1.

Sud je još jednom pozvan odlučiti o pitanju koje se odnosi na građanstvo Europske unije u pogledu prezimena. Pravni okvir ovog zahtjeva za prethodnu odluku čine članci 18. i 21. UFEU‑a. Točnije, pitanje koje je uputio Amtsgericht Wuppertal (Općinski sud u Wuppertalu, Njemačka) navest će Sud na razmatranje pitanja može li se njemačkom državljaninu koji također ima rumunjsko državljanstvo odbiti priznavanje promjene prezimena koje su zakonito provela rumunjska nadležna tijela.

2.

Njemački je zakonodavac nedavno donio propis u glavnom postupku, odnosno članak 48. Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuch (Uvodni zakon za Građanski zakonik) od 21. rujna 1994. ( 2 ), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: EGBGB), koji se odnosi na izbor imena stečenog u drugoj državi članici. Taj je članak uveden nakon objave presude Grunkin i Paul ( 3 ). U toj je presudi Sud presudio da se članku 21. UFEU‑a „protivi [...] to što tijela jedne države članice, prilikom primjene nacionalnog prava, odbijaju priznati prezime djeteta kako je određeno i upisano u drugoj državi članici u kojoj je to dijete rođeno i u kojoj od tada boravi te koje, kao i njegovi roditelji, ima samo državljanstvo prve države članice” ( 4 ).

3.

Međutim, čini se da članak 48. EGBGB‑a ne ispunjava u potpunosti zahtjeve koje je postavio Sud. Naime, njegovo je područje primjene ograničeno, s jedne strane, jer u Njemačkoj postoji mogućnost izbora i upisa prezimena samo ako je ime uređeno njemačkim pravom i, s druge strane, jer se ime mora steći tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici. Prema tome, u okviru te nove odredbe za brojne slučajeve nema rješenja.

4.

Ipak, njemačka je vlada utvrdila da u javnom pravu postoje odredbe na temelju kojih je tužitelju u glavnom postupku dopušteno da drugom tijelu podnese zahtjev za promjenu imena. Stoga se pitanjem postavljenim u ovom zahtjevu za prethodnu odluku želi saznati je li njemački propis u cijelosti – odnosno, uzimajući u obzir oba postupka njemačkog prava čiji je cilj omogućiti njemačkom državljaninu promjenu imena u ime koje je zakonito stekao u drugoj državi članici – u skladu s člancima 18. i 21. UFEU‑a.

5.

U Njemačkoj se člankom 5. EGBGB‑a, naslovljenim „Osobni status”, u prvoj i drugoj rečenici njegova stavka 1. određuje:

„Kada se upućuje na pravo države čije državljanstvo ima određena osoba i kada ta osoba ima više državljanstava, valja primijeniti pravo države s kojom ta osoba ima najužu vezu, osobito zbog njezina uobičajenog boravišta ili životnog tijeka. Ako je navedena osoba također njemački državljanin, taj pravni status ima prednost.”

6.

Člankom 10. EGBGB‑a, naslovljenim „Ime”, u njegovu stavku 1., određuje se:

„Ime osobe uređeno je pravom države čiji je ta osoba državljanin.”

7.

Člankom 48. EGBGB‑a, naslovljenim „Izbor imena stečenog u drugoj državi članici Unije”, propisuje se:

„Ako se njemačko pravo primjenjuje na ime osobe, ta osoba izjavom u matičnom uredu može odabrati ime koje je stečeno tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici i upisano u matične knjige, ako se to očito ne protivi osnovnim načelima njemačkog prava. Izbor imena ima retroaktivan učinak od datuma upisa u matične knjige druge države članice, osim ako osoba izričito izjavi da izbor imena treba imati učinak samo pro futuro. Izjava treba biti ovjerena ili biti dio javne isprave. [...]” ( 5 ).

8.

Kao što je u svojim pisanim očitovanjima istaknula njemačka vlada, u Njemačkoj je, ako pravo na odabir imena nije uređeno građanskim pravom, promjena imena uređena javnim pravom, točnije, izvanrednim postupkom za promjenu imena na temelju Gesetza über die Änderung von Familiennamen und Vornamen (NamÄndG) (Zakon o promjeni prezimena i imena) od 5. siječnja 1938. (RGBl. 1938. I, str. 9.), kako je posljednje izmijenjen člankom 54. Zakona od 17. prosinca 2008. (BGBl. 2008. I, str. 2586.) (u daljnjem tekstu: Zakon o promjeni imena).

9.

Na temelju članka 1. Zakona o promjeni imena, prezime njemačkog državljanina koji ima stalno ili uobičajeno boravište u Njemačkoj može se promijeniti na njegov zahtjev. Zahtjev za promjenu prezimena mora se, na temelju članka 5. stavka 1. tog zakona, podnijeti nižem upravnom tijelu u čijem okrugu podnositelj ima prebivalište ili boravište (u daljnjem tekstu: nadležno upravno tijelo).

10.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Zakona o promjeni imena, prezime je moguće promijeniti samo ako je ta promjena opravdana važnim razlogom („ein wichtiger Grund”). Okolnosti predmetnog slučaja, koje su relevantne za donošenje odluke, treba ocijeniti po službenoj dužnosti na temelju članka 3. stavka 2. tog zakona. U tom bi pogledu, osim osoba na koje se to izravno odnosi, trebalo saslušati i nadležna lokalna policijska tijela, kao i osobe na čija prava utječe zatražena promjena imena.

11.

Načelno se razlog, kojim se može opravdati promjena imena, može smatrati bitnim, ako osobni interes podnositelja prevladava nad načelima kojima je uređeno korištenje imena, uključujući javni interes za zadržavanjem trenutačnog imena, ali i nad interesima trećih osoba, koje zaslužuju zaštitu.

12.

Allgemeine Verwaltungsvorschrift zum Gesetz über die Änderung von Familiennamen und Vornamen (NamÄndVwV) (Opća administrativna uredba o Zakonu o promjeni imena) od 11. kolovoza 1980., kako je posljednje izmijenjen administrativnom uredbom od 11. veljače 2014. (BAnz. AT od 18. veljače 2014., B2) (u daljnjem tekstu: Uredba o Zakonu o promjeni imena), donesen je radi provedbe Zakona o promjeni imena.

13.

U skladu s točkom 27. stavkom 1. te uredbe, „[i]me osoba detaljno je i – načelno – iscrpno uređeno relevantnim odredbama građanskog prava. Cilj promjene imena, koja je obuhvaćena javnim upravnim pravom, jest otkloniti štetne učinke u određenom slučaju. Promjena imena izvanredne je naravi. [...]”.

14.

U točki 33. i sljedećim točkama te iste uredbe kao kriteriji da bi se razlog za promjenu prezimena ocijenio bitnim navedene su vrste slučajeva koje se najčešće pojavljuju u praksi.

15.

Točkom 49. navedene uredbe, u pogledu „otklanjanja nedosljednosti pri korištenju imenom”, određuje se sljedeće:

„Ako se njemački državljanin, koji također ima državljanstvo neke druge države, u skladu s pravom navedene druge države, koristi prezimenom koje je različito od onoga kojim se na temelju prava dužan koristiti na državnom području primjene zakona, ta nedosljednost pri korištenju imenom može se otkloniti zamjenom prezimena koje se mora nositi na državnom području primjene zakona prezimenom kojim se mora koristiti na temelju prava druge države. Nasuprot tomu, u slučaju odustajanja od drugog prezimena, dotičnu osobu valja uputiti tijelima druge države čije državljanstvo također ima.”

16.

Ako nadležno upravno tijelo na temelju prava savezne zemlje (Land) procijeni da je zahtjev neutemeljen, to tijelo odbija promjenu imena. Protiv takve odluke o odbijanju dostupna su upravna pravna sredstva.

17.

Ako nadležno upravno tijelo na temelju prava savezne zemlje (Land) prihvati zahtjev za promjenu prezimena, to tijelo među ostalim osigurava da promjena imena bude ažurirana ili zabilježena u matičnoj knjizi rođenih.

18.

Mircea Florian Freitag rođen je 25. travnja 1986. u Rumunjskoj s prezimenom Pavel. Dijete je Angele Freitag i Vice Pavela, rumunjskih državljana.

19.

Nakon razvoda roditelja tužitelja u glavnom postupku, njegova majka, Angela Freitag, udala se za njemačkog državljanina, M. Freitaga. On je 21. svibnja 1997. posvojio tužitelja u glavnom postupku koji je tako stekao i njemačko državljanstvo te se otada koristi prezimenom Freitag.

20.

Odlukom okružnog vijeća u Brașovu (Rumunjska) od 9. srpnja 2013., prezime tužitelja u glavnom postupku na njegov je zahtjev ponovno promijenjeno u Pavel. Tijekom postupka za promjenu imena u Rumunjskoj, tužitelj u glavnom postupku imao je uobičajeno boravište u Njemačkoj.

21.

Tužitelj u glavnom postupku zatim se obratio matičnom uredu u Wuppertalu pri čemu je predočio svoju novu rumunjsku putovnicu izdanu na prezime Pavel te je zatražio da se promjena imena prizna i u njemačkom pravu te da se u tom smislu u matičnu knjigu rođenih izvrši odgovarajući upis.

22.

Budući da su, matični ured u Wuppertalu i niže nadzorno tijelo matičnog ureda imali sumnje u pogledu mogućnosti upisa naknadnog akta u matičnu knjigu rođenih to su pitanje prepustili ocjeni Amtsgerichta Wuppertal (Općinski sud u Wuppertalu).

23.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nije moguće primijeniti odredbu njemačkog prava relevantnu za rješavanje spora, odnosno članak 48. EGBGB‑a jer se tom odredbom pravo na odabir imena stečenog u drugoj državi članici Unije uvjetuje time da predmetno ime mora biti stečeno tijekom uobičajenog boravka u toj drugoj državi članici, a u ovom slučaju taj uvjet nije ispunjen. Naime, M. F. Freitag tijekom postupka za promjenu imena u Rumunjskoj imao je uobičajeno boravište u Njemačkoj.

24.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da nije moguća ni analogna primjena članka 48. EGBGB‑a. Iz dokumenata koji se odnose na zakonodavni postupak proizlazi da je zakonodavac među ostalim želio provesti zahtjeve koji proizlaze iz presude Grunkin i Paul ( 6 ) i da je bio svjestan činjenice da ta odredba ne obuhvaća sve slučajeve „problematičnih imena” koji mogu nastati.

25.

Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje je li člancima 18. i 21. UFEU‑a predviđena obveza priznavanja promjene imena do koje je došlo u drugoj državi članici kada dotična osoba nema uobičajeno boravište u toj drugoj državi članici, nego s tom državom ima drukčiju vezu zbog dvojnog državljanstva.

26.

U tim je okolnostima Amtsgericht Wuppertal (Općinski sud u Wuppertalu) odlukom od 24. rujna 2015., koju je tajništvo Suda zaprimilo 16. listopada 2015., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članke 18. i 21. UFEU‑a tumačiti na način da tijela jedne države članice imaju obvezu priznati promjenu imena državljanina navedene države članice, kada je on istovremeno i državljanin druge države članice te je u toj državi članici promjenom imena koja nije povezana s promjenom obiteljskopravnog statusa (ponovno) stekao svoje prvotno prezime dobiveno pri rođenju, iako do stjecanja imena nije došlo dok je državljanin imao uobičajeno boravište u drugoj državi članici i stečeno je na temelju njegova zahtjeva?”

27.

Pisana očitovanja podnijele su Savezna Republika Njemačka, Portugalska Republika i Europska komisija.

28.

Savezna Republika Njemačka, Rumunjska i Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 15. rujna 2016.

29.

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se člancima 18. i 21. UFEU‑a to što nadležna tijela jedne države članice odbijaju priznati promjenu imena izvršenu u drugoj državi članici kada je dotična osoba, iako tijekom odvijanja postupka za promjenu imena nije imala uobičajeno boravište u toj drugoj državi članici, s njom ipak povezana na temelju svojeg dvojnog državljanstva.

30.

Najprije valja podsjetiti na to da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, zadatak Suda dati nacionalnom sucu koristan odgovor na temelju kojega će moći riješiti predmet u kojem vodi postupak. U tom smislu Sud može, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja ( 7 ).

31.

U ovom slučaju, ako se Sud složi s mojim zaključkom prema kojem je situacija M. F. Freitaga obuhvaćena područjem primjene odredbi prava Unije, tada bi, s obzirom na to da se njemačkim pravom predviđaju, ovisno o situaciji dotične osobe, dva različita postupka za provedbu promjene imena, trebalo preoblikovati pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

32.

U tim okolnostima smatram da to prethodno pitanje treba shvatiti na način da se njime u biti pita protivi li se člancima 18. i 21. UFEU‑a to što tijela države članice odbijaju priznati promjenu imena na temelju odredbe nacionalnog prava kojom je predviđeno pravo na odabir imena stečenog u drugoj državi članici pod uvjetom da je to ime bilo stečeno za vrijeme uobičajenog boravka u toj drugoj državi članici, dok je drugim odredbama nacionalnog prava podnositelju zahtjeva dopušteno da drugom tijelu podnese zahtjev za promjenu imena.

33.

Kako bih odgovorio na to pitanje, najprije ću iznijeti okolnosti glavnog predmeta tako što ću izložiti nekoliko razmatranja o dvama postupcima njemačkog prava kojima je cilj omogućiti njemačkom državljaninu promjenu imena u ime koje je zakonski stekao u drugoj državi članici. Zatim ću ispitati je li situacija M. F. Freitaga obuhvaćena materijalnim područjem primjene prava Unije. Konačno, nakon što podsjetim na relevantnu sudsku praksu, iznijet ću Sudu korisne podatke koje treba dati sudu koji je uputio zahtjev kako bi mogao odrediti protivi li se pravu Unije njemački propis u glavnom predmetu, što je dužan ocijeniti potonji sud.

34.

Najprije treba istaknuti da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 48. EGBGB‑a odredba njemačkog prava koja je presudna za glavni predmet.

35.

U tom pogledu, iako njemačka vlada priznaje da mu u glavnom postupku izjava koju je M. F. Freitag dao u matičnom uredu u Wuppertalu u skladu s člankom 48. EGBGB‑a ne omogućuje željenu promjenu imena, tvrdi da su njemačkim pravom ipak predviđena dva različita postupka za provedbu promjene imena, odnosno privatnopravni postupak poput onog u glavnom postupku koji se odnosi na izbor imena stečenog u drugoj državi članici na temelju članka 48. EGBGB‑a i javnopravni postupak koji je predviđen Zakonom o promjeni imena.

36.

Iz obrazloženja nacrta zakona savezne vlade koji se odnosi na zakon za prilagodbu odredbi međunarodnog privatnog prava Uredbi (EU) br. 1259/2010 i promjenu drugih odredbi međunarodnog privatnog prava (u daljnjem tekstu: obrazloženja članka 48. EGBGB‑a) proizlazi da je donošenje te odredbe rezultat želje njemačke vlade da se uskladi s presudom Grunkin i Paul ( 8 ), pri čemu je istaknuto nastojanje da se očuva dosljednost njemačkog sustava koji se temelji na povezanosti imena s državljanstvom nositelja ( 9 ).

37.

Naime, prema njemačkoj pravnoj teoriji, za provedbu obveze koja proizlazi iz presude Grunkin i Paul ( 10 ), „rasprava u Njemačkoj odnosila se prvenstveno na tri mogućnosti koje se redom nalaze na razini upravnog prava i prakse, na razini građanskog materijalnog prava ( 11 ) i na razini sukobâ zakonâ” ( 12 ). Njemački je zakonodavac naposljetku donio članak 48. EGBGB‑a, koji je materijalno pravilo građanskog prava, no u koji je uključen međunarodni element, odnosno uobičajeno boravište u drugoj državi članici Unije ( 13 ).

38.

Iz pisanih očitovanja njemačke vlade proizlazi da je, u skladu s obrazloženjem članka 48. EGBGB‑a, želja njemačkog zakonodavca bila, u njemačkom pravu kojim su uređuju imena osoba, ponuditi pravni temelj kojim se omogućuje upis imena koje je stečeno u drugoj državi članici Unije i upisano u matične knjige te države članice. Stoga se tim člankom dotičnoj osobi omogućava da izjavom pred matičarem odluči koristiti se imenom stečenim u drugoj državi članici umjesto imena određenog njemačkim pravom kojim se uređuju imena osoba. Međutim, taj se članak može primijeniti samo kada je promjena imena obavljena tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici.

39.

Prema tome, njegov cilj nije iscrpno rješavanje problema promjenâ imena ( 14 ). Osim tog slučaja, odnosno slučaja njemačkog državljanina koji ima i državljanstvo druge države članice, ali u toj državi članici nikada nije boravio, situacije koje nisu podložne njemačkom pravu nego pravu druge države članice nisu obuhvaćene područjem primjene navedene odredbe ( 15 ). To bi, primjerice, bio slučaj kad bi francuski državljanin koji je nastanjen u Njemačkoj, nakon što je promijenio ime tijekom uobičajenog boravka u Španjolskoj, tražio priznavanje te promjene imena u Njemačkoj.

40.

Njemačka vlada u svojim očitovanjima objašnjava da je, kao javnopravni propis, Zakon o promjeni imena primjenjiv na njemačke državljane ako pravo na odabir imena nije uređeno građanskim pravom, kao što je to slučaj kod M. F. Freitaga, s obzirom na činjenicu da, iako je članak 48. EGBGB‑a u njegovu slučaju primjenjiv, on ne ispunjava uvjet u pogledu uobičajenog boravišta u drugoj državi članici koji se zahtijeva tom odredbom. Zato ta vlada tvrdi da bi se postupkom za promjenu imena, za koji se zahtjev podnosi nadležnom upravnom tijelu na temelju prava savezne zemlje (Land), M. F. Freitagu eventualno moglo omogućiti ostvarivanje prava na korištenje imenom stečenim na temelju rumunjskog prava.

41.

Stoga, prema mišljenju njemačke vlade, s obzirom na taj postupak za promjenu imena, nije bilo potrebno uvođenje dopunskih odredbi uz članak 48. EGBGB‑a u svrhu rješavanja nedosljednosti pri korištenju imenom osoba koje imaju njemačko državljanstvo i državljanstvo druge države članice. Naime, skladu s člankom 3. stavkom 1. Zakona o promjeni imena, prezime je moguće promijeniti samo ako je ta promjena opravdana važnim razlogom. Otklanjanje nedosljednosti pri korištenju imenom, prema mišljenju te vlade, predstavlja „važan razlog” u smislu članka 3. Zakona o promjeni imena, u vezi s točkom 49. uredbe o tom zakonu.

42.

Međutim, čini mi se važnim naglasiti da iz teksta odredbi primjenjivih na temelju Zakona o promjeni imena, osobito iz točke 27. podtočke 1. Uredbe o Zakonu o promjeni imena proizlazi, da je taj javnopravni postupak strogo izvanredne naravi. Tom se odredbom u biti predviđa da je njemačko zakonodavstvo o prezimenu i imenu načelno u cijelosti uređeno odredbama njemačkog privatnog prava koje su s tim povezane i da upravni postupak za promjenu imena predstavlja „iznimku” ( 16 ). Kasnije ću se vratiti na taj aspekt ( 17 ).

43.

Sada valja ispitati situaciju M. F. Freitaga s obzirom na pravo Unije.

44.

Uvodno, valja ispitati je li situacija M. F. Freitaga obuhvaćena materijalnim područjem primjene prava Unije i, posebno, pravilima kojima je uređeno ostvarivanje prava građanina Unije na slobodno kretanje i njegov prava na zaštitu od diskriminacije.

45.

U tom pogledu, svi intervenijenti koji su podnijeli pisana i usmena očitovanja slažu se s time da je situacija tužitelja u glavnom postupku obuhvaćena područjem primjene prava Unije.

46.

Prije svega napominjem da članak 20. UFEU‑a svakoj osobi koja ima državljanstvo države članice dodjeljuje status građanina Unije ( 18 ). U ovom je slučaju M. F. Freitag državljanin dviju država članica te ima pravo na status građanina Unije.

47.

Kao što je Sud u više navrata istaknuo, taj status građanina Unije predodređen je da bude temeljni status državljana država članica, koji onima od tih državljana koji se nalaze u istoj situaciji omogućava da se u području primjene UFEU‑a ratione materiae, neovisno o njihovu državljanstvu i ne dovodeći u pitanje iznimke izričito predviđene s tim u vezi, prema njima jednako pravno postupa ( 19 ).

48.

Sud je također podsjetio na to da se ostvarivanje temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom, osobito onih koje pripadaju slobodi kretanja i boravka na državnom području država članica iz članka 21. UFEU‑a, ubraja među situacije koje pripadaju području primjene ratione materiae prava Unije ( 20 ).

49.

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, iako su prema trenutačnom stanju prava Unije pravila koja uređuju upis u knjige o građanskim stanjima prezimena i imena osobe u nadležnosti država članica, one ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti moraju poštovati pravo Unije i osobito odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica ( 21 ).

50.

U glavnom predmetu, utvrđujem da M. F. Freitag ima rumunjsko državljanstvo i da boravi na području Savezne Republike Njemačke. Stoga, prema mojem mišljenju, nema nikakve sumnje u to da je situacija M. F. Freitaga povezana s pravom Unije. Takva povezanost, prema ustaljenoj sudskoj praksi, postoji „u pogledu osoba [...] koje su državljani jedne države članice, a zakonito borave na državnom području druge države članice” ( 22 ).

51.

Nadalje, kao što je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi, to što M. F. Freitag također ima njemačko državljanstvo nije prepreka toj povezanosti s pravom Unije. Naime, Sud je presudio da „nije na državi članici da ograničuje učinke dodjeljivanja državljanstva druge države članice zahtijevajući dodatni uvjet za priznavanje tog državljanstva u svrhu izvršavanja temeljnih sloboda predviđenih Ugovorom” ( 23 ).

52.

Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da je situacija M. F. Freitaga obuhvaćena područjem primjene prava Unije.

53.

Ipak, valja utvrditi je li odlukom njemačkih tijela o odbijanju zahtjeva M. F. Freitaga za priznavanje promjene njegova imena u njemačkom pravu te upis u matičnu knjigu rođenih ograničeno njegovo pravo na slobodno kretanje određeno člankom 21. UFEU‑a.

54.

To ću pitanje sada razmotriti, nakon što najprije podsjetim na relevantnu sudsku praksu Suda u tom pogledu.

55.

Pozornost treba obratiti na nekoliko predmeta koji se odnose na građanstvo Unije u pogledu prezimena.

56.

Što se tiče predmeta u kojem je donesena presuda Garcia Avello ( 24 ), podsjećam na to da je Sud bio pozvan očitovati se o tome što su belgijska upravna tijela odbila zahtjev za promjenu imena koji su podnijela djeca koja borave u Belgiji i imaju dvojno belgijsko i španjolsko državljanstvo te koja su htjela zamijeniti svoje prezime drugim „u skladu s ustaljenom praksom u španjolskom pravu” ( 25 ). Sud je, kao i nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs ( 26 ), smatrao da je „nesporno da takav slučaj razlike u prezimenima dotičnim osobama može prouzročiti ozbiljne neugodnosti poslovne i privatne naravi koje osobito proizlaze iz poteškoća u pogledu ostvarivanja pravnih učinaka akata ili dokumenata izdanih na ime priznato u jednoj državi članici čiji su državljani u drugoj državi članici čiji su također državljani” ( 27 ).

57.

Nakon što je zatim ispitao razloge na koje su se pozvale belgijska, danska i nizozemska vlada kako bi opravdale praksu belgijskih upravnih tijela, Sud je smatrao da je odbijanje tih belgijskih tijela bilo neproporcionalno te je odlučio da „[č]lanke [18. i 21. UFEU‑a] treba tumačiti na način da im se protivi to što [...] upravno tijelo države članice odbija prihvatiti zahtjev za promjenu imena maloljetne djece koja borave u toj državi i imaju dvojno državljanstvo navedene države i druge države članice, ako je cilj tog zahtjeva omogućiti toj djeci da se koriste imenom na koje imaju pravo na temelju prava i tradicije druge države članice” ( 28 ).

58.

Taj je pristup zatim potvrđen presudom Grunkin i Paul ( 29 ), u kojoj se Sud morao očitovati o odbijanju njemačkih tijela da priznaju prezime djeteta kako je određeno i upisano u Danskoj ( 30 ) gdje je dijete, koje je njemački državljanin, rođeno i gdje boravi od rođenja. Razlog tog odbijanja temeljio se na činjenici da je, na temelju članka 10. EGBGB‑a, prezime osobe uređeno zakonom države čiji je ta osoba državljanin i da u skladu s njemačkim pravom nije dopušteno da dijete ima dvostruko prezime koje se sastoji od prezimena oca i prezimena majke ( 31 ).

59.

Sud je i u tom slučaju smatrao da je postojanje „ozbiljnih neugodnosti” povezano s različitim prezimenima dotičnih osoba i da se članku 21. UFEU‑a „protivi [...] to što tijela jedne države članice, prilikom primjene nacionalnog prava, odbijaju priznati prezime djeteta kako je određeno i upisano u drugoj državi članici u kojoj je to dijete rođeno i u kojoj od tada boravi te koje, kao i njegovi roditelji, ima samo državljanstvo prve države članice” ( 32 ).

60.

Zanimljivo je napomenuti da je Sud primijenio isto obrazloženje što se tiče postojanja ograničenja slobodnog kretanja i boravka građana Unije u predmetima u kojima su donesene presude Sayn‑Wittgenstein ( 33 ) i Bogendorff von Wolffersdorff ( 34 ), pri čemu je ipak priznao da se takvo ograničenje može opravdati razlozima vezanima za javni poredak država članica ( 35 ).

61.

S obzirom na tu sudsku praksu, sada ću razmotriti pitanje koje se odnosi na postojanje ograničenja slobodnog kretanja na temelju članka 21. UFEU‑a ( 36 ).

62.

Uvodno, ističem da je ime osobe sastavni element njezina identiteta i privatnog života, koji su zaštićeni člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. ( 37 ).

63.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nacionalni propis koji određene svoje građane dovodi u nepovoljniji položaj samo zbog činjenice da su izvršavali svoju slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici čini ograničenje sloboda priznatih člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a svakom građaninu Unije ( 38 ). Sud je također presudio da to što je osoba koja je izvršavala svoje pravo na slobodno kretanje i boravak na području druge države članice obvezna u državi članici čiji je državljanin nositi ime koje se razlikuje od imena koje joj je dodijeljeno i koje je upisano u državi članici rođenja i boravišta može biti prepreka ostvarivanju tog prava ( 39 ).

64.

Naime, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 56. ovog mišljenja, „razlika u prezimenima dotične osobe može prouzročiti ozbiljne neugodnosti”. U ovom bi slučaju upotreba dvaju različitih prezimena, odnosno prezimena Pavel i Freitag, mogla stvoriti poteškoće za tužitelja u glavnom postupku, osobito „administrativne, profesionalne i privatne naravi” ( 40 ). Bez ikakve sumnje, za osobu koja je državljanin dviju država članica, kao što je slučaj M. F. Freitaga, postoji konkretna opasnost da će morati otklanjati sumnje u svoj identitet kao i u vjerodostojnost dokumenata koje podnosi ili u istinitost u njima sadržanih podataka, što je, kako je presudio Sud, „okolnost koja ometa izvršavanje prava koje proizlazi iz članka 21. UFEU‑a” ( 41 ).

65.

Stoga činjenica da su njemačka nadležna tijela odbila zahtjev za promjenu imena M. F. Freitaga u svrhu priznavanja prezimena Pavel kako je određeno i upisano u Rumunjskoj, državi članici čiji je također državljanin, isključivo na temelju članka 48. EGBGB‑a, kojim je predviđeno pravo na odabir imena stečenog u drugoj državi članici pod uvjetom da je ono bilo stečeno za vrijeme uobičajenog boravka u toj drugoj državi članici, predstavlja ograničenje sloboda priznatih člankom 21. UFEU‑a.

66.

U tom pogledu njemačka vlada priznaje da ta odredba njemačkog prava nema za cilj iscrpno rješavanje problema promjenâ imena ( 42 ). Međutim, budući da njemačko pravo sadržava i druge pravne temelje za provedbu promjene imena na zahtjev dotične osobe, to jest relevantne odredbe Zakona o promjeni imena ( 43 ), ističe da taj propis ne stvara prepreku slobodnom kretanju osoba do koje bi moglo doći zbog nedosljednosti pri korištenju imenom.

67.

U nastavku ću analizirati pitanje relevantnosti te mogućnosti.

68.

Njemačka vlada tvrdi da je odlučujući čimbenik za obvezu „priznavanja” u smislu sudske prakse Suda ( 44 ) usklađenost odluke donesene u pojedinim nacionalnim postupcima s pravom Unije. Stoga, u situaciji kao što je ona u glavnom predmetu, iz članka 21. UFEU‑a ne bi proizlazila nikakva obveza da se u njemačkom pravu formalno i automatski prizna prezime kojim se M. F. Freitag koristi u skladu s rumunjskim pravom, bez provođenja postupka predviđenog njemačkim pravom, odnosno predviđenog Zakonom o promjeni imena ( 45 ). Osim toga, njemačka vlada ističe da se nacionalnim pravom treba odrediti postupak u skladu s kojim je moguće izvršiti promjene imena i utvrditi nadležno tijelo u tu svrhu ( 46 ).

69.

Slažem se sa stajalištem njemačke vlade prema kojem oba postupka predviđena njemačkim pravom valja analizirati s obzirom na članak 21. UFEU‑a. Naime, glavni je predmet određen činjenicom da, s jedne strane, članak 48. EGBGB‑a ima ograničeno područje primjene i, s druge strane, da u njemačkom propisu postoje druge odredbe kojima se osobi, kao što je tužitelj u glavnom postupku, odobrava da drugom nacionalnom tijelu podnese zahtjev za promjenu imena.

70.

U tim okolnostima, kao što pravilno ističe Komisija, sa stajališta prava Unije u načelu nije bitno na temelju koje odredbe ili kojeg nacionalnog upravnog postupka tužitelj može ostvariti prava u pogledu svojeg imena. Ipak, kao i Komisija, smatram da, kako bi njemački propis u cijelosti bio u skladu s pravom Unije, postupak za promjenu imena predviđen Zakonom o promjeni imena ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava dodijeljenih člankom 21. UFEU‑a.

71.

Stoga, u nedostatku propisa Unije o promjeni prezimena, na nacionalnom je pravnom poretku svake države članice da uredi pravila nacionalnog prava koja su namijenjena zaštiti pravâ koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, pod uvjetom da, s jedne strane, ta pravila nisu manje povoljna od onih koja se odnose na prava koja proizlaze iz nacionalnog pravnog poretka (načelo ekvivalentnosti) i, s druge strane, da u praksi ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje pravâ koja su dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) ( 47 ).

72.

Stoga se postavlja sljedeće pitanje: treba li smatrati da je mogućnost podnošenja zahtjeva za promjenu imena na temelju članka 1. Zakona o promjeni imena u skladu s načelom djelotvornosti?

73.

Sumnjam u to.

74.

Kao što sam naveo u točki 42. ovog mišljenja, iz teksta točke 27. podtočke 1. Uredbe o Zakonu o promjeni imena proizlazi da je postupak za promjenu imena, koji je obuhvaćen područjem javnog upravnog prava, izvanredne naravi. Člankom 3. stavkom 1. Zakona o promjeni imena određuje se da je promjena imena moguća samo ako je opravdana važnim razlogom. Stoga, iako njemačka vlada naglašava da je otklanjanje dvojbe u pogledu korištenja imenom važan razlog u smislu te odredbe, iz točke 31. Uredbe o Zakonu o promjeni imena proizlazi da taj važan razlog, ako ga se prihvati, ne daje pravo na promjenu imena jer nadležno tijelo i dalje raspolaže diskrecijskom ovlašću da ga odbije.

75.

Međutim, njemačka je vlada na raspravi tvrdila da to što njemačka nadležna tijela na temelju tih odredbi imaju diskrecijsku ovlast odbiti zatraženu promjenu imena, ne može dovesti u pitanje ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na temelju članaka 18. i 21. UFEU‑a. Naime, u skladu s njemačkim upravnim pravom, javno tijelo uvijek mora poštovati svoju obvezu dužne pažnje u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ne smije prijeći zakonska ograničenja koja su mu postavljena, osobito pravom Unije. Svako nacionalno tijelo pri pažljivom izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti uvijek mora uzeti u obzir pravo Unije. Stoga, ako određeno tijelo odbije promjenu imena suprotno zahtjevima iz članaka 18. i 21. UFEU‑a, nad njim se u Njemačkoj može izvršiti nadzor neograničene nadležnosti. Stoga, prema mišljenju te vlade, pojam „važan razlog” u okviru Zakona o promjeni imena treba tumačiti u skladu s člancima 18. i 21. UFEU‑a.

76.

S tim u vezi, ako je, kako je tvrdila njemačka vlada, diskrecijska ovlast njemačkih nadležnih tijela potpuno smanjena na temelju članaka 18. i 21. UFEU‑a pa upravnim postupkom predviđenim Zakonom o promjeni imena nije onemogućeno ili pretjerano otežano ostvarivanje prava koja su dodijeljena tim člancima, načelo djelotvornosti bilo bi ispunjeno, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

77.

Stoga predlažem da se sudu koji je uputio zahtjev odgovori da se članku 21. UFEU‑a ne protivi to što tijela jedne države članice odbijaju priznati promjenu imena na temelju odredbe nacionalnog prava kojom se predviđa pravo na odabir imena stečenog u drugoj državi članici pod uvjetom da je to ime bilo stečeno za vrijeme uobičajenog boravka u toj drugoj državi članici, ako je, s jedne strane, drugim odredbama nacionalnog prava podnositelju zahtjeva dopušteno da drugom tijelu podnese zahtjev za promjenu imena i ako se, s druge strane, tim odredbama ne onemogućuje ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih člankom 21. UFEU‑a.

78.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Amtsgericht Wuppertal (Općinski sud u Wuppertalu, Njemačka) odgovori kako slijedi:

Članku 21. UFEU‑a ne protivi se to što tijela jedne države članice odbijaju priznati promjenu imena na temelju odredbe nacionalnog prava kojom se predviđa pravo na odabir imena stečenog u drugoj državi članici pod uvjetom da je to ime bilo stečeno za vrijeme uobičajenog boravka u toj drugoj državi članici, ako je, s jedne strane, drugim odredbama nacionalnog prava podnositelju zahtjeva dopušteno da drugom tijelu podnese zahtjev za promjenu imena i ako se, s druge strane, tim odredbama ne onemogućuje ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih člankom 21. UFEU‑a.