5.6.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 141/19

(1)

Komisija je 12. prosinca 2012. usvojila izvješće o primjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 (3). U izvješću je zaključeno da Uredba općenito dobro funkcionira, no da bi bilo poželjno poboljšati primjenu određenih njezinih odredbi kako bi se unaprijedilo učinkovito upravljanje prekograničnim postupcima. Budući da je ta Uredba već nekoliko puta mijenjana te da je treba dodatno izmijeniti, tu bi Uredbu zbog jasnoće trebalo preinačiti.

(2)

Unija je postavila za cilj uspostavljanje područja slobode, sigurnosti i pravde.

(3)

Radi pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, prekogranični bi se postupci u slučaju nesolventnosti trebali odvijati učinkovito i djelotvorno. Ovu Uredbu treba donijeti radi postizanja tog cilja koji spada u pravosudnu suradnju u građanskim stvarima u smislu članka 81. Ugovora.

(4)

Aktivnosti poduzetnika imaju sve više prekogranične učinke, pa su stoga sve više uređene pravom Unije. Nesolventnost takvih poduzetnika također utječe na pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta te postoji potreba za aktom Unije koji bi zahtijevao koordinaciju mjera koje se poduzimaju u vezi s imovinom nesolventnog dužnika.

(5)

Za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno je izbjegavati poticanje stranaka da prenose svoju imovinu ili sudske postupke iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem dužnika na štetu vjerovnika („forum shopping”).

(6)

Ova bi Uredba trebala sadržavati odredbe o nadležnosti za pokretanje postupaka u slučaju nesolventnosti i parnica koje izravno proizlaze iz postupaka u slučaju nesolventnosti i koje su s njima tijesno povezane. Ova bi Uredba također trebala sadržavati odredbe u vezi s priznavanjem i izvršenjem presuda u takvim postupcima i odredbama u vezi s pravom mjerodavnim za postupke u slučaju nesolventnosti. Osim toga, ovom bi Uredbom trebalo utvrditi pravila o usklađivanju postupaka u slučaju nesolventnosti koji su povezani s istim dužnikom ili nekoliko članova iste skupine trgovačkih društava.

(7)

Stečaj, postupci u vezi s likvidacijom nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, sudske nagode, stečajne nagodbe i slični postupci te parnice povezane s takvim postupcima izuzeti su iz područja primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (4). Ti bi postupci trebali biti obuhvaćeni ovom Uredbom. Tumačenjem ove Uredbe trebale bi se u što je moguće većoj mjeri izbjegavati regulatorne rupe između dva instrumenta. Međutim, sama činjenica da nacionalni postupak nije naveden u Prilogu A ovoj Uredbi ne bi trebala podrazumijevati da je on obuhvaćen Uredbom (EU) br. 1215/2012.

(8)

S ciljem poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti postupaka u slučaju nesolventnosti koji imaju prekogranične učinke potrebno je i primjereno da odredbe o nadležnosti, priznavanju i mjerodavnom pravu u ovom području budu sadržane u mjeri Unije, koja je obvezujuća i izravno primjenjiva u državama članicama.

(9)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na postupke u slučaju nesolventnosti koji ispunjavaju u njoj određene uvjete, neovisno o tome je li dužnik fizička ili pravna osoba, trgovac ili pojedinac. Ti postupci u slučaju nesolventnosti iscrpno su navedeni u Prilogu A. U odnosu na nacionalne postupke sadržane u Prilogu A, ovu bi Uredbu trebali primjenjivati sudovi druge države članice bez daljnjeg ispitivanja jesu li ispunjeni zahtjevi utvrđeni u ovoj Uredbi. Nacionalni postupci u slučaju nesolventnosti koji nisu navedeni u Prilogu A ne bi trebali biti obuhvaćeni ovom Uredbom.

(10)

Područje primjene ove Uredbe trebalo bi proširiti i na postupke kojima se promiče spašavanje ekonomski održivih poduzeća koja se, međutim, nalaze u poteškoćama i kojima se pruža druga prilika poduzetnicima. Područje primjene trebalo bi osobito proširiti na postupke kojima se osigurava restrukturiranje dužnika u fazi u kojoj postoji samo vjerojatnost nesolventnosti i na postupke u kojima se ostavlja dužniku potpuna ili djelomična kontrola nad njegovom imovinom i poslovima. Trebalo bi ga proširiti i na postupke kojima se osigurava otpust duga ili prilagodba duga u odnosu na potrošače i samozaposlene osobe, primjerice smanjujući iznos koji dužnik treba platiti ili produljujući razdoblje za plaćanje koje je odobreno dužniku. Budući da ti postupci ne podrazumijevaju obvezno imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti, trebali bi biti obuhvaćeni ovom Uredbom ako se održavaju pod kontrolom ili nadzorom suda. U tom smislu pojam „kontrola” trebao bi uključiti situacije u kojima sud intervenira samo na poziv vjerovnika ili ostalih zainteresiranih strana.

(11)

Ova Uredba trebala bi se primjenjivati i na postupke kojima se odobrava privremeni zastoj ovršnih postupaka koje su pokrenuli pojedinačni vjerovnici ako bi takvi postupci mogli negativno utjecati na pregovore i otežati izglede za restrukturiranje dužnikova poduzeća. Takvi postupci ne bi smjeli biti štetni za vjerovnike i, ako se ne može postići dogovor o planu restrukturiranja, trebali bi prethoditi drugim postupcima koji su obuhvaćeni ovom Uredbom.

(12)

Ova Uredba trebala bi se primjenjivati na postupke čije je pokretanje javno kako bi se omogućilo vjerovnicima da saznaju za postupke i da prijave tražbine te na taj način osigurala skupna priroda postupka i dala mogućnost vjerovnicima da ospore nadležnost suda koji je pokrenuo postupak.

(13)

U skladu s tim, povjerljive postupke u slučaju nesolventnosti trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Iako ti postupci mogu igrati važnu ulogu u nekim državama članicama, njihova povjerljivost onemogućuje vjerovniku ili sudu koji se nalaze u drugoj državi članici da budu upoznati s činjenicom da su takvi postupci pokrenuti, što otežava priznavanje njihovih učinaka širom Unije.

(14)

Skupni postupak koji je obuhvaćen ovom Uredbom trebao bi uključivati sve ili značajan dio vjerovnika kojima dužnik duguje sve ili značajan dio svojih nepodmirenih dugova pod uvjetom da to nema učinka na tražbine onih vjerovnika koji nisu uključeni u takav postupak. Postupci koji uključuju samo financijske vjerovnike dužnika također bi trebali biti obuhvaćeni. Postupci koji ne uključuju sve vjerovnike dužnika trebali bi biti postupci čiji je cilj spašavanje dužnika. Postupci koji dovode do konačnog prestanka djelovanja dužnika ili likvidacije dužnikove imovine trebali bi uključivati sve vjerovnike dužnika. Osim toga, činjenica da neki postupci u slučaju nesolventnosti za fizičke osobe isključuju određene kategorije tražbina, poput zahtjeva za uzdržavanje, iz mogućnosti otpusta duga ne bi trebala značiti da takvi postupci nisu skupni.

(15)

Ova Uredba također bi se trebala primjenjivati na postupke koji su, prema pravu nekih država članica, pokrenuti te se provode određeno razdoblje na privremenoj osnovi prije nego li sud izda nalog kojim potvrđuje nastavak postupka na neprivremenoj osnovi. Iako ih se naziva „privremenima”, ti postupci trebali bi zadovoljavati sve druge zahtjeve ove Uredbe.

(16)

Ova Uredba trebala bi se primjenjivati na postupke koji se temelje na zakonima koji se odnose na nesolventnost. Međutim, postupke koji se temelje na općem pravu trgovačkih društava koje nije namijenjeno isključivo situacijama nesolventnosti ne bi trebalo smatrati postupcima koji se temelje na pravu koje se odnosi na nesolventnost. Slično tome, svrha prilagodbe duga ne bi trebala uključivati posebne postupke kojima se otpisuju dugovi fizičke osobe vrlo niskih prihoda i vrlo niske vrijednosti imovine, pod uvjetom da se tom vrstom postupaka nikad ne predviđa plaćanje vjerovnicima.

(17)

Područje primjene ove Uredbe trebalo bi se proširiti na postupke koji nastaju zato što se dužnik suočava s nefinancijskim teškoćama, pod uvjetom da te teškoće stvarno i ozbiljno prijete dužnikovoj postojećoj ili budućoj sposobnosti da plati svoje dugove koji dospijevaju. Vremenski okvir relevantan za utvrđivanje takve prijetnje može biti razdoblje od nekoliko mjeseci, ili čak dulje, kako bi se obuhvatilo slučajeve u kojima se dužnik suočava s nefinancijskim poteškoćama koje dovode u opasnost status njegova poduzeća kao poduzeća koje trajno posluje te, u srednjoročnom razdoblju, njegovu likvidnost. To može biti slučaj, primjerice, ako dužnik izgubi klijenta koji je od ključne važnosti za njega.

(18)

Ova Uredba ne bi trebala dovoditi u pitanje pravila o povratu državnih potpora od nesolventnih društava kako ih tumači sudska praksa Suda Europske unije.

(19)

Postupci u slučaju nesolventnosti koji se tiču osiguravajućih društava, kreditnih institucija, investicijskih društava i drugih društava, institucija ili poduzetnika obuhvaćenih Direktivom 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (5) te subjekata za zajednička ulaganja trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe jer su ona sva predmetom posebnih propisa i jer nacionalna nadzorna tijela imaju široke ovlasti za postupanje.

(20)

Postupci u slučaju nesolventnosti ne uključuju nužno postupanje tijela sudbene vlasti. Stoga bi pojmu „sud” u ovoj Uredbi trebalo, u određenim odredbama, dati široko značenje i trebao bi uključivati i osobu ili tijelo koji su nacionalnim pravom ovlašteni pokretati postupke u slučaju nesolventnosti. S ciljem primjene ove Uredbe, postupci (uključujući pravne radnje i formalnosti) trebali bi biti usklađeni ne samo s odredbama ove Uredbe, nego i službeno priznati i pravno važeći u državi članici u kojoj je postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut.

(21)

Upravitelji u slučaju nesolventnosti definirani su u ovoj Uredbi te su navedeni u Prilogu B. Upravitelji u slučaju nesolventnosti imenovani bez uključivanja sudskog tijela trebali bi prema nacionalnom pravu biti na odgovarajući način uređeni zakonom i ovlašteni za djelovanje u postupku u slučaju nesolventnosti. Nacionalnim regulatornim okvirom trebali bi se pružiti odgovarajući mehanizmi za djelovanje u vezi s mogućim sukobima interesa.

(22)

Ova Uredba polazi od činjenice da zbog velikih razlika u materijalnom pravu nije moguće uvesti postupak u slučaju nesolventnosti s univerzalnim područjem primjene u cijeloj Uniji. Primjena, bez izuzetaka, prava države u kojoj se pokreće takav postupak zbog toga bi često izazivala poteškoće. Na primjer, to važi za vrlo različite nacionalne zakone o osiguranju tražbina u državama članicama. Nadalje, prava prvenstva koja uživaju neki vjerovnici u postupku u slučaju nesolventnosti u nekim su slučajevima potpuno različita. Pri sljedećem preispitivanju ove Uredbe bit će potrebno utvrditi daljnje mjere kako bi se poboljšala prava prvenstva za zaposlenike na europskoj razini. Ova bi Uredba trebala uzeti u obzir tu različitost nacionalnih zakona na dva različita načina. S jedne strane trebalo bi osigurati posebna pravila o mjerodavnom pravu u slučaju posebno značajnih prava i pravnih odnosa (npr. stvarnih prava i ugovora o radu). S druge strane, uz glavni postupak u slučaju nesolventnosti s univerzalnim područjem primjene trebalo bi dozvoliti i nacionalni postupak koji obuhvaća samo imovinu koja se nalazi u državi gdje se pokreće postupak.

(23)

Ova Uredba omogućuje da se glavni postupak u slučaju nesolventnosti pokrene u državi članici gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Ti postupci imaju općenito područje primjene i usmjereni su k tomu da obuhvate svu dužnikovu imovinu. Zbog zaštite različitosti interesa, ova Uredba dopušta pokretanje sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti koji se odvijaju usporedo s glavnim postupcima u slučaju nesolventnosti. Sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti mogu se pokrenuti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan. Učinci sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ograničeni su na imovinu koja se nalazi u toj državi. Obvezna pravila o koordinaciji s glavnim postupkom u slučaju nesolventnosti zadovoljavaju potrebu za jedinstvenom primjenom u Uniji.

(24)

U slučaju pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti koji se odnosi na pravnu osobu ili trgovačko društvo u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi njihovo statutarno sjedište, trebalo bi omogućiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici u kojoj se nalazi statutarno sjedište, uz uvjet da dužnik obavlja gospodarsku djelatnost koja uključuje ljudske resurse i imovinu u toj državi, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije.

(25)

Ova se Uredba primjenjuje samo na postupke u odnosu na dužnika kojima se središte glavnih interesa nalazi unutar Unije.

(26)

Pravila o nadležnosti iz ove Uredbe utvrđuju samo međunarodnu nadležnost, to jest, ona samo određuju državu članicu čiji sudovi mogu pokrenuti postupak u slučaju nesolventnosti. Mjesnu nadležnost unutar te države članice trebalo bi utvrditi nacionalnim pravom dotične države članice.

(27)

Prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti nadležni sud trebao bi ispitati po službenoj dužnosti nalazi li se središte dužnikovih glavnih interesa ili poslovni nastan dužnika zaista unutar njegove nadležnosti.

(28)

Prilikom utvrđivanja mogu li treće osobe provjeriti središte dužnikovih glavnih interesa, posebnu pozornost trebalo bi posvetiti vjerovnicima i njihovom shvaćanju o tome gdje dužnik ostvaruje svoje interese. To može iziskivati, u slučaju premještaja središta glavnih interesa, pravodobno obavješćivanje vjerovnika o novoj lokaciji na kojoj dužnik obavlja svoju djelatnost, na primjer usmjeravanjem pozornosti na promjenu adrese u poslovnoj korespondenciji ili objavom nove lokacije na neki drugi prikladan način.

(29)

Ova bi Uredba trebala sadržavati niz zaštitnih mjera kako bi se spriječila potraga za povoljnijim pravnim položajem dužnika s ciljem prijevare ili zloporabe.

(30)

U skladu s tim, presumpcije da su statutarno sjedište, glavno mjesto poslovanja i uobičajeno boravište središte glavnih interesa trebale bi biti oborive i nadležni sud države članice trebao bi pozorno ocijeniti nalazi li se doista središte dužnikovih glavnih interesa u toj državi članici. U slučaju trgovačkog društva, trebalo bi biti moguće oboriti tu presumpciju ako se središnja uprava trgovačkog društva nalazi u državi članici različitoj od one njezina statutarnog sjedišta i ako se sveobuhvatnom ocjenom svih relevantnih čimbenika, što mogu provjeriti treće strane, ispostavi da se stvarno središte uprave i nadzora te upravljanja interesima nalazi u drugoj državi članici. U slučaju pojedinca koji ne ostvaruje neovisnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, trebalo bi biti moguće oboriti tu presumpciju na primjer ako se veći dio imovine dužnika nalazi izvan države članice uobičajenog boravišta dužnika ili ako je moguće utvrditi da je glavni razlog preseljenja bilo podnošenje prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u novoj nadležnosti i ako bi se zbog takvog podnošenja prijedloga značajno i negativno utjecalo na interese vjerovnika koji su s dužnikom poslovali prije preseljenja.

(31)

S istim ciljem sprečavanja potrage za povoljnijim pravnim položajem dužnika s ciljem prijevare ili zloporabe, presumpcija da se središte glavnih interesa nalazi u mjestu statutarnog sjedišta, glavnom mjestu poslovanja pojedinca ili u mjestu njegova uobičajenog boravišta ne bi se trebala primjenjivati u slučaju trgovačkog društva, pravne osobe odnosno pojedinca koji ostvaruje neovisnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost ako je dužnik premjestio statutarno sjedište ili glavno mjesto poslovanja u drugu državu članicu u razdoblju od tri mjeseca prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, ili u slučaju pojedinca koji ne ostvaruje neovisnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost ako je dužnik premjestio svoje uobičajeno boravište u drugu državu članicu u razdoblju od šest mjeseci prije prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

(32)

U svim slučajevima kada zbog okolnosti slučaja postoje sumnje u vezi s nadležnošću suda, sud od dužnika treba tražiti da preda dodatne dokaze koji podupiru njegove tvrdnje i, u slučajevima kada je to omogućeno mjerodavnim pravom za postupke u slučaju nesolventnosti, dati dužnikovim vjerovnicima priliku da predstave svoja stajališta u vezi s pitanjem nadležnosti.

(33)

U slučaju da sud koji je zaprimio prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ustanovi da se središte glavnih interesa ne nalazi u području njegove nadležnosti, ne bi trebao pokretati glavni postupak u slučaju nesolventnosti.

(34)

Osim toga, svaki vjerovnik dužnika trebao bi na raspolaganju imati djelotvoran pravni lijek protiv odluke o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti. Posljedice svakog osporavanja odluke o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti trebale bi se urediti nacionalnim pravom.

(35)

Sudovi države članice na čijem je državnom području pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti također bi trebali imati nadležnost za parnice koje izravno proizlaze iz postupka u slučaju nesolventnosti i koje su s njim tijesno povezane. To bi uključivalo tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji protiv tuženika u drugim državama članicama i radnje koje se odnose na obveze koje nastaju tijekom postupka u slučaju nesolventnosti, kao što je predujam za troškove postupka. Nasuprot tomu, radnje za ispunjavanje obveza iz ugovora koji je dužnik sklopio prije pokretanja postupka ne proizlaze izravno iz postupka. Kada je takva parnica povezana s drugom parnicom čija je osnova opće građansko i trgovačko pravo, upravitelj u slučaju nesolventnosti trebao bi biti u mogućnosti dovesti obje parnice pred sudove optuženikova domicila ako smatra da je učinkovitije parnicu dovesti pred taj sud. To bi, na primjer, mogao biti slučaj ako upravitelj u slučaju nesolventnosti želi kombinirati parnicu o odgovornosti direktora na osnovi prava o nesolventnosti s parnicom čija je osnova pravo trgovačkih društava ili opće pravo naknade štete.

(36)

Sud nadležan za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao bi imati mogućnost izricanja privremenih mjera i mjera osiguranja od trenutka podnošenja prijedloga za pokretanje postupka. Mjere osiguranja prije i nakon početka postupka u slučaju nesolventnosti važne su za učinkovitost postupaka u slučaju nesolventnosti. S tim u vezi, ova bi Uredba trebala predviđati različite mogućnosti. S jedne strane, sudu nadležnom za glavne postupke u slučaju nesolventnosti trebalo bi također biti omogućeno da odredi privremene mjere i mjere osiguranja koje bi pokrivale imovinu koja se nalazi na području ostalih država članica. S druge strane, upravitelju u slučaju nesolventnosti privremeno imenovanom prije pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebalo bi biti omogućeno da, u državama članicama u kojima postoji poslovni nastan dužnika, primijeni mjere osiguranja koje su moguće prema propisima tih država članica.

(37)

Prije pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, pravo podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan trebalo bi biti ograničeno na lokalne vjerovnike i tijela javne vlasti ili na slučajeve u kojima glavni postupak u slučaju nesolventnosti ne može biti pokrenut prema pravu države članice gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Razlog ovom ograničenju jest namjera da se slučajevi u kojima se teritorijalni postupci u slučaju nesolventnosti zahtijevaju prije glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ograniče samo na one neophodno potrebne.

(38)

Nakon pokretanja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, ovom se Uredbom ne ograničuje pravo podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan. Upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ili bilo koja druga osoba ovlaštena na temelju nacionalnog prava države članice, može predložiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

(39)

Ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti pravila za određivanje lokacije imovine dužnika koja bi se trebala primjenjivati pri određivanju imovine koja pripada glavnom ili sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti ili na situacije koje se odnose na stvarna prava trećih strana. Ovom bi se Uredbom posebno trebalo predvidjeti da bi europski patenti s jedinstvenim učinkom, žig Zajednice ili bilo koja druga slična prava, kao što su prava na biljnu sortu Zajednice ili dizajni Zajednice, trebali biti uključeni samo u glavni postupak u slučaju nesolventnosti.

(40)

Osim zaštite lokalnih interesa, sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti mogu poslužiti u različite svrhe. Može biti slučajeva u kojima je dužnikova nesolvencijska masa previše složena da bi se njome upravljalo kao jedinicom ili su razlike u dotičnim pravnim sustavima tako velike da se mogu javiti poteškoće kada se učinci koji proizlaze iz prava države u kojoj se pokreće postupak prošire i na druge države članice u kojima se imovina nalazi. Iz tog razloga upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti može zatražiti pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti kada je to potrebno radi učinkovitog upravljanja nesolvencijskom masom.

(41)

Sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti također mogu otežavati učinkovito upravljanje nesolvencijskom masom. Ovom se Uredbom stoga utvrđuju dvije posebne situacije u kojima bi sud kojem je podnesen prijedlog za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao biti u mogućnosti, na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, odgoditi ili odbiti pokretanje takvog postupka.

(42)

Prvo, ovom se Uredbom upravitelju u slučaju nesolventnosti u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti daje mogućnost da u odnosu na lokalne vjerovnike preuzme obvezu da će prema njima postupati kao da je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti pokrenut. Ta obveza mora ispuniti niz uvjeta utvrđenih u ovoj Uredbi, konkretno, mora je odobriti kvalificirana većina lokalnih vjerovnika. Kad je takva obveza preuzeta, sud kojem je podnesen prijedlog za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao bi biti u mogućnosti odbiti taj prijedlog ako utvrdi da obveza na odgovarajući način štiti opće interese lokalnih vjerovnika. Prilikom procjene tih interesa sud bi trebao uzeti u obzir činjenicu da je obvezu odobrila kvalificirana većina lokalnih vjerovnika.

(43)

Za potrebe preuzimanja obveze u odnosu na lokalne vjerovnike, imovina i prava koji se nalaze u državi članici u kojoj dužnik ima poslovni nastan trebali bi činiti potkategoriju nesolvencijske mase, a pri njihovoj raspodjeli ili raspodjeli prihoda od njihove realizacije upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebao bi poštovati pravo prvenstva koje bi vjerovnici imali da je sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti bio pokrenut u toj državi članici.

(44)

U odnosu na odobravanje obveze, prema potrebi, trebalo bi biti primjenjivo nacionalno pravo. Posebno, ako pravila glasovanja za donošenje plana restrukturiranja prema nacionalnom pravu zahtijevaju prethodno odobrenje tražbina vjerovnika, te bi se tražbine trebalo smatrati odobrenima za potrebe glasovanja o obvezi. Ako postoje različiti postupci za donošenje planova restrukturiranja u skladu s nacionalnim pravom, države članice trebale bi odrediti poseban postupak koji bi trebao biti mjerodavan u tom kontekstu.

(45)

Drugo, ovom Uredbom trebala bi se predvidjeti mogućnost da sud privremeno zastane s pokretanjem sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ako je u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti odobren privremeni zastoj pojedinog ovršnog postupka kako bi se očuvala učinkovitost zastoja odobrenog u glavnom postupku u slučaju nesolventnosti. Sud bi trebao biti u mogućnosti odobriti privremeni zastoj ako utvrdi da su osigurane odgovarajuće mjere za zaštitu općih interesa lokalnih vjerovnika. U tom slučaju svi vjerovnici na koje bi mogao utjecati ishod pregovora o planu restrukturiranja trebali bi biti obaviješteni o pregovorima i trebalo bi im biti dopušteno da u njima sudjeluju.

(46)

Radi osiguravanja djelotvorne zaštite lokalnih interesa, upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ne bi trebao biti u mogućnosti realizirati ili premjestiti, na način koji predstavlja zlouporabu, imovinu koja se nalazi u državi članici u kojoj se nalazi poslovni nastan, a posebno u svrhu sprečavanja mogućnosti da se takvi interesi učinkovito zadovolje ako bi se naknadno pokrenuo sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti.

(47)

Ova Uredba ne bi trebala sprečavati sudove države članice u kojoj je pokrenut sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti da sankcioniraju dužnikove direktore zbog kršenja njihovih dužnosti, pod uvjetom da su ti sudovi nadležni za rješavanje takvih sporova prema nacionalnom pravu.

(48)

Glavni postupak u slučaju nesolventnosti i sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti mogu doprinijeti učinkovitom upravljanju dužnikovom nesolvencijskom masom ili učinkovitoj realizaciji ukupne imovine ako postoji dobra suradnja između sudionika uključenih u sve usporedne postupke. Dobra suradnja podrazumijeva blisku suradnju raznih uključenih upravitelja u slučaju nesolventnosti i sudova, posebno u razmjeni dovoljne količine informacija. Kako bi se osigurala značajnija uloga glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, upravitelju u slučaju nesolventnosti u takvom postupku trebalo bi osigurati nekoliko mogućnosti za intervenciju u sekundarne postupke u slučaju nesolventnosti koji su istodobno u tijeku. Posebno bi upravitelj u slučaju nesolventnosti trebao biti u mogućnosti predložiti plan restrukturiranja ili stečajnu nagodbu ili zatražiti obustavu realizacije imovine u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti. Upravitelji u slučaju nesolventnosti i sudovi u svojoj bi suradnji trebali voditi računa o najboljoj praksi za suradnju u prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti kao što je utvrđeno u načelima i smjernicama o komuniciranju i suradnji koje su donijele europske i međunarodne organizacije aktivne u području prava o nesolventnosti, a posebno u relevantnim smjernicama koje je pripremila Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).

(49)

S obzirom na takvu suradnju, upravitelji u slučaju nesolventnosti i sudovi trebali bi moći sklapati sporazume i protokole u svrhu olakšavanja prekogranične suradnje više postupaka u slučaju nesolventnosti u različitim državama članicama u odnosu na istog dužnika ili članove iste skupine trgovačkih društava ako je to u skladu s pravilima koja se primjenjuju na svaki od postupaka. Takvi sporazumi i protokoli mogu varirati u obliku te s obzirom na to mogu biti pismeni ili usmeni u području primjene te s obzirom na to mogu biti od generičkih do specifičnih, a mogu ih sklapati različite stranke. Jednostavnim generičkim sporazumima može se istaknuti potreba za bliskom suradnjom među strankama, bez rješavanja specifičnih pitanja, dok se detaljnijim, specifičnim ugovorima može uspostaviti okvir načela za upravljanje više postupaka u slučaju nesolventnosti te ih mogu odobriti uključeni sudovi ako tako zahtijeva nacionalno pravo. Oni mogu odražavati dogovor između stranaka da se poduzmu određeni koraci ili djelovanja ili da se od određenih koraka ili djelovanja suzdrži.

(50)

Slično tomu, sudovi različitih država članica mogu surađivati tako da koordiniraju imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti. U tom kontekstu mogu imenovati jednog upravitelja u slučaju nesolventnosti za nekoliko postupaka u slučaju nesolventnosti koji se odnose na istog dužnika ili za različite članove skupine trgovačkih društava pod uvjetom da je to u skladu s pravilima koja se primjenjuju na svaki od postupaka, a posebno sa svim zahtjevima u vezi s kvalifikacijama i licenciranjem upravitelja u slučaju nesolventnosti.

(51)

Ovom bi se Uredbom osiguralo učinkovito upravljanje postupcima u slučaju nesolventnosti različitih društava koja čine dio skupine trgovačkih društava.

(52)

Kada su postupci u slučaju nesolventnosti pokrenuti za nekoliko trgovačkih društava iz iste skupine, trebala bi postojati dobra suradnja između sudionika uključenih u te postupke. Razni uključeni upravitelji u slučaju nesolventnosti i sudovi stoga bi trebali imati sličnu obvezu međusobne suradnje i komunikacije poput onih koji su uključeni u glavne i sekundarne postupke u slučaju nesolventnosti povezane s istim dužnikom. Suradnja između upravitelja u slučaju nesolventnosti ne bi se smjela protiviti interesima vjerovnika u svakom od postupaka i takva bi suradnja trebala biti usmjerena na pronalaženje rješenja koje bi potaknulo sinergije diljem skupine.

(53)

Uvođenje pravila o postupku u slučaju nesolventnosti za skupine trgovačkih društava ne bi trebalo ograničiti mogućnost suda za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti za više trgovačkih društava koja pripadaju istoj skupini u jednoj nadležnosti ako sud smatra da se središte glavnih interesa tih trgovačkih društava nalazi u jednoj državi članici. U takvim slučajevima sud bi također trebao biti u mogućnosti imenovati, prema potrebi, istog upravitelja u slučaju nesolventnosti za sve dotične postupke pod uvjetom da to nije nespojivo s pravilima koja se na njih primjenjuju.

(54)

S ciljem daljnjeg poboljšanja koordinacije postupka u slučaju nesolventnosti za članove skupine trgovačkih društava i kako bi se omogućilo koordinirano restrukturiranje skupine, ovom bi se Uredbom trebala utvrditi postupovna pravila za koordinaciju postupka u slučaju nesolventnosti za članove skupine trgovačkih društava. Tom bi se koordinacijom trebalo nastojati osigurati učinkovitost koordinacije, a u isto vrijeme poštovati zasebnu pravnu osobnost svakog člana skupine.

(55)

Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan u postupku u slučaju nesolventnosti koji je pokrenut u odnosu na člana skupine trgovačkih društava trebao bi biti u mogućnosti da zatraži pokretanje postupka koordinacije skupine. Međutim, ako pravo koje se primjenjuje na nesolventnost to zahtijeva, taj upravitelj u slučaju nesolventnosti trebao bi dobiti potrebno odobrenje prije podnošenja takvog zahtjeva. U zahtjevu bi trebali biti navedeni ključni elementi koordinacije, osobito pregled plana koordinacije, prijedlog osobe koju bi trebalo imenovati za koordinatora i pregled procijenjenih troškova koordinacije.

(56)

Kako bi se osigurala dobrovoljna priroda postupka koordinacije skupine, upravitelji u slučaju nesolventnosti koji u njemu sudjeluju trebali bi biti u mogućnosti usprotiviti se sudjelovanju u postupku u određenom razdoblju. Kako bi se omogućilo uključenim upraviteljima u slučaju nesolventnosti da donesu utemeljenu odluku o sudjelovanju u postupku koordinacije skupine, oni bi u ranoj fazi postupka trebali biti obaviješteni o ključnim elementima koordinacije. Međutim, svaki upravitelj u slučaju nesolventnosti koji isprva prigovori uključenju u postupak koordinacije skupine trebao bi biti u mogućnosti naknadno zatražiti da u njima sudjeluje. U tom slučaju koordinator bi trebao donijeti odluku o prihvatljivosti takvog zahtjeva. Svi upravitelji u slučaju nesolventnosti, između ostalog i onaj upravitelj u slučaju nesolventnosti koji podnosi zahtjev, trebali bi biti obaviješteni o odluci koordinatora te imati mogućnost osporavanja te odluke pred sudom koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine.

(57)

Uvijek bi se trebalo težiti tomu da se postupkom koordinacije skupine olakša učinkovito upravljanje postupkom u slučaju nesolventnosti članova skupine i da se postigne općenito pozitivan učinak za vjerovnike. Ovom bi se Uredbom stoga trebalo osigurati da sud kojem je podnesen zahtjev za pokretanjem postupka koordinacije skupine ocijeni te kriterije prije pokretanja postupka koordinacije skupine.

(58)

Jednako tako, troškovi postupka koordinacije skupine ne bi smjeli nadmašiti prednosti tog postupka. Stoga je potrebno osigurati da troškovi koordinacije i udio u tim troškovima koji će svaki član skupine snositi budu primjereni, proporcionalni i razumni te da su određeni u skladu s nacionalnim pravom države članice u kojoj je pokrenut postupak koordinacije skupine. Uključeni upravitelji u slučaju nesolventnosti također bi trebali imati mogućnost kontrole tih troškova još od rane faze postupka. Kada nacionalno pravo tako nalaže, za kontroliranje troškova od rane faze postupka moglo bi biti potrebno da upravitelj u slučaju nesolventnosti zatraži odobrenje suda ili odbora vjerovnika.

(59)

Kada koordinator smatra da ispunjavanje njegovih zadaća zahtijeva značajno povećanje troškova u usporedbi s početnom procjenom troškova te u bilo kojem slučaju kada troškovi prekorače 10 % procijenjenih troškova, koordinatoru bi sud koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine trebao odobriti prekoračenje tih troškova. Prije nego što donese odluku, sud koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine trebao bi upraviteljima u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju u postupku dati mogućnost da se očituju kako bi im omogućio da prenesu svoje primjedbe o prikladnosti zahtjeva koordinatora.

(60)

Za članove skupine društava koje ne sudjeluju u postupku koordinacije skupine, ovom bi se Uredbom također trebao osigurati alternativni mehanizam za postizanje usklađenog restrukturiranja skupine. Upravitelj u slučaju nesolventnosti imenovan za postupak koji se odnosi na člana skupine trgovačkih društava trebao bi moći zatražiti zastoj svake mjere koja se odnosi na realizaciju imovine u postupku koji je pokrenut u pogledu drugih članova skupine koji nisu podvrgnuti postupku koordinacije skupine. Takav bi zastoj trebalo biti moguće zatražiti samo ako je predstavljen plan restrukturiranja za članove dotične skupine, ako bi taj plan bio na dobrobit vjerovnika u postupku u odnosu na kojeg je zastoj zatražen i ako je zastoj potreban za osiguravanje pravilne provedbe plana.

(61)

Ova Uredba ne bi trebalo spriječiti države članice da uspostave nacionalna pravila kojima bi dopunile pravila o suradnji, komunikaciji i koordinaciji u vezi s nesolventnosti članova skupina trgovačkih društava utvrđena u ovoj Uredbi, pod uvjetom da područje primjene tih nacionalnih pravila bude ograničeno na nacionalnu nadležnost i da njihova primjena ne narušava učinkovitost pravila utvrđenih u ovoj Uredbi.

(62)

Pravila o suradnji, komunikaciji i koordinaciji u okviru nesolventnosti članova skupine trgovačkih društava predviđena ovom Uredbom trebala bi se primjenjivati samo na postupke u vezi s različitim članovima iste skupine trgovačkih društava koji su pokrenuti u više od jedne države članice.

(63)

Svaki vjerovnik koji ima stalno uobičajeno boravište, domicil ili statutarno sjedište u Uniji trebao bi imati pravo prijaviti svoje tražbine u svakom postupku u slučaju nesolventnosti koji je u tijeku u Uniji koji se odnosi na dužnikovu imovinu. Ovo bi se također trebalo primjenjivati i na porezna tijela i institucije socijalnog osiguranja. Ova Uredba ne bi trebala sprečavati upravitelja u slučaju nesolventnosti da prijavi tražbine u ime određene skupine vjerovnika, primjerice zaposlenika, ako je to predviđeno nacionalnim pravom. Međutim, kako bi se osigurao jednak položaj vjerovnika, raspodjela sredstava trebala bi biti usklađena. Svaki bi vjerovnik trebao imati mogućnost zadržati ono što je primio tijekom postupka u slučaju nesolventnosti, ali bi trebao imati pravo sudjelovanja u raspodjeli ukupne imovine u drugom postupku samo ako su vjerovnici s istim položajem dobili jednak dio svojih tražbina.

(64)

Ključno je da su vjerovnici koji imaju stalno boravište, domicil ili statutarno sjedište u Uniji obaviješteni o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti koji se odnosi na imovinu njihova dužnika. Radi osiguravanja brzog prijenosa informacija vjerovnicima Uredba (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (6) ne bi se trebala primjenjivati kada ova Uredba upućuje na obvezu obavještavanja vjerovnika. Korištenje standardnim obrascima dostupnim na svim službenim jezicima institucija Unije trebalo bi olakšati zadaću vjerovnika prilikom prijave tražbina u postupcima pokrenutim u drugoj državi članici. Posljedice nepotpunog podnošenja standardnog obrasca trebale bi biti predmetom nacionalnog prava.

(65)

Ova bi Uredba trebala osigurati neposredno priznavanje sudskih odluka u vezi s pokretanjem, vođenjem i okončanjem postupaka u slučaju nesolventnosti koji ulaze u njezino područje primjene te sudskih odluka donesenih u izravnoj vezi s takvim postupcima u slučaju nesolventnosti. Automatsko bi priznavanje trebalo stoga značiti da se učinci pripisani postupku na temelju prava države članice u kojoj su postupci pokrenuti protežu na sve ostale države članice. Priznanje sudskih odluka koje su donijeli sudovi država članica trebalo bi se temeljiti na načelu međusobnog povjerenja. U tom smislu, razlozi za nepriznavanje trebali bi biti smanjeni na najmanju potrebnu mjeru. Ovo je također osnova na kojoj se treba rješavati svaki spor između dva suda država članica koji se, oba, smatraju nadležnima za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti. Odluka suda koji prvi pokrene postupak trebala bi se priznavati u ostalim državama članicama, bez mogućnosti tih država članica da preispituju odluku tog suda.

(66)

Za pitanja koja pokriva, ova Uredba trebala bi propisivati jedinstvena pravila o sukobu zakona koja zamjenjuju, unutar njihovog područja primjene, nacionalna pravila međunarodnog privatnog prava. Osim ako nije drugačije određeno, mjerodavni pravo je pravo države članice u kojoj se pokreće postupak (lex concursus). Ovo pravilo međunarodnog privatnog prava treba jednako važiti i za glavni postupak u slučaju nesolventnosti i za lokalne postupke. Lex concurcus uređuje sve učinke postupka u slučaju nesolventnosti, postupovne kao i materijalne, na osobe i pravne odnose kojih se to tiče. Njime se određuju svi uvjete za pokretanje, vođenje i okončanje postupka u slučaju nesolventnosti.

(67)

Automatsko priznavanje postupka u slučaju nesolventnosti na koji se redovno primjenjuje pravo države članice u kojoj se postupak pokreće može se kositi s pravilima prema kojima se poduzimaju pravne radnje u ostalim državama članicama. Kako bi se zaštitila opravdana očekivanja i sigurnost radnji u državama članicama u kojima nisu pokrenuti postupci, trebalo bi osigurati cijeli niz izuzetaka od općeg pravila.

(68)

Postoji osobita potreba, u slučaju stvarnih prava, za pravilima kojima bi se odstupilo od prava države u kojoj se postupak pokreće, a zato što su takva prava od velike važnosti kod odobrenja kredita. Osnovu, važenje i opseg stvarnih prava trebalo bi stoga redovito određivati prema lex situs, te na njih ne bi trebalo utjecati pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Nositelju stvarnih prava trebalo bi stoga biti omogućeno dodatno jamstvo za ostvarivanje prava na izdvajanje ili odvojeno namirenje. Ako na imovini postoji stvarno pravo prema pravilima jedne države članice, lex situs, a glavni se postupak u slučaju nesolventnosti vodi u drugoj državi članici, upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti trebalo bi biti omogućeno da predloži pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u području nadležnosti gdje nastaju stvarna prava ako dužnik tamo ima poslovni nastan. Ako sekundarni postupak u slučaju nesolventnosti nije pokrenut, svaki višak od prodaje imovine na kojoj postoje stvarna prava trebao bi biti plaćen upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti.

(69)

Ovom Uredbom utvrđuje se nekoliko mogućnosti sudu da naloži zastoj pokretanja postupka ili zastoj ovršnog postupka. Takvi zastoji ne bi trebali utjecati na stvarna prava vjerovnika ili trećih stranaka.

(70)

Čak i ako prema pravu države članice u kojoj se pokreće postupak nije dozvoljena kompenzacija tražbina, vjerovnik bi ipak trebao imati pravo na kompenzaciju ako je to moguće prema pravu mjerodavnom za tražbinu nesolventnog dužnika. Na taj bi način kompenzacija služila kao jamstvo na temelju zakonskih odredaba na koje se vjerovnik kojega se to tiče može osloniti u vrijeme kada nastaje tražbina.

(71)

Postoji i potreba za posebnom zaštitom u slučaju platnih sustava i financijskih tržišta, na primjer u vezi sa sporazumima o zatvaranju pozicija i sporazumima o netiranju koji se nalaze u takvim sustavima, kao i na prodaju vrijednosnica i na jamstva osigurana za takve poslove koji su uređeni Direktivom 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (7). Jedino pravo koje je relevantno za takve transakcije trebalo bi biti ono koje se primjenjuje na dotični sustav ili tržište. Cilj tog prava je da, u slučaju nesolventnosti poslovnog partnera, spriječi mogućnost izmjene mehanizama za poslove plaćanja i namirenja koji su osigurani u sustavima plaćanja i kompenzacije ili na reguliranim financijskim tržištima država članica. Direktiva 98/26/EZ sadrži posebne odredbe koje imaju prednost pred općim pravilima utvrđenima u ovoj Uredbi.

(72)

S ciljem zaštite zaposlenika i radnih mjesta, posljedice postupka u slučaju nesolventnosti na nastavak ili okončanje radnog odnosa i prava i obveze svih strana u takvom odnosu trebale bi se urediti pravom koje se primjenjuje na relevantni ugovor o radu, u skladu s općim pravilima međunarodnog privatnog prava. Štoviše, u slučaju kada je za okončanje ugovora o radu potrebno odobrenje sudskog ili upravnog tijela, država članica u kojoj se nalazi poslovni nastan dužnika trebala bi zadržati nadležnost za izdavanje takvog odobrenja i u slučaju da u toj državi članici nije pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti. Sva druga pitanja u vezi s pravom o nesolventnosti, kao što su ona o tomu jesu li tražbine zaposlenika zaštićene pravima prvenstva i o statusu koji mogu imati ta prava prvenstva, trebalo bi odrediti pravom države članice u kojoj je postupak u slučaju nesolventnosti (glavni ili sekundarni) pokrenut osim u slučajevima kada je preuzeta obveza o izbjegavanju sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti u skladu s ovom Uredbom.

(73)

Pravo koje je mjerodavno za učinke postupka u slučaju nesolventnosti na sve parnice u tijeku ili arbitražne postupke u tijeku u vezi s imovinom ili pravom koji su dio dužnikove nesolvencijske mase trebalo bi biti pravo države članice u kojoj je parnica u tijeku ili u kojoj je mjesto arbitraže. Međutim to pravilo ne bi trebalo utjecati na nacionalna pravila o priznanju i ovrsi arbitražnih pravorijeka.

(74)

Kako bi se uzela u obzir posebna postupovna pravila u sudskim sustavima nekih država članica, trebalo bi predvidjeti fleksibilnost u odnosu na određena pravila ove Uredbe. U skladu s time upućivanja u ovoj Uredbi na obavijest koju izdaje sudsko tijelo države članice trebala bi uključivati, ako tako zahtijevaju postupovna pravila države članice, nalog tog sudskog tijela kojim se propisuje izdavanje obavijesti.

(75)

Iz poslovnih razloga, glavnina sadržaja odluke o pokretanju postupka trebala bi biti objavljena, na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti, u državi članici u kojoj se ne nalazi sud koji je tu odluku donio. Ako postoji poslovni nastan u dotičnoj državi članici, takva objava trebala bi biti obvezna. Međutim, objavljivanje ni u kom slučaju ne može biti preduvjet za priznavanje stranog postupka.

(76)

Od država članica trebalo bi zahtijevati objavu relevantnih informacija o prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti u javno dostupnom elektroničkim registru kako bi se unaprijedilo pružanje informacija relevantnim vjerovnicima i sudovima te spriječilo pokretanje paralelnih postupaka u slučaju nesolventnosti. Kako bi se vjerovnicima kojima je domicil u drugoj državi članici i sudovima koji se nalaze u drugoj državi članici olakšao pristup tim informacijama, ovom Uredbom osigurava se međusobna povezanost tih registara nesolventnosti putem europskog portala e-pravosuđe. Države članice trebale bi biti u mogućnosti objaviti relevantne informacije u nekoliko registara i trebalo bi biti moguće međusobno povezati više od jednog registra po državi članici.

(77)

Ovom Uredbom trebalo bi odrediti minimalnu količinu podataka koji se objavljuju u registrima nesolventnosti. Države članice ništa ne bi trebalo sprečavati da uključe dodatne informacije. Ako je dužnik pojedinac, u registrima nesolventnosti trebao bi biti naveden samo registracijski broj ako dužnik obavlja samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Taj registracijski broj trebao bi biti matični broj dužnikove poslovne ili profesionalne djelatnosti u trgovačkom registru, ako postoji.

(78)

Informacije o određenim aspektima postupka u slučaju nesolventnosti ključne su za vjerovnike, kao, primjerice, rokovi za prijavu tražbina ili za osporavanje odluka. Međutim, ovom Uredbom ne bi trebalo zahtijevati od država članica da izračunavaju te rokove na pojedinačnoj osnovi. Državama članicama trebalo bi biti dopušteno da ispune svoje obveze dodavanjem internetskih poveznica na portal e-pravosuđe gdje treba pružiti informacije o kriterijima za izračun tih rokova koje su same po sebi razumljive.

(79)

Kako bi se osigurala dovoljna zaštita informacija koje se odnose na pojedince koji ne obavljaju samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, države članice trebale bi biti u mogućnosti da pristup tim informacijama podvrgnu dodatnim kriterijima pretrage kao što su osobni identifikacijski broj dužnika, adresa, datum rođenja ili okrug nadležnog suda ili da uvjetuju pristup zahtjevom nadležnom tijelu ili provjerom legitimnog interesa.

(80)

Državama članicama također bi trebalo omogućiti da u svoje registre nesolventnosti ne uključe podatke o pojedincima koji ne obavljaju samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. U takvim slučajevima, države članice trebale bi osigurati da se relevantne informacije daju vjerovnicima u pojedinačnoj obavijesti i da postupak ne utječe na tražbine vjerovnika koji nisu primili te informacije.

(81)

Postoji mogućnost da neke od zainteresiranih osoba nemaju saznanja o pokrenutim postupcima u slučaju nesolventnosti, te postupaju u dobroj vjeri na način koji je protivan novonastalim okolnostima. Kako bi se zaštitile takve osobe koje, nemajući saznanja da su pokrenuti strani postupci, plaćanje izvrše dužniku umjesto stranom upravitelju u slučaju nesolventnosti, trebalo bi predvidjeti da takvo plaćanje ima učinak namirenja duga.

(82)

Kako bi se osigurali ujednačeni uvjeti za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (8).

(83)

Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i postupa se u skladu s načelima priznatima Poveljom Europske unije o temeljnim pravima. Posebno se ovom Uredbom nastoji promicati primjena članaka 8., 17. i 47. u vezi sa zaštitom osobnih podataka, pravom na vlasništvo odnosno pravom na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje.

(84)

Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9) te Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (10) primjenjuju se na obradu osobnih podataka u okviru ove Uredbe.

(85)

Ova Uredba ne dovodi u pitanje Uredbu Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 (11).

(86)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se radi stvaranja pravnog okvira za pravilno upravljanje prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(87)

U skladu s člankom 3. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Ujedinjena Kraljevina i Irska obavijestile su da žele sudjelovati u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(88)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te je ona ne obvezuje niti se na nju primjenjuje.

(89)

Izvršeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka te je on dostavio svoje mišljenje 27. ožujka 2013. (12),

(a)

dužniku je potpuno ili djelomično oduzeta imovina te je imenovan upravitelj u slučaju nesolventnosti;

(b)

imovina i poslovi dužnika podliježu nadzoru ili praćenju suda; ili

(c)

privremeni zastoj s pojedinim ovršnim postupkom koji je odobrio sud ili je do njega došlo po sili zakona kako bi se omogućili pregovori između dužnika i njegovih vjerovnika, pod uvjetom da se u postupcima u kojima je odobren zastoj predviđaju odgovarajuće mjere za zaštitu vjerovnikâ te, ako nije postignut dogovor, da prethode jednom od postupaka iz točke (a) ili (b).

(a)

osiguravajućih društava;

(b)

kreditnih institucija;

(c)

investicijskih društava i drugih društava, institucija i poduzetnika u mjeri u kojoj su oni obuhvaćeni izmijenjenom Direktivom 2001/24/EZ; ili

(d)

subjekata za zajednička ulaganja.

1.

„skupni postupak” znači postupak koji uključuje sve vjerovnike dužnika ili njihov znatan dio, pod uvjetom da u potonjem slučaju postupak ne utječe na tražbine vjerovnika koji u njega nisu uključeni;

2.

„subjekti za zajednička ulaganja” znači subjekti za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS) kako su definirani Direktivom 2009/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13) i alternativni investicijski fondovi (AIF) kako su definirani Direktivom 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća (14);

3.

„dužnik sa zadržanim ovlastima” znači dužnik u odnosu na kojeg je otvoren postupak u slučaju nesolventnosti koji ne mora nužno uključivati imenovanje upravitelja u slučaju nesolventnosti ili potpuni prijenos prava i obveza na upravitelja u slučaju nesolventnosti kako bi upravljao imovinom dužnika i gdje, dakle, dužnik zadržava u cijelosti ili barem djelomice kontrolu nad svojom imovinom i poslovima;

4.

„postupak u slučaju nesolventnosti” znači postupci navedeni u Prilogu A;

5.

„upravitelj u slučaju nesolventnosti” znači svaka osoba ili tijelo čija je funkcija, uključujući i na privremenoj osnovi:

Te osobe i tijela iz prvog podstavka navedeni su u Prilogu B;

6.

„sud” znači:

7.

„sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti” uključuje:

8.

„vrijeme pokretanja postupka” znači vrijeme kada sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti počinje proizvoditi učinke, bez obzira na to je li odluka konačna ili ne;

9.

„država članica u kojoj se nalazi imovina” znači u slučaju:

10.

„poslovni nastan” znači svako mjesto poslovanja gdje dužnik obavlja ili je obavljao u razdoblju od tri mjeseca prije prijedloga za otvaranjem glavnog postupka u slučaju nesolventnosti stalnu gospodarsku aktivnost koja uključuje ljudske resurse i imovinu;

11.

„lokalni vjerovnik” znači vjerovnik čije tražbine prema dužniku proizlaze iz poslovanja poslovne jedinice koja je smještena u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi središte glavnih interesa dužnika ili su s tom operacijom povezane;

12.

„strani vjerovnik” znači vjerovnik koji ima stalno boravište, domicil ili statutarno sjedište u državi članici koja nije država u kojoj je pokrenut postupak, uključujući porezna tijela i tijela socijalne skrbi država članica;

13.

„skupina trgovačkih društava” znači matično društvo i sva društva kćeri;

14.

„matično društvo” znači društvo koje kontrolira, bilo izravno ili neizravno, jedno ili više društava kćeri. Društvo koje priprema konsolidirana financijska izvješća – u skladu s Direktivom 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća (15) – smatra se matičnim društvom.

(a)

postupak u slučaju nesolventnosti prema stavku 1. ne može se pokrenuti zbog uvjeta propisanih pravom države članice na čijem se državnom području nalazi dužnikovo središte glavnih interesa; ili

(b)

pokretanje teritorijalnog postupka u slučaju nesolventnosti predloži:

(a)

dužnike protiv kojih se dozvoljava postupak u slučaju nesolventnosti s obzirom na njihovu sposobnost;

(b)

imovinu koja čini dio nesolvencijske mase i postupanje s imovinom koju dužnik pribavi ili koja je na njega prenesena nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(c)

ovlasti dužnika i upravitelja u slučaju nesolventnosti;

(d)

pretpostavke za kompenzaciju;

(e)

učinke postupka u slučaju nesolventnosti po važeće ugovore gdje je dužnik jedna od ugovornih stranaka;

(f)

učinke postupka u slučaju nesolventnosti na postupke pokrenute od strane pojedinačnih vjerovnika, s izuzetkom parnica koje su u tijeku;

(g)

tražbine koje će se prijaviti u vezi s dužnikovom nesolvencijskom masom i postupanje s tražbinama koje su nastale nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(h)

pravila koja uređuju prijavljivanje, provjeru i priznavanje tražbina;

(i)

pravila koja uređuju raspodjelu sredstava od realizacije imovine, razvrstavanje tražbina i prava vjerovnika koji su dobili djelomičnu naknadu nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti na temelju stvarnih prava ili kroz kompenzaciju;

(j)

uvjete i učinke okončanja postupka u slučaju nesolventnosti, posebno kod stečajne nagodbe;

(k)

prava vjerovnika nakon okončanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(l)

tko snosi troškove nastale tijekom postupka u slučaju nesolventnosti;

(m)

pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za vjerovnike.

(a)

pravo na raspolaganje imovinom ili davanje na raspolaganje te dobivanje naknade od sredstava ili prihoda od te imovine, posebno na temelju založnog prava ili hipoteke;

(b)

isključivo pravo na namirenje tražbine, posebno pravo u odnosu na tražbinu osiguranu založnim pravom ili ustupanjem tražbine na temelju jamstva;

(c)

pravo zahtijevanja imovine i/ili traženja naknade od strane onoga tko je posjeduje ili koristi suprotno željama ovlaštenika;

(d)

stvarno pravo na ovlašteno korištenje imovine.

(a)

pravo države članice koje je mjerodavno za te ugovore zahtijeva da se takav ugovor može raskinuti ili mijenjati samo uz odobrenje suda koji pokreće postupak u slučaju nesolventnosti; i

(b)

u toj državi članici nije pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.

(a)

pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut; i

(b)

pravo te države članice u relevantnom slučaju ne dopušta nikakva sredstva za osporavanje te radnje.

(a)

nepokretnom imovinom;

(b)

brodom ili zrakoplovom koji podliježu upisu u javni registar; ili

(c)

vrijednosnicama čije postojanje zahtijeva upis u registar utvrđen pravom,

(a)

datum pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)

sud koji pokreće postupak u slučaju nesolventnosti i referentni broj postupka, ako postoji;

(c)

vrstu pokrenutog postupka u slučaju nesolventnosti iz Priloga A i, ako je primjenjivo, sve relevantne podvrste takvog postupka koje su pokrenute u skladu s nacionalnim pravom;

(d)

temelji li se nadležnost za pokretanje postupka na članku 3. stavcima 1., 2. ili 4.;

(e)

ako je dužnik trgovačko društvo ili pravna osoba, naziv dužnika, matični broj, statutarno sjedište ili, ako nije isto, poštansku adresu;

(f)

ako je dužnik pojedinac, bez obzira na to provodi li samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, ime dužnika, matični broj, ako postoji, i poštansku adresu ili, gdje je adresa zaštićena, mjesto i datum rođenja dužnika;

(g)

ime, poštansku i elektroničku adresu upravitelja u slučaju nesolventnosti imenovanog u postupku, ako postoji;

(h)

rok za prijavu tražbina, ako postoje, ili upućivanje na kriterije za izračun tog roka;

(i)

datum zatvaranja glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, ako postoji;

(j)

sud pred kojim se odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti može osporiti i, gdje je to primjenjivo, rok unutar kojeg se odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti može osporiti u skladu s člankom 5. ili upućivanje na kriterije za izračun tog roka.

(a)

tehničku specifikaciju kojom se određuju metode komunikacije i razmjene informacija elektroničkim putem na osnovi postojeće specifikacije sučelja za sustav međusobne povezanosti registara nesolventnosti;

(b)

tehničke mjere kojima se osiguravaju minimalni sigurnosni standardi informacijske tehnologije za komunikaciju i distribuciju informacija unutar sustava međusobne povezanosti registara nesolventnosti;

(c)

minimalne kriterije za uslugu pretraživanja koju osigurava europski portal e-pravosuđe na temelju informacija utvrđenih u članku 24.;

(d)

minimalne kriterije za predstavljanje rezultata takvih pretraživanja na temelju informacija utvrđenih u članku 24.;

(e)

sredstva i tehničke uvjete dostupnosti usluga koje osigurava sustav međusobne povezanosti; i

(f)

pojmovnik koji sadrži osnovna objašnjenja nacionalnih postupaka u slučaju nesolventnosti popisanih u Prilogu A.

(a)

upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)

bilo koja druga osoba ili tijelo ovlašteno predložiti pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti na temelju prava države članice na čijem je državnom području predloženo pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

(a)

što je prije moguće jedni drugima proslijediti sve informacije koje mogu biti važne za druge postupke, posebno o napretku postignutom u prijavljivanju i potvrđivanju tražbina i svim mjerama usmjerenima prema spašavanju ili restrukturiranju dužnika ili okončanju postupka, pod uvjetom da su postignute odgovarajuće mjere za zaštitu povjerljivih informacija;

(b)

istražiti mogućnost restrukturiranja dužnika i, ako ta mogućnost postoji, koordinirati razradu i provedbu plana restrukturiranja;

(c)

koordinirati provođenjem realizacije ili korištenjem imovine i poslova dužnika; upravitelj u slučaju nesolventnosti iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti daje upravitelju u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti u ranoj fazi prigodu za podnošenje prijedloga o realizaciji ili korištenju imovine u sekundarnom postupku u slučaju nesolventnosti.

(a)

koordinaciju prilikom imenovanja upraviteljâ u slučaju nesolventnosti;

(b)

komunikaciju o informacijama bilo kojim sredstvima koje sud smatra primjerenima;

(c)

koordinaciju upravljanja i nadzora dužnikove imovine i poslova;

(d)

koordinaciju vođenja rasprava;

(e)

koordinaciju odobravanja protokola, prema potrebi.

(a)

upravitelj u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti surađuje i komunicira sa svakim sudom pred kojim je odlučivanje o prijedlogu za pokretanje sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti u tijeku ili koji je pokrenuo takav postupak;

(b)

upravitelj u slučaju nesolventnosti iz teritorijalnog ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti surađuje i komunicira sa sudom pred kojim je odlučivanje o prijedlogu za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti u tijeku ili koji je pokrenuo takav postupak; i

(c)

upravitelj u slučaju nesolventnosti iz teritorijalnog ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti surađuje i komunicira sa sudom pred kojim je odlučivanje o prijedlogu za pokretanje drugih teritorijalnih ili sekundarnih postupaka u slučaju nesolventnosti u tijeku ili koji je pokrenuo takav postupak,

(a)

na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)

po službenoj dužnosti, na zahtjev vjerovnika ili na zahtjev upravitelja u slučaju nesolventnosti iz sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti ako se ta mjera više ne čini opravdana, posebno što se tiče interesa vjerovnika iz glavnog postupka u slučaju nesolventnosti ili sekundarnog postupka u slučaju nesolventnosti.

(a)

ime, poštansku adresu, adresu elektroničke pošte, ako postoji, osobni identifikacijski broj, ako postoji, i bankovne podatke stranog vjerovnika iz stavka 1.;

(b)

iznos tražbine, navodeći glavnicu i, ako je primjenjivo, kamate te datum kad je nastala i datum kad je dospjela, ako su različiti;

(c)

ako se potražuju kamate, kamatnu stopu, podatak o tome jesu li kamate pravne ili ugovorne prirode, razdoblje za koje se potražuju kamate i kapitalizirani iznos kamata;

(d)

ako se potražuju troškovi koji su nastali prilikom dokazivanja tražbine prije pokretanja postupka, iznos i pojedinosti o tim troškovima;

(e)

prirodu tražbine;

(f)

je li zatražen status povlaštenog vjerovnika i osnovu te prijave;

(g)

poziva li se na stvarnopravno osiguranje ili zadržavanje prava vlasništva u odnosu na tražbinu i, ako to jest slučaj, koja je imovina obuhvaćena založnim pravom na koje se poziva, datum na koji je osiguranje odobreno i, kad je osiguranje upisano, referentni broj; te

(h)

traži li se kompenzacija i, ako je to slučaj, iznose međusobnih tražbina koje postoje na datum kad je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti, datum na koji su nastale i neto iznos zatražene kompenzacije.

(a)

što je moguće prije proslijediti jedni drugima bilo kakvu informaciju koja može biti važna za druge postupke, pod uvjetom da su postignute odgovarajuće mjere za zaštitu povjerljivih informacija;

(b)

razmotriti postoje li mogućnosti za koordinaciju upravljanja i nadzora poslova članova skupine koji su predmet postupka u slučaju nesolventnosti i, ako postoje, koordinirati takvo upravljanje i nadzor;

(c)

razmotriti postoje li mogućnosti za restrukturiranje članova skupine koji su predmet postupka u slučaju nesolventnosti i, ako postoje, koordinirati u pogledu prijedloga i pregovora o koordiniranom planu restrukturiranja.

(a)

koordinaciju prilikom imenovanja upravitelja u slučaju nesolventnosti;

(b)

komunikaciju o informacijama bilo kojim sredstvima koja sud smatra primjerenima;

(c)

koordinaciju upravljanja i nadzora imovine i poslova članova skupine;

(d)

koordinaciju vođenja rasprava;

(e)

koordinaciju odobravanja protokola, prema potrebi.

(a)

surađuje i komunicira sa svakim sudom pred kojim je u tijeku odlučivanje o prijedlogu za pokretanje postupka u odnosu na drugog člana iste skupine trgovačkih društava ili koji je pokrenuo takav postupak; i

(b)

može zatražiti informacije od tog suda koje se odnose na postupak koji se tiče drugog člana skupine ili tražiti pomoć u vezi s postupkom u kojem je imenovan,

(a)

očitovati se u svakom postupku pokrenutom u odnosu na bilo kojeg drugog člana iste skupine;

(b)

zatražiti zastoj svake mjere koja se odnosi na realizaciju imovine u postupku koji je pokrenut u pogledu bilo kojeg drugog člana iste skupine, pod uvjetom da:

(c)

zatražiti pokretanje postupka koordinacije skupine u skladu s člankom 61.

(a)

prijedlog osobe koja se treba imenovati koordinatorom skupine („koordinator”), pojedinosti o njezinoj prihvatljivosti na temelju članka 71., pojedinosti o njezinim kvalifikacijama i njezin pisani pristanak da djeluje kao koordinator;

(b)

nacrt predložene koordinacije skupine, a osobito razloge zbog kojih su ispunjeni uvjeti navedeni u članku 63. stavku 1.;

(c)

popis imenovanih upravitelja u slučaju nesolventnosti u vezi s članovima skupine te, prema potrebi, sudova i nadležnih tijela koji sudjeluju u postupku u slučaju nesolventnosti u vezi s članovima skupine;

(d)

nacrt procjene troškova predložene koordinacije skupine i procjenu udjela u tim troškovima koji treba platiti svaki član skupine.

(a)

da je pokretanje takvog postupka primjereno za olakšavanje učinkovitog upravljanja postupkom u slučaju nesolventnosti u vezi s različitim članovima skupine;

(b)

nijedan vjerovnik ni jednog člana skupine za kojeg se očekuje da će sudjelovati u postupku vjerojatno neće biti u financijski nepovoljnom položaju zbog uključivanja tog člana u takav postupak; te

(c)

predloženi koordinator ispunjava uvjete utvrđene u članku 71.

(a)

uključenju u postupak koordinacije skupine postupka u slučaju nesolventnosti u odnosu na koji je imenovan; ili

(b)

osobi koja se predlaže za koordinatora.

(a)

imenuje koordinatora;

(b)

odlučuje o nacrtu koordinacije; i

(c)

odlučuje o procjeni troškova i o udjelu koji trebaju platiti članovi skupine.

(a)

postojao prigovor uključenju postupka u slučaju nesolventnosti u postupak koordinacije skupine; ili

(b)

postupak u slučaju nesolventnosti u pogledu člana skupine pokrenut nakon što je sud pokrenuo postupak koordinacije skupine.

(a)

utvrdi da su zadovoljeni uvjeti iz članka 63. stavka 1. točaka (a) i (b), uzimajući u obzir fazu u kojoj se nalazi postupak koordinacije skupine u vrijeme podnošenja zahtjeva; ili

(b)

o tome se slože svi upravitelji u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju, podložno uvjetima iz njihovog nacionalnog prava.

(a)

određuje i izrađuje nacrt preporuka za koordinirano vođenje postupka u slučaju nesolventnosti;

(b)

predlaže plan koordinacije skupine kojim se utvrđuje, opisuje i preporučuje sveobuhvatan paket mjera koji je primjeren cjelovitom pristupu za rješavanje nesolventnosti članova skupine. Plan može posebno obuhvaćati prijedloge o:

(a)

očitovati se i sudjelovati u bilo kojem postupku pokrenutom u odnosu na bilo kojeg člana skupine, posebno prisustvovanjem na skupštinama vjerovnika;

(b)

posredovati u svakom sporu koji nastane između dva ili više upravitelja u slučaju nesolventnosti članova skupine;

(c)

predstaviti i objasniti svoj plan koordinacije skupine osobama ili tijelima kojima podnosi izvješće u skladu sa svojim nacionalnim pravom;

(d)

zatražiti informacije od bilo kojeg upravitelja u slučaju nesolventnosti u odnosu na bilo kojeg člana skupine kada te informacije jesu ili bi mogle biti korisne kod utvrđivanja i izrade nacrta strategija i mjera za koordinaciju postupaka; te

(e)

zatražiti na razdoblje do šest mjeseci zastoj postupka pokrenutog u pogledu bilo kojeg člana skupine, pod uvjetom da je takav zastoj nužan radi osiguranja ispravne provedbe plana i pod uvjetom da bi od njega imali koristi vjerovnici iz postupka za koji se zastoj traži; ili zatražiti ukidanje bilo kojeg postojećeg zastoja. Takav se zahtjev podnosi sudu koji je pokrenuo postupak za koji se zastoj traži.

(a)

obavješćuje bez odgode upravitelje u slučaju nesolventnosti koji sudjeluju; i

(b)

traži prethodno odobrenje suda koji je pokrenuo postupak koordinacije skupine.

(a)

koordinator djeluje na štetu vjerovnika člana skupine koji sudjeluje; ili

(b)

koordinator ne ispunjava svoje obveze iz ovog poglavlja.

(a)

Konvenciju između Belgije i Francuske o nadležnosti, valjanosti i izvršavanju odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Parizu 8. srpnja 1899.;

(b)

Konvenciju između Belgije i Austrije o stečaju, stečajnim nagodbama i obustavi plaćanja (s Dodatnim protokolom od 13. lipnja 1973.), potpisanu u Bruxellesu 16. srpnja 1969.;

(c)

Konvenciju između Belgije i Nizozemske o teritorijalnoj nadležnosti, stečaju i valjanosti i provedivosti odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Bruxellesu 28. ožujka 1925.;

(d)

Ugovor između Njemačke i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisan u Beču 25. svibnja 1979.;

(e)

Konvenciju između Francuske i Austrije o nadležnosti, priznavanju i izvršavanju odluka o stečaju, potpisanu u Beču 27. veljače 1979.;

(f)

Konvenciju između Francuske i Italije o provedivosti odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Rimu 3. lipnja 1930.;

(g)

Konvenciju između Italije i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisanu u Rimu 12. srpnja 1977.;

(h)

Konvenciju između Kraljevine Nizozemske i Savezne Republike Njemačke o međusobnom priznavanju i izvršavanju odluka i drugih izvršnih isprava u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Haagu 30. kolovoza 1962.;

(i)

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Belgije koja propisuje uzajamnu provedivost odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, s Protokolom, potpisanu u Bruxellesu 2. svibnja 1934.;

(j)

Konvenciju između Danske, Finske, Norveške, Švedske i Islanda o stečaju, potpisanu u Kopenhagenu 7. studenoga 1933.;

(k)

Europsku konvenciju o određenim međunarodnim vidovima stečaja, potpisanu u Istanbulu 5. lipnja 1990.;

(l)

Konvenciju između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Kraljevine Grčke o uzajamnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka, potpisanu u Ateni 18. lipnja 1959.;

(m)

Sporazum između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Austrije o uzajamnom priznavanju i izvršenju odluka izabranih sudova i poravnanja zaključenih pred izabranim sudovima u trgovačkim stvarima, potpisan u Beogradu 18. ožujka 1960.;

(n)

Konvenciju između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Italije o uzajamnoj pravosudnoj suradnji u građanskim i upravnim stvarima, potpisanu u Rimu 3. prosinca 1960.;

(o)

Sporazum između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Kraljevine Belgije o pravnoj suradnji u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beogradu 24. rujna 1971.;

(p)

Konvenciju između vlada Jugoslavije i Francuske o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Parizu 18. svibnja 1971.;

(q)

Sporazum između Čehoslovačke Socijalističke Republike i Helenske Republike o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Ateni 22. listopada 1980., koji je i dalje na snazi između Češke i Grčke;

(r)

Sporazum između Čehoslovačke Socijalističke Republike i Republike Cipra o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Nikoziji 23. travnja 1982., koji je i dalje na snazi između Češke i Cipra;

(s)

Ugovor između Vlade Čehoslovačke Socijalističke Republike i Vlade Republike Francuske o pravnoj pomoći i priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim, obiteljskim i trgovačkim stvarima, potpisan u Parizu 10. svibnja 1984., koji je i dalje na snazi između Češke i Francuske;

(t)

Ugovor između Čehoslovačke Socijalističke Republike i Talijanske Republike o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan u Pragu 6. prosinca 1985., koji je i dalje na snazi između Češke i Italije;

(u)

Sporazum između Republike Latvije, Republike Estonije i Republike Litve o pravnoj pomoći i pravnim odnosima, potpisan u Tallinnu 11. studenoga 1992.;

(v)

Sporazum između Estonije i Poljske o pružanju pravne pomoći i pravnim odnosima u građanskim, radnim i kaznenim stvarima, potpisan u Tallinnu 27. studenoga 1998.;

(w)

Sporazum između Republike Litve i Republike Poljske o pravnoj pomoći i pravnim odnosima u građanskim, obiteljskim, radnim i kaznenim stvarima, potpisan u Varšavi 26. siječnja 1993.;

(x)

Konvenciju o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima između Socijalističke Republike Rumunjske i Helenske Republike te njezin Protokol, potpisanu u Bukureštu 19. listopada 1972.;

(y)

Konvenciju o pravnoj pomoći u građanskim i trgovačkim stvarima između Socijalističke Republike Rumunjske i Francuske Republike, potpisanu u Parizu 5. studenoga 1974.;

(z)

Sporazum o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima između Narodne Republike Bugarske i Helenske Republike, potpisan u Ateni 10. travnja 1976.;

(aa)

Sporazum o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima između Narodne Republike Bugarske i Republike Cipra, potpisan u Nikoziji 29. travnja 1983.;

(ab)

Sporazum o uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim stvarima između Vlade Narodne Republike Bugarske i Vlade Francuske Republike, potpisan u Sofiji 18. siječnja 1989.;

(ac)

Ugovor o sudskoj pomoći u građanskim stvarima između Rumunjske i Češke Republike, potpisan u Bukureštu 11. srpnja 1994.;

(ad)

Ugovor o pravnoj pomoći i pravnim odnosima u građanskim stvarima između Rumunjske i Republike Poljske, potpisan u Bukureštu 15. svibnja 1999.

(a)

u bilo kojoj državi članici, u onoj mjeri u kojoj je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem proizlaze iz konvencije koju je ta država članica sklopila s jednom ili više trećih zemalja prije stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 1346/2000;

(b)

u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, u onoj mjeri u kojoj je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem i likvidacijom nesolventnih društava proizlaze iz dogovora s Commonwealthom koji postoje u vrijeme stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 1346/2000.

(a)

članka 86., koji se primjenjuje od 26. lipnja 2016.;

(b)

članka 24. stavka 1., koji se primjenjuje od 26. lipnja 2018.; i

(c)

članka 25., koji se primjenjuje od 26. lipnja 2019.