2.1.

Treba li državom nastanka štete (članak 4. stavak 1. Rim II) smatrati svaku državu na koju je usmjerena poslovna djelatnost tuženog poduzetnika tako da se pobijane odredbe trebaju ocjenjivati prema pravu države suda ako subjekt koji je ovlašten za podnošenje tužbe pobija primjenu tih odredbi u trgovini s potrošačima koji imaju prebivalište u toj državi?

2.2.

Postoji li očito jača veza (članak 4. stavak 3. Rim II) s pravom one države u kojoj tuženi poduzetnik ima svoje sjedište ako njegovi uvjeti poslovanja propisuju da se na ugovore koje on sklapa treba primjenjivati pravo te države?

2.3.

Vodi li takva odredba o izboru mjerodavnog prava iz drugih razloga do toga da ispitivanje pobijanih ugovornih odredbi treba provesti prema pravu one države u kojoj tuženi poduzetnik ima svoje sjedište?

4.1.

Je li odredba sadržana u Općim uvjetima poslovanja prema kojoj se na ugovor koji je u okviru elektroničke trgovine sklopljen između potrošača i poduzetnika sa sjedištem u drugoj državi članici treba primijeniti pravo države sjedišta tog poduzetnika nepoštena u smislu članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (3)?

4.2.

Podliježe li obrada osobnih podataka od strane poduzetnika koji u okviru elektroničke trgovine sklapa ugovore s potrošačima koji imaju prebivalište u drugim državama članicama, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (4), neovisno o pravu koje se inače primjenjuje, isključivo pravu države članice u kojoj se nalazi poslovni nastan poduzetnika koji provodi obradu ili je poduzetnik dužan poštovati propise o zaštiti podataka i onih država članica na koje je usmjerena njegova poslovna djelatnost?