—

Budući da je zahtjev upućen tijelu države članice i odnosio se na dokumente koji potječu iz te države, članak 5. Uredbe ne primjenjuje se. Samo upućivanje zahtjeva Komisiji od strane države članice na temelju članka 5. drugog podstavka Uredbe ne dovodi do nadležnosti Komisije, jer se taj zahtjev ne odnosi na dokumente koji potječu od Komisije. Čak i ako bi se članak 5. drugi podstavak Uredbe primjenjivao na zahtjev, članak 5. drugi podstavak ne može se tumačiti kao da ovlašćuje instituciju Unije da donese obvezujuću odluku o tom zahtjevu.

—

Pri donošenju odluke o pristupu dokumentu koji potječe iz Republike Poljske, Komisija se bila dužna savjetovati s tom državom na temelju članka 4. stavka 4. Uredbe, a što nije učinila. Pristup dokumentu koji potječe iz Republike Poljske u nedostatku prigovora iz članka 4. stavka 5. Uredbe trebao bi se odbiti samo u iznimnim okolnostima, koje nisu postojale u ovom predmetu.

—

Komisija nije ni na koji način dokazala svoju nadležnost za donošenje odluke u pobijanom dijelu, iako je tužitelj većinu svog potvrdnog zahtjeva posvetio pitanju nenadležnosti Komisije. Podaci s tim u svezi nisu izneseni u obrazloženju pobijane odluke, što je tužitelju onemogućilo da zaštiti svoja prava pred Općim sudom.

—

U slučaju da Opći sud utvrdi, suprotno tvrdnjama iz prvog tužbenog razloga, da članak 5. drugi podstavak Uredbe 1049/2001 treba shvatiti na način da upućivanje, od strane države članice, instituciji Unije dokumenta koji ta država posjeduje, ovlašćuje tu instituciju da donese obvezujuću odluku o tom zahtjevu, tužitelj tvrdi da se tako tumačeni članak 5. ne može osloniti na članak 15. stavak 3. UFEU-a ni na članak 255. UEZ-a kao na odgovarajući pravni temelj te je stoga ništavosti. Usto, tako shvaćena odredba nespojiva je s obrazloženjem Uredbe 1049/2001, što je čini ništavom s obzirom na članak 296. UFEU-a (članak 253. UEZ-a).