1.

Je li, radi očuvanja zaštite potrošača i korisnika i poštovanja sudske prakse koja je razvija, u skladu s pravom Unije, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (1), a osobito njezinim člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1., to što Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) u svojim presudama 44 do 49 od 23. siječnja 2019. kao nedvosmislen kriterij određuje da je u potrošačkim ugovorima o hipotekarnom kreditu nepoštena ona odredba o kojoj se nije pregovaralo i kojom se određuje da sve troškove ugovaranja hipotekarnog kredita treba snositi korisnik kredita, uz raspodjelu različitih iznosa uključenih u navedenu nepoštenu odredbu koja je proglašena ništavom, između banke kao pružatelja usluge i potrošača kao korisnika kredita, kako bi se ograničio povrat neopravdano plaćenih iznosa primjenom nacionalnog zakonodavstva?

Je li, radi očuvanja zaštite potrošača i korisnika i poštovanja sudske prakse koja je razvija, u skladu s pravom Unije, Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a osobito njezinim člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1., to što Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) logički tumači odredbu koja je ništava zbog svoje nepoštenosti ako njezino ukidanje i učinci ne utječu na mogućnost daljnjeg postojanja ugovora o kreditu osiguranog hipotekom?

2.

Nadalje, a u vezi s člankom 394. LEC-a kojim se utvrđuje objektivni kriterij uspjeha u pogledu postupovnih troškova, treba li smatrati da, ako se poništi nepoštena odredba o troškovima, ali su učinci navedene ništavosti ograničeni samo na gore navedenu raspodjelu troškova, to povrjeđuje načela djelotvornosti i načela neobvezatnosti prava Europske unije ako su djelomično prihvaćeni tužbeni zahtjevi i može li se tumačiti da time dolazi do obrnutog odvraćajućeg učinka te posljedičnog nepostojanja zaštite legitimnih interesa potrošačâ i korisnika?