1.

Treba li temeljna načela i pravila prava Unije (konkretno članak 4. stavak 3. UEU-a i obvezu ujednačenog tumačenja) tumačiti kako je to učinio Sud, osobito u presudi donesenoj u predmetu Köbler, na način da se odluka o odgovornosti suda države članice koji u zadnjem stupnju odlučuje presudom kojom se povrjeđuje pravo Unije može temeljiti isključivo na nacionalnom pravu ili na kriterijima utvrđenima nacionalnim pravom? U slučaju niječnog odgovora, treba li pri odlučivanju o odgovornosti „države” temeljna načela i pravila prava Unije, osobito tri kriterija koje je odredio Sud u predmetu Köbler, tumačiti na način da se ispunjenje uvjeta za odgovornost države članice za povredu prava Unije koju su počinili sudovi navedene države treba ocijeniti na temelju nacionalnog prava?

2.

Treba li temeljna pravila i načela prava Unije (konkretno članak 4. stavak 3. UEU-a i obvezu djelotvorne sudske zaštite), osobito presude Suda u području odgovornosti države članice, koje su donesene, među ostalim, u predmetima Francovich i dr., Brasserie du pêcheur i Factortame i Köbler, tumačiti na način da pravomoćnost presuda kojima se povrjeđuje pravo Unije i koje su donijeli sudovi države članice koji odlučuju u zadnjem stupnju isključuje utvrđivanje odgovornosti države članice za štetu?

3.

Treba li načela „djelotvornosti” i ekvivalentnosti, utvrđena u direktivama 89/665/EZ (1), 92/13/EZ (2) i 2007/66/EZ (3) te presudama Suda Kühne & Heitz, Kapferer, Impresa Pizzarotti te Transportes Urbanos y Servicios Generales, tumačiti na način da se stranka u okviru postupka revizije više ne može pozvati na ocjene iz presude Suda donesene na temelju prethodnog postupka koji je pokrenuo drugostupanjski sud u glavnom postupku, s obzirom na to da u potonjem postupku te ocjene nisu uzete u obzir, osobito ako je sud države članice koji odlučuje u zadnjem stupnju odbio žalbu podnesenu protiv presude donesene u glavnom postupku na temelju okolnosti da se stranka nije pravodobno pozvala na ocjene iz presude Suda?

4.

Treba li direktive navedene u trećem prethodnom pitanju, sudsku praksu Suda osobito uspostavljenu presudama Impresa Pizzarotti (C-213/13), Kapferer (C-234/04), Kühne & Heitz (C-453/00) te Transportes Urbanos y Servicios Generales (C-118/08), koje se odnose na prihvaćanje zahtjeva za reviziju, te temeljna načela koja je Sud utvrdio u predmetima C-470/99, C-327/00 i C-241/06 u pogledu rokova utvrđenih u nacionalnom pravu za pokretanje postupaka pravne zaštite koji se odnose na sklapanje ugovora o javnoj nabavi, tumačiti na način da nacionalni sudovi pravilno postupaju kada ne uzimaju u obzir, s obzirom na to da se stranka u drugostupanjskom postupku nepravodobno na nju pozvala, presudu Suda donesenu na zahtjev drugostupanjskog suda u postupku za koji je nadležan ili presudu Suda čija verzija na službenom jeziku države članice nije bila dostupna do drugog stupnja, i kada ipak odbiju zahtjev za reviziju koji je ta stranka podnijela navodeći presude Suda na koje se pozvala, a da pritom nisu uzeli u obzir ni te presude ni relevantne činjenice na kojima su se one temeljile?

5.

Treba li direktive navedene u trećem prethodnom pitanju i sudsku praksu Suda osobito uspostavljenu presudama Impresa Pizzarotti (C-213/13), Kapferer (C-234/04), Kühne & Heitz (C-453/00) te Transportes Urbanos y Servicios Generales (C-118/08) tumačiti na način da, u slučaju u kojem se stranka u postupku poziva na presudu Suda u predmetu Kempter (C-2/06) – u skladu s kojom nije potrebno pozivati se na presude Suda, s obzirom na to da ih sud treba primjenjivati po službenoj dužnosti – nacionalni sudovi pravilno postupaju kada ne uzimaju u obzir presude Suda oslanjajući se na nacionalna postupovna pravila i djelujući protivno utvrđenom u presudi [Kempter], na način da se ta okolnost uopće ne navodi u odluci kojom se završava postupak ili u njezinu obrazloženju, i kada ipak odbiju zahtjev za reviziju koji je ta stranka podnijela navodeći presude Suda na koje se pozvala, a da pritom nisu uzeli u obzir ni te presude ni relevantne činjenice na kojima su se one temeljile?

6.

Treba li zahtjev o postojanju dovoljno ozbiljne povrede, utvrđen u presudama Köbler i Traghetti del Mediterraneo, tumačiti na način da takve povrede nema kada sud koji odlučuje u zadnjem stupnju, otvoreno povrjeđujući ustaljenu i do najmanjih detalja citiranu sudsku praksu Suda – uz oslanjanje na različita pravna mišljenja – odbije zahtjev za reviziju, a da se pritom uopće ne pozove na tu sudsku praksu i da uopće ne obrazloži tu odluku u odnosu na pravo Unije te da očito ne ispita ili sugerira nužnost upućivanja predmeta Sudu, iako se, kako bi se opravdala ta nužnost, također do najmanjih detalja citirala relevantna sudska praksa Suda? Uzimajući u obzir presudu Suda CILFIT (C-283/81), treba li nacionalni sud obrazložiti svoju odluku ako, ne primjenjujući obvezujuće pravno tumačenje Suda, odbije zahtjev za reviziju i u tom pogledu bez obrazloženja ne uputi zahtjev za prethodnu odluku?

7.

Treba li načela djelotvorne sudske zaštite i ekvivalentnosti iz članka 19. i članka 4. stavka 3. UEU-a, slobodu poslovnog nastana i pružanja usluga iz članka 49. UFEU-a, Direktivu Vijeća 93/37/EEZ o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, kao i direktive 89/665/EEZ, 92/13/EEZ i 2007/66/EZ, tumačiti na način da [im se ne protivi] to da nadležna tijela i sudovi očito ne poštuju primjenjivo pravo Unije i sustavno odbijaju tužiteljeve zahtjeve za pravnu zaštitu podnesene zbog toga što je bio isključen iz postupka javne nabave, za koje je potrebno sastaviti, ovisno o slučaju, brojne dokumente, što zahtijeva znatan utrošak vremena i novca ili sudjelovanje na raspravama, te to što se relevantnim propisima tužitelju uskraćuje mogućnost da od suda zatraži naknadu štete pretrpljene zbog nezakonitih mjera, iako je točno da u teoriji postoji mogućnost proglašavanja odgovornosti za štetu nastalu izvršavanjem sudačkih dužnosti?

8.

Treba li načela utvrđena u presudama Köbler, Traghetti del Mediterraneo i Saint Giorgio tumačiti na način da se ne može nadoknaditi šteta koja je nastala zato što sud države članice koji odlučuje u zadnjem stupnju, povrjeđujući ustaljenu sudsku praksu Suda, nije dopustio reviziju koju je stranka pravodobno zatražila i u okviru koje je mogla zahtijevati naknadu nastalih troškova?

9.

Ako na temelju nacionalnog prava treba dopustiti postupak revizije jer je Ustavni sud donio novu odluku i jer valja ponovno uspostaviti stanje ustavnosti, ne bi li isto tako – u skladu s načelom ekvivalentnosti i sadržajem presude Suda u predmetu Transportes Urbanos y Servicios Generales (C-118/08) – trebalo dopustiti postupak revizije kada u glavnom postupku nisu uzete u obzir, upućivanjem na odredbe nacionalnog prava u pogledu postupovnih rokova, presuda koju je Sud ranije donio u drugom predmetu, presuda koju je Sud donio na zahtjev suda u glavnom postupku i relevantne činjenice na kojima su se te presude temeljile?