uvjeti za izdavanje odobrenja klaonicama čija se primjena od 2015. pobijanom okružnicom nalaže za obredno klanje prilikom praznika prinošenja žrtve bili utvrđeni Uredbom br. 853/2004. Međutim, iz spisa dostavljenog Sudu jasno proizlazi da je ta okružnica bila donesena na posebnoj osnovi iz pravila predviđenog člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009, kojim se nalaže da se obredna klanja moraju obavljati u ovlaštenim klaonicama koje zadovoljavaju tehničke uvjete predviđene Uredbom br. 853/2004.

33

U tim okolnostima, pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, u dijelu u kojem se odnosi na valjanost članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) te uredbe, u očitoj je vezi s činjeničnim stanjem i predmetom spora u glavnom postupku te je prema tome relevantno za njegovo rješavanje.

34

Kada je riječ, s druge strane, o argumentu da to pitanje nije svrsishodno jer se zasniva na unutarnjim činjeničnim okolnostima koje nemaju veze s eventualnom nevaljanosti Uredbe br. 1099/2009, treba istaknuti da je taj argument potrebno analizirati, kao što to nezavisni odvjetnik ističe u točkama 39. do 42. svojeg mišljenja, u sklopu ispitivanja merituma ovog zahtjeva za prethodnu odluku.

35

Naime, tim se argumentom ustvari želi osporiti sama mogućnost proglašenja nevaljanosti, s gledišta primarnog prava Unije te posebno odredbi Povelje i UFEU‑a, pravila određenog člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009, tvrdeći da obveza koja proizlazi iz tog pravila, da obredna klanja treba obavljati u ovlaštenim klaonicama, ne može sama po sebi predstavljati ograničavanje korištenja slobodom vjeroispovijedi i nacionalnih običaja u pogledu vjerskih obreda.

36

Iz navedenog slijedi da je postavljeno pitanje dopušteno.

37

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem traži da Sud ispita valjanost članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 s obzirom na članak 10. Povelje, članak 9. EKLJP‑a i članak 13. UFEU‑a, s obzirom na to da navedene odredbe Uredbe br. 1099/2009 imaju za posljedicu propisivanje da se obredna klanja prigodom islamskog praznika prinošenja žrtve moraju provoditi u ovlaštenim klaonicama koje ispunjavaju tehničke uvjete predviđene Uredbom br. 853/2004.

38

Uvodno valja podsjetiti da je Unija Unija prava u kojoj su njezine institucije podvrgnute nadzoru usklađenosti svojih akata s, među ostalim, Ugovorima, općim načelima prava kao i temeljnim pravima (presuda od 6. listopada 2015., Schrems, C‑362/14, EU:C:2015:650, t. 60. i navedena sudska praksa).

39

Najprije, kada je riječ o pravu na slobodu vjeroispovijedi o kojem je riječ u prethodnom pitanju, sud koji je uputio zahtjev poziva se na zaštitu koju tom pravu daju članak 10. Povelje i članak 9. EKLJP‑a.

40

U tom pogledu treba reći da – iako temeljna prava iz EKLJP‑a kao opća načela predstavljaju dio pravnog poretka Unije, a što potvrđuje i članak 6. stavak 3. UEU‑a, te iako članak 52. stavak 3. Povelje određuje da u njoj sadržana prava koja odgovaraju pravima sadržanima u EKLJP‑u imaju jednako značenje i opseg primjene kao i ona iz spomenute konvencije – navedena konvencija nije pravni instrument koji formalno predstavlja dio pravnog poretka Unije jer joj Unija nije pristupila (presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 44.; od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 45. i od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 45.).

41

Ispitivanje valjanosti članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009, koje traži sud koji je uputio zahtjev, treba dakle provesti u odnosu na članak 10. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

42

Potom treba provjeriti ulaze li posebne metode klanja koje propisuju religijski obredi u smislu članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1099/2009 u područje primjene članka 10. stavka 1. Povelje.

43

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi Suda, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi zaštićeno člankom 10. stavkom 1. Povelje među ostalim uključuje slobodu svake osobe da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praksom i različitim obredima koje uključuje (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2017., G4S Secure Solutions, C‑157/15, EU:C:2017:203, t. 27. i od 14. ožujka 2017., Bougnaoui i ADDH, C‑188/15, EU:C:2017:204, t. 29.).

44

Nadalje, treba reći da Povelja daje široko tumačenje pojma „vjera”, pa on može obuhvaćati forum internum, odnosno činjenicu imanja uvjerenja, kao i forum externum, odnosno javno iskazivanje vjere (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2017., G4S Secure Solutions, C‑157/15, EU:C:2017:203, t. 28. i od 14. ožujka 2017., Bougnaoui i ADDH, C‑188/15, EU:C:2017:204, t. 30.).

45

Iz toga slijedi da posebne metode klanja koje propisuju religijski obredi u smislu članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1099/2009 ulaze u područje primjene članka 10. stavka 1. Povelje (vidjeti po analogiji presudu ESLJP‑a od 27. lipnja 2000., Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske, CE:ECHR:2000:0627JUD002741795, t. 74.).

46

Konačno, valja provjeriti je li obredno klanje iz glavnog postupka stvarno, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, obuhvaćeno pravilom određenim u članku 4. stavku 4. Uredbe br. 1099/2009.

47

U tom pogledu treba naglasiti da se pojam „religijski obred” iz te odredbe u članku 2. točki (g) definira kao „niz postupaka koji se odnose na klanje životinja, a propisani su religijom”.

48

Kao što se podsjeća u točkama 11. i 12. ove presude, iz zahtjeva za prethodnu odluku razvidno je da je obredno klanje iz glavnog postupka obred koji svake godine slavi velik broj islamskih praktičnih vjernika u Belgiji, iz poštovanja prema posebnom vjerskom načelu koje se očituje u dužnosti da se zakolje ili dade zaklati životinja, bez prethodnog omamljivanja, a meso se potom dijelom pojede u obitelji, dijelom podijeli osobama slabog imovinskog stanja, susjedima i članovima šire obitelji.

49

Prema tome, navedeno klanje doista potpada pod pojam „religijski obred” u smislu članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1099/2009. Ono dakle ulazi u područje primjene članka 10. stavka 1. Povelje.

50

Takav zaključak ne može dovesti u pitanje, kao što to nezavisni odvjetnik navodi u točkama 51. do 58. svojeg mišljenja, teološka rasprava, na kojoj je GAIA inzistirala u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, koja postoji unutar različitih vjerskih struja u islamskoj zajednici glede pitanja je li obveza da se klanje životinja za vrijeme praznika prinošenja žrtve obavlja bez prethodnog omamljivanja apsolutne naravi te glede istodobnog postojanja navodnih alternativnih rješenja u slučaju nemogućnosti ispunjenja te obveze.

51

Naime, postojanje eventualnih teoloških razlika o tom pitanju ne može samo po sebi osporiti kvalificiranje kao „religijskog obreda” prakse obrednog klanja poput one koju sud koji je uputio zahtjev opisuje u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku.

52

Nakon ovih uvodnih pojašnjenja valja ispitati predstavlja li pravilo određeno člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 ograničavanje prava na slobodu vjeroispovijedi zajamčenog člankom 10. Povelje.

53

Člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1099/2009 se kao opće načelo predviđa da se u Uniji „[ž]ivotinje […] smije usmrtiti samo nakon omamljivanja”. U stavku 4. tog članka određuje se da u slučajevima kad su životinje podvrgnute posebnim metodama klanja propisanima vjerskim obredima, poput onih vezanih uz obredno klanje prilikom praznika prinošenja žrtve, „zahtjevi stavka 1. ne primjenjuju se pod uvjetom da se klanje odvija u klaonici”.

54

Što se tiče članka 2. točke (k) Uredbe br. 1099/2009, u njemu se pojam „klaonica” u smislu te uredbe definira kao „bilo koji objekt koji se koristi za klanje kopnenih životinja, obuhvaćen područjem primjene [Uredbe br. 853/2004]”.

55

Iz kombiniranog tumačenja članka 4. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 slijedi da je praksa obrednog klanja bez prethodnog omamljivanja u Uniji dopuštena, na podrednoj osnovi, ako se takvo klanje odvija u objektu za koji nadležna nacionalna tijela izdaju odobrenje i ako u tu svrhu ispunjava tehničke uvjete u pogledu izgradnje, uređenja i opreme predviđene Uredbom br. 853/2004.

56

U tom smislu važno je istaknuti da izuzeće dopušteno člankom 4. stavkom 4. Uredbe br. 1099/2009 ne uspostavlja nikakvu zabranu korištenja prakse obrednog klanja u Uniji, već se naprotiv njime konkretizira pozitivni angažman zakonodavca Unije da se dopusti praksa klanja životinja bez prethodnog omamljivanja kako bi se osiguralo stvarno poštovanje slobode vjeroispovijedi, posebno islamskih praktičnih vjernika za vrijeme praznika prinošenja žrtve.

57

U prilog takvom tumačenju ide uvodna izjava 18. Uredbe br. 1099/2009, u kojoj se jasno navodi da ta uredba uspostavlja izričito izuzeće od zahtjeva za omamljivanje životinja prije klanja, upravo kako bi se osiguralo poštovanje slobode vjeroispovijedi i prava na iskazivanje vjere ili uvjerenja kroz prakticiranje i obrede, kako je i predviđeno člankom 10. Povelje.

58

U tom kontekstu valja zaključiti da predviđanjem obveze da se obredna klanja moraju obavljati u ovlaštenim klaonicama koje zadovoljavaju uvjete iz Uredbe br. 853/2004, članak 4. stavak 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 ima cilj samo organizirati i regulirati, s tehničke strane, slobodno obavljanje klanja životinja bez prethodnog omamljivanja u vjerske svrhe.

59

Takvo tehničko reguliranje samo po sebi ne može dovesti do ograničavanja prava na slobodu vjeroispovijedi islamskih praktičnih vjernika.

60

Naime, kao prvo treba istaknuti da članak 4. stavak 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 obredno klanje uvjetuje ispunjavanjem istih tehničkih uvjeta koji se načelno primjenjuju na sva klanja životinja unutar Unije neovisno o korištenoj metodi.

61

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 78. svojega mišljenja, obveza korištenja ovlaštene klaonice koja ispunjava tehničke uvjete propisane Uredbom br. 853/2004 općenito se i bez razlike odnosi na sve organizatore klanja životinja, neovisno o bilo kakvoj vezi s nekom određenom vjerom, te se prema tome bez diskriminacije odnosi na sve proizvođače životinjskog mesa u Uniji.

62

Drugo, treba reći da je predviđajući takve tehničke uvjete zakonodavac Unije pomirio poštovanje posebnih metoda klanja propisanih vjerskim obredima s poštovanjem osnovnih pravila koja uredbe br. 1099/2009 i br. 853/2004 određuju u pogledu zaštite dobrobiti životinja pri usmrćivanju te zdravlja svih potrošača životinjskog mesa.

63

Naime, s jedne strane, zaštita dobrobiti životinja glavni je cilj Uredbe br. 1099/2009 te posebno njezina članka 4. stavka 4., što je razvidno iz samog naziva te uredbe i njezine uvodne izjave 2.

64

Kao što je to Sud već naveo, važnost dobrobiti životinja odražava se među ostalim i kroz činjenicu da su države članice donijele Protokol (br. 33) prema kojem Unija i države članice moraju posvetiti punu pažnju uvjetima o dobrobiti životinja kada oblikuju i provode politiku Unije (vidjeti u tom smislu presude od 19. lipnja 2008., Nationale Raad van Dierenkwekers en Liefhebbers i Andibel, C‑219/07, EU:C:2008:353, t. 27. i od 23. travnja 2015., Zuchtvieh‑Export, C‑424/13, EU:C:2015:259, t. 35.).

65

U tom kontekstu zakonodavac Unije smatrao je da, kako bi se životinje koje se usmrćuju bez prethodnog omamljivanja poštedjele prevelike i nepotrebne patnje, sva obredna klanja moraju se obavljati u klaonicama koje ispunjavaju tehničke uvjete propisane Uredbom br. 853/2004. Naime, kao što se u bitnome navodi u uvodnim izjavama 43. i 44. Uredbe br. 1099/2009, samo je u takvom tipu klaonice moguće, primjerice, provesti odgovarajuće „individualno i mehaničk[o]” sputavanje tih životinja i voditi računa o „znanstven[om] i tehničk[om] napre[tku]” postignutom na tom području, ograničavajući njihove patnje koliko god je to moguće.

66

S druge strane, cilj osiguravanja visoke razine zaštite ljudskog zdravlja naveo je zakonodavca Unije da, kao što je razvidno iz uvodne izjave 8. Uredbe br. 1099/2009, subjektima u poslovanju s hranom nametne odgovornost za osiguravanje sigurnosti hrane te propiše obvezu obavljanja svih klanja u klaonicama koje ispunjavaju tehničke uvjete u pogledu izgradnje, uređenja i opreme koji se posebno navode u Prilogu III. Uredbi br. 853/2004.

67

Naime, kao što to nezavisni odvjetnik navodi u točkama 64. i 65. svojeg mišljenja, donošenjem potonje uredbe zakonodavac Unije izričito je želio osigurati, sukladno namjeri iskazanoj u njezinoj uvodnoj izjavi 2., da se sva hrana životinjskog podrijetla, bez obzira na odabrani način klanja, proizvodi i stavlja na tržište u skladu sa strogim pravilima kako bi se osigurala higijena i sigurnost hrane te time izbjeglo ugrožavanje ljudskog zdravlja.

68

Iz navedenih razmatranja slijedi da pravilo određeno člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 samo po sebi ne može dovesti ni do kakvog ograničavanja prava na slobodu vjeroispovijedi islamskih praktičnih vjernika, zaštićenog člankom 10. Povelje, prilikom praznika prinošenja žrtve.

69

Sud koji je uputio zahtjev smatra međutim da obveza koja proizlazi iz tog pravila može spriječiti praksu obrednog klanja na području Flamanske regije za mnogobrojne islamske praktične vjernike i stvoriti ograničenje njihova prava na slobodu vjeroispovijedi.

70

Tvrdi da su ti zaključci vezani uz činjenicu da ovlaštene klaonice smještene na području Flamanske regije koje ispunjavaju uvjete iz Uredbe br. 853/2004 ne pružaju dovoljno klaoničkih kapaciteta da bi se odgovorilo na povećanu potražnju za mesom s halal standardima koja se bilježi za vrijeme praznika prinošenja žrtve. Međutim, otvaranje novih ovlaštenih klaonica na teret islamske zajednice ili prenamjena privremenih objekata za klanje koji su poslovali do 2014. u ovlaštene klaonice zahtijevali bi prevelika financijska ulaganja. Nadalje, imajući u vidu privremeni karakter prakse obrednog klanja, smatra da ta ulaganja nisu važna ni radi izbjegavanja nepotrebne ili prevelike patnje životinja ni radi pružanja boljih jamstava u području javnog zdravstva. Smatra da ona mogu biti nerazmjerna u odnosu na dodanu vrijednost u pogledu poštovanja dobrobiti životinja i javnog zdravlja.

71

U tom smislu treba međutim prije svega podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda valjanost akta Unije mora ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali na dan kada je taj akt donesen. Kad je zakonodavac Unije pozvan ocijeniti buduće učinke propisa koji treba donijeti, iako se ti učinci ne mogu predvidjeti sa sigurnošću, njegova ocjena može biti osporavana samo ako je razvidno da je očito pogrešna s obzirom na elemente kojima je raspolagao u trenutku donošenja propisa o kojem je riječ (presude od 17. listopada 2013., Schaible, C‑101/12, EU:C:2013:661, t. 50. i od 9. lipnja 2016., Pesce i dr., C‑78/16 i C‑79/16, EU:C:2016:428, t. 50.).

72

Valjanost odredbe prava Unije ocjenjuje se dakle u odnosu na posebne značajke te odredbe i ne može ovisiti o posebnim okolnostima konkretnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 28. srpnja 2016., Ordre des barreaux francophones et germanophone i dr., C‑543/14, EU:C:2016:605, t. 29.).

73

U konkretnom slučaju, međutim, s jedne strane, iz Sudu dostavljenog spisa razvidno je da se problem na koji upozorava sud koji je uputio zahtjev, spomenut u točki 70. ove presude, tiče samo ograničenog broja općina u Flamanskoj regiji. Ne može se dakle smatrati da je taj problem suštinski povezan s primjenom pravila određenog člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 u cijeloj Uniji.

74

Stoga, sama činjenica da bi primjena članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 mogla ograničiti slobodu obavljanja obrednih klanja u jednoj regiji određene države članice ne može utjecati na valjanost te odredbe s gledišta članka 10. Povelje. Naime, budući da Uredba br. 1099/2009 ima utjecaj u svim državama članicama, ispitivanje njezine valjanosti mora se provesti tako da se ne uzme u obzir samo specifična situacija jedne države članice, već svih država članica Unije (vidjeti po analogiji presudu od 4. svibnja 2016., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑358/14, EU:C:2016:323, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

75

Uostalom, sudeći prema informacijama iz spisa dostavljenog Sudu, eventualni dodatni troškovi koje spominje sud koji je uputio zahtjev nisu spriječili, tijekom 2015., dva bivša privremena objekta za klanje smještena u Flamanskoj regiji i, tijekom 2016., tri takva objekta da se usklade s pravilom iz članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009.

76

S druge strane, problem vezan uz te eventualne dodatne troškove ovisi isključivo o unutarnjim cikličkim okolnostima.

77

Naime, potreba otvaranja novih klaonica koje zadovoljavaju uvjete iz Uredbe br. 853/2004, uz rizik potencijalnih dodatnih troškova na teret islamske zajednice do kojeg to dovodi, proizlazi samo iz navodnog nepostojanja kapaciteta u postojećim ovlaštenim klaonicama na području Flamanske regije.

78

Međutim, takav povremeni problem s klaoničkim kapacitetima na području jedne regije jedne države članice, povezan s povećanom potražnjom za obrednim klanjima u razdoblju od nekoliko dana prigodom praznika prinošenja žrtve, posljedica je spleta unutarnjih okolnosti koje ne mogu utjecati na valjanost članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009.

79

Iz navedenog slijedi da dvojbe koje iznosi sud koji je uputio zahtjev u pogledu eventualnog ugrožavanja slobode vjeroispovijedi zbog nerazmjernih financijskih troškova koje bi morale snositi zainteresirane islamske zajednice nisu utemeljene i ne mogu dovesti u pitanje utvrđenje iz točke 68. ove presude, prema kojem pravilo određeno člankom 4. stavkom 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 samo po sebi ne dovodi ni do kakvog ograničavanja prava na slobodu vjeroispovijedi islamskih vjernika, zaštićenog člankom 10. Povelje.

80

Iz navedenih razmatranja slijedi da ispitivanje članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 nije pokazalo nikakav element koji može utjecati na njegovu valjanost s obzirom na članak 10. Povelje.

81

Što se tiče ocjene valjanosti članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 s obzirom na članak 13. UFEU‑a, potonja odredba predviđa da Unija i države članice posvećuju punu pažnju zahtjevima za dobrobit životinja, istodobno poštujući „zakonodavne i druge odredbe te običaje država članica, posebno u odnosu na vjerske obrede, kulturne tradicije i regionalnu baštinu”.

82

S tim u vezi valja međutim zaključiti, kao što je to navela Komisija u svojim pisanim očitovanjima, da u konkretnom slučaju iz spisa dostavljenog Sudu jasno ne proizlazi koje bi zakonske i podzakonske odredbe ili belgijski običaji u pogledu vjerskog obreda praznika prinošenja žrtve potpadali pod članak 13. UFEU‑a. Naime, belgijsko zakonodavstvo koje je bilo na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku propisuje da se obredna klanja obvezno trebaju obavljati u okviru ovlaštene klaonice koja ispunjava uvjete iz Uredbe br. 853/2004. Stoga, jedine odredbe nacionalnog prava o vjerskim obredima koje bi mogle biti obuhvaćene primjenom pravila iz članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 jesu one koje su bile na snazi do 4. lipnja 2015., dana donošenja pobijane okružnice.

83

U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se sud koji je uputio zahtjev poziva na te odredbe nacionalnog prava, ostaje činjenica da, s obzirom na to da je utvrđeno da pravilo koje proizlazi iz primjene članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 ne dovodi ni do kakvog ograničavanja prava na slobodu vjeroispovijedi islamskih vjernika zajamčenog člankom 10. Povelje, nijedan element koji je Sudu podnesen na ispitivanje ne omogućava ni zaključak, zbog istih utvrđenja iznesenih u točkama 56. do 80. ove presude, o nevaljanosti navedenog članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 s obzirom na članak 13. UFEU‑a.

84

Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da ispitivanje prethodnog pitanja nije pokazalo nikakav element koji može utjecati na valjanost članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe br. 1099/2009 s obzirom na članak 10. Povelje i članak 13. UFEU‑a.

85

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Ispitivanje prethodnog pitanja nije pokazalo nikakav element koji može utjecati na valjanost članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 2. točkom (k) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1099/2009 od 24. rujna 2009. o zaštiti životinja u trenutku usmrćivanja, s obzirom na članak 10. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članak 13. UFEU‑a.