Predmet C‑348/12 P

Vijeće Europske unije

protiv

Manufacturing Support & Procurement Kala Naft Co., Tehran

„Žalba — Mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja — Mjere usmjerene protiv iranske naftne i plinske industrije — Zamrzavanje financijskih sredstava — Obveza obrazlaganja — Obveza opravdanja osnovanosti mjere“

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 28. studenoga 2013.

1. Tužba za poništenje – Pretpostavke dopuštenosti – Pravni interes – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Tužba protiv akta kojim se protiv tužitelja uvode mjere ograničavanja – Vladina organizacija koja se poziva na zaštitu i jamstva koja se odnose na temeljna prava – Pitanje koje se ne odnosi na dopuštenost tužbenog razloga već na njegovu osnovanost

   (čl. 263., st. 4. UFEU‑a i čl. 275. st. 2. UFEU‑a

2. Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Razlog iznesen prvi puta na raspravi – Nedopuštenost

   (Poslovnik Općeg suda, čl. 48. st. 2. podst. 1.)

3. Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Mjere ograničavanja protiv Irana – Mjere donesene u okviru sprečavanja širenja nuklearnog oružja – Doseg nadzora

   (čl. 275., st. 1. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 2., čl. 47. i čl. 52. st. 1.)

4. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Potpora iranskim nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik širenja nuklearnog oružja – Pojam – Trgovina ključne opreme i tehnologije namijenjene plinskoj i naftnoj industriji – Uključenost – Nepostojanje stvarnog kažnjivog ponašanja – Nepostojanje utjecaja

   (Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP; uredbe Vijeća br.o423/2007, čl. 7. st. 2., br.o668/2010 i br.o961/2010, čl. 8. i čl. 16. st. 2.)

5. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Uvjeti za donošenje u slučaju propisa koji je sastavljen općenito – Zahtjev prethodnog ponašanja – Nepostojanje – Dostatnost pozivanja na opći cilj koji proizlazi iz statuta dotičnog subjekta

6. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Pravna osnova – Mjere ograničavanja predviđene odlukom donesenom na temelju članka 29. UEU‑a – Nadležnost Vijeća za donošenje samostalnih mjera ograničavanja zamrzavanja financijskih sredstava koje su različite od onih koje je preporučilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda

   (čl. 29. UEU‑a; čl. 215. UFEU‑a i čl. 291. st. 2. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP; uredbe Vijeća br.o423/2007, br.o668/2010 i br.o961/2010)

7. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Ograničenje prava vlasništva i prava na slobodno obavljanje gospodarske djelatnosti – Dopuštenost – Povreda načela proporcionalnosti – Nepostojanje

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 50., 51.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 50., 52.)

3.  Sudovi Unije moraju, sukladno nadležnostima koje imaju na osnovi Ugovora, osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine dio pravnog poretka Unije. Među ta temeljna prava pripadaju, među ostalim, poštovanje prava obrane i pravo na učinkovitu pravnu zaštitu. Prvo od tih prava, koje je potvrđeno člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima obuhvaća pravo na saslušanje i pravo na pristup spisu uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti. Drugo od spomenutih temeljnih prava, koje je potvrđeno u članku 47. Povelje, zahtijeva da zainteresirana osoba bude upoznata s razlozima na kojima je osnovana odluka koja se na nju odnosi bilo čitanjem same odluke bilo priopćenjem tih razloga na njegov zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast nadležnog suda zahtijevati od dotičnog tijela da ih priopći, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da odluči, potpuno poznavajući činjenice, je li korisno obratiti se nadležnom sudu kao i omogućiti tom sudu da vrši nadzor nad zakonitošću predmetne odluke.

   Članak 52. stavak 1. Povelje međutim dopušta ograničenja u vršenju u nju ugrađenih prava, pod uvjetom da predmetno ograničenje poštuje osnovni sadržaj predmetnog temeljnog prava i da, uz poštovanje načela proporcionalnosti, ono bude nužno i stvarno odgovara ciljevima općeg interesa koje priznaje Unija. Osim toga, postojanje kršenja prava obrane i prava na učinkovitu sudsku zaštitu mora biti procijenjeno ovisno o okolnostima svojstvenima svakom pojedinom slučaju, osobito o prirodi predmetnog akta, kontekstu njegova donošenja i pravnim pravilima koja uređuju predmetno područje. Osobito, akt kojim se nanosi šteta je dovoljno obrazložen kad je donesen u kontekstu koji je zainteresiranoj osobi poznat i omogućuje joj da razumije doseg mjere donesene u odnosu na njega.

   U pogledu nadzora zakonitosti odluke o određivanju mjera ograničavanja, s obzirom na njihovu preventivnu narav, ako sud Unije smatra da je barem jedan od spomenutih razloga dovoljno precizan i konkretan, da je dokazan i da sam po sebi predstavlja dovoljnu osnovu za tu odluku, tada okolnost da ostali razlozi to nisu ne opravdava poništenje spomenute odluke. Nadalje, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva i da se sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja se na tu osobu ili subjekt osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego i na saznanje o tome jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra samim po sebi dovoljnim da može podržati tu istu odluku, dokazani.

   (t. 65.‑73.)

4.  Iz članka 8. stavaka 1. i 2. Uredbe br.o961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007, proizlazi da pojam nabava zabranjene robe i tehnologije u smislu članka 16. stavka 2. te uredbe obuhvaća nabavu ključne opreme i tehnologije namijenjene ključnim sektorima naftne i plinske industrije u Iranu. Kad je riječ o Provedbenoj uredbi br.o668/2010 o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana, ona provodi članak 7. stavak 2. Uredbe br.o 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana, koji se za razliku od članka 16. stavka 2. Uredbe br.o961/2010, ne odnosi isključivo na nabavu zabranjene robe i tehnologije. Međutim, članak 7. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 423/2007 obuhvaća sudjelovanje, izravnu povezanost ili potporu nuklearnim aktivnostima Irana koje predstavljaju rizik širenja nuklearnog oružja. Naime, pojam „potpora“ podrazumijeva manji stupanj povezanosti s iranskim nuklearnim aktivnostima nego pojmovi „sudjelovanje“ i „izravna povezanost“ i može obuhvaćati nabavu ili trgovinu robom i tehnologijom povezanom s plinskom i naftnom industrijom.

   U svjetlu Rezolucije 1929 (2010) Vijeća sigurnosti, Deklaracije Europskog vijeća od 17. lipnja 2010. i Odluke 2010/413 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140, koje spominju prihode energetskog sektora i rizik povezan s opremom namijenjenom naftnoj i plinskoj industriji, članak 7. stavak 2. Uredbe br.o423/2007 treba, za potrebe ocjene zakonitosti mjere ograničavanja donesene Uredbom br. 668/2010, tumačiti na način da se trgovinu ključne opreme i tehnologije namijenjene plinskoj i naftnoj industriji može smatrati potporom nuklearnim aktivnostima Islamske Republike Irana.

   Stoga se ne može prihvatiti da donošenje mjera ograničavanja protiv nekog subjekta pretpostavlja njegovo prethodno stvarno kažnjivo ponašanje, a da sama opasnost da će se dotični subjekt u budućnosti tako ponašati nije dovoljna.

   (t. 77., 79., 80., 83., 84.)

5.  Kada su odredbe akata koji predviđaju zamrzavanje financijskih sredstava formulirane općenito, bez pozivanja na ponašanja koja su prethodila odluci o zamrzavanju financijskih sredstava, pozivanje na opći cilj kakav stoji u statutu tog subjekta može biti dovoljno da opravda donošenje mjera ograničavanja.

   (t. 50., 85.)

6.  Odluka 2010/413 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140 i Odluka 2010/644 o izmjeni Odluke 2010/413 temelje se na članku 29. UEU‑a, Provedbena uredba br.o668/2010 o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana temelji se na članku 291. stavku 2. UFEU‑a i Uredbi br.o 423/2007 mjerama ograničavanja protiv Irana, a Uredba br.o961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br.o423/2007, temelji se na članku 215. UFEU‑a. Ove odredbe Ugovora Vijeću daju nadležnost za donošenje akata koji sadrže samostalne mjere ograničavanja zamrzavanja financijskih sredstava, različite od mjera koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda posebno preporučilo. Iako ih treba uzeti u obzir prilikom tumačenja tih akata, ni Rezolucija 1929 (2010) Vijeća sigurnosti ni Deklaracija Europskog vijeća od 17. lipnja 2010. ne mogu tvoriti njihovu pravnu osnovu.

   (t. 108., 109.)

7.  U pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno je priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Stoga na zakonitost takve mjere može utjecati samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima u odnosu na cilj koji nadležna institucija nastoji postići.

   Nadalje, pravo vlasništva i sloboda obavljanja gospodarske djelatnosti nisu apsolutna prava i njihovo ostvarenje može biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati ciljevima od općeg interesa koje Unija slijedi. Posljedično, pravo obavljanja gospodarske djelatnosti kao i ostvarivanje prava vlasništva, mogu se ograničiti, pod uvjetom da ta ograničenja doista odgovaraju zadanim ciljevima od općeg interesa i ne predstavljaju, u odnosu na zadani cilj, nerazmjeran i nedopustiv zahvat koji bi mogao ugroziti samu bit tako zajamčenih prava. U tom pogledu, cilj koji je spriječiti širenje nuklearnog oružja i tako izvršiti pritisak na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s predmetnim aktivnostima ulazi u općenitiji okvir nastojanja povezanih s održavanjem mira i međunarodne sigurnosti pa je, prema tome, zakonit.

   Kad je riječ o proporcionalnosti, mjere ograničavanja koje donose i Vijeće sigurnosti kao i Unija progresivne su i opravdane u nedostatku uspjeha prethodno donesenih mjera.

   (t.-120.‑122., 124., 126.)