Predmet C‑206/16

Marco Tronchetti Provera SpA i dr.

protiv

Commissione Nazionale per le Società e la Borsa (Consob)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravo društava – Direktiva 2004/25/EZ – Ponude za preuzimanje – Članak 5. stavak 4. drugi podstavak – Mogućnost izmjene cijene u ponudi pod okolnostima i u skladu s jasno određenim kriterijima – Nacionalna pravila koja predviđaju mogućnost da nadzorno tijelo poveća cijenu istaknutu u ponudi za preuzimanje u slučaju nezakonitog dogovora između ponuditelja ili osoba koje s njim zajednički djeluju i jednog ili više prodavatelja”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 20. srpnja 2017.

1. Sloboda poslovnog nastana – Trgovačka društva – Direktiva 2004/25 – Ponude za preuzimanje – Zaštita manjinskih dioničara, obvezna ponuda i pravična cijena – Mogućnost država članica da svoja nadzorna tijela ovlaste da izmijene cijenu u ponudi pod okolnostima i u skladu s jasno određenim kriterijima – Uvjet – Određivanje navedenih okolnosti poštujući načelo zaštite držatelja vrijednosnih papira dotičnog društva u slučaju kada fizička ili pravna osoba preuzme kontrolu nad njim

   (Direktiva 2004/25 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1. i čl. 5. st. 1. i st. 4. podst. 1. i 2.)

2. Sloboda poslovnog nastana – Trgovačka društva – Direktiva 2004/25 – Ponude za preuzimanje – Zaštita manjinskih dioničara, obvezna ponuda i pravična cijena – Mogućnost država članica da svoja nadzorna tijela ovlaste da izmijene cijenu u ponudi pod okolnostima i u skladu s jasno određenim kriterijima – Nacionalna pravila koja omogućavaju povećanje cijene istaknute u ponudi za preuzimanje u slučaju nezakonitog dogovora između ponuditelja ili osoba koje s njim zajednički djeluju i jednog ili više prodavatelja – Nepostojanje pojašnjenja u vezi s posebnim postupanjima koja obilježavaju pojam nezakonitog dogovora – Dopuštenost – Uvjet – Pojam koji dovoljno jasno, precizno i predvidivo proizlazi iz navedenog propisa

   (Direktiva 2004/25 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 5. st. 4. podst. 2.)

1.  Najprije, članak 5. stavak 1. Direktive 2004/25 određuje načelo obvezne ponude stjecanja udjela u određenom društvu. Tako predviđa da kad fizička ili pravna osoba drži, kao rezultat vlastitog stjecanja ili stjecanja od strane osoba koje s njom djeluju zajednički, vrijednosne papire trgovačkog društva koje ulazi u područje primjene te direktive, koji joj, osim postojećih vrijednosnih papira koje drži ona ili koje drže osobe koje s njom djeluju zajednički, izravno ili neizravno daju određeni postotak glasačkih prava u tom društvu dajući joj kontrolu nad njim, države članice osiguravaju da ta osoba ima obvezu objaviti ponudu radi zaštite manjinskih dioničara tog društva, pri čemu se ta ponuda mora odnositi na sve udjele tih dioničara i mora sadržavati pravičnu cijenu određenu u članku 5. stavku 4. navedene direktive.

   Nadalje, kako bi se također osigurala zaštita manjinskih dioničara društva na koje se odnosi PP, članak 5. stavak 4. prvi podstavak Direktive 2004/25 najprije navodi da je pravična cijena najviša cijena koju su za iste vrijednosne papire platili ponuditelj ili osobe koje s njim djeluju zajednički u razdoblju koje odrede države članice, od najmanje šest do najviše dvanaest mjeseci koji prethode ponudi iz članka 5. stavka 1. te direktive.

   Naposljetku, članak 5. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2004/25 predviđa da, pod uvjetom da se poštuju načela navedena u članku 3. stavku 1., države članice mogu svoja nadzorna tijela, iz članka 4. te direktive, ovlastiti da usklade pravičnu cijenu pod okolnostima i u skladu s određenim kriterijima. U tu svrhu države članice mogu, s jedne strane, izraditi popis okolnosti u kojima se ta pravična cijena može izmijeniti, naviše ili naniže, i, s druge strane, odrediti kriterije koje u tim slučajevima valja primijeniti, pri čemu valja pojasniti da te okolnosti i ti kriteriji moraju biti jasno utvrđeni. Primjeri takvih okolnosti i kriterija navedeni su u članku 5. stavku 4. drugom podstavku navedene direktive.

   Iz tih odredaba proizlazi da kada je država članica odlučila ovlastiti nadzorno tijelo da kako bi se utvrdila cijena po kojoj se treba odviti PP izmijeni pravičnu cijenu, određenu u članku 5. stavku 4. prvom podstavku Direktive 2004/25, tu ovlast valja izvršavati poštujući smjernice iz članka 3. stavka 1. te direktive.

   U tom pogledu, kada država članica u skladu s člankom 5. stavkom 4. drugim podstavkom navedene direktive određuje okolnosti u kojima se navedena ovlast može izvršavati, ona mora posebice uzeti u obzir načelo zaštite interesa držatelja vrijednosnih papira društva nad kojom je neka fizička ili pravna osoba preuzela kontrolu, navedeno u spomenutom članku 3. stavku 1.

   (t. 29.‑33.)

2.  Članak 5. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji nacionalnom nadzornom tijelu dopušta povećanje cijene u ponudi za preuzimanje u slučaju „tajnog dogovora”, a da ne utvrdi detaljno posebna postupanja koja obilježavaju taj pojam, pod uvjetom da tumačenje navedenog pojma pomoću metoda tumačenja priznatih u nacionalnom pravu dovoljno jasno, precizno i predvidivo proizlazi iz tog propisa.

   Na prvom mjestu valja utvrditi da članak 5. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2004/25 državama članicama daje marginu prosudbe da odrede okolnosti u kojima njihova nadzorna tijela mogu izmijeniti pravičnu cijenu, iako pod uvjetom da su te okolnosti jasno određene.

   Ta odredba navodi da države članice mogu izraditi popis takvih okolnosti i u tom pogledu spominje nekoliko primjera koji upućuju na općenite izraze da bi se dočarale okolnosti koje mogu opravdati povećanje ili smanjenje pravične cijene, kao što je sporazum između kupca i prodavatelja, izvanredne okolnosti ili manipulacija cijene predmetnih vrijednosnih papira.

   U takvom kontekstu u biti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 52. i 53. svojeg mišljenja, članak 5. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2004/25 ne može se tumačiti tako da mu se protivi to da država članica u propisu koji donese radi prenošenja te odredbe, za jasno određenu okolnost u smislu navedene odredbe upotrijebi apstraktni pravni pojam kao što je, u ovom slučaju, „tajni dogovor”.

   Doduše, poštovanja načela pravne sigurnosti i nužnost jamčenja pune primjene direktiva, pravno, a ne samo činjenično, zahtijevaju da sve države članice preuzmu odredbe predmetne direktive u jasan, precizan i transparentan pravni okvir koji predviđa obvezujuće odredbe u području na koje se ona odnosi (presude od 16. studenoga 2000., Komisija/Grčka, C‑214/98, EU:C:2000:624, t. 23., i od 14. siječnja 2010., Komisija/Češka Republika, C‑343/08, EU:C:2010:14, t. 40.).

   Međutim, te zahtjeve ne treba shvatiti na način da nameću da propis koji upotrebljava apstraktni pravni pojam navede različite konkretne slučajeve u kojima ga se može primijeniti, s obzirom na to da zakonodavac ne može unaprijed utvrditi sve te slučajeve.

   Stoga se članak 5. stavak 4. drugi podstavak Direktive 2004/25 ne može tumačiti na način da od države članice, koja u propisu koji donese radi prenošenja te odredbe, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, predviđa da je „nezakonit dogovor između ponuditelja ili osobe koje s njim zajednički djeluju i jednog ili više prodavatelja” jedna od jasno određenih okolnosti u smislu te odredbe, da detaljno odredi posebna postupanja koja obilježavaju takav tajni dogovor.

   Imajući to na umu, države članice, kako bi zadovoljile zahtjeve pravne sigurnosti, moraju paziti na to da tumačenje koje takvom pojmu valja dati u području PP‑ova pomoću metoda tumačenja priznatih u nacionalnom pravu jasno, precizno i predvidivo proizlazi iz predmetnog nacionalnog propisa.

   (t. 37.‑39., 41.‑43., 46., 48. i izreka)