I. Uvod

II. Pravni okvir

A. Sporazum o ribarstvu

B. Protokol iz 2013.

C. Uredba br. 764/2006

D. Odluka 2013/785/EU

E. Uredba br. 1270/2013

III. Glavni postupak i prethodna pitanja

IV. Postupak pred Sudom

V. Treće i četvrto prethodno pitanje

A. Nadležnost Suda

B. Meritum

1. Uvodne napomene

2. Mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog prava radi osporavanja valjanosti osporavanih akata

a) Opća načela

b) Mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog prava primjenjiva na sklapanje međunarodnih sporazuma čiji je cilj iskorištavanje prirodnih resursa Zapadne Sahare

1) Pravo na samoodređenje

i) Pravo na samoodređenje dio je ljudskih prava

ii) Pravo na samoodređenje kao načelo općeg međunarodnog prava, prava međunarodnih ugovora i erga omnes obveza

– Unija je obvezana pravom na samoodređenje

– Pravo na samoodređenje pravilo je međunarodnog prava koje je, s gledišta njegova sadržaja, bezuvjetno i dovoljno precizno

– Narav i struktura prava na samoodređenje ne onemogućavaju sudski nadzor osporavanih akata

2) Načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima

3) Pravila međunarodnog humanitarnog prava primjenjiva na sklapanje međunarodnih sporazuma čiji je cilj iskorištavanje prirodnih resursa okupiranog područja

3. Valjanost Uredbe br. 764/2006, Odluke 2013/785 i Uredbe br. 1270/2013, kao i usklađenost Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. s pravilima međunarodnog prava na koja se može pozivati, a na koja se upućuje u članku 3. stavku 5. UEU‑a

a) Poštovanje u osporavanim aktima prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje, kao i obveze da se ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede tog prava i da se ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja

1) Postojanje slobodne volje naroda Zapadne Sahare da osporavanim aktima unaprjeđuje svoj gospodarski razvoj i da raspolaže svojim prirodnim bogatstvima i resursima

2) Obveza da se ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje i da se ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja

3) Jesu li međunarodni sporazumi koji su primjenjivi na Zapadnu Saharu sklopljeni s Kraljevinom Marokom na drugom temelju, osim na temelju njezine tvrdnje o suverenitetu nad tim područjem?

i) Kraljevina Maroko kao de facto upravna vlast u Zapadnoj Sahari

ii) Kraljevina Maroko kao okupatorska sila u Zapadnoj Sahari

– Primjenjivost međunarodnog humanitarnog prava na Zapadnu Saharu

– Postojanje vojne okupacije u Zapadnoj Sahari

– Ovlast okupatorske sile za sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na okupirano područje i uvjeti zakonitosti kojima podliježe sklapanje sličnih sporazuma

b) Poštovanje u osporavanim aktima načela trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima i pravila međunarodnog humanitarnog prava primjenjivih na iskorištavanje prirodnih resursa okupiranog područja

1) Načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima

2) Članak 55. Haaškog pravilnika iz 1907.

3) Poštovanje u osporavanim aktima načela trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima i članka 55. Haaškog pravilnika iz 1907.

c) Ograničenja obveze nepriznavanja

4. Sažetak

VI. Zahtjev Vijeća za privremeno ograničenje učinaka proglašenja nevaljanosti

VII. Zaključak

1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost Sporazuma o partnerstvu u ribarstvu između Europske zajednice i Kraljevine Maroka ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Sporazum o ribarstvu), Protokola između Europske unije i Kraljevine Maroka o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti i financijskog doprinosa predviđenih u Sporazumu o ribarstvu ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Protokol iz 2013.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 1270/2013 od 15. studenoga 2013. o raspodjeli ribolovnih mogućnosti na temelju Protokola iz 2013. ( 4 ), u dijelu u kojem se njima uspostavlja i provodi mogućnost da Europska unija i Kraljevina Maroko iskorištavaju žive morske resurse u Zapadnoj Sahari.

2.

Radi se o prvom zahtjevu za prethodnu odluku u pogledu valjanosti međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija, kao i akata o njihovu sklapanju. U tom smislu, u tom se zahtjevu istodobno postavljaju nova pravna pitanja u pogledu nadležnosti Suda da odlučuje o valjanosti međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija, u pogledu uvjeta koje pojedinci moraju ispuniti radi pozivanja na pravila međunarodnog prava u okviru ispitivanja valjanosti tih međunarodnih sporazuma, kao i u pogledu tumačenja tih pravila. Ta su pitanja od primarnog značaja za sudski nadzor vanjskog djelovanja Unije i proces dekolonizacije Zapadne Sahare koji se odvija od šezdesetih godina 20. stoljeća.

3.

Točno je da će nekoliko odgovora koje treba dati na ta pitanja imati političke posljedice. Međutim, kao što je presudio Međunarodni sud, „činjenica da pravno pitanje ima i političke aspekte, ‚što je, samom prirodom stvari, slučaj u znatnom broju pitanja koja se postavljaju u međunarodnim odnosima’ nije dovoljna da mu se oduzme karakter ‚pravnog pitanja’ i ‚da se Sud liši nadležnosti koju mu izričito dodjeljuje [s]tatut […]’. Kakvi god da su politički aspekti postavljenog pitanja, Sud ne može oduzeti pravni karakter pitanju kojim ga se poziva da obavi svoju suštinsko sudsku zadaću […]” ( 5 ).

4.

Sporazum o ribarstvu nastavlja se na niz sporazuma koji su od 1987. sklopljeni u području ribarstva između Unije i Kraljevine Maroka. Sklapanje tog sporazuma odobreno je u ime Zajednice Uredbom br. 764/2006. U skladu s člankom 17. te uredbe, stupio je na snagu 28. veljače 2007. ( 6 ).

5.

U skladu s preambulom tog sporazuma te njegovim člancima 1. i 3., sporazumom o ribarstvu uspostavlja se partnerstvo čiji je cilj pridonijeti učinkovitoj provedbi ribarstvene politike Kraljevine Maroka te, općenitije, održivom i odgovornom očuvanju i iskorištavanju živih morskih resursa, s pomoću pravila o gospodarskoj, financijskoj, tehničkoj i znanstvenoj suradnji stranaka, uvjetima kojima se uređuje pristup ribarskih plovila koja plove pod zastavom države članice Unije marokanskim ribolovnim zonama, mjerama za nadzor ribolovnih aktivnosti u tim zonama, kao i suradnji poduzetnika u sektoru ribarstva.

6.

Člankom 2. naslovljenim „Definicije” predviđa se sljedeće:

„Za potrebe ovog Sporazuma, Protokola i Priloga:

[…]”

7.

Člankom 5. naslovljenim „Pristup plovila Zajednice ribolovnim područjima u marokanskim ribolovnim zonama” određuje se:

„1.   Maroko se obvezuje da će plovilima [Unije] odobriti obavljanje ribolovnih aktivnosti u skladu s ovim Sporazumom, uključujući Protokol i njegov Prilog.

[…]

4.   [Unija] se obvezuje poduzeti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo da njezina plovila budu u skladu s ovim Sporazumom i zakonskim propisima koji uređuju ribolov u vodama pod jurisdikcijom Maroka, u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora.”

8.

U članku 7. naslovljenom „Financijska naknada” navodi se:

„1.   [Unija] dodjeljuje Maroku financijski doprinos u skladu s odredbama i uvjetima utvrđenim u Protokolu i prilozima. Taj se doprinos sastoji od dva povezana sastavna dijela, i to:

2.   Dio financijskog doprinosa iz točke (b) stavka 1. utvrđuje se međusobnim sporazumom i u skladu s Protokolom u svjetlu ciljeva za koje su stranke odlučile da ih treba postići u okviru sektorske ribarstvene politike Maroka i u skladu s godišnjim i višegodišnjim programom za njezinu provedbu.”

9.

Člankom 11., naslovljenim „Područje primjene”, predviđa se sljedeće:

„Ovaj se Sporazum primjenjuje, s jedne strane, na područjima na kojima se primjenjuje [UFEU] i pod uvjetima utvrđenim u Ugovoru i, s druge strane, na području Maroka i vodama pod marokanskom jurisdikcijom.”

10.

Člankom 13. naslovljenim „Rješavanje sporova” predviđa se da se „[u]govorne stranke međusobno […] savjetuju o svim sporovima u vezi s tumačenjem ili primjenom ovog Sporazuma”.

11.

U skladu s člankom 16., „Protokol, njegov Prilog i dodaci sastavni su dio ovog Sporazuma”. Taj Protokol i taj prilog s njegovim dodacima sklopljeni su na razdoblje od četiri godine ( 7 ). Stoga oni više nisu na snazi, ali su zamijenjeni Protokolom iz 2013. i njegovim prilogom s dodacima.

12.

Unija i Kraljevina Maroko potpisale su 18. studenoga 2013. Protokol iz 2013. kojim se utvrđuju ribolovne mogućnosti i financijski doprinos predviđeni Sporazumom o ribarstvu. Stupio je na snagu 15. srpnja 2014. ( 8 )

13.

Njegovim se člankom 1., naslovljenim „Opća načela”, određuje:

„Protokol, njegov Prilog i njegovi dodaci sastavni su dio Sporazuma [o ribarstvu] […] koji je sklopljen u okviru [Sporazuma o pridruživanju]. […]

Ovaj se Protokol provodi u skladu s […] člankom 2. tog sporazuma u vezi s poštovanjem demokratskih načela i temeljnih ljudskih prava”.

14.

Člankom 2., naslovljenim „Razdoblje primjene, trajanje i ribolovne mogućnosti”, predviđa se:

„Od početka primjene ovog Protokola i za razdoblje od četiri godine, ribolovne mogućnosti dodijeljene u skladu s člankom 5. Sporazuma o ribarstvu utvrđene su u tablici priloženoj ovom Protokolu.

Prvi stavak primjenjuje se podložno odredbama članaka 4. i 5. ovog Protokola.

[…]”

15.

U skladu s člankom 3., naslovljenim „Financijski doprinos”:

„1.   Procijenjena ukupna godišnja vrijednost Protokola iznosi 40000000 eura za razdoblje iz članka 2. Taj se iznos raspodjeljuje kako slijedi:

[…]

4.   Financijski doprinos utvrđen u stavku 1. točki (a) plaća se na račun glavnoga rizničara Kraljevine Maroka, otvoren pri Glavnoj riznici Kraljevine Maroka, čije podatke priopćuju nadležna tijela Maroka.

5.   Podložno odredbama članka 6. ovog Protokola, uporaba tog financijskog doprinosa u isključivoj je nadležnosti tijela Maroka.”

16.

Člankom 6., naslovljenim „Potpora sektorskoj ribarstvenoj politici Maroka”, određuje se sljedeće:

„1.   Financijski doprinos utvrđen u članku 3. stavku 1. točki (a) podtočki ii. ovog Protokola doprinosi razvoju i provedbi sektorske ribarstvene politike u Maroku u okviru strategije ‚Halieutis’ za razvoj sektora ribarstva.

2.   Maroko taj doprinos raspoređuje i njime upravlja na temelju ciljeva te relevantnoga godišnjeg i višegodišnjeg programa, koje stranke sporazumno utvrđuju u okviru Zajedničkog odbora, u skladu sa strategijom ‚Halieutis’ i na temelju procjene očekivanog utjecaja projekata koji će se provoditi.

[…]

6.   Ovisno o prirodi projekata i trajanju njihove provedbe, Maroko podnosi Zajedničkom odboru izvješće o provedbi dovršenih projekata u okviru sektorske potpore predviđene ovim Protokolom, koje uključuje očekivane gospodarske i socijalne posljedice, posebno utjecaj na tržište rada i ulaganja, i svaki količinski mjerljiv utjecaj poduzetih radnji te njihovu zemljopisnu raspodjelu. Ti se podaci dobivaju na temelju pokazatelja koji se detaljnije utvrđuju u okviru Zajedničkog odbora.

7.   Nadalje, Maroko podnosi konačno izvješće o provedbi sektorske potpore predviđene ovim Protokolom prije isteka Protokola, uključujući elemente iz prethodnih stavaka.

8.   Stranke nastavljaju s praćenjem provedbe sektorske potpore, bude li to potrebno, i nakon isteka ovog Protokola, čak i u slučaju njegove suspenzije, ako do nje dođe, na način predviđen ovim Protokolom.

[…]”

17.

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 1., „[Unija] i Kraljevina Maroko […] dogovorile su i parafirale Sporazum o partnerstvu u ribarstvu koji ribarima [Unije] osigurava ribolovne mogućnosti u vodama nad kojima Kraljevina Maroko ima suverenitet ili jurisdikciju u pogledu ribarstva”.

18.

U skladu s njezinim člankom 1., „[Sporazum o ribarstvu] ovime se odobrava u ime [Unije]”.

19.

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 2., „Unija je u pregovorima s Kraljevinom Marokom dogovorila novi protokol kojim se plovilima Unije odobravaju ribolovne mogućnosti u vodama koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka u području ribarstva”.

20.

U skladu s njezinim člankom 1., „Protokol [iz 2013.] odobrava se u ime Unije”.

21.

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 2., „Unija je u pregovorima s Kraljevinom Marokom dogovorila novi protokol uz Sporazum o partnerstvu, kojim se plovilima Unije odobravaju ribolovne mogućnosti u vodama koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka u području ribarstva. Novi protokol parafiran je 24. srpnja 2013.”.

22.

Člankom 1. stavkom 1. među državama članicama raspodjeljuju se ribolovne mogućnosti utvrđene Protokolom iz 2013. Prema toj raspodjeli, Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske ima pravo na kvotu od 4525 tona u zoni gospodarskog pelagičnog ribolova.

23.

Western Sahara Campaign UK (u daljnjem tekstu: WSC) dobrovoljna je neovisna organizacija sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, čiji je cilj promicanje priznanja prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje.

24.

Ta je organizacija podnijela dvije povezane tužbe protiv Commissioners for Her Majesty’s Revenue and Customs (porezna i carinska uprava, Ujedinjena Kraljevina) i Secretary of State for Environment, Food and Rural Affairs (Ministarstvo okoliša, prehrane i poljoprivrede, Ujedinjena Kraljevina).

25.

Porezna i carinska uprava tuženik je u prvoj tužbi, u kojoj WSC osporava povlašteno tarifno postupanje odobreno za proizvode s podrijetlom iz Zapadne Sahare, koji su certificirani kao proizvodi s podrijetlom iz Kraljevine Maroka. Ministarstvo okoliša, prehrane i poljoprivrede tuženik je u drugoj tužbi, u kojoj WSC osporava mogućnost izdavanja dozvola za ribolov u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom, koju ministarstvo ima na temelju osporavanih akata.

26.

U tim tužbama, WSC osporava zakonitost Euro‑mediteranskog sporazuma o uspostavi pridruživanja između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, te Kraljevine Maroko, s druge strane, potpisanog u Bruxellesu 26. veljače 1996. (SL 2000., L 70, str. 2.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 26., str. 4., u daljnjem tekstu: Sporazum o pridruživanju) i Sporazuma o ribarstvu u dijelu u kojem se primjenjuju na Zapadnu Saharu. Prema mišljenju WSC‑a, ti su sporazumi nevaljani iz razloga što su protivni općim načelima prava Unije i članku 3. stavku 5. UEU‑a kojim se Unija obvezuje na poštovanje međunarodnog prava. U tim okolnostima, WSC smatra da se navedenim sporazumima, sklopljenima u kontekstu nezakonite okupacije, povređuje više pravila međunarodnog prava, među kojima osobito pravo naroda Zapadne Sahare na samoodređenje, članak 73. Povelje Ujedinjenih Naroda, načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima i pravila međunarodnog humanitarnog prava primjenjiva na vojne okupacije.

27.

Porezna i carinska uprava i Ministarstvo okoliša, prehrane i poljoprivrede odgovaraju da se WSC ne može pozvati na pravila međunarodnog prava kako bi osporio valjanost navedenih akata i da se, u svakom slučaju, njegove tužbe kojima pred engleskim sudovima želi osporiti politiku Kraljevine Maroka u pogledu Zapadne Sahare, ne mogu urediti sudskim putem. U pogledu merituma, tvrde da ništa u navedenim sporazumima ne navodi na zaključak da je Unija priznala povredu obvezujućih pravnih pravila međunarodnog prava, ili da joj je pridonijela. Osim toga, smatraju da činjenica da Kraljevina Maroko i dalje okupira Zapadnu Saharu ne sprječava sklapanje sporazuma s tom kraljevinom o iskorištavanju prirodnih resursa tog područja i da, u svakom slučaju, stranke navedenih sporazuma priznaju da to iskorištavanje mora koristiti narodu tog područja.

28.

U tim okolnostima, High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Administrative Court) (Visoki sud (Engleska i Wales), Odjel Queen's Bench (Upravni odjel), Ujedinjena Kraljevina) smatra da „[institucije Unije] nemaju uvijek pravo biti neutralne u pogledu pitanja gdje se nalaze suverene granice treće države, osobito kad se radi o nezakonitoj okupaciji državnog područja druge države” ( 9 ) kojom se povređuju načela Povelje Ujedinjenih naroda i načela koja su obvezujuća za Uniju, i to bez obzira na široku marginu prosudbe kojom institucije Unije raspolažu u području vanjskih poslova.

29.

Navedeni sud smatra da, čak i ako Kraljevina Maroko tvrdi da je Zapadna Sahara dio njezina suverenog državnog područja, to polaganje prava ne priznaje ni međunarodna zajednica općenito ni, konkretno, Unija. Suprotno tome, sud koji je uputio zahtjev smatra da je prisutnost Kraljevine Maroka okupacija koju taj sud čak kvalificira kao „stalnu okupaciju” ( 10 ). Stoga se postavlja pitanje je li legitimno da organizacija kao što je Unija, koja poštuje načela Povelje Ujedinjenih naroda, s trećom državom sklopi sporazum koji se odnosi na područje izvan priznatih granica te države.

30.

U tom pogledu, navedeni sud smatra da je, iako institucije Unije nisu počinile očitu pogrešku time što su zaključile da to što Kraljevina Maroko stalno okupira područje Zapadne Sahare ne sprječava, s obzirom na međunarodno pravo, sklapanje bilo kojeg sporazuma o iskorištavanju prirodnih resursa predmetnog područja, ključno pitanje koje se postavlja jesu li predmetni posebni sporazumi protivni određenim načelima međunarodnog prava te je li se u dovoljnoj mjeri uzela u obzir volja naroda Zapadne Sahare i njezinih priznatih predstavnika.

31.

Prema mišljenju tog suda, postoje argumenti na temelju kojih se može zaključiti da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni prilikom primjene međunarodnog prava, u smislu da su navedeni sporazumi sklopljeni, a da Kraljevina Maroko ne priznaje njezinu upravnu vlast i da ne poštuje ni obveze koje proizlaze iz članka 73. Povelje Ujedinjenih naroda, ni obvezu promicanja samoodređenja naroda Zapadne Sahare.

32.

U tim okolnostima, High Court of Justice (England & Wales), Queen's Bench Division (Administrative Court) (Visoki sud (Engleska i Wales), Odjel Queen's Bench (Upravni odjel), Ujedinjena Kraljevina) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33.

Rješenjem od 23. studenoga 2016., sud koji je uputio zahtjev dodao je Confédération marocaine de l’agriculture et du développement rural (Comader) kao zainteresiranu stranku u postupak koji je pred njim u tijeku.

34.

Zahtjev za prethodnu odluku podnesen je tajništvu Suda 13. svibnja 2016. Španjolska, francuska i portugalska vlada, kao i Vijeće i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

35.

Dopisom od 17. siječnja 2017. Sud je sudu koji je uputio zahtjev postavio pitanje, uzimajući u obzir presudu od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), želi li sud koji je uputio zahtjev zadržati ili povući svoje prvo i drugo prethodno pitanje.

36.

Dopisom od 3. veljače 2017., sud koji je uputio zahtjev povukao je svoje prvo i drugo prethodno pitanje smatrajući da mu odgovor više nije potreban.

37.

Dopisom od 17. veljače 2017., Sud je pozvao stranke glavnog postupka, kao i intervenijente da se pred njim očituju o eventualnom utjecaju presude od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973) na odgovor na treće prethodno pitanje i da odgovore na niz pitanja u roku od tri tjedna, što su učinili WSC, Comader, španjolska i francuska ( 11 ) vlada, kao i Vijeće i Komisija.

38.

Na raspravi održanoj 6. rujna 2017. WSC, Comader, španjolska i francuska vlada, kao i Vijeće i Komisija iznijeli su svoja usmena očitovanja.

39.

Svojim trećim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita Sud o valjanosti Sporazuma o ribarstvu, kako je odobren Uredbom br. 764/2006 i proveden Protokolom iz 2013. (odobren Odlukom 2013/785), kao i Uredbom br. 1270/2013, s obzirom na, s jedne strane, članak 3. stavak 5. UEU‑a kojim se Uniji nalaže obveza da „doprinosi […] strogom poštovanju […] međunarodnog prava [i] poštovanj[u] načela Povelje Ujedinjenih naroda” te, s druge strane, s obzirom na to da je taj sporazum sklopljen u korist naroda Sahrawi, u njegovo ime, u skladu s njegovim željama i/ili uz savjetovanje s njegovim priznatim predstavnicima.

40.

Svojim četvrtim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita Sud o uvjetima pod kojima se moguće pozvati na međunarodno pravo u okviru sudskog nadzora akata Unije putem valjanog zahtjeva za prethodnu odluku.

41.

Prema mojem mišljenju, ta su prethodna pitanja usko povezana te ih treba ispitati zajedno.

42.

Treće prethodno pitanje usmjereno je na Sporazum o ribarstvu (kako je dopunjen Protokolom iz 2013.) te se njime poziva Sud da odluči o valjanosti tog međunarodnog sporazuma koji je sklopila Unija. Međutim, njime se također upućuje na akte Vijeća kojima se odobrava i provodi taj sporazum.

43.

Vijeće smatra da Sud nije nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o valjanosti Sporazuma o ribarstvu s obzirom na to da se radi o međunarodnom sporazumu koji, kao takav, nije akt koji su donijele institucije u smislu članka 267. prvog stavka točke (b) UFEU‑a. Prema mišljenju Vijeća, valjanost međunarodnog sporazuma koji je sklopila Unija može se ispitati samo prije njegova sklapanja, u skladu s postupkom donošenja mišljenja uvedenim člankom 218. stavkom 11. UFEU‑a. Podredno, Vijeće, s kojim se slažu Komisija te španjolska i francuska vlada, tvrdi da se može smatrati da se zahtjev za prethodnu odluku zapravo odnosi na valjanost akata kojima se odobrava sklapanje Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013., odnosno Uredbe br. 764/2006 i Odluke 2013/785.

44.

Prema mojem mišljenju, taj prigovor nenadležnosti treba odbiti iz sljedećih razloga.

45.

U skladu s člankom 267. prvim stavkom točkom (b) UFEU‑a, Sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču „valjanosti i tumačenja akata institucija[…] Unije”.

46.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u skladu s tom odredbom, međunarodni sporazum koji je sklopila Unija je, „u pogledu [Unije], akt institucija [Unije]” u smislu članka 267. UFEU‑a ( 12 ). Sud je na temelju toga često imao priliku tumačiti, u okviru prethodnog postupka, odredbe takvih sporazuma koje je sklopila Unija ( 13 ), među kojima uostalom i Sporazum o ribarstvu ( 14 ).

47.

Osim toga, prema mišljenju Suda, ocjena valjanosti u prethodnom postupku primjenjuje se na sve akte institucija „bez iznimke” ( 15 ), s obzirom na to da se UFEU‑om, „u svojim člancima 263. i 277., s jedne, te člankom 267., s druge strane, ustanovio cjelovit sustav pravnih sredstava i postupaka kojima je kojima je cilj osigurati nadzor zakonitosti akata Unije povjeravajući ga sudu Unije” ( 16 ).

48.

S obzirom na navedeno, međunarodni sporazumi koje je sklopila Unija obuhvaćeni su istodobno međunarodnim pravnim poretkom zato što su sklopljeni s trećom stranom te pravnim poretkom Unije.

49.

Iako u međunarodnom pravnom poretku međunarodni sporazum može postati ništav samo iz razloga koji su taksativno navedeni u člancima 46. do 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, sklopljene u Beču 23. svibnja 1969. ( 17 ) (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora), iz članka 218. stavka 11. UFEU‑a proizlazi da „[o]dredbe […] sporazuma [koji sklopi Unija] moraju […] u potpunosti biti u skladu s [UEU‑om i UFEU‑om] kao i s ustavnim načelima koja iz njih proizlaze” ( 18 ).

50.

Da bi se što je moguće više izbjegle pravne poteškoće i poteškoće u međunarodnoj politici koje bi prouzročila neusklađenost međunarodnog ugovora koji je sklopila Unija s UEU‑om i UFEU‑om, a koji bi ostao valjan u međunarodnom pravu, autori navedenih ugovora uveli su preventivan postupak donošenja mišljenja koji je danas predviđen člankom 218. stavkom 11. UFEU‑a.

51.

Kako bi utemeljio svoju nadležnost za ocjenu usklađenosti međunarodnih sporazuma u okviru postupka donošenja mišljenja, Sud se, uostalom, oslanja na činjenicu da mu je ta nadležnost u svakom slučaju dodijeljena člancima 258., 263. i 267. UFEU‑a. Naime, presudio je da se „pitanje je li sklapanje određenog sporazuma obuhvaćeno nadležnostima [Unije] i pitanje jesu li, po potrebi, te nadležnosti izvršene u skladu s odredbama Ugovora, načelno mogu podnijeti Sudu izravno, na temelju članka [258. UFEU‑a] ili članka [263. UFEU‑a], ili u okviru prethodnog postupka” ( 19 ).

52.

Sud je stoga nadležan razmotriti „sva pitanja koja mogu pobuđivati sumnju u sadržajnu ili formalnu valjanost [međunarodnog] sporazuma u odnosu na [UEU i UFEU]” ( 20 ).

53.

U tom smislu, da bi se izbjegle prethodno navedene poteškoće, ako je Sud donio negativno mišljenje o usklađenosti „predviđenog” međunarodnog sporazuma s UEU‑om i UFEU‑om, taj sporazum ne može stupiti na snagu, osim ako se prethodno ne izmijeni ( 21 ). U svakom slučaju, Sud može ex post nadzirati sadržajnu ili formalnu usklađenost ( 22 ) sporazuma s UEU‑om i UFEU‑om ako se pred njim podnese tužba za poništenje ili zahtjev za prethodnu odluku o valjanosti.

54.

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Sud nadležan za nadzor valjanosti akta Vijeća kojim se odobrava sklapanje međunarodnog ugovora ( 23 ), uključujući unutarnji nadzor pravne valjanosti te odluke u pogledu predmetnog sporazuma ( 24 ). U tim okolnostima, Sud može nadzirati zakonitost akta Vijeća (uključujući odredbe međunarodnog sporazuma čije sklapanje odobrava Vijeće) u pogledu UEU‑a i UFEU‑a, kao i ustavnih načela koja iz njih proizlaze, među kojima je i poštovanje temeljnih prava ( 25 ) i međunarodnog prava ( 26 ), u skladu s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a.

55.

Prema tome, Sud je nadležan poništiti (u slučaju tužbe za poništenje) ili proglasiti nevaljanom (u slučaju zahtjeva za prethodnu odluku) odluku Vijeća kojom se odobrava sklapanje predmetnog međunarodnog sporazuma ( 27 ) te proglasiti neusklađenost tog sporazuma s UEU‑om i UFEU‑om, kao i s ustavnim načelima koja iz njih proizlaze.

56.

U tim primjerima međunarodni sporazum i dalje obvezuje stranke u međunarodnom pravu te je na institucijama Unije da otklone neusklađenosti tog sporazuma s UEU‑om i UFEU‑om, kao i s ustavnim načelima koja iz njih proizlaze ( 28 ). Ako se otklanjanje neusklađenosti pokaže nemogućim, moraju otkazati sporazum ili se iz njega povući ( 29 ), u skladu s postupkom predviđenim u člancima 56. i 65. do 68. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora ( 30 ) te, u ovom slučaju, članku 14. Sporazuma o ribarstvu. U tom smislu, postoji analogija s člankom 351. UFEU‑a koji se odnosi na iste okolnosti u pogledu ugovora koje su države članice sklopile prije pristupanja Uniji.

57.

Konačno, treba pojasniti da načelo koje je Međunarodni sud naveo u predmetu o monetarnom zlatu oduzetom iz Rima 1943. ( 31 ) i na koje se odnosi četvrto prethodno pitanje, prema kojem taj sud ne može izvršiti svoju nadležnost za odlučivanje u sporu između dviju država ako radi toga mora ispitati postupanje treće države koja nije stranka u postupku ( 32 ), nije relevantno u ovom slučaju, kao što smatraju Vijeće i Komisija. Naime, to načelo, navedeno u Statutu Međunarodnog suda, ne postoji u statutu Suda i, u svakom slučaju, ne može postojati u pravu Unije s obzirom na to da se njime po službenoj dužnosti isključuje mogućnost nadzora usklađenosti međunarodnih sporazuma, koje je sklopila Unija, s UEU‑om i UFEU‑om ako treća država koja je potpisala sporazum s Unijom ne sudjeluje u postupku pred tim sudom.

58.

S obzirom na ta razmatranja, prethodnim pitanjima želi se utvrditi:

59.

U nastavku ću sve te akte navoditi kao „osporavane akte”.

60.

U pogledu stranaka glavnog postupka, kao i intervenijenata pred Sudom, osporavani akti primjenjivi su na područje Zapadne Sahare i vode koje s njom graniče. Međutim, to utvrđenje nije očito iz teksta sporazuma o ribarstvu i protokola iz 2013. Naime, ni u jednoj se njihovoj odredbi izričito ne navodi Zapadna Sahara.

61.

Stoga najprije treba ispitati primjenjuju li se osporavani akti na Zapadnu Saharu zato što se, u suprotnom slučaju, njihova valjanost ne bi mogla osporavati s obzirom na pravna pravila na koja se pozivaju sud koji je uputio zahtjev i WSC ( 35 ).

62.

Prema mojem mišljenju, tumačenje Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. u skladu s pravilima tumačenja ugovora navedenima u članku 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora dovodi do zaključka da su itekako primjenjivi na područje Zapadne Sahare i vode koje s njom graniče, iz razloga navedenih u nastavku.

63.

Prema članku 31. stavku 1. te konvencije „[u]govor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”. Prema stavku 2. tog članka „osim teksta, uključujući preambulu i priloge, kontekst obuhvaća: […] svaki sporazum koji se odnosi na ugovor, a koji su sve stranke sklopile u svezi s ugovorom”. Kontekst stoga obuhvaća Protokol iz 2006. koji više nije na snazi, ali čiji je sadržaj u biti, što se tiče područja primjene Sporazuma o ribarstvu, istovjetan Protokolu iz 2013.

64.

Člankom 31. stavkom 3. te konvencije propisuje se da, uz kontekst, također valja osobito voditi računa o „svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni njegovih odredaba”. Stoga radi tumačenja područja primjene Sporazuma ribarstvu valja voditi računa o relevantnim odredbama Protokola iz 2013.

65.

U ovom slučaju, u skladu s njegovim člankom 11., Sporazum o ribarstvu primjenjuje se, što se tiče Kraljevine Maroka, „na području Maroka i vodama pod marokanskom jurisdikcijom”. Člankom 2. točkom (a) tog sporazuma izraz „marokanska ribolovna zona”, u kojoj se iskorištavaju ribolovni resursi predviđeni tim sporazumom, definira se kao „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroko” ( 36 ).

66.

Ti su pojmovi pojašnjeni u Dodacima 2. i 4. Priloga Protokolu iz 2013. Na zahtjev Suda, Komisija je dostavila šest karata na kojima je prikazan opseg ribolovnih zona u skladu sa specifikacijama iz tih dodataka.

67.

Kao što proizlazi iz tih karata, ribolovna zona br. 3 (kat. 3: Mali ribolov na jugu) proteže se južno od 30°40′00″S i više od 3 morske milje od obale; ribolovna zona br. 4. (kat. 4: Pridneni ribolov) proteže se južno od 29°S i u dubini većoj od 200 m izobata za koćarice te više od 12 morskih milja od obale za plovila za ribolov parangalima; ribolovna zona br. 5 (kat. 5: Ribolov tuna) pokriva cijelu atlantsku zonu Maroka i više od 3 morske milje od obale, osim zaštićenog područja istočno od crte koja povezuje točke 33°30′S/7°35′Z i 35°48′S/6°20′Z, a ribolovna zona br. 6 (kat. 6: Gospodarski pelagični ribolov) proteže se južno od 29°S i više od 15 morskih milja od obale za koćarice hladnjače te više od 8 morskih milja od obale za koćarice s rashladnim bazenima s morskom vodom (RSW) ( 37 ).

68.

Što se tiče potonje ribolovne zone, iz izvješća trećeg Zajedničkog odbora za Sporazum o ribarstvu, koji se sastao u Bruxellesu 17. i 18. ožujka 2008., proizlazi da su se Unija i Kraljevina Maroko sporazumjele da se aktivnosti u toj zoni mogu provoditi samo južno od 26°07’S. Naime, Poglavlje III. Priloga Protokolu iz 2013. kao i Dodatak 4. tom prilogu dopuštaju Kraljevini Maroko da jednostrano izmijeni geografske podatke pod uvjetom da o svakoj izmjeni obavijesti Komisiju mjesec dana unaprijed.

69.

Južna granica tih ribolovnih zona nije točno određena ni u Sporazumu o ribarstvu ni u Protokolu iz 2013. ( 38 ) Budući da se granica između Zapadne Sahare i Kraljevine Maroka nalazi na paraleli 27°42’S (Pointe Stafford) ( 39 ), samo ribolovna zona br. 6, u skladu s naknadnim sporazumom između Unije i Kraljevine Maroka, izričito obuhvaća vode koje graniče sa Zapadnom Saharom. Međutim, iz karata koje je dostavila Komisija proizlazi da se ribolovne zone br. 3 do 5 protežu sve do morske granice između Islamske Republike Mauritanije i Zapadne Sahare, kojima su stoga obuhvaćene i vode koje graniče s potonjom državom.

70.

Osim toga, količine ulova po ribolovnoj zoni koje je na raspravi navela Komisija potvrđuju da se Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. gotovo isključivo primjenjuju na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom ( 40 ). Prema podacima Komisije, ulov ostvaren samo u ribolovnoj zoni br. 6 predstavlja oko 91,5 % ukupnog ulova ostvarenog u okviru Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. To jasno pokazuje da su stranke od početka predvidjele primjenu Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom.

71.

Što se tiče primjene Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. na kopnu, člankom 3. stavkom 1. točkom (a) podtočkom ii. Protokola iz 2013. predviđa se da je financijski doprinos koji je Unija platila Kraljevini Maroku i koji iznosi 14 milijuna eura isplaćen kao potpora sektorskoj ribarstvenoj politici u Kraljevini Maroku, u što su, prema mišljenju Vijeća i Komisije, uključena ulaganja u infrastrukturu na području Zapadne Sahare. Osim toga, poglavljem X. Priloga Protokolu iz 2013. predviđa se da se dio ulova mora istovariti u marokanskim lukama, što prema mišljenju Vijeća i Komisije uključuje i luke Zapadne Sahare. Konačno, Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. moraju, prema mišljenju Vijeća i Komisije, koristiti narodu Zapadne Sahare, što samo po sebi znači primjenu tog sporazuma i protokola na kopno.

72.

Kao drugo, utvrđenje da je Sporazum o ribarstvu primjenjiv na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče podupire se njegovim nastankom. Naime, kao što ističe Komisija, Sporazum o ribarstvu proizlazi iz sporazuma o ribarstvu koje je s Kraljevinom Marokom sklopila Kraljevina Španjolska prije pristupanja Uniji ( 41 ), a koji su se odnosili na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom kao vode pod marokanskom jurisdikcijom ( 42 ). Također ističem da je iz sporazuma o ribarstvu koji su sklopljeni između Unije i Kraljevine Maroka od 1988. već proizašlo više predmeta u pogledu ribolova u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom ( 43 ). U tom smislu smatram da je, kao i u aktima koji im prethode, u Sporazumu o ribarstvu i Protokolu iz 2013. riječ samo o ribolovnim aktivnostima Kraljevine Španjolske koje su već postojale u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom prije nego što je ta država članica pristupila Europskoj uniji.

73.

Kao treće i posljednje, članak 31. stavak 4. naveden konvencije daje primarnu važnost namjerama stranaka pojašnjavajući da se „[p]oseban smisao pridaje […] nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka”. Mišljenja sam da je namjera Unije i Kraljevine Maroka bila da se Sporazum o ribarstvu primjenjuje na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče kao vode pod marokanskim suverenitetom ili jurisdikcijom. Kraljevina Maroko pripojila je 1976. dio Zapadne Sahare koji se nalazi sjeverno od ravne linije koja polazi od sjecišta obale Atlantika s paralelom 24°S i koja ide u smjeru sjecišta paralele 23°S s meridijanom 13°Z ( 44 ), u skladu s Konvencijom o državnoj granici između Islamske Republike Mauritanije i Kraljevine Maroka, potpisanom u Rabatu 14. travnja 1976. ( 45 ) Aneksija Zapadne Sahare Kraljevini Maroku dovršena je 1979. pripajanjem južnog dijela Zapadne Sahare ( 46 ), koji je tom konvencijom dodijeljen Islamskoj Republici Mauritaniji. Kraljevina Maroko stoga smatra da je Zapadna Sahara obuhvaćena njezinim suverenitetom i da su, posljedično, vode koje s njom graniče obuhvaćene područjem primjene Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013.

74.

Što se tiče Unije, iz izjava više država članica u Vijeću tijekom odobravanja Protokola iz 2013. proizlazi da su taj protokol i sporazum o ribarstvu primjenjivi na Zapadnu Saharu ( 47 ). To je, uostalom, razlog iz kojeg je, kao što pojašnjavaju sud koji je uputio zahtjev i Komisija, Europski parlament u početku blokirao ponovne pregovore u pogledu Protokola o utvrđivanja ribolovnih mogućnosti i financijskog doprinosa predviđenih u Sporazumu o ribarstvu. Iz tog istog razloga su Kraljevina Danska i Kraljevina Švedska glasovale protiv odobrenja sklapanja tog protokola, a Kraljevina Nizozemska ( 48 ), Republika Finska i Ujedinjena Kraljevina bile suzdržane i Savezna Republika Njemačka, Irska kao i Republika Austrija izrazile rezerve ( 49 ).

75.

U tom kontekstu, suprotno Sporazumu o pridruživanju o kojemu je bila riječ u presudi od 21. prosinca 2016.Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), namjera stranak čini mi se očito utvrđenom: Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. primjenjivi su na Zapadnu Saharu i na vode koje s njome graniče. Stoga je na Sudu da ispita utječe li ta namjera, provedena tim osporavanim aktima, na njihovu zkonitost u pogledu članka 3. stavka 5. UEU‑a i pravila međunarodnog prava koje WSC navodi.

76.

Argumentacijom WSC‑a u biti se dovode u pitanje osporavani akti s dva stajališta. Kao prvo, WSC tvrdi da Unija ne može s Kraljevinom Marokom zakonito sklopiti sporazume primjenjive na područje Zapadne Sahare i vode koje s njom graniče. Kao drugo, čak i pod pretpostavkom da Unija može zakonito sklopiti slične sporazume, WSC tvrdi da su osporavani akti, u pogledu njihova sadržaja, nevaljani s obzirom na članak 3. stavak 5. UEU‑a i međunarodno pravo. Za potrebe svoje argumentacije, WSC se poziva na više pravila međunarodnog prava, među kojima su, osobito, pravo naroda na samoodređenje, članak 73. Povelje Ujedinjenih naroda, načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima i međunarodno humanitarno pravo u dijelu u kojem se njegova pravila odnose na sklapanje međunarodnih ugovora primjenjivih na okupirana područja i iskorištavanje njihovih prirodnih resursa. Na raspravi je WSC pojasnio da ne osporava valjanost osporavanih akata s obzirom na međunarodno pravo mora.

77.

U tim okolnostima, na temelju načela navedenih u presudi od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864), Ministarstvo okoliša, prehrane i poljoprivrede, Comader, španjolska, francuska i portugalska vlada, Vijeće kao i Komisija osporavaju mogućnost da se WSC poziva na ta pravila međunarodnog prava.

78.

Valja podsjetiti da, u skladu s točkama 51. do 55. presude od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864) , mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog ugovornog prava podliježe sljedećim uvjetima: Unija njima mora biti obvezana, njihov sadržaj mora biti bezuvjetan i dovoljno precizan te, naposljetku, njihova narav i struktura ne smiju biti protivne sudskom nadzoru osporavanog akta.

79.

U skladu s točkama 101. do 103. i 107. presude od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864), mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog običajnog prava podliježe sljedećim uvjetima: njima se mora moći dovesti u pitanje nadležnost Unije za donošenje osporavanog akta, a tim se aktom treba moći utjecati na prava koja pojedinac ima na temelju prava Unije ili stvoriti obveze u pogledu njega.

80.

Prema mojem mišljenju, iako pojedinci moraju ispuniti određene uvjete kako bi se mogli pozivati na pravila međunarodnog prava u okviru sudskog nadzora akata Unije, načela navedena u toj presudi ne mogu se automatski prenijeti na ovaj predmet. Naime, ta se načela odnose na sudski nadzor potpuno unutarnjih jednostranih akata sekundarnog prava (uredbe, direktive itd.) ( 50 ), dok se u ovom predmetu, kao što ističe Komisija ( 51 ), postavlja drukčije pitanje u pogledu valjanosti međunarodnog sporazuma koji je Unija sklopila s pomoću akta kojim se odobrava njegovo sklapanje (ugovorno sekundarno pravo) ( 52 ).

81.

U tom pogledu, valja posjetiti da svojstvo člana Organizacije Ujedinjenih naroda (UN) imaju samo države ( 53 ). Budući da nije članica UN‑a, Unija nije stranka Statuta Međunarodnog suda, kao što se za članove UN‑a predviđa člankom 93. Povelje Ujedinjenih naroda. K tomu, u skladu s člankom 34. Statuta Međunarodnog suda, samo države mogu biti stranke pred tim sudom.

82.

Iz toga slijedi da nadzor vanjskog djelovanja Unije nije obuhvaćen nadležnošću međunarodnih sudova, pa čak ni Međunarodnog suda. Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se njezinim djelovanjem povređuju obvezujuća pravna pravila međunarodnog prava u smislu članka 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora ili obveze međunarodnog običajnog prava, takozvane „erga omnes” ( 54 ), nijedan međunarodni sud nije nadležan za odlučivanje o takvoj povredi.

83.

Međutim, određenim međunarodnim sporazumima Uniji se omogućuje „podvrgavanj[e] odlukama suda osnovanog ili određenog na temelju takvih sporazuma u pogledu tumačenja i primjene njihovih odredaba”, što je mogućnost koja joj se priznaje sudskom praksom Suda ( 55 ).

84.

To nije slučaj sa Sporazumom o ribarstvu, čijim se člankom 13., naslovljenim „Rješavanje sporova”, predviđa da se „ugovorne stranke međusobno […] savjetuju o svim sporovima u vezi s tumačenjem ili primjenom ovog Sporazuma”. Budući da njime nije osnovan neovisan i nepristran sud, nadležan za rješavanje mogućih sporova nastalih u okviru Sporazuma o ribarstvu, njihovo rješavanje ovisi o dobroj volji stranaka, s obzirom na to da ga svaka od njih stoga lako može blokirati ( 56 ).

85.

Ako je Sud automatski jedini sud nadležan za nadzor vanjskog djelovanja Unije i za provjeravanje pridonosi li se tim djelovanjem „strogom poštovanju […] međunarodnog prava [i] poštovanj[u] načela Povelje Ujedinjenih naroda” ( 57 ), nije začuđujuće da je presudio da se „izvršavanje nadležnosti povjerenih institucijama [Unije] u međunarodnom području ne može izuzeti iz sudskog nadzora valjanosti” ( 58 ).

86.

U tim okolnostima, iako pojedinci moraju ispunjavati određene uvjete da bi se mogli pozivati na međunarodno pravo radi osporavanja usklađenosti međunarodnog sporazuma koji je sklopila Unija s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, ti uvjeti ne mogu biti takvi da se njima u praksi onemogućuje učinkoviti sudski nadzor vanjskog djelovanja Unije.

87.

Međutim, to bi bio slučaj, prema mojem mišljenju, kad bi se načela navedena u slučaju iz presude od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864) prenijela takva kakva jesu na nadzor valjanosti osporavanih akata.

88.

Naime, određena pravila međunarodnog prava na koja se poziva u ovom predmetu istodobno su pravila običajnog prava i pravila ugovornog prava s obzirom na to da su kodificirana u više međunarodnih ugovora i konvencija, dok su neka druga pravila, kao što je pravo na samoodređenje, dio općeg međunarodnog prava ( 59 ) te na temelju toga nisu obuhvaćena isključivo međunarodnim ugovornim ili običajnim pravom, u pogledu kojeg je Sud tumačio mogućnost pozivanja u svojoj presudi od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864).

89.

Osim toga, ako je Sud utvrdio uvjete za mogućnost pozivanja različite od onih u međunarodnom ugovornom pravu s ciljem da se mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog običajnog prava ne isključuje po službenoj dužnosti, tom bi cilju bilo protivno da se, kao što predlažu Ministarstvo okoliša, prehrane i poljoprivrede, španjolska, francuska i portugalska vlada, kao i Vijeće i Komisija, mogućnost pozivanja na pravila općeg međunarodnog prava podredi uvjetima za mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog običajnog prava ako su ispunjeni uvjeti za mogućnost pozivanja navedeni za pravila međunarodnog ugovornog prava.

90.

Takvim bi se rješenjem po službenoj dužnosti isključila mogućnost pozivanja pojedinaca na pravila međunarodnog prava, makar ona bila i bitna, kao što su obvezujuća pravna pravila općeg međunarodnog prava ili takozvane „erga omnes” obveze međunarodnog prava, i to iz sljedećih razloga.

91.

Najprije, prema prvom uvjetu za mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog običajnog prava koji je Sud prihvatio u slučaju kad je osporavani akt potpuno unutarnji jednostrani akt sekundarnog prava, pravilima na koja se poziva treba se moći dovesti u pitanje nadležnost Unije za donošenje tog akta. Podsjećam da se u predmetu u kojem je donesena presuda od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864), kao i u predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 107. te presude, radilo o nadležnosti Unije za donošenje osporavanog akta, za koji se tvrdilo da proizvodi izvanteritorijalne učinke.

92.

U ovom predmetu nitko ne osporava nadležnost ( 60 ) Unije za sklapanje Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. ili za donošenje Uredbe br. 764/2006, Odluke 2013/785 i Uredbe br. 1270/2013. Naprotiv, WSC osporava usklađenost Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. s primarnim pravom Unije, kao i unutarnju zakonitost Uredbe br. 764/2006, Odluke 2013/785 i Uredbe br. 1270/2013. Stoga bi bilo apsurdno nadzor osporavanih akata ograničiti samo na pitanje nadležnosti Unije i po službenoj dužnosti isključiti njihovu materijalnu ocjenu u odnosu na najbitnija pravna pravila međunarodnog prava na koja se poziva u ovom predmetu.

93.

Nadalje, primjena drugog uvjeta za mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog običajnog prava, u okviru predmeta kao što je onaj o kojemu je riječ, još je problematičnija. U skladu s tim uvjetom, osporavanim aktom treba se moći utjecati na prava koja pojedinac ima na temelju prava Unije ili stvoriti obveze u pogledu njega ( 61 ).

94.

U ovom slučaju, osporavanim se aktima prava i obveze dodjeljuju samo Uniji i Kraljevini Maroku. Naime, u tim aktima ne vidim nijednu odredbu kojom bi se stvarala prava ili obveze za pojedince, osim možda (ali u to sumnjam) za brodare Unije čija plovila imaju dozvolu za ribolov izdanu u okviru Sporazuma o ribarstvu. Stoga, čak i pod pretpostavkom da jedna kategorija pojedinaca može pokrenuti sudski nadzor osporavanih akata u skladu s tim uvjetom, toj bi kategoriji pripadali isključivo oni koji imaju koristi od Sporazuma o ribarstvu te stoga nemaju nikakvog interesa da ga osporavaju pred sudom.

95.

Napokon, zašto sudski nadzor ograničiti na „pitanje jesu li institucije Unije donošenjem predmetnog akta počinile očite pogreške u ocjeni u pogledu uvjeta za primjenu tih načela” ( 62 ) ako ta načela zbog svoje kodifikacije imaju „isti stupanj preciznosti kao odredba međunarodnog sporazuma” ( 63 )?

96.

Zaključno o tom pitanju, smatram da u okviru sudskog nadzora međunarodnih sporazuma koje je sklopila Unija, kao i akata Unije kojima se odobravaju ili provode slični sporazumi, mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog prava zasigurno treba podlijegati određenim uvjetima, ali neovisno o njihovoj formalnoj pripadnosti jednom ili više izvora međunarodnog prava, u skladu s klasifikacijom iz članka 38. stavka 1. Statuta Međunarodnog suda. Ti su uvjeti navedeni u točkama 53. do 55. presude od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864), u skladu s kojima Unija treba biti obvezana pravilom na koje se poziva, čiji sadržaj treba biti bezuvjetan i dovoljno precizan te, naposljetku, čija se narav i struktura ne protive sudskom nadzoru osporavanog akta.

97.

Upravo ću s obzirom na ta načela ispitati mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog prava na koja se poziva WSC, a koja su relevantna u ovom predmetu.

98.

Osporavanim je aktima Unija s Kraljevinom Marokom sklopila i provela međunarodni sporazum kojim se predviđa da Unija iskorištava ribolovne resurse Zapadne Sahare. U tim ću okolnostima ispitati mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog prava kojima se može dovesti u pitanje sklapanje s Kraljevinom Marokom međunarodnog sporazuma primjenjivog na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče, kao i iskorištavanje prirodnih resursa tog područja. Pritom ću uzeti u obzir činjenice da Kraljevina Maroko smatra da ima suverenitet nad Zapadnom Saharom, da je Kraljevina Maroko, sa stajališta institucija Unije, de facto upravna vlast Zapadne Sahare i da je Kraljevina Maroko, za sud koji je uputio zahtjev i za WSC, okupatorska sila u Zapadnoj Sahari.

99.

Najprije, smatram da pravo na samoodređenje ne podliježe uvjetima propisanima za mogućnost pozivanja na pravila međunarodnog prava zbog toga što je to pravo dio ljudskih prava.

100.

Kao što je Sud presudio u točkama 284. i 285. presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461), poštovanje ljudskih prava uvjet je zakonitosti akata Unije te se u pravnom poretku Unije ne dopuštaju mjere koje nisu u skladu s tim pravima. Dakle, obveze koje se nalažu međunarodnim sporazumom ne mogu imati za učinak povredu ustavnih načela UEU‑a i UFEU‑a, kao što su članak 3. stavak 5. UEU‑a te članak 21. UEU‑a, u skladu s kojima se u vanjskom djelovanju Unije moraju poštovati ljudska prava. Stoga je na Sudu da osigura to poštovanje u okviru potpunog sustava pravnih sredstava koji je uspostavljen UEU‑om i UFEU‑om.

101.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, „prava obrane temeljna su prava koja čine sastavni dio općih načela prava čije poštovanje osigurava Sud. U tom se cilju Sud nadahnjuje ustavnim tradicijama zajedničkima državama članicama kao i smjernicama koje pružaju međunarodni instrumenti o zaštiti ljudskih prava u kojima su države članice sudjelovale ili su im pristupile” ( 64 ).

102.

Sve države članice (i Kraljevina Maroko) stranke su Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) ( 65 ) i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) ( 66 ), potpisanih u New Yorku 16. prosinca 1966., čijim se zajedničkim člankom 1. određuje sljedeće:

„1.   Svi narodi imaju pravo na samoodređenje. Na temelju toga prava oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno osiguravaju svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj.

2.   Svi narodi mogu slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvima i resursima za svoje osobne ciljeve bez ugrožavanja obveza koje proizlaze iz međunarodne gospodarske suradnje temeljene na načelu uzajamne koristi i međunarodnog prava. Ni u kojem slučaju se neki narod ne smije lišiti sredstava za svoj opstanak.

3.   Države stranke ovog [p]akta, uključujući i one koje su odgovorne za upravu nad nesamoupravnim područjima i područjima koja se nalaze pod njihovim starateljstvom, dužne su promicati ostvarenje prava na samoodređenje i poštovati to pravo u skladu s odredbama Povelje Ujedinjenih naroda” ( 67 ).

103.

K tomu, glavom VIII. Helsinškog završnog akta iz 1975., naslovljenom „Ravnopravnost i samoodređenje naroda”, na koji se upućuje u članku 21. stavku 2. točki (c) UEU‑a i čije su stranke sve države članice, utvrđuje se pravo na samoodređenje gotovo istim riječima kao u zajedničkom članku 1. ICESCR‑a i ICCPR‑a. Tom se glavom određuje sljedeće:

„Države sudionice poštuju ravnopravnost naroda i njihovo pravo na samoodređenje time što uvijek djeluju u skladu s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda i relevantnim pravnim pravilima međunarodnog prava, uključujući pravila koja se odnose na teritorijalnu cjelovitost država.

Na temelju načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda, svi narodi uvijek imaju pravo potpuno slobodno odrediti, kada to žele i onako kako to žele, svoj unutarnji i vanjski politički status, bez vanjskog uplitanja, te po vlastitom izboru unaprjeđivati svoj politički, gospodarski, socijalni i kulturni razvoj.

Države sudionice ponovno potvrđuju univerzalnu važnost toga da narodi poštuju i stvarno ostvaruju jednaka prava i svoje pravo na samoodređenje, za razvoj prijateljskih odnosa među sobom, kao i među svim državama, te također podsjećaju na važnost otklanjanja svakog oblika povrede tog načela”

104.

Pravo na samoodređenje stoga je u tom smislu ljudsko pravo koje je kao takvo priznato u više međunarodnih instanci i instrumenata, kao i u pravnoj teoriji ( 68 ). Međunarodni sud smatra da su nositelji tog prava narodi nesamoupravnih područja u smislu članka 73. Povelje Ujedinjenih naroda koji su bili podvrgnuti stranoj „podčinjenosti” ( 69 ), dominaciji ili iskorištavanju ( 70 ).

105.

U svakom slučaju, kao pravilo općeg međunarodnog prava ( 71 ) i obveza erga omnes ( 72 ) koja je kodificirana u više međunarodnih ugovora ( 73 ), pravo na samoodređenje ispunjava kriterije za mogućnost pozivanja navedene u točki 96. ovog mišljenja, odnosno, Unija je njime obvezana, njegov je sadržaj bezuvjetan i dovoljno precizan te da njegova narav i struktura nisu protivne sudskom nadzoru osporavanih akata.

106.

Kao što je Sud presudio u svojoj presudi od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), Unija je obvezana pravom na samoodređenje, koje djeluje erga omnes i jedno je od osnovnih načela međunarodnog prava ( 74 ). Stoga „je to načelo dio međunarodnih pravnih pravila koja se primjenjuju u odnosima između Unije i Kraljevine Maroka” ( 75 ).

107.

Naime, pravo na samoodređenje utvrđeno je u članku 1. stavku 2. Povelje Ujedinjenih naroda ( 76 ). Međutim, člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, člankom 21. stavkom 1. UEU‑a, člankom 21. stavkom 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, člankom 23. UEU‑a i člankom 205. UFEU‑a Unija se obvezuje na poštovanje načela iz Povelje Ujedinjenih naroda. U Izjavi br. 13 o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, priloženoj Završnom aktu Međuvladine konferencije na kojoj je donesen Ugovor iz Lisabona potpisan 13. prosinca 2007. navodi se da „Europsku uniju i njezine države članice i dalje obvezuju odredbe Povelje Ujedinjenih naroda” ( 77 ).

108.

K tomu, pravo na samoodređenje navedeno je među načelima Helsinškog završnog akta, na koja se upućuje u članku 21. stavku 2. točki (c) UEU‑a ( 78 ).

109.

Konačno, kao što proizlazi iz članka 1. Protokola iz 2013., njegova provedba podliježe poštovanju demokratskih načela i ljudskih prava, što uključuje poštovanje prava naroda na samoodređenje.

110.

Kao što je Sud presudio u točki 55. presude od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864), „[taj] je uvjet ispunjen ako odredba na koju se poziva sadržava jasnu i preciznu obvezu čija provedba ili učinci ne ovise o donošenju naknadnog akta”.

111.

Kao što proizlazi iz točaka 90., 92. i 93. presude od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), u kojoj je Sud to pravo primijenio na Zapadnu Saharu i njezin narod bez ikakvog dovođenja u pitanje njegova sadržaja ili opsega, pravo na samoodređenje ispunjava taj uvjet.

112.

Činjenica da je Međunarodni su presudio da je to što je Izrael na području Cisjordanije izgradio zid povreda prava palestinskog naroda na samoodređenje jer je istovjetna de facto pripojenju ( 79 ), pokazuje da je riječ o pravu čiji je sadržaj dovoljno jasan i precizan da bi ga se primijenilo.

113.

Naime, njegov je sadržaj dovoljno detaljan u više instrumenata.

114.

U tom je pogledu Međunarodni sud na temelju članka 1. stavka 2. Povelje Ujedinjenih naroda utvrdio postojanje „prava na neovisnost naroda nesamoupravnih područja i onih koji su bili podvrgnuti stranoj podčinjenosti, dominaciji ili iskorištavanju” ( 80 ).

115.

Sadržaj tog prava pojašnjava se zajedničkim člankom 1. ICESCR‑a i ICCPR‑a ( 81 ) te načinima njegove provedbe koji se objašnjavaju u više rezolucija Opće skupštine UN‑a, među kojima osobito u rezolucijama 1514 (XV), 1541 (XV) i 2625 (XXV), na koje Međunarodni sud često upućuje ( 82 ).

116.

U tom pogledu, u Rezoluciji 1514 (XV) izjavljuje se sljedeće:

[…]

[…]”

117.

Rezolucijom 1541 (XV) utvrđuju se načela kojima se trebaju voditi upravne vlasti u izvršavanju svojih obveza koje proizlaze iz članka 73. Povelje Ujedinjenih naroda. Valja napomenuti da se načelom VI. predviđa da se pravo na samoodređenje smatra ostvarenim kada nesamoupravno područje postane neovisna i suverena država ili kad se slobodno udruži s neovisnom državom ili kad se integrira u neovisnu državu.

118.

Što se tiče integracije u neovisnu državu, načelom IX točkom (b) predviđa se da „[i]ntegracija treba proizlaziti iz slobodno izražene želje naroda određenog područja, potpuno svjesnog promjene njihova statusa, na način da se savjetovanje provodi demokratskim sredstvima koja su široko rasprostranjena, nepristrano primijenjena i koja se temelje na općem pravu glasa punoljetnih osoba. [UN] može, kada to smatra nužnim, nadzirati primjenu tih sredstava.”.

119.

Napokon, Rezolucija 2625 (XXV) sadržava Deklaraciju o načelima međunarodnog prava koja se odnose na prijateljske odnose i suradnju među državama u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. U glavi „Načelo ravnopravnosti naroda i njihova prava na samoodređenje”, tom se rezolucijom svim državama nalaže „obveza podupiranja, zajedno s drugim državama ili pojedinačno, ostvarenja načela ravnopravnosti naroda i njihova prava na samoodređenje, u skladu s odredbama Povelje Ujedinjenih naroda”.

120.

Njome se također državama nalaže „obveza suzdržavanja od uporabe svake mjere prisile kojom bi se narode prethodno navedene u formulaciji ovog načela lišilo njihova prava na samoodređenje, njihove slobode i njihove neovisnosti”.

121.

Što se konkretnije tiče nesamoupravnih područja, kao što je Zapadna Sahara, tom se rezolucijom predviđa da ta područja imaju „poseban i različit status od državnog područja države koja njime upravlja; taj poseban i različit status na temelju Povelje [Ujedinjenih naroda] postoji sve dok narod […] nesamoupravnog područja ne ostvari svoje pravo na samoodređenje u skladu s Poveljom i, posebice, njezinim ciljevima i načelima” ( 83 ).

122.

Konačno, u općim odredbama Rezolucije 2625 (XXV) izjavljuje se da su „[n]ačela Povelje koja su navedena u ovoj [d]eklaraciji temeljna načela međunarodnog prava te se stoga od svih država zahtijeva da se u svojem međunarodnom djelovanju vode tim načelima i da svoje međusobne odnose razvijaju na temelju strogog poštovanja navedenih načela”.

123.

Iz prethodno navedenog proizlazi da pravo na samoodređenje u svojoj provedbi ili u svojim učincima nije podređeno donošenju naknadnog akta.

124.

U ovom slučaju, kao što su presudili Međunarodni sud i Sud Europske unije, narod Zapadne Sahare ima pravo na samoodređenje ( 84 ).

125.

U točki 89. presude od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), Sud je presudio da je „Opći sud morao uzeti u obzir [pravo na samoodređenje]” u okviru tužbe za poništenje Sporazuma o pridruživanju koju je podnio Front Polisario. Iz toga slijedi da narav i struktura tog prava na samoodređenje ne onemogućavaju sudski nadzor osporavanih akata.

126.

Naime, člankom 103. Povelje Ujedinjenih naroda određuje se da „[u] slučaju sukoba između obveza Članova Ujedinjenih naroda na temelju ove [p]ovelje i njihovih obveza na temelju bilo kojega drugoga međunarodnog sporazuma, prevladavaju njihove obveze na temelju ove [p]ovelje”.

127.

Osim toga, prema mišljenju Međunarodnog suda, „pravo naroda na samoodređenje […] pravo je koje djeluje erga omnes” ( 85 ). Time se upućuje na to da se „takve obveze po samoj svojoj naravi ‚odnose na sve države’ i, ‚[s] obzirom na važnost predmetnih prava, može se smatrati da sve države imaju pravni interes za zaštitu tih prava’” ( 86 ). U tom smislu, Međunarodni sud presudio je da „sve države imaju obvezu da ne priznaju nezakonita stanja koja proizlaze iz [povrede obveze erga omnes]. Također imaju obvezu da ne pomažu niti podupiru održavanje stanja nastalog tom [povredom]. Sve su države, osim toga, dužne osigurati da se, u skladu s Poveljom Ujedinjenih [n]aroda i međunarodnim pravom, uklone sve prepreke, koje proizlaze iz [povrede], ostvarenju prava [predmetnog, u ovom slučaju palestinskog] naroda na samoodređenje” ( 87 ).

128.

Napokon, pravo na samoodređenje često se navodi kao obvezujuće pravno pravilo međunarodnog prava čija povreda može dovesti do ništavosti međunarodnog ugovora u skladu s člankom 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora ( 88 ). Treba naglasiti da je Kraljevina Španjolska tijekom postupka donošenja savjetodavnog mišljenja pred Međunarodnim sudom u predmetu Zapadne Sahare priznala da je pravo na samoodređenje samo po sebi obvezujuće pravno pravilo međunarodnog prava ( 89 ), dok je Kraljevina Maroko priznala da načelo dekolonizacije, čiji je jedan od oblika samoodređenje, ima svojstvo obvezujućeg pravnog pravila ( 90 ).

129.

Iz toga proizlazi da se, daleko od toga da bi bile protivne sudskom nadzoru, strukturom i naravi prava na samoodređenje Sudu nalaže da provjeri da je Unija u osporavanim aktima poštovala to pravo, da nije priznala nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede tog prava i da nije pomagala ili podržavala održavanje takvog stanja ( 91 ).

130.

Načelom trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima jamči se suvereno pravo svake države i svakog naroda da slobodno raspolažu prirodnim bogatstvima i resursima na svojem području u interesu nacionalnog razvoja i dobrobiti svojeg naroda ( 92 ). To je načelo međunarodnog običajnog prava ( 93 ) koje, kao takvo, obvezuje Uniju.

131.

Kao što je zamjenik glavnog tajnika za pravne poslove UN‑a, pravni savjetnik, Hans Corell napomenuo u svojem dopisu od 29. siječnja 2002. upućenom predsjedniku Vijeća sigurnosti UN‑a, „[o]pseg i točni pravni učinci [načela trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima] i dalje su upitni” ( 94 ).

132.

Naime, njegovo pravno mišljenje svjedoči o toj poteškoći s obzirom na to da koristi različite izraze za opisivanje iskorištavanja prirodnih resursa u korist naroda nesamoupravnog područja. Naime, govori o iskorištavanju koje se ne provodi „na štetu potreba i interesa stanovništva [nesamoupravnog područja], a da to njemu ne koristi” ( 95 ) ili o iskorištavanju „u korist narodâ [nesamoupravnih područja], u njihovo ime ili uz savjetovanje s njihovim predstavnicima” ( 96 ) te zaključuje da se iskorištavanje ne može poduzimati „na štetu interesa i volje naroda [nesamoupravnog područja]” ( 97 ).

133.

Nakon tih utvrđenja, unatoč razlikama u terminologiji, sigurno je da se, u najmanju ruku, iskorištavanje prirodnih resursa mora provoditi u korist naroda nesamoupravnog područja, što je dovoljno da se tom kriteriju načela trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima pripiše dovoljno jasna i precizna narav.

134.

Također je prikladno na njemu utemeljiti sudski nadzor osporavanih akata. Naime, Parlament je prvotno blokirao donošenje protokola koji je konačno sklopljen 2013. jer je smatrao da se njime ne predviđaju dovoljna jamstva kako bi se osiguralo da će se plovilima Unije prirodni ribolovni resursi Zapadne Sahare iskorištavati u korist naroda tog područja. Osim toga, Vijeće i Komisija priznaju da je kriterij koristi za narod Zapadne Sahare uvjet zakonitosti sporazuma koji su između Unije i Kraljevine Maroka sklopljeni u pogledu tog područja.

135.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, WSC‑a, kao i porezne i carinske uprave te Ministarstva okoliša, prehrane i poljoprivrede, prisutnost Kraljevine Maroka u Zapadnoj Sahari je okupacija ( 98 ).

136.

U tom pogledu, ističem da je pitanje je li Kraljevina Maroko okupatorska sila u Zapadnoj Sahari i je li kao takva sklopila Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. pitanje tumačenja međunarodnog prava, na koje se ne primjenjuju uvjeti za mogućnost pozivanja na njega u pravu Unije.

137.

Međutim, ako je Kraljevina Maroko okupatorska sila u Zapadnoj Sahari (pitanje na koje ću se vratiti kasnije ( 99 )), na pravila međunarodnog humanitarnog prava, kodificirana u pravilniku priloženom Haaškoj konvenciji od 18. listopada 1907. o zakonima i običajima rata na kopnu (u daljnjem tekstu: Haaški pravilnik iz 1907.) i u Ženevskoj konvenciji od 12. kolovoza 1949. o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija IV), koja se odnose na sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na okupirano područje (članak 43. Haaškog pravilnika iz 1907. i članak 64. drugi stavak Ženevske konvencije IV) i iskorištavanje prirodnih resursa tog područja (članak 55. Haaškog pravilnika iz 1907.), treba se moći pozivati.

138.

Naime, tim se odredbama stoga ispunjavaju uvjeti za mogućnost pozivanja na međunarodno pravo navedeni u točki 96. ovog mišljenja.

139.

Kao prvo, odredbe Haaškog pravilnika iz 1907. i Ženevske konvencije IV nepovrediva su načela međunarodnog običajnog prava ( 100 ) koja djeluju erga omnes te kao takva obvezuju Uniju.

140.

Kao drugo, njihov je sadržaj dovoljno precizan i bezuvjetan jer obveze koje se njima nalažu okupatorskoj sili u svojoj provedbi ili svojim učincima nisu podređene donošenju naknadnog akta.

141.

Kao treće i posljednje, njihova narav i struktura kao nepovredivih pravila nisu protivne sudskom nadzoru osporavanih akata, osobito Uredbe br. 764/2006, Odluke 2013/785 i Uredbe br. 1270/2013 u dijelu u kojem se njima odobrava i provodi iskorištavanje prirodnih resursa Zapadne Sahare, koje su utvrdile Unija i Kraljevina Maroko. Međutim, Unija ima obvezu da ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede tih odredbi i da ne pomaže niti podupire održavanje stanja nastalog tom povredom ( 101 ).

142.

Nakon što sam utvrdio pravila međunarodnog prava na koja se može pozivati, u nastavku ću ispitati usklađenost osporavanih akata s tim pravilima.

143.

Svojom presudom od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), Sud je presudio da Sporazum o pridruživanju, sklopljen između Unije i Kraljevine Maroka, koji se u skladu s njegovim tekstom primjenjuje na „državnom području Kraljevine Maroko”, nije primjenjiv na područje Zapadne Sahare jer takva primjena nije u skladu s pravom naroda tog područja na samoodređenje, kao ni s člankom 29. (teritorijalna primjena ugovora) i člankom 34. (načelo učinka ugovora prema kojem ugovori ne stvaraju ni obveze ni prava za treću državu bez njezina pristanka) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora ( 102 ).

144.

Prema mišljenju Vijeća i Komisije, ovaj predmet treba razlikovati od onog u kojem je donesena presuda od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), jer su, za razliku od Sporazuma o pridruživanju, Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. primjenjivi na Zapadnu Saharu. Naime, prema njihovom tumačenju te presude, problem sa Sporazumom o pridruživanju bio je taj što se primijenio na Zapadnu Saharu, a da tamo nije bio pravno primjenjiv jer takva primjena nije u skladu s pravom naroda tog područja na samoodređenje, kao ni s člankom 29. (teritorijalna primjena ugovora) i člankom 34. (načelo učinka ugovora prema kojem ugovori ne stvaraju ni obveze ni prava za treću državu bez njezina pristanka) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. Na temelju te argumentacije, rješenje koje su Vijeće i Komisija predvidjeli radi usklađivanja primjene Sporazuma o pridruživanju na Zapadnu Saharu s presudom od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973), bilo je proširiti njegovo područje primjene Sporazumom u obliku razmjene pisama između Unije i Kraljevine Maroka kako bi se izričito obuhvatila Zapadna Sahara.

145.

Smatram da ta argumentacija nije uvjerljiva. Ako je primjena na Zapadnu Saharu međunarodnog sporazuma koji je sklopljen s Kraljevinom Marokom, čijim teritorijalnim područjem primjene ona nije izričito obuhvaćena, neusklađena s pravom naroda tog područja na samoodređenje, to je a fortiori također slučaj međunarodnog sporazuma koji je, kao i Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013., primjenjiv na područje Zapadne Sahare i vode koje s njom graniče ( 103 ) i kojim se Uniji ( 104 ) odobrava iskorištavanje ribolovnih resursa Zapadne Sahare.

146.

Taj mi se argument a fortiori čini dostatnim za utvrđenje povrede prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje. Radi sveobuhvatnosti, želim dodati da se osporavanim aktima ne poštuje pravo naroda Zapadne Sahare na samoodređenje u dijelu u kojem ne odgovaraju ni slobodnom unapređenju njezina gospodarskog razvoja, ni slobodnom raspolaganju njezinim prirodnim bogatstvima i resursima ( 105 ) i da se, u svakom slučaju, čak i ako se njima, samima po sebi, ne povređuje pravo na samoodređenje, njima ne poštuje obveza Unije da ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje i da ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja ( 106 ).

147.

Čini mi se da o nepostojanju takve volje svjedoče sljedeće činjenice ( 107 ), čiji je sadržaj WSC iznio pred sudom koji je uputio zahtjev i na koji je taj sud podsjetio ( 108 ).

148.

Opća skupština UN‑a donijela je 20. prosinca 1966. Rezoluciju 2229 (XXI) o pitanju područja Ifni i španjolske Sahare, u kojoj „ponovno ističe neotuđivo pravo naroda […] španjolske Sahare na samoodređenje” te je od Kraljevine Španjolske kao administrativne vlasti zatražila da što prije utvrdi „načine organizacije referenduma koji će se održati pod pokroviteljstvom [UN‑a] kako bi se autohtonom narodu tog područja omogućilo da slobodno iskoristi svoje pravo na samoodređenje”.

149.

Dana 20. kolovoza 1974. Kraljevina Španjolska obavijestila je UN da predlaže da se u Zapadnoj Sahari održi referendum pod pokroviteljstvom UN‑a ( 109 ).

150.

U svibnju 1975., unatoč poteškoćama na koje je naišla, misija UN‑a u Zapadnoj Sahari „nakon boravka na području mogla je zaključiti da je većina stanovništva u unutrašnjosti španjolske Sahare očito za neovisnost” ( 110 ).

151.

Međunarodni sud je 16. listopada 1975., na zahtjev Opće skupštine UN‑a u okviru njezinih radova u pogledu dekolonizacije Zapadne Sahare, donio savjetodavno mišljenje prema kojem, s jedne strane, Zapadna Sahara nije bila ničija zemlja (terra nullius) u trenutku kad ju je Kraljevina Španjolska kolonizirala i, s druge strane, čak i ako su neki elementi ukazivali na to da je u trenutku španjolske kolonizacije postojala pravna veza u smislu saveza između sultana Maroka i određenih plemena koja su živjela na području Zapadne Sahare, njima se nije utvrdilo postojanje nikakve veze u smislu teritorijalne suverenosti između područja Zapadne Sahare i Kraljevine Maroka ( 111 ). Sud stoga nije utvrdio postojanje pravnih veza koje bi izmijenile primjenu Rezolucije 1514 (XV) Opće skupštine UN‑a o dekolonizaciji Zapadne Sahare te osobito primjenu načela samoodređenja zahvaljujući slobodnom i stvarnom izrazu volje stanovništava područja ( 112 ).

152.

U govoru održanom isti dan kad je objavljeno navedeno savjetodavno mišljenje „kralj Maroka naveo je da su ‚svi priznali da je [Zapadna] Sahara pripadala’ Kraljevini Maroku i da je na njoj da ‚mirnim putem povrati to područje’, pozivajući u tu svrhu na organiziranje povorke u kojoj je sudjelovalo 350000 osoba, takozvane „zelene povorke” ( 113 ).

153.

Vijeće sigurnosti UN‑a, kojem se obratila Kraljevina Španjolska, zatražilo je od glavnog tajnika UN‑a K. Waldheima da sastavi izvještaj o učincima svojih savjetovanja s dotičnim strankama, među kojima osobito s Kraljevinom Marokom ( 114 ).

154.

Teza potonje države, opisana u tom izvještaju, bila je da referendum nije bio potreban jer je Međunarodni sud priznao povijesne veze u smislu saveza između sultana Maroka i plemena koja tradicionalno žive na području Zapadne Sahare i da su, u svakom slučaju, „stanovništva područja u biti već ostvarila svoje pravo na samoodređenje time što su se izjasnila za povratak područja Maroku”, za što je najnoviji dokaz „prisega odanosti koju je u ime plemena Sahrawi kralju Maroka položio [Khatri Ould Said a Ould El Jomaini], predsjednik savjeta Djema'a[ ( 115 )]” tijekom ceremonije koja se održala 4. studenoga 1975. u palači Agadir ( 116 ).

155.

Nakon prosvjeda Kraljevine Španjolske protiv zelene povorke, Vijeće sigurnosti UN‑a donijelo je 6. studenoga 1975. Rezoluciju 380 (1975) o Zapadnoj Sahari, u kojoj je „[i]zrazilo žaljenje zbog održavanja povorke” koja je bila najavljena te je „od [Kraljevine] Maroka zatražilo da bez odgađanja povuče sudionike [te] povorke s područja Zapadne Sahare”. Kraljevina Maroko postupila je u skladu s tim zahtjevom nekoliko dana kasnije.

156.

Tijekom krize koju je uzrokovala zelena povorka, Kraljevina Španjolska, Kraljevina Maroko i Islamska Republika Mauritanija započele su s trilateralnim pregovorima koji su 14. studenoga 1975. okončani Deklaracijom o načelima Španjolske, Maroka i Mauritanije u pogledu Zapadne Sahare ( 117 ) (u daljnjem tekstu: Sporazum iz Madrida). Prema tom sporazumu, „Španjolska će odmah započeti s uspostavom privremene uprave na području [Zapadne Sahare], u kojoj će sudjelovati Maroko i Mauritanija u suradnji sa savjetom Djema'a te na koju će se prenijeti odgovornosti i ovlasti [koje je na tom području imala u svojstvu upravne vlasti]”, što je i učinjeno.

157.

Navedenim se sporazumom također predviđalo da će se „[š]panjolska prisutnost definitivno okončati prije 28. veljače 1976.” i da će se „[m]išljenje naroda Sahrawi, izneseno posredstvom savjeta Djema'a, poštovati”.

158.

Zatim se pokazalo da je navedeni sporazum popraćen nizom sporazuma između te tri zemlje, formalno naslovljenima „akti o razgovorima”, čiji je cilj bio urediti određene gospodarske aspekte prijenosa uprave na Zapadnu Saharu, među kojima osobito prava na ribolov u vodama koje graniče s tim područjem ( 118 ). Postojanje tih sporazuma kao i činjenicu da se oni odnose na ribarstvo potvrdio je ministar vanjskih poslova Kraljevine Španjolske, M. Oreja Aguirre, tijekom parlamentarne rasprave o ratifikaciji Sporazuma o ribarstvu između Kraljevine Španjolske i Kraljevine Maroka iz 1977. ( 119 ) Prema njegovim tvrdnjama, radilo se o „smjernicama [ili] direktivama” ( 120 ).

159.

Postojanje sporazuma o pravu na ribolov u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom, kao i činjenica da glavni tajnik UN‑a o njemu nije bio obaviješten, također su potvrđeni diplomatskim depešama Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država ( 121 ).

160.

U El Guelta Zemmuru (Zapadna Sahara) 28. studenoga 1975., 67 okupljenih članova savjeta Djema'a, među kojima i njegov potpredsjednik, jednoglasno je odlučilo da Djema'a, s obzirom na to da ga narod Zapadne Sahare nije izabrao demokratskim putem, ne može odlučivati o njezinom samoodređenju. Jednoglasno su odlučili o njegovom konačnom raspuštanju ( 122 ).

161.

Opća skupština UN‑a glasovala je 10. prosinca 1975. o dvije rezolucije o pitanju Zapadne Sahare čiji sadržaj nije istovjetan ( 123 ) jer nije bilo konsenzusa o posljedicama Sporazuma iz Madrida. U tom smislu, u Rezoluciji 3458 A (XXX) uopće se ne navodi taj sporazum te se upućuje na Kraljevinu Španjolsku „kao [u]pravnu vlast” Zapadne Sahare ( 124 ), dok se u Rezoluciji 3458 B (XXX) „prima na znanje” ( 125 ) taj sporazum te se ne upućuje na upravnu vlast, već na „stranke Sporazuma iz Madrida od 14. studenoga 1975.” ( 126 ) i na „privremenu upravu” ( 127 ).

162.

Treba, međutim, napomenuti da je, od 144 države sudionice na 2435. plenarnoj sjednici Opće skupštine, njih 88 glasovalo za Rezoluciju 3458 A (XXX), niti jedna protiv, 41 je bila suzdržana, a 15 država nije glasovalo. Sadašnje države članice Unije glasovale su za tu rezoluciju, osim Portugalske Republike i Kraljevine Španjolske koje su bile suzdržane, kao i Republike Malte koja nije glasovala. Kraljevina Maroko također nije glasovala.

163.

Više osporavanu Rezoluciju 3458 B (XXX) odobrilo je svojim glasom tek 56 država, dok su 42 države glasovale protiv, 34 su bile suzdržane, a 12 ih nije glasovalo. Samo 11 sadašnjih država članica Unije glasovalo je za tu rezoluciju ( 128 ), 10 ih je glasovalo protiv ( 129 ), 6 ih je bilo suzdržano ( 130 ), a jedna nije glasovala ( 131 ). Kraljevina Maroko glasovala je za.

164.

Unatoč njihovim razlikama, dvjema rezolucijama „ponovno se učvršćuje neotuđivo pravo naroda [Zapadne] Sahare na samoodređenje” ( 132 ), u skladu s Rezolucijom 1514 (XV) Opće skupštine UN‑a, a usklađene su u pogledu činjenice da se to pravo treba slobodno ostvariti ( 133 ).

165.

K tomu, Rezolucijom 3458 A (XXX) predviđa se da se pravo na samoodređenje treba ostvariti „pod nadzorom [UN‑a]” te se njome „potiče glavnog tajnika da, u suradnji sa španjolskom vladom kao upravnom vlašću […] poduzme potrebne mjere za nadzor akta o samoodređenju” ( 134 ).

166.

Slično tome, Rezolucijom 3458 B (XXX) predviđa se ostvarivanje prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje „putem slobodnog savjetovanja organiziranog uz potporu predstavnika [UN‑a] kojeg odredi [g]lavni tajnik” ( 135 ).

167.

Krajem 1975. Kraljevina Španjolska započela je s povlačenjem svoje uprave iz Zapadne Sahare. Dok su se španjolske postrojbe povlačile, marokanske i mauretanske snage ulazile su na područje Zapadne Sahare. Na određenim mjestima bilo je oružanih sukoba njihovih snaga sa snagama Front populaire pour la libération de la saguia‑el‑hamra et du rio de oro (Front Polisario) ( 136 ).

168.

Tijekom novinske konferencije u veljači 1976., Olof Rydbeck, švedski veleposlanik pri UN‑u i posebni izaslanik glavnog tajnika UN‑a za Zapadnu Saharu, izjavio je da, „takva kakva jest, vojna situacija [u Zapadnoj Sahari] korisno savjetovanje naroda Sahrawi čini vrlo teškim, čak i nemogućim” ( 137 ).

169.

Memorandumom od 25. veljače 1976. upućenim glavnom tajniku UN‑a, Kraljevina Španjolska obavijestila ga je o odluci o konačnom povlačenju iz Zapadne Sahare sljedećeg dana (26. veljače 1976.) i o zasjedanju savjeta Djema'a koje je sazvano za taj dan i na kojem će španjolski guverner, u svojstvu člana privremene uprave, izvijestiti taj savjet o toj odluci ( 138 ).

170.

Kraljevina Španjolska definitivno je 26. veljače 1976. okončala svoju prisutnost na području Zapadne Sahare te se u dopisu od tog dana, upućenom glavnom tajniku UN‑a, proglasila „razriješenom svih obveza međunarodne naravi u pogledu uprave [Zapadnom Saharom] time što prestaje sudjelovati u privremenoj upravi koja je tamo uspostavljena” ( 139 ) i potvrdila da će „[d]ekolonizacija Zapadne Sahare biti okončana kada će narod Sahrawi moći valjano iznijeti svoja stajališta” ( 140 ).

171.

Djema'a je istog dana, unatoč raspuštanju o kojem je odlučilo 67 njegovih članova, odobrio „reintegraciju [Zapadne Sahare] u Maroko i Mauritaniju” te je „tako izrazio jednoglasno mišljenje naroda Sahrawi i svih plemena čiji je izdanak te izvorni i zakoniti predstavnik” ( 141 ). Sa stajališta Kraljevine Maroka, ta je odluka ostvarenje odredbe Sporazuma iz Madrida prema kojoj će se „[m]išljenje naroda Sahrawi, izneseno posredstvom savjeta Djema'a, poštovati”.

172.

Što se tiče tog sastanka savjeta Djema'a, ni Kraljevina Španjolska, ni UN to nisu priznali kao ostvarenje prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje, u skladu s rezolucijama 3458 A i B (XXX) Opće skupštine UN‑a ( 142 ).

173.

U skladu s memorandumom od 25. veljače 1975. koji je Kraljevina Španjolska uputila glavnom tajniku UN‑a, „tim se zasjedanjem ne može zamijeniti javno savjetovanje kako je predviđeno Sporazumom iz Madrida od 14. studenoga 1975. i Rezolucijom 3458 B (XXX) Opće skupštine, osim ako su ispunjeni potrebni uvjeti, uključujući osobito prisutnost predstavnika [UN‑a] kojeg je imenovao [glavni tajnik] u skladu s člankom 4. prethodno navedene rezolucije” ( 143 ).

174.

U svojem odgovoru na memorandum od 25. veljače 1975. Kraljevine Španjolske, glavni tajnik UN‑a podsjetio je na članke 7. i 8. Rezolucije 3458 A (XXX), kao i stavak 4. Rezolucije 3458 B (XXX), te je zaključio sljedeće:

„Očito je da, u skladu s gore navedenim stavcima, ni [š]panjolska vlada u svojstvu [u]pravne vlasti, ni privremena uprava u kojoj je [Kraljevina] Španjolska članica, nisu poduzele potrebne mjere kako bi se stanovništvu Zapadne Sahare osiguralo ostvarenje prava na samoodređenje. Prema tome, čak i ako je vrijeme to dozvolilo i ako su dostavljena potrebna pojašnjenja u pogledu sastanka savjeta Djema'a s kojim, kako ste me jučer obavijestili, vaša vlada nije bila upoznata, to što je na tom sastanku prisustvovao predstavnik [UN‑a] kojeg sam ja imenovao samo po sebi ne znači primjenu prethodno navedenih rezolucija Opće skupštine” ( 144 ).

175.

Kraljevina Maroko sklopila je 14. travnja 1976. s Islamskom Republikom Mauritanijom ugovor o podjeli područja Zapadne Sahare ( 145 ) te je formalno pripojila pokrajine koje su joj dodijeljene tim ugovorom ( 146 ).

176.

U međuvremenu, na tom području izbio je oružani sukob između Kraljevine Maroka, Islamske Republike Mauritanije i Fronta Polisario.

177.

U svibnju 1979. Islamska Republika Mauritanija obavijestila je glavnog tajnika UN‑a da je spremna primijeniti odredbe rezolucija 3458 A (XXX) i 3458 B (XXX) Opće skupštine te istražiti puteve i načine kojima bi se moglo postići ostvarenje prava na samoodređenje Zapadne Sahare ( 147 ). Međutim, „[o]d srpnja 1978. [m]arokanska vlada u više je navrata izjavila da neće ustupiti nijednu od ‚svojih vraćenih saharskih pokrajina’ i da neće prihvatiti stvaranje mini‑države pod vlašću Fronta [Polisario] u mauretanskom sektoru Zapadne Sahare” ( 148 ).

178.

Islamska Republika Mauritanija i Front Polisario 10. kolovoza 1979. sklopili su mirovni sporazum u skladu s kojim se ona odrekla svih teritorijalnih zahtjeva u odnosu na Zapadnu Saharu ( 149 ). Kraljevina Maroko odmah je preuzela kontrolu nad područjem koje su napustile mauretanske snage ( 150 ) te je započela s pripajanjem tog područja ( 151 ).

179.

U svojoj Rezoluciji 34/37 od 21. studenoga 1979. o pitanju Zapadne Sahare Opća skupština UN‑a „ponovno je istaknula neotuđivo pravo naroda Zapadne Sahare na samoodređenje i neovisnost u skladu s Poveljom [UN‑a] […] i ciljevima [s]voje Rezolucije 1514 (XV)”, „izrazila je žaljenje zbog pogoršanja situacije do kojeg je došlo zbog činjenice da Maroko i dalje okupira Zapadnu Saharu”, „zatražila je od Maroka da se bez odgađanja pridruži postupku uspostave mira i da okonča okupaciju područja Zapadne Sahare” te je „preporučila u tu svrhu da [Front Polisario], koji predstavlja narod Zapadne Sahare, u potpunosti sudjeluje u pronalasku pravednog, održivog i konačnog političkog rješenja za pitanje Zapadne Sahare, u skladu s rezolucijama i deklaracijama [UN‑a]” ( 152 ).

180.

Oružani sukob između Fronta Polisario i Kraljevine Maroka nastavio se sve dok 30. kolovoza 1988. obje strane nisu u načelu pristale na prijedloge dogovora koje je, među ostalima, iznio glavni tajnik UN‑a i koji su predviđali prekid vatre i organiziranje referenduma o samoodređenju pod nadzorom UN‑a ( 153 ).

181.

Od tog razdoblja nije zabilježen nikakav napredak kojim bi se omogućilo narodu Zapadne Sahare da ostvari svoje pravo na samoodređenje. Kao što je glavni tajnik UN‑a istaknuo u svojem posljednjem izvještaju o Zapadnoj Sahari, „[p]oteškoća [u pronalasku rješenja] proizlazi iz suštinski različitih stajališta i tumačenja među stranama u pogledu povijesti sukoba i povezanih dokumenata. Maroko tvrdi da Zapadna Sahara već jest dio državnog područja i da se pregovori mogu odnositi samo na prijedlog samoupravnog statusa pod marokanskim suverenitetom, pri čemu se podrazumijeva da Alžir treba sudjelovati u tim pregovorima. Front Polisario tvrdi, s obzirom na to da je Opća skupština Zapadnu Saharu definirala kao nesamoupravno područje, da je na autohtonom stanovništvu da odluči o svojoj budućnosti u okviru referenduma na kojem će neovisnost biti mogući izbor, da o svim prijedlozima i idejama koje je iznijela bilo koja strana treba raspraviti te da u pregovorima trebaju sudjelovati samo Kraljevina Maroko i on” ( 154 ).

182.

Iz svih tih činjenica proizlazi da je, umjesto da može ostvariti svoje pravo na samoodređenje u skladu s naznakama Međunarodnog suda u njegovom savjetodavnom mišljenju o Zapadnoj Sahari ( 155 ), narod Zapadne Sahare sve do danas lišen same mogućnosti da ostvari to pravo pod uvjetima predviđenima rezolucijama 1514 (XV), 1541 (XV), 2625 (XXV) te 3458 A i B (XXX) Opće skupštine UN‑a, nizom mjera koje su dovele do podjele teritorija Zapadne Sahare 1976. i njezina pripajanja 1976. i 1979. Činjenicom da se neke od tih mjera mogu pripisati više država nikako se ne umanjuju postojanje i težina povrede prava tog naroda na samoodređenje.

183.

K tomu, dok se tim rezolucijama predviđa da pravo na samoodređenje podrazumijeva slobodan izbor između triju mogućnosti ( 156 ), među kojima su neovisnost ( 157 ), pridruživanje jednoj neovisnoj državi i integracija u jednu neovisnu državu, kao i organizacija referenduma ( 158 ) (umjesto savjetovanja sa savjetom Djema'a), Kraljevina Maroko započela je s integracijom Zapadne Sahare u svoje državno područje podjelom i pripajanjem, bez savjetovanja s narodom Zapadne Sahare i bez nadzora UN‑a.

184.

U tom smislu, prisega odanosti kralju Maroka koju je u ime plemena Sahrawi položio predsjednik savjeta Djema'a 4. studenoga 1975. i sastanak savjeta Djema'a od 26. veljače 1976., koje ne priznaju ni UN ni Kraljevina Španjolska kao upravna vlast Zapadne Sahare i članica privremene uprave tog područja, ne predstavljaju savjetovanje s narodom Zapadne Sahare o samoodređenju koje se zahtijeva rezolucijama 1514 (XV), 1541 (XV), 2625 (XXV) te 3458 A i B (XXX) Opće skupštine UN‑a.

185.

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Zapadna Sahara integrirana u Kraljevinu Maroko, a da narod tog područja nije slobodno izrazio svoju volju o tom pitanju. Budući da je Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. Kraljevina Maroko sklopila na temelju jednostrane integracije Zapadne Sahare u svoje državno područje i tvrdnje o svojem suverenitetu nad tim područjem, jasno je da narod Zapadne Sahare nije slobodno raspolagao svojim prirodnim resursima, kao što se nalaže zajedničkim člankom 1. ICESCR‑a i ICCPR‑a, točkom 2. Rezolucije 1514 (XV) Opće skupštine UN‑a i glavom VII Helsinškog završnog akta iz 1975.

186.

Stoga, iskorištavanjem ribolovnih resursa u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom, koje je uspostavljeno i provedeno osporavanim aktima, ne poštuje se pravo naroda tog područja na samoodređenje ( 159 ).

187.

Čak i ako Sud presudi da se samim osporavanim aktima ne povređuje pravo naroda Zapadne Sahare na samoodređenje i da se povreda tog prava ne može pripisati Uniji već isključivo Kraljevini Maroku, ipak je činjenica da se osporavanim aktima nije poštovala obveza Unije da ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje i da ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja ( 160 ).

188.

Kao što proizlazi iz njihovog teksta, Sporazumom o ribarstvu i Protokolom iz 2013. obuhvaćene su Zapadna Sahara i vode koje s njom graniče kao sporazumom koji je primjenjiv isključivo na područje koje međunarodna zajednica priznaje kao suvereno državno područje Kraljevine Maroka.

189.

U tom pogledu valja naglasiti da je, kao što je presudio stalni Međunarodni sud, „upravo mogućnost ugovaranja međunarodnih obveza svojstvo suvereniteta države” ( 161 ) na području na koje se te obveze odnose.

190.

To također vrijedi za međunarodne sporazume koji se odnose na more. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Međunarodnog suda, „prava na more proizlaze iz suvereniteta obalne države na kopnu, načela koje se može sažeti kako slijedi: ‚kopno dominira nad morem’ […] Teritorijalno stanje na kopnu stoga treba uzeti kao polazišnu točku za utvrđivanje prava obalne države na more” ( 162 ).

191.

I dalje prema mišljenju Međunarodnog suda, „[d]obro je poznato da se ‚pravo države na […] isključivi gospodarski pojas temelji na načelu prema kojem kopno dominira nad morem zbog projekcije obala ili obalnih pojaseva’ […]. Kao što je rekao sud […], ‚kopno je pravni izvor vlasti koju država može izvršavati na morskim produžecima’ […]” ( 163 ).

192.

Ako dakle kopno dominira morem, nema nikakve dvojbe da je, kao što tvrdi Comader, Kraljevina Maroko sklopila Sporazum o ribarstvu jer je smatrala da ima suverenitet nad Zapadnom Saharom i da ima prava i obveze u pogledu voda koje graniče s tim područjem, a koja se međunarodnim pravom dodjeljuju obalnoj državi ( 164 ). Naime, kao što je kralj Muhamed VI. izjavio prilikom 39. obljetnice zelene povorke, „kažem ne pokušaju da se izmjeni narav tog regionalnog sukoba na način da ga se predstavlja kao slučaj dekolonizacije. Naime, Maroko u svojoj Sahari nikad nije bio okupatorska sila ili upravna vlast. On izvršava ovlasti svojeg suvereniteta na svojoj zemlji” ( 165 ).

193.

Stoga valja odbiti argument Vijeća i Komisije prema kojem osporavani akti, time što upućuju na „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka”, ne sadržavaju nikakvo priznanje polaganja prava suvereniteta Kraljevine Maroka na područje Zapadne Sahare ni izvršavanja suvereniteta ili jurisdikcije nad vodama koje graniče s tim područjem, a na koje ta država polaže pravo.

194.

Kao prvo, pregovori i sklapanje međunarodnog sporazuma s Kraljevinom Marokom, primjenjivog na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče, sami po sebi znače priznavanje de jure integracije ( 166 ) Zapadne Sahare u Kraljevinu Maroko pripajanjem izvršenim 1976. i 1979., što podrazumijeva priznanje njezina suvereniteta nad područjem, unutarnjim vodama i teritorijalnim morem Zapadne Sahare, kao i suverenih prava te jurisdikcije koji se međunarodnim pravom dodjeljuju obalnoj državi u odnosu na morska područja koja se nalaze izvan teritorijalnog mora.

195.

Podsjećam da je, u predmetu Istočni Timor između Portugalske Republike (kao upravne vlasti koju je iz Istočnog Timora izbacila Republika Indonezija) i Australije (kao treće zemlje koja je s Republikom Indonezijom sklopila međunarodni sporazum primjenjiv na Istočni Timor), Australija smatrala da je početak pregovora za sklapanje Ugovora iz 1989. u pogledu Timor Gapa „znači[o] da Australija priznaje de jure integraciju Istočnog Timora u Indoneziju” ( 167 ).

196.

Činjenicu da Sporazum o ribarstvu, primjenjiv na državno područje i njegovo morsko područje, može biti dokaz priznanja suvereniteta potvrđuje sama povijest Zapadne Sahare. U tom pogledu podsjećam da je Kraljevina Maroko kao dokaz svojeg suvereniteta nad Zapadnom Saharom podnijela međunarodne sporazume koje je sklopila s više država, među kojima osobito sporazume o trgovini i ribarstvu sklopljene s Kraljevinom Španjolskom od 1767. ( 168 )

197.

Kao što je Međunarodni sud presudio, pripajanje područja čiji narod ima pravo na samoodređenje, iako se taj narod još nije koristio tim pravom, povreda je obveze poštovanja navedenog prava ( 169 ). Stoga treća strana krši svoju obvezu nepriznavanja nezakonite situacije koja proizlazi iz povrede navedenog prava ako de jure priznaje pripajanje sličnog područja sklapanjem međunarodnog sporazuma.

198.

Kao drugo, izraz „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka” nije dovoljan kako bi se isključilo priznanje de jure suvereniteta Kraljevine Maroka nad Zapadnom Saharom, i to iz dva glavna razloga.

199.

Prvi je razlog da se Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. ne primjenjuju isključivo na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom, već i na njezino kopneno područje ( 170 ). U tom smislu, uporabom izraza „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka” ne može se isključiti priznanje de jure suvereniteta Kraljevine Maroka nad područjem Zapadne Sahare, a stoga ni povreda prava naroda tog područja na samoodređenje.

200.

Drugi se razlog odnosi na primjenu Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom. Suprotno tvrdnjama Komisije, izrazom „vode pod marokanskom jurisdikcijom” ( 171 ) preuzetim iz sporazuma o ribarstvu sklopljenih između Kraljevine Španjolske i Kraljevine Maroka prije pristupanja Kraljevine Španjolske Uniji, ne omogućuje se utvrđivanje voda koje graniče sa Zapadnom Saharom, a da se ne priznaju suverena prava i jurisdikcija za koje Kraljevina Maroko tvrdi da ih izvršava u tim vodama u svojstvu obalne države ( 172 ). Kao i načelo prema kojem kopno dominira nad morem, priznanje suvereniteta na kopnu podrazumijeva priznanje suverenih prava na moru i obratno.

201.

U tom pogledu, valja istaknuti da su sporazumi o ribarstvu između Kraljevine Španjolske i Kraljevine Maroka sklopljeni prije nego što su Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora, sklopljenu u Montego Bayu 10. prosinca 1982. ( 173 ) (u daljnjem tekstu: UNICLOS) ratificirale Unija ( 174 ), njezine države članice i Kraljevina Maroko, dok je Sporazum o ribarstvu iz ovog predmeta potpisan i ratificiran u vrijeme važenja te konvencije, koja „ [i]zmeđu država stranaka, […] ima prevagu nad Ženevskim konvencijama o pravu mora, od 29. travnja 1958.” ( 175 ).

202.

Konvencijom o ribarstvu i očuvanju živih bogatstava otvorenog mora i Konvencijom o otvorenom moru, sastavljenima u Ženevi 29. travnja 1958., ne predviđa se pravo država da uspostave isključivi gospodarski pojas (IGP), već se člankom 2. potonje konvencije određuje da nijedna država nema pravo zahtijevati da podvrgne otvoreno more svojoj suverenosti i da sloboda otvorenog mora sadržava slobodu ribolova. K tomu, u skladu s njezinim člankom 6., brodovi na otvorenom moru su pod isključivom jurisdikcijom države čiju zastavu vijore.

203.

Taj pravni okvir, u kojem je izraz „vode koje su pod marokanskom jurisdikcijom” („aguas bajo juridicción marroquí”) imao smisla, ne samo da više ne postoji između Unije i Kraljevine Maroka, već je zamijenjen UNICLOS‑om. Izraz „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka” mora se stoga ocijeniti sa stajališta pravnog sustava koji je uspostavljen UNICLOS‑om, kojim se u međunarodno pravo uveo koncept IGP‑a, koji već postoji u praksama država.

204.

To tumačenje Sporazuma o ribarstvu sa stajališta UNICLOS‑a potvrđuje se uvodnom izjavom 2 Sporazuma o ribarstvu ( 176 ), kao i člankom 5. stavkom 4. tog sporazuma kojim se upućuje na marokanske zakonske propise „koji uređuju ribolov u vodama pod jurisdikcijom Maroka, u skladu s [UNICLOS‑om].

205.

Međutim, u skladu s UNICLOS‑om, unutrašnje vode države i njezino teritorijalno more vode su pod njezinim suverenitetom ( 177 ), dok je IGP obuhvaćen „jurisdikcij[om]” obalne države ( 178 ). U tom smislu, prvi dio izraza koji se koristi u osporavanim aktima „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka” odnosi se na unutrašnje vode i teritorijalno more Kraljevine Maroka (vode koje su pod njezinim suverenitetom), dok se drugi dio odnosi na njezin IGP (vode pod njezinom jurisdikcijom).

206.

Međutim, kao što priznaje Komisija u točki 14. svojih odgovora na pisana pitanja koja je postavio Sud, za razliku od IGP‑a koji je uspostavila Arapska Demokratska Republika Sahravi (subjekt koji Unija i njezine države članice ne priznaju), sadašnjim marokanskim IGP‑om, uspostavljenim 1981. čak i prije nego je Kraljevina Maroko ratificirala UNICLOS, nisu obuhvaćene vode koje graniče sa Zapadnom Saharom, koje se nalaze u ribolovnim zonama br. 3 do 6 Sporazuma o ribarstvu ( 179 ), zbog čega je odbor vlade Kraljevine Maroka uostalom 6. srpnja 2017. donio nacrt Zakona br. 38‑17 o izmjeni i dopuni Zakona br. 1-81 o uspostavi isključivog gospodarskog pojasa od 200 morskih milja od obale Maroka i Zapadne Sahare ( 180 ).

207.

U tim okolnostima, ribolov „u vodama pod jurisdikcijom Maroka, u skladu s [UNICLOS‑om]” ( 181 ) treba se zaustaviti na paraleli 27°42’N koja služi i kao vanjska granica sadašnjeg marokanskog IGP‑a ( 182 ) i kao granica između Kraljevine Maroka i Zapadne Sahare ( 183 ). Međutim, ribolovnim zonama br. 3 do 6 obuhvaćene su u biti vode južno od te granice, koje graniče sa Zapadnom Saharom.

208.

Kao što priznaje Komisija, ribolov u IGP‑u suvereno je pravo obalne države ( 184 ). Prema tome, time što je sklopila Sporazum o ribarstvu koji se odnosi na vode koje čine IGP Zapadne Sahare, Unija priznaje de jure da Kraljevina Maroko u tim vodama ostvaruje suvereno pravo.

209.

Napokon, suprotno onome što ističe Komisija, izrazi „vode pod jurisdikcijom” i „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom” nisu svojstvene osporavanim aktima, na temelju čega bi se moglo vjerovati da se odnose na konkretno stanje u Zapadnoj Sahari. Naprotiv, radi se o klasičnim opisima područja primjene sporazuma o ribarstvu koje je sklopila Unija ( 185 ) i u tom se smislu oni odnose na unutrašnje vode i teritorijalno more treće zemlje (vode koje su pod njezinim suverenitetom), kao i na IGP (vode koje su pod njezinom jurisdikcijom).

210.

Prema tome, suprotno tvrdnjama Vijeća i Komisije, uporaba izraza „vode koje su pod suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka” priznanje je ostvarenja suverenih prava Kraljevine Maroka nad Zapadnom Saharom i vodama koje s njom graniče. To će priznanje biti još jasnije nakon stupanja na snagu nacrta Zakona br. 38‑17 kojim će Kraljevina Maroko uspostaviti IGP u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom.

211.

K tomu, osporavanim aktima Unija je pomogla i poduprla održavanje nezakonitog stanja koje proizlazi iz povrede prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje. Ta je pomoć u obliku gospodarske koristi (među ostalim, financijskog doprinosa) koja se Sporazumom o ribarstvu i Protokolom iz 2013. dodjeljuje Kraljevini Maroku ( 186 ).

212.

Budući da marokanska tvrdnja o suverenitetu nad Zapadnom Saharom proizlazi iz povrede prava naroda tog područja na samoodređenje iz razloga koje sam naveo u točkama 147. do 186. ovog mišljenja, Unija je povrijedila svoju obvezu da ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede prava naroda Zapadne Sahare na samoodređenje koju je počinila Kraljevina Maroko, kao i obvezu da ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja ( 187 ). Stoga, s obzirom na to da se primjenjuju na područje Zapadne Sahare i vode koje s njom graniče, Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. neusklađeni su s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, člankom 21. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a, člankom 21. stavkom 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, člankom 23. UEU‑a i člankom 205. UFEU‑a, kojima se Uniji nalaže da svojim vanjskim djelovanjem štiti ljudska prava i strogo poštuje međunarodno pravo.

213.

Uredba br. 764/2006, Odluka 2013/785 i Uredba br. 1270/2013 stoga su protivne članku 3. stavku 5. UEU‑a, članku 21. stavku 1. prvom podstavku UEU‑a, članku 21. stavku 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, članku 23. UEU‑a i članku 205. UFEU‑a u dijelu u kojem se njima odobrava i provodi primjena Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. na području Zapadne Sahare i u vodama koje s njom graniče.

214.

Prethodna analiza temelji se na tvrdnji Kraljevine Maroka o njezinu suverenitetu nad Zapadnom Saharom, koji joj je omogućio da s Unijom sklopi Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013.

215.

Međutim, kao što je na raspravi izjavio Comader, kakvo god bilo stajalište Kraljevine Maroka o tom pitanju, ta kraljevina prihvaća da Unija i njezine države članice mogu imati drukčije stajalište.

216.

Stoga ću proučiti pitanje može li se sklapanje Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. opravdati nekim drugim razlogom, osim onim koji Kraljevina Maroko može imati u odnosu na Zapadnu Saharu, kojim bi joj bilo dodijeljeno ono što je Komisija na raspravi nazvala „ovlast za sklapanje sporazuma” (treaty‑making power) koji obuhvaćaju nesamoupravno područje Zapadne Sahare.

217.

U tom pogledu, francuska vlada, Komisija i Vijeće tvrde da je Kraljevina Maroko „de facto upravna vlast” u Zapadnoj Sahari, čime se omogućuje sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče bez povrede prava njezina naroda na samoodređenje.

218.

Suprotno tome, WSC smatra da zbog toga što je okupatorska sila u Zapadnoj Sahari ( 188 ), Kraljevina Maroko ne može sklopiti nijedan međunarodni sporazum primjenjiv na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče.

219.

Španjolska i portugalska vlada nisu zauzele stajalište o tom pitanju, s time da je španjolska vlada samo izjavila da Kraljevina Maroko nije okupatorska sila u Zapadnoj Sahari, a da pritom ipak nije pojasnila u kojem bi svojstvu onda mogla sklapati međunarodne sporazume primjenjive na to područje i vode koje s njim graniče.

220.

To pitanje o postojanju, u okviru međunarodnog prava, pravnog temelja kojim se Uniji omogućuje da s Kraljevinom Marokom sklapa međunarodne sporazume primjenjive na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče, pitanje je tumačenja međunarodnog prava, na koje se uvjeti za mogućnost pozivanja na međunarodno pravo ne primjenjuju.

221.

Prema mojem mišljenju, treba odbiti tezu francuske vlade, Vijeća i Komisije, prema kojoj je Kraljevina Maroko „de facto upravna vlast” u Zapadnoj Sahari. Treba naglasiti da ni španjolska ni portugalska vlada nisu prihvatile taj izraz.

222.

Iz teksta članka 73. Povelje Ujedinjenih naroda proizlazi da se pod pojmom „upravna vlast” podrazumijevaju „[č]lanovi Ujedinjenih naroda koji su odgovorni ili preuzmu odgovornost za upravljanje [nesamoupravnim] područjima”. Kraljevina Maroko nije bila odgovorna za upravljanje Zapadnom Saharom prilikom svojeg pristupanja UN‑u 1956. i nikad nije preuzela sličnu odgovornost s obzirom na to da smatra da ima suverenitet nad tim područjem ( 189 ).

223.

Osim toga, pojam „de facto upravna vlast” u međunarodnom pravu ne postoji te ga je prvi put upotrijebila Komisija u odgovoru koji je u njezino ime visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, potpredsjednica Komisije Catherine Ashton, pružila na parlamentarna pitanja pod oznakama E–001004/11, P–001023/11 i E‑002315/11 ( 190 ).

224.

Naime, Vijeće i Komisija nisu mogli pružiti nijedan drugi primjer u kojem se taj izraz upotrijebio za opis odnosa između države i nesamoupravnog područja. U tom pogledu valja istaknuti da se u aktualnom i vrlo sličnom slučaju pripajanja Istočnog Timora Republici Indoneziji, izraz „de facto upravna vlast” nije upotrijebio za opis svojstva koje ta država ima u odnosu na Istočni Timor. Naprotiv, Međunarodni sud kvalificirao je vojnu intervenciju Republike Indonezije u Istočnom Timoru kao okupaciju ( 191 ).

225.

Činjenicom da je Sporazumom iz Madrida Kraljevina Maroko postala članom privremene uprave u Zapadnoj Sahari ne može joj se isto tako dodijeliti status upravne vlasti koja može sklapati međunarodne sporazume primjenjive na Zapadnu Saharu, a da se time ne povrijedi pravo naroda tog područja na samoodređenje. Naime, s jedne strane, zakonitost Sporazuma iz Madrida snažno se osporava ( 192 ), što je potvrđeno činjenicom da je Rezoluciju 3458 B (XXX), u kojoj se navedeni sporazum prima na znanje, odobrilo tek 56 država, dok je više država članica Unije glasovalo protiv ili je bilo suzdržano ( 193 ). S druge strane, kao što proizlazi iz točke 4. Rezolucije 3458 B (XXX), Opća skupština UN‑a primila je na znanje Sporazum iz Madrida i postojanje privremene uprave samo u dijelu u kojem je ta uprava trebala poduzeti sve potrebne mjere kako bi se narodu Zapadne Sahare omogućilo da ostvari svoje pravo na samoodređenje. U tom smislu, čak i države članice koje su glasovale za tu rezoluciju, među kojima primjerice Sjedinjene Američke Države, ne priznaju Kraljevini Maroku svojstvo upravne vlasti, ali priznaju činjenicu da je Kraljevina Maroko Zapadnu Saharu stavila pod svoj „upravni nadzor” (administrative control) ( 194 ). U tom kontekstu, sklapanjem međunarodnih sporazuma, a tim više sporazuma o iskorištavanju prirodnih bogatstava Zapadne Sahare kao što je Sporazum o ribarstvu, znatno prelazi čak i najšire tumačenje koje se može dati u pogledu mandata povjerenog privremenoj upravi Zapadne Sahare čiji je član Kraljevina Maroko.

226.

U svakom slučaju, samo je na Općoj skupštini UN‑a da prizna određeno područje kao nesamoupravno i da stoga utvrdi njegovu upravnu vlast ( 195 ).

227.

Tu povlaštenu ulogu Opće skupštine UN‑a potvrđuju dva primjera koje je navela Komisija i koji se odnose na Kokosove otoke (Keeling) i zapadnu Novu Gvineju ( 196 ). U slučaju Kokosovih otoka (Keeling), Ujedinjena Kraljevina ukinula je vlast nad tim otocima koloniji Singapur te ih je stavila pod vlast Australije ( 197 ). Iako Opća skupština UN‑a nije dala svoje prethodno odobrenje za taj prijenos vlasti, Australija je nastavila s praksom Ujedinjene Kraljevine te je od 1957. UN‑u dostavljala informacije predviđene člankom 73. točkom (e) Povelje Ujedinjenih naroda ( 198 ), a Opća skupština je potom odobrila taj prijenos time što je na svojem popisu nesamoupravnih područja navela Australiju kao upravnu vlast na Kokosovim otocima (Keeling) ( 199 ).

228.

Što se tiče zapadne Nove Gvineje, u kojoj je upravna vlast bila Kraljevina Nizozemska, suprotno onome što ističe Komisija, prijenos vlasti nad tim područjem s Kraljevine Nizozemske na Privremeno izvršno tijelo Ujedinjenih naroda, a potom na Republiku Indoneziju izvršen je s pomoću međunarodnog ugovora koji je stupio na snagu tek nakon što ga je odobrila Opća skupština UN‑a ( 200 ).

229.

U ovom slučaju, dok je Opća skupština UN‑a 1960. Zapadnu Saharu priznala kao nesamoupravno područje ( 201 ), Kraljevini Maroku nikad nije priznala svojstvo upravne vlasti (de jure ili de facto) te na svojem popisu nesamoupravnih područja i upravnih vlasti još i danas navodi Kraljevinu Španjolsku kao takvu vlast ( 202 ).

230.

Taj zaključak podupire dopis od 29. siječnja 2002. koji je predsjedniku Vijeća sigurnosti uputio zamjenik glavnog tajnika za pravne poslove, pravni savjetnik Hans Corell, u skladu s kojim se „Sporazumom iz Madrida ne predviđa prijenos suvereniteta na područje niti se ijednom od potpisnika dodjeljuje status upravne vlasti, status koji Španjolska, uostalom, ne može jednostrano prenijeti” ( 203 ). K tomu, iako je napomenuo da „Maroko sam upravlja područjem Zapadne Sahare od [1976.]”, što je nesporna činjenica, dodao je da „Maroko, međutim, nije naveden kao upravna vlast tog područja na popisu nesamoupravnih područja UN‑a i da, prema tome, ne dostavlja informacije o tom području na temelju članka 73. točke (e) Povelje Ujedinjenih naroda” ( 204 ).

231.

Što se ostalog tiče, pomoćnik glavnog tajnika za pravna pitanja po analogiji je analizirao zakonitost odluka koje su marokanske vlasti donijele u pogledu ponude i potpisivanja ugovora o istraživanju rudnih bogatstava u Zapadnoj Sahari sklopljenih sa stranim privatnim društvima, na temelju načela koja se primjenjuju na ovlasti i odgovornosti upravnih vlasti u pogledu djelatnosti koje se odnose na rudna bogatstva nesamoupravnih područja ( 205 ). Tu je analogiju s pravnim sustavom primjenjivim na upravne vlasti temeljio na ideji da, s obzirom na to da je Zapadna Sahara nesamoupravno područje i da taj sustav postoji u korist njegova naroda, Kraljevina Maroko treba u najmanju ruku ispuniti iste obveze kao upravna vlast.

232.

Međutim, taj dopis nikako ne može poslužiti kao za osnova za to da se u međunarodnom pravu utemelji postojanje pojma „de facto upravna vlast”, osobito u odnosu na pitanje sklapanja međunarodnih sporazuma koje je, za razliku od potpisivanja ugovora s privatnim društvima, „svojstvo suvereniteta” ( 206 ).

233.

Napokon, valja napomenuti da je ovlast upravne vlasti za sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na nesamoupravna područja koji se odnose na ključne elemente prava naroda, među kojima su pravo na samoodređenje i načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima, ograničena od trenutka u kojem „djelovanje [nacionalnog oslobodilačkog pokreta] ima međunarodni doseg” ( 207 ). Prema tome, čak i ako se Kraljevini Maroku prizna svojstvo upravne vlasti, njezina ovlast za sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na Zapadnu Saharu bila bi „ograničena” ( 208 ).

234.

Sud koji je uputio zahtjev i WSC smatraju da Kraljevina Maroko okupira Zapadnu Saharu. Međutim, za razliku od suda koji je uputio zahtjev, WSC smatra da Kraljevina Maroko kao okupatorska sila ni u kojem slučaju ne može s Unijom sklopiti međunarodni sporazum primjenjiv na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče.

235.

Što se tiče institucija Unije, postoji važna razlika između stajališta Vijeća i Komisije. Naime, Vijeće kategorički niječe da se na Zapadnu Saharu primjenjuju pravila međunarodnog prava koja se odnose na vojne okupacije, dok ih Komisija ne isključuje, smatrajući da pravni sustavi primjenjivi na upravne vlasti i okupatorske sile nisu međusobno isključivi.

236.

Ne slažem se sa stajalištem WSC‑a jer, u određenim uvjetima, okupatorska sila može sklapati međunarodne sporazume primjenjive na okupirano područje. Je li to slučaj u ovom predmetu?

237.

Odredbe međunarodnog humanitarnog prava (ili pravo oružanih sukoba) koje su relevantne za analizu koja slijedi jesu članci 42. i 43. Haaškog pravilnika iz 1907., članci 2. i 64. Ženevske konvencije IV i članak 1. stavak 4. Prvog dopunskog protokola od 8. lipnja 1977. uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba ( 209 ) (u daljnjem tekstu: „Dopunski protokol I) ( 210 ).

238.

Treba prije svega napomenuti da se, kao što je presudio Međunarodni sud, „[temeljna pravila međunarodnog humanitarnog prava, među kojima je i Haaški pravilnik iz 1907.,] uostalom nalažu svim državama, bez obzira na to jesu li ratificirale sporazumne instrumente u kojima se ta pravila navode, zato što čine „nepovrediva načela međunarodnog običajnog prava” ( 211 ) i „obuhvaćaju obveze koje su u biti erga omnes naravi” ( 212 ).

239.

Naime, u skladu s člankom 1. Ženevske konvencije IV, zajedničkom odredbom četirima Ženevskim konvencijama, „Visoke stranke ugovornice obvezuju se da će poštovati ovu Konvenciju i da će joj osigurati poštovanje u svim okolnostima” ( 213 ).

240.

Prema mišljenju Međunarodnog suda, „iz te odredbe proizlazi obveza svake države stranke te konvencije, bez obzira na to sudjeluju li u određenom sukobu, da osiguraju poštovanje uvjeta iz predmetnih instrumenata” ( 214 ).

241.

U tom smislu, u skladu s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, Unija je u okviru strogog poštovanja međunarodnog prava obvezna ne priznati nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede tih pravila te ne pomagati niti podupirati održavanje tog stanja ( 215 ).

242.

Ženevska konvencija IV primjenjiva je onda kada su ispunjena dva uvjeta, odnosno postojanje oružanog sukoba (bez obzira na to priznaje li se ratno stanje) i nastanak tog sukoba između dvije ugovorne stranke ( 216 ). Prema mišljenju Međunarodnog suda, „[c]ilj članka 2. drugog stavka nije ograničiti područje primjene konvencije kako je utvrđeno prvim stavkom, isključivanjem iz tog područja primjene područja koja nisu obuhvaćena suverenitetom jedne od ugovornih stranaka. Njime se samo nastoji pojasniti da je, čak i ako je okupacija tijekom sukoba provedena bez vojnog otpora, konvencija i dalje primjenjiva” ( 217 ).

243.

K tomu, člankom 1. stavkom 4. Dopunskog protokola I primjena četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. proširuje se na „oružan[e] sukob[e] u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije […] koristeći se pravom naroda na samoodređenje” ( 218 ). To je slučaj naroda Zapadne Sahare koji još nije ostvario to pravo te se nalazi u postupku dekolonizacije ( 219 ).

244.

Iz prethodno navedenog proizlazi da je oružani sukob koji je u Zapadnoj Sahari izbio između 1976. i 1988. međunarodni oružani sukob, na temelju čega se na Zapadnu Saharu primjenjuje Haaški pravilnik iz 1907.

245.

U tim okolnostima, valja ispitati je li prisutnost Kraljevine Maroka u Zapadnoj Sahari okupacija u smislu članka 42. Haaškog pravilnika iz 1907. koji Unija ne može priznati niti pomagati ili podupirati. U skladu s tom odredbom, „[p]odručje se smatra okupiranim kada se stvarno nalazi pod vlašću neprijateljske vojske”.

246.

U tom pogledu, najprije valja naglasiti da je postojanje okupacije činjenično pitanje ( 220 ). Sud koji je uputio zahtjev, kao i porezna i carinska uprava te Ministarstvo okoliša, prehrane i poljoprivrede smatraju da se Zapadna Sahara nalazi pod marokanskom okupacijom ( 221 ), što je potvrđeno u Rezoluciji 34/37 Opće skupštine UN‑a ( 222 ), na koju je Sud uputio u točkama 35. i 105. svoje presude od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C‑104/16 P, EU:C:2016:973).

247.

Osim toga, postojanje marokanske okupacije u Zapadnoj Sahari široko se priznaje ( 223 ), čak je priznaje i Hans Corell ( 224 ) koji je, kao zamjenik glavnog tajnika za pravne poslove UN‑a i pravni savjetnik, pružio pravno savjetovanje o zakonitosti odluke koju su marokanske vlasti donijele o sklapanju ugovora sa stranim društvima o istraživanju rudnih bogatstava u Zapadnoj Sahari ( 225 ).

248.

Napokon, prema mišljenju Međunarodnog suda, kako bi se saznalo je li „država čije su vojne snage zbog intervencije prisutne na području neke druge države ‚okupatorska sila” u smislu u kojem se tumači u okviru jus in bello, [valja ispitati] postoje li dostatni dokazi koji bi pokazali da je država koja izvršava intervenciju stvarno uspostavila i izvršavala vlast [neprijateljske vojske] u predmetnim zonama” ( 226 ).

249.

To je očito slučaj u najvećem dijelu Zapadne Sahare koji se nalazi zapadno od pješčanog zida koji je izgradila i koji nadzire marokanska vojska, a koji se nalazi pod vlašću Kraljevine Maroka od njezina pripajanja u dvije faze (1976. i 1979. ( 227 )). Tim dijelom od tada strukturirano upravlja ( 228 ) Kraljevina Maroko, bez pristanka naroda Zapadne Sahare koji još uvijek nije ostvario svoje pravo na samoodređenje ( 229 ).

250.

Usto valja napomenuti da postojanje okupacije nije ograničeno samo na kopneno područje, već se ona također odnosi na unutarnje vode i teritorijalno more ( 230 ). Budući da IGP nije obuhvaćen suverenitetom obalne države, okupacija se ne odnosi na taj pojas, već okupatorska sila obalnog područja, u ovom slučaju Kraljevina Maroko, u tom području može izvršavati svoju jurisdikciju koja se pravom mora dodjeljuje obalnom području ( 231 ).

251.

Što se tiče ovlasti okupatorske sile za sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na okupirano područje, valja napomenuti da iz članka 43. Haaškog pravilnika iz 1907. ( 232 ) i iz članka 64. drugog stavka Ženevske konvencije IV ( 233 ) proizlazi da okupatorska sila može donositi zakone kako bi se osigurao javni život i redovna uprava na okupiranom području ( 234 ). Kao što primjećuje Komisija, ta zakonska ovlast koju okupatorska sila ima na okupiranom području uključuje ovlast za sklapanje međunarodnih sporazuma primjenjivih na navedeno područje ( 235 ). U tom pogledu, valja napomenuti da Međunarodni sud po službenoj dužnosti nije isključio mogućnost trećih strana da sklapaju međunarodne sporazume primjenjive na okupirano nesamoupravno područje samo s upravnom vlašću koja zbog vojne intervencije više ne izvršava svoju zadaću ( 236 ).

252.

Međutim, pri sklapanju međunarodnog sporazuma primjenjivog na okupirano područje, okupatorska sila mora djelovati u svojstvu okupatorske sile, a ne kao suverena vlast na okupiranom području ( 237 ), zato što je pripajanje okupiranog područja strogo zabranjeno ( 238 ).

253.

U tom je smislu, na primjer, Švicarska Konfederacija s Privremenom koalicijskom vlašću ( 239 ), koja je djelovala izričito u ime Republike Iraka, sklopila Sporazum o jamstvima za rizik izvoza ( 240 ), smatrajući da „država okupator ima zakonsku ovlast u zemlji koji okupira (članak 43. Haaške konvencije iz 1907.), [što] osobito znači da okupatorska sila može donositi zakone ili sklapati međunarodne sporazume u ime okupirane države” ( 241 ). Ta se praksa podržala Rezolucijom 1483 (2003) od 23. svibnja 2003. ( 242 ) i Rezolucijom 1511 (2003) od 16. listopada 2003. ( 243 ) Vijeća sigurnosti UN‑a.

254.

Iz teksta tog okvirnog sporazuma jasno proizlazi da on nije bio sklopljen s okupatorskom silom Republike Iraka, već s Privremenom koalicijskom vlašću koja je „u skladu s ratnim zakonima i običajima […] privremeno djel[ovala] kao vladino tijelo u Iraku” ( 244 ). Stoga se nije radilo o tome da Švicarska Konfederacija priznaje nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede nepovredivih pravnih pravila međunarodnog običajnog prava koja obuhvaćaju obveze erga omnes.

255.

U ovom slučaju, u tekstu Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. ne navodi se izričito da su sklopljeni s Kraljevinom Marokom kao s okupatorskom silom u Zapadnoj Sahari. Naprotiv, prema svemu sudeći, Kraljevina Maroko sklopila je te sporazume kao suverena vlast u Zapadnoj Sahari. Prema tome, suprotno onome što Komisija tvrdi u točki 139. svojih očitovanja, člankom 43. Haaškog pravilnika iz 1907. i člankom 64. stavkom 2. Ženevske konvencije IV ne odobrava se sklapanje Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. u obliku i na način na koji su sklopljeni, čak i ako se Kraljevinu Maroko treba smatrati okupatorskom silom u Zapadnoj Sahari.

256.

Zapadna Sahara nesamoupravno je područje u procesu dekolonizacije. U tom je smislu iskorištavanje njezinih prirodnih bogatstava obuhvaćeno člankom 73. Povelje Ujedinjenih naroda i načelom trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima koje proizlazi iz običajnog prava ( 245 ). K tomu, UNICLOS‑om se u Rezoluciji III priloženoj Završnom aktu treće konferencije Ujedinjenih naroda o pravu mora predviđa da se, „u slučaju područja čiji narod nije ostvario punu neovisnost ili neki drugi oblik samouprave koji priznaju Ujedinjeni narodi, ili područja pod kolonijalnom dominacijom, odredbe koje se odnose na prava ili interese navedene u [UNICLOS‑u] primjenjuju u korist naroda tog područja s ciljem promicanja njegove dobrobiti i njegova razvoja”.

257.

U tim okolnostima, iskorištavanje prirodnih resursa nesamoupravnog područja, uključujući ribolovne resurse u vodama koje graniče s tim područjem, mora koristiti njegovu narodu ( 246 ).

258.

Budući da je okupatorska sila u Zapadnoj Sahari ( 247 ), Kraljevina Maroko obvezana je člankom 55. Haaškog pravilnika iz 1907. koji se odnosi na iskorištavanje javnog vlasništva okupirane zemlje. U skladu s tim člankom, „[d]ržava okupator neće se smatrati upraviteljem i plodouživateljem javnih objekata, nekretnina, šuma i poljoprivrednih gospodarstava koji pripadaju državi neprijatelju i koji se nalaze u okupiranoj zemlji. Treba očuvati ukupnost te imovine i njome upravljati u skladu s pravilima plodouživanja.

259.

Kao i Komisija, smatram da se članak 55. Haaškog pravilnika iz 1907. može također primijeniti na iskorištavanje ribljih stokova u morskim područjima koja se nalaze uz obalu okupiranog područja.

260.

Plodouživanje je pravo korištenja tuđim stvarima (jus utendi) i pravo korištenja njihovim plodovima (jus fruendi), a da im se ne mijenja bit ( 248 ). Time se upućuje na to da okupatorska sila ne može raspolagati javnim dobrima okupirane zemlje, ali da ih može iskorištavati, koristiti se njima i prodavati njihove plodove, kao i upotrebljavati prihode ostvarene raspolaganjem plodovima tog iskorištavanja, a da se tim iskorištavanjem ipak ne rasipa, napušta ili uništava gospodarska vrijednost predmetnih dobara ili prekoračuje ono što je nužno ili uobičajeno ( 249 ).

261.

Tekstom članka 55. ne predviđa se nikakvo posebno ograničenje u pogledu svrhe raspolaganja plodovima iskorištavanja javnog vlasništva ( 250 ). Međutim, presuđeno je da „članci 53., 55. i 56. [Haaškog pravilnika iz 1907.] o javnom vlasništvo jasno pokazuju da, u skladu s ratnim pravom, gospodarstvo okupirane zemlje treba snositi [samo] troškove okupacije […], i to samo u onoj mjeri u kojoj ih ona može razumno osigurati” ( 251 ).

262.

Osim toga, iskorištavanje javnog vlasništva za potrebe naroda okupiranog područja dozvoljava se člankom 55. Haaškog pravilnika iz 1907., tim više u okviru produljene okupacije ( 252 ).

263.

Tako su prilikom okupacije Iraka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjena Kraljevina i članice koalicije odmah prihvatile da „se nafta Iraka zaštiti i upotrebljava u korist iračkog naroda” ( 253 ) te su, u skladu s točkom 20. Rezolucije 1483 (2003) Vijeća sigurnosti UN‑a, osnovale Razvojni fond za Irak ( 254 ) kako bi se u njega uplaćivali svi prihodi od izvoza nafte, naftnih derivata i prirodnog plina Iraka u očekivanju formiranja predstavničke iračke vlade koju priznaje međunarodna zajednica.

264.

Najprije valja istaknuti da je međunarodno humanitarno pravo, u koje spada članak 55. Haaškog pravilnika iz 1907., lex specialis u odnosu na druga pravila međunarodnog prava, uključujući ljudska prava, koja se također mogu primjenjivati na isti činjenični okvir ( 255 ).

265.

Točno je da je Međunarodni sud u odnosu na načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima presudio da „ništa […] ne upućuje na to da se [ono] primjenjuje u posebnom slučaju kad pripadnici vojske države koja izvršava vojnu intervenciju na području druge države pljačkaju i iskorištavaju određene prirodne resurse” ( 256 ).

266.

Međutim, ovaj se predmet ne odnosi na slučaj u kojem pojedinci, pripadnici vojske pljačkaju i iskorištavaju prirodne resurse, već se to čini službenom i sustavnom politikom iskorištavanja ribolovnih resursa ( 257 ) koju zajednički provode Kraljevina Maroko i Unija.

267.

U tom smislu, određene situacije mogu biti obuhvaćene isključivo međunarodnim humanitarnim pravom, ili isključivo pravom primjenjivim na iskorištavanje prirodnih resursa nesamoupravnih područja, dok druge situacije pak mogu istodobno biti obuhvaćene tim dvama dijelovima međunarodnog prava ( 258 ).

268.

Kao što je Komisija napomenula u točki 43. svojih odgovora na pisana pitanja Suda, pravni sustavi primjenjivi na nesamoupravna područja i na okupirana područja međusobno se ne isključuju. K tomu, što se tiče ovog predmeta, načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima i članak 55. Haaškog pravilnika iz 1907. usklađeni su u pogledu jednog pitanja, odnosno u pogledu toga da se iskorištavanje prirodnih resursa Zapadne Sahare (kao nesamoupravnog područja i kao okupiranog područja) ne može provoditi u gospodarsku korist Kraljevine Maroka (osim troškova okupacije ako ih Zapadna Sahara može razumno osigurati), već u korist naroda Zapadne Sahare.

269.

U tom pogledu, valja podsjetiti da se i Vijeće i Komisija slažu da iskorištavanje ribolovnih područja koja se nalaze uz obalu Zapadne Sahare treba koristiti narodu tog područja, pri čemu smatraju da je narav odredbi Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. takva da se njima jamči da zaista tako bude.

270.

Ne slažem se s tom tezom iz sljedećih razloga.

271.

Valja napomenuti da se Sporazumom o ribarstvu predviđa održivo iskorištavanje (na engleskom „sustainable exploitation”) ribljih stokova ( 259 ) te u tom smislu taj sporazum ne dovodi do iscrpljenja tog resursa. U tom smislu, Sporazum o ribarstvu na prvi je pogled u skladu s pravilima plodouživanja na koja se upućuje u članku 55. Haaškog pravilnika iz 1907. ( 260 ), kao i s načelom trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima. Naime, ne može se smatrati da iskorištavanje voda koje graniče sa Zapadnom Saharom kojim bi se iscrpili riblji stokovi koristi narodu tog područja.

272.

Međutim, iz članka 2. Uredbe br. 764/2006, iz tehničkih specifikacija za ribolovne zone br. 3 do 6 ( 261 ) i iz informacija koje je na raspravi ( 262 ) podnijela Komisija, proizlazi da se većina iskorištavanja predviđenog Sporazumom o ribarstvu i Protokolom iz 2013. odnosi gotovo isključivo na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom. Naime, ulov ostvaren samo u ribolovnoj zoni br. 6 (koja obuhvaća samo vode koje graniče sa Zapadnom Saharom) predstavlja oko 91,5 % ukupnog ulova ostvarenog u okviru iskorištavanja ribolovnih resursa uspostavljenog Sporazumom o ribarstvu i Protokolom iz 2013.

273.

Ako se stoga Sporazum o ribarstvu gotovo isključivo primjenjuje na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče, iz toga slijedi da financijski doprinos koji je Kraljevini Maroku Unija isplatila u skladu s člankom 7. Sporazuma o ribarstvu također treba, kao što priznaju Vijeće i Komisija, gotovo isključivo koristiti narodu Zapadne Sahare (osim ako se ne upotrebljava za pokrivanje troškova okupacije ako ih to područje može razumno osigurati ( 263 )).

274.

Međutim, člankom 3. stavkom 1. Protokola iz 2013. određuje se da se godišnji financijski doprinos od 40 milijuna eura dijeli na dva dijela, jedan od 30 milijuna eura isplaćen na temelju članka 7. Sporazuma o ribarstvu (16 milijuna eura kao financijski doprinos za pristup resursima i 14 milijuna eura kao potpora sektorskoj ribarstvenoj politici u Maroku) te jedan od 10 milijuna eura, što odgovara procijenjenom iznosu naknada koje plaćaju vlasnici plovila za dozvole za ribolov izdane prema članku 6. Sporazuma o ribarstvu.

275.

U skladu s člankom 3. stavkom 4. Protokola iz 2013., taj se doprinos plaća na račun glavnoga rizničara Kraljevine Maroka, otvoren pri Glavnoj riznici Kraljevine Maroka (dok su se u slučaju okupacije Iraka prihodi od prodaje nafte uplaćivali u Razvojni fond za Irak).

276.

Što se tiče njegove uporabe, člankom 3. stavkom 5. i člankom 6. stavkom 1. Protokola iz 2013. predviđa se da je uporaba godišnjeg financijskog doprinosa od 40 milijuna eura u isključivoj nadležnosti marokanskih tijela, ali se za 14 milijuna eura (potpora sektorskoj ribarstvenoj politici u Maroku) tim člancima uvodi, u okviru Zajedničkog odbora, mehanizam Unije za praćenje i nadzor načina na koji će marokanske vlasti upotrebljavati ta sredstva.

277.

Međutim, u skladu s člankom 5. stavkom 6. Protokola iz 2013., tim se mehanizmom omogućuje samo opće praćenje „očekivan[ih] gospodarsk[ih] i socijaln[ih] posljedic[a] [Sporazuma o ribarstvu], posebno utjecaj[a] na tržište rada i ulaganja, i svak[og] količinski mjerljiv[og] utjecaj[a] poduzetih radnji te njihov[e] zemljopisn[e]u raspodjel[e]”.

278.

Prema mišljenju Komisije, taj joj je mehanizam praćenja omogućio da se uvjeri da se u razdoblju valjanosti Protokola iz 2013. (od 2014. do 2018.) 54 milijuna eura utrošilo ili da će se utrošiti na izgradnju tržnica nove generacije, prostora za ribare, kao i uređenih i akvakulturnih točaka istovara te da se oko 80 % projekata koji se financiraju tom potporom nalazi u Zapadnoj Sahari.

279.

Prema mojem mišljenju, iz tih elemenata proizlazi da ni Sporazum o ribarstvu ni Protokol iz 2013. ne sadržavaju pravna jamstva koja su potrebna kako bi se iskorištavanjem ribolovnih resursa ispunili zahtjevi kriterija kojim se propisuje da ono mora biti u korist naroda Zapadne Sahare.

280.

Kao prvo, Protokol iz 2013. ne sadržava nikakvu obvezu za Kraljevinu Maroko da financijski doprinos koji isplaćuje Unija upotrijebi u korist naroda Zapadne Sahare na način koji je proporcionalan količinama ostvarenog ulova u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom. Naprotiv, dok se 91,5 % ulova ostvaruje samo u ribolovnoj zoni br. 6 (koja obuhvaća samo vode koje graniče sa Zapadnom Saharom), samo je 35 % financijskog doprinosa (14 od 40 milijuna eura) obuhvaćeno mehanizmom praćenja uspostavljenim u članku 6. Protokola iz 2013.

281.

Kao drugo, ne postoji nikakav dokaz o tome da se 14 milijuna eura zaista troši u korist naroda Zapadne Sahare. Naprotiv, elementi koje je podnijela Komisija pokazuju da je od 160 milijuna eura koje treba isplatiti u razdoblju od četiri godine (2014. – 2018.), samo 54 milijuna eura (odnosno 33,75 %) upotrijebljeno za razvoj projekata, od kojih se 80 % nalazi u Zapadnoj Sahari.

282.

Kao treće, činjenica da se 80 % projekata koji se financiraju od ta 54 milijuna eura nalazi u Zapadnoj Sahari sama po sebi ne znači ništa. Važno je znati koji je dio tog iznosa od 54 milijuna eura namijenjen financiranju projekata koji se nalaze u Zapadnoj Sahari, ali Komisija nije dostavila te informacije.

283.

Napokon, valja istaknuti da se člankom 49. stavkom 6. Ženevske konvencije IV okupatorskoj sili zabranjuje da započne s „premje[štajem] di[jela] vlastitog civilnog stanovništva na područje koje je okupirala” ( 264 ). Međutim, nikakav odredba u Sporazumu o ribarstvu i Protokolu iz 2013. Kraljevinu Maroko ne obvezuje na to da dio financijskog doprinosa, koji odgovara iskorištavanju ribolovnih resursa u ribolovnim zonama smještenima uz obalu Zapadne Sahare, iskoristi na način koji bi prije svega koristio „pripadnicima naroda Sahrawi podrijetlom s tog područja” ( 265 ) ili „stanovništvu naroda Sahrawi podrijetlom s tog područja” ( 266 ).

284.

Na primjer, tehničkom specifikacijom za ribolovnu zonu br. 6 (gospodarski pelagični ribolov) predviđa se obveza ukrcaja od 2 do 16 „marokanskih mornara” na brodove Unije ovisno o tonaži plovila ( 267 ), dok se ta ribolovna zona odnosi isključivo na vode koje graniče sa Zapadnom Saharom.

285.

Prema tome, smatram da se odredbama Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. ni na koji način ne jamči da se iskorištavanje ribolovnih resursa u vodama koje graniče sa Zapadnom Saharom provodi u korist naroda tog područja. U tom smislu, osporavanim se aktima ne poštuje ni načelo trajnog suvereniteta nad prirodnim resursima ( 268 ), ni članak 55. Haaškog pravilnika iz 1907. ni obveza Unije da ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede tih odredbi i da ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja.

286.

Iz prethodno navedenog slijedi da su, u dijelu u kojem se primjenjuju na područje Zapadne Sahare i vode koje s njom graniče, Sporazum o ribarstvu i Protokol iz 2013. neusklađeni s člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, člankom 21. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a, člankom 21. stavkom 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, člankom 23. UEU‑a i člankom 205. UFEU‑a, kojima se Uniji nalaže da svojim vanjskim djelovanjem strogo poštuje međunarodno pravo.

287.

Uredba br. 764/2006, Odluka 2013/785 i Uredba br. 1270/2013 protivne su članku 3. stavku 5. UEU‑a, članku 21. stavku 1. prvom podstavku UEU‑a, članku 21. stavku 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, članku 23. UEU‑a i članku 205. UFEU‑a u dijelu u kojem se njima odobrava i provodi primjena Sporazuma o ribarstvu i Protokola iz 2013. na području Zapadne Sahare i u vodama koje s njom graniče.

288.

U tom su pogledu Comader i Komisija na raspravi tvrdili da obveza nepriznavanja nezakonitog stanja koje proizlazi iz povrede obveze erga omnes međunarodnog prava i obveza da se ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja ne mogu dovesti do zabrane sklapanja međunarodnih sporazuma kojima se promiče gospodarski razvoj naroda Zapadne Sahare, s obzirom na to da bi takva zabrana bila na njegovu štetu.

289.

Stoga se pozivaju na točku 125. savjetodavnog mišljenja o Namibiji ( 269 ), u kojem je Međunarodni sud presudio da „nepriznavanje južnoafričke uprave na području ne smije za posljedicu imati lišavanje namibijskog naroda mogućih prednosti međunarodne suradnje” ( 270 ).

290.

Prema mojem mišljenju, to ograničenje obveze nepriznavanja ni na koji način ne utječe na ovaj predmet.

291.

Kao prvo, Komisija je već pokušala upotrijebiti istu točku 125. savjetodavnog mišljenja o Namibiji kako bi se opravdalo prihvaćanje britanskih carinskih tijela potvrda o prometu poljoprivrednih proizvoda podrijetlom s okupiranog ciparskog područja koje je izdala navedena „Turska republika sjeverni Cipar”, subjekt koji Unija i njezine države članice ne priznaju ( 271 ). Međutim, Sud je odbio taj pristup time što je presudio da se nikakva analogija ne može uspostaviti između situacije u Namibiji i vojne okupacije koja i dalje postoji u Sjevernom Cipru ( 272 ). Prema mojem mišljenju, isto vrijedi u ovoj situaciji.

292.

Kao drugo, ograničenjem obveze nepriznavanja koju je Međunarodni sud utvrdio u točki 125. svojeg savjetodavnog mišljenja o Namibiji kako se namibijski narod ne bi lišio prednosti koje može imati od međunarodne suradnje, ne može se opravdati sklapanje međunarodnih trgovinskih ugovora. S jedne strane, sklapanje takvih ugovora obuhvaćeno je obvezom nepriznavanja ( 273 ). S druge strane, primjeri prednosti koje bi namibijski narod trebao i dalje uživati daleko su od toga da se u njih uključe međunarodni trgovinski sporazumi. Naime, primjeri koje je naveo Međunarodni sud odnose se na upis rođenja, vjenčanja ili smrti u matične knjige, „čiji se učinci mogu zanemariti samo na štetu stanovnika područja” ( 274 ).

293.

Iz prethodno navedenog proizlazi da se osporavanim aktima, koji su primjenjivi na Zapadnu Saharu i vode koje s njom graniče u dijelu u kojem su obuhvaćeni suverenitetom ili jurisdikcijom Kraljevine Maroka, povređuje obveza Unije da poštuje pravo naroda tog područja na samoodređenje, kao i njezina obveza da ne prizna nezakonito stanje koje proizlazi iz povrede tog prava i da ne pomaže niti podupire održavanje tog stanja. K tomu, u pogledu iskorištavanja prirodnih resursa Zapadne Afrike, osporavanim se aktima ne uvode jamstva koja su nužna kako bi se osiguralo da to iskorištavanje koristi narodu tog područja.

294.

Vijeće je od Suda zatražilo „da privremeno ograniči učinke proglašenja nevaljanosti [Uredbe br. 764/2006, Odluke 2013/785 i Uredbe br. 1270/2013] kako bi se Uniji omogućilo da poduzme mjere koje joj se nalažu u skladu s obvezama koje ima na temelju međunarodnog prava” ( 275 ).

295.

Bez dodatnog obrazloženja svojeg zahtjeva, Vijeće je time zatražilo da se učinci osporavanih akata zadrže tijekom ograničenog razdoblja, kao što je to bio slučaj, na primjer, u presudi od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461) ( 276 ). Valja, međutim, naglasiti da Protokol iz 2013., koji je dio Sporazuma o ribarstvu ( 277 ) i neophodan za njegovu provedbu, ističe 14. srpnja 2018 ( 278 ). Budući da je razdoblje između objave presude 2018. i isteka tog protokola vrlo kratko, nisam uvjeren da bi održavanje učinaka osporavanih akata imalo smisla. U svakom slučaju, razlozi na kojima se temelji održavanje učinaka osporavanog akta u trajanju od tri mjeseca u predmetu u kojem je donesena presuda od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461) ( 279 ), u ovom slučaju ne postoje.

296.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da najprije na četvrto te potom na treće prethodno pitanje, koja je uputio High Court of Justice (England & Wales), Queen's Bench Division (Administrative Court) (Visoki sud (Engleska i Wales), Odjel Queen's Bench (Upravni odjel), Ujedinjena Kraljevina), odgovori kako slijedi: