Financijski kolateral - poboljšanje pravne jasnoće

KLJUČNE TOČKE

Obuhvaćene druge stranke

Direktiva se primjenjuje na ugovore o financijskom kolateralu između određenih kategorija stranaka kako bi se osigurala pravna sigurnost u cijelom EU-u:

• središnje banke;
• javna tijela;
• određene financijske institucije koje podliježu nadzoru;
• druge stranke, posrednik za namire i klirinške kuće;
• osobe koje nisu fizičke osobe (uključujući društva i partnerstva bez pravne osobnosti), pod uvjetom da je druga stranka u ugovoru o financijskom kolateralu jedan od prethodno navedenih subjekata i da država članica EU-a nije odlučila ne iskoristiti tu mogućnost.

Vrste kolaterala

Direktivom se utvrđuje imovina koja se može upotrebljavati kao financijski kolateral:

• prihvatljivi kolateral obuhvaća gotovinu, financijske instrumente (poput dionica i obveznica) i kreditna potraživanja.
• Države članice mogu ograničiti uporabu određenih instrumenata, na primjer dionica koje su izdali davatelj kolaterala ili njegova povezana poduzeća.

Oblici ugovora o kolateralu

Direktivom se priznaju dvije vrste ugovora kojima se obveze osiguravaju kolateralom:

• ugovori o financijskom kolateralu s prijenosom prava vlasništva, sukladno kojima davatelj kolaterala prenosi puno pravo vlasništva nad kolateralom primatelju kolaterala;
• ugovori o financijskom kolateralu u vrijednosnim papirima, sukladno kojima se kolateral pruža u obliku vrijednosnih papira, ali vlasništvo zadržava davatelj kolaterala.

Formalni zahtjevi

Direktivom se nacionalne formalnosti svode na najmanju moguću mjeru kako bi ugovori o financijskom kolateralu bili djelotvorni i izvršivi bez prekomjernog administrativnog opterećenja. Međutim, Direktivom se zahtijeva da se ugovori o financijskom kolateralu moraju moći dokazati u pisanom obliku ili na pravno ekvivalentan način.

Pravo uporabe u slučaju ugovora o financijskom kolateralu u vrijednosnim papirima

U slučaju ugovora o financijskom kolateralu u vrijednosnim papirima, primatelj kolaterala može upotrebljavati financijski kolateral kao da je njegov puni vlasnik, pod utvrđenim uvjetima:

• ako se upotrebljava kolateral, primatelj kolaterala po prestanku obveze mora vratiti istovjetnu imovinu;
• Direktivom se omogućuje zamjena kolaterala, čime se osigurava fleksibilnost uz zadržavanje zaštite obiju stranaka.

Izvršenje kolaterala

Direktivom se utvrđuju pravila za izvršenje kolaterala u slučaju nastupa događaja izvršenja, kao što je neispunjenje obveza davatelja ili primatelja kolaterala:

• kolateral se može izvršiti prodajom, zapljenom ili prebijanjem njihove vrijednosti s relevantnim financijskim obvezama (ovisno o vrsti kolaterala);
• izvršenje se mora provoditi u skladu s dogovorenim ugovornim uvjetima i ne smije zahtijevati prethodno odobrenje suda;
• vrijednost kolaterala stečenog zapljenom mora se utvrditi na poslovno razuman način i mora biti utvrđena u ugovoru o financijskom kolateralu u vrijednosnim papirima.

Konačno netiranje²

Direktivom se zahtijeva priznavanje konačnog netiranja čak i u postupcima u slučaju nesolventnosti. Konačnim netiranjem se, nakon nastupa događaja izvršenja, međusobna potraživanja pretvaraju u jedinstveni saldo plativ između stranaka, primjenom netiranja, prebijanjem ili na drugi način. Time se osigurava očuvanje financijske stabilnosti suzbijanjem učinka zaraze u slučaju neispunjavanja obveza.

Zaštita od stečajnog prava

Direktivom se ugovori o financijskom kolateralu šttite od određenih nacionalnih pravila o nesolventnosti:

• ugovori o financijskom kolateralu ne mogu se proglasiti nevažećima samo zato što su sklopljeni neposredno prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;
• dodatni financijski kolateral ne može se osporavati samo na temelju činjenice da je pružen neposredno prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti, ako je davanje dodatnog financijskog kolaterala potrebno u svrhu uzimanja u obzir promjena vrijednosti prvotno danog financijskog kolaterala ili iznosa relevantne financijske obveze;
• primatelji kolaterala mogu ostvarivati svoja prava unatoč postupku likvidacije ili mjerama reorganizacije koje se odnose na davatelja, čak i ako je financijski kolateral dân na dan pokretanja postupka likvidacije ili mjera reorganizacije, ali nakon trenutka njihova pokretanja, ako mogu dokazati da nisu bili svjesni, niti su trebali biti svjesni, početka takvih postupaka ili mjera.

Sukob zakona

Direktivom se propisuje da kolateral u elektroničkim vrijednosnim papirima, u pogledu određenih pitanja, podliježe pravu države u kojoj se vodi dotični račun na kojem se drže ti vrijednosni papiri.

Interakcija s drugim zakonima EU-a

Direktiva je izmijenjena Direktivom 2009/44/EZ, Direktivom 2014/59/EU (vidjeti sažetak) i Uredbom (EU) 2021/23 (vidjeti sažetak), čime je usklađena s okvirom EU-a za financijska tržišta i sanaciju institucija koje propadaju. Direktiva 2002/47/EZ dodatno je izmijenjena Direktivom (EU) 2025/1 kako bi se pojasnilo da se, kad se nad društvima za osiguranje i reosiguranje pokrenu sanacijski postupci EU-a, mogu ograničiti uobičajena prava na uporabu, izvršenje ili prebijanje kolaterala. Time se Direktiva usklađuje s postojećim sanacijskim okvirima EU-a za banke i središnje druge ugovorne strane te se osigurava dosljedno postupanje u cijelom financijskom sektoru.