14.7.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 223/8

i.

Treba li načelo „pro rata temporis”, kao što je propisano u članku 4. stavku 2. Okvirnog sporazuma, tumačiti na način da zahtijeva da odredba nacionalnog prava (kao što su to članci 13., 13. A i 14. uredbe o radnom vremenu) ima učinak da u okolnostima u kojima dolazi do povećanja radnih sati radnika, iznos već stečenog godišnjeg odmora treba proporcionalno prilagoditi novim radnim satima, što za posljedicu ima da radnik/radnica kojem je broj radnih sati povećan ima pravo na ponovni izračun godišnjeg odmora u skladu s povećanim brojem radnih sati?

ii.

Treba li članak 4. stavak 2. Okvirnog sporazuma ili članak 7. Direktive o radnom vremenu (1) tumačiti na način da im je protivna odredba nacionalnog prava (kao što su to članci 13., 13. A i 14. uredbe o radnom vremenu) koja ima učinak da u okolnostima u kojima dolazi do povećanja radnih sati radnika, iznos već stečenog godišnjeg odmora treba proporcionalno prilagoditi novim radnim satima, što za posljedicu ima da radnik/radnica kojem je broj radnih sati povećan ima pravo na ponovni izračun godišnjeg odmora u skladu s povećanim brojem radnih sati?

iii.

Ako je odgovor na pitanje (i) i/ili (ii) potvrdan, primjenjuje li se izračun samo na dio godine tijekom koje je radnik radio u povećanom broju radnih sati ili na neko drugo razdoblje?

iv.

Treba li prilikom izračuna razdoblja godišnjeg odmora koji radnik uzima, članak 4. stavak 2. Okvirnog sporazuma ili članak 7. Direktive o radnom vremenu tumačiti na način da zahtijevaju da odredba nacionalnog prava (kao što su to članci 13., 13 A i 14. uredbe o radnom vremenu) ima za posljedicu različit pristup ovisno o tome radi li se o izračunu novčane naknade za godišnji odmor zaposlenika na kraju radnog odnosa ili o izračunu preostalog godišnjeg odmora zaposlenika kad on ostaje u radnom odnosu?

v.

Ako je odgovor na pitanje (iv) potvrdan, u čemu je razlika u pristupu koji treba usvojiti?