1.

Problematika poreza koji se u Rumunjskoj naplaćuje pri registraciji motornih vozila već je nekoliko godina stalno prisutna u sudskoj praksi Suda. U nizu njegovih presuda taj je porez, u svojim različitim oblicima, proglašen protivnim pravu Unije ( 2 ). Međutim, ta tematika time nije iscrpljena jer se pokazalo da su pravila za povrat tog poreza koja su ustanovila rumunjska tijela vlasti također problematična ( 3 ).

2.

Upravo na to odnose se prethodna pitanja u ovim predmetima, koja su Sudu neovisno uputila dva rumunjska suda. Iako ti predmeti nisu bili spojeni, Sud je odlučio organizirati zajedničku raspravu jer se prethodna pitanja koja su u njima postavljena u znatnoj mjeri preklapaju. Zbog toga sam i ja odlučio iznijeti zajedničko mišljenje u obama predmetima.

3.

Porez povrat kojega zahtijevaju tužitelji u obama glavnim postupcima proglašen je protivnim članku 110. UFEU‑a. U skladu sa sudskom praksom Suda, pravo Unije zahtijeva da se takav porez mora vratiti ( 4 ). Taj povrat mora se izvršiti uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Uređenje koje je predmet prethodnih pitanja u ovim predmetima treba ocijeniti s obzirom na ta načela.

4.

Osim toga, sudovi koji su uputili zahtjeve pozivaju se na niz odredaba Povelje Europske unije o temeljnim pravima, posebice na njezin članak 17., članak 20., članak 21. stavak 1. i članak 47.

5.

Utvrđenje utemeljeno na gore navedenim presudama Suda o nesukladnosti s pravom Unije poreza naplaćenog pri registraciji rabljenih motornih vozila uvezenih iz drugih država članica dovelo je rumunjska tijela u položaj da moraju izvršiti povrat značajnih iznosa naplaćenih na temelju tog poreza. U toj su situaciji rumunjska tijela ustanovila posebna pravila, sadržana u Ordonanța de urgență a Guvernului nr. 8 din 26 februarie 2014 pentru modificarea și completarea unor acte normative și alte măsuri fiscal‑bugetare (Hitna uredba vlade br. 8 o izmjenama i dopunama određenih normativnih akata i drugim fiskalnim i proračunskim mjerama, u daljnjem tekstu: OUG br. 8/2014). Među ostalim, članak XV. te uredbe određuje:

„1.   Plaćanje iznosa predviđenih sudskom odlukom čiji je predmet povrat poreza na onečišćenje motornim vozilima i poreza na emisije onečišćujućih tvari motornih vozila, kamata obračunatih do datuma cjelovite isplate i troškova postupka te svakog drugog iznosa koji odrede sudska tijela koje postane izvršno do 31. prosinca 2015. obavlja se u roku od 5 kalendarskih godina plaćanjem svake godine 20% tog iznosa.

2.   Po zahtjevima za povrat poreznih obveznika predviđenima u stavku 1. postupa se, sukladno odredbama Uredbe sa zakonskom snagom br. 92 o Zakoniku o poreznom postupku, kako je kasnije izmijenjena i dopunjena, u roku od 45 dana od njihova podnošenja, a plaćanje godišnjih obroka obavlja se sukladno rasporedu koji utvrdi upravno tijelo fonda za okoliš.

3.   Rok predviđen u stavku 1. počinje teći od dana isteka roka iz stavka 2.

4.   Tijekom roka predviđenog u stavku 1. prekidaju se svi postupci prisilnog izvršenja.

5.   Iznosi propisani stavkom 1. plaćeni na temelju ove hitne uredbe ažuriraju se sukladno indeksu potrošačkih cijena koji objavi Nacionalni institut za statistiku.

6.   Postupak plaćanja na temelju izvršnih isprava uređen je zajedničkom odlukom ministra za okoliš i klimatske promjene te ministra za javne financije, u rokovima propisanima stavkom 1.

7.   Preostali dijelovi iznosa na temelju izvršnih isprava izdanih do dana stupanja na snagu ove hitne uredbe i u odnosu na koje nije pokrenut postupak prisilnog izvršenja plaćaju se sukladno odredbama stavaka 1. do 6.”

6.

Provedbene odredbe OUG‑a br. 8/2014 donesene su Uredbom ministra financija i ministra okoliša i klimatskih promjena br. 365/741/2014 ( 5 ) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 365/741/2014). Prilog I. toj uredbi uređuje postupak povrata poreza. U skladu s informacijama sadržanima u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, taj postupak, među ostalim, znači: da se povrat izvršava na temelju zahtjeva poreznog obveznika kojemu on mora priložiti, među ostalim, ovjeren prijepis presude kojom je utvrđena obveza povrata (točke 1. do 3., 7. i 8.); da se zahtjev za povrat poreza ispituje u roku od 45 dana, što je odstupanje od roka od 30 dana, koji se uobičajeno primjenjuje u sličnim slučajevima (točka 5.); da se iznosi koji se duguju po osnovi povrata mogu odbiti od drugih poreznih dugova zainteresirane osobe, ali samo do visine godišnjih obroka (20%) određenih OUG‑om br. 8/2014 (točka 19.).

7.

U skladu s člancima 1. do 3. Ordonanţa nr. 22 din 30 ianuarie 2002 privind executarea obligaţiilor de plată ale instituţiilor publice, stabilite prin titluri executorii (Uredba sa zakonskom snagom br. 22/2002 o ispunjavanju obveza plaćanja javnih institucija utvrđenih izvršnom ispravom), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: OG br. 22/2002):

„Članak 1.

1.   Tražbine utvrđene izvršnom ispravom prema institucijama i javnim tijelima plaćaju se iznosima koji su u tu svrhu odobreni u njihovim proračunima ili, ovisno o slučaju, stavkama potrošnje iz kojih proizlazi predmetna obveza plaćanja.

2.   Tražbine utvrđene izvršnom ispravom prema institucijama i javnim tijelima ne mogu se plaćati iznosima koji su na temelju odobrenog proračuna namijenjeni pokrivanju troškova organizacije i obavljanja djelatnosti, uključujući troškove osoblja, koji im omogućuju ispunjavanje zadaća i zakonitih ciljeva radi kojih su osnovani.

Članak 2.

Ako izvršenje tražbine utvrđene izvršnom ispravom ne započne ili se ne nastavi zbog nedostatka sredstava, institucija dužnik dužna je u roku od šest mjeseci poduzeti potrebne korake radi ispunjenja svoje obveze plaćanja. Taj rok teče od dana kada dužnik zaprimi poziv na plaćanje koji mu dostavi nadležno tijelo izvršenja na zahtjev vjerovnika.

Članak 3.

U slučaju da javne institucije ne ispune svoju obvezu plaćanja iz članka 2., vjerovnik može zahtijevati prisilno izvršenje sukladno Zakonu o parničnom postupku i/ili drugim zakonskim odredbama koje se primjenjuju u tom području.”

8.

Naposljetku, u skladu s člankom 10.1 stavkom 1. Ordinul ministrului finanţelor publice nr. 2336 din 19 iulie 2011 pentru aprobarea Procedurii de punere în aplicare a titlurilor executorii în baza cărora se solicită înfiinţarea popririi conturilor autorităţilor şi instituţiilor publice deschise la nivelul unităţilor Trezoreriei Statului (Odluka ministra za javne financije br. 2336 od 19. srpnja 2011. o usvajanju postupaka provođenja izvršnih isprava na temelju kojih je provedena zapljena računa javnih nadležnih tijela i institucija pri državnoj riznici, u daljnjem tekstu: Odluka br. 2336/2011):

„Kada sud potvrdi mjeru zapljene, jedini predmet izvršenja su zaplijenjeni iznosi koje drži dužnik ili koji njemu duguju treće osobe, kojima je moguće platiti tražbine utvrđene prema institucijama i javnim tijelima, ne dovodeći u pitanje granice utvrđene člankom 1. stavkom 2. [OG‑a br. 22/2002], odobrenog kako je izmijenjen Zakonom br. 288/2002, kako je kasnije izmijenjen i dopunjen.”

9.

S. G. Câmpean, tužiteljica u glavnom postupku, kupila je 9. prosinca 2011. rabljeni automobil, koji je bio prvi put registriran u drugoj državi članici. Pri registraciji tog automobila u Rumunjskoj tužiteljica u glavnom postupku platila je iznos od 2737 rumunjskih leva (RON) s naslova poreza na emisije onečišćujućih tvari.

10.

Tužiteljica je 21. veljače 2012. sudu koji je uputio zahtjev podnijela tužbu za povrat tog iznosa, uvećanog za kamate, pozivajući se na nesukladnost navedenog poreza s pravom Unije.

11.

Taj je sud 5. studenoga 2012. uputio Sudu prethodno pitanje u svezi sa sukladnosti poreza na emisije onečišćujućih tvari s pravom Unije. Sud je odgovorio da članak 110. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi porez poput rumunjskog poreza na onečišćenje motornim vozilima ( 6 ).

12.

Sud koji je uputio zahtjev dvojio je, međutim, hoće li utvrđenje da postoji obveza povrata navedenog poreza biti djelotvorna, s obzirom na stupanje na snagu OUG‑a br. 8/2014. U tim se okolnostima taj sud ponovno obratio Sudu sa sljedećim prethodnim pitanjem, koje ću radi urednosti označiti kao pitanje br. 1:

13.

Sud je 22. travnja 2014. zaprimio odluku kojom se upućuje prethodno pitanje. Nakon što je to pitanje upućeno sudu, tužiteljica u glavnom postupku zatražila je dopunu prethodnog pitanja u svezi sa stupanjem na snagu Uredbe br. 365/741/2014 i zbog dvojbi glede djelotvornosti odluke o obvezi povrata poreza s obzirom na druge propise rumunjskog prava. U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev dopunio svoj zahtjev sljedećim prethodnim pitanjima, koja označavam kao pitanja br. 2 do 6:

14.

Dodatna prethodna pitanja Sud je zaprimio 18. prosinca 2014.

15.

Silvia Ciup, tužiteljica u glavnom postupku, kupila je rabljeni automobil koji je prvi put bio registriran u drugoj državi članici. Pri registraciji tog automobila u Rumunjskoj tužiteljica u glavnom postupku platila je iznos od 1774 RON s naslova poreza na emisije onečišćujućih tvari.

16.

Dana 12. srpnja 2012. zatražila je od tuženika u glavnom postupku povrat poreza. Budući da taj zahtjev nije bio prihvaćen, tužiteljica je podnijela tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev. Taj je sud prihvatio tužbu, naloživši povrat poreza zajedno s kamatama koje teku od isteka 45-dnevnog roka, koji se računa od dana podnošenja zahtjeva za povrat poreza (taj je rok istekao 27. kolovoza 2012.) do dana stvarnog povrata.

17.

U glavnom postupku u ovom predmetu tužiteljica zahtijeva plaćanje kamata u iznosu od 485 RON za razdoblje od dana plaćanja spornog poreza (tj. od 15. listopada 2010.) do 27. kolovoza 2012. Usto, zahtijeva plaćanje tih kamata odjednom, a ne njihovo obročno plaćanje.

18.

Smatrajući da se na temelju odredaba OUG‑a br. 8/2014 ne može prihvatiti tužiteljičin zahtjev, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Mogu li se načela ekvivalentnosti i djelotvornosti pravnih sredstava u slučaju povrede prava Europske unije, koja su utvrđena sudskom praksom Suda, te pravo na vlasništvo iz članka 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti u smislu da su u suprotnosti s odredbama nacionalnog prava koje temeljem petogodišnjeg obročnog plaćanja odgađaju povrat pristojbi naplaćenih protivno pravu Zajednice i pripadajućih zakonskih kamata, kada je navedeni povrat naložen u presudama koje će postati izvršne do 31. prosinca 2015.?”

19.

Zahtjev za prethodnu odluku Sud je zaprimio 12. lipnja 2014.

20.

Pisana očitovanja podnijele su tužiteljica u glavnom postupku u predmetu C‑200/14, rumunjska vlada i Europska komisija. Tužiteljica u glavnom postupku u predmetu C‑200/14 i Komisija bile su zastupane na zajedničkoj raspravi za oba predmeta koja je održana 22. listopada 2015.

21.

Obveza povrata poreza naplaćenog protivno pravu Unije zajedno s kamatama dopuna je prava koja su pojedincima dodijeljena odredbama prava Unije iz kojih proizlazi ta nesukladnost naplate ( 7 ). U nedostatku odgovarajućih odredaba prava Unije u tom području, zadaća je nacionalnog prava država članica da uredi načela i postupke povrata. Države članice pritom su vezane načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Odredbe rumunjskoga prava na koje se odnose prethodna pitanja treba ocijeniti ponajprije s obzirom na ta načela ( 8 ). Sudovi koji su uputili zahtjeve također postavljaju pitanje sukladnosti tih odredaba s pojedinim odredbama Povelje. Te ću se teme dotaknuti u završnom dijelu mišljenja. Na početku, međutim, treba uzeti u obzir pitanje dopuštenosti prethodnih pitanja u predmetu C‑200/14, koje je postavila rumunjska vlada.

22.

Kao prvo, valja ispitati prigovor rumunjske vlade prema kojem Sud nije nadležan za tumačenje akata Vijeća Europe, zbog čega su prethodna pitanja nedopuštena u dijelu u kojem se odnose na te akte ( 9 ).

23.

S tim se stajalištem treba složiti. Naime, Sud ne može razmatrati akte Vijeća Europe i nije nadležan odlučivati o njihovu tumačenju. Sud stoga u ovom predmetu neće biti nadležan za davanje odgovora na prethodna pitanja u dijelu u kojem se ona odnose na akte Vijeća Europe.

24.

Kao drugo, valja ispitati prigovor rumunjske vlade da su prethodna pitanja u cijelosti nedopuštena jer se odnose na probleme povezane s izvršenjem možebitne odluke o povratu spornog poreza, dok se glavni postupak odnosi samo na utvrđivanje postojanja takve obveze rumunjskih tijela. U svezi s navedenim, prema mišljenju rumunjske vlade, ta su pitanja u trenutačnom stadiju predmetnog postupka posve hipotetska.

25.

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu nacionalnog suda za prethodnu odluku samo ako je posve očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem glavnog postupka ili predmetom postupka pred nacionalnim sudom, u slučaju kada je problem hipotetske naravi ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi se dao koristan odgovor na postavljena pitanja ( 10 ).

26.

U ovom predmetu neusklađenost spornog poreza s pravom Unije, a stoga i obveza njegova povrata, načelno je nesporna jer proizlazi iz odgovora Suda na prvi zahtjev za prethodnu odluku koji je u okviru glavnog postupka uputio sud koji je uputio zahtjev ( 11 ). Pitanja koja je taj sud postavio u ovom predmetu nisu ni u kojem slučaju hipotetska ni lišena veze sa sporom o kojem odlučuje sud koji je uputio zahtjev u glavnom postupku. Pitanje u kojoj će mjeri sud koji je uputio zahtjev potom moći upotrijebiti odgovor Suda jest pitanje tumačenja nacionalnog procesnog prava, što nije u nadležnosti Suda. Takvu ocjenu može dati samo sud koji je uputio zahtjev. Budući da je taj sud smatrao da su odgovori na njegova pitanja nužni za donošenje odluke, Sud takav stav ne može dovesti u pitanje.

27.

S obzirom na gore navedeno, smatram da nema temelja za osporavanje dopuštenosti prethodnih pitanja u predmetu C‑200/14.

28.

Neki od akata rumunjskog prava, o čijoj sukladnosti s pravom Unije sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe, posebice OUG br. 8/2014 i Uredba br. 365/741/2014, doneseni su nakon presuda Suda u kojima je utvrđena nesukladnost poreza na registraciju motornih vozila koji su na snazi u Rumunjskoj s pravom Unije ( 12 ). Svrha je tih akata upravo uređenje načela i postupaka za povrat tih poreza. S tim u svezi može se postaviti pitanje ne narušava li određivanje pravila za povrat poreza nakon što je utvrđeno da je protivan s pravom Unije načelo lojalne suradnje Unije i država članica, koje proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a.

29.

Smatram, međutim, da činjenica određivanja takvih posebnih pravila sama po sebi ne krši načelo lojalne suradnje. U situaciji kada je država članica suočena sa zahtjevom vraćanja velikih iznosa naplaćenih poreza velikom broju poreznih obveznika, određivanje posebnih pravila za taj povrat može se pokazati ne samo nužnim s gledišta te države nego i povoljnim za zainteresirane porezne obveznike. Ta posebna pravila ne smiju, međutim, biti manje povoljna od općih načela ni pretjerano otežavati ili onemogućavati u praksi ostvarivanje povrata poreza. Drugim riječima, ona moraju biti u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

30.

Sud je, doduše, glede članka 10. UEZ‑a (koji je postao članak 4. stavak. 3. UEU‑a) utvrdio da u takvom slučaju država članica ne može odrediti pravila kojima se ograničava mogućnost ostvarivanja povrata poreza naplaćenog protivno pravu Unije ( 13 ). To je utvrđenje, međutim, izveo iz načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 14 ). Stoga, prema mojem mišljenju, treba utvrditi da načelo lojalne suradnje ne predstavlja prepreku tomu da države članice određuju posebna pravila za povrat poreza naplaćenih protivno pravu Unije, pod uvjetom da su ta pravila u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

31.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, načelo ekvivalentnosti znači da postupovna pravila za pravna sredstva namijenjena zaštiti prava koja porezni obveznici izvode iz prava Unije ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva u unutarnjem pravu ( 15 ). To načelo ima posebnu važnost u odnosu na pravila koja su u nacionalnom pravu države članice posebno određena za vraćanje poreza za koji je utvrđeno da je protivan pravu Unije, poput OUG‑a br. 8/2014 i Uredbe br. 365/741/2014.

32.

Sudovi koji su uputili zahtjeve nisu dali informacije koje bi omogućavale ocjenjivanje sukladnosti odredaba rumunjskog prava o kojima je riječ u tim predmetima s načelom ekvivalentnosti. Rumunjska vlada tvrdi, međutim, da to načelo nije povrijeđeno jer se slična pravila, kao što je ono o obročnom plaćanju iznosa koje duguje državni proračun, primjenjuju u drugim situacijama, primjerice u svezi s dugovima države koji proizlaze iz radnog odnosa.

33.

S tim u svezi treba naglasiti da ocjena nacionalnih odredaba s gledišta njihove sukladnosti s načelom ekvivalentnosti zahtijeva njihovo uspoređivanje s pravilima o zaštiti prava koja proizlaze iz nacionalnog prava i sličnog su karaktera. Sud je to vrlo jasno izrazio u svojoj sudskoj praksi, utvrdivši da je poštovanje tog načela potrebno za pretpostavku da se nacionalno pravilo o kojem je riječ primjenjuje bez razlikovanja pravnih sredstava koja se temelje na povredi prava Unije i onih koja se temelje na nepoštovanju unutarnjeg prava, a koja imaju slične predmete i ciljeve ( 16 ).

34.

Za ocjenu sukladnosti odredaba o povratu poreza za koji je utvrđeno da je protivan pravu Unije s navedenim načelom potrebno je, dakle, usporediti te odredbe s pravilima nacionalnog prava za povrat poreza za koji se – primjerice u okviru kontrole ustavnosti – utvrdi da je naplaćen protivno nacionalnom pravu. Nacionalna pravila o povratu ili plaćanju dugova državnog proračuna koja su drukčija od pravila o povratu neopravdano naplaćenog poreza, primjerice neplaćenih plaća, stoga uopće nisu relevantna i nikako ne utječu na sukladnost ili nesukladnost pravila o povratu poreza za koji je utvrđeno da je protivan pravu Unije s načelom ekvivalentnosti.

35.

Da bi proveli tu ocjenu, sudovi koji su uputili zahtjeve morat će stoga identificirati pravila koja u nacionalnom pravu vrijede za povrat poreza naplaćenog protivno nacionalnom pravu i s njima usporediti pravila za povrat poreza o kojem je riječ u glavnom postupku, za koja se smatra da su protivna pravu Unije ( 17 ). Ako sudovi koji su uputili zahtjeve utvrde da su ta potonja pravila manje povoljna, moraju odbiti njihovu primjenu, tako da bi zainteresirani porezni obveznici mogli ostvariti povrat u skladu s pravilima koja nisu manje povoljna od onih koja bi se primjenjivala kad bi zatražili povrat poreza koji je naplaćen protivno nacionalnom pravu.

36.

Na prethodna pitanja postavljena u obama ovim predmetima treba s tim u svezi odgovoriti na način da se načelu ekvivalentnosti u zaštiti prava koja proizlaze iz prava Unije i prava koja proizlaze iz nacionalnog prava protive nacionalna pravila država članica za povrat poreza za koji je utvrđeno da je protivan pravu Unije koja su manje povoljna od pravila za povrat poreza naplaćenog protivno nacionalnom pravu. Davanje takve ocjene zadaća je nacionalnih sudova.

37.

Neovisno o tome ispunjavaju li uvjete ekvivalentnosti, nacionalne odredbe koje služe zaštiti prava koja proizlaze iz prava Unije moraju ispuniti i kriterij djelotvornosti. Neovisnost tih dvaju načela je bitna jer znači da zahtjevi koji iz njih proizlaze moraju biti kumulativno ispunjeni. Drugim riječima, zahtjevi nacionalnih odredbi nisu ispunjeni ako prava koja proizlaze iz prava Unije nisu djelotvorno zaštićena, čak i ako su slična prava koja proizlaze iz nacionalnog prava zaštićena na jednak ili ekvivalentan način.

38.

U skladu s formulacijom iz sudske prakse, načelo djelotvornosti zahtijeva da nacionalne odredbe ne smiju biti oblikovane tako da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravnog poretka Unije ( 18 ). U odnosu na povrat poreza naplaćenog protivno pravu Unije, to znači ne samo da porezni obveznik ima pravo na povrat cijelog iznosa poreza zajedno s kamatama nego i da pravila koja uređuju taj povrat ne smiju pretjerano, odnosno više od onoga što je nužno, otežavati ostvarenje tog prava.

39.

S obzirom na ta načela, valja ocijeniti pojedina pravila za povrat poreza na registraciju motornih vozila navedenih u pojedinim prethodnim pitanjima.

40.

Naplata poreza protivno pravu Unije dovodi do stanja nezakonitosti. Svrha povrata takvog poreza jest ponajprije ispravljanje takve nezakonitosti. Takvo stanje održat će se tako dugo dok se povrat poreza ne izvrši poreznom obvezniku. Porez se stoga mora vratiti bez odgode, odnosno odmah nakon provođenja postupaka nužnih za utvrđenje obveze povrata i njezina ispunjenja.

41.

Svako neopravdano kašnjenje produljuje stanje nezakonitosti koje proizlazi iz naplate poreza protivno pravu i stoga predstavlja prepreku ostvarenju cilja obveze povrata takvog poreza. To osobito vrijedi u slučaju kada država članica predvidi obročno vraćanje poreza i tako svjesno i namjerno produljuje to stanje nezakonitosti. Takvo je postupanje, dakle, protivno načelu djelotvornosti.

42.

Drugi cilj obveze povrata – s kamatama – poreza protivnog pravu Unije jest popravljanje štete nastale gubitkom mogućnosti raspolaganja financijskim sredstvima, do kojeg je došlo zbog neopravdane naplate poreza ( 19 ). Vremensko odgađanje ili obročno plaćanje kamata dugovanih po toj osnovi dovodi do toga da šteta u tom razdoblju ne bude popravljena. To je, dakle, protivno načelu djelotvornosti. S tim u svezi, valja dodati da ta šteta nastaje već u trenutku naplate poreza. Da bi se popravila, potrebno je platiti kamate za cijelo razdoblje od dana neopravdane naplate poreza do dana njegova stvarnog povrata poreznom obvezniku.

43.

Jedan od načina povrata neopravdano naplaćenog poreza može biti njegov prijeboj s drugim dugovima poreznog obveznika prema državnoj riznici. U takvom se slučaju u cijelosti primjenjuju gore navedena načela (točke 41. i 42.). Zbog toga je ograničavanje mogućnosti takvog prijeboja na 20% ukupnog iznosa povrata godišnje protivno načelu djelotvornosti. Takav se prijeboj mora moći izvršiti bez odgode za cijeli iznos neopravdano naplaćenog poreza zajedno s kamatama, a ako je iznos povrata veći od iznosa duga poreznog obveznika, ostatak treba vratiti bez odgode u obliku plaćanja novčanog iznosa.

44.

Glede odredbe da do povrata poreza naplaćenog protivno pravu Unije dolazi na zahtjev zainteresiranog poreznog obveznika, smatram da se njome ne krši načelo djelotvornosti. Prema mojem mišljenju, od poreznog obveznika može se zahtijevati da se ponaša aktivno u cilju ostvarivanja prava koja mu pripadaju. Takav zahtjev pretjerano ne otežava ostvarivanje tih prava niti ih onemogućava. Načelo djelotvornosti ne može se, prema mojem mišljenju, tumačiti na način da državama članicama nalaže povrat poreza naplaćenih protivno pravu Unije po službenoj dužnosti.

45.

Isto tako, ne smatram da pravilo kojim se nalaže podnošenje dokumenata kojima se potvrđuje identitet podnositelja zahtjeva i njegova prava na povrat poreza treba smatrati pretjeranim.

46.

S druge strane, ako odgovarajuću odredbu Priloga I. Uredbi br. 365/741/2014 treba razumjeti na način da do povrata dolazi pod uvjetom da porezni obveznik prethodno ishodi sudsku odluku kojom se utvrđuje obveza takvog povrata, čini mi se da je taj uvjet nedvojbeno protivan načelu djelotvornosti. Tumačenje prava Unije, a posebno članka 110. UFEU‑a, iz kojeg proizlazi neusklađenost rumunjskog poreza naplaćenog pri registraciji motornih vozila s pravom Unije dano je, naime, u sudskoj praksi Suda. Ta sudska praksa nije obvezujuća samo za sudove koji su glede toga postavili prethodna pitanja, nego i za sve druge rumunjske sudove, a također, kao što to ispravno navodi Komisija u svojem očitovanju, i za upravna tijela. Stoga nužnost pokretanja sudskog postupka čiji je ishod unaprijed poznat, a zatim odvojenog upravnog postupka, predstavlja pretjerano otežavanje ostvarivanja prava na povrat poreza.

47.

Ograničenje visine financijskih sredstava koja mogu biti namijenjena za povrat poreza na iznose koji su u tu svrhu određeni u proračunu nadležnog proračunskog korisnika može u praksi onemogućiti povrat poreza ako se pokaže da su ti iznosi nedostatni. Takvo ograničenje čini mi se očito protivnim načelu djelotvornosti, osobito jer uvjetuje povrat poreza okolnošću koja ovisi isključivo o subjektu koji je obvezan izvršiti taj povrat, odnosno o državi. Ono stoga u biti omogućava izbjegavanje povrata pod izgovorom pomanjkanja sredstava predviđenih u tu svrhu u proračunu. Obveza povrata poreza naplaćenog protivno pravu Unije je obveza rezultata čije ispunjenje država ne može izbjeći.

48.

Do ispunjenja obveze povrata poreza naplaćenog protivno pravu Unije može, doduše, doći na zahtjev zainteresirane osobe, no mora biti dobrovoljno, što znači da se poreznog obveznika ne može prisiliti na pokretanje postupka prisilnog izvršenja. Međutim, ako država članica ne ispuni tu obvezu u cijelosti ili u dijelu, porezni obveznik mora imati pravo pokretanja prisilnog izvršenja. U takvom slučaju i zbog razloga navedenih gore u točki 47., nacionalno pravo ne može ograničiti imovinu na kojoj se provodi prisilno izvršenje na iznose koji su izričito namijenjeni za povrat poreza. Dužnik je u tom slučaju državna riznica i stoga prisilno izvršenje treba provesti primjenom općih načela kojima se uređuje ispunjenje novčanih tražbina prema državnoj riznici i koja su na snazi u odnosnoj državi članici.

49.

Glede trenutka od kojega se može provesti prisilno izvršenje za povrat protupravno naplaćenog poreza, načelo djelotvornosti prema mojem mišljenju ne sprječava to da država članica, koja je predvidjela poseban postupak za povrat poreza naplaćenog protivno pravu Unije, onemogući izvršenje tog povrata do okončanja tog postupka. Uvjet je za to, međutim, da je navedeni postupak sukladan načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Ako, pak, taj postupak krši ta načela, primjerice time što je stvarni i potpuni povrat poreza zajedno s kamatama odgođen, porezni obveznik mora imati mogućnost zahtijevati prisilno izvršenje ako ne ostvari povrat u razumnom roku.

50.

U skladu s nacionalnim odredbama koje su predmet prethodnih pitanja, zahtjevi za povrat spornih poreza ispituju se u roku od 45 dana. Taj mi se rok ne čini pretjerano dugim i ulazi u okvire koje države članice uobičajeno određuju za postupanje u upravnim predmetima te zato smatram da nije protivan načelu djelotvornosti.

51.

Međutim, prema informacijama koje su dali sudovi koji su uputili zahtjeve, riječ je o roku duljem od onoga koji se uobičajeno primjenjuje u takvoj vrsti predmeta u rumunjskom pravu, a to je 30 dana. Ta razlika može predstavljati problem u odnosu na načelo ekvivalentnosti. Davanje takve ocjene zadaća je nacionalnih sudova.

52.

Saževši prethodno navedena razmatranja, predlažem davanje sljedećeg odgovora na prethodna pitanja:

53.

Na temelju članka 51. stavka 1. Povelje, njezine se odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda o tumačenju članka 51. stavka 1. Povelje, temeljna prava koja se jamče u pravnom poretku Unije – i stoga ponajprije prava sadržana u Povelji – primjenjuju se u svim slučajevima koje uređuje pravo Unije. Poštovanje temeljnih prava zajamčenih Poveljom nužno je u slučaju kada nacionalni propisi ulaze u područje primjene prava Unije ( 20 ).

54.

Rumunjske odredbe koje su predmet analize u ovim predmetima definiraju pravila za povrat poreza naplaćenog protivno pravu Unije i stoga služe zaštiti prava koja iz njega proizlaze. Te odredbe, dakle, nedvojbeno ulaze u područje njegove primjene i stoga u područje primjene Povelje.

55.

Međutim, smatram da gore navedeno tumačenje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti predstavlja dostatnu osnovu za sudove koji su uputili zahtjeve za utvrđivanje da su određene odredbe rumunjskog prava o povratu poreza naplaćenog pri registraciji motornih vozila protivne pravu Unije. Odredbe Povelje, doduše, utječu na tumačenje načela djelotvornosti u okviru ostvarivanja prava koja proizlaze iz prava Unije pred nacionalnim tijelima. Suprotno tomu, u svezi s gore navedenim razmatranjima nije potrebno provesti neovisnu analizu rumunjskog prava u odnosu na Povelju.

56.

Ako bi Sud ipak, suprotno mojem prijedlogu, utvrdio da se rumunjske odredbe ne protive tim načelima, trebalo bi ih analizirati u odnosu na odredbe Povelje navedene u prethodnim pitanjima. Ta bi analiza trebala uzeti u obzir razloge na kojima bi se moglo utvrditi da su rumunjske odredbe u skladu s pravom Unije, osobito s načelom djelotvornosti (analiza njihove usklađenosti s načelom ekvivalentnosti zadaća je ponajprije nacionalnih sudova). Ja, međutim, te razloge ne vidim, tako da ne mogu provesti tu analizu.

57.

Imajući u vidu prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja su postavili Tribunalul Sibiu i Tribunalul Timiş odgovori na sljedeći način: