1

Svojom žalbom Deltafina SpA (u daljnjem tekstu: Deltafina) zahtijeva ponajprije, s jedne strane, ukidanje presude Općeg suda Europske unije Deltafina/Komisija (T‑12/06, EU:T:2011:441, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je Opći sud odbio njezinu tužbu za poništenje i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja joj je bila izrečena Odlukom Komisije C(2005) 4012 final od 20. listopada 2005. o postupku primjene članka 81. stavka 1. [UEZ‑a] (Predmet COMP/C.38.281/B.2 – Sirovi duhan – Italija) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) te, s druge strane, poništenje te odluke u dijelu u kojem se odnosi na nju kao i ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja joj je bila izrečena tom odlukom i, podredno, vraćanje predmeta pred Opći sud.

2

Deltafina je talijansko društvo čija je glavna djelatnost prva prerada sirovog duhana i prodaja prerađenog duhana. U stopostotnom je vlasništvu Universal Corpa. (u daljnjem tekstu: Universal), društva sa sjedištem u Richmondu (Sjedinjene Američke Države).

3

Od 3. do 5. listopada 2001. Europska komisija na temelju članka 14. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., prve uredbe o provedbi članaka [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), provela je pretrage, osobito u sjedištima Europskog saveza prerađivača duhana u Bruxellesu (Belgija) i triju glavnih španjolskih prerađivača sirovog duhana. Taj je savez o tim pretragama odmah izvijestio svoje članove, među kojima i Associazione professionale trasformatori tabacchi italiani (APTI).

4

Dana 19. veljače 2002. Deltafina je podnijela Komisiji zahtjev za oslobađanje od kazne na temelju Glave A Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.). Taj se zahtjev odnosio na navodni zabranjeni sporazum između prerađivača sirovog duhana na talijanskom tržištu.

5

Dana 6. ožujka 2002. Komisija je izvijestila Deltafinu da je njezin zahtjev ispunjavao uvjete određene Obaviješću o suradnji iz 2002. i da će je na kraju upravnog postupka osloboditi od kazne, pod uvjetom da ona ispunjava sve uvjete iz točke 11. te obavijesti.

6

Dana 14. ožujka 2002. održan je sastanak Komisijinih službi i predstavnika Deltafine i Universala radi dogovora o uvjetima suradnje Deltafine s Komisijom (u daljnjem tekstu: sastanak od 14. ožujka 2002.).

7

Na tom sastanku Komisijine službe izjavile su da namjeravaju provesti nenajavljene pretrage u vezi sa zabranjenim sporazumom koji je otkrila Deltafina te da se te pretrage ne mogu provesti prije 18. travnja 2002. i da ih je zbog toga potrebno držati u tajnosti do tog datuma kako se ne bi ugrozila njihova učinkovitost (točka 412. obrazloženja sporne odluke).

8

Deltafina je objasnila da bi joj bilo nemoguće držati u tajnosti svoj zahtjev za oslobađanje od kazne do predviđenog datuma pretraga zbog skorog održavanja sastanaka APTI‑ja na kojima bi taj zahtjev bilo teško držati u tajnosti i zbog potrebe da o njemu izvijesti svoje srednje rukovodeće osoblje kao i zbog potrebe da otkrije taj zahtjev za oslobađanje od kazne u financijskim transakcijama Universala u Sjedinjenim Državama (točka 413. obrazloženja sporne odluke).

9

Komisija je primila na znanje te probleme te zatražila od Deltafine, s obzirom na to da bi davanje tih podataka drugim sudionicima zabranjenog sporazuma moglo spriječiti planirane pretrage, da joj u još kraćem roku dostavi dokaze i podatke kako bi mogla provesti te pretrage (točke 413. do 417. obrazloženja sporne odluke).

10

Dana 22. ožujka 2002. održan je telefonski razgovor (u daljnjem tekstu: telefonski razgovor od 22. ožujka 2002.) između predstavnika Deltafine i dužnosnika Komisije zaduženog za predmet o kojem je riječ o nekoliko pitanja o suradnji Deltafine s Komisijom (točke 418. do 420. obrazloženja sporne odluke kao i točke 10., 157. i 158. pobijane presude).

11

Dana 4. travnja 2002. na sastanku u uredu APTI‑ja predsjednik Deltafine nazočnima je objavio da je to društvo surađivalo s Komisijom (u daljnjem tekstu: objava od 4. travnja 2002.). Istoga dana Dimon Italia Srl (u daljnjem tekstu: Dimon Italia) i Transcatab SpA (u daljnjem tekstu: Transcatab), čiji su predstavnici nazočili tom sastanku, podnijeli su zahtjev na temelju obavijesti o suradnji iz 2002., ne spominjući izjave predsjednika Deltafine na sastanku APTI‑ja (točke 421. do 426., 454. i 455. obrazloženja sporne odluke).

12

Dana 18. i 19. travnja 2002, Komisija je na temelju članka 14. Uredbe br. 17 provela pretrage u prostorijama Dimona Italia i Transcataba kao i društava Trestina Azienda Tabacchi SpA i Romana Tabacchi SpA (točka 428. obrazloženja sporne odluke).

13

Dana 29. svibnja i 11. srpnja 2002. održana su još dva sastanka predstavnika Deltafine i Komisijinih službi na kojima ni Deltafina ni Komisija nisu postavile pitanje tajnosti zahtjeva za oslobađanje od kazne toga društva niti je Deltafina navela da je s činjenicom podnošenja zahtjeva za oslobađanje od kazne upoznala Dimon Italia i Transcatab na sastanku u uredu APTI‑ja 4. travnja 2002. (točke 420. i 429. obrazloženja sporne odluke).

14

Dana 25. veljače 2004. Komisija je uputila Obavijest o utvrđenim činjenicama nekolicini poduzetnika ili udruženjima poduzetnika među kojima i Deltafini, Universalu, Dimonu Italia i Transcatabu.

15

Saslušanje na kojem je sudjelovala Deltafina održano je 22. lipnja 2004. Na tom je saslušanju predstavnik Dimona Italia skrenuo pozornost Komisiji na dva dokumenta umetnuta u spis prilikom pretraga u prostorijama Dimona Italia koji su se sastojali od dviju pisanih bilješki u kojima su sažeto iznesene izjave predsjednika Deltafine sa sastanka u uredu APTI‑ja 4. travnja 2002.

16

Dana 21. prosinca 2004. Komisija je usvojila dodatak Obavijesti o utvrđenim činjenicama od 25. veljače 2004. kojim je izvijestila Deltafinu i druge predmetne poduzetnike da ne namjerava tom društvu dodijeliti zatraženo oslobađanje od kazni zbog njegove povrede obveze suradnje iz točke 11. podtočke (a) Obavijesti o suradnji iz 2002.

17

Dana 20. listopada 2005. Komisija je donijela spornu odluku, a u njezinom članku 1. osobito je navedeno da su sudjelovanjem u sporazumima i usklađenim djelovanjima u sektoru sirovog duhana u Italiji između 29. rujna 1995. i 19. veljače 2002. Deltafina i Universal povrijedili članak 81. stavak 1. UEZ‑a. U skladu s člankom 2. te odluke, izrečena je kazna u visini od 30 milijuna eura za čije su plaćanje solidarno odgovorni Deltafina i Universal zbog povreda navedenih u članku 1. navedene odluke.

18

Komisija je kao olakotnu okolnost uzela u obzir stvarnu suradnju Deltafine, smanjivši za 50% iznos novčane kazne koju treba izreći tom društvu. Komisija je osobito priznala da je Deltafina od početka pružila važan doprinos njezinoj istrazi i nikada nije osporavala činjenice.

19

Kad je riječ o zahtjevu Deltafine za oslobađanje od kazni, Komisija je smatrala da obveza suradnje iz točke 11. podtočke (a) Obavijesti o suradnji iz 2002. uključuje obvezu suzdržavanja od poduzimanja bilo kakvih mjera koje bi mogle ugroziti Komisijinu mogućnost istrage i/ili utvrđivanja povrede. Komisija je dodala da se ta obveza protivi bilo kakvom otkrivanju zahtjeva za oslobađanje u trenutku kada Komisija još uvijek nije provela pretrage i kada sektor ne zna za pretrage koje slijede. Takvo bi otkrivanje moglo nepovratno ugroziti mogućnost te institucije da provede učinkovite pretrage i da tako utvrdi postojanje povrede (točke 432. i 433. obrazloženja sporne odluke).

20

Komisija je navela da „inherentna suprotnost“ između potonje obveze i one iz točke 11. podtočke (b) Obavijesti o suradnji iz 2002., na temelju koje podnositelj zahtjeva mora prekinuti svoje sudjelovanje u povredi najkasnije do dana podnošenja zahtjeva za oslobađanje od kazni, ne ovlašćuje podnositelja zahtjeva da dragovoljno izvijesti druge sudionike u zabranjenom sporazumu o tome da je podnio zahtjev za oslobađanje od kazni (točka 434. obrazloženja sporne odluke).

21

Komisija je zaključila da Deltafina nije poštovala tu obvezu zato što je, iako je znala za činjenicu da Komisija namjerava provesti pretrage od 18. do 20. travnja 2002., njezin predsjednik dragovoljno izvijestio njezine glavne konkurente o podnošenju zahtjeva za oslobađanje od kazni prije provođenja tih pretraga (točke 441. do 444. i 460. obrazloženja sporne odluke).

22

Komisija je dodala da ni razgovori na sastanku od 14. ožujka 2002. ni njezino ponašanje nakon toga ne ostavljaju nikakvu sumnju u pogledu činjenice da nikada nije prihvatila da Deltafina obvezno mora objaviti svoj zahtjev za oslobađanje od kazni svojim konkurentima i da se stoga pretrage više ne mogu provesti. Ona tvrdi da je jasno dala do znanja da je potrebno zadržati tajnost još jedan mjesec kako bi se pripremile navedene pretrage (točke 445. do 448. obrazloženja sporne odluke).

23

Komisija je potvrdila da je priznala kako Deltafinine praktične probleme u održavanju tajnosti zahtjeva za oslobađanje od kazni tako i činjenicu da bi predviđene pretrage postale teško moguće ako bi Deltafina bila dužna objaviti svoj zahtjev svojim konkurentima. Komisija je naglasila da je, s obzirom na to da predsjednik Deltafine nije djelovao pod utjecajem nikakve obvezujuće prijetnje, objava od 4. travnja 2002. bila dragovoljna i spontana (točke 450. do 453. i 459. obrazloženja sporne odluke).

24

Ta je institucija smatrala da se to postupanje ničim ne može opravdati (točke 454. do 459. obrazloženja sporne odluke).

25

Komisija je također navela kako je činjenica da je Deltafina nije izvijestila, osobito o objavi od 4. travnja 2002., upućivala na to da Deltafina nije očekivala da će ta institucija odobriti njezino postupanje (točka 449. obrazloženja sporne odluke).

26

Stoga, zaključila je Komisija, „zbog svih gore iznesenih razloga [...], dragovoljnim otkrivanjem svojega zahtjeva za oslobađanje od kazni na sastanku APTI‑ja od 4. travnja 2002. Deltafina je povrijedila obvezu suradnje koju je imala na temelju točke 11. podtočke (a) Obavijesti o suradnji iz 2002.“ (točka 460. obrazloženja sporne odluke).

27

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. siječnja 2006. Deltafina je podnijela tužbu za, ponajprije, poništenje novčane kazne koja joj je izrečena spornom odlukom i, podredno, njezino smanjenje.

28

U prilog svojoj tužbi Deltafina je istaknula sedam tužbenih razloga, od toga četiri glavna, u potporu svojem zahtjevu za poništenje sporne odluke u dijelu u kojem joj je tom odlukom naloženo plaćanje novčane kazne, kao i tri sporedna tužbena razloga, u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa te novčane kazne.

29

Opći sud odbio je sve tužbene razloge koje je istaknula Deltafina osim šestoga, koji je Deltafina povukla.

30

Deltafina zahtijeva od Suda da:

31

Komisija od Suda zahtijeva da:

32

U prilog svojoj žalbi Deltafina ističe četiri žalbena razloga. Najprije treba zajednički ispitati prvi i drugi žalbeni razlog, zatim četvrti žalbeni razlog i naposljetku treći žalbeni razlog.

33

Svojim prvim žalbenim razlogom Deltafina najprije prigovara Općem sudu da je propustio odlučiti o tužbenom razlogu koji se temelji na činjenici da je nakon sastanka od 14. ožujka 2002. Deltafina mogla zaključiti da ju je Komisija oslobodila obveze tajnosti i da, slijedom toga, svojom objavom od 4. travnja 2002. nije povrijedila obvezu suradnje.

34

Nadalje, Deltafina ističe da se jedina povreda obveze suradnje koja joj se pripisuje sastoji od objave od 4. travnja 2002. Posljedično, time što je utvrdio da je Deltafina povrijedila obvezu suradnje zato što je propustila izvijestiti Komisiju o toj objavi, Opći je sud povrijedio pravo na obranu i prekoračio svoje nadležnosti, koje su bile ograničene na ocjenu zakonitosti te odluke.

35

Naposljetku, Deltafina smatra da je u točki 149. pobijane presude Opći sud svojom vlastitom analizom obveza suradnje zamijenio ono što je bilo dogovoreno između nje i Komisije na sastanku od 14. ožujka 2002. Kako bi utvrdio točan opseg te obveze suradnje, Opći sud trebao je uzeti u obzir dogovorene uvjete suradnje.

36

Opći sud oslonio se na netočnu premisu prema kojoj je propust Deltafine da izvijesti Komisiju o objavi svojeg zahtjeva za oslobađanje od kazni u svakom slučaju predstavljao povredu obveze suradnje, s obzirom na to da klasifikacija tih činjenica ovisi o dogovorenim uvjetima. Kao što to potvrđuje točka 12. podtočka (a) Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006, C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.), Komisija je mogla odobriti objavu spomenutog zahtjeva za oslobađanje od kazni.

37

U ovom slučaju do tog bi odobrenja došlo na sastanku od 14. ožujka 2002. Na osnovi suvremenih zapisnika sa spomenutog sastanka i kasnijeg postupanja dotičnih stranaka, Opći sud trebao je utvrditi da su se Deltafina i Komisija složile o neizbježnosti te objave i posljedično težoj obvezi za to društvo da pruži dodatne dokaze.

38

Deltafina navodi da iz zapisnika sastanka od 14. ožujka 2002. proizlazi da se nije raspravljalo o pitanju treba li ta objava biti „dragovoljna i spontana“ili „prisilna i obvezna“ te stoga smatra da se ocjena Općeg suda, uzimajući u obzir narav spomenute objave, temelji na ex post rekonstrukciji činjenica koja ne može biti dopuštena. U svakom slučaju, svaka sumnja o sadržaju navodnog sporazuma o uvjetima suradnje, prema mišljenju Deltafine, mora ići njoj u prilog.

39

Svojim drugim žalbenim razlogom Deltafina ističe da je Opći sud povrijedio članke 65. i 68. svojega Poslovnika prihvativši na raspravi usmena svjedočenja njezina odvjetnika gospodina R. i M. V. E.-a, Komisijina službenika zaduženog za predmet, u svojstvu sudionika sastanka od 14. ožujka 2002. i, posljedično, kao svjedoka, a da nije doneseno rješenje kojim se naznačuju činjenice koje treba utvrditi, da ti svjedoci nisu položili prisegu i da o njihovim iskazima nije sastavljen zapisnik.

40

Prema mišljenju Deltafine, Opći sud u točki 159. pobijane presude oslonio se na svjedočenje M. V. E.-a kako bi utvrdio da on nije razumio da Deltafina namjerava izvršiti objavu od 4. travnja 2002. i da se on s time ni u kojem slučaju ne bi bio složio. Time što nije usporedio to svjedočenje s onim gospodina J., od kojega nije bile zatraženo da svjedoči, Opći sud povrijedio je pravo Deltafine na pošteno suđenje.

41

Komisija osporava argumentaciju Deltafine.

42

Kad je riječ o dopuštenosti argumentacije sažete u točki 33. ove presude, koju Komisija osporava, treba utvrditi da Deltafina ne zahtijeva od Suda da provede novu ocjenu činjenica, već da utvrdi nedostatak obrazloženja pobijane presude. Stoga je ta argumentacija dopuštena.

43

Što se tiče dopuštenosti argumentacije sažete u točkama 35. i 36. ove presude, treba utvrditi da Deltafina prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava pri utvrđivanja njezinih obveza suradnje. Stoga je i ta argumentacija dopuštena.

44

S druge strane, kao što to ispravno tvrdi Komisija, argumentacijom sažetom u točkama 37. i 38. ove presude Deltafina dovodi u pitanje činjeničnu ocjenu koju je proveo Opći sud, bez pozivanja na iskrivljivanje dokaza. Međutim, u skladu s ustaljenom praksom Suda, takvo ispitivanje nije u nadležnosti potonjeg, stoga tu argumentaciju treba odbiti kao nedopuštenu.

45

Kad je riječ o meritumu, treba utvrditi da argumentacijom sažetom u točkama 36. i 37. ove presude Deltafina, s jedne strane, prigovara Općem sudu da je propustio odlučiti o tužbenom razlogu prema kojem ga je Komisija oslobodila obveze tajnosti kao i, s druge strane, da je proveo nezakonitu izmjenu obrazloženja te je na taj način prekoračio svoje ovlasti.

46

Što se tiče prvog dijela Deltafinine argumentacije, treba utvrditi da je Opći sud u točki 160. pobijane presude presudio da Komisija nije mogla unaprijed odobriti spontanu objavu od 4. travnja 2002. zato što to društvo nije dokazalo da je unaprijed pravilno izvijestilo Komisiju o svojim namjerama.

47

Osobito u svjetlu tog razmatranja, Opći je sud u točki 173. spomenute presude potvrdio ocjenu Komisije prema kojoj je Deltafina povrijedila svoju obvezu suradnje.

48

U tom smislu, iz točaka 441., 450. i 460. obrazloženja sporne odluke proizlazi da je Komisija smatrala da se dragovoljna i spontana objava poduzetnika koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu svoje suradnje s Komisijom drugim poduzetnicima koji su sudjelovali u istom zabranjenom sporazumu, u stadiju kada su bile predviđene pretrage kod tih poduzetnika, razlikuje od otkrivanja te suradnje od istih tih poduzetnika zbog praktičnih problema za navedenog poduzetnika da zadrži tajnost svoje suradnje.

49

Komisija je smatrala da ta dragovoljna i spontana objava sama po sebi pokazuje povredu obveze suradnje, osim ako se nedvosmisleno ne utvrdi da ju je ta institucija unaprijed izričito odobrila.

50

Međutim, Opći je sud presudio da se u ovome slučaju nije radilo o tome te je stoga u točkama 160. i 173. pobijane presude potvrdio Deltafininu povredu obveze suradnje, koju je Komisija utvrdila u točki 460. obrazloženja sporne odluke.

51

Suprotno onome što tvrdi Deltafina, ta ocjena nije zahvaćena nikakvom pogreškom.

52

Deltafina osobito nije osporila činjenično utvrđenje Općeg suda o nepostojanju Komisijina izričitog prethodnog odobrenja za spontano otkrivanje od 4. travnja 2002. U tim okolnostima Opći sud nije bio dužan izričito odbiti argumentaciju Deltafine kojom se dokazuje postojanje dogovora o neizbježnosti otkrivanja njezine suradnje.

53

Doista, s obzirom na to da je objava od 4. travnja 2002. bila spontana, ona nije bila neizbježna. Čak i ako pretpostavimo da je Komisija prihvatila moguću nedragovoljnu objavu Deltafinine suradnje, takvo prihvaćanje ne bi opravdavalo njezinu spontanu objavu i stoga ne bi moglo poništiti utvrđenje povrede obveze suradnje tog društva. Iz toga slijedi da je takva argumentacija bespredmetna.

54

Kad je riječ o drugom dijelu argumentacije iznesene u prilog prvom tužbenom razlogu, to jest argumenta koji se temelji na nezakonitoj izmjeni obrazloženja, iz točaka 143. do 145. pobijane presude proizlazi da je Opći sud proveo sveobuhvatnu analizu obveze suradnje poduzetnika koji zahtijeva da na kraju upravnog postupka uživa konačno oslobađanje. Ta obveza potpune, neprekidne i brze suradnje iz točke 11. podtočke (a) Obavijesti o suradnji iz 2002. osobito obuhvaća obvezu cjelovitog izvješćivanja u vezi sa svim relevantnim okolnostima za Komisijinu istragu.

55

Osim toga, iz točaka 429., 449. i 459. obrazloženja sporne odluke proizlazi da je Komisija uzela u obzir izostanak nekih podataka koje je poduzetnik trebao dostaviti, osobito u vezi s okolnostima pod kojima je održan sastanak od 4. travnja 2002.

56

Stoga je Opći sud u točkama 152. do 162. pobijane presude samo odgovorio na argumentaciju koju je pred njim iznijela Deltafina, kako proizlazi iz točke 151. te presude. Slijedom navedenog, s obzirom na to da Opći sud nikako nije proveo izmjenu obrazloženja, drugi dio Deltafinine argumentacije treba odbiti.

57

Nadalje, u dijelu u kojem Deltafina svojim drugim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud povrijedio pravo tog društva na pošteno suđenje, u mjeri u kojoj je, s jedne strane, na raspravi, protivno člancima 65. i 68. svojega Poslovnika, dobio usmena svjedočenja Deltafinina odvjetnika kao i Komisijina službenika zaduženog za predmet i, s druge strane, u točki 159. pobijane presude oslonio se na jedno od tih svjedočenja, a da ga nije usporedio s onima gospodina J., od kojega nije bilo zatraženo da svjedoči, treba utvrditi kako slijedi.

58

Kao prvo, nesporno je da je Opći sud na raspravi saslušao R.-a i M. V. E.-a kao sudionike sastanka od 14. ožujka 2002. te M. V. E.-a kao sudionika telefonskog razgovora od 22. ožujka 2002. Također je nesporno da je Opći sud ispitao zainteresirane osobe o njihovu shvaćanju sadržaja navedenih sastanka i razgovora, da je to ispitivanje provedeno izvan postupovnog okvira predviđenog člankom 68. Poslovnika Općeg suda te da Deltafina nije istaknula nikakav prigovor u vezi s tom raspravom.

59

U tom smislu, s jedne strane, suprotno onome što tvrdi Komisija, činjenica da Deltafina nije istaknula nikakav prigovor na navedenoj raspravi nema za posljedicu nedopuštenost drugog tužbenog razloga (vidjeti u tom smislu presudu Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, EU:C:2003:531, t. 32. i 35.).

60

S druge strane, kako je Komisija pravilno istaknula, nedvojbeno je da postoji stalna i zakonita praksa Općeg suda da o tehničkim ili složenim pitanjima ispita osobe koje zastupaju stranke koje znaju relevantne podatke.

61

Međutim, u ovom slučaju, kako je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 116. i 117. svojeg mišljenja, pitanja koja je Opći sud uputio gospodi R.-u i M. V. E.-u osobito su se odnosila na sporne i osporene činjenice između stranaka. Osim toga, te teme nikako se ne čine tehničkima ili složenima i ne čini se, nadalje, da su gospoda R. i M. V. E. bila ispitana zbog osobitih tehničkih znanja kojima raspolažu.

62

U tim okolnostima mora se primijetiti da Deltafina ispravno tvrdi da je ispitivanjem na raspravi njezina odvjetnika i službenika Komisije zaduženog za predmet o njihovu shvaćanju onoga što se dogovorilo na sastanku od 14. ožujka 2002. kao i u telefonskom razgovoru od 22. ožujka 2002. Opći sud izišao iz okvira onoga što je dopušteno tom praksom s obzirom na to da se ispitivanje Općeg suda odnosilo na činjenice koje je, prema potrebi, trebalo utvrditi svjedočenjima, na temelju postupka propisanog člankom 68. Poslovnika Općeg suda.

63

Međutim, suprotno onome što tvrdi Deltafina, ta postupovna nepravilnost ne predstavlja povredu njezina prava na pošteno suđenje.

64

Doista, kako ispravno ističe Komisija i suprotno onome što tvrdi Deltafina, Opći je sud u točki 159. pobijane presude uzeo u obzir izjave službenika Komisije zaduženog za predmet samo radi potpunijeg obrazloženja, s obzirom na to da se njezino obrazloženje u bitnome temeljilo na pisanim dokazima ispitanima u točkama 153. do 158. pobijane presude, to jest osobito na izvješću sa sastanka od 14. ožujka 2002. i izvješću o telefonskom razgovoru od 22. ožujka 2002.

65

Kako je to također primijetila nezavisna odvjetnica u točki 120. svojeg mišljenja, Opći sud mogao je temeljiti svoj zaključak samo na tim pisanim dokazima.

66

S obzirom na, s jedne strane, činjenicu da se u pisanim dokazima ništa ne govori o izričitoj Deltafininoj obavijesti o njezinoj namjeri da dragovoljno otkrije svoju suradnju s Komisijom kao ni o izričitom Komisijinu dopuštenju za takvo otkrivanje i, s druge strane, na važnost takvog izričitog dopuštenja kako za Deltafinu tako i za učinkovitost planiranih pretraga, treba ustvrditi da je Opći sud mogao smatrati, a da ne počini pogrešku, da je izostanak obavijesti i dopuštenja bio dostatno utvrđen navedenim pisanim dokazima.

67

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, samo Opći sud ocjenjuje moguću potrebu za dopunom podataka kojima raspolaže u predmetima o kojima odlučuje. Pitanje dokazne vrijednosti postupovnih dokumenata ulazi u njegovu samostalnu ocjenu činjenica koja ne podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku osim u slučaju iskrivljivanja dokaza iznesenih Općem sudu ili kada je materijalna netočnost utvrđenja Općeg suda vidljiva iz dokumenata u spisu (presuda Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 163. i navedena sudska praksa).

68

Međutim, u okolnostima ovog slučaja, s obzirom na to da Deltafina nije podnijela zahtjev za saslušanjem svjedoka te da se nije pozvala ni na kakvo iskrivljivanje dokaza koje je Opći sud uzeo u obzir, Opći sud mogao je smatrati da nije potrebno saslušati kao svjedoke gospodu R.-a i J.-a ili M. V. E.-a.

69

Iz toga slijedi, s jedne strane, da drugi žalbeni razlog nije osnovan i, s druge strane, da obrazloženje Općeg suda iz točaka 153. do 160. pobijane presude nije zahvaćeno povredom prava na obranu.

70

U tim okolnostima prvi i drugi žalbeni razlog valja odbiti.

71

Deltafina zahtijeva od Suda smanjenje novčane kazne koja joj je izrečena kako bi se ublažila povreda načela jednakog postupanja za koju tvrdi da ju je počinila Komisija jednakim smanjenjem novčane kazne njoj i Dimonu Italia.

72

Prema mišljenju Deltafine, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava izjavivši da je taj zahtjev, koji je bio podnesen na prvostupanjskoj raspravi, predstavljao novi razlog koji se nije temeljio na pravnim i činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka te je stoga nedopušten. Deltafinini argumenti temelje se na sudskoj praksi iz presude Općeg suda Nintendo i Nintendo of Europe/Komisija (T‑13/03, EU:T:2009:131), do koje je došlo tek kasnije, na kraju pisanog dijela postupka.

73

Komisija osporava tu argumentaciju Deltafine.

74

Kako proizlazi iz članka 48. stavka 2. Poslovnika Općeg suda i članka 127. stavka 1. Poslovnika Suda, tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka (rješenje Arbos/Komisija, C‑615/12 P, EU:C:2013:742, t. 35.).

75

Deltafina nije Općem sudu pružila nikakav dokaz kojim bi se moglo dokazati da se razlog o kojem je riječ temelji na pravnom pitanju za koje se saznalo tijekom postupka. Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 127. svojeg mišljenja, načelo jednakog postupanja, na koje se poziva Deltafina, opće je načelo prava Unije čije poštovanje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, osiguravaju Sud i Opći sud, osobito u vezi s novčanim kaznama za povrede prava tržišnog natjecanja.

76

Stoga se presuda kojom se utvrđuju Komisijine obveze na temelju načela jednakog postupanja, kakvo je ono na koje se poziva Deltafina, ne može smatrati novim pravnim pitanjem koje opravdava kasno isticanje novog razloga.

77

Slijedom navedenog, četvrti žalbeni razlog valja odbiti.

78

Deltafina ističe da je postupak pred Općim sudom trajao pet godina i osam mjeseci te navodi da su prošla četrdeset i tri mjeseca između završetka pisanog postupka i odluke o otvaranju usmenog postupka. Ona smatra da je taj postupak bio pretjerano dug i zahtijeva da Sud u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti ukine ili znatno smanji novčanu kaznu koja joj je izrečena, kako bi se ublažila povreda temeljnog prava Deltafine na dobivanje odluke u razumnom roku, zajamčenog člancima 41. stavkom 1. i 47. drugim podstavkom Povelje o temeljnim pravim Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja).

79

Komisija osporava argumentaciju Deltafine.

80

Potrebno je podsjetiti da prekoračenje razumnog roka za suđenje, kao nepravilnost postupka koja dovodi do povrede temeljnog prava, mora pružiti stranci u pitanju učinkovito pravno sredstvo koje joj pruža odgovarajuće popravljanje posljedica (presuda Gascogne Sack Deutschland/Komisija, C‑40/12 P, EU:C:2013:768, t. 80.).

81

U mjeri u kojoj Deltafina zahtijeva ukidanje pobijane presude i, podredno, smanjivanje iznosa novčane kazne koja joj je izrečena, potrebno je istaknuti da je Sud već presudio da, u nedostatku bilo kakve indicije o tome da je prekomjerna duljina postupka pred Općim sudom utjecala na rješenje spora, nepoštovanje razumnog roka za suđenje ne može dovesti do ukidanja pobijane presude (presuda Gascogne Sack Deutschland/Komisija, EU:C:2013:768, t. 81. i navedena sudska praksa).

82

Ta sudska praksa temelji se posebno na stajalištu prema kojem, ako ne postoji utjecaj nepoštovanja razumnog roka za suđenje na rješenje spora, ukidanje pobijane presude ne bi popravilo povredu načela učinkovite sudske zaštite koju je počinio Opći sud (presuda Gascogne Sack Deutschland/Komisija, EU:C:2013:768, t. 82. i navedena sudska praksa).

83

U konkretnom predmetu Deltafina nije iznijela Sudu nijednu indiciju koja bi upućivala na to da je to što Opći sud nije poštovao razumni rok za suđenje moglo imati utjecaja na rješenje spora koji je pred njim bio vođen.

84

Nadalje, vodeći računa o potrebi da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Europske unije, Sud žalitelju ne može dopustiti da jedino na osnovi nepoštovanja razumnog roka za suđenje dovede u pitanje osnovanost ili iznos novčane kazne, dok su svi ostali žalbeni razlozi usmjereni protiv utvrđenja Općeg suda o pitanju iznosa te novčane kazne i ponašanja koja su njome sankcionirana bili odbijeni (presuda Gascogne Sack Deutschland/Komisija, EU:C:2013:768, t. 84. i navedena sudska praksa).

85

Slijedi da, suprotno onome što ističe Deltafina, treći žalbeni razlog ne može dovesti do ukidanja pobijane presude, čak ni djelomičnog.

86

Što se tiče Deltafinina zahtjeva za poništenjem ili smanjenjem iznosa novčane kazne koja joj je izrečena tako da se vodi računa o financijskim posljedicama koje su za nju nastale zbog prekomjernog trajanja postupka pred Općim sudom, Sud je presudio da nepoštovanje, od strane Općeg suda, njegove obveze suđenja u razumnom roku iz članka 47. stavka 2. Povelje, mora pronaći svoju sankciju u tužbi za naknadu štete podnesenoj Općem sudu, jer takva tužba za naknadu štete predstavlja učinkovito pravno sredstvo (presuda Gascogne Sack Deutschland/Komisija, EU:C:2013:768, t. 87. i 89.).

87

Slijedi da je na Općem sudu, koji je nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, da odluči o takvim zahtjevima za naknadu štete, u sastavu drukčijem od onoga u kojem je postupao u sporu iz kojeg je proizašao postupak čijoj duljini se prigovara i da se ti zahtjevi ne mogu podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe (presuda Gascogne Sack Deutschland/Komisija, EU:C:2013:768, t. 90. i 96.).

88

U tom je smislu važno podsjetiti da u okviru tužbe za naknadu štete koja se temelji na povredi članka 47. stavka 2. Povelje od strane Općeg suda, utoliko što nije poštovao zahtjeve u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, takvo nepoštovanje predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila koje za cilj ima dodjelu prava pojedincima (vidjeti osobito presudu Komisija/CEVA i Pfizer, C 198/03 P, EU:C:2005:445, t. 63. i navedenu sudsku praksu), na Općem sudu je da u svojoj ocjeni navedenog nepoštovanja uzme u obzir specifične okolnosti svakog slučaja, kao što su složenost spora i ponašanje stranaka, temeljni zahtjev pravne sigurnosti koju moraju uživati gospodarski subjekti kao i cilj osiguravanja da tržišno natjecanje ne bude narušeno, kako proizlazi iz točaka 91. do 95. presude Gascogne Sack Deutschland/Komisija (EU:C:2013:768).

89

Opći sud također mora ocijeniti kako postojanje navodne štete tako i uzročnu vezu koja postoji između nje i prekomjerne duljine sudskog postupka te uzeti u obzir opća načela primjenjiva u pravnim sustavima država članica za postupanje po pravnim lijekovima koji se temelje na sličnim povredama.

90

Međutim, s obzirom na to da je u ovom slučaju očito, a da nije potrebno da stranke podnose dokaze u tom smislu, da je Opći sud dovoljno ozbiljno povrijedio svoju obvezu da o predmetu odluči u razumnom roku, Sud može tako utvrditi.

91

Doista, trajanje postupka pred Općim sudom, to jest gotovo 5 godina i 8 mjeseci, kojemu je osobito pridonijelo razdoblje od 3 godine i 7 mjeseci koje je proteklo između završetka pisanog postupka i rasprave, ne može biti opravdano ni određenim stupnjem složenosti spora, ni činjenicom da je šest adresata sporne odluke podnijelo tužbu za poništenje protiv nje, ni zahtjevom Deltafine da se tijekom pisanog postupka pred Općim sudom pokaže dokument u Komisijinu posjedu.

92

Ipak, iz razmatranja izloženih u točkama 81. do 87. ove presude proizlazi da treći žalbeni razlog valja odbiti.

93

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu valja odbiti.

94

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

95

Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Deltafini naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u svojim pravnim navodima, treba joj naložiti snošenje troškova ovog postupka.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: