1

Svojom tužbom Europska komisija zahtijeva od Suda da utvrdi da Kraljevina Nizozemska, zadržavajući na snazi odredbe nizozemskog zakonodavstva koje nisu u skladu s odredbama članka 1. stavka 2. točaka (a) i (b), članka 15. i članka 28. stavka 2. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.), nije ispunila obveze na temelju te direktive.

2

Direktiva 2006/54, koja sukladno članku 1. stavku 1. ima za cilj „osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada“, stavila je, s učinkom na dan 15. kolovoza 2009., izvan snage Direktivu Vijeća 76/207/EEZ od 9. veljače 1976. o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pogledu pristupa zapošljavanju, strukovnom osposobljavanju i napredovanju te uvjeta rada (SL L 39, str. 40.). Kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 1., u Direktivi 2006/54 preinačuju se i objedinjuju u jednom tekstu već postojeće glavne odredbe iz područja koje obuhvaća, a sve to u interesu jasnoće.

3

Članak 15. Direktive 2006/54, pod nazivom „Povratak s rodiljnog dopusta“, propisuje:

„Žena koja koristi rodiljni dopust ima se pravo po isteku tog dopusta vratiti na svoje radno mjesto ili na istovjetno radno mjesto, pod uvjetima koji za nju nisu manje povoljni i ima pravo uživati sva poboljšanja radnih uvjeta na koja bi imala pravo za vrijeme svoje odsutnosti.“

4

Članak 28. stavak 2. te direktive određuje da ona „ne dovodi u pitanje odredbe Direktive [Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996. o Okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i EUTC (SL L 145, str. 4.)] i Direktive [Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (SL L 348, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 73.)]“.

5

Odredbe slične odredbama članaka 15. i 28. stavka 2. Direktive 2006/54 unesene su u članak 2. stavak 7. drugi i četvrti podstavak Direktive 76/207 Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 2002/73/EZ od 23. rujna 2002. o izmjeni Direktive 76/207 (SL L 269, str. 15.).

6

Kraljevina Nizozemska prenijela je Direktivu 2002/73 Općim zakonom o jednakom postupanju (Algemeene wet gelijke behandeling, u daljnjem tekstu: AWGB), Zakonom o jednakom postupanju prema muškarcima i ženama (Wet gelijke behandeling van mannen en vrouwen) kao i izmjenama u nizozemskom Građanskom zakoniku (Nederlands Burgerlijk Wetboek, u daljnjem tekstu: BW).

7

Članak 1. Zakona o jednakom postupanju prema muškarcima i ženama glasi kako slijedi:

„1.   U smislu ovog zakona primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

[...]

2.   Pod izravnom diskriminacijom podrazumijeva se i diskriminacija na temelju trudnoće, porođaja i majčinstva.“

8

Članak 1. AWGB‑a i članak 7:646. stavak 5. BW‑a sadrže odredbe jednakog dosega.

9

Članak 5. stavak 1. točka (a) AWGB‑a i članak 7:646. stavak 1. BW‑a zabranjuju svaku diskriminaciju ili svako razlikovanje muškaraca i žena kada je riječ o uvjetima rada.

10

Člankom 7:611. BW‑a propisano je da se „poslodavac i radnik moraju ponašati kao dobar poslodavac i kao dobar radnik“.

11

Komisija je Kraljevini Nizozemskoj, sukladno postupku propisanom člankom 226. UEZ‑a, dopisom od 29. lipnja 2007. dala priliku da se očituje o pitanju svojeg zakonodavstva kojim se provode različite odredbe Direktive 2002/73. Nizozemska tijela odgovorila su dopisom od 7. kolovoza 2007.

12

Dopisom od 2. veljače 2009. Komisija je Kraljevini Nizozemskoj uputila dodatno pismo opomene, na koje su nizozemska tijela odgovorila dopisom od 27. ožujka 2009. Komisija je na temelju tog odgovora odustala od svojih prigovora u odnosu na više točaka povrede obveze koja se stavlja na teret.

13

Što se tiče ostalih spornih pitanja, Komisija je Kraljevini Nizozemskoj 30. rujna 2011. uputila obrazloženo mišljenje u kojem navodi da nizozemsko zakonodavstvo nije dovoljno jasno i precizno prenijelo određene odredbe Direktive 2006/54. U njemu je zaključila da zadržavanje na snazi odredbi koje nisu u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkama (a) i (b), člancima 15. i 16. te člankom 28. stavkom 2. te direktive predstavlja povredu njome propisanih obveza. Nizozemska tijela odgovorila su na to obrazloženo mišljenje dopisom od 1. prosinca 2011.

14

Smatrajući – unatoč tom odgovoru – da je prigovor koji se odnosi na članak 1. stavak 2. točke (a) i (b) te članak 15. i članak 28. stavak 2. Direktive 2006/54 osnovan, Komisija je odlučila podnijeti ovu tužbu.

15

Tužbom kojom je pokrenut postupak Komisija od Suda zahtijeva da:

16

Komisija je dopisom od 6. lipnja 2013. obavijestila tajništvo Suda da, nakon što je ustanovila postojanje „redakcijske nejasnoće“u njegovu izričaju, želi ispraviti tekst svojeg prvog tužbenog zahtjeva. Potonji, dakle, treba glasiti tako da od Suda samo traži da utvrdi da „Kraljevina Nizozemska, zadržavajući odredbe nizozemskog zakonodavstva koje nisu u skladu s odredbama članka 1. [stavka 2.] točaka (a) i (b), članka 15. i članka 28. stavka 2. Direktive 2006/54, nije ispunila obveze na temelju te direktive“.

17

Kraljevina Nizozemska od Suda zahtijeva da odbaci tužbu i da Komisiji naloži snošenje troškova.

18

Kraljevina Nizozemska osporava dopuštenost tužbe jer smatra da ne poštuje zahtjeve jasnoće, preciznosti i dosljednosti koje zahtijeva sudska praksa Suda.

19

Na prvome mjestu ta država članica ističe da se njezin predmet, kako je opisan na prvoj stranici tužbe kojom je pokrenut postupak, odnosi na Direktivu 2002/73, dok se njezin tužbeni zahtjev odnosi isključivo na Direktivu 2006/54.

20

Na drugome mjestu Kraljevina Nizozemska tvrdi da taj tužbeni zahtjev nije povezan s argumentima navedenima u glavnom dijelu tužbe. Prema mišljenju te države, ti se argumenti ne odnose na zadržavanje na snazi odredbi zakona koje nisu u skladu s odredbama Direktive 2006/54 i koje, uostalom, nisu precizno određene u toj tužbi, već se u njima ponavlja Komisijino stajalište prema kojem nizozemsko zakonodavstvo nije osiguralo potpuno prenošenje te direktive.

21

Komisija smatra da materijalne nepreciznosti koje je Kraljevina Nizozemska otkrila u tužbi kojom je pokrenut postupak ne dovode u pitanje njezinu jasnoću.

22

Kada je riječ o prigovoru da nije odredila odredbe nacionalnog prava koje nisu u skladu s Direktivom 2006/54, Komisija podsjeća da je tijekom cijelog predsudskog postupka jasno isticala da odredbe članka 1. AWGB‑a i članka 7:646. stavka 5. BW‑a nisu dovoljne da bi se njima osiguralo zadovoljavajuće prenošenje članka 15. i članka 28. stavka 2. te direktive.

23

Komisija se poziva na sudsku praksu Suda prema kojoj je u cilju prenošenja direktive nužno da nacionalno pravo učinkovito jamči punu primjenu te direktive, da pravni položaj koji iz tog prava proizlazi bude dovoljno precizan i jasan i da se ovlaštenicima omogući poznavanje svih svojih prava kao i da se na njih, prema potrebi, mogu pozvati pred nacionalnim sudovima.

24

Nadalje u tom pogledu tvrdi da ni opće odredbe koje zabranjuju svaku diskriminaciju na temelju trudnoće, porođaja i majčinstva ni „načelo dobrog poslodavca“, kako je propisano u nizozemskom pravnom sustavu, ne predstavljaju dovoljno jasno i precizno prenošenje dotičnih odredbi Direktive 2006/54.

25

Kraljevina Nizozemska u svoju obranu poziva se na sudsku praksu Suda prema kojoj prenošenje direktive posebnim zakonskim mjerama ili propisima može postati suvišno zbog postojanja općih načela prava, pod uvjetom da ta načela učinkovito jamče punu primjenu te direktive.

26

Ta država članica smatra da je puna primjena Direktive 2006/54 zajamčena različitim odredbama nizozemskog zakonodavstva na koje je upućivala tijekom predsudskog postupka i koje je ponovila u svojem odgovoru na tužbu.

27

Najprije valja odrediti doseg ove tužbe.

28

U tom pogledu valja podsjetiti da tužbu podnesenu na temelju članka 258. UFEU‑a treba ispitati samo u odnosu na tužbeni zahtjev koji je sadržan u tužbi kojom je pokrenut postupak (vidjeti osobito presudu Komisija/Belgija, C‑132/09, EU:C:2010:562, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

29

Valja također podsjetiti da ti zahtjevi trebaju biti sastavljeni na nedvosmislen način kako bi se izbjeglo da Sud odluči ultra petita ili da propusti odlučiti o nekom od prigovora (vidjeti osobito presudu Komisija/Španjolska, C‑67/12, EU:C:2014:5, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

30

U ovom je slučaju prvi dio tužbenog zahtjeva iz tužbe kojom je pokrenut postupak bio dvosmislen jer se mogao tumačiti na način da navodi dva prigovora, i to, s jedne strane, nepostojanje nacionalnih mjera koje osiguravaju potpuno prenošenje Direktive 2006/54 i, s druge strane, zadržavanje Kraljevine Nizozemske na snazi odredbi koje nisu u skladu s tom direktivom.

31

Komisija je svojim dopisom od 6. listopada 2013. priznala da u prvom dijelu njezina tužbenog zahtjeva postoji dvosmislenost i navela da ga treba razumjeti tako da se odnosi samo na jedan prigovor, i to na zadržavanje na snazi tužene države članice odredbi koje nisu u skladu s Direktivom 2006/54.

32

Budući da navedeni Komisijin dopis sužava doseg tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi kojom je pokrenut postupak, valja ga uzeti u obzir i smatrati da je tim dopisom djelomično povučen tužbeni zahtjev. Dakle, za predmetnu tužbu treba uzeti da se odnosi na zadržavanje na snazi Kraljevine Nizozemske odredbi za koje Komisija tvrdi da nisu u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkama (a) i (b) te s člankom 15. i člankom 28. stavkom 2. Direktive 2006/54.

33

Iz članka 120. točke (c) Poslovnika i sudske prakse koja se odnosi na tu odredbu proizlazi da u svakoj tužbi kojom se pokreće postupak treba naznačiti predmet spora i dati sažeti prikaz razloga navedenih u prilog toj tužbi kao i da ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da bi tuženik mogao pripremiti obranu, a Sud provesti nadzor. Iz toga slijedi da temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju na dosljedan i razumljiv način biti vidljivi iz samog teksta tužbe (vidjeti osobito presudu Komisija/Španjolska, EU:C:2014:5, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

34

Sud je također presudio da u okviru tužbe podnesene na temelju članka 258. UFEU‑a prigovore treba iznijeti na dosljedan i precizan način kako bi se državi članici i Sudu omogućilo da pravilno razumiju doseg povrede prava Unije koja se stavlja na teret, što je nužno da bi država članica mogla na koristan način istaknuti navode u svoju obranu i Sud provjeriti postojanje povrede obveze koja se stavlja na teret (vidjeti osobito presudu Komisija/Španjolska, EU:C:2014:5, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

35

U ovom slučaju Kraljevina Nizozemska na prvome mjestu tvrdi da ova tužba ne ispunjava te uvjete jer na nejasan način upućuje na direktive 2002/73 i 2006/54.

36

U tom pogledu valja istaknuti da je predsudski dio ovog postupka zbog povrede obveze započeo tijekom lipnja 2007. slanjem prvog pisma opomene i da je završen 7. svibnja 2013. podnošenjem ove tužbe. U tom razdoblju od gotovo šest godina Direktiva 2002/73, na koju se to pismo opomene odnosilo, stavljena je izvan snage s učinkom na dan 15. kolovoza 2009. i zamijenjena gotovo jednakim odredbama Direktive 2006/54. Od tog je dana predsudski postupak, kao što to proizlazi iz spisa koji je podnesen Sudu, nastavljen pozivanjem na načelno jednake odredbe potonje direktive.

37

U tim okolnostima činjenica da se predmet ove tužbe, kako je opisan na njezinoj prvoj stranici, odnosi na Direktivu 2002/73, dok se tužbeni zahtjev poziva isključivo na Direktivu 2006/54, ne može izazvati sumnju kad je riječ o identifikaciji odredbi prava Unije u odnosu na koje treba ocjenjivati osnovanost ove tužbe. Zbog istih tih razloga Kraljevina Nizozemska ne može tvrditi da nije mogla razumjeti doseg povrede obveze koja joj se stavlja na teret ni da nije u potpunosti mogla ostvariti svoja prava obrane.

38

Na drugome mjestu Kraljevina Nizozemska ističe da u tužbi kojom je pokrenut postupak navođenje činjeničnih i pravnih elemenata na kojima se temelji nije u skladu s tužbenim zahtjevom koji je u njoj postavljen.

39

U ovom slučaju Komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da Kraljevina Nizozemska, zadržavajući na snazi u svojem unutarnjem pravnom sustavu pravna pravila koja su suprotna članku 1. stavku 2. točkama (a) i (b) te članku 15. i članku 28. stavku 2. Direktive 2006/54, nije ispunila obveze koje ima na temelju te direktive. Tim je zahtjevom određen predmet tužbe, pa Sud ne može odlučivati ultra petita.

40

Naime, premda Komisija u okviru tužbenih razloga svoje tužbe relativno detaljno opisuje mjere nizozemskih pravnih propisa koji su na snazi, to čini kako bi ustvrdila da te mjere nisu dostatne da bi osigurale potpuno prenošenje odredbi Direktive 2006/54 navedenih u prethodnoj točki.

41

S druge strane, Komisija ne upućuje ni na jedno pravilo nizozemskog prava čiji sadržaj ili primjena ne bi bili u skladu s tekstom ili ciljem dotičnih odredbi te direktive.

42

U skladu s time, budući da Komisija nije navela element koji je Sudu nužan da bi mu omogućio donošenje odluke uz potpuno poznavanje činjenica tužbenog zahtjeva, valja utvrditi da tužba ne udovoljava zahtjevima jasnoće, preciznosti i dosljednosti koje po tom pitanju zahtijeva sudska praksa Suda.

43

Budući da Sud u okviru ove tužbe ne može provjeriti postoji li navodna povreda, tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu.

44

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Kraljevina Nizozemska postavila zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, Komisiji se nalaže snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) proglašava i presuđuje: