—

za Cartiera dell’Adda SpA, S. Soncini, avvocato,

—

za CEM Ambiente SpA, E. Robaldo, P. Ferraris i F. Caliandro, avvocati,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Varonea, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, L. Pignataro‑Nolin i M. A. Tokár, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1177/2009 od 30. studenoga 2009. (SL L 314, str. 64., u daljnjem tekstu: Direktiva 2004/18) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 283. i 284.).

2

Ovaj zahtjev upućen je u okviru spora između Cartiere dell’Adda SpA (u daljnjem tekstu: Cartiera dell’Adda) i CEM Ambientea SpA (u daljnjem tekstu: CEM Ambiente) u vezi s odlukom potonjega kao ugovornog naručitelja da isključi privremeno udruženje poduzetnika u osnivanju (u daljnjem tekstu: ATE), koje su utemeljili Cartiera dell’Adda i Cartiera di Cologno Monzese SpA koja je djelovala kao mandatar ATE‑a (u daljnjem tekstu: CCM), iz postupka odabira zbog nedostavljanja izjave u vezi s osobom označenom kao tehnički direktor CCM‑a.

3

U članku 1. stavku 2. točki (d) Direktive 2004/18 pojam „ugovori o javnim uslugama“ definiran je, za svrhe te direktive, kao ugovori o javnoj nabavi koji nisu ugovori o javnim radovima ni ugovori o javnoj nabavi robe i čiji je predmet pružanje usluga navedenih u Prilogu II. spomenutoj direktivi. U točki 16. Priloga II. A spomenute su „Usluge zbrinjavanja otpadnih voda i otpada; sanitarne i slične usluge“.

4

U skladu s člankom 2. Direktive 2004/18, pod naslovom „Načela sklapanja ugovora“:

„Javni naručitelji se prema gospodarskim subjektima ponašaju jednako i nediskriminirajuće i djeluju na transparentan način.“

5

Članak 45. Direktive 2004/18, pod naslovom „Osobna situacija natjecatelja ili ponuditelja“, u stavcima 1. i 3. određuje:

„1.   Svaki natjecatelj ili ponuditelj koji je bio osuđen na temelju pravomoćne presude o kojoj javni naručitelj ima spoznaje iz jednog ili više dolje navedenih razloga mora se isključiti iz sudjelovanja u ugovoru o javnoj nabavi:

[...]

Države članice posebno navode, u skladu s nacionalnim zakonom i uzimajući u obzir zakon zajednice, provedbene uvjete za ovaj stavak.

One mogu predvidjeti odstupanje od zahtjeva navedenog u prvom podstavku zbog bitnih zahtjeva u općem interesu.

Za potrebe ovog stavka, javni naručitelji, po potrebi, traže od natjecatelja ili ponuditelja da dostave dokumente navedene u stavku 3. i mogu se, ako imaju sumnji u vezi s osobnom situacijom natjecatelja ili ponuditelja obratiti nadležnim tijelima radi dobivanja informacija, o osobnoj situaciji dotičnih natjecatelja ili ponuditelja, koje smatraju potrebnima. Ako se situacija tiče natjecatelja ili ponuditelja s poslovnim nastanom u drugoj državi od one u kojoj je javni naručitelj, javni naručitelj može zatražiti suradnju nadležnih tijela. Uzimajući u obzir nacionalne zakone države članice u kojoj natjecatelj ili ponuditelj ima poslovni nastan, takvi se zahtjevi odnose na pravne i/ili fizičke osobe, uključujući, po potrebi, direktore poduzeća i bilo koje osobe koje imaju ovlasti predstavljanja, odlučivanja ili kontrole u odnosu na natjecatelja ili ponuditelja.

[...]

3.   Javni naručitelji prihvaćaju sljedeće kao dovoljan dokaz da se nijedan od slučajeva navedenih u stavku 1. ili stavku 2., točkama (a), (b), (c), (e) ili (f) ne odnosi na gospodarskog subjekta:

[...]

Ako dotična država ne izdaje takve dokumente ili potvrde, ili ako ovi ne obuhvaćaju sve slučajeve navedene u stavku 1. i stavku 2. točkama (a), (b) i (c), mogu biti zamijenjeni izjavom pod prisegom ili, u državi članici u kojoj nema odredbi koje se tiču izjava pod prisegom, svečanom izjavom od strane dotične osobe ispred nadležne sudske ili upravne vlasti, bilježnika ili nadležnog strukovnog ili trgovinskog tijela, u državi podrijetla ili u državi iz koje ta osoba dolazi.“

6

Članak 51. spomenute direktive, naslovljen „Dodatna dokumentacija i informacije“, predviđa:

„Javni naručitelj može pozvati gospodarske subjekte da nadopune ili pojasne potvrde i dokumente dostavljene sukladno člancima 45. do 50.“

7

Stavci 1. i 2. članka 38. Zakonodavne uredbe br. 163, kojom je donesen Zakonik o ugovorima o javnim radovima, javnim uslugama i javnoj nabavi robe kojim se provode Direktiva 2004/17/EZ i Direktiva 2004/18/EZ (decreto legislativo n. 163 – Codice dei contratti pubblici relativi a lavori, servizi e forniture in attuazione delle direttive 2004/17/CE e 2004/18/CE), od 12. travnja 2006. (redovni dodatak GURI‑ju br. 100 od 2. svibnja 2006., u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 163/2006) glase kako slijedi:

„1.   Isključene su iz sudjelovanja u postupcima sklapanja ugovora o koncesijama i sklapanja ugovora o javim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama, ne mogu im se dodijeliti ugovori o podizvođenju niti mogu sklopiti pripadajuće ugovore sve osobe:

[...]

[...]

2.   Natjecatelj ili ponuditelj potvrđuje da udovoljava traženim zahtjevima dostavljajući zamjensku izjavu, u skladu sa zahtjevima jedinstvenog teksta odredaba zakona i drugih propisa u području upravnih dokumenata iz Uredbe br. 445 predsjednika Republike od 28. prosinca 2000., navodeći u spomenutoj izjavi sve kaznene osude koje su mu izrečene , uključujući one za koje je uživao povlasticu neuvrštavanja u kaznenu evidenciju. [...]“

8

U skladu s člankom 46. stavkom 1. Zakonodavne uredbe br. 163/2006:

„U granicama predviđenima člancima 38. do 45. ugovorni naručitelji pozivaju, ako je potrebno, ponuditelje da upotpune ili pojasne sadržaj podnesenih potvrda, dokumenata ili izjava.“

9

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je CEM Ambiente putem javnog poziva na nadmetanje pokrenuo postupak nabave u cilju zaključivanja ugovora o ustupanju papira i kartona iz selektivnog prikupljanja gradskoga krutog otpada za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2014. Taj je ugovor trebao biti sklopljen s ponuditeljem koji ponudi platiti najvišu cijenu za preuzimanje navedenih količina tih materijala, u skladu s detaljnim uvjetima preciziranima u specifikacijama spomenutog postupka.

10

Treba napomenuti da navedena specifikacija, čija je kopija bila priložena spisu podnesenom Sudu, u članku 8. predviđa niz razloga za isključenje iz sudjelovanja u postupku nabave. Među njima je i nepotpunost ili nepravilnost jednog od dokumenata i/ili jedne od zamjenskih izjava namijenjenih tome da posvjedoče o poštovanju općih i posebnih zahtjeva, uz iznimku čisto formalnih nepravilnosti koje je moguće ispraviti i koje nisu odlučne za ocjenu ponude.

11

Odlukom od 21. prosinca 2010. CEM Ambiente je isključio ATE iz spomenutog postupka nabave jer ponuda tog udruženja nije sadržavala izjavu koja se odnosi na Galbiatija, označenoga kao tehnički direktor CCM‑a, koja bi potvrđivala da se protiv njega ne vodi kazneni postupak koji je u tijeku niti da postoji pravomoćna osuda, kako predviđa članak 38. Zakonodavne uredbe br. 163/2006. S obzirom na to da je jedini preostali ponuditelj također bio isključen iz istog postupka odabira, CEM Ambiente ga je proglasio neuspješnim i pokrenuo novi postupak nabave.

12

Vidjevši odluku o isključenju ATE‑a iz prvog postupka odabira, CCM je CEM Ambienteu dostavio izjavu u kojoj je precizirao da Galbiati nije subjekt nijednog razloga isključenja predviđenog u navedenom članku. Kasnije je također naznačio da je potonji bio pogreškom naveden kao tehnički direktor iako je samo član upravnog vijeća CCM‑a, bez ikakve ovlasti zastupanja. Sukladno tome, nikakva izjava ne bi bila potrebna u odnosu na njega na temelju članka 38. Zakonodavne uredbe br. 163/2006.

13

Zbog izostanka odgovora CEM Ambientea na ta priopćenja Cartiera dell’Adda i CCM pokrenuli su pred sudom koji je podnio zahtjev postupak radi poništenja odluke o isključenju ATE‑a iz prvog postupka nabave i povlačenja poziva koji se odnosi na otvaranje novog postupka. Presudom od 25. svibnja 2011. spomenuti sud usvojio je tu tužbu, odbijajući međutim zahtjev za sklapanje ugovora.

14

Dana 23. lipnja 2011. CEM Ambiente podnio je žalbu protiv te presude pred Consigliom di Stato. Idućeg dana Cartiera dell’Adda sudu je podnijela zahtjev za izvršenje spomenute presude.

15

Presudom od 31. ožujka 2012. Consiglio di Stato podržao je žalbu CEM Ambientea, ocjenjujući da propuštanje podnošenja izjave, kao u ovom slučaju, treba imati za posljedicu isključenje poduzetnika ponuditelja iz postupka odabira, barem kada, kao u navedenom slučaju, lex specialis sankcionira odsustvo takve izjave isključenjem iz tog postupka. On je ocijenio da se navedeni postupak ne odnosi na obvezu upotpunjavanja ili usklađivanja dokumenta koji je nepotpun ili na neki način nepravilan, nego o čistom i jednostavnom propustu podnošenja obvezne izjave.

16

U okviru postupka u vezi sa zahtjevom za izvršenje pred sudom koji je uputio zahtjev, Cartiera dell’Adda je 26. lipnja 2012. predala podnesak u kojem je, s jedne strane, navela da smatra da je pravomoćnost spomenute presude Consiglia di Stato suprotna članku 45. Direktive 2004/18 i, s druge strane, tražila da Sud odluči o prethodnom pitanju.

17

Rješenjem od 28. lipnja 2012. sud koji je uputio zahtjev, utvrdivši da postupa i povodom odštetnog zahtjeva zbog zakašnjenja u izvršenju svoje presude od 25. svibnja 2011., odlučio je da se postupak treba nastaviti u skladu s pravilima redovnog postupka. Visina odštetnog zahtjeva koji postavlja Cartiera dell’Adda veća je od devet milijuna eura.

18

Sud koji je uputio zahtjev u biti propituje protivi li se pravo Unije tumačenju nacionalne odredbe čiji je cilj prenošenje članka 45. Direktive 2004/18 u nacionalno pravo, prema kojem je javni naručitelj obvezan iz postupka nabave isključiti ponuditelja koji je u svojem zahtjevu za sudjelovanje propustio izjaviti da osoba navedena kao njegov tehnički direktor nije subjekt postupka ili osude u smislu spomenute nacionalne odredbe, čak i ako taj ponuditelj može dokazati, s jedne strane, da je svojstvo tehničkog direktora pogreškom dodijeljeno toj osobi i, s druge strane, da je potonji u svakom slučaju zadovoljavao uvjete za podnošenje tražene izjave.

19

U okviru svoje odluke o upućivanju spomenuti sud navodi, između ostaloga, da se mogućnost predviđena člankom 46. Zakonodavne uredbe br. 163/2006 da javni naručitelj tijekom postupka traži pojašnjenja ili dopune koje smatra potrebnima primjenjuje samo u slučajevima taksativno predviđenima u toj odredbi, tako da taj javni naručitelj ne može slobodno postupati u slučajevima u kojima su izjave izostavljene.

20

Osim toga, sud koji je podnio zahtjev tvrdi, pozivajući se osobito na presude Kühne & Heitz (C‑453/00, EU:C:2004:17), Kapferer (C‑234/04, EU:C:2006:178), Kempter (C‑2/06, EU:C:2008:78) kao i Fallimento Olimpiclub (C‑2/08, EU:C:2009:506), da se pravomoćna nacionalna odluka, kao što je to presuda Consiglia di Stato od 31. ožujka 2012., može ne primijeniti u mjeri u kojoj je protivna pravu Unije. Dakle, iz sudske prakse Suda proizlazi da se kontrola u vezi s uvjetima sudjelovanja u postupcima ugovora o javnoj nabavi treba odnositi na bit – to jest potrebno je provjeriti jesu li zadovoljeni uvjeti koji su postavljeni za sudjelovanje u tim postupcima – a ne samo jesu li upravni dokumenti sadržani u ponudama podnesenima u roku formalno potpuni. Zaključno, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje je li članak 38. stavak 1. točke (b) i (c) Zakonodavne uredbe br. 163/2006 u skladu s člankom 45. Direktive 2004/18.

21

U tim uvjetima Tribunale amministrativo regionale per la Lombardia odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Rješenjem predsjednika Suda od 18. srpnja 2013. odbijen je zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku predviđenom u članku 105. stavku 1. Poslovnika Suda.

23

CEM Ambiente i talijanska vlada navode da je zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju postavljen u okviru zahtjeva za izvršenje presude suda koji je uputio zahtjev – i tužbe za naknadu štete zbog zakašnjenja tog izvršenja – koja je, međutim, bila izmijenjena presudom Consiglia di Stato od 31. ožujka 2012., koja je stekla svojstvo pravomoćnosti, tako da pitanje zakonitosti odluke o isključenju ATE‑a iz postupka odabira o kojemu je riječ u glavnom postupku više ne može biti osporeno pred sudom koji je uputio zahtjev u okviru ispitivanja spomenutih tužbi. Oni zaključuju da pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev imaju hipotetski karakter i da su zbog toga nedopuštena.

24

Spomenute zainteresirane strane također tvrde da upućena pitanja počivaju na činjeničnom okviru različitom od onoga koji je ustanovio Consiglio di Stato u presudi od 31. ožujka 2012. Na taj način potonji sud nije ustanovio činjeničnu okolnost na kojoj počiva prvo pitanje, naime, postojanje materijalne pogreške u pripisivanju svojstva tehničkog direktora Galbiatiju. Što se tiče drugog pitanja, sud koji je postavio zahtjev propustio je istaknuti da su dokazi koje spominje bili podneseni nakon isteka roka.

25

Nadalje, talijanska vlada smatra da se postavljena pitanja ne tiču tumačenja prava Unije, nego ispitivanja činjeničnog okvira glavnog predmeta. Zapravo, treba provjeriti jesu li bili ispunjeni uvjeti koji dopuštaju ispravljanje nepotpunog dokumenta, što je Consiglio di Stato isključio.

26

Prvo treba podsjetiti da, na temelju ustaljene sudske prakse, članak 267. UFEU‑a nacionalnim sudovima daje najširu mogućnost obraćanja Sudu ako smatraju da predmet koji je pred njima u tijeku postavlja pitanja koja zahtijevaju tumačenje ili ocjenu valjanosti odredaba prava Unije nužnih za rješavanje podnijetog im spora. Nacionalni sudovi su također slobodni koristiti tu mogućnost u svakom stadiju postupka kada to smatraju prikladnim (presuda Bericap Záródástechnikai, C‑180/11, EU:C:2012:717, t. 53. i navedena sudska praksa).

27

Sud je zaključio da pravilo nacionalnog prava na temelju kojeg su sudovi koji ne sude u posljednjem stupnju vezani ocjenama višeg suda ne može prvonavedene sudove lišavati mogućnosti da postave pitanja tumačenja prava Unije koja se odnose na te ocjene. Sud je zauzeo stajalište da sud koji ne sudi u posljednjem stupnju, ako smatra da ga pravna ocjena na višem stupnju može dovesti do presude suprotne pravu Unije, mora biti slobodan obratiti se Sudu s pitanjima o kojima dvoji (vidjeti presude Elchinov, C 173/09, EU:C:2010:581, t. 25. i 27. kao i Interedil, C 396/09, EU:C:2011:671, t. 35.).

28

Iz toga slijedi da presuda Consiglia di Stato od 31. ožujka 2012., čak i ako je pravomoćna prema nacionalnom pravu, ne može biti prepreka tome da sud koji je uputio zahtjev uputi Sudu prethodna pitanja ako smatra da bi spomenuta presuda mogla biti protivna pravu Unije.

29

Drugo, što se tiče navodno hipotetskoga karaktera prethodnih pitanja, treba podsjetiti da pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije postavljena od nacionalnog suca u regulatornom i činjeničnom okviru za čije definiranje je odgovoran, i nije na Sudu da provjeri njegovu točnost, uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da postupa na pitanje postavljeno od nacionalnog suda moguće je samo ako je očigledno da traženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze sa stvarnosti ili predmetom glavnog spora, kad je problem hipotetske prirode ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su nužni za to da na koristan način odgovori na postavljena pitanja. (vidjeti osobito presudu Genil 48 i Comercial Hostelera de Grandes Vinos, C‑604/11, EU:C:2013:344, t. 26.).

30

U ovom slučaju ne može se tvrditi da su postavljena pitanja hipotetska. Ona su postavljena u okviru postupka u kojem Cartiera dell’Adda nastoji, među ostalim, dobiti odštetu zbog zakašnjenja u izvršenju presude suda koji je uputio zahtjev od 25. svibnja 2011., koja poništava odluku CEM Ambientea o isključenju ATE‑a iz postupka odabira o kojem je riječ u glavnom postupku. Dakle, ne čini se da su ta pitanja, koja se odnose na usklađenost takve odluke o isključenju s pravom Unije, lišena relevantnosti za rješavanje glavnog spora. Nadalje, bez obzira na postojanje presude Consiglia di Stato od 31. ožujka 2012., ne može biti a priori ustanovljeno da je taj postupak postao bespredmetan.

31

Treće, što se tiče navodnih netočnosti i manjkavosti izlaganja o činjenicama u glavnom postupku, dovoljno je ustanoviti, kako proizlazi također iz točke 29. ove presude, da je na samom nacionalnom sudu teret definiranja činjeničnog okvira spora koji je doveo do tih pitanja i da nije na Sudu da se izjasni o ocjeni spomenutog suda u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu van Delft i dr., C‑345/09, EU:C:2010:610, t. 114.).

32

Četvrto i posljednje, čak i iz izričaja postavljenih pitanja proizlazi da sud koji je postavio zahtjev ne traži od Suda ispitivanje spomenutog činjeničnog okvira, nego tumačenje prava Unije korisno za razrješenje spora koji je pred njim u tijeku.

33

Iz prethodno navedenoga proizlazi da su prethodna pitanja dopuštena.

34

Uvodno treba navesti, s jedne strane, da iako sud koji je uputio zahtjev ne spominje članak 45. Direktive 2004/18 u izričaju svojih pitanja, iz same odluke o upućivanju i osobito iz uvodnog stavka postavljenih pitanja proizlazi da taj sud propituje usklađenost članka 38. stavka 1. točaka (b) i (c) Zakonodavne uredbe br. 163/2006 s tim člankom 45.

35

S druge strane, samo se drugo pitanje referira na nepoštovanje, od strane gospodarskog subjekta koji sudjeluje u pozivu na nadmetanje, jedne odredbe sadržane u ugovornim dokumentima, kao što su to poziv na nadmetanje i specifikacije, povezanima s postupkom nabave o kojem je riječ u glavnom postupku. Ipak, razlog isključenja naveden u dvama pitanjima jest isti i uključen je u članak 8. specifikacija, kao što to proizlazi iz točke 10. ove presude.

36

Stoga treba smatrati da svojim pitanjima, koja je prikladno ispitivati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti postavlja pitanje treba li članak 45. Direktive 2004/18 tumačiti u smislu da se protivi isključenju gospodarskog subjekta iz postupka nabave zbog toga što taj subjekt nije poštovao obvezu, predviđenu u ugovornim dokumentima, da svojoj ponudi priloži, pod prijetnjom isključenja, izjavu prema kojoj osoba u ponudi označena kao tehnički direktor spomenutog subjekta nije subjekt kaznenog postupka ili osude, čak i kad je nakon isteka roka za dostavu ponuda javnom naručitelju dostavljena izjava iz koje je vidljivo da je toj osobi svojstvo tehničkog direktora pripisano pogreškom.

37

Što se tiče pitanja pripada li ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku području primjene Direktive 2004/18, Europska komisija je na raspravi ocijenila da taj ugovor predstavlja ugovor o javnim uslugama, kako je definiran u članku 1. stavku 2. točki (d) te direktive i naveden osobito u točki 16. njezinog Priloga II. A.

38

Nasuprot tome, CEM Ambiente smatra da je predmet spomenutog ugovora ugovor o kupoprodaji pokretnina ili, vodeći računa o pripadajućoj obvezi obrade otpada, predstavlja u najboljem slučaju koncesiju za usluge. Stoga ni u kojem slučaju ne ulazi u područje primjene Direktive 2004/18.

39

Prvo, uz pretpostavku da ugovor o kojemu je riječ u glavnom postupku pripada području primjene Direktive 2004/18, što sud koji je uputio zahtjev treba procijeniti, treba podsjetiti da njezin članak 45. u stavcima 1. i 2. predviđa niz razloga za isključenje ponuditelja uzimajući u obzir njegovu osobnu situaciju. Stavak 3. istog članka određuje dokumente koje javni naručitelji moraju prihvatiti kao dovoljan dokaz činjenice da se ponuditelj ne nalazi u slučajevima navedenima u spomenutim člancima 1. i 2., uz iznimku situacija spomenutih u tom istom stavku 2. točkama (d) i (g).

40

Iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da je u okviru spora u glavnom postupku dovedena u pitanje usklađenost razloga isključenja nabrojenih u članku 38. stavku 1. točkama (b) i (c) Zakonodavne uredbe br. 163/2006 te obveze podnošenja „zamjenske izjave“ predviđene stavkom 2. tog članka s odredbama Direktive 2004/18. U njoj se također ne tvrdi da je isključenje ponuditelja iz ugovora zbog njegova nepoštovanja spomenute obveze samo po sebi protivno toj direktivi. Nasuprot tome, sud koji je uputio zahtjev sumnja u to da je nemogućnost da spomenuti ponuditelj nakon dostave svoje ponude ispravi to što joj nije priložio takvu izjavu, bilo priopćenjem potonjeg javnom naručitelju ili upozoravanjem da je dotičnoj osobi pogreškom dodijeljeno svojstvo tehničkog direktora, u skladu s pravom Unije.

41

U tom pogledu, nesporno je da iz ugovornih dokumenata o kojima je riječ u glavnom postupku proizlazi, s jedne strane, da je „zamjenska izjava“ navedena u članku 38. Zakonodavne uredbe br. 163/2006 u pogledu osobe označene kao tehnički direktor dotičnoga gospodarskog subjekta trebala biti, pod prijetnjom kazne isključenja iz postupka poziva na nadmetanje, priložena ponudi koju je potonji podnio i, s druge strane, da je naknadno bilo moguće ispraviti samo nepravilnosti koje su čisto formalne i nisu odlučne za ocjenu ponude.

42

Međutim, Sud je već presudio da je javni naručitelj obvezan strogo se pridržavati kriterija koje je sam postavio, pri čemu bi bio obvezan isključiti iz ugovora gospodarski subjekt koji nije podnio ispravu ili informaciju čije je podnošenje bilo naloženo u ugovornim dokumentima pod prijetnjom isključenja (vidjeti u tom smislu presudu Manova, C‑336/12, EU:C:2013:647, t. 40.).

43

Ta stroga obveza, koja pada na javne naručitelje, proizlazi iz načela jednakosti postupanja i obveze transparentnosti, koja iz njega proistječe, kojima su potonji podvrgnuti na temelju članka 2. Direktive 2004/18.

44

Naime, s jedne strane, načelo jednakosti postupanja nameće da ponuditelji pri oblikovanju uvjeta svojih ponuda imaju jednake izglede i podrazumijeva podvrgavanje tih ponuda istim uvjetima za sve ponuditelje. S druge strane, obveza transparentnosti ima za cilj jamčiti odsutnost rizika protekcionizma i proizvoljnosti javnog naručitelja. To načelo podrazumijeva da su svi uvjeti i modaliteti postupka sklapanja ugovora formulirani u pozivu na nadmetanje ili u specifikacijama na jasan, precizan i jednoznačan način, tako da, kao prvo, omogućuju svim razumno obaviještenim i prosječno pažljivim ponuditeljima da razumiju njihov točan opseg i protumače ih na isti način i, kao drugo, da omoguće javnom naručitelju stvarnu provjeru odgovaraju li ponude ponuditeljâ kriterijima koji uređuju ugovor o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/CAS Succhi di Frutta, C‑496/99 P, EU:C:2004:236, t. 108. do 111.).

45

Iz toga proizlazi da se, u okolnostima kao što su one koje se tiču spora u glavnom postupku, članak 45. Direktive 2004/18 u svezi s njezinim člankom 2. ne protivi isključenju ponuditelja zbog činjenice da svojoj ponudi nije priložio zamjensku izjavu u odnosu na osobu koja je u ponudi označena kao tehnički direktor. Osobito, u mjeri u kojoj javni naručitelj smatra da taj propust nije čisto formalna nepravilnost, on ne može dopustiti tom ponuditelju da na bilo koji način naknadno ispravi taj propust nakon isteka roka za podnošenje ponuda.

46

Štoviše, u takvim okolnostima, članak 51. spomenute direktive, koji određuje da javni naručitelj može pozvati subjekte da nadopune ili pojasne potvrde i dokumente dostavljene sukladno člancima 45. do 50. iste direktive, ne može se tumačiti na način da mu dopušta prihvaćanje bilo kojeg ispravka propusta koji, prema izričitim odredbama ugovornih dokumenata, trebaju dovesti do isključenja subjekta.

47

Kao drugo, pod pretpostavkom da ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku predstavlja koncesiju za usluge, treba podsjetiti da iako u vrijeme zbivanja činjenica iz glavnog postupka ugovori o koncesijama za usluge nisu bili uređeni nijednom od direktiva kojima je zakonodavac Unije uredio područje javnih ugovora, tijela javne vlasti koja su zaključivala takve ugovore bila su obvezna poštovati temeljna pravila UFEU‑a, osobito načela jednakosti postupanja i transparentnosti (vidjeti u tom smislu presude Parking Brixen, C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 46. do 49. i Wall, C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 33.) u slučaju kada je predmetna koncesija za usluge predstavljala određeni transnacionalni interes, osobito s obzirom na njezin značaj i mjesto izvršenja (vidjeti u tom smislu presudu Ordine degli Ingegneri della Provincia di Lecce i dr. C‑159/11, EU:C:2012:817, t. 23. kao i navedenu sudsku praksu).

48

U mjeri u kojoj ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku predstavlja takav interes, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, načelo jednakosti postupanja i obveza transparentnosti koja iz njega proizlazi nameću javnom naručitelju, kao što to proizlazi iz točaka 42. i 44. ove presude, poštovanje kriterija koje je sam ustanovio, na način da bi bio dužan isključiti iz ugovora gospodarski subjekt koji nije podnio ispravu ili informaciju čije je podnošenje bilo naloženo u ugovornim dokumentima pod prijetnjom isključenja.

49

U tim okolnostima, treba smatrati da je isključenje ponuditelja kao što je Cartiera dell’Adda iz ugovora kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku u skladu s načelom jednakosti postupanja i obvezom transparentnosti, kao temeljnim odredbama TFEU‑a.

50

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljena pitanja treba odgovoriti tako da članak 45. Direktive 2004/18 u svezi s njezinim člankom 2. kao i načelo jednakosti postupanja i obvezu transparentnosti treba tumačiti u smislu da se ne protive isključenju gospodarskog subjekta iz postupka nabave zbog toga što taj subjekt nije poštovao obvezu, predviđenu u ugovornim dokumentima, da svojoj ponudi priloži, pod prijetnjom isključenja, izjavu prema kojoj osoba u ponudi označena kao tehnički direktor spomenutog subjekta nije subjekt kaznenog postupka ili osude, čak i kad je nakon isteka roka za dostavu ponuda javnom naručitelju dostavljena izjava iz koje je vidljivo da je toj osobi svojstvo tehničkog direktora pripisano pogreškom.

51

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 45. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1177/2009 od30. studenoga 2009., promatran u svezi s njezinim člankom 2. kao i načelo jednakosti postupanja i obvezu transparentnosti treba tumačiti u smislu da se ne protive isključenju gospodarskog subjekta iz postupka nabave zbog toga što taj subjekt nije poštovao obvezu, predviđenu u ugovornim dokumentima, da svojoj ponudi priloži, pod prijetnjom isključenja, izjavu prema kojoj osoba u ponudi označena kao tehnički direktor spomenutog subjekta nije subjekt kaznenog postupka ili osude, čak i kad je nakon isteka roka za dostavu ponuda javnom naručitelju dostavljena izjava iz koje je vidljivo da je toj osobi svojstvo tehničkog direktora pripisano pogreškom.