1

Tužitelji, Scania AB, Scania CV AB i Scania Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: Scania DE), tri su pravna subjekta poduzetnika Scania (u daljnjem tekstu: Scania). Scania se bavi proizvodnjom i prodajom teških kamiona (težine veće od 16 tona) koji su namijenjeni za prijevoz na velike udaljenosti, distribuciju, prijevoz povezan s građevinskim djelatnostima i specijaliziranim poslovima.

2

Odlukom C(2017) 6467 final od 27. rujna 2017. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) (predmet AT.39824 – Kamioni) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), Europska komisija utvrdila je da su tužitelji povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u time što su od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. s pravnim subjektima poduzetnikâ [povjerljivo] ( 1 ), [povjerljivo], [povjerljivo], [povjerljivo] i [povjerljivo] bili uključeni u tajne dogovore o određivanju cijena, povećanju bruto cijena za kamione srednje težine i teške kamione u EGP‑u te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6 (članak 1. pobijane odluke). Komisija je poduzetnicima Scania AB i Scania CV AB zajednički i solidarno izrekla novčanu kaznu od 880523000 eura, od čega se poduzetnika Scania DE smatra solidarno odgovornim za plaćanje 440003282 eura (članak 2. pobijane odluke).

3

Dana 20. rujna 2010. [povjerljivo] podnio je zahtjev za oslobađanje od novčane kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji). Komisija je 17. prosinca 2010. odobrila uvjetno oslobađanje od novčane kazne [povjerljivo].

4

U razdoblju od 18. do 21. siječnja 2011. Komisija je provela pretrage, među ostalim, u prostorima tužiteljâ.

5

Dana 28. siječnja 2011. [povjerljivo] podnio je zahtjev za oslobađanje od novčane kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti o suradnji i, ako se on ne odobri, smanjenje novčane kazne u skladu s točkom 27. navedene obavijesti. U tome su ga slijedili [povjerljivo] i [povjerljivo].

6

Tijekom istrage Komisija je tužiteljima uputila, među ostalim, nekoliko zahtjeva za pružanje informacija na temelju članka 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2006, L 173, str. 108.).

7

Komisija je 20. studenoga 2014. pokrenula postupak predviđen člankom 11. stavkom 6. Uredbe br. 1/2003 protiv tužitelja i pravnih subjekata poduzetnika navedenih u točki 2. ove presude i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koju je dostavila svim tim subjektima, uključujući tužitelje.

8

Nakon dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, njezini su adresati imali uvid u spis Komisijine istrage.

9

Tijekom [povjerljivo], adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku neslužbeno su se obratili Komisiji, pri čemu su od nje zatražili da se predmet nastavi u okviru postupka nagodbe koji se predviđa člankom 10.a Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.). Komisija je odlučila pokrenuti postupak nagodbe nakon što svaki adresat obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku potvrdi da želi sudjelovati u razgovorima o uvjetima nagodbe.

10

U razdoblju od [povjerljivo] do [povjerljivo] održani su razgovori o uvjetima nagodbe između svakog adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i Komisije. Nakon tih razgovora neki adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku Komisiji su, svaki zasebno, podnijeli službeni zahtjev za nagodbu na temelju članka 10.a stavka 2. Uredbe br. 773/2004 (u daljnjem tekstu: stranke nagodbe). Tužitelji nisu podnijeli takav zahtjev.

11

Komisija je 19. srpnja 2016. na temelju članka 7. i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 donijela Odluku C(2016) 4673 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39824 – Kamioni) upućenu strankama nagodbe (u daljnjem tekstu: odluka o nagodbi).

12

Budući da su tužitelji odlučili da neće podnijeti službeni zahtjev za nagodbu, Komisija je nastavila istragu koja se odnosila na njih u okviru redovnog (nenagodbenog) postupka.

13

Nakon što su dobili uvid u spis, tužitelji su 23. rujna 2016. podnijeli pisani odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

14

Tužitelji su 18. listopada 2016. sudjelovali na saslušanju.

15

U skladu s točkom 111. svoje Obavijesti o najboljoj praksi za vođenje postupka u vezi s člancima 101. i 102. [UFEU‑a] (SL 2011., C 308, str. 6.), Komisija je 7. travnja 2017. Scaniji AB uputila dopis o činjenicama. Komisija je navedeni dopis o činjenicama 23. lipnja 2017. uputila i Scaniji CV AB te Scaniji DE.

16

Scania AB dostavila je 12. svibnja 2017. Komisiji svoje pisane primjedbe o dokazima priloženima dopisu o činjenicama koja su također odražavala stajališta Scanije CV AB i Scanije DE.

17

Komisija je 27. rujna 2017. donijela pobijanu odluku.

18

Komisija je započela pobijanu odluku prikazom, u uvodnim izjavama 22. do 50., strukture tržišta kamiona i mehanizma određivanja cijena u kamionskoj industriji, što uključuje i Scaniju.

19

Što se tiče strukture tržišta kamiona, Komisija ističe da se ono odlikuje visokim stupnjem transparentnosti i koncentracije, pri čemu stranke imaju nekoliko prilika godišnje da se sastanu i razgovaraju o situaciji na tržištu. Prema Komisijinu mišljenju, stranke su na temelju svih razmjena mogle imati preciznu predodžbu o konkurentskoj situaciji svake od njih (uvodne izjave 22. i 23. pobijane odluke).

20

Komisija ističe i da stranke, uključujući Scaniju, imaju društva kćeri na važnim nacionalnim tržištima koja djeluju kao distributeri njihovih proizvoda. Ti nacionalni distributeri imaju vlastitu mrežu ovlaštenih trgovaca (uvodna izjava 25. pobijane odluke). Komisija napominje da Scania prodaje svoje kamione preko nacionalnih distributera koji su društva kćeri koja su u njezinu stopostotnom vlasništvu u svim državama EGP‑a, osim u [povjerljivo]. Scanijini nacionalni distributeri kamione kupljene od uprave prodavali su ovlaštenim trgovcima koji su društva kćeri u njezinu stopostotnom vlasništvu ili neovisni poduzetnici. Komisija ističe da Scania u Njemačkoj ima [povjerljivo] ovlaštenih trgovaca koji su društva kćeri u njezinu stopostotnu vlasništvu (uvodna izjava 26. pobijane odluke).

21

Što se tiče mehanizma određivanja cijena, Komisija utvrđuje da on sadržava iste faze za sve stranke i općenito počinje u okviru prve faze kada uprava utvrđuje početni cjenik s bruto cijenama. Usto, prema Komisijinu mišljenju, u okviru druge faze transferne cijene određuju se za prodaju kamiona na različitim nacionalnim tržištima između uprave proizvođačâ i nacionalnih distributera koji su neovisni poduzetnici ili su u stopostotnom vlasništvu uprave. Osim toga, prema Komisijinu mišljenju, u okviru treće faze određuju se cijene koje ovlašteni trgovci plaćaju distributerima te, u okviru četvrte faze, konačna neto cijena koju plaćaju potrošači, a o kojoj su pregovarali ovlašteni trgovci ili sami proizvođači prilikom izravne prodaje ovlaštenim trgovcima ili važnim kupcima (uvodna izjava 38. pobijane odluke).

22

Komisija utvrđuje da, iako se konačna cijena koju plaćaju potrošači može razlikovati (primjerice zbog primjene različitih popusta na različite razine distribucijskog lanca), sve cijene primjenjive u svakoj fazi distribucijskog lanca proizlaze izravno (u slučaju transfernih cijena između uprave i distributera) ili neizravno (u slučaju cijene koju ovlašteni trgovac plaća distributeru ili cijene koju plaća krajnji kupac) iz početne bruto cijene. Prema Komisijinu mišljenju, tako se pokazuje da su početni cjenici s bruto cijenama koje je utvrdila uprava zajednička i temeljna sastavnica izračuna cijena primjenjivih u svakoj fazi nacionalnih distribucijskih lanaca u cijeloj Europi (uvodna izjava 38. pobijane odluke). Komisija pojašnjava da su sve stranke osim [povjerljivo] između 2000. i 2006. sastavile cjenike s bruto cijenama koji sadržavaju usklađene bruto cijene za cijeli EGP (uvodna izjava 40. pobijane odluke).

23

U uvodnim izjavama 41. do 50. pobijane odluke Komisija opisuje mehanizam određivanja cijena u Scaniji i sudionike uključene u to određivanje.

24

U skladu s tim opisom, Scanijina uprava utvrđuje cjenik s bruto cijenama franko tvornica (u daljnjem tekstu: FGPL) za sve različite dostupne dijelove kamiona (uvodna izjava 44. pobijane odluke). [povjerljivo].

25

Svaki Scanijin nacionalni distributer (primjerice Scania DE) pregovara sa Scanijinom upravom o „neto cijeni za distributera” (cijena koju distributer plaća upravi za svaki dio) na temelju FGPL‑a koji je primio. Neto cijena za distributera navedena je u dokumentu pod nazivom „RPU” u kojem se navodi razlika između FGPL‑a i neto cijene za distributera u pogledu popusta. Popuste dodijeljene distributeru utvrđuje [povjerljivo] u Scanijinoj upravi, ali o njima se razgovara i u okviru Odbora za odlučivanje o cijenama. Konačnu odluku o neto cijeni za Scanijina distributera donosi [povjerljivo] (uvodna izjava 45. pobijane odluke).

26

Usto, Scanijin nacionalni distributer dostavlja vlastiti cjenik s bruto cijenama (koji uključuje neto cijenu za distributera uvećanu za profitnu maržu) za sve različite dostupne dijelove kamiona Scanijinim ovlaštenim trgovcima na svojem području (uvodna izjava 46. pobijane odluke).

27

Scanijin ovlašteni trgovac pregovarat će s distributerom o „neto cijeni za ovlaštenog trgovca” koja se temelji na cjeniku s bruto cijenama za distributera koji je umanjen za znatan popust kojim raspolaže ovlašteni trgovac (uvodna izjava 47. pobijane odluke).

28

[povjerljivo].

29

Kupci koji kupuju kamione od Scanijinih ovlaštenih trgovaca plaćaju „cijenu za kupce”. „Cijena za kupce” sastoji se od neto cijene za ovlaštenog trgovca uvećane za profitnu maržu za ovlaštenog trgovca i eventualne troškove koji proizlaze iz individualizacije kamiona te umanjene s obzirom na popuste i promocije koji se nude kupcu (uvodna izjava 48. pobijane odluke). Komisija utvrđuje da će izmjena cijene u bilo kojoj fazi distribucijskog lanca imati ograničen učinak ili neće imati učinak na konačnu cijenu koju plaća potrošač (uvodna izjava 48. pobijane odluke).

30

Komisija utvrđuje da se FGPL primjenjuje na svjetskoj razini, dok se neto cijena za distributera i cjenik s bruto cijenama za distributera primjenjuju na području na kojem distributer posluje. Isto tako, cijena koju je dogovorio ovlašteni trgovac primjenjuje se na području na kojem posluje ovlašteni trgovac (uvodna izjava 49. pobijane odluke).

31

Uvodna izjava 50. pobijane odluke sadržava grafički prikaz različitih faza mehanizma određivanja cijena u Scaniji, kao što su opisane u točkama 24. do 29. ove presude. Tužitelji su taj grafički prikaz podnijeli tijekom upravnog postupka, a on ima sljedeći oblik:

32

U uvodnim izjavama 51. i 52. pobijane odluke Komisija ispituje utjecaj povećanja cijena na europskoj razini na cijene na nacionalnoj razini. U tom pogledu Komisija napominje da nacionalni distributeri proizvođačâ, kao što je Scania DE, nisu neovisni u određivanju bruto cijena i cjenika s bruto cijenama i da sve cijene koje se primjenjuju u svakoj fazi distribucijskog lanca do krajnjeg potrošača proizlaze iz paneuropskih cjenika s bruto cijenama koje utvrđuje uprava (uvodna izjava 51. pobijane odluke).

33

Prema Komisijinu mišljenju, iz toga slijedi da povećanje cijena u paneuropskom cjeniku s bruto cijenama, o kojem je odlučila uprava, određuje kretanje „neto cijene za distributera”, odnosno cijene koju distributer plaća upravi za kupnju kamiona. Stoga, prema Komisijinu mišljenju, prethodno navedeno povećanje bruto cijena o kojem je odlučila uprava utječe i na visinu bruto cijene za distributera, odnosno na cijenu koju ovlašteni trgovac plaća distributeru čak i ako se cijena za krajnjeg potrošača nije nužno izmijenila u istom omjeru ili se uopće nije izmijenila (uvodna izjava 52. pobijane odluke).

34

Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je Scania sudjelovala na tajnim sastancima i u tajnim kontaktima sa strankama nagodbe na različitim forumima i na različitim razinama koji su se razvijali tijekom vremena, dok su uključeni poduzetnici, ciljevi i predmetni proizvodi ostali isti (uvodna izjava 75. pobijane odluke).

35

Komisija je utvrdila tri razine tajnih kontakata.

36

Kao prvo, Komisija je utvrdila da je tijekom prvih godina počinjenja povrede visoko rukovodstvo stranaka u zabranjenom sporazumu razgovaralo o svojim planovima u području cijena, budućih povećanja bruto cijena, katkad i o kretanju potrošačkih neto cijena, a ponekad se dogovorilo oko povećanja svojih bruto cijena. Komisija je u pobijanoj odluci tu razinu tajnih kontakata nazvala „razina upravnih tijela” (top management). Komisija je dodala da su se tijekom sastanaka na razini upravnih tijela stranke u zabranjenom sporazumu usto dogovorile o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja modela kamiona u skladu s normama emisije Euro 3 do Euro 5 i u određenim je prilikama dogovoreno da se predmetne tehnologije neće uvesti prije određenog datuma (uvodna izjava 75. pobijane odluke). Komisija je utvrdila da su se sastanci na razini upravnih tijela održavali između 1997. i 2004. (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke).

37

Kao drugo, Komisija je utvrdila da je srednje rukovodstvo uprave stranaka zabranjenog sporazuma tijekom određenog razdoblja i istodobno sa sastancima na razini upravnih tijela održavalo dogovore koji su, osim razmjene tehničkih informacija, uključivali i razmjene informacija o cijenama i povećanju bruto cijena. Komisija je u pobijanoj odluci tu razinu tajnih kontakata nazvala „niža razina uprave” (lower headquarters level) (uvodna izjava 75. pobijane odluke). Komisija je utvrdila da su se sastanci na nižoj razini uprave održavali između 2000. i 2008. (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke).

38

Kao treće, Komisija je utvrdila da su nakon uvođenja eura i nakon što su gotovo svi proizvođači kamiona uveli cjenike s bruto cijenama na europskoj ljestvici stranke zabranjenog sporazuma nastavile sustavno usklađivati svoje planove u pogledu budućih cijena posredstvom svojih njemačkih društava kćeri. Komisija je u pobijanoj odluci tu razinu tajnih kontakata nazvala sastanci „na njemačkoj razini” (German level meetings). Komisija je pojasnila da su se predstavnici njemačkih društava kćeri na isti način kao i tijekom kontakata ostvarenih prvih godina zabranjenog sporazuma dogovarali o budućim povećanjima bruto cijena te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 5 i Euro 6. Izmjenjivali su i druge osjetljive poslovne informacije (uvodna izjava 76. pobijane odluke). Komisija je utvrdila da su se sastanci na njemačkoj razini održavali od 2004. (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke).

39

Komisija je smatrala da dokazi u pisanom obliku iz spisa dokazuju da se prethodno navedeni kontakti odnose na:

40

Komisija je istaknula da su stranke sudjelovale u multilateralnim kontaktima na različitim razinama i da su ponekad imale zajedničke kontakte i sastanke na različitim razinama. Prema Komisijinu mišljenju, ti su kontakti međusobno povezani svojim sadržajem, datumom, otvorenim upućivanjem jednih na druge i međusobnom razmjenom dobivenih informacija (uvodna izjava 213. pobijane odluke).

41

Komisija je smatrala da su te aktivnosti činile oblik usklađivanja i suradnje kojim su stranke svjesno zamijenile rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom. Prema Komisijinu mišljenju, predmetno ponašanje ima oblik sporazuma ili usklađenog djelovanja prema kojem konkurentni poduzetnici nisu samostalno određivali komercijalnu politiku koju su namjeravali provoditi na tržištu, nego su zapravo uskladili svoje ponašanje u području cijena izravnim kontaktom te su sudjelovali u usklađenom odgađanju uvođenja tehnologija (uvodna izjava 214. pobijane odluke). Ona je smatrala da je sustavno sudjelovanje u tajnim kontaktima stvorilo okruženje međusobnog razumijevanja cjenovne politike stranaka (uvodna izjava 215. pobijane odluke).

42

Komisija je istaknula da je Scania redovito sudjelovala na različitim oblicima koluzivnog ponašanja tijekom cijelog trajanja povrede i zaključila je da povreda u kojoj je sudjelovala Scania ima oblik sporazuma i/ili usklađenog djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (uvodna izjava 229. pobijane odluke).

43

Komisija je istaknula da je cilj protutržišnog ponašanja u ovom slučaju bilo ograničavanje tržišnog natjecanja (uvodna izjava 236. pobijane odluke).

44

Prema Komisijinu mišljenju, glavni aspekt svih sporazuma i usklađenih djelovanja koji bi se mogli kvalificirati kao ograničavanje tržišnog natjecanja sastoji se od usklađivanja cijena i povećanja bruto cijena kontaktiranjem u pogledu cijena, usklađivanja datuma i dodatnih troškova koji proizlaze iz uvođenja na tržište novih kamiona u skladu s normama za emisije te razmjene osjetljivih informacija u smislu tržišnog natjecanja (uvodna izjava 237. pobijane odluke).

45

Komisija je utvrdila da je Scania sudjelovala u tajnim kontaktima koji su opisani u točki 39. ove presude i da je cilj svih sporazuma i usklađenih djelovanja u kojima je sudjelovala bilo ograničavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a (uvodne izjave 238. i 239. pobijane odluke).

46

Komisija je smatrala da sporazumi i/ili usklađena djelovanja između Scanije i stranaka nagodbe predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu obuhvaćenu člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, kao i člankom 53. Sporazuma o EGP‑u za razdoblje od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Povreda se sastojala od tajnih dogovora u pogledu cijena i povećanja bruto cijena u EGP‑u za kamione srednje težine i teške kamione te u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6 (uvodna izjava 315. pobijane odluke).

47

Konkretnije, Komisija je smatrala da su stranke u okviru protutržišnih kontakata slijedile zajednički plan koji je imao jedinstveni protutržišni cilj i da je Scania znala ili je trebala znati za opće područje primjene i bitna obilježja mreže tajnih kontakata te je svojim djelovanjem namjeravala pridonijeti zabranjenom sporazumu (uvodna izjava 316. pobijane odluke).

48

Komisija je istaknula da se jedinstveni protutržišni cilj sastojao od ograničenja tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u. Taj je cilj postignut praksama kojima su se smanjile razine strateške neizvjesnosti među strankama u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena te vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša (uvodna izjava 317. pobijane odluke).

49

Komisija je smatrala da je zemljopisni doseg povrede obuhvaćao cijelo područje EGP‑a za cijelo razdoblje povrede (uvodna izjava 386. pobijane odluke).

50

Kao prvo, Komisija je uputila pobijanu odluku Scaniji CV AB i Scaniji DE, koje je smatrala izravno odgovornima za povredu u sljedećim razdobljima:

51

Kao drugo, Komisija je također utvrdila da je tijekom razdoblja od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Scania AB posjedovala, izravno ili neizravno, sve dionice Scanije CV AB, koja je pak posjedovala, izravno ili neizravno, sve dionice Scanije DE (uvodna izjava 411. pobijane odluke). Stoga je Komisija istaknula da je uputila pobijanu odluku i sljedećim subjektima koji se smatraju zajednički i solidarno odgovornima kao društva majke:

52

Komisija je zaključila da su adresati pobijane odluke subjekti Scania AB, Scania CV AB i Scania DE (uvodna izjava 413. pobijane odluke).

53

Komisija je u ovom slučaju primijenila Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni).

54

Kao prvo, što se tiče vrijednosti prihoda od prodaje, ona je izračunana na temelju prodaje teških kamiona koju su tužitelji ostvarili u EGP‑u (prilagođena je kako bi se uzele u obzir promjene područja EGP‑a) u 2010., posljednjoj punoj godini počinjenja povrede (uvodne izjave 429. do 431. pobijane odluke). Komisija je izračunala da ta vrijednost odgovara iznosu od [povjerljivo] eura.

55

S obzirom na visinu vrijednosti prihoda od prodaje koju su ostvarili tužitelji, Komisija je smatrala da se ciljevi odvraćanja i proporcionalnosti na kojima se temelji članak 23. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1/2003 mogu postići a da se ne primijeni ukupna vrijednost prodaje teških kamiona koju su tužitelji ostvarili u 2010. Stoga je, i u skladu s točkom 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, Komisija odlučila zadržati samo dio ukupne vrijednosti prihoda od prodaje radi izračuna novčane kazne, odnosno iznosa od [povjerljivo] eura (uvodne izjave 432. i 433. pobijane odluke). Komisija je naglasila da je postotak vrijednosti prihoda od prodaje koji je zadržala za Scaniju bio isti kao i postotak koji je zadržala za stranke nagodbe u odluci o nagodbi (uvodna izjava 432. in fine pobijane odluke).

56

Kao drugo, što se tiče težine povrede, Komisija je smatrala da s obzirom na, na prvom mjestu, činjenicu da su sporazumi o usklađivanju cijena po samoj svojoj prirodi navedeni među najtežim povredama u članku 101. UFEU‑a i članku 53. Sporazuma o EGP‑u, na drugom mjestu, okolnost da je tajni sporazum obuhvaćao cijelo područje EGP‑a i, na trećem mjestu, visok zajednički tržišni udio poduzetnika uključenih u zabranjeni sporazum (koji je iznosio više od 90 %), koeficijent težine povrede koji se primijenio u ovom slučaju (odnosno utvrđeni postotak vrijednosti prihoda od prodaje) iznosi 17 % (uvodne izjave 434. do 437. pobijane odluke).

57

Kao treće, uzimajući u obzir trajanje Scanijina sudjelovanja u povredi, Komisija je iznos iz točke 56. ove presude pomnožila s 14, pri čemu taj broj predstavlja broj godina tog sudjelovanja (uvodne izjave 438. do 439. pobijane odluke).

58

Kao četvrto, u skladu s točkom 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, Komisija je povećala osnovni iznos za dodatni iznos (ulazna naknada) od 17 % utvrđene vrijednosti prihoda od prodaje (uvodne izjave 440. do 441. pobijane odluke).

59

Komisija je na temelju tih izračuna zaključila da osnovni iznos novčane kazne iznosi 880523000 eura (uvodna izjava 442. pobijane odluke).

60

Komisija je smatrala da u ovom slučaju ne postoje otegotne ili olakotne okolnosti koje bi mogle izmijeniti osnovni iznos novčane kazne koja je izrečena Scaniji (uvodna izjava 444. pobijane odluke). Stoga je zaključila da konačan iznos novčane kazne iznosi 880523000 eura i da taj iznos ne prelazi najveći zakonski prag od 10 % Scanijina prihoda (uvodne izjave 445. do 447. pobijane odluke).

61

Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:

„Članak 1.

Dogovaranjem o cijenama i povećanju bruto cijena u EGP‑u za kamione srednje težine i teške kamione te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do 6, sljedeći pravni subjekti poduzetnika Scania povrijedili su članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u tijekom sljedećih razdoblja:

Članak 2.

Za povredu iz članka 1. izrečene su sljedeće novčane kazne:

880523000 eura zajednički i solidarno poduzetnicima Scania AB (publ) i Scania CV AB (publ), od čega se poduzetnik Scania DE smatra solidarno odgovornim [za] plaćanje 440003282 eura.

[…]”

62

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. prosinca 2017. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

63

Dopisom od 20. veljače 2019. tajništvo Općeg suda obavijestilo je stranke o zatvaranju pisanog dijela postupka.

64

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. ožujka 2019. tužitelji su podnijeli zahtjev za raspravu. Komisija nije u određenom roku zauzela stajalište o održavanju rasprave.

65

Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u deseto vijeće kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

66

Na temelju prijedloga suca izvjestitelja Opći sud (deseto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.

67

Na prijedlog desetog vijeća, Opći sud odlučio je, u skladu s člankom 28. Poslovnika, predmet uputiti proširenom sastavu suda.

68

U kontekstu zdravstvene krize povezane s bolesti COVID-19, odgođena je rasprava predviđena za 2. travnja 2020.

69

Budući da je jedan član desetog proširenog vijeća bio spriječen zasjedati, predsjednik Općeg suda imenovao je potpredsjednika Općeg suda da popuni deseto prošireno vijeće i time izvrši dužnost predsjednika tog vijeća.

70

Dopisom od 5. lipnja 2020. tužitelji su na temelju članka 66. Poslovnika zatražili da se određeni podaci iz izvješća o raspravi izostave za javnost. Dopisom od istog dana Komisija je na istoj osnovi zatražila da se za javnost izostave određeni podaci iz, među ostalim, izvješća o raspravi i presude kojom se završava postupak.

71

Dopisom od 5. lipnja 2020. Komisija je na temelju članka 109. stavka 2. Poslovnika zatražila da rasprava bude zatvorena za javnost. Tužitelji su 9. lipnja 2020. podnijeli svoja očitovanja na taj zahtjev.

72

Opći sud je 12. lipnja 2020. odlučio održati raspravu zatvorenu za javnost.

73

Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 18. lipnja 2020.

74

Tijekom rasprave Opći sud obavijestio je stranke da smatra da je za rješavanje glavnog postupka potrebno ispitati određene dokumente koji se navode u pobijanoj odluci.

75

Nakon pojašnjenja o sadržaju i pravnom statusu dokumenata navedenih u točki 74. ove presude koja je Komisija iznijela u dopisu od 23. lipnja 2020., Opći je sud rješenjem od 14. srpnja 2020. donio mjeru izvođenja dokaza i mjeru upravljanja postupkom kojima se od Komisije traži da podnese navedene dokumente. Komisija je postupila u skladu sa zahtjevom Općeg suda u određenom roku.

76

Usmeni dio postupka zatvoren je 26. listopada 2020.

77

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

78

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

79

Dopisom od 5. lipnja 2020. (vidjeti točku 70. ove presude) Komisija je zatražila da se u verziji pobijane odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti za javnost izostave, među ostalim, podaci za koje su je stranke nagodbe zatražile da ih izostavi. Što se tiče potonjih zahtjeva, Komisija je obavijestila Opći sud da su se stranke nagodbe obratile službeniku za usmene rasprave na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (SL 2011., L 275, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 295.) i da do tog datuma službenik za usmene rasprave još nije odlučio o prethodno navedenim zahtjevima stranaka nagodbe.

80

U okviru primjene članka 66. Poslovnika Opći sud treba uskladiti načelo objavljivanja sudskih odluka s pravom na zaštitu osobnih podataka i pravom na zaštitu poslovne tajne, uzimajući u obzir i pravo javnosti na pristup sudskim odlukama u skladu s načelima koja se propisuju člankom 15. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. listopada 2020., Broughton/Eurojust, T‑87/19, neobjavljenu, EU:T:2020:464, t. 49.).

81

U okviru tog usklađivanja, što se tiče verzije ove presude koja nije klasificirana oznakom tajnosti, Opći sud u ovom je slučaju odlučio anonimizirati imena fizičkih osoba i prikriti imena pravnih osoba koje nisu tužitelji. Odlučio je izostaviti i određene podatke koji se odnose, među ostalim, na mehanizam određivanja cijena u Scaniji te na izračun novčane kazne koja joj je izrečena, pri čemu to izostavljanje ne utječe na razumijevanje verzije presude koja nije klasificirana oznakom tajnosti.

82

Suprotno tomu, Opći sud odlučio je da u verziji presude koja nije klasificirana oznakom tajnosti neće prikriti podatke iz zahtjevâ stranaka nagodbe upućenih Komisiji (vidjeti točku 79. ove presude). Naime, neki od tih podataka mogu se zaključiti iz sadržaja dokumenata koji su objavljeni na internetskoj stranci Glavne uprave za tržišno natjecanje Komisije i stoga su javno dostupni. Određeni drugi podaci samo predstavljaju pravnu kvalifikaciju ponašanja stranaka nagodbe i Scanije ili pružaju činjenična pojašnjenja tog ponašanja. Izostavljanje tih podataka utjecalo bi na razumijevanje presude Općeg suda u javnosti.

83

Okolnost na koju se poziva Komisija, prema kojoj službenik za usmene rasprave još nije odlučio o navedenim zahtjevima stranaka nagodbe, ne utječe na ocjenu Općeg suda. Naime, cilj je ocjene službenika za usmene rasprave utvrđivanje verzije pobijane odluke koja nije klasificirana oznakom tajnosti, a ocjena koju donosi Opći sud u okviru članka 66. Poslovnika odnosi se na utvrđivanje verzije presude koja nije klasificirana oznakom tajnosti. Prema tome, te dvije ocjene imaju različite ciljeve i Opći sud stoga treba postupati neovisno o tijeku postupka pred službenikom za usmene rasprave.

84

U prilog svojim zahtjevima tužitelji su istaknuli devet tužbenih razloga.

85

U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji ističu povredu prava obrane, načela dobre uprave i pretpostavke nedužnosti koja osobito proizlazi iz toga što je odluka o nagodbi donesena prije pobijane odluke. U okviru drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 48. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 27. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1/2003, tužitelji u biti prigovaraju Komisiji da im je uskratila pristup cjelovitim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje su podnijeli [povjerljivo] i [povjerljivo].

86

Treći, četvrti, peti, šesti i sedmi tužbeni razlog, koji se temelje, među ostalim, na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u odnose se u biti na Komisijin zaključak da u ovom slučaju postoji jedinstvena i trajna povreda te njezino pripisivanje Scaniji.

87

U okviru osmog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u te članka 25. Uredbe br. 1/2003, tužitelji prigovaraju Komisiji da im je izrekla novčanu kaznu za ponašanje koje podliježe zastari, pri čemu u svakom slučaju nije uzela u obzir činjenicu da navedeno ponašanje nije bilo trajno.

88

Deveti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti i načela jednakog postupanja u pogledu iznosa novčane kazne. Tužitelji na temelju tog tužbenog razloga podredno traže od Općeg suda i da smanji iznos novčane kazne u skladu s člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003.

89

U prilog prvom tužbenom razlogu tužitelji u biti ističu da se odluka o nagodbi i pobijana odluka, koje su donesene na temelju istih prigovora istaknutih u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja je upućena strankama nagodbe i tužiteljima, odnose na isti navodni zabranjeni sporazum te se obje oslanjaju na iste činjenice i dokaze.

90

Polazeći od te pretpostavke, kao prvo, tužitelji tvrde da se donošenjem pobijane odluke povređuju njihova prava obrane kako su zajamčena člankom 48. stavkom 2. Povelje i člankom 27. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1/2003 s obzirom na to da je Komisija u odluci o nagodbi provela pravnu kvalifikaciju činjenica i da je kvalificirala kao povredu ponašanje u kojem je Scania sudjelovala prije nego što je imala mogućnost učinkovito izvršiti svoja prava obrane.

91

Kao drugo, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila svoju obvezu da provede savjesno i nepristrano ispitivanje koje proizlazi iz načela dobre uprave kako je zajamčeno člankom 41. stavkom 1. Povelje jer, s obzirom na to da je odluku o nagodbi donijela prije pobijane odluke, više nije mogla dokazati nepristranost i objektivno ocijeniti dokaze i argumente koje je Scania istaknula u okviru postupka u kojem je donesena pobijana odluka.

92

Tužitelji dodaju da u tim okolnostima čak ni cjelovito ispitivanje dokaza koje provodi Opći sud, a na koje se oslanja Komisija i koji se nalaze u njezinu spisu, ne može ispraviti tako počinjenu povredu članka 41. stavka 1. Povelje.

93

Kao treće, tužitelji tvrde da je u pobijanoj odluci počinjena povreda pretpostavke nedužnosti čije je poštovanje zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Povelje. Konkretnije, oni tvrde da se u odluci o nagodbi utvrđuje Komisijino konačno stajalište u pogledu istih činjenica kao što su one koje se navode u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i zaključuje da te činjenice, u čijem je izvršenju sudjelovala i Scania, predstavljaju povredu. Ta izjava nadilazi jednostavno pozivanje na Scanijinu eventualnu odgovornost i stoga predstavlja povredu prava na pretpostavku nedužnosti koje je Scania trebala ostvariti dok Komisija ne podnese dokaz o suprotnom.

94

Prema mišljenju tužiteljâ, kad bi se smatralo da povreda pretpostavke nedužnosti nije važna sve dok Komisiju ne dovede do donošenja „pogrešne” odluke, odnosno do odluke u kojoj se utvrđenje povrede valjano ne potkrepljuje dokazima, time bi se u praksi toj pretpostavci oduzeo njezin sadržaja ili njezin cilja jer ako bi tužitelj mogao dokazati da je odluka pogrešna, ne bi se trebao pozivatini na kakvu povredu pravičnosti postupka.

95

Tužitelji zaključuju da zbog donošenja odluke o nagodbi prije donošenja pobijane odluke Komisija nije mogla donijeti potonju odluku protiv Scanije potpuno nepristrano a da pritom nepopravljivo ne povrijedi njezino pravo na saslušanje i pretpostavku nedužnosti.

96

Komisija osporava argumente tužiteljâ i zahtijeva da se prvi tužbeni razlog odbije.

97

Najprije valja istaknuti da, kao što su to potvrdili tužitelji na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, oni u okviru prvog tužbenog razloga osporavaju „hibridnu” prirodu postupka koji primjenjuje Komisija, koji bi u predmetnim okolnostima doveo do navodnih povreda, odnosno do povrede pretpostavke nedužnosti, dužnosti nepristranosti i prava obrane Scanije koja se povukla iz postupka nagodbe. Konkretno, činjenica da je odluka o nagodbi donesena prije pobijane odluke otežava te povrede.

98

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 10.a Uredbe br. 773/2004, naslovljenim „Postupak nagodbe u kartelnim predmetima”, predviđa:

„1.   Nakon pokretanja postupka na temelju članka 11. stavka 6. Uredbe […] br. 1/2003, Komisija može odrediti rok u kojem se stranke mogu pismeno očitovati da su spremne sudjelovati u razgovorima o uvjetima nagodbe s ciljem mogućeg predlaganja ponuda za nagodbu. Komisija nije obvezna u obzir uzeti odgovore koje zaprimi nakon isteka tog roka.

[…]

2.   Komisija može stranke koje sudjeluju u razgovorima o uvjetima nagodbe obavijestiti o:

[…]

Ako rasprave o nagodbi napreduju, Komisija može odrediti rok unutar kojeg se stranke mogu obvezati da će u skladu s postupkom nagodbe podnijeti prijedloge za nagodbu, u kojima će navesti rezultate rasprava o nagodbi i priznati svoje sudjelovanje u povredi članka 101. [UFEU‑a] te svoju odgovornost. […] Prije nego što Komisija odredi rok za podnošenje prijedloga za nagodbu, zainteresiranim strankama se na njihov zahtjev pravovremeno mogu otkriti informacije iz prvog podstavka. Komisija nije obvezna uzeti u obzir prijedloge za nagodbu primljene nakon isteka tog roka. […]

3.   Kada obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja se dostavlja strankama odražava sadržaj ponuda za nagodbu stranaka, pisani odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koji šalju stranke u postupku, mora, u okviru roka koji je zadala Komisija, potvrditi da obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja im je upućena, odražava sadržaj njihovih ponuda za nagodbu. Komisija tada može nastaviti s donošenjem Odluke na temelju članka 7. i članka 23. Uredbe […] br. 1/2003 nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom za ograničavajuća djelovanja i vladajuće položaje na temelju članka 14. Uredbe […] br. 1/2003.

4.   Komisija može odlučiti u bilo kojem trenutku tijekom postupka posve prekinuti razgovore o uvjetima nagodbe u određenom predmetu ili u odnosu na jednu ili više uključenih stranka, ako smatra da učinkovitost u postupku nije vjerojatno ostvariva.”

99

Najprije valja istaknuti da se toj odredbi ne protivi mogućnost da Komisija primjenjuje „hibridni” postupak u okviru primjene članka 101. UFEU‑a i da se njome ne isključuje ta mogućnost.

100

Osim toga, Opći sud već je priznao da je Komisija mogla pribjeći takvom „hibridnom” postupku i primijeniti postupak nagodbe u pogledu poduzetnika koji podnose prijedloge nagodbe dok je provodila postupak koji je uređen općim odredbama Uredbe br. 773/2004, a ne odredbama kojima se uređuje postupak nagodbe u pogledu poduzetnika koji ne žele podnijeti takve prijedloge nagodbe (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 70., 71. i 104., koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 12. siječnja 2017., Timab Industries i CFPR/Komisija, C‑411/15 P, EU:C:2017:11, t. 119. i 136.).

101

Usto, Opći sud također je potvrdio mogućnost da Komisija donese, kao prvo, odluku o nagodbi u pogledu stranaka koje su se odlučile nagoditi i, kao drugo, odluku u redovnom postupku u pogledu stranaka koje su odlučile da se neće nagoditi, ali pod uvjetom da poštuje načelo pretpostavke nedužnosti, osobito kada donošenje odluke o nagodbi ne zahtijeva utvrđivanje odgovornosti stranke koja ne sudjeluje u nagodbi (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija, T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 265. do 268., koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584).

102

Kao što to tvrdi Komisija, odgađanje ili odustajanje od bilo kojeg postupka nagodbe zato što se jedan od predmetnih poduzetnika, kao što je to u ovom slučaju Scania, povukao iz tog postupka bilo bi protivno cilju koji se nastoji postići postupkom nagodbe, kako je utvrđen u uvodnoj izjavi 4. Uredbe Komisije (EZ) br. 622/2008 od 30. lipnja 2008. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 773/2004 o provođenju postupaka nagodbe u kartelnim predmetima (SL 2008., L 171, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 243.), a to je osigurati brže i učinkovitije vođenje predmeta s poduzetnicima koji su se odlučili za nagodbu. Međutim, poštovanjem navedenog cilja ne smije se dovesti u pitanje zahtjeve povezane s poštovanjem načela pretpostavke nedužnosti i dužnosti nepristranosti.

103

Na temelju okolnosti ovog slučaja koje su tužitelji istaknuli na raspravi, odnosno činjenice da je cjelovita obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bila upućena svim strankama i da su one dobile potpuni uvid u istražni spis ne može se, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, zaključiti da se takav cilj brzine i učinkovitosti nije mogao postići jer je Komisija provedbu „hibridnog” postupka raspodijelila tijekom određenog vremenskog razdoblja. Naime, taj se cilj nastoji postići i drugim okolnostima koje su svojstvene postupku nagodbe, kao što je nedvosmisleno priznanje odgovornosti stranaka nagodbe za povredu, prihvaćanje ograničenog ostvarivanja njihovih prava obrane te raspon novčanih kazni (vidjeti Obavijest Komisije o vođenju postupaka nagodbe s ciljem donošenja odluka u skladu s člankom 7. i člankom 23. Uredbe br. 1/2003 u predmetima kartela (SL 2008., C 167, str. 1.) (Dopuna SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 6. (SL 2016., C 144, str. 23.)), točke 20. i 21.).

104

Stoga, suprotno onomu što u biti tvrde tužitelji, „hibridni” postupci u okviru primjene članka 101. UFEU‑a u kojima je donošenje odluke o nagodbi i odluke u redovnom postupku raspodijeljeno tijekom određenog vremenskog razdoblja, ne sadržavaju sami po sebi u svim okolnostima povredu pretpostavke nedužnosti, prava obrane ili dužnosti nepristranosti i nemaju za neizbježnu posljedicu povredu tih načela i prava, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 100. i 101. ove presude.

105

Iz toga slijedi da Komisija može provesti takav „hibridni” postupak donošenjem odluke o nagodbi prije pobijane odluke, pod uvjetom da osigura puno poštovanje tih načela i prava.

106

Stoga valja ispitati je li Komisija u predmetnim okolnostima poštovala pretpostavku nedužnosti i svoju dužnost nepristranosti u pogledu Scanije, kao i njezina prava obrane.

107

Tužitelji svoje prigovore prvog tužbenog razloga prije svega temelje na pretpostavci prema kojoj se odluka o nagodbi i pobijana odluka temelje na istim činjenicama i istim dokazima. U tom pogledu upućuju na činjenice koje se odnose na ponašanja stranaka nagodbe, kao što su one navedene u točki 3. odluke o nagodbi, ali „nužno uključuju Scaniju”, tako da se krug poduzetnika čije je ponašanje pravno kvalificirano u odluci o nagodbi ne ograničava na adresate te odluke, nego uključuje i Scaniju. Tužitelji tvrde i da povreda načela pretpostavke nedužnosti proizlazi iz činjenice da su odluka o nagodbi i pobijana odluka donesene na temelju istih prigovora koji su istaknuti u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja je upućena strankama nagodbe i tužiteljima.

108

U tom pogledu, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela pretpostavke nedužnosti, valja podsjetiti na to da to načelo predstavlja opće načelo prava Unije koje je danas utvrđeno u članku 48. stavku 1. Povelje i koje se primjenjuje u postupcima o povredama pravila o tržišnom natjecanju mjerodavnih za poduzetnike zbog kojih se mogu izreći novčane kazne ili periodični penali (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija,C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 72. i 73. te navedenu sudsku praksu).

109

Članak 48. Povelje odgovara članku 6. stavcima 2. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju. Iz toga slijedi da u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje valja uzeti u obzir članak 6. stavke 2. i 3. EKLJP‑a za potrebe tumačenja članka 48. Povelje kao najniži prag zaštite i nadahnuti se sudskom praksom Europskog suda za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) koja se odnosi na članak 6. stavak 2. ESLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti), C‑377/18, EU:C:2019:670, t. 41. i 42.). Naime, članak 52. stavak 3. Povelje propisuje davanje pravima sadržanim u Povelji, a koja odgovaraju pravima koja jamči EKLJP, istog značaja i istog dosega kao pravima koja dodjeljuje navedena konvencija (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013.Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

110

Usto, valja istaknuti da je u presudi ESLJP‑a od 27. rujna 2011., A. Menarini Diagnostics S. R. L. protiv Italije (CE:ECHR:2011:0927JUD004350908, t. 39. do 44.), koja se odnosi na sankciju koju je izreklo talijansko tijelo nadležno za tržišno natjecanje zbog ponašanja protivnih pravilima tržišnog natjecanja jednakih onima za koje se odgovornost pripisuje tužiteljima, ESLJP procijenio da, s obzirom na visok iznos izrečene novčane kazne, sankcija pripada prema svojoj težini u kazneno područje. Međutim, ESLJP je također odlučio da se priroda upravnog postupka, kao što je onaj o kojem je riječ u toj presudi, može u nekoliko aspekata razlikovati od prirode kaznenog postupka u strogom smislu riječi. Iako te razlike ne mogu osloboditi države ugovornice njihove obveze poštivanja svih jamstava koja nudi kazneni aspekt članka 6. EKLJP‑a, one ipak mogu utjecati na način njihove primjene (ESLJP, 27. rujna 2011., A. Menarini Diagnostics S. R. L. protiv Italije, CE:ECHR:2011:0927JUD004350908, t. 62.; vidjeti u tom smislu i ESLJP, 23. studenoga 2006., Jussila protiv Finske, CE:ECHR:2006:1123JUD007305301, t. 43.).

111

Načelo pretpostavke nedužnosti podrazumijeva da se svaka optužena osoba smatra nedužnom dok joj se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. To načelo stoga zabranjuje bilo kakvo formalno utvrđenje, pa i bilo kakvu aluziju o odgovornosti optužene osobe za određenu povredu u konačnoj odluci ako toj osobi nisu bila osigurana sva jamstva koja se u pravilu dodjeljuju radi ostvarivanja prava obrane u okviru redovnog postupka u kojem se donosi odluka o meritumu (vidjeti presudu od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija, T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 257. i navedenu sudsku praksu, koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584).

112

U tom je pogledu ESLJP smatrao da preuranjeno utvrđivanje krivnje osumnjičenika u presudi koja je donesena protiv osumnjičenikâ protiv kojih se vodio zaseban kazneni postupak u teoriji može povrijediti i načelo pretpostavke nedužnosti (vidjeti ESLJP, 27. veljače 2014., Karaman protiv Njemačke, CE:ECHR:2014:0227JUD001710310, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

113

Prema mišljenju ESLJP‑a, načelo pretpostavke nedužnosti povrijeđeno je ako sudska odluka ili službena izjava koja se odnosi na okrivljenika sadržava jasnu izjavu u skladu s kojom je dotična osoba počinila predmetnu povredu premda nema pravomoćne osuđujuće presude. Taj je sud u tom kontekstu naglasio važnost, s jedne strane, terminoloških odabira pravosudnih tijela kao i posebnih okolnosti u kojima su oni izneseni i, s druge strane, prirode i konteksta postupka o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu ESLJP, 27. veljače 2014., Karaman protiv Njemačke, CE:ECHR:2014:0227JUD001710310, t. 63.).

114

ESLJP je priznao da je u složenim kaznenim postupcima koji se vode protiv nekoliko okrivljenika kojima se ne može suditi zajedno katkad nužno da nacionalni sud prilikom ocjenjivanja krivnje optuženikâ navede sudjelovanje trećih osoba protiv kojih će se možda kasnije voditi zasebni kazneni postupak. Međutim, taj je sud pojasnio da, ako je potrebno navesti činjenice o sudjelovanju trećih osoba, sud o kojem je riječ treba izbjeći iznošenje više informacija nego što je potrebno za analizu pravne odgovornosti osoba kojima se pred njime sudi. Usto, isti je sud naglasio da obrazloženje sudskih odluka treba biti sročeno na način da se izbjegne moguće preuranjeno izjašnjavanje o krivnji trećih osoba o kojima je riječ, koje može dovesti u pitanje pravično ispitivanje optužbi koje im se stavljaju na teret u zasebnom postupku (vidjeti u tom smislu ESLJP, 27. veljače 2014., Karaman protiv Njemačke, CE:ECHR:2014:0227JUD001710310, t. 64. i 65. te od 23. veljače 2016., Navalnyy i Ofitserov protiv Rusije, CE:ECHR:2016:0223JUD004663213, t. 99.).

115

Prema sudskoj praksi ESLJP‑a, povredu pretpostavke nedužnosti može počiniti sud, ali i druga tijela javne vlasti (vidjeti ESLJP, 15. ožujka 2011., Begu protiv Rumunjske, CE:ECHR:2011:0315JUD002044802, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

116

U ovom slučaju valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da nijedan odlomak odluke o nagodbi koji su istaknuli tužitelji ne sadržava upućivanje ili aludiranje na Scaniju, iz čega proizlazi da je Komisija u trenutku njezina donošenja već unaprijed utvrdila Scanijinu odgovornost u okviru povrede članka 101. UFEU‑a.

117

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na sadržaj uvodne izjave 4. odluke o nagodbi kojom se predviđa sljedeće:

„Komisija je 20. studenoga 2014. pokrenula postupak na temelju članka 11. stavka 6. Uredbe br. 1/2003 protiv adresata ove odluke i nekoliko subjekata drugog poduzetnika. Taj poduzetnik nije podnio prijedlog nagodbe na temelju članka 10.a stavka 2. Uredbe br. 773/2004. Na dan donošenja te odluke [o nagodbi] u tijeku je upravni postupak koji je pokrenut protiv tog poduzetnika na temelju članka 7. Uredbe br. 1/2003. Kako bi se otklonila svaka dvosmislenost, u ovoj odluci [o nagodbi] ne iznosi se nikakvo utvrđenje koje se odnosi na tog poduzetnika u pogledu povrede prava tržišnog natjecanja Europske unije.”

118

Stoga je Komisija u uvodnoj izjavi 4. odluke o nagodbi implicitno uputila na Scaniju, s jedne strane, kao na poduzetnika protiv kojeg je u tijeku upravni postupak na temelju članka 7. Uredbe br. 1/2003 i, s druge strane, time što je navela da se u odluci o nagodbi ne iznosi nikakav zaključak koji se odnosi na Scaniju u pogledu povrede prava tržišnog natjecanja Unije. Međutim, takvo upućivanje treba u najboljem slučaju kvalificirati kao oblik sumnje u Scanijinu odgovornost koju tek treba utvrditi, što ne predstavlja povredu pretpostavke nedužnosti (vidjeti u tom smislu i po analogiji ESLJP, 27. veljače 2014., Karaman protiv Njemačke, CE:ECHR:2014:0227JUD001710310, t. 63. i od 31. listopada 2017., Bauras protiv Litve, CE:ECHR:2017:1031JUD005679513, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

119

Kao drugo, iako postojanje takvog izričitog upućivanja u odluci o nagodbi na nepostojanje, u toj fazi, zaključka o Scanijinoj odgovornosti na temelju članka 101. UFEU‑a ipak dokazuje Komisijinu volju da ispuni svoju obvezu poštovanja načela pretpostavke nedužnosti, kako je utvrđena u sudskoj praksi ESLJP‑a (vidjeti u tom smislu ESLJP, 27. veljače 2014., Karaman protiv Njemačke, CE:ECHR:2014:0227JUD001710310, t. 67., 69. i 70. te od 31. listopada 2017., Bauras protiv Litve, CE:ECHR:2017:1031JUD005679513, t. 54.), odnosno da jasno navede da je Scania bila uključena u zaseban postupak koji je u tijeku i da njezina odgovornost još nije utvrđena u skladu sa zakonom (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti), C‑377/18, EU:C:2019:670, t. 45.), to upućivanje nije samo po sebi dovoljno da se isključi povreda tog načela, kao što je to Komisija priznala na raspravi.

120

Stoga, kako bi se provjerilo je li se poštovala pretpostavka nedužnosti, valja i analizirati obrazloženje odluke o nagodbi u cijelosti s obzirom na posebne okolnosti njezina donošenja kako bi se provjerilo da drugi dijelovi te odluke koji bi se mogli shvatiti na način da se njima preuranjeno utvrđuje Scanijina odgovornost za povredu prava tržišnog natjecanja Unije ne čine besmislenim izričito upućivanje na nepostojanje zaključka o njezinoj odgovornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti), C‑377/18, EU:C:2019:670, t. 46.).

121

U tom pogledu tužitelji upućuju na točku 3. odluke o nagodbi koja sadržava opis ponašanja adresata te odluke i, konkretnije, na određene odlomke u kojima je Komisija opisala ponašanja u kojima su, „među ostalim”, sudjelovali adresati te odluke (uvodne izjave 47. i 60. odluke o nagodbi).

122

Komisija je na raspravi tvrdila da ta upućivanja ne treba shvatiti kao da se implicitno odnose na Scaniju, čak ni ako se tumače u vezi s uvodnom izjavom 4. odluke o nagodbi. Tužitelji nisu podnijeli argumente kojima bi osporili to tumačenje uvodnih izjava 47. i 60. odluke o nagodbi.

123

U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je Komisija, time što je u odluci o nagodbi uputila na ponašanje, „među ostalim”, njezinih adresata, implicitno osobito uputila na Scaniju, takvo se upućivanje ne odnosi na Scanijinu odgovornost u predmetnoj povredi u smislu sudske prakse navedene u točki 111. ove presude, nego se, štoviše, odnosi na njezino sudjelovanje u određenim ponašanjima koja su utvrđena u pogledu stranaka nagodbe. Stoga ono ne predstavlja „jasnu” izjavu prema kojoj je Scania počinila predmetnu povredu u smislu sudske prakse navedene u točki 113. ove presude premda nema pravomoćne osuđujuće presude.

124

Naime, Komisija je u odluci o nagodbi provela, kao što to tvrdi, pravnu kvalifikaciju činjenica koju su adresati te odluke priznali kao povredu članka 101. UFEU‑a te je u točki 4. odluke o nagodbi donijela zaključke o odgovornosti za tu povredu samo u pogledu adresata odluke o nagodbi.

125

Međutim, tužitelji tvrde da povreda Scanijine pretpostavke nedužnosti proizlazi iz činjenice da se u odluci o nagodbi utvrđuje Komisijino konačno stajalište u pogledu istih činjenica kao što su one koje se navode u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i zaključuje da te činjenice, u čijem je izvršenju sudjelovala i Scania, predstavljaju povredu. Prema mišljenju tužitelja, ta izjava nadilazi jednostavno pozivanje na Scanijinu eventualnu odgovornost.

126

U tom pogledu valja istaknuti da su stranke nagodbe priznale činjenice iz odluke o nagodbi, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 3. te odluke.

127

Sama činjenica da su adresati odluke o nagodbi priznali da su sudjelovali u povredi i potvrdili da su krivi ne smije dovesti do implicitnog priznavanja Scanijine odgovornosti zbog njezina eventualnog sudjelovanja u istim činjenicama, čime se zaključci u pogledu stranaka nagodbe tako automatski pretvaraju de facto i de jure u neku vrstu Komisijine „prikrivene presude” u pogledu Scanije (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Pometon/Komisija, T‑433/16, EU:T:2019:201, t. 68.).

128

Međutim, činjenica da su stranke zabranjenog sporazuma koje su sudjelovale u postupku nagodbe priznale da su krive okolnost je koja se može odraziti na činjenice koje se odnose na sudjelovanje „drugog poduzetnika” za kojeg se sumnja da je sudjelovao u istom zabranjenom sporazumu, u ovom slučaju Scanije (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2019., Pometon/Komisija, T‑433/16, EU:T:2019:201, t. 92.; vidjeti u tom smislu i po analogiji ESLJP, 23. veljače 2016., Navalnyy i Ofitserov protiv Rusije, CE:ECHR:2016:0223JUD004663213, t. 103.). Stoga Komisija treba osigurati da se činjenice koje su priznale stranke nagodbe ne prihvate u pogledu stranke koja ne sudjeluje u tom postupku, kao što je Scania, a da se pritom ne provede cjelovito i odgovarajuće ispitivanje tijekom redovnog postupka s obzirom na argumente i dokaze koje je podnijela ta stranka (vidjeti u tom smislu i po analogiji ESLJP, 23. veljače 2016., Navalnyy i Ofitserov protiv Rusije, CE:ECHR:2016:0223JUD004663213, t. 103. do 105. i od 31. listopada 2017., Bauras protiv Litve, CE:ECHR:2017:1031JUD005679513, t. 53.).

129

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da se u okviru redovnog upravnog postupka, u odnosu na postupak nagodbe, predmetni poduzetnik i Komisija nalaze u takozvanoj situaciji „tabula rasa” u kojoj odgovornosti tek treba utvrditi. Stoga je Komisija prilikom donošenja odluke u pogledu Scanije nakon redovnog upravnog postupka, s jedne strane, bila obvezana isključivo obaviješću o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i, s druge strane, bila je obvezna uzeti u obzir, u skladu s načelom kontradiktornosti, sve relevantne okolnosti, uključujući sve informacije i sve argumente koje je Scania iznijela prilikom ostvarivanja svojeg prava na saslušanje, tako da je bila obvezna preispitati spis u pogledu tih elemenata (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 90., 96. i 107., koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 12. siječnja 2017., Timab Industries i CFPR/Komisija, C‑411/15 P, EU:C:2017:11, t. 119. i 136.).

130

Osim toga, pravna kvalifikacija činjenica koju je Komisija utvrdila u pogledu stranaka nagodbe sama po sebi ne pretpostavlja da Komisija nužno mora utvrditi istu pravnu kvalifikaciju činjenica u pogledu Scanije nakon završetka zasebnog postupka koji se na nju odnosi, kao što je to Komisija naglasila u uvodnoj izjavi 366. pobijane odluke i potvrdila na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda. Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse, ništa ne sprečava Komisiju da utvrdi da je na temelju članka 101. UFEU‑a jedna stranka koja sudjeluje u sporazumu ili usklađenom djelovanju odgovorna, a druga nije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2018., ABB/Komisija, T‑445/14, neobjavljenu, EU:T:2018:449, t. 177. do 179. i navedenu sudsku praksu).

131

Što se tiče tvrdnje tužiteljâ prema kojoj povreda pretpostavke nedužnosti proizlazi iz činjenice da se odluka o nagodbi i pobijana odluka temelje na istim dokazima, Komisija priznaje da postoji određeno preklapanje dokaza na koje se oslonila u objema odlukama.

132

Međutim, takvo preklapanje dokaza samo po sebi ne omogućuje zaključak da se pretpostavka nedužnosti u ovom slučaju nije poštovala. Naime, sama činjenica da se u objema odlukama oslonila na iste dokaze ni na koji način ne podrazumijeva zaključak koji je Komisija iz njih mogla izvesti u pogledu Scanijine odgovornosti.

133

Osim toga, kao što je to pravilno istaknula Komisija, iako se načelo pretpostavke nedužnosti protivi formalnom utvrđenju povrede ili bilo kakvoj aluziji na odgovornost tužiteljâ u odluci o nagodbi, s obzirom na to da se tužiteljima nisu osigurala sva uobičajena jamstva u svrhu ostvarivanja prava obrane u okviru donošenja te odluke, tim se načelom ne isključuje mogućnost oslanjanja na zajedničke dokaze pod uvjetom da tužitelji imaju priliku osporavati pred sudovima Unije utvrđenja koja se temelje na tim dokazima (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2007., Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, T‑474/04, EU:T:2007:306, t. 76. i 77.), što je slučaj u ovom predmetu.

134

Isto tako, ne može se prihvatiti tvrdnja tužiteljâ prema kojoj povreda načela pretpostavke nedužnosti proizlazi iz činjenice da su odluka o nagodbi i pobijana odluka donesene na temelju istih prigovora koji su istaknuti u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja je upućena strankama nagodbe i tužiteljima.

135

U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da, čak i ako je Komisija donijela zaključke o Scanijinoj ulozi i odgovornosti što se tiče predmetne povrede u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja je poslana Scaniji i strankama koje su u konačnici sudjelovale u postupku nagodbe, suprotno onomu što tvrde tužitelji, odluka o nagodbi ne temelji se izravno na toj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, nego na zajedničkom tumačenju stranaka nagodbe i Komisije u pogledu preliminarno utvrđenih činjenica u postupku nakon sastanaka o nagodbama u skladu s člankom 10.a stavkom 2. Uredbe br. 773/2004 i točkama 16. i 17.Obavijesti Komisije o vođenju postupaka nagodbe s ciljem donošenja odluka u skladu s člankom 7. i člankom 23. Uredbe br. 1/2003 u predmetima kartela, kao što je to Komisija naglasila u uvodnoj izjavi 367. pobijane odluke.

136

S druge strane, valja istaknuti da ništa nije sprečavalo tužitelje da tijekom postupka koji je doveo do pobijane odluke i uz poštovanje svojih prava obrane osporavaju preliminarno utvrđene činjenice u postupku koje su u odnosu na njih iznesene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

137

Naime, poštovanje prava obrane obvezuje Komisiju da, prije nego što donese odluku u području novčanih kazni, zainteresiranim osobama pruži priliku da učinkovito iznesu svoje stajalište u pogledu preliminarno utvrđenih činjenica u postupku koje je utvrdila u odnosu na njih, osobito o postojanju i važnosti činjenica i navedenih okolnosti te o dokumentima kojima se Komisija koristila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 13. veljače 1979., Hoffmann‑La Roche/Komisija, 85/76, EU:C:1979:36, t. 9. i 11.).

138

U okviru postupka zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bitno je postupovno jamstvo u tom smislu (vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Komisija i dr./Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

139

Iz toga slijedi da, isticanjem da je Komisija povrijedila pretpostavku Scanijine nedužnosti činjenicom da se pobijana odluka i odluka o nagodbi temelje na istim činjenicama i dokazima kao i na istim prigovorima koji su izneseni u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu stranaka nagodbe i u pogledu Scanije, tužitelji prilikom ostvarivanja svojeg prava na saslušanje u okviru redovnog upravnog postupka zanemaruju svoje pravo da podnesu sve dokaze kojima se osporavaju činjenice i dokazi na koje se Komisija namjerava pozvati, koje je ta institucija, po potrebi, uzela u obzir prilikom donošenja odluke o nagodbi, kao i Komisijinu obvezu da preispita spis s obzirom na te nove elemente.

140

Tužitelji u ovom slučaju ne osporavaju da su imali priliku učinkovito ostvariti svoja prava obrane u okviru redovnog upravnog postupka prije donošenja pobijane odluke, u pisanom i usmenom obliku, te stoga osporiti činjenice i dokaze koje je Komisija utvrdila kako bi potkrijepila preliminarno utvrđene činjenice u postupku koje su iznesene u odnosu na njih. Konkretno, kao što to osobito proizlazi iz uvodne izjave 379. pobijane odluke i što tužitelji ne osporavaju, oni su imali priliku iznijeti svoje stajalište o elementima na koje se pozvala Komisija, osobito o onima koji su dodani u istražni spis nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kao što su odlomci odgovorâ određenih stranaka nagodbe na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili dodatni dokazi koje je Komisija utvrdila tijekom redovnog upravnog postupka, a kojima je potkrijepila svoje privremene zaključke u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku o kojima je obavijestila Scaniju dopisom o činjenicama od 7. travnja 2017.

141

Međutim, tužitelji smatraju da su argumenti i dokazi koje su istaknuli bili uzaludni s obzirom na to da je Komisija već odlučila o pravnoj kvalifikaciji ponašanja u kojem je sudjelovala Scania, a koje predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a.

142

Stoga oni u biti tvrde da se Komisija, nakon što je činjenice u odluci o nagodbi kvalificirala kao povredu članka 101. UFEU‑a, više nije mogla vratiti na tu ocjenu i objektivno ocijeniti dokaze i argumente koje je iznijela Scania ili donijeti druge istražne mjere koje bi mogle dovesti u pitanje ili oslabiti ocjene koje je donijela u odluci o nagodbi. Stoga bi odluka o nagodbi utjecala na Komisijinu strategiju istrage i, u konačnici, na sadržaj dokaza na kojima je Komisija temeljila pobijanu odluku. U tom pogledu tužitelji upućuju na određene okolnosti odvijanja postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke iz kojih proizlazi nedostatak Komisijine nepristranosti.

143

Oni stoga u okviru drugog prigovora na prvi tužbeni razlog tvrde da je Komisija povrijedila svoju obvezu nepristranog ispitivanja protivno članku 41. stavku 1. Povelje.

144

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je Komisija dužna poštovati tijekom upravnog postupka u području zabranjenih sporazuma pravo na dobru upravu, sadržano u članku 41. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 154. i navedenu sudsku praksu).

145

U skladu s člankom 41. Povelje, svatko ima pravo, među ostalim, da institucije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano. Taj zahtjev nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 155. i navedenu sudsku praksu).

146

Među jamstvima koje se pravnim poretkom Unije dodjeljuju u upravnim postupcima, koja su povezana s načelom dobre uprave, nalazi se obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 170. i navedenu sudsku praksu).

147

Najprije valja istaknuti da se, suprotno onomu što tvrdi Komisija, povreda načela nepristranosti u okolnostima sličnim onima u ovom slučaju ne ocjenjuje samo kao eventualna posljedica povrede načela nedužnosti prilikom donošenja odluke o nagodbi, ali može proizlaziti iz drugih Komisijinih povreda da pruži dovoljno jamstva kako bi isključila svaku legitimnu sumnju, u smislu sudske prakse navedene u točki 145. ove presude, u pogledu svoje nepristranosti u provedbi redovnog postupka.

148

Međutim, ni na temelju jednog od argumenata koje su istaknuli tužitelji ne može se utvrditi da Komisija u ovom slučaju nije pružila sva jamstva kako bi isključila svaku legitimnu sumnju što se tiče njezine nepristranosti u ispitivanju predmeta u pogledu Scanije i osobito ispitivanja argumenata i dokaza koje je Scania mogla podnijeti u okviru ostvarivanja svojih prava obrane tijekom redovnog upravnog postupka.

149

Kao prvo, u tom pogledu valja naglasiti da, kada u okviru redovnog postupka ispituje dokaze koje su podnijele stranke koje su odlučile da se neće nagoditi, Komisija nipošto nije obvezana činjeničnim utvrđenjima i pravnim kvalifikacijama koje je utvrdila u odluci o nagodbi u pogledu stranaka koje su se odlučile nagoditi. Stoga Komisija primjenom načela pretpostavke nedužnosti i svoje dužnosti nepristranosti može doći do činjeničnih utvrđenja ili pravnih kvalifikacija koje se razlikuju od onih utvrđenih u odluci o nagodbi, ako to opravdava njezino preispitivanje de novo dokaza koji su joj na raspolaganju u skladu s načelom „tabula rasa”.

150

Kao drugo, ne može se prihvatiti argument tužiteljâ prema kojem dvojba u pogledu Komisijine nepristranosti proizlazi iz činjenice da je član Komisije zadužen za tržišno natjecanje na tiskovnoj konferenciji najavio donošenje odluke o nagodbi, tako da Komisija više nije mogla odstupiti od zaključaka iz te odluke u okviru pobijane odluke. Naime, u predmetnom priopćenju za medije jasno se navodi da, poput uvodne izjave 4. odluke o nagodbi (vidjeti točku 117. ove presude), prethodno navedeni član Komisije ne iznosi nikakav zaključak koji se odnosi na Scanijinu odgovornost u pogledu koje je i dalje u tijeku redovni postupak. Član Komisije zadužen za tržišno natjecanje u navedenom je priopćenju u pogledu Scanijine odgovornosti u predmetnoj povredi samo obavijestio javnost o donošenju odluke o nagodbi uz diskreciju i suzdržanost koje zahtijeva poštovanje pretpostavke nedužnosti te stoga nije povrijedio svoju dužnost nepristranosti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija, T‑691/14, u žalbenom postupku, EU:T:2018:922, t. 132. i 134.).

151

Kao treće, tužitelji ne dokazuju kako se na temelju same činjenice da su Komisijine iste službe, osobito one Glavne uprave za tržišno natjecanje, sudjelovale u donošenju odluke o nagodbi i pobijane odluke može dokazati da se nije provelo nepristrano ispitivanje predmeta u odnosu na njih. Točno je da sudjelovanje istih službi u donošenju dviju odluka otežava osiguravanje da će se ispitivanje činjenica i dokaza u pogledu poduzetnika nakon donošenja odluke o nagodbi provesti u skladu s načelom „tabula rasa” koje nalaže sudska praksa (vidjeti točku 129. ove presude), čime bi se mogla opravdati dodjela spisa dvama različitim timovima kako bi se u tom pogledu otklonile dvojbe.

152

Međutim, tužitelji u ovom slučaju ne dokazuju da je član Komisije ili službi koje su sudjelovale u donošenju pobijane odluke pokazao pristranost ili osobnu predrasudu u pogledu Scanije, osobito zbog toga što je sudjelovao u donošenju odluke o nagodbi, protivno načelu subjektivne nepristranosti, što može utjecati na nepristrano ispitivanje činjenica i dokaza u pogledu Scanije.

153

Kao četvrto, što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem Komisija nije bila spremna donijeti nove istražne mjere na temelju kojih je mogla dovesti u pitanje svoje stajalište koje je zauzela u odluci o nagodbi, valja podsjetiti na to da u pravu Unije prevladava načelo slobodnog izvođenja dokazâ (vidjeti presudu od 29. veljače 2016., Schenker/Komisija, T‑265/12, EU:T:2016:111, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

154

Valja također istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da ona raspolaže marginom prosudbe u pogledu mogućnosti donošenja istražnih mjera. Stoga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, izraz Komisijine pristranosti u pogledu tužiteljâ ne može se apstraktno izvesti iz postojanja takve margine prosudbe u načinu provedbe istrage. Naprotiv, nedonošenje drugih istražnih mjera objašnjava se prije svega time što se Komisija koristila svojom marginom prosudbe u pogledu mogućnosti donošenja takvih mjera. Stoga je na tužiteljima da istaknu argumente na temelju kojih se konkretno može dokazati da se nepostojanje dodatnih istražnih mjera može objasniti samo Komisijinom pristranošću, a ne njezinim legitimnim korištenjem margine prosudbe prilikom vođenja istrage.

155

U tom pogledu tužitelji tvrde da se Komisija u svojoj ocjeni prirode i opsega (vremenskog i zemljopisnog) navodnog ponašanja, osobito u uvodnim izjavama 144. i 339. pobijane odluke, oslonila na ocjenu činjenica, što je Scania odbila i detaljno osporila. Ništa u spisu ne upućuje na to da je Komisija nastavila istragu kako bi provjerila Scanijine zaključke, primjerice upućivanjem Scaniji zahtjeva za dostavu informacija s ciljem podnošenja dokaza u pisanom obliku o svojim očitovanjima ili tim prigovorima, ili upućivanjem takvog zahtjeva drugim strankama. Komisija je time počinila „propust radi vlastitog interesa”.

156

Međutim, takvi argumenti tužiteljâ u najboljem slučaju dokazuju da Komisija nije slijedila zaključke ili tumačenja činjenica koje je predložila Scania, osobito time što je smatrala da su nevjerodostojne (vidjeti osobito uvodnu izjavu 301. pobijane odluke) i da se preklapaju s pitanjem jesu li činjenična utvrđenja iz pobijane odluke uredno potkrijepljena dokazima koje je podnijela Komisija te je li ona u svojoj analizi počinila pogreške koje se tiču prava, što proizlazi iz ispitivanja osnovanosti ocjene potonje analize (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija, T‑691/14, u žalbenom postupku, EU:T:2018:922, t. 137. i navedenu sudsku praksu). Na temelju takvih tvrdnji ne može se dokazati da je Komisija bila pristrana u pogledu toga što je prilikom izvršavanja svoje margine prosudbe odlučila da neće nastaviti istragu i osobito da neće od tužitelja zatražiti da podnesu dodatne dokaze u prilog vlastitim tvrdnjama.

157

Kao peto, tužitelji tvrde da, što se tiče navodnih zabranjenih sporazuma, Komisija nije djelovala neovisno jer je ona tijelo koje je istodobno zaduženo za istragu, kaznene progone i donošenje odluka.

158

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz sudske prakse proizlazi da činjenica da Komisija istodobno izvršava istražne ovlasti i ovlasti izricanja kazni za povrede članka 101. UFEU‑a nije sama po sebi protivna članku 6. EKLJP‑a kako ga tumači ESLJP i ne predstavlja povredu načela nepristranosti jer njezine odluke podliježu nadzoru suda Unije koji pruža jamstva predviđena tim člankom 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 33. do 38. i navedenu sudsku praksu te od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 65. do 67.).

159

Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi prava obrane, valja istaknuti da tužitelji ne prigovaraju Komisiji da tijekom upravnog postupka u kojem je donesena pobijena odluka nije poštovala sva postupovna jamstva povezana s učinkovitim ostvarivanjem njihovih prava obrane, kao što su ona koja su osobito predviđena općim odredbama Uredbe br. 773/2004 (vidjeti točku 140. ove presude), nego se pozivaju na povredu svojih prava obrane samo u pogledu činjenice da je Komisija u odluci o nagodbi provela pravnu kvalifikaciju činjenica koje se odnose na ponašanja stranaka nagodbe, ali koje nužno uključuju Scaniju a da ona nije imala mogućnost ostvariti svoja prava obrane.

160

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je poštovanje prava obrane u svakom postupku koji može dovesti do izricanja sankcija, a osobito novčanih kazni ili periodičnih penala, temeljno načelo prava Unije koje se nekoliko puta naglasilo u sudskoj praksi Suda i koje je propisano člankom 48. stavkom 2. Povelje (vidjeti presudu od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija i dr., C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 92. i navedenu sudsku praksu). To se načelo mora potpuno poštovati čak i u postupku koji ima upravnopravni karakter (vidjeti presude od 9. srpnja 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑511/06 P, EU:C:2009:433, t. 84. i navedenu sudsku praksu te od 5. ožujka 2015., Komisija i dr./Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

161

Načelo kontradiktornosti dio je prava obrane. Ono se primjenjuje u svakom postupku koji može dovesti do odluke institucije Unije koja osjetno utječe na interese neke osobe (vidjeti presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 50. i 51. te navedenu sudsku praksu).

162

Budući da tužitelji tvrde da je odluka o nagodbi donesena a da oni nisu mogli izraziti svoje mišljenje, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz ispitivanja prigovora koji se temelji na povredi pretpostavke nedužnosti, odluka o nagodbi nije osjetno utjecala na interese tužitelja u smislu sudske prakse navedene u točki 161. ove presude s obzirom na to da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija u odluci o nagodbi nije provela pravnu kvalifikaciju činjenica protiv Scanije i nije unaprijed utvrdila njezinu odgovornost za predmetnu povredu. Stoga se činjenicom da Scania nije saslušana u okviru postupka u kojem je donesena odluka o nagodbi ne povređuju njezina prava obrane.

163

Naposljetku, što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem „očita veza” između odluke o nagodbi i pobijane odluke proizlazi iz činjenice da se Komisija savjetovala sa strankama nagodbe u okviru pripreme verzije pobijane odluke koja nije klasificirana oznakom tajnost radi njezine objave, ni taj se argument ne može prihvatiti. Naime, s jedne strane, tužitelji ne objašnjavaju na koji način takva „očita veza” potkrepljuje njihove tvrdnje iznesene u okviru prvog tužbenog razloga. S druge strane, i u svakom slučaju, kao što to ona tvrdi, time što je tako postupila, Komisija je dala učinak sudskoj praksi proizašloj iz presude od 12. listopada 2007., Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija (T‑474/04, EU:T:2007:306), jer je strankama nagodbe nudila mogućnost utvrđivanja povjerljivosti određenih podataka koji se na njih odnose s obzirom na to da se, iako nisu adresati pobijane odluke, u njoj ipak navode.

164

Isto tako, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da obična tehnička pogreška ima za posljedicu to da se na Komisijinoj internetskoj stranici, u odjeljku koji se odnosi na pobijanu odluku, na temelju poveznice koja vodi na odluku o nagodbi može zaključiti da je uspostavljena veza između dviju odluka, tako da se može izvesti zaključak o Scanijinoj odgovornosti na temelju članka 101. UFEU‑a.

165

Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

166

Tužitelji u biti tvrde da je Komisija povrijedila njihova prava obrane, protivno članku 48. stavku 2. Povelje i članku 27. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1/2003, time što im je uskratila pristup cjelovitim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje su podnijeli [povjerljivo] i [povjerljivo], iako je, prema njihovu mišljenju, vjerojatno da ti odgovori sadržavaju oslobađajuće dokaze u pogledu drugih stranaka, uključujući Scaniju, osim onih koji se pojavljuju u odlomcima tih odgovora pristup kojima je Scaniji odobrio službenik za usmene rasprave.

167

Naime, prema mišljenju tužiteljâ, [povjerljivo] i [povjerljivo] upotrijebili su svoje odgovore na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kako bi osporili Komisijine tvrdnje koje se na njih odnose, kao što to pokazuju odlomci koje je Scania ovlaštena ispitati. Tužitelji smatraju da činjenica da je Komisija djelomično promijenila mišljenje o pitanju jesu li odgovori [povjerljivo] i [povjerljivo] inkriminirajući ili oslobađajući izaziva dvojbu u pogledu osnovanosti odbijanja cjelovitog pristupa tim odgovorima.

168

Oslanjajući se na sudsku praksu, Komisija osporava argumente tužiteljâ jer ne dokazuju da se uskraćivanjem pristupa Scaniji cjelovitim odgovorima [povjerljivo] i [povjerljivo] na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koji nisu dio istražnog spisa u pravom smislu riječi dovelo u pitanje učinkovito ostvarivanje njezinih prava obrane i, osobito, prava na uvid u dokumente koji mogu sadržavati oslobađajuće dokaze koji se odnose na Scaniju.

169

Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 160. ove presude, poštovanje prava obrane u svakom postupku koji može dovesti do izricanja sankcija, a osobito novčanih kazni ili periodičnih penala, temeljno je načelo prava Unije koje je propisano člankom 48. stavkom 2. Povelje. To se načelo mora potpuno poštovati čak i u postupku koji ima upravnopravni karakter.

170

U skladu s člankom 27. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, [u] postupcima se u potpunosti mora poštivati pravo stranaka na obranu” i „[s]trankama u postupku mora biti omogućen uvid u spis Komisije, sukladno pravnom interesu poduzetnika i podložno zaštiti njihovih poslovnih tajni”.

171

Valja istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava obrane zahtijeva da se zainteresiranoj osobi omogući da tijekom upravnog postupka učinkovito iznese svoje stajalište o postojanju i važnosti navedenih činjenica i okolnosti kao i o dokumentima kojima se Komisija koristila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede Ugovora (vidjeti presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

172

Kao posljedica načela poštovanja prava obrane, pravo na uvid u spis podrazumijeva da Komisija poduzetniku na kojeg se to odnosi treba pružiti mogućnost da ispita sve dokumente koji se nalaze u istražnom spisu koji mogu biti korisni za njegovu obranu. Ti dokumenti uključuju inkriminirajuće i oslobađajuće dokaze, osim kad je riječ o poslovnim tajnama drugih poduzetnika, unutarnjim dokumentima Komisije i ostalim povjerljivim informacijama (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 68.).

173

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se predmetnog poduzetnika tek na početku upravne kontradiktorne faze putem obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku obavještava o svim ključnim elementima na kojima Komisija temelji svoje stajalište u toj fazi postupka i o pravu tog poduzetnika na uvid u spis kako bi se zajamčilo učinkovito ostvarivanje njegovih prava obrane. Slijedom toga, odgovori ostalih poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u načelu nisu uključeni u skup dokumenata istražnog spisa koji stranke mogu pregledavati (presude od 14. svibnja 2020., NKT Verwaltung i NKT/Komisija, C‑607/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:385, t. 263. i od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, T‑161/05, EU:T:2009:366, t. 163.).

174

Međutim, ako se Komisija namjerava osloniti na odlomak odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili na dokument priložen takvom odgovoru kako bi utvrdila postojanje povrede u postupku primjene članka 101. UFEU‑a, ostali poduzetnici uključeni u taj postupak trebaju se moći očitovati o takvom dokazu. U takvim okolnostima, predmetni odlomak odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili dokument priložen tom odgovoru zapravo je optužujući dokaz protiv različitih poduzetnika koji su sudjelovali u povredi (presuda od 14. svibnja 2020., NKT Verwaltung i NKT/Komisija, C‑607/18 P, neobjavljena, EU:C:2020:385, t. 264.; vidjeti i presudu od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, T‑161/05, EU:T:2009:366, t. 164. i navedenu sudsku praksu).

175

Po analogiji, ako odlomak odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ili dokument priložen takvom odgovoru može biti relevantan za obranu poduzetnika jer se njime poduzetniku omogućuje da se pozove na elemente koji nisu u skladu sa zaključcima koje je u toj fazi donijela Komisija, taj je odlomak oslobađajući dokaz. U tom slučaju, predmetni poduzetnik treba moći provesti ispitivanje predmetnog odlomka ili dokumenta te se očitovati u tom pogledu (presuda od 12. srpnja 2011., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑133/07, EU:T:2011:345, t. 43.).

176

Međutim, sama činjenica da su se drugi poduzetnici pozvali na iste argumente kao i predmetni poduzetnik i da su, po potrebi, upotrijebili više sredstava za svoju obranu nije dovoljna kako bi se te argumente smatralo oslobađajućim dokazom (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, EU:T:2006:270, t. 353. i 355.).

177

Što se tiče posljedica uvida u spis koji nije u skladu s tim pravilima, kad je riječ o neobavještavanju o oslobađajućem dokumentu, predmetni poduzetnik treba dokazati da je njegovo neotkrivanje moglo utjecati, na njegovu štetu, na odvijanje postupka i sadržaj Komisijine odluke. Dovoljno je da poduzetnik dokaže da je navedeni oslobađajući dokument mogao upotrijebiti u korist svoje obrane, u tom smislu da se – u slučaju da ih je imao na raspolaganju u upravnom postupku – mogao pozvati na dokaze koji nisu u skladu sa zaključcima koje je u toj fazi izvela Komisija i da je stoga mogao na bilo kakav način utjecati na ocjene koje je Komisija izvršila u odluci, barem što se tiče težine i trajanja ponašanja koje mu se stavlja na teret i, prema tome, na visinu iznosa novčane kazne (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 74. i 75.).

178

Mogućnost da je neotkriveni dokument mogao utjecati na odvijanje postupka i sadržaj Komisijine odluke može se utvrditi tek nakon privremenog ispitivanja određenih dokaza koji mogu pokazati da su neotkriveni dokumenti u pogledu tih dokaza mogli imati važnost koja se nije mogla zanemariti (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 76.).

179

Međutim, na tužitelju je da pruži prvu indiciju o tome da su dokumenti koji mu nisu dostavljeni korisni za njegovu obranu (vidjeti presudu od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, EU:T:2013:129, t. 690. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 14. svibnja 2020., NKT Verwaltung i NKT/Komisija, C‑607/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:385, t. 265. i navedenu sudsku praksu). On osobito mora navesti potencijalne oslobađajuće elemente ili pružiti indiciju koja potvrđuje njihovo postojanje i stoga njihovu korisnost za potrebe postupka (vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, T‑240/07, EU:T:2011:284, t. 257. i navedenu sudsku praksu).

180

Valja ispitati, s obzirom na ta načela, mogu li se u ovom slučaju odbijanjem Komisije da odobri pristup cjelovitim odgovorima [povjerljivo] i [povjerljivo] na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku povrijediti prava obrane tužitelja jer nisu imali primjeren pristup potencijalno oslobađajućim dokazima, kao što to tvrde tužitelji.

181

U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da postoji razlika u uvidu u Komisijin spis koji se odnosi na predmetni zabranjeni sporazum ovisno o trenutku kada je dokument dodan u istražni spis, što proizlazi i iz točke 27. Obavijesti Komisije o pravilima uvida u spis Komisije u predmetima koji se vode prema člancima [101.] i [102. UFEU‑a], člancima 53., 54. i 57. Sporazuma o EGP‑u i Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2005., C 325, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 49.). Budući da predmetne stranke, kako bi mogle učinkovito ostvariti svoja prava obrane, imaju pravo pregledati istražni spis kakav postoji u trenutku slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, te kako bi mogle učinkovito odgovoriti na preliminarno utvrđene činjenice u postupku koje je u toj fazi iznijela Komisija, pristup dokazima koji su naknadno dodani u spis, osobito odgovorima drugih stranaka zabranjenog sporazuma na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nije ni automatski ni neograničen (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2020., NKT Verwaltung i NKT/Komisija, C‑607/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:385, t. 265.).

182

U ovom slučaju valja podsjetiti na to da je službenik za usmene rasprave tužiteljima odobrio pristup određenim dijelovima odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje su podnijeli [povjerljivo] i [povjerljivo], pri čemu je smatrao da bi oni mogli sadržavati oslobađajuće dokaze koji se odnose na Scaniju s obzirom na činjenicu da potječu od podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa i poduzetnika kojem je Komisija uputila zahtjev za pružanje informacija jer bi mogli sadržavati izmjene ili povlačenja izjava na koje se oslonila Komisija.

183

Međutim, tužitelji tvrde da odgovori na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje su podnijeli [povjerljivo] i [povjerljivo] „vjerojatno” sadržavaju i druge oslobađajuće dokaze na koje su se mogli učinkovito pozvati u okviru ostvarivanja svojih prava obrane.

184

Međutim, valja utvrditi da su, kao što to u biti tvrdi Komisija, tužitelji vrlo nejasni što se tiče utvrđivanja potencijalnih oslobađajućih dokaza koje sadržavaju odgovori [povjerljivo] i [povjerljivo] na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i koji im nisu otkriveni nakon odluke službenika za usmene rasprave te koji stoga ne pružaju nikakvu indiciju koja potvrđuje njihovo postojanje i, prema tome, ne pridonose korisnosti tih dokaza za njihovu obranu u smislu sudske prakse navedene u točki 179. ove presude.

185

Naime, tužitelji ni na koji način ne pojašnjavaju Komisijine ocjene iz pobijane odluke na koje se moglo utjecati da im se bio odobrio cjelovit pristup odgovorima [povjerljivo] i [povjerljivo] na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Konkretno, ne navode nikakav zaključak koji se odnosi na Scanijino protupravno ponašanje koji je Komisija konkretno temeljila na elementu iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa koji je podnio [povjerljivo] ili iz odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koji je dao [povjerljivo] koji su, po potrebi, te stranke mogle izmijeniti ili izbrisati u svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

186

U tom pogledu tužitelji ističu posebne postupovne okolnosti slučaja i, konkretnije, činjenicu da su [povjerljivo] i [povjerljivo], dvije stranke nagodbe, Komisiji uputile svoje odgovore na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u trenutku kad su u tijeku bile rasprave o nagodbi, samo nekoliko tjedana prije nego što su „vjerojatno” podnijele svoj prijedlog nagodbe i prije donošenja odluke o nagodbi. Tužitelji iz toga zaključuju da su ti odgovori nužno sadržavali osporavanja tvrdnji koje je protiv njih iznijela Komisija, što također proizlazi iz odlomaka predmetnih odgovora kojima je Scaniji odobren pristup.

187

Međutim, takva posredna i privremena indicija koja se odnosi na činjenicu da su stranke nagodbe odgovorile na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku tijekom postupka rasprave o nagodbi nije sama po sebi dovoljna kako bi se dokazalo da ti odgovori sadržavaju nove oslobađajuće dokaze u pogledu Scanije.

188

Naime, tužitelji ne osporavaju da odlomci predmetnih odgovora pristup kojima im je odobrio službenik za usmene rasprave sadržavaju oslobađajuće dokaze koji su korisni za njihovu obranu i čak ne pokušavaju iz tih odlomaka izvesti indicije koje upućuju na to da bi neotkriveni dijelovi navedenih odgovora mogli na temelju dedukcije sadržavati druge oslobađajuće dokaze korisne za njihovu obranu. Naime, u tom su pogledu argumenti tužiteljâ opći i apstraktni.

189

Iz prethodno navedenoga proizlazi da tužitelji nisu pružili nikakvu indiciju o tome da su za njihovu obranu korisni neotkriveni dijelovi odgovorâ na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje su podnijeli [povjerljivo] i [povjerljivo]. Stoga nisu dokazali da je Komisija povrijedila njihova prava obrane time što im nije dostavila cjelovite verzije predmetnih odgovora.

190

U tim okolnostima drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan a da pritom nije potrebno donijeti mjeru upravljanja postupkom koju zahtijevaju tužitelji i čiji je cilj tražiti od Komisije da podnese cjelovite verzije predmetnih odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

191

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, povreda članka 101. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojene radnje, nego i niza radnji ili čak trajnog ponašanja, čak i ako jedan ili više elemenata tog niza radnji ili tog trajnog ponašanja može isto tako sam po sebi i zasebno predstavljati povredu navedene odredbe. Stoga, ako različite radnje predmetnih poduzetnika čine „sveobuhvatni plan” jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za te radnje na temelju sudjelovanja u cjelokupnoj povredi (vidjeti presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

192

Poduzetnik koji je sudjelovao u takvoj jedinstvenoj i složenoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom sporazuma ili usklađenog djelovanja s protutržišnim ciljem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju cjelokupne povrede, stoga može također biti odgovoran za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede tijekom čitavog razdoblja svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi. Takav je slučaj kad se utvrdi da je navedeni poduzetnik vlastitim ponašanjem nastojao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su drugi poduzetnici planirali ili izvršavali pri ostvarivanju istih ciljeva, ili koje je mogao razumno predvidjeti, te da je bio spreman snositi povezani rizik (vidjeti presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

193

Poduzetnik je stoga mogao izravno sudjelovati u svim protutržišnim ponašanjima koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, u kojem slučaju mu Komisija može pripisati odgovornost za sva ta ponašanja i prema tome za navedenu povredu u cijelosti. Poduzetnik je također mogao izravno sudjelovati samo u dijelu protutržišnih ponašanja koja čine trajnu i jedinstvenu povredu, ali pritom biti svjestan svih drugih protutržišnih ponašanja koja planiraju ili izvršavaju drugi sudionici zabranjenog sporazuma pri ispunjavanju istih ciljeva ili ih razumno predvidjeti ili biti spreman snositi povezani rizik. U takvom slučaju Komisija također može pripisati tom poduzetniku odgovornost za sva protutržišna ponašanja koja čine takvu povredu i, slijedom toga, za tu cjelokupnu povredu (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 43.).

194

Suprotno tomu, ako je poduzetnik izravno sudjelovao u jednom ili više protutržišnih ponašanja koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, ali nije utvrđeno da je vlastitim ponašanjem namjeravao pridonijeti ukupnim zajedničkim ciljevima drugih sudionika zabranjenog sporazuma te da je bio svjestan svih drugih predviđenih ili provedenih protupravnih ponašanja navedenih sudionika u svrhu postizanja istih ciljeva ili da ih je mogao razumno predvidjeti i bio spreman snositi povezani rizik, Komisija može tom poduzetniku pripisati odgovornost samo za ponašanja u kojima je izravno sudjelovao i predviđena ili provedena ponašanja drugih sudionika u svrhu postizanja ciljeva koji su isti kao i cilj koji sam slijedi, ako je dokazano da ih je poduzetnik bio svjestan ili da ih je mogao predvidjeti i bio spreman snositi povezani rizik (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 44.).

195

Konačno, Sud je pojasnio da, kako bi se različita postupanja kvalificirala kao jedinstvena i trajna povreda, ne treba provjeriti dopunjuju li se one međusobno, u smislu da je svrha svakog od njih suočavanje s jednom ili više posljedica uobičajenog odvijanja tržišnog natjecanja, te pridonose li međudjelovanjem ostvarivanju svih protutržišnih učinaka koje njihovi autori žele postići u okviru sveobuhvatnog plana koji ima jedinstveni cilj. Suprotno tomu, pretpostavka jedinstvenog cilja znači da se mora provjeriti postoje li elementi svojstveni različitim ponašanjima koja su dio povrede koji mogu upućivati na to da ponašanja koja su proveli drugi uključeni poduzetnici nemaju isti cilj ili isti protutržišni učinak i stoga nisu dio „sveobuhvatnog plana” zbog svojeg istovjetnog cilja kojim se narušava tržišno natjecanje u unutarnjem tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:866, t. 247. i 248.).

196

Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 191. i 192. ove presude, tri su elementa odlučujuća za zaključak da je poduzetnik sudjelovao u jedinstvenoj i trajnoj povredi. Prvi se tiče samog postojanja jedinstvene i trajne povrede. Različita predmetna ponašanja moraju biti dio „sveobuhvatnog plana” koji ima jedinstven cilj. Drugi i treći element odnose se na mogućnost da se jedinstvena i trajna povreda pripiše poduzetniku. S jedne strane, taj poduzetnik mora imati namjeru svojim vlastitim ponašanjem doprinijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika. S druge strane, on mora znati za protupravna djelovanja koja su planirali ili izvršavali drugi poduzetnici pri ispunjavanju istih ciljeva ili je morao biti u mogućnosti razumno ih predvidjeti te biti spreman snositi povezani rizik (presuda od 24. rujna 2019., HSBC Holdings i dr./Komisija, T‑105/17, u žalbenom postupku, EU:T:2019:675, t. 208.; vidjeti u tom smislu i presudu od 16. lipnja 2011., Team Relocations i dr./Komisija, T‑204/08 i T‑212/08, EU:T:2011:286, t. 37.).

197

Budući da kvalifikacija jedinstvene i trajne povrede dovodi do toga da se poduzetniku pripiše sudjelovanje u povredi prava tržišnog natjecanja, valja podsjetiti na to da u okviru prava tržišnog natjecanja, u slučaju spora zbog postojanja povrede, Komisija mora iznijeti dokaze o povredama koje utvrđuje i kojima se u dovoljnoj mjeri može dokazati postojanje činjenica koje predstavljaju povredu (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

198

Kako bi se dokazalo postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, potrebno je da Komisija ponudi ozbiljne, precizne i usklađene dokaze. Međutim, svaki od dokaza koje je Komisija podnijela ne mora nužno ispuniti te kriterije za svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se poziva ta institucija, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C‑407/08 P, EU:C:2010:389, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

199

Osim toga, kada se Komisija prilikom utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja temelji na dokazima u pisanom obliku, na predmetnim je poduzetnicima ne samo da ponude uvjerljivu alternativu Komisijinoj tezi, nego i da se pozovu na nedostatnost pribavljenih dokaza u pobijanoj odluci za utvrđivanje povrede (vidjeti presudu od 16. lipnja 2015., FSL i dr./Komisija, T‑655/11, EU:T:2015:383, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

200

Štoviše, ako sud i dalje ima ikakve dvojbe, on mora odlučiti u korist poduzetnika koji je adresat odluke kojom se utvrđuje povreda (presuda od 16. veljače 2017., Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb/Komisija, C‑90/15 P, neobjavljena, EU:C:2017:123, t. 18.). Naime, valja podsjetiti na to da je pretpostavka nedužnosti opće načelo prava Unije koje se sada propisuje člankom48. stavkom 1. Povelje. To se načelo primjenjuje u postupcima o povredama pravila o tržišnom natjecanju mjerodavnih za poduzetnike zbog kojih se mogu izreći novčane kazne ili periodični penali (vidjeti točku 108. ove presude).

201

Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da su Scania i stranke nagodbe slijedile zajednički plan čiji je jedinstveni protutržišni cilj bilo ograničenje tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u. Taj je cilj postignut praksama kojima su se smanjile razine strateške neizvjesnosti među strankama u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena te vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša (uvodna izjava 317. pobijane odluke). Komisija je pojasnila da su razmjene među strankama:

202

Komisija je smatrala da je prethodno navedeno ponašanje dio zajedničkog plana s jedinstvenim protutržišnim ciljem iz pet razloga koji su detaljno navedeni u točkama 452. do 462. ove presude. Ti su se razlozi odnosili na, među ostalim, činjenicu da su se protutržišni kontakti odnosili na iste proizvode, odnosno na kamione srednje težine i teške kamione te na istu grupu proizvođača kamiona, činjenicu da je priroda razmijenjenih informacija (informacija o cijeni i informacija o vremenskom rasporedu uvođenja modela kamiona usklađenih s posebnim standardima zaštite okoliša) ostala ista tijekom cijelog trajanja povrede, činjenicu da su se protutržišni kontakti odvijali često i sustavno te činjenicu da su priroda, opseg i cilj tih kontakata ostali isti tijekom cijelog trajanja povrede unatoč činjenici da su se razina i unutarnje odgovornosti zaposlenika uključenih u te kontakte mijenjali tijekom povrede.

203

Tužitelji su u okviru replike tvrdili da upotreba pojma jedinstvene i trajne povrede podrazumijeva da Komisija utvrdi nekoliko povreda koje su međusobno očito povezane. Prema mišljenju tužiteljâ, jedinstvena i trajna povreda ne može obuhvaćati ponašanje koje samo po sebi ne predstavljaju povredu.

204

Polazeći od te pretpostavke, kao prvo, tužitelji su tvrdili da je Komisija trebala odvojeno ocijeniti dokaze koji se odnose na svaku razinu kontakata kako bi utvrdila predstavlja li svaka razina povredu i, u slučaju potvrdnog odgovora, utvrditi doseg te povrede i protutržišni cilj koji se želi postići. Kao drugo, Komisija je trebala ocijeniti treba li predmetne povrede smatrati jedinstvenom ukupnom povredom jer se njima nastojao postići sveobuhvatni plan koji ima jedinstveni protutržišni cilj. Kao treće i posljednje, Komisija je trebala ocijeniti vremenski i zemljopisni doseg jedinstvene i trajne povrede samo na temelju dokaza koji se razmatraju u cjelini. Prema mišljenju tužiteljâ, Komisija nije uzela u obzir prve dvije faze i, s obzirom na to da je utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede, opravdala ju je time što je kontaktima na nižoj razini uprave i kontaktima na njemačkoj razini dodijelila istu prirodu i doseg kao i kontaktima na razini upravnih tijela. Komisija je time utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede ondje gdje ona nije postojala.

205

Tu argumentaciju tužitelja, koju treba ispitati prije ispitivanja trećeg, četvrtog, petog, šestog i sedmog tužbenog razloga, treba odbiti.

206

Naime, pretpostavka te argumentacije, prema kojoj jedinstvena i trajna povreda treba obuhvaćati ponašanja koja, razmatrana zasebno, trebaju predstavljati povredu članka 101. UFEU‑a, nema osnovu u sudskoj praksi suda Unije. Kao što je to već navedeno, Sud je pojasnio da povreda članka 101. UFEU‑a može biti posljedica niza radnji ili čak trajnog ponašanja, „čak i ako jedan ili više elemenata tog niza radnji ili tog trajnog ponašanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu navedene odredbe” (vidjeti točku 191. ove presude).

207

Prema mišljenju Suda, ako različite radnje čine „sveobuhvatni plan” jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za te radnje na temelju sudjelovanja u cjelokupnoj povredi (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 258.).

208

Iz te sudske prakse proizlazi da utvrđenje postojanja jedinstvene i trajne povrede ne pretpostavlja nužno da Komisija utvrdi nekoliko povreda, od kojih je svaka obuhvaćena člankom 101. UFEU‑a, nego da dokaže da različita postupanja koja je utvrdila čine sveobuhvatni plan koji se odnosi na ostvarivanje jedinstvenog protutržišnog cilja. Stoga je posebno važno da Komisija dokaže postojanje takvog plana i povezanost prethodno navedenih postupanja s navedenim planom.

209

Uostalom, iz sudske prakse proizlazi da se pojam jedinstvene povrede odnosi na situaciju u kojoj je nekoliko poduzetnika sudjelovalo u povredi koja se sastoji od trajnog ponašanja koje ima samo jedan ekonomski cilj, usmjeren na narušavanje tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljenu, EU:T:2019:778, t. 269. i navedenu sudsku praksu).

210

U ovom je slučaju neosporno da Komisija u pobijanoj odluci nije kvalificirala postupanja u okviru svake od triju razina kontakata kao povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Suprotno tomu, smatrala je da ta postupanja, razmatrana zajedno, čine sveobuhvatni plan čiji je jedinstveni protutržišni cilj ograničenje tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u. Kako bi došla do tog zaključka i u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 195. ove presude, Komisija je istaknula pet elemenata koji obilježavaju prethodno navedena postupanja i koji su sažeti u točki 202. ove presude. S obzirom na analizu iz točaka 206. do 208. ove presude, taj Komisijin pristup nije pogrešan.

211

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da treba odbiti argumentaciju tužiteljâ s obzirom na to da se temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj upotreba pojma jedinstvene i trajne povrede podrazumijeva da Komisija utvrdi nekoliko povreda. Ispitivanje trećeg, četvrtog, petog, šestog i sedmog tužbenog razloga u nastavku omogućuje Općem sudu da preispita, među ostalim, osnovanost Komisijina zaključka prema kojem različita postupanja utvrđena u pobijanoj odluci čine sveobuhvatni plan koji se odnosi na ostvarivanje jedinstvenog protutržišnog cilja, što stoga predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu.

212

U okviru ovog tužbenog razloga tužitelji ističu dva prigovora. S jedne strane, prigovaraju Komisiji da je smatrala da su tri razine tajnih kontakata međusobno povezane, osobito niža razina uprave s ostalim dvjema razinama (prvi prigovor). U tom kontekstu tvrde da među tim razinama, koje su djelovale odvojeno jedna od druge, nije postojao nikakav zajednički kontakt ni zajednički sastanak. S druge strane, tužitelji prigovaraju Komisiji da je smatrala, pozivajući se osobito na navodne veze između triju prethodno navedenih razina, da tajni kontakti na nižoj razini uprave predstavljaju povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (drugi prigovor).

213

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

214

Prije razmatranja dvaju prethodno navedenih prigovora valja podsjetiti na relevantne odlomke pobijane odluke.

215

U uvodnoj izjavi 213. pobijane odluke, u dijelu koji se odnosi na ispitivanje pitanja postojanja sporazumâ i usklađenih djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a, Komisija je navela da je među strankama zabranjenog sporazuma postojao kontakt na različitima razinama i da su ponekad održavale zajedničke sastanke na različitim razinama, primjerice među zaposlenicima na nižoj razini uprave i zaposlenicima na njemačkoj razini. Komisija je u prethodno navedenoj uvodnoj izjavi 213. pojasnila da su ti kontakti bili međusobno povezani svojim sadržajem, vremenskim usklađivanjem, otvorenim upućivanjem jednih na druge i prosljeđivanjem prikupljenih informacija, pri čemu je u tom pogledu navela primjere prosljeđivanja informacija koje su se razmijenile na njemačkoj razini prema odgovarajućim upravama stranaka zabranjenog sporazuma.

216

U uvodnim izjavama 315. do 317. pobijane odluke, Komisija je zaključila da postoji jedinstvena i trajna povreda, pri čemu je utvrdila da su svi tajni kontakti navedeni u točki 6.2. pobijane odluke (koji obuhvaćaju tri razine), navedeni kronološkim redoslijedom, služili postizanju zajedničkog plana čiji je jedinstveni protutržišni cilj ograničavanje tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u. Prema mišljenju Komisije, taj je cilj postignut praksama kojima su se smanjile razine strateške neizvjesnosti među strankama u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena te vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša (uvodna izjava 317. pobijane odluke).

217

Komisija je u uvodnoj izjavi 327. točki (a) pobijane odluke, kako bi potkrijepila svoj zaključak prema kojem pomicanje razmjena s razine upravnih tijela na njemačku razinu nije utjecalo na trajnu prirodu povrede, utvrdila da postoji znatno vremensko preklapanje među sastancima koji su se održali na različitim razinama. Komisija je istaknula da su se kontakti na drugim dvjema razinama nastavili bez obzira na prekid kontakata na razini upravnih tijela u rujnu 2004. Konkretnije, u razdoblju od 2003. do 2007. sastanci i kontakti među konkurentima zajednički su se organizirali na nižoj razini uprave i na njemačkoj razini, a često su zaposlenici uprave sudjelovali na sastancima na njemačkoj razini i obrnuto. Komisija je istaknula i okolnost da su stranke na nižoj razini uprave opetovano razgovarale o informacijama koje treba razmijeniti i o tome na kojoj ih razini treba razmijeniti.

218

Što se tiče prvog prigovora koji su istaknuli tužitelji, a koji se odnosi na „veze” među trima razinama tajnih kontakata, valja utvrditi da je Komisija navela sljedeće elemente kojima dokazuje postojanje takvih veza: činjenicu da su sudionici na tim razinama bili zaposlenici istih poduzetnika, odnosno Scanije i stranaka nagodbe; činjenicu da je sadržaj razmjena na svakoj razini bio isti; činjenicu da je postojalo vremensko preklapanje sastanaka održanih na različitim razinama; činjenicu da su se razine pozivale jedna na drugu i razmjenjivale prikupljene informacije; činjenicu da su ponekad postojali zajednički kontakti i sastanci među različitim razinama, pri čemu se Komisija posebno poziva na zajedničke kontakte i sastanke između zaposlenika na nižoj razini uprave i zaposlenika na njemačkoj razini predmetnih poduzetnika (vidjeti uvodnu izjavu 213. i uvodnu izjavu 327. točku (a) pobijane odluke).

219

Ovaj prigovor tužiteljâ osobito se temelji na činjenici da nije bilo kontakata ili zajedničkih sastanaka među trima razinama tajnih kontakata.

220

U tom pogledu, kao prvo, valja navesti da, kao što to proizlazi iz točaka 215. i 217. ove presude i, uostalom, iz Komisijina pojašnjenja iz točke 122. odgovora na tužbu, Komisija svoje utvrđenje prema kojem su razine tajnih kontakata međusobno povezane nije temeljila na činjenici da su postojali kontakti ili zajednički sastanci između razine upravnih tijela i niže razine uprave te razine upravnih tijela i njemačke razine. Komisija se samo pozvala na postojanje kontakata i zajedničkih sastanaka između niže razine uprave i njemačke razine. Stoga je bespredmetna argumentacija tužiteljâ kojom se nastoji dokazati nepostojanje kontakata i zajedničkih sastanaka između razine upravnih tijela i niže razine uprave te između razine upravnih tijela i njemačke razine.

221

Kao drugo, valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da su postojali zajednički kontakti i zajednički sastanci između niže razine uprave i njemačke razine, osobito u razdoblju od 2003. do 2007. (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke). Iz pobijane odluke proizlazi da je taj element predstavljao jedan od elemenata na kojima je Komisija temeljila svoj zaključak o trajnoj prirodi povrede.

222

Što se tiče tog Komisijina utvrđenja, iz spisa proizlazi da su se sastanci na nižoj razini uprave i na njemačkoj razini često organizirali u isto vrijeme i na istom mjestu radi pripreme trgovačkih sajmova i da se sudionike na nižoj razini uprave obavještavalo o sadržaju razmjena na njemačkoj razini, da su prenosili taj sadržaj unutar svojih poduzeća i da su općenito bili u kontaktu sa sudionicima razmjena na njemačkoj razini.

223

Opći sud u tom pogledu osobito upućuje na dokaze navedene u uvodnoj izjavi 137. pobijane odluke koji se odnose na sastanak konkurenata održan 24. kolovoza 2004. u Münchenu (Njemačka). Prema mišljenju [povjerljivo], na tom su sastanku sudjelovali zaposlenici niže razine uprave i njemačke razine. U Scanijino ime bila je prisutna osoba A s niže razine uprave i osoba B s njemačke razine. Na tom su sastanku razmijenjene informacije o budućim povećanjima cijena na njemačkom tržištu i datumima uvođenja na tržište kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša. PowerPoint prezentacija, koju je pripremio [povjerljivo] i na koju se upućuje u uvodnoj izjavi 137. pobijane odluke, dokazuje da je informacija koja se razmijenila na sastanku održanom 24. kolovoza 2004. proslijeđena u upravu [povjerljivo].

224

Opći sud upućuje i na dokaze navedene u uvodnoj izjavi 147. pobijane odluke kojima se dokazuje da se zaposlenike na nižoj razini uprave obavještavalo o sadržaju razmjena informacija o cijenama do kojih je došlo na njemačkoj razini na sastanku konkurenata u Münchenu održanom 4. i 5. srpnja 2005. Konkretnije, Opći sud upućuje na poruku elektroničke pošte koju je osoba C s niže razine uprave [povjerljivo] poslala zaposlenicima drugih konkurentskih poduzetnika koji su također na nižoj razini uprave. U toj je poruci elektroničke pošte osoba C navela, pri čemu je uputila na prethodno navedeni sastanak održan 4. i 5. srpnja 2005., među ostalim, da je na tom sastanku [povjerljivo] konkurentima pružio informacije o trenutačnom cjeniku [povjerljivo] (koji se temelji na njemačkom tržištu) i da je osobito od adresatâ svoje poruke zatražio da učine to isto. Zaposlenik uprave [povjerljivo] koji se nalazio među adresatima prethodno navedene poruke elektroničke pošte odgovorio je da njegov poduzetnik želi održavati razmjene informacija o cijenama na razini tržišta (odnosno na njemačkoj razini) i naveo je imena zaposlenikâ [povjerljivo] koje treba kontaktirati u okviru tih razmjena. Poruka elektroničke pošte osobe C upućena je i osobi D s niže razine Scanijine uprave, koja je sudjelovala na prethodno navedenom sastanku održanom 4. i 5. srpnja 2005. Iz spisa proizlazi da osoba D nije primila prethodno navedenu poruku elektroničke pošte jer njezino prezime nije bilo točno napisano (vidjeti uvodnu izjavu 147. pobijane odluke). S obzirom na navedeno, poruka elektroničke pošte osobe C dokazuje da su zaposlenici na nižoj razini uprave, uključujući Scanijine zaposlenike, bili upućeni u razmjene informacija o cijenama do kojih je došlo na prethodno navedenom sastanku održanom 4. i 5. srpnja 2005.

225

Opći sud napominje i da su određeni zaposlenici uključenih poduzetnika, koji su svi pripadali upravi, sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini, što potvrđuje Komisijin zaključak o postojanju veza između niže razine uprave i njemačke razine. Opći sud upućuje, među ostalim, na slučaj osobe C iz [povjerljivo] i osobe E iz [povjerljivo]. Ti zaposlenici, koji su svi pripadali upravi, djelovali su i organizirali razmjenu informacija na njemačkoj razini.

226

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisijino utvrđenje prema kojem su postojali kontakti između niže razine uprave i njemačke razine u dovoljnoj mjeri dokazano.

227

Kao treće, u okviru ovog tužbenog razloga, tužitelji su osporavali i Komisijinu tvrdnju iz uvodne izjave 213. pobijane odluke prema kojoj su razine tajnih kontakata otvoreno upućivale jedna na drugu i tvrdnju iz uvodne izjave 327. točke (a) pobijane odluke prema kojoj su stranke zabranjenog sporazuma na nižoj razini uprave opetovano razgovarale o informacijama koje treba razmijeniti i o tome na kojoj ih razini treba razmijeniti.

228

Te su Komisijine tvrdnje u dovoljnoj mjeri dokazane. Naime, iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 116. pobijane odluke, koji se odnose na sastanak konkurenata na nižoj razini uprave održan 3. i 4. srpnja 2001., osobito proizlazi da su zaposlenici uprave bili upućeni u sadržaj razmjena na njemačkoj razini te da su smatrali da su te razmjene otišle „predaleko” i da su „potencijalno opasne”. Iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 117. pobijane odluke proizlazi da su se konkurenti tijekom prethodno navedenog sastanka održanog 3. i 4. srpnja 2001. dogovorili da će ubuduće na nižoj razini uprave razmjenjivati informacije o proizvodima i tehničke informacije, ali ne i informacije o cijenama ili usporedne podatke. Isto tako, iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 147. pobijane odluke (vidjeti točku 224. ove presude) proizlazi da su zaposlenici na nižoj razini uprave razgovarali o tome koje informacije treba razmijeniti na kojoj razini i da su u tom kontekstu neki od tih zaposlenika izrazili želju da se razmjena informacija o cijenama provedi samo na njemačkoj razini.

229

Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da, u okviru ovog tužbenog razloga, tužitelji nisu uspjeli dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja koja su navedena, među ostalim, u uvodnoj izjavi 213. i uvodnoj izjavi 327. točki (a) pobijane odluke, a odnose se na veze koje postoje među trima razinama tajnih kontakata. Kao što se to već navelo, Komisija se pozvala na određeni broj elemenata koji dokazuju postojanje veza među trima razinama tajnih kontakata (vidjeti točku 218. ove presude) koji nisu osporeni, odnosno na činjenicu da su sudionici bili zaposlenici istih poduzetnika, na činjenicu da je postojalo vremensko preklapanje sastanaka održanih na trima razinama tajnih kontakata, ili elemenata koji su osporeni a da se nisu doveli u pitanje u okviru ovog tužbenog razloga, odnosno na činjenicu da su postojali kontakti između zaposlenika na nižoj razini uprava stranaka zabranjenog sporazuma i zaposlenika na njemačkoj razini. S obzirom na te elemente, Opći sud smatra da su tri razine tajnih kontakata bile međusobno povezane i da nisu djelovale odvojeno i neovisno jedna od druge.

230

Što se tiče drugog prigovora koji su istaknuli tužitelji (vidjeti točku 212. ove presude), valja podsjetiti na to da Komisija u pobijanoj odluci nije kvalificirala tajne kontakte na nižoj razini uprave (ni uostalom tajne kontakte na drugim dvjema razinama razmatranima zasebno) kao povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, ali je smatrala da su svi kontakti na trima razinama dio jedinstvene i trajne povrede jer slijede zajednički plan čiji je protutržišni cilj ograničiti tržišno natjecanje na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u osobito razmjenama koje bi smanjile stratešku neizvjesnost u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena te u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6 (uvodna izjava 317. pobijane odluke).

231

Valja podsjetiti i da Komisija nije bila dužna kvalificirati razmjene na nižoj razini uprave, razmatrane odvojeno, kao zasebnu povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. EGP‑a kako bi zaključila da postoji jedinstvena i trajna povreda (vidjeti točku 208. ove presude).

232

Iz prethodno navedenog proizlazi da se ovaj prigovor tužiteljâ temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj je Komisija razmjene na nižoj razini uprave u pobijanoj odluci kvalificirala kao povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. EGP‑a. S obzirom na navedeno i neovisno o toj pogrešnoj pretpostavci, valja ispitati, uzimajući u obzir razmatranja iz točaka 208. do 211. ove presude i s obzirom na argumentaciju tužiteljâ, u kojoj mjeri razmjene na nižoj razini uprave pridonose ostvarenju zajedničkog plana navedenog u točki 230. ove presude.

233

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da se, kao što se to zaključilo u okviru ispitivanja prvog tužbenog razloga, sudionike na nižoj razini uprave obavještavalo o sadržaju razmjena na njemačkoj razini, da su prenosili taj sadržaj unutar svojih poduzeća i da su općenito bili u kontaktu sa sudionicima razmjena na njemačkoj razini (vidjeti točku 222. ove presude). Stoga je jasno da su zaposlenici na nižoj razini uprave, s obzirom na to da su bili povezani s razmjenama kojima se smanjila strateška neizvjesnost u pogledu budućih cijena i datuma uvođenja na tržište modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša, pridonijeli ostvarenju prethodno navedenog zajedničkog plana.

234

Kao drugo, dokazi navedeni u uvodnoj izjavi 144. pobijane odluke, koji se odnose na sastanak konkurenata na nižoj razini uprave održan 3. i 4. veljače 2005. u Lyonu (Francuska) dokazuju da je na tom sastanku [povjerljivo] obavijestio ostale proizvođače, među kojima i Scaniju, o budućem povećanju cijena od 5 % jednog od modela kamiona koje je on proizvodio. Valja navesti da su tužitelji tvrdili da je ta informacija bila javno dostupna na dan održavanja prethodno navedenog sastanka i da su u prilog toj tvrdnji u fazi replike i nekoliko dana prije rasprave objavili članak u specijaliziranom časopisu čija je elektronička verzija objavljena 4. veljače 2005. Neovisno o dopuštenosti tog dokaza, Opći sud smatra da prethodno navedeni članak ne dokazuje osnovanost tvrdnje tužiteljâ jer je doseg informacije koju je tijekom sastanka održanog 3. i 4. veljače 2005. dostavio [povjerljivo] bio širi od dosega informacije koja je sadržana u prethodno navedenom članku, koji se odnosio na povećanje cijene modela kamiona [povjerljivo] samo za tržište Ujedinjene Kraljevine.

235

Informacija o cijenama koju je na sastanku održanom 3. i 4. veljače 2005. na nižoj razini uprave dostavio [povjerljivo] dokazuje da razmjene na toj razini, neovisno o tome predstavljaju li povredu pravilâ tržišnog natjecanja, pridonose ostvarenju zajedničkog plana navedenog u točki 230. ove presude jer ta informacija dokazuje da se te razmjene odnose i na pitanja određivanja cijena kamiona, a ne samo na tehnička pitanja.

236

Kao treće, iz interne poruke elektroničke pošte [povjerljivo], koju je poslala osoba F s niže razine uprave tog poduzetnika, navedene u uvodnoj izjavi 146. pobijane odluke, te koja se odnosi na sastanak konkurenata održan 4. i 5. srpnja 2005., proizlazi da su zaposlenici na nižoj razini uprave, među kojima i zaposlenici Scanijine uprave, razmjenjivali informacije koje su se, među ostalim, odnosile na datum uvođenja na tržište modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša Euro 4 i Euro 5. Na primjer, u prethodno navedenoj poruci elektroničke pošte osoba F obavijestila je svoje kolege o činjenici, iznesenoj na sastanku održanom 4. i 5. srpnja 2005., da će Scania „predstaviti cjelokupnu ponudu motora u skladu s [normom za emisije] Euro 4 (i nekoliko motora u skladu s [normom za emisije] Euro 5) na događaju [povjerljivo]” te o činjenici da je Scanija već zaprimila 2000 narudžbi za motore koji su u skladu s normom za emisije Euro 4. Osoba F također je primjerice obavijestila svoje kolege o tome da, u skladu s informacijama koje je na prethodno navedenom sastanku pružio [povjerljivo], kupci nisu osporili povećanje cijena koje je povezano s uvođenjem norme za emisije Euro 5 i da je već prodano 6000 kamiona koji su u skladu s tom normom. Sadržaj razmjene podataka na nižoj razini uprave na sastanku održanom 4. i 5. srpnja 2005. također dokazuje da su razmjene na nižoj razini uprave pridonijele ostvarenju zajedničkog plana navedenog u točki 230. ove presude jer dokazuje da su se navedene razmjene odnosile i na pitanja u pogledu datuma uvođenja na tržište modela kamiona usklađenih s posebnim standardima zaštite okoliša.

237

Kao četvrto, valja podsjetiti na to da su sudionici na trima razinama tajnih kontakata bili zaposlenici istih poduzetnika, da su se sastanci na nižoj razini uprave vremenski preklapali sa sastancima održanima na drugim dvjema razinama te da su postojali kontakti između zaposlenika na nižoj razini uprave i zaposlenika na njemačkoj razini (vidjeti točke 218. i 229. ove presude).

238

Na temelju tih elemenata valja utvrditi da su razmjene podataka na nižoj razini uprave pridonijele ostvarenju zajedničkog plana navedenog u točki 230. ove presude i da ih je Komisija stoga mogla uzeti u obzir kako bi donijela zaključak o postojanju jedinstvene i trajne povrede.

239

S obzirom na prethodna razmatranja, ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

240

Argumentacija tužiteljâ u okviru ovog tužbenog razloga može se podijeliti u tri dijela koji će se uzastopno ispitati u nastavku.

241

Tužitelji tvrde da na temelju rasuđivanja iz pobijane odluke ne mogu shvatiti prirodu i doseg povrede koja im se pripisala. Naime, s jedne strane, iz članka 1. pobijane odluke proizlazi da je Komisija smatrala da su tužitelji počinili povredu, među ostalim, dogovaranjem o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6 i da to ponašanje samo po sebi predstavlja povredu. S druge strane, čini se da se u pobijanoj odluci u uvodnim izjavama 243. do 321. tvrdi da su činjenice koje se odnose na prethodno navedeno dogovaranje „povezane” i „dopunjuju” navodni zabranjeni sporazum o cijenama i bruto cijenama, čime se upućuje na to da jednostavna razmjena informacija o datumima uvođenja tehnologija sama po sebi ne predstavlja povredu.

242

Tužitelji zaključuju da ta nedosljednost u Komisijinu rasuđivanju predstavlja povredu članka 296. UFEU‑a i da na temelju toga treba poništiti pobijanu odluku.

243

Tužitelji prigovaraju Komisiji i to što nije objasnila razloge zbog kojih razmjena informacija o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija predstavlja povredu s obzirom na cilj.

244

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

245

Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja predviđena člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a predstavlja bitnu procesnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. U tom smislu, zahtijevano obrazloženje mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Što se konkretno tiče obrazloženja pojedinačnih odluka, obveza obrazlaganja takvih odluka ima za cilj, osim omogućavanja sudskog nadzora, također pružiti zainteresiranoj osobi dovoljnu količinu informacija kako bi mogla utvrditi sadržava li ta odluka eventualno pogrešku na temelju koje bi se mogla osporiti njezina valjanost (vidjeti presudu od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljenu, EU:T:2019:778, t. 321. i navedenu sudsku praksu).

246

Osim toga, obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, prirodi razloga na koje se u njemu poziva i o interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt odnosi u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno točno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocijeniti uzimajući u obzir ne samo njegov tekst, nego i njegov kontekst i sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljenu, EU:T:2019:778, t. 322. i navedenu sudsku praksu).

247

Usto, obvezom obrazlaganja predviđenom člankom 296. UFEU‑a zahtijeva se da razmatranje na kojem se temelji odluka bude jasno i nedvosmisleno. Stoga obrazloženje akta treba biti logično i ne smije sadržavati, među ostalim, proturječnosti koje mogu onemogućiti pravilno razumijevanje razloga na kojima se taj akt temelji (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 151. i navedenu sudsku praksu).

248

U ovom slučaju, Komisija je u uvodnoj izjavi 236. pobijane odluke, u točki 7.2.3. naslovljenoj „Ograničavanje tržišnog natjecanja”, navela da je cilj protutržišnog ponašanja u ovom slučaju ograničavanje tržišnog natjecanja na području EGP‑a.

249

U uvodnoj izjavi 237. pobijane odluke Komisija je pojasnila da se glavni element svih sporazuma i usklađenih djelovanja u ovom slučaju koji bi se mogli kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja sastoji od usklađivanja cijena i povećanja bruto cijena kontaktiranjem u pogledu cijena, usklađivanja datuma i dodatnih troškova koji proizlaze iz uvođenja na tržište novih modela kamiona u skladu s normama za emisije te razmjene osjetljivih informacija u pogledu tržišnog natjecanja.

250

U uvodnoj izjavi 238. točki (b) pobijane odluke Komisija je navela da je Scania sklopila sporazume i/ili se uskladila s konkurentima u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6.

251

Komisija je u uvodnoj izjavi 239. pobijane odluke utvrdila da je cilj svih sporazuma i usklađenih djelovanja u kojima je sudjelovala Scanija bio ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te da su poduzetnicima omogućili da prilagode svoju cjenovnu strategiju s obzirom na informacije koje su dobili od konkurenata.

252

U uvodnoj izjavi 243. pobijane odluke Komisija je objasnila da su tužitelji, time što su se dogovarali o datumu uvođenja novih standarda zaštite okoliša i dodatnim troškovima koji su nastali zbog nove tehnologije, dobivali informacije o namjerama svojih konkurenata u pogledu razine bruto cijena. Prema Komisijinim objašnjenjima, prenošenje troškova uvođenja nove tehnologije zaštite okoliša dovodi do promjena bruto cijene predmetnih modela kamiona. Stranke su znale od kojeg će se datuma novi modeli (na koje će se prenijeti dodatni troškovi) uključiti u cjenike s bruto cijenama konkurenata jer su znali datum uvođenja tih novih modela na tržište. Stoga je, prema Komisijinu mišljenju, priroda dogovora i sporazuma koji se odnose na datum uvođenja na tržište novih modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša povezana s tajnim dogovorima stranaka koji su se odnosili na cijene i povećanja bruto cijena te ih dopunjuje.

253

Osim toga, iz uvodnih izjava 315. do 350. pobijane odluke, iz točke 7.2.4. naslovljene „Jedinstvena i trajna povreda”, proizlazi da je Komisija Scaniji pripisala povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u koje je kvalificirala kao jedinstvenu i trajnu povredu koja se sastoji od tajnih kontakata o određivanju cijena i povećanju bruto cijena za kamione srednje težine i teške kamione u EGP‑u te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6. Prema Komisijinu mišljenju, cilj tih tajnih kontakata bio je ograničiti tržišno natjecanje smanjenjem razine strateške neizvjesnosti među konkurentima u pogledu budućih cijena, povećanja bruto cijena, vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša (uvodna izjava 317. pobijane odluke).

254

U uvodnoj izjavi 321. pobijane odluke Komisija je ponovila svoju analizu iz uvodne izjave 243. pobijane odluke prema kojoj je priroda dogovora i sporazuma koji se odnose na datum uvođenja na tržište novih modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša povezana s tajnim dogovorima stranaka koji su se odnosili na cijene i povećanja bruto cijena te ih dopunjuje.

255

Naposljetku, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 1. pobijane odluke:

„Dogovaranjem o cijenama i povećanju bruto cijena u EGP‑u za kamione srednje težine i teške kamione te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do 6, sljedeći pravni subjekti poduzetnika Scania povrijedili su članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u tijekom sljedećih razdoblja […].”

256

S jedne strane, iz prethodno navedenog prikaza pobijane odluke, suprotno tvrdnji tužiteljâ, proizlazi da Komisija u toj odluci nije odvojeno kvalificirala usklađivanje u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija kao zasebnu povredu članka 101. UFEU‑a. Suprotno tomu, jasno je da je Komisija smatrala da je prethodno navedeno usklađivanje dio jedinstvene i trajne povrede čiji je jedinstveni protutržišni cilj bilo ograničavanje tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona na području EGP‑a.

257

S druge strane, osobito iz uvodnih izjava 236., 237., 239., 243. i 321. pobijane odluke proizlazi da je Komisija smatrala da su razmjene informacija o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija bile povezane s razmjenama informacija o cijenama i povećanjima bruto cijena te su ih dopunjivale, i da su u biti sve te razmjene omogućile predmetnim poduzetnicima da prilagode svoje cjenovne strategije ovisno o informaciji koju su dobili od konkurenata, što stoga predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

258

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da obrazloženje iz pobijane odluke jasno i nedvosmisleno predstavlja Komisijino rasuđivanje, čime se Općem sudu omogućuje da provede sudski nadzor. Osim toga, sadržaj i podrobnost argumentacije tužiteljâ pred Općim sudom dokazuje da im je obrazloženje pobijane odluke omogućilo da tu odluku djelotvorno ospore pred tim sudom.

259

Na temelju prethodno navedenog, valja odbiti prvi dio ovog tužbenog razloga.

260

Tužitelji osporavaju Komisijinu ocjenu prema kojoj su oni sklopili sporazum ili usklađeno djelovali u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija.

261

U tom pogledu tužitelji navode da obveza usklađivanja motora kamiona s normama za emisije Euro proizlazi iz europskih propisa s kojima su proizvođači kamiona upoznati, a nije posljedica tržišnog natjecanja u području inovacija.

262

Tužitelji tvrde i da je Scania uvijek poštovala različite norme za emisije Euro čak i prije primjene rokova koji se propisuju europskim propisima i da je njezina proizvodnja općenito bila planirana šest ili sedam godina prije krajnjeg roka predviđenog navedenim propisima koji se odnose na uvođenje tehnologija u skladu s navedenim normama. Prema mišljenju tužiteljâ, ta činjenica nije u skladu s Komisijinom tezom prema kojoj je Scania sklopila sporazum ili usklađeno djelovala u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija u skladu s normama za emisije Euro.

263

Tužitelji ističu i okolnost da se datumi uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija na tržište znatno razlikuju među proizvođačima kamiona, čime se dovodi u pitanje postojanje njihova međusobnog usklađivanja u pogledu tih datuma.

264

Tužitelji osporavaju i činjenicu da opisane razmjene informacija u pobijanoj odluci dokazuju da su sklopili sporazum ili usklađeno djelovali u pogledu uvođenja novih tehnologija s niskim razinama emisija.

265

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

266

U tom pogledu valja istaknuti da pojmovi „sporazum”, „odluke udruženja poduzetnika” i „usklađeno djelovanje” sa subjektivnog stajališta obuhvaćaju oblike tajnih dogovora koji su iste prirode te se razlikuju samo po intenzitetu i oblicima u kojima se pojavljuju (vidjeti presudu od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

267

Što se tiče definicije usklađenog djelovanja, Sud je presudio da se takva praksa odnosi na oblik usklađivanja među poduzetnicima koji, iako nije doveo do stvaranja sporazuma u užem smislu, svjesno zamjenjuje rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom (vidjeti presudu od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

268

Kriterije koordinacije i suradnje koji su konstitutivni elementi usklađenog djelovanja, koji nipošto ne zahtijevaju izradu stvarnog „plana”, treba razumjeti s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na unutarnjem tržištu i uvjete koje želi odobriti klijentima (vidjeti presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija, C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 86. i navedenu sudsku praksu te od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 119. i navedenu sudsku praksu).

269

Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu, uz vođenje računa o prirodi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika te o veličini navedenog tržišta (vidjeti presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija, C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 87. i navedenu sudsku praksu te od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

270

Sud je stoga utvrdio da razmjena informacija između konkurenata može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako ublažava ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika (vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

271

U ovom slučaju valja podsjetiti na to da je u uvodnoj izjavi 238. točki (b) pobijane odluke Komisija tvrdila da je Scania sklopila sporazume i/ili se uskladila s konkurentima u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6. Ta Komisijina tvrdnja temelji se na nekoliko dokaza navedenih u pobijanoj odluci koji dokazuju njezinu osnovanost.

272

Kao prvo, valja uputiti na zapisnik sa sastanka na razini upravnih tijela, koji se održao 6. travnja 1998. u Bruxellesu (Belgija), naveden u uvodnoj izjavi 103. pobijane odluke. Taj zapisnik jasno dokazuje da su sudionici tog sastanka razmijenili informacije o cijenama te o vremenskom rasporedu uvođenja modela kamiona u skladu s normom za emisije Euro 3 i da su se dogovorili da neće uvoditi tehnologiju koja je u skladu s tom normom prije nego što to uvođenje postane obvezno. Prethodno navedeni zapisnik dokazuje i da su sudionici tog sastanka razmijenili informacije o utjecaju uvođenja nove tehnologije na cijene. Budući da se u navedenom zapisniku upućuje na „sve članove [povjerljivo]”, može se zaključiti da je Scania sudjelovala na prethodno navedenom sastanku održanom 6. travnja 1998.

273

Kao drugo, Opći sud upućuje na sastanak na razini upravnih tijela koji se održao 10. i 11. travnja 2003. u Göteborgu (Švedska), na kojem je sudjelovala Scanija, naveden u uvodnoj izjavi 127. pobijane odluke. Rukom pisane bilješke jednog od predstavnika [povjerljivo] koji je sudjelovao na tom sastanku, koje se navode u navedenoj uvodnoj izjavi, dokazuju da su sudionici razmijenili informacije o cijenama i uvođenju tehnologija u skladu s normom za emisije Euro 4. U skladu s tim bilješkama:

„Prodaja [povjerljivo] u Euro 4 listopad 2004. [povjerljivo]/Scania ga može uvesti ranije, ali to ne želi. Svi se slažu da će je uvesti [povjerljivo]. ,Uvođenje u prodaju’”

274

Sadržaj sastanka održanog 10. i 11. travnja 2003. iz točke 273. ove presude izričito se navodi u telefaksu koji je 8. svibnja 2003. [povjerljivo] poslao konkurentima, među kojima je i Scanija, iz uvodne izjave 128. pobijane odluke u kojem se navodi:

„Tijekom našeg sastanka u Göteborgu razgovarali smo o uvođenju na tržište specifikacije Euro 4. Preuzeo sam inicijativu kako bih o tom pitanju razgovarao s našim kolegom [G‑om]. Iako [povjerljivo] dvoji u pogledu toga da ćemo održati svoja obećanja, slaže se s uvođenjem na tržište u rujnu 2004., [povjerljivo]. Sasvim je jasno da je ne bismo trebali ponuditi na prodaju prije tog datuma. Pretpostavljam da se i dalje svi slažemo i da ćemo se držati dogovora u pogledu tog datuma. Ako iz bilo kojeg razloga to ne možete učiniti, molim vas da me o tome obavijestite povratnim telefaksom.”

275

Tužitelji su se pozvali na [povjerljivo] objašnjenja tijekom upravnog postupka prema kojima se u bilješkama iz točke 273. ove presude ne navodi postojanje sporazuma među proizvođačima kamiona, nego je samo naznačeno da su svi prihvatili činjenicu da motori u skladu s normom za emisije Euro 4 vjerojatno neće biti uvedeni na tržište prije [povjerljivo] rujna 2004. Međutim, valja smatrati da ta objašnjenja, koja su pružena a posteriori i proturječna su jasnom tekstu bilježaka predstavnika [povjerljivo] i telefaksu od 8. svibnja 2003. koji dokazuje da su se konkurenti dogovorili o uvođenju motorâ u skladu s normom za emisije Euro 4 u rujnu 2004., nisu uvjerljiva.

276

Kao treće, valja uputiti na poruku elektroničke pošte koju je 16. rujna 2004. osoba H., predstavnik [povjerljivo], poslala konkurentima, među kojima je bila i Scania, u kojoj je navela svoju odluku da neće sudjelovati na sastanku na razini upravnih tijela koji bi se trebao održati u Hannoveru (Njemačka). U navedenoj poruci elektroničke pošte, iz uvodne izjave 138. pobijane odluke, pojašnjava se sljedeće:

„Razlog za donošenje te odluke je razočaranje. Smatram da je neprihvatljivo ponašanje nekih od naših kolega (osobito jednog od njih) u komunikaciji u pogledu normi za emisije Euro 4 i Euro 5, kao i način na koji su ti kolege pokušali narušiti ugled kamionske industrije, a osobito neki od njihovih kolega […].”

277

U usmenoj izjavi koja je podnesena tijekom upravnog postupka i navedena u uvodnoj izjavi 138. pobijane odluke [povjerljivo] je objasnio da je uveo tehnologiju u skladu s normom za emisije Euro 4 prije datuma dogovorenog s konkurentima, odnosno prije rujna 2004. (vidjeti točke 273. i 274. ove presude) te da je ta činjenica bila izvor nezadovoljstva koje je predstavnik [povjerljivo] izrazio u toj poruci elektroničke pošte. Iz spisa proizlazi da su nakon tog incidenta razmjene na razini upravnih tijela prestale (uvodna izjava 138. pobijane odluke).

278

Poruka elektroničke pošte predstavnika [povjerljivo], navedena u točki 276. ove presude, s obzirom na dokaze iz točaka 273. i 274. ove presude, dokazuje postojanje sporazuma među konkurentima, među kojima je i Scanija, o datumu uvođenja na tržište tehnologija u skladu s normom za emisije Euro 4.

279

Tužitelji su se pozvali na izjavu pod prisegom predstavnika [povjerljivo] i autora poruke elektroničke pošte navedene u točki 276. ove presude u kojoj je taj predstavnik objasnio da je njegova poruka elektroničke pošte bila poslana zbog napetosti između [povjerljivo] i [povjerljivo] te da među proizvođačima kamiona nije bilo nikakvog sporazuma o datumu uvođenja na tržište motorâ u skladu s normom za emisije Euro 4. Prema mišljenju tužitelja, prethodno navedenu izjavu pod prisegom potkrepljuje činjenica da [povjerljivo] i njezin predstavnik uopće nisu reagirali na Scanijinu najavu o uvođenju na tržište njezina prvog motora u skladu s normom za emisije Euro 4 tijekom tiskovne konferencije održane 31. ožujka 2004. Tužitelji smatraju da se može pretpostaviti da bi, da su proizvođači sklopili sporazum o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologije u skladu s normom za emisije Euro 4, predstavnik [povjerljivo] jednako reagirao u pogledu Scanijine najave.

280

Ta argumentacija tužiteljâ nije uvjerljiva.

281

S jedne strane, što se tiče prethodno navedene izjave pod prisegom, dao ju je autor poruke elektroničke pošte navedene u točki 276. ove presude nekoliko godina nakon relevantnih događaja za potrebe upravnog postupka i, stoga, in tempore suspecto. Stoga se njezinim sadržajem ne može dovesti u pitanje dokazna vrijednost onodobnih i objektivnijih dokaza o događajima, kao što je telefaks naveden u točki 274. ove presude, te dokazna vrijednost izjave koju je dao [povjerljivo] navedene u točki 277. ove presude (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija, T‑59/02, EU:T:2006:272, t. 277.; od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljenu, EU:T:2008:255, t. 379. te od29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 201.). Svi ti dokazi potvrđuju postojanje sporazuma među proizvođačima kamiona u pogledu datuma uvođenja tehnologije u skladu s normom za emisije Euro 4.

282

S druge strane, što se tiče argumenta koji se temelji na Scanijinoj tiskovnoj konferenciji održanoj 31. ožujka 2004., valja utvrditi da se u priopćenju za medije koje su podnijeli tužitelji, uopće ne potkrepljuje njihova teza, nego je najavljeno uvođenje motorâ od 420 konjskih snaga (horse power) u skladu s normom za emisije Euro 4 u rujnu 2004., na datum koji se podudara s datumom koji su konkurenti dogovorili na sastanku održanom 10. i 11. travnja 2003. u Göteborgu (vidjeti točke 273. i 274. ove presude).

283

Kao četvrto, Opći sud upućuje na razmjenu informacija među konkurentima, među kojima se nalazi i Scania DE, koja se održala od 2. do 8. prosinca 2004. i koja se odnosi na povećanja cijena planirana za 2005. (uvodna izjava 140. pobijane odluke). U tom kontekstu, [povjerljivo] je naveo da će naplatiti 5410 eura za prelazak s norme za emisije „Euro 3 na Euro 4”.

284

Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 141. pobijane odluke, osoba B, predstavnica Scanije DE, poslala je 2. prosinca 2004. poruku elektroničke pošte zaposlenicima konkurentskih poduzetnika u kojoj je pitala kada će se i po kojoj bruto cijeni isporučiti motori u skladu s normama za emisije 4 i 5. Predstavnik [povjerljivo] odgovorio je dostavljanjem traženih informacija, pri čemu je osobito naveo da će dodatne cijene za motore koji su u skladu s normama za emisije Euro 4 i Euro 5 iznositi 11500 eura odnosno 14800 eura. Osoba B dostavila je 17. prosinca 2004. prikupljene informacije konkurentima (uvodna izjava 142. pobijane odluke).

285

Kao peto, valja uputiti na sastanak održan 12. prosinca 2005. naveden u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke na kojem se, među ostalim, razgovaralo o „situaciji Euro 4/5” i „povećanjima cijena planiranim za 2006.”. Iz rukom pisanih bilješki proizlazi da su na tom sastanku konkurenti, među kojima se nalazila osoba I, predstavnica Scanije DE, razmijenili informacije o datumu uvođenja na tržište modela kamiona u skladu s normama za emisije Euro 4 i Euro 5 te o određivanju njihovih cijena.

286

Kao šesto, valja uputiti na poruku elektroničke pošte od 21. srpnja 2009., navedenu u uvodnoj izjavi 180. pobijane odluke, u kojoj je zaposlenik [povjerljivo] predložio da se sljedeća točka uvrsti na dnevni red sastanka konkurenata koji je organizirala Scania DE, a koji se trebao održati 17. i 18. rujna 2009. godine: „Euro VI, znam, smijemo li i želimo li o tome razgovarati?”

287

U uvodnoj izjavi 181. pobijane odluke navodi se sastanak koji je održan 17. i 18. rujna 2009. iz točke 286. ove presude. Iz dokaza navedenih u prethodno navedenoj uvodnoj izjavi, koje tužitelji ne osporavaju, proizlazi da su konkurenti razmijenili informacije o datumu uvođenja tehnologije u skladu s normom za emisije Euro 6 te o povećanjima cijena planiranim za 2010.

288

Iz dokaza i činjenica navedenih u točkama 272. do 287. ove presude proizlazi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je Scania sklopila sporazume i/ili se uskladila s konkurentima u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6.

289

Taj se zaključak ne dovodi u pitanje argumentacijom tužiteljâ navedenom u točkama 261. do 263. ove presude. Konkretno, valja navesti da se europski propisi koji se odnose na datum uvođenja normi za emisije Euro odnose samo na rokove za uvođenje navedenih normi (vidjeti uvodnu izjavu 6. pobijane odluke) i njima se ne obvezuje proizvođače kamiona da razmjene informacije o vremenskom rasporedu uvođenja proizvoda na tržište u skladu s tim normama. Osim toga, okolnost prema kojoj je Scania planirala svoju proizvodnju nekoliko godina prije krajnjeg datuma predviđenog europskim propisima za uvođenje posebne norme za emisije Euro ne dokazuje da nije sudjelovala u usklađivanju s ostalim proizvođačima kamiona. Isto tako, činjenica da se datumi uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija na tržište razlikuju među proizvođačima kamiona također ne dokazuje da među njima nije bilo razmjene informacija jer su im te razmjene omogućile da znaju planove svojih konkurenata.

290

Na temelju prethodnih razmatranja valja odbiti drugi dio ovog tužbenog razloga.

291

Tužitelji tvrde da dokazi iz spisa u najboljem slučaju pokazuju da su stranke iznimno razmjenjivale informacije o vremenskom rasporedu uvođenja na tržište svojih tehnologija s niskim razinama emisija. Međutim, te rijetke razmjene ne predstavljaju povredu s obzirom na cilj. Prema mišljenju tužiteljâ, pobijana odluka ne dokazuje da se razmjena informacija o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija može po prirodi smatrati štetnom za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja a da se pritom ne ispitaju njezini učinci.

292

Naime, prema mišljenju tužiteljâ, teško je razumjeti kako bi razmjena informacija o datumima uvođenja na tržište mogla dovesti do najmanjeg kašnjenja ili ograničenja tržišnog natjecanja u ponudi nove tehnologije o kojoj je riječ jer, kao prvo, tehnički razvoj nove tehnologije za kontrolu emisija traje šest ili sedam godina, kao drugo, svi proizvođači bili su dužni osmisliti nove motore u skladu s normama za emisije Euro i uveli su predmetne tehnologije na tržište prije rokova propisanih europskim zakonodavstvom te, kao treće, potražnja za kamionima koji su u skladu s normama za emisije Euro bila je vrlo mala prije nego što su te norme postale obvezne. Očito je da, prema mišljenju tužiteljâ, cilj razmjene informacija nije bio „odgoditi” uvođenje tehnologija s niskim razinama emisija.

293

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

294

Valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 238. točki (b) i uvodnoj izjavi 239. pobijane odluke utvrdila da svi sporazumi i usklađena djelovanja u kojima je Scania sudjelovala, među kojima su sporazumi ili usklađena djelovanja u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija čiji je cilj ograničavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a i koji su poduzetnicima omogućili da prilagode svoju cjenovnu strategiju s obzirom na informacije koje su dobili od konkurenata. Osim toga, Komisija je u uvodnim izjavama 243. i 321. pobijane odluke objasnila da je priroda dogovora i sporazuma koji se odnose na datum uvođenja na tržište novih modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša povezana s tajnim dogovorom stranaka koji su se odnosili na cijene i povećanja bruto cijena te ih dopunjuje. Valja podsjetiti i na to da je Komisija zaključila da postoji jedinstvena i trajna povreda čiji je cilj bilo ograničavanje tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u i koja se sastoji od praksi kojima su se smanjile razine strateške neizvjesnosti među strankama u pogledu, među ostalim, budućih cijena i povećanja bruto cijena (uvodna izjava 317. pobijane odluke).

295

Iz prethodno navedenog proizlazi da se argumentacija tužiteljâ navedena u točkama 291. i 292. ove presude temelji na nizu pogrešnih pretpostavki.

296

Naime, kao što se to već istaknulo, Komisija razmjenu informacija o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija nije kvalificirala kao zasebnu povredu. Isto tako, te se razmjene nisu zasebno kvalificirale kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, već su se razmatrale zajedno s drugim tajnim djelovanjima. „Svi ti sporazumi i usklađena djelovanja” kvalificirali su se u uvodnoj izjavi 239. pobijane odluke kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koje je sudionicima omogućilo da prilagode svoju cjenovnu strategiju s obzirom na informacije koje su dobili od konkurenata.

297

Usto, valja istaknuti da se Komisijin zaključak o postojanju jedinstvene i trajne povrede ne temelji na utvrđenju da su sporazumi ili usklađena djelovanja u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija bili prepreka ponudi novih tehnologija, kao što se to predlaže argumentacijom tužiteljâ navedenom u točki 292. ove presude. Komisijin zaključak temelji se na utvrđenju da su ta tajna djelovanja dopunjavala tajna djelovanja koja se odnose na cijene i povećanja bruto cijena. Naime, iz sadržaja razmjena među konkurentima navedenih u pobijanoj odluci proizlazi da je uvođenje tehnologija kojima se osigurava usklađenost motora kamiona s normama za emisije Euro moglo imati utjecaj na cijene predmetnih modela kamiona i dovesti do povećanja tih cijena. Konkurenti nisu međusobno razgovarali samo o vremenskom usklađivanju, nego i o prenošenju troškova uvođenja nove tehnologije. Stoga je Komisija u uvodnim izjavama 243. i 321. pobijane odluke osnovano istaknula da su konkurenti na temelju dogovaranja o datumu uvođenja novih tehnologija i dodatnih troškova koji zbog toga nastaju znali predviđene razine bruto cijena i vremenski raspored povećanja tih bruto cijena. Iz toga slijedi da se argumentacija tužiteljâ navedena u točki 292. ove presude temelji na pogrešnom shvaćanju pobijane odluke i da je bespredmetna.

298

Što se tiče pitanja čini li razmjena informacija među proizvođačima kamiona, koja im omogućuje da znaju predviđenu razinu bruto cijena svojih konkurenata i vremenski raspored povećanja tih bruto cijena, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ono se ne razmatra u argumentaciji tužitelja u okviru ovog tužbenog razloga, koja se, kao što se to već navelo, temelji na pogrešnom shvaćanju prema kojem Komisija navedenim proizvođačima prigovara da ograničavaju ponudu novih tehnologija (vidjeti točku 297. ove presude). Radi korisnosti valja podsjetiti na to da razmjena informacija među konkurentima može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako ublažava ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika (vidjeti točku 270. ove presude). Konkretno, razmjenu informacija valja smatrati protutržišno usmjerenom osobito ako može ukloniti neizvjesnost između zainteresiranih stranaka u odnosu na datum, opseg i način prilagodbe ponašanja na tržištu koje predmetni poduzetnici trebaju provesti (vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

299

U ovom slučaju, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 298. ove presude, valja utvrditi da razmjena informacija među konkurentima koja im omogućuje da dobiju informacije o predviđenim razinama bruto cijena i o vremenskom rasporedu povećanja tih bruto cijena, čime se tako otklanja neizvjesnost u pogledu budućeg ponašanja koje će konkurenti usvojiti, predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2013., Mamoli Robinetteria/Komisija, T‑376/10, EU:T:2013:442, t. 72.).

300

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti treći dio ovog tužbenog razloga. Stoga taj tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

301

Tužitelji tvrde da Komisija nije podnijela precizne i usklađene dokaze kojima se potkrepljuje teza da razmjena informacija na njemačkoj razini čini znatno narušavanje tržišnog natjecanja kako bi je se kvalificiralo kao ograničenje „s obzirom na cilj” u smislu presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija (C‑67/13 P, EU:C:2014:2204).

302

Tužitelji tvrde da analiza sadržaja, ciljeva te gospodarskog i pravnog okvira razmijenjenih informacija na njemačkoj razini pokazuje da ocjena „s obzirom na cilj” koju je provela Komisija sadržava pogrešku koja se tiče prava ili očitu pogrešku u ocjeni.

303

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

304

Valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 238. pobijane odluke utvrdila, kao prvo, da je Scania sklopila sporazume i/ili se uskladila sa strankama nagodbe u pogledu predviđenih izmjena bruto cijena i cjenika s bruto cijenama te vremenskog rasporeda tih izmjena i, povremeno, u pogledu predviđenih izmjena neto cijena ili popusta koje su nudili kupcima, kao drugo, da je Scania sklopila sporazume i/ili se uskladila sa strankama nagodbe u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6 i, kao treće, da su Scania i stranke nagodbe razmijenile druge osjetljive poslovne informacije, odnosno informacije o rokovima isporuke, primljenim narudžbama i razini zaliha, o ciljanim tržišnim udjelima, trenutačnim neto cijenama i popustima, o cjenicima s bruto cijenama (čak i prije njihova stupanja na snagu) te o konfiguratorima kamiona.

305

U skladu s uvodnom izjavom 212. pobijane odluke, tajna djelovanja koja je Komisija navela u uvodnoj izjavi 238. navedene odluke provodila su se na tri razine utvrđene u točkama 35. do 38. ove presude i, među ostalim, na njemačkoj razini.

306

Komisija je u uvodnoj izjavi 239. pobijane odluke smatrala da je cilj svih sporazuma i usklađenih djelovanja navedenih u uvodnoj izjavi 238. bio ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te su poduzetnicima omogućili da prilagode svoju cjenovnu strategiju s obzirom na informacije koje su dobili od konkurenata.

307

Valja podsjetiti i na to da je Komisija sva ta koluzivna ponašanja kvalificirala kao jedinstvenu i trajnu povredu koja je trajala od 1997. do 2011. Prema Komisijinu mišljenju, Scania i stranke nagodbe slijedile su sveobuhvatan plan čiji je jedinstveni protutržišni cilj bilo ograničavanje tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u. Taj je cilj postignut praksama kojima su se smanjile razine strateške neizvjesnosti među konkurentima u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena, vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša (uvodna izjava 317. pobijane odluke).

308

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija, iako u ovom slučaju tajne kontakte na njemačkoj razini nije same po sebi kvalificirala kao povredu članka 101. UFEU‑a, smatrala da ti kontakti predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj te da su dio jedinstvene i trajne povrede koja se pripisala Scaniji i da pridonose njezinu ostvarenju. U okviru ovog tužbenog razloga valja ispitati osnovanost Komisijine ocjene prema kojoj tajni kontakti na njemačkoj razini predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

309

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da su neke vrste koordinacije između poduzetnika toliko štetne za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 49. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 113.; vidjeti u tom smislu i presudu od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 34.).

310

Razlika između „povreda s obzirom na cilj” i „povreda s obzirom na učinak” proizlazi iz činjenice da se određeni oblici tajnih dogovora između poduzetnika mogu smatrati po samoj svojoj naravi štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 50. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 114.; vidjeti u tom smislu i presudu od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 35.).

311

Stoga je utvrđeno da se za određena koluzivna ponašanja, koja vode do toga da karteli horizontalno određuju cijene, može smatrati toliko vjerojatnim da će imati negativne učinke, osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, da se može smatrati nepotrebnim, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretan učinak na tržište. Naime, iskustvo pokazuje da takvo ponašanje uzrokuje smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava osobito na štetu potrošača (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 115.).

312

U slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njezine posljedice i, kako bi ih se zabranilo, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (presude od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 34.; od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 52. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 116.).

313

Prema sudskoj praksi Suda, kako bi se ocijenilo sadržava li neki sporazum među poduzetnicima ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi ga se smatralo ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten. U okviru ocjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe ili usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 117.; vidjeti u tom smislu i presudu od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 36.).

314

Osim toga, iako namjera stranaka ne čini element potreban za određivanje ograničavajuće prirode sporazuma među poduzetnicima, ništa na brani tijelima nadležnim za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim tijelima i tijelima Unije da to uzimaju u obzir (presude od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 37.; od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 54. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 118.).

315

U pogledu osobito razmjene informacija između konkurenata, valja podsjetiti na to da kriterije koordinacije i suradnje koji su konstitutivni elementi usklađenog djelovanja treba razumjeti s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na unutarnjem tržištu (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 32. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 119.).

316

Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu, uz vođenje računa o prirodi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika te o veličini navedenog tržišta (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 33. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 120.).

317

Sud je stoga utvrdio da razmjena informacija između konkurenata može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako ublažava ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika (presude od 2. listopada 2003., Thyssen Stahl/Komisija, C‑194/99 P, EU:C:2003:527, t. 81., od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 35. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 121.).

318

Konkretnije, razmjenu informacija valja smatrati protutržišno usmjerenom osobito ako može ukloniti neizvjesnost između zainteresiranih stranaka u odnosu na datum, opseg i način prilagodbe ponašanja na tržištu koje predmetni poduzetnici trebaju provesti (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 122.; vidjeti u tom smislu i presudu od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 41.).

319

Osim toga, usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj iako ne postoji izravna veza između tog djelovanja i potrošačkih cijena. Naime, na temelju formulacije članka 101. stavka 1. UFEU‑a ne može se smatrati da su zabranjena samo ona usklađena djelovanja koja imaju izravan učinak na cijenu koju plaćaju krajnji korisnici (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 123.; vidjeti u tom smislu i presudu od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 36.).

320

Nasuprot tomu, iz navedenog članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU‑a proizlazi da usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj ako se sastoji od „neposrednog ili posrednog utvrđivanja kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta” (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 37. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 124.).

321

U svakom slučaju, članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga utvrđenje postojanja protutržišnog cilja usklađenog djelovanja ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i potrošačkih cijena (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 38. i 39. te od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 125.).

322

Naposljetku, valja podsjetiti na to da iz same formulacije članka 101. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da pojam usklađenog djelovanja podrazumijeva, uz savjetovanje između predmetnih poduzetnika, tržišno ponašanje koje slijedi nakon tog sporazuma i uzročno‑posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 51. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 126.).

323

U tom je smislu Sud smatrao da valja pretpostaviti, osim ako bude dokazano suprotno, a što je na zainteresiranim subjektima da učine, da poduzetnici koji sudjeluju u savjetovanju i ostaju aktivni na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili njihovo ponašanje na tržištu. Sud je osobito zaključio da je takvo usklađeno djelovanje obuhvaćeno člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, čak i uz nepostojanje protutržišnih učinaka na navedenom tržištu (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 51. i od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 127.).

324

Tužitelji tvrde da informacije koje su se na njemačkoj razini razmijenile o bruto cijenama nisu mogle ublažiti „stratešku” neizvjesnost između konkurenata.

325

U tom pogledu, kao prvo, tužitelji tvrde da su se informacije o cijenama koje su se razmijenile na njemačkoj razini odnosile na važeće cijene koje su distributeri primjenjivali na ovlaštene trgovce u Njemačkoj, a ne na buduće cijene ili planove u vezi s cijenama. Kao drugo, tužitelji tvrde da su se razmjene na njemačkoj razini odnosile na cijene koje su već bile javne i, kao treće, tvrde da razmijenjene bruto cijene nisu imale nikakvu informativnu vrijednost u pogledu cijena koje su se stvarno primjenjivale na krajnjeg potrošača.

326

Komisija je u uvodnoj izjavi 240. pobijane odluke istaknula da su konkurenti međusobno razgovarali o nekoliko čimbenika koji se odnose na određivanje budućih cijena i buduće promjene bruto cijena.

327

Tužitelji osporavaju Komisijin zaključak iz pobijane odluke prema kojem su se informacije koje su se na njemačkoj razini razmijenile o bruto cijenama odnosile na buduće bruto cijene i planove u vezi s cijenama. U biti tvrde da se razmjena tih informacija odnosila na važeće bruto cijene te stoga nije bila toliko strateški važna da bi je se moglo kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”. Razmijenjene bruto cijene tada su bile na snazi (trenutačne) jer se prije razmjene o njima već obavijestilo mreže ovlaštenih trgovaca ili su se primjenjivale na isporuke ili već primljene narudžbe kupaca.

328

U tom pogledu valja utvrditi da spis sadržava brojne dokaze koji potvrđuju da su se dogovori na njemačkoj razini o povećanjima bruto cijena očito odnosili na budućnost te im je cilj bio ukloniti neizvjesnost u pogledu buduće cjenovne politike konkurenata. Tako se razmjena između 2. i 8. prosinca 2004., opisana u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke, odnosila na povećanje cijena planiranih za 2005., razmjena informacija koja se održala 12. rujna 2005., opisana u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke, odnosila se na povećanje cijena planiranih za 2006., razmjena informacija koja se održala u lipnju i srpnju 2007., opisana u uvodnoj izjavi 158. pobijane odluke, odnosila se na povećanje cijena planiranih za 2008., razmjena informacija koja se održala 12. i 13. ožujka 2008., opisana u uvodnoj izjavi 166. pobijane odluke, odnosila se na povećanje cijena u razdoblju od 2008. do 2009., razmjena informacija koja se održala u srpnju 2009., opisana u uvodnoj izjavi 179. pobijane odluke, odnosila se na planirano povećanje cijena za 2010., a poruka elektroničke pošte od 14. listopada 2010., opisana u uvodnoj izjavi 190. pobijane odluke, dokaz je razmjene informacija o povećanju cijena za 2011. Zaposlenici Scanije DE sudjelovali su u svim tim razmjenama.

329

Osim toga, iz spisa proizlazi da su se Scania i drugi konkurenti međusobno obavještavali o povećanjima cijena koje su namjeravali primijeniti kao odgovor na upite nekog od konkurenta u tu svrhu. Tako je u poruci elektroničke pošte od 2. prosinca 2004., opisanoj u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke, zaposlenik [povjerljivo] na njemačkoj razini tražio od konkurenata informacije o planiranim povećanjima cijena za 2005., pri čemu je naveo: „Povećanje cijena 2005.: kao svake godine, šef želi znati hoćete li i kada povećati svoje cijene sljedeće godine”. Usto je pojasnio: „Zbog toga vas molim da podijelite tu informaciju sa svima kako ne bismo gubili vrijeme na slanje pojedinačnih zahtjeva”. Isto se tako u poruci elektroničke pošte od 20. srpnja 2009., navedenoj u uvodnoj izjavi 179. pobijane odluke, koja se odnosi na zahtjev za dostavu informacija o, među ostalim, povećanju cijena za 2010., navodi: „[K]ao svake godine, trebamo razraditi plan budućih aktivnosti i uz to [je potrebno riješiti] povezana pitanja.”

330

Tužitelji osporavaju da su se razmijenjene bruto cijene odnosile na buduće razdoblje, pri čemu tvrde da su se informacije o cijenama koje su razmijenjene na njemačkoj razini odnosile na cjenike s bruto cijenama za distributere odnosno ovlaštene trgovce o kojima se ovlaštene trgovce već obavijestilo i na temelju kojih su krajnji kupci već izvršavali narudžbe. Tužitelji se u prilog toj argumentaciji pozivaju na dva izvješća koja je sastavio savjetodavni ured za gospodarstvo, od kojih je prvo izvješće, od 20. rujna 2016., podneseno Komisiji tijekom upravnog postupka (u daljnjem tekstu: gospodarsko izvješće od 20. rujna 2016.), dok je drugo izvješće, od 9. prosinca 2017., prvi put podneseno Općem sudu (u daljnjem tekstu: gospodarsko izvješće od 9. prosinca 2017.). U tim se izvješćima analiziraju razmjene informacija među konkurentima u kojima je sudjelovala Scania DE (i koje su navedene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i pobijanoj odluci) te ona navodno dokazuju, na temelju podataka koje je dostavila Scania, da se svaka od tih razmjena odnosila na cjenike s bruto cijenama koji su, prije nego što su priopćeni konkurentima Scanije DE, već bili priopćeni Scanijinim ovlaštenim trgovcima u Njemačkoj ili su se krajnji kupci njima već služili kao smjernicom prilikom naručivanja.

331

Opći sud ne smatra tu argumentaciju tužiteljâ uvjerljivom.

332

Naime, neovisno o pouzdanosti i preciznosti podataka upotrijebljenih u dvama izvješćima navedenima u točki 330. ove presude, koja su tužitelji naručili za potrebe svoje obrane u okviru upravnog postupka i pred Općim sudom, valja navesti da nekoliko razmjena informacija navedenih u pobijanoj odluci pokazuje da su se povećanja cijena o kojima se razgovaralo u okviru tih razmjena primjenjivala na narudžbe izvršene nakon navedenih razmjena. Stoga se čak i na temelju analize koju su upotrijebili tužitelji utvrđuje da su se razmijenjene informacije odnosile na buduće razdoblje. Opći sud u tom se pogledu poziva primjerice na razmjene informacija na njemačkoj razini koje su navedene u uvodnim izjavama 140., 149., 166., 171. i 190. pobijane odluke. Tako je [povjerljivo] prilikom razmjene u prosincu 2004., navedene u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke, obavijestio svoje konkurente da će se cjenici s cijenama vozila i opcija povećati za 3 % za narudžbe nakon 1. travnja 2005., [povjerljivo] je u okviru svoje prezentacije na sastanku konkurenata na njemačkoj razini održanom 12. i 13. ožujka 2008., koja je navedena u uvodnoj izjavi 166. pobijane odluke, obavijestio svoje konkurente o povećanju cijena određenih modela kamiona koje se primjenjuje na narudžbe od travnja 2008., listopada 2008. i travnja 2009., dok se porukom elektroničke pošte od 7. studenoga 2008., navedenom u uvodnoj izjavi 171. pobijane odluke, konkurente obavještava o povećanjima cijena koje će [povjerljivo] primjenjivati na narudžbe od travnja 2009. te povećanjima cijena koje će [povjerljivo] primjenjivati na narudžbe od veljače 2009.

333

Usto, valja navesti da, iako su proizvođači kamiona prije razmjene informacija o povećanjima bruto cijena na njemačkoj razini „interno”, odnosno svojim ovlaštenim trgovcima, priopćili svoju namjeru povećanja bruto cijena i iako su već zaprimili narudžbe na temelju tih bruto cijena, to ne znači da razmijenjene informacije nisu bile korisne njihovim konkurentima jer te informacije nisu bile jave te su otkrivale buduću cjenovnu strategiju proizvođača kamiona koji ih opskrbljuju.

334

Kako bi potkrijepili svoju tezu prema kojoj se razmjena informacija između proizvođača na njemačkoj razini odnosila na važeće, a ne buduće bruto cijene, tužitelji tvrde i da Scania DE nije izmijenila svoje cijene nakon informacija (o cijenama) koje je mogla dobiti od konkurenata. U prilog toj tvrdnji tužitelji su se pozvali na gospodarsko izvješće od 9. prosinca 2017. koje navodno dokazuje da je velik obujam prodaje ostvaren na temelju cjenika nakon što ih je Scania DE priopćila drugim sudionicima na njemačkoj razini.

335

Ni taj se argument, koji treba razmotriti s obzirom na načela navedena u točkama 322. i 323. ove presude, ne može prihvatiti jer nipošto ne dokazuje da Scania nije uzela u obzir informacije dobivene u okviru razmjena na njemačkoj razini kako bi odredila svoju cjenovnu strategiju. Okolnost da je Scania u razdoblju od 14 godina redovito sudjelovala u razmjeni sa svojim konkurentima dokazuje stratešku vrijednost koju su te informacije imale za Scaniju (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 51.).

336

Kako bi osporili da su se bruto cijene koje su razmijenjene na njemačkoj razini odnosile na buduće razdoblje, tužitelji ističu druga dva argumenta. S jedne strane, upućuju na izjave drugih proizvođača kamiona koje se nalaze u spisu, a kojima se potvrđuje da se razmjena informacija na njemačkoj razini nije odnosila na buduće planove u vezi s cijenama. S druge strane, tvrde da zadaća zaposlenika poduzetnika Scania DE koji su sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini nije bila utvrditi cijene i da su oni bili uvjereni da informacije o cijenama „u budućim razdobljima” ne potječu iz njihove mreže kontakata. Zaposlenici Scanije DE potvrdili su da su informacije koje su se priopćavale zaposlenicima drugih proizvođača uvijek bile široko dostupne u mrežama ovlaštenih trgovaca poduzetnika Scania te se podrazumijevalo da su se informacije o cijenama koje su pružili drugi proizvođači odnosile na „trenutačne”, a ne buduće cijene.

337

Ne mogu se prihvatiti ni argumenti tužiteljâ navedeni u točki 336. ove presude.

338

Najprije, u izjavama na koje se pozivaju tužitelji proizvođači kamiona u biti su naveli da su se informacije o bruto cijenama koje su razmijenjene na njemačkoj razini već (odnosno prije razmjene) priopćile ovlaštenim trgovcima te su stoga, prema mišljenju navedenih proizvođača), bile javne. „Javna” priroda informacija razmijenjenih na njemačkoj razini ispitat će se u točkama 342. do 350. ove presude. U ovoj fazi analize valja utvrditi da spis sadržava dokaze koji potvrđuju da su se razmjene na njemačkoj razini osobito odnosile na buduća povećanja bruto cijena, a to dokazuju i izjave samih proizvođača. Naime, kao što to Komisija ističe u uvodnim izjavama 89. i 91. pobijane odluke, većina proizvođača potvrdila je da su se dogovori na njemačkoj razini među ostalim odnosili i na buduća povećanja bruto cijena i da su te razmjene bile sustavne i redovite.

339

Nadalje, izjave zaposlenika Scanije DE temelje se na pogrešnoj pretpostavci da bruto cijene koje su razmijenjene na njemačkoj razini čine „trenutačne” cijene jer su se već priopćile mrežama ovlaštenih trgovaca. U svakom slučaju, što se tiče percepcije koju su zaposlenici Scanije DE imali o razmjenama informacija na njemačkoj razini, valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, pripisivanje povrede članka 101. UFEU‑a nekom poduzetniku ne podrazumijeva znanje zaposlenikâ poduzetnika na kojeg se ta povreda odnosi, nego radnju osobe koja je ovlaštena djelovati za račun poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2013., Dole Food i Dole Germany/Komisija, T‑588/08, EU:T:2013:130, t. 581. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, kao što to ističe Komisija, tužitelji ne osporavaju da su zaposlenici Scanije DE koji su sudjelovali u razmjenama informacija bili ovlašteni to činiti. Stoga je argument tužiteljâ koji se temelji na prethodno navedenoj percepciji zaposlenikâ Scanije DE i njihovoj odgovornosti u određivanju cijena bespredmetan te ga treba odbiti.

340

Konačno, valja odbiti prigovor tužiteljâ prema kojem Komisija nije uzela u obzir gospodarsko izvješće od 20. rujna 2016. navedeno u točki 330. ove presude. Spis ne dokazuje osnovanost takvog prigovora te iz prethodnih razmatranja proizlazi da je navedeno izvješće imalo ograničenu korisnost jer se njime nastojala potkrijepiti pogrešna teza, odnosno teza prema kojoj su informacije razmijenjene na njemačkoj razini bile „trenutačne” u dijelu u kojem ih se već priopćilo mrežama ovlaštenih trgovaca.

341

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti cjelokupnu argumentaciju tužiteljâ koja se odnosi na „trenutačnu” prirodu informacija razmijenjenih na njemačkoj razini.

342

Tužitelji tvrde da su, s obzirom na prilično dugo razdoblje koje prođe od narudžbe kamiona do njegove isporuke, proizvođači kamiona informacije o bruto cijenama koje su razmijenjene na njemačkoj razini već priopćili svojim mrežama ovlaštenih trgovaca i na njih se već pozivalo u pregovorima između ovlaštenih trgovaca i kupaca te su one stoga bile javno dostupne. Stoga te informacije nisu imale nikakvu stratešku vrijednost za konkurente. Tužitelji tvrde da je njihova analiza u određenoj mjeri potkrijepljena bilješkom 4. koja se odnosi na točku 74. Smjernica Komisije o primjenjivosti članka 101. UFEU‑a na horizontalne sporazume o suradnji (SL 2011., C 11., str. 1.).

343

Opći sud ne smatra tu argumentaciju tužiteljâ uvjerljivom.

344

Kao prvo, općenito se ističe da su se razmjene informacija o cijenama na njemačkoj razini odvijale često i tijekom nekoliko godina. Iz spisa proizlazi i da su te razmjene bile strukturirane i dobro organizirane s obzirom na to da se od sudionika često tražilo da ispune Excel tablicu s informacijama koje se odnose, među ostalim, na planirana povećanja bruto cijena te Opći sud u tom pogledu upućuje primjerice na uvodne izjave 150., 166., 171., 172., 175., 179. i 188. pobijane odluke, kao i na izjave određenih proizvođača tijekom upravnog postupka koje su navedene u uvodnoj izjavi 91. pobijane odluke. S obzirom na tu činjenicu, nije uvjerljiva teza da razmjene na njemačkoj razini nisu imale vrijednost za konkurente u svrhu planiranja njihovih cjenovnih strategija.

345

Kao drugo, valja navesti da tužitelji ne dokazuju da su proizvođači kamiona mogli dobiti informacije razmijenjene na njemačkoj razini na neki drugi način osim izravnim kontaktom između konkurenata te priznaju da ne mogu navesti primjere najava povećanja cijena iz izvora dostupnog svima. Tužitelji ne osporavaju ni izjave određenih konkurenata tijekom upravnog postupka, navedene u uvodnim izjavama 269. i 270. pobijane odluke, prema kojima bruto cijene i planiranje povećanja bruto cijena, koji su bili predmet razmjena na njemačkoj razini, općenito nisu bili javno dostupni te se za njih samo djelomično moglo saznati iz javno dostupnih izvora, kao ni to da informacije o bruto cijenama koje su bile javno dostupne nisu bile toliko detaljne i precizne kao one dobivene izravno od konkurenata.

346

U istom kontekstu valja pojasniti i da tužitelji ne dokazuju da informacije koje su dobili ovlašteni trgovci i krajnji kupci proizvođača kamiona, a koje se odnose na buduća povećanja bruto cijena, jednostavno, izravno i sustavno stižu do drugih proizvođača kamiona. U tom je pogledu jedan proizvođač kamiona tijekom upravnog postupka pojasnio da kupci općenito nisu dijelili informacije o planiranim povećanjima bruto cijena konkurenata u okviru svojih pregovora s ovlaštenim trgovcima jer te informacije ne jačaju njihovu pregovaračku snagu u odnosu na te ovlaštene trgovce (vidjeti uvodnu izjavu 279. pobijane odluke).

347

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da informacije o povećanjima primijenjenima na cjenike s bruto cijenama priopćavanjem mrežama ovlaštenih trgovaca ne postaju „javne” jer je javna informacija objektivan podatak o tržištu koji je odmah dostupan (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, EU:T:2008:254, t. 236.).

348

Iz njih proizlazi i da je razmjena informacija na njemačkoj razini o povećanjima primjenjivima na cjenike s bruto cijenama jedino sredstvo koje je konkurentima omogućavalo jednostavan, brz i temeljit pristup tim informacijama te stvaranje okruženja međusobne sigurnosti u pogledu budućih politika cijena (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, EU:T:2008:254, t. 236.).

349

Stoga valja potvrditi Komisijin zaključak iz pobijane odluke prema kojem informacije razmijenjene na njemačkoj razini nisu bile javne (vidjeti osobito uvodnu izjavu 242. pobijane odluke). Valja pojasniti i da je, suprotno argumentu tužiteljâ (vidjeti točku 342. ove presude), taj Komisijin zaključak u skladu sa Smjernicama o primjenjivosti članka 101. UFEU‑a na horizontalne sporazume o suradnji. Naime, Komisija je u točki 74. navedenih smjernica objasnila da razmjene između konkurenata pojedinačnih podataka o budućim cijenama ili predviđenim količinama valja smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Točno je da je Komisija u bilješci 4., koja se odnosi na tu točku 74., pojasnila da se, u posebnim slučajevima kad se poduzetnici u potpunosti obvezuju u budućnosti primjenjivati cijene koje su prethodno najavili široj javnosti (cijene koje stoga nisu mogli mijenjati), takve javne najave budućih pojedinačnih cijena ili količina ne smatraju planiranjem te se obično ne smatraju ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, sadržaj te bilješke nije relevantan u ovom slučaju jer proizvođači kamiona, uključujući Scaniju, nisu široj javnosti objavljivali informacije o cijenama razmijenjenima na njemačkoj razini, nego samo svojim mrežama ovlaštenih trgovaca.

350

Na temelju prethodnih razmatranja valja odbiti argumentaciju tužiteljâ koja se odnosi na javnu prirodu informacija o bruto cijenama razmijenjenih na njemačkoj razini.

351

Tužitelji tvrde da informacije koje su se na njemačkoj razini razmijenile o bruto cijenama ne pružaju nikakvu naznaku o budućem ponašanju konkurenata u pogledu određivanja cijena. Objašnjavaju da, zbog složenosti i broja čimbenika određivanja cijena kamiona, bruto cijene i cjenici s bruto cijenama nemaju nikakvu informativnu vrijednost u pogledu cijena koje su se stvarno primjenjivale u tržišnim transakcijama, suprotno Komisijinoj ocjeni u pobijanoj odluci.

352

Taj argument tužiteljâ ponavlja se i dodatno razvija u okviru njihove argumentacije o gospodarskom i pravnom kontekstu razmjene informacija na njemačkoj razini. Stoga će ga se razmotriti u okviru ocjene te argumentacije.

353

Valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 238. točki (a) pobijane odluke istaknula da su Scania i stranke nagodbe povremeno razmjenjivale informacije o predviđenim izmjenama neto cijena ili izmjenama popusta koji se nude kupcima. Iz uvodne izjave 212. točke (a) pobijane odluke proizlazi da se, prema Komisijinu mišljenju, nekoliko tih razmjena odvijalo na njemačkoj razini.

354

Tužitelji osporavaju da su se takve razmjene odvijale i tvrde da se dokazima u pisanom obliku na koje se poziva Komisija ne utvrđuje njihovo postojanje.

355

Iz spisa proizlazi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje praksi navedenih u točki 353. ove presude.

356

Što se tiče razmjena informacija o popustima, njihovo je postojanje potvrđeno u rukom pisanim bilješkama zaposlenika [povjerljivo], koje se odnose na sastanak konkurenata održan 3. i 4. svibnja 2004. u prostorijama Scanije DE i koje su navedene u uvodnoj izjavi 134. pobijane odluke. U tim se bilješkama navodi: „prosjek cijena + 5, 6, 7,5 %! nikakve izmjene bruto cijena, ista razina popusta”. Osim toga, iz dokaza u pisanom obliku navedenih u uvodnoj izjavi 156. pobijane odluke proizlazi da je zaposlenik [povjerljivo] 7. rujna 2006. obavijestio zaposlenike drugih proizvođača na njemačkoj razini, među kojima i zaposlenika Scanije DE, o povećanju cijena koje će primijeniti [povjerljivo], pri čemu je naveo da će „od 1. listopada doći do povećanja cijena (samo [povjerljivo]): 2 % za sve modele [povjerljivo]” i da se „[c]jenici ne mijenjaju, nego popust prodavatelja”. Isto tako, iz dokaza u pisanom obliku navedenom u uvodnoj izjavi 158. pobijane odluke proizlazi da je 10. srpnja 2007. zaposlenik [povjerljivo], u odgovoru na zahtjev za dostavu informacija koji je poslao zaposlenik [povjerljivo] i koji je upućen zaposlenicima konkurenata na njemačkoj razini, poslao obavijest o izmjeni popusta koje primjenjuje [povjerljivo]. Zaposlenici Scanije DE sudjelovali su u prethodno navedenim razmjenama.

357

Što se tiče razmjena informacija koje se odnose na neto cijene, iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke proizlazi da je [povjerljivo], u odgovoru na zahtjev za dostavu informacija 2. prosinca 2004., koji je poslao zaposlenik [povjerljivo], a koji se odnosi na planirana povećanja cijena za 2005., obavijestio svoje konkurente, među ostalim, da će se neto cijene povećati za 1 % od 1. siječnja 2005. za opcije i od 1. veljače 2005. za sve serije. [povjerljivo] je pojasnio da će se povećanje cijena provoditi smanjenjem popusta. Isto tako, iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke proizlazi da je [povjerljivo], u okviru sastanka konkurenata održanog 12. rujna 2005. na njemačkoj razini, na kojem je Scania sudjelovala, obavijestio svoje konkurente o povećanju cijena od 8 do 10 % neto za model kamiona [povjerljivo]. Osim toga, iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 179. pobijane odluke proizlazi da je [povjerljivo], u odgovoru na zahtjev za dostavu informacija od 20. srpnja 2009., koji je poslao zaposlenik [povjerljivo], a koji se odnosi, među ostalim, na povećanja cijena za 2010., obavijestio svoje konkurente o povećanju neto cijena od 1,5 %, koje se će primjenjivati na narudžbe od listopada 2009. Razmjene informacija o neto cijenama također proizlaze iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnim izjavama 184. i 188. pobijane odluke. Zaposlenici Scanije DE sudjelovali su u prethodno navedenim razmjenama.

358

Što se tiče nekoliko razmjena navedenih u točkama 356. i 357. ove presude (primjerice razmjene navedene u uvodnim izjavama 140., 149., 156. i 158. pobijane odluke), tužitelji se pozivaju, pri čemu se oslanjaju na rasuđivanje navedeno u točkama 327. i 342. ove presude, na okolnost da su razmijenjene informacije bile „trenutačne” (a ne buduće) javno dostupne informacije. Budući da je Opći sud već odbio to rasuđivanje, argumentacijom tužiteljâ ne dovodi se u pitanje zaključak naveden u točki 355. ove presude.

359

Valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 238. točki (b) pobijane odluke istaknula da su Scania i stranke nagodbe sklopile sporazume i/ili se uskladile u pogledu prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6. Iz uvodne izjave 212. točke (a) pobijane odluke proizlazi da se, prema Komisijinu mišljenju, nekoliko tih tajnih djelovanja odvijalo na njemačkoj razini.

360

Tužitelji osporavaju da su na njemačkoj razini usklađeno djelovali u pogledu prenošenja troškova (povećanje bruto cijena) uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija. Osim toga, iako ne niječu da su se informacije o cijenama razmjenjivale na njemačkoj razini, osporavaju da su cijene povezane s uvođenjem tehnologija na koje su se odnosile razmjene bile buduće cijene ili predviđene cijene.

361

Iz spisa proizlazi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje tajnih djelovanja navedenih u točki 359. ove presude i sudjelovanje Scanije u tim djelovanjima.

362

Primjerice iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke proizlazi da je [povjerljivo] u okviru razmjene informacija na njemačkoj razini, koja se odvijala od 2. do 8. prosinca 2004. i u kojoj je sudjelovao zaposlenik Scanije DE, obavijestio svoje konkurente o tome da namjerava povećati cijenu za nove modele u skladu s normom za emisije Euro 4 za 5410 eura. Isto tako, iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 141. pobijane odluke proizlazi da je osoba J iz njemačkog društva kćeri [povjerljivo], u odgovoru na poruku elektroničke pošte osobe B, zaposlenika Scanije DE, koja je bila upućena konkurentima i u kojoj su se tražile informacije o cijenama i datumima isporuka motora u skladu s normama za emisije Euro 4 i Euro 5, odgovorila da će taj proizvođač isporučivati kamione u skladu s tim normama od travnja ili svibnja 2005. i da će dodatne cijene za motore u skladu s normama za emisije Euro 4 i Euro 5 iznositi 11500 eura odnosno 14800 eura. Osim toga, iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke proizlazi da su se razmjene o cijenama odvijale na sastanku konkurenata na njemačkoj razini održanom 12. rujna 2005. Teme razgovora bila su, među ostalim, planirana povećanja cijena za 2006. Sastanku je prisustvovala osoba I iz Scanije DE. Iz rukom pisanih bilješki jednog od sudionika sastanka proizlazi da je [povjerljivo] obavijestio svoje konkurente o dodatnim naknadama koje će taj proizvođač primjenjivati zbog uvođenja tehnologija u skladu s normama za emisije Euro 4 i Euro 5. Iz dokaza navedenih u spisu proizlazi i da je osoba I iz Scanije DE na prethodno navedenom sastanku održanom 12. rujna 2005. detaljno predstavila povećanja cijena koja su proizašla iz uvođenja tehnologija u skladu s normama za emisije Euro 3 i Euro 4 i koja je Scania primjenjivala. Iz dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 166. pobijane odluke koji se odnose na sastanak konkurenata na njemačkoj razini održan 12. i 13. ožujka 2008. proizlazi i da je došlo do razmjene informacija o planiranim povećanjima cijena. U prezentaciji koju je održao [povjerljivo] bilo je navedeno povećanje od 2350 eura za motore u skladu s normom za emisije Euro 5 od svibnja 2008.

363

Što se tiče nekoliko razmjena navedenih u točki 362. ove presude (razmjene navedene u uvodnim izjavama 141., 149. i 166. pobijane odluke), tužitelji ističu, pri čemu se oslanjaju na rasuđivanje navedeno u točkama 327. i 342. ove presude, da su razmijenjene informacije bile trenutačne, a ne buduće i da su bile javno dostupne. Budući da je Opći sud već odbio to rasuđivanje, argumentacijom tužiteljâ ne dovodi se u pitanje zaključak naveden u točki 361. ove presude.

364

Valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 238. točki (c) pobijane odluke istaknula da su Scania i stranke nagodbe razmijenile druge osjetljive poslovne informacije, kao što su informacije o rokovima isporuke, primljenim narudžbama i razini zaliha, o ciljanim tržišnim udjelima, trenutačnim neto cijenama i popustima, o cjenicima s bruto cijenama (čak i prije njihova stupanja na snagu) te o konfiguratorima kamiona.

365

Tužitelji tvrde, među ostalim, da su „druge osjetljive poslovne informacije” koje su se ponekad razmjenjivale na njemačkoj razini bile tehničke prirode te se njima nije mogla ukloniti strateška neizvjesnost između sudionika u pogledu njihova ponašanja na tržištu. Prema mišljenju tužiteljâ, ne može smatrati da te informacije, zasebno ili zajedno s drugim informacijama navedenim u uvodnoj izjavi 238. pobijane odluke, čine dio povrede „s obzirom na cilj”.

366

U tom pogledu valja navesti da iz uvodne izjave 237. pobijane odluke proizlazi da je, prema Komisijinu mišljenju, razmjena osjetljivih poslovnih informacija, navedenih u točki 364. ove presude, jedno od sredstava kojim su se konkurenti koristili kako bi mogli uskladiti cijene i povećanja bruto cijena, pri čemu druga sredstva podrazumijevaju tajne kontakte u pogledu određivanja cijena, vremenskog rasporeda i dodatnih troškova koji proizlaze iz uvođenja na tržište novih modela kamiona u skladu s normama za emisije (navedena u uvodnoj izjavi 238. točkama (a) i (b) pobijane odluke).

367

Iz uvodne izjave 317. pobijane odluke također proizlazi da je, prema Komisijinu mišljenju, razmjena osjetljivih poslovnih informacija, navedenih u točki 364. ove presude, jedno od sredstava kojim su se konkurenti koristili kako bi smanjili stratešku neizvjesnost među sobom u pogledu budućih cijena, povećanja bruto cijena, vremenskog rasporeda i prenošenja troškova uvođenja modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša.

368

Valja navesti i da se u članku 1. izreke pobijane odluke ne upućuje na razmjene „drugih osjetljivih poslovnih informacija” koje su utvrđene u uvodnoj izjavi 238. točki (c) pobijane odluke.

369

Osim toga, Komisija je u odgovoru na tužbu objasnila da je upućivanje na „druge osjetljive poslovne informacije” jedan od primjera načina na koji su članovi zabranjenog sporazuma usklađeno djelovali u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena, kao i u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija i prenošenja povezanih troškova, te da to upućivanje ne proširuje doseg povrede.

370

Iz prethodno navedenog proizlazi da ispitivanje osnovanosti Komisijinih ocjena u pogledu razmjena „drugih osjetljivih poslovnih informacija” postaje suvišno ako se pokaže da Komisija može utvrditi postojanje drugih tajnih djelovanja utvrđenih u uvodnoj izjavi 238. točkama (a) i (b) te uvodnoj izjavi 317. točkama (a) i (b) pobijane odluke i ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” koje proizlazi iz tih djelovanja. Opći sud donosi zaključak u pogledu tog pitanja u točki 394. ove presude.

371

Opći sud u tom pogledu uzima u obzir i okolnost da Komisijini zaključci u pogledu razmjene „drugih osjetljivih poslovnih informacija” ne utječu na trajanje i težinu povrede, a stoga ni na iznos novčane kazne jer se oni određuju na temelju tajnih djelovanja utvrđenih u uvodnoj izjavi 238. točkama (a) i (b) te uvodnoj izjavi 317. točkama (a) i (b) pobijane odluke.

372

Tužitelji tvrde da su se razmjene informacija na njemačkoj razini ponajprije odnosile na tehničke informacije o proizvodima. Sudionicima je cilj bio informirati se o tehničkom razvoju kamiona kako bi pružili bolju uslugu kupcima. Prema mišljenju tužiteljâ, sudionici razmjena na njemačkoj razini za račun Scanije DE bili su podučavatelji prodaje te nisu sudjelovali u donošenju odluka Scanije DE o cijenama. Tužitelji su u prilog svojim tvrdnjama podnijeli izjave pod prisegom zaposlenika Scanije DE koji su sudjelovali u razmjenama informacija na njemačkoj razini. Pozvali su se i na odgovor [povjerljivo] na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

373

Komisija tvrdi da su argumenti tužiteljâ neosnovani.

374

Valja navesti da sadržaj spisa ne potkrepljuje tvrdnju tužiteljâ da su se razmjene na njemačkoj razini prije svega odnosile na tehnička pitanja. Suprotno tomu, dokazi iz spisa potvrđuju da se velik dio tih razmjena odnosio na informacije o cijenama koje su se, suprotno analizi tužiteljâ, odnosile na buduće razdoblje i nisu bile javno dostupne. Protutržišni cilj razmjena na njemačkoj razini dokazuje se i okolnošću da je nekoliko tih razmjena bilo posljedica zahtjeva za dostavu informacija koje su zaposlenici različitih proizvođača podnijeli u pogledu povećanja cijena koje konkurenti planiraju u budućnosti. Tako osoba K iz [povjerljivo] u poruci elektroničke pošte od 2. prosinca 2004. navedenoj u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke za „[p]ovećanje cijena 2005.” piše „kao svake godine, šef želi znati hoćete li i kada povećati svoje cijene sljedeće godine” i pojašnjava: „Zbog toga vas molim da podijelite tu informaciju sa svima kako ne bismo gubili vrijeme na slanje pojedinačnih zahtjeva”. U poruci elektroničke pošte od 21. srpnja 2009., navedenoj u uvodnoj izjavi 180. pobijane odluke, osoba L, zaposlenik [povjerljivo], u odgovoru na poruku elektroničke pošte osobe I iz Scanije DE koja je pitala o temama razgovora na sastanku konkurenata na njemačkoj razini održanom 17. i 18. rujna 2009., dala je „spontane prijedloge tema”, pri čemu je navela: „Euro VI? Znam – možemo li i želimo li razgovarati o toj temi? – Kako svi možemo ponovno povećati razinu cijena ove godine?”

375

U svojim izjavama pod prisegom zaposlenici Scanije DE potvrdili su da nisu sudjelovali u postupku donošenja odluka o cijenama u okviru tog društva, ali te tvrdnje ne potkrepljuju tvrdnju da su se razmjene na njemačkoj razini osobito odnosile na tehničke informacije, ni tvrdnju da je cilj prethodno navedenih zaposlenika bio, time što su sudjelovali u navedenim razmjenama, informirati se o tehničkim dostignućima.

376

Isto tako, Opći sud ne smatra uvjerljivom tvrdnju [povjerljivo], na koju se pozivaju tužitelji, da informacije o cijenama nisu bile glavni razlog zbog kojeg su njegovi zaposlenici sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini, kao ni njegovu tvrdnju da se to društvo interesiralo za cjenike drugih proizvođača prije svega zbog toga što su to bili jedini dokumenti koji su sadržavali potpun pregled različitih modela i verzija kamiona. Kao što to Komisija pravilno navodi, prethodno navedene tvrdnje [povjerljivo] ne objašnjavaju zašto je bilo potrebno, kako bi se dobio popis različitih modela i verzija kamiona, razmijeniti i informacije o budućim povećanjima cijena. Nadalje, iz spisa proizlazi da je taj proizvođač tijekom upravnog postupka jasno naveo (u svojim odgovorima na Komisijin zahtjev za dostavu informacija) da su se razmjene na njemačkoj razini odnosile i na informacije o predviđenim povećanjima cjenika i da su te razmjene bile sustavne i redovite.

377

Iz prethodno navedenog proizlazi da Opći sud ne smatra uvjerljivima tvrdnje tužiteljâ navedene u točki 372. ove presude. Suprotno tomu, spis dokazuje osnovanost Komisijina zaključka u uvodnoj izjavi 307. pobijane odluke prema kojem su razmjene o povećanjima bruto cijena kamiona nadilazile razmjenu informacija koje su bile javno dostupne te im je cilj bio povećati transparentnost među strankama, a stoga i smanjiti neizvjesnost povezanu s uobičajenim funkcioniranjem tržišta.

378

Osim toga, čak i da su razmjene informacija na njemačkoj razini imale legitimne ciljeve, kao što su oni na koje se pozivaju tužitelji, koji supostoje s utvrđenim protutržišnim ciljem, ta okolnost ne bi dovela u pitanje Komisijin zaključak o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s „obzirom na cilj”. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se može smatrati da koluzivno ponašanje ima ograničavajući cilj, čak i kad mu ograničavanje tržišnog natjecanja nije jedini cilj, nego istodobno ima druge legitimne ciljeve (vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

379

S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti argumentaciju tužiteljâ koja se odnosi na cilj razmjena informacija na njemačkoj razini.

380

Tužitelji tvrde da analiza gospodarskog i pravnog konteksta, osobito prirode i strukture tržišta kamiona, kao i uvjeta njegova funkcioniranja, dovodi u pitanje prirodu povrede „s obzirom na cilj” koju je utvrdila Komisija.

381

Tužitelji objašnjavaju da se kamioni proizvode i stavljaju na tržište u raznim oblicima i verzijama ovisno o potrebama kupaca i da njihova konačna cijena ovisi o njihovim značajkama i posebnostima nacionalnog tržišta na kojem se prodaju. Tužitelji navode i da su kupci kamiona stručnjaci koji raspolažu velikom pregovaračkom moći.

382

Tužitelji stoga zaključuju da, zbog složenosti kamiona i brojnosti čimbenika koji utječu na konačnu cijenu koja se naplaćuje kupcu, koja postaje individualizirana cijena, bruto cijene i cjenici s bruto cijenama koji su razmijenjeni među konkurentima nemaju informativnu vrijednost u pogledu parametara tržišnog natjecanja (odnosno u pogledu cijena koje se naplaćuju ili stvarno primjenjuju u tržišnim transakcijama) i da Komisija nije u dovoljnoj mjeri uzela u obzir taj kontekst u trenutku određivanja prirode razmjena informacija.

383

Tužitelji tvrde i da Scania upotrebljava mehanizam određivanja cijena koji je složen i u kojem se odluke o cijenama donose na nekoliko poslovnih razina koje su neovisne jedna o drugoj i na temelju slobodnih pregovora između Scanijine uprave, nacionalnih distributera, lokalnih ovlaštenih trgovaca i krajnjih kupaca. Varijacijom cijena uzduž opskrbnog lanca, koja je posljedica neovisnosti pregovora na svim razinama, stoga se prekida povezanost između cijena franko tvornica za distributere i cjenika s bruto cijenama za distributere odnosno ovlaštene trgovce te stvarne cijene transakcije koju neovisni ovlašteni trgovci primjenjuju na krajnje kupce. Tužitelji se u prilog svojoj argumentaciji pozivaju na gospodarsko izvješće od 9. prosinca 2017. koje pokazuje, što se tiče Scanije, veliku razliku između bruto cijena za distributere odnosno ovlaštene trgovce i cijena odgovarajućih transakcija, kao i nepostojanje zajedničkog trenda za cjenike s bruto cijenama i stvarne cijene transakcija. Iz toga slijedi da konkurent iz promjene u cjeniku s bruto cijenama nije mogao donijeti zaključak o tome koja bi bila približna promjena stvarne cijene transakcije.

384

Kao prvo, valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnim izjavama 22. do 40. pobijane odluke prikazala strukturu tržišta kamiona i mehanizam određivanja cijena u kamionskoj industriji (vidjeti točke 19. do 22. ove presude).

385

Valja podsjetiti i na to da Komisija u uvodnim izjavama 51. i 52. pobijane odluke ispituje utjecaj povećanja cijena na europskoj razini na cijene na nacionalnoj razini (vidjeti točke 32. i 33. ove presude). U tom pogledu Komisija napominje da nacionalni distributeri proizvođačâ, kao što je Scania DE, nisu neovisni u određivanju bruto cijena i cjenika s bruto cijenama i da sve cijene koje se primjenjuju u svakoj fazi distribucijskog lanca do krajnjeg potrošača proizlaze iz paneuropskih cjenika s bruto cijenama koje utvrđuje uprava (uvodna izjava 51. pobijane odluke).

386

Prema Komisijinu mišljenju, iz toga slijedi da povećanje cijena u paneuropskom cjeniku s bruto cijenama, o kojem je odlučila uprava, određuje kretanje neto cijene za distributera, odnosno cijene koju distributer plaća upravi za kupnju kamiona. Stoga, prema Komisijinu mišljenju, prethodno navedeno povećanje bruto cijena o kojem je odlučila uprava utječe i na visinu bruto cijene za distributera, odnosno na cijenu koju ovlašteni trgovac plaća distributeru čak i ako se cijena za krajnjeg potrošača nije nužno izmijenila u istom omjeru ili se uopće nije izmijenila (uvodna izjava 52. pobijane odluke).

387

Komisija stoga u okviru ocjene protutržišne prirode razmjena informacija o budućim povećanjima bruto cijena u uvodnoj izjavi 284. pobijane odluke, upravo s obzirom na taj činjenični kontekst, pojašnjava da se, zbog sve veće transparentnosti tržišta kamiona i njegove velike koncentracije, stranke suočavaju samo s neizvjesnošću pitanja hoće li se službena cjenovna politika njihovih konkurenata promijeniti i, ako hoće, zašto i kada. Komisija utvrđuje da su Scania i stranke nagodbe, kako bi uklonile tu neizvjesnost, uspostavile strukturiranu i sustavnu razmjenu strateških informacija o budućim kretanjima cijena. Prema Komisijinu mišljenju, buduća povećanja bruto cijena predstavljala su čimbenik određivanja cijena koji se primjenjivao na paneuropske cjenike s bruto cijenama (kojima su raspolagale sve stranke osim [povjerljivo]) s obzirom na to da su se na tim cjenicima temeljile sve cijene koje su se primjenjivale na nacionalnoj razini, uključujući konačne cijene transakcija (uvodna izjava 284. pobijane odluke).

388

Komisija pojašnjava i da nije relevantna okolnost prema kojoj nije bilo moguće točno izračunati konačne cijene kamiona koji su se potrošačima prodali na temelju razmjene informacija. Prema Komisijinu mišljenju, razmjena informacija u okviru koje se otkriva trend budućeg kretanja bruto cijena omogućila je konkurentima da saznaju za datum i način na koji će se cijene mijenjati u Europi. Osim toga, prema Komisijinu mišljenju, razmjena detaljnih cjenika s bruto cijenama omogućila je proizvođačima da na temelju kombinacije različitih vrsta informacija koje su dobili donesu zaključak o približnim trenutačnim i/ili budućim neto cijenama (uvodna izjava 285. pobijane odluke).

389

Kao drugo, valja podsjetiti na to da Komisija u uvodnim izjavama 41. do 50. pobijane odluke opisuje mehanizam određivanja cijena u Scaniji i sudionike uključene u to određivanje (vidjeti točke 23. do 31. ove presude).

390

Iz točaka 384. do 389. ove presude proizlazi da je, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, Komisija u dovoljnoj mjeri uzela u obzir kontekst razmjena informacija u kojima je Scania sudjelovala kako bi zaključila da su one protutržišne „s obzirom na cilj”. Konkretno, Komisija je uzela u obzir značajke tržišta kamiona i mehanizma određivanja cijena tih kamiona kako bi zaključila da su razmjene informacija koje su se odnosile na buduća razdoblja i koje su se provodile, među ostalim, na njemačkoj razini protutržišne „s obzirom na cilj”.

391

Kao treće, što se tiče argumentacije tužiteljâ navedene u točki 383. ove presude, na prvom mjestu valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj čak i ako nije izravno povezano s potrošačkim cijenama (vidjeti točke 319. do 321. ove presude). Stoga nepostojanje utjecaja koji je povećanje bruto cijena, o kojem se odlučivalo u bilo kojoj fazi Scanijina distribucijskog lanca, moglo imati na cijenu koju plaća krajnji potrošač nije dovoljno da se dovede u pitanja Komisijin zaključak prema kojem razmjena informacija o budućim izmjenama bruto cijena, koja se provodila, među ostalim, na njemačkoj razini, predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” jer su razmijenjene informacije bile korisne za definiranje cjenovne strategije konkurenata.

392

Na drugom mjestu, argumentacija tužiteljâ navedena u točki 383. ove presude ne dokazuje da informacije o budućim izmjenama bruto cijena koje su zaposlenici Scanije DE pružili prilikom razmjene na njemačkoj razini nisu bile strateške. Naime, kao što to proizlazi iz prikaza mehanizma određivanja cijena u Scaniji (vidjeti osobito točke 26., 27. i 31. ove presude), bruto cijene koje je primjenjivala Scania DE i na koje su se primjenjivali popusti čine osnovu cijene za prodaju kamiona ovlaštenim trgovcima na njemačkom tržištu. Iz toga slijedi da su prethodno navedene buduće izmjene bruto cijena element koji utječe na transfernu cijenu kamiona koju Scania DE primjenjuje na njemačke ovlaštene trgovce i da su stoga razmjene informacija o tim izmjenama strateške.

393

Kao četvrto i općenitije, stratešku prirodu informacija o budućoj izmjeni bruto cijena koje su se razmjenjivale na njemačkoj razini dokazuju i učestalost, redovitost i sustavnost razmjena, kao i činjenica, koju se ne osporava, istaknuta u uvodnoj izjavi 93. pobijane odluke, da su se, u slučaju većine proizvođača, te informacije često prenosile njihovim upravama i uzimale u obzir u okviru određivanja vlastitih cjenovnih strategija.

394

Na temelju prethodnih razmatranja valja odbiti argumentaciju tužiteljâ koja se odnosi na kontekst razmjena informacija na njemačkoj razini. Valja zaključiti i da Komisijina kvalifikacija razmjena informacija na njemačkoj razini kao ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” ne sadržava pogrešku. Stoga peti tužbeni razlog treba odbiti.

395

Tužitelji osporavaju Komisijino utvrđenje u uvodnoj izjavi 386. pobijane odluke prema kojem zemljopisni doseg povrede obuhvaća cijelo područje EGP‑a tijekom cijelog njezina trajanja, a stoga i ponašanje konkurenata na njemačkoj razini.

396

Valja podsjetiti na to da je Komisija u ovom slučaju zaključila da je od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. postojala jedinstvena i trajna povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

397

Što se tiče zemljopisnog dosega povrede, Komisija je smatrala da je on obuhvaćao cijelo područje EGP‑a za cijelo razdoblje od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. (uvodna izjava 386. pobijane odluke).

398

Komisijino rasuđivanje na kojem se temeljio zaključak u uvodnoj izjavi 386. pobijane odluke navedeno je u uvodnim izjavama 388. i 389. pobijane odluke kako slijedi:

399

Valja podsjetiti i na to da je Komisija u pobijanoj odluci utvrdila da su razmjene među konkurentima na razini upravnih tijela prestale u rujnu 2004. i da su se nakon toga razmjene među konkurentima nastavile na njemačkoj razini (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke).

400

Među adresatima pobijane odluke bila je i Scania DE s obzirom na to da je Komisija smatrala da je to tijelo izravno odgovorno za protutržišne razmjene informacija u razdoblju od 20. siječnja 2004. do 18. siječnja 2011. (uvodna izjava 410. točka (b) pobijane odluke).

401

Kako bi potkrijepili svoju tezu da razmjene informacija među konkurentima na njemačkoj razini nisu imale doseg izvan njemačkog područja, tužitelji u biti ističu dvije skupine argumenata.

402

S jedne strane, tužitelji tvrde da informacije koje je Scania DE dobila od svojih konkurenata nisu bile od interesa izvan njemačkog tržišta. Osim toga, prema mišljenju tužiteljâ, Scania DE nikad nije pretpostavila da su te informacije od takvog interesa i da mogu smanjiti neizvjesnost u pogledu europske cjenovne strategije njezinih konkurenata.

403

S druge strane, tužitelji tvrde da Scania DE nije pružila informacije svojim konkurentima koje su bile od interesa izvan njemačkog tržišta, čime je smanjila njihovu neizvjesnost u pogledu Scanijine cjenovne strategije izvan Njemačke. Osim toga, Scania DE nije kod svojih konkurenata ostavila „dojam” da pruža informacije koje su od interesa za cijeli EGP.

404

Te dvije skupine argumenata ispituju se u nastavku.

405

Kao prvo, iz spisa proizlazi da su proizvođači kamiona postupno počeli primjenjivati europske cjenike s bruto cijenama od 2000. i da je 2006. većina proizvođača raspolagala takvim cjenicima, odnosno [povjerljivo], [povjerljivo], [povjerljivo], [povjerljivo] i [povjerljivo]. Opći sud zaključuje da je to bio i slučaj Scanije, kao što će se to objasniti u točkama 426. do 428. ove presude. Samo [povjerljivo] nije posjedovao europski cjenik s bruto cijenama.

406

Valja istaknuti i da tužitelji, što se tiče drugih stranaka, ne dovode u pitanje Komisijino utvrđenje u uvodnim izjavama 51. i 52. pobijane odluke da su europski cjenici s bruto cijenama sastavljeni u upravi proizvođača i da povećanja cijena navedena u tim cjenicima utječu na razinu cijena na razini distributera i ovlaštenih trgovaca.

407

Kao drugo, spis ovog predmeta sadržava elemente koji upućuju na to da su konkurenti više ili manje točno znali za postojanje takvih cjenika. Stoga iz interne prezentacije [povjerljivo] od 30. ožujka 2006., navedene u uvodnoj izjavi 151. pobijane odluke, proizlazi da je taj proizvođač raspolagao informacijama o povećanjima cijena konkurenata, koje su se temeljile na europskim cjenicima s bruto cijenama [povjerljivo], [povjerljivo], Scanije i [povjerljivo], talijanskom cjeniku [povjerljivo] i njemačkom cjeniku [povjerljivo]. Isto tako, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 160. pobijane odluke, u skladu s istraživanjem koje su zaposlenici konkurenata sa sjedištem u Španjolskoj proveli o „strukturi cijena”, čiji su se rezultati naveli u tablici, [povjerljivo], [povjerljivo], [povjerljivo], [povjerljivo] i [povjerljivo] imali su „zajedničke cijene” u Uniji, dok ih [povjerljivo] i Scania nisu imali. Tablica s rezultatima istraživanja proslijeđena je zaposlenicima konkurenata sa sjedištem u Španjolskoj, među kojima su bili i zaposlenici Scanije u Španjolskoj.

408

Što se tiče toga da se tužitelji pozivaju na internu prezentaciju [povjerljivo] iz travnja 2008., koja je mogla upućivati na to da taj poduzetnik 2008. nije smatrao da njegovi konkurenti upotrebljavaju europske cjenike s bruto cijenama, Opći sud to ne smatra odlučujućim u okviru sveukupne ocjene dokaza koju provodi. Uostalom, taj je poduzetnik 2010. u okviru svojeg zahtjeva za oslobađanje od novčane kazne potvrdio da je raspolagao europskim cjenikom s bruto cijenama i da je „to također mogao biti slučaj konkurenata”, čime je Komisiji tako sugerirao da je zemljopisni doseg razmjena mogao biti europski.

409

Kao treće, određeni proizvođači koji su raspolagali europskim cjenicima s bruto cijenama ([povjerljivo]) pojasnili su tijekom upravnog postupka da su povećanja cijena koja su prosljeđivali na njemačkoj razini u biti bila povećanja koja su se primjenjivala na navedene europske cjenike s obzirom na to da su ti cjenici zamijenili nacionalne cjenike. Opći sud u tom pogledu upućuje na odgovore [povjerljivo], [povjerljivo] i [povjerljivo] na Komisijin zahtjev za dostavu informacija od 27. studenoga 2012., priložene odgovoru na tužbu, i na odgovor [povjerljivo] na Komisijin zahtjev za dostavu informacija od 19. rujna 2013., koji je ona podnijela nakon mjere izvođenja dokaza koju je donio Opći sud (vidjeti točku 75. ove presude). Iz tih dokaza proizlazi da doseg protutržišnih informacija koje su pružili barem neki Scanijini konkurenti tijekom razmjena na njemačkoj razini, za koje je nesporno da su u njima sudjelovali zaposlenici Scanije DE, nadilazi njemačko tržište.

410

Kao četvrto, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 327. točki (c) pobijane odluke, iz spisa proizlazi da su zaposlenici proizvođačâ koji su sudjelovali u razmjenama informacija na njemačkoj razini u nekoliko navrata proslijedili te informacije upravi, što je dodatni element koji dokazuje da je doseg tih razmjena nadilazio njemačko tržište (vidjeti uvodnu izjavu 213. pobijane odluke u kojoj se upućuje na primjere u kojima su upravi priopćene informacije razmijenjene na njemačkoj razini). U tom pogledu valja uputiti, među ostalim, na sadržaj uvodne izjave 175. pobijane odluke, koji ne samo da dokazuje da je [povjerljivo] upravi prosljeđivao informacije razmijenjene na njemačkoj razini, nego i potkrepljuje Komisijinu tezu navedenu u uvodnoj izjavi 388. pobijane odluke, prema kojoj su informacije razmijenjene na njemačkoj razini koje su se odnosile na povećanja bruto cijena pridonijele tomu da proizvođači razumiju cjenovnu strategiju svojih konkurenata na europskoj razini. Tako je, u skladu s dokazom u pisanom obliku sadržanom u uvodnoj izjavi 175. pobijane odluke, upravitelj [povjerljivo] u upravi društva napisao svojim kolegama u pogledu informacija razmijenjenih na njemačkoj razini: „Ovim putem želim podijeliti s vama pregled njemačkog tržišta koji se odnosi na rokove proizvodnje i povećanja cijena naših konkurenata […]. Barem je cjenovna strategija bitno usklađena s cjelokupnim europskim pristupom konkurenata.”

411

Isto tako, činjenica, utvrđena u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga, prema kojoj su zaposlenici na nižoj razini uprave bili upoznati s razmjenama informacija o cijenama na njemačkoj razini (vidjeti točke 221. do 229. ove presude), potkrepljuje Komisijinu tezu u pogledu zemljopisnog dosega razmjena na njemačkoj razini.

412

Kao peto, iz spisa proizlazi da se, kao što to Komisija navodi u uvodnoj izjavi 327. točki (b) pobijane odluke, s obzirom na činjenicu da njemačka društva kćeri stranaka nisu proizvodila kamione i nisu bila zadužena za razvoj tehnologija, nego su te odgovornosti bile u isključivoj nadležnosti uprave, može smatrati da su informacije razmijenjene na njemačkoj razini u pogledu vremenskog rasporeda i dodatnih troškova povezanih s usklađivanjem s normama za emisije Euro 5 i Euro 6 došle od uprave i da su se odnosile na cijeli EGP.

413

Utvrđenje iz točke 412. ove presude potkrepljuje dokaz u pisanom obliku naveden u uvodnoj izjavi 148. pobijane odluke koji se odnosi na Scaniju. U poruci elektroničke pošte od 26. srpnja 2005. osoba I, zaposlenik Scanije DE koji je sudjelovao u razmjenama na njemačkoj razini, pružio je osobi E iz uprave [povjerljivo] informacije o datumu na koji će Scania predstaviti svoju cjelokupnu ponudu motora u skladu s normom za emisije Euro 4 i o uvođenju modela kamiona u skladu s normom za emisije Euro 5, pri čemu je pojasnio da će točne datume i cijene znati „nakon godišnjeg odmora [osoblja] u tvornici u Södertäljeu [Švedska]”. Budući da je Södertälje grad u kojem se nalazi Scanijina uprava, na temelju tog se pojašnjenja, koje je zaposlenik Scanije DE pružio zaposleniku [povjerljivo], može zaključiti da su informacije na koje je zaposlenik Scanije DE uputio dolazile od uprave te su stoga imale doseg koji nadilazi njemačko tržište. Dokaz u pisanom obliku naveden u uvodnoj izjavi 148. pobijane odluke dokazuje i utjecaj Scanijine uprave u određivanju cijena koje su se primjenjivale na njemačkom tržištu, što je problematika koja se razmatra u točkama 422. do 438. ove presude.

414

S obzirom na razmatranja navedena u točkama 405. do 413. ove presude, razmatrana zajedno, valja utvrditi da je doseg informacija koje je Scania DE dobila prilikom razmjena na njemačkoj razini nadilazio njemačko tržište.

415

U tom pogledu Opći sud ne smatra uvjerljivom tvrdnju tužiteljâ prema kojoj zaposlenici Scanije DE koji su sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini nikad nisu pretpostavili da se informacije dobivene od predstavnika društava kćeri drugih proizvođača kamiona odnose na europske cijene ili da mogu smanjiti neizvjesnost u pogledu europske cjenovne strategije drugih proizvođača.

416

Na prvom mjestu, valja podsjetiti na to da spis ovog predmeta sadržava elemente koji upućuju na to da to što je većina proizvođača upotrebljavala europske cjenike s bruto cijenama nije bila tajna (vidjeti točku 407. ove presude). Prema tome, sasvim je moguće pretpostaviti da su zaposlenici Scanije DE i uprava u Švedskoj znali da ti cjenici postoje te su stoga mogli donijeti zaključak o cjenovnoj strategiji svojih konkurenata na temelju informacija dobivenih na njemačkoj razini, primjerice na temelju informacija o povećanjima bruto cijena, koja su se primjenjivala na europske cjenike konkurenata (vidjeti točku 409. ove presude).

417

Na drugom mjestu, Opći sud ne smatra uvjerljivom tvrdnju tužiteljâ da Scania DE; za razliku od drugih sudionika u razmjenama na njemačkoj razini, nije nikad svojoj upravi proslijedila informacije dobivene na njemačkoj razini. Točno je da spis ne sadržava dokaz da je stvarno došlo to takvog prosljeđivanja. S obzirom na to, iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 166. pobijane odluke proizlazi da je osoba I iz Scanije DE, koja je organizirala sastanak i sudjelovala na tom sastanku na njemačkoj razini održanom u Koblenzu (Njemačka) 12. i 13. svibnja 2008., svojim kolegama iz Scanije DE proslijedila informacije o povećanjima cijena, razmijenjene na tom sastanku, pri čemu je pojasnila da te informacije „još” nisu poslane upravi u Švedskoj. Upotreba izraza „još” upućuje na to da je prethodno navedeni zaposlenik Scanije DE namjeravao proslijediti informacije upravi i da to prosljeđivanje upravi nije bilo iznimka.

418

U svakom slučaju, činjenica da spis sadržava elemente koji dokazuju da su zaposlenici na nižoj razini Scanijine uprave znali za protutržišnu razmjenu informacija o cijenama na njemačkoj razini (vidjeti točku 228. ove presude) i da su se sastanci na objema razinama često održavali na isti datum i na istom mjestu ne znači da je odlučujuće to što ne postoji izravan dokaz o tome da su zaposlenici Scanije DE Scanijinoj upravi prosljeđivali informacije razmijenjene na njemačkoj razini. Naime, s obzirom na dva prethodno navedena elementa, može se zaključiti da je Scanijina uprava znala za sadržaj tih informacija.

419

Na trećem mjestu, valja navesti da su zaposlenici uprave određenih proizvođača sudjelovali i u razmjenama na njemačkoj razini. To je često bio slučaj [povjerljivo]. Osim toga, u poruci elektroničke pošte od 11. studenoga 2004. navedenoj u uvodnoj izjavi 139. pobijane odluke, koju je osoba C iz uprave [povjerljivo] poslala i uputila zaposlenicima konkurenata u upravi i na njemačkoj razini, među kojima su bile osoba A iz Scanijine uprave i osoba B iz Scanije DE, osoba C predstavila je dva nova zaposlenika uprave [povjerljivo] koji će biti odgovorni za središnje određivanje cijena u tom proizvođaču. Ti elementi koji se odnose na sudjelovanje zaposlenika uprave u razmjenama koje su se odvijale na njemačkoj razini upućuju na činjenicu da zaposlenici Scanije DE nisu mogli ne pretpostaviti da su informacije razmijenjene na njemačkoj razini od interesa za cjenovnu strategiju konkurenata na europskoj razini.

420

Na četvrtom mjestu, s obzirom na prethodno navedene dokaze, Opći sud ne smatra da su uvjerljive izjave pod prisegom koje su dali zaposlenici Scanije DE koji su sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini i koje potkrepljuju tvrdnju navedenu u točki 415. ove presude. Uostalom, zbog razloga navedenih u točki 281. ove presude, te izjave koje su podnesene nakon završetka povrede i za posebne svrhe potkrepljivanja Scanijina stajališta, imaju ograničenu dokaznu vrijednost.

421

Na temelju prethodnih elemenata, ocijenjenih zajedno (vidjeti točku 198. ove presude), valja zaključiti da je Scania DE, u okviru sudjelovanja njezinih zaposlenika u razmjenama informacija na njemačkoj razini, dobivala informacije čiji je doseg nadilazio njemačko tržište. Na temelju tog utvrđenja ovaj tužbeni razlog treba odbiti, i to neovisno o pitanju je li Scania DE pružala i informacije čiji je doseg nadilazio njemačko tržište (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. srpnja 2001., Tate & Lyle i dr./Komisija, T‑202/98, T‑204/98 i T‑207/98, EU:T:2001:185, t. 58.). S obzirom na navedeno, Opći sud smatra korisnim ispitati potonje pitanje radi ocjene težine povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a koju je počinila Scania i, po potrebi, radi određivanja iznosa novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

422

Valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 388. pobijane odluke smatrala da su proizvođači kamiona nakon uvođenja europskih cjenika s bruto cijenama mogli razumjeti europsku cjenovnu strategiju svojih konkurenata na temelju razmjene informacija o povećanjima bruto cijena koja su se primjenjivala na njemačkom tržištu jer su ta povećanja odražavala povećanja koja su uprave proizvođača primjenjivale na svoje europske cjenike s bruto cijenama.

423

Tužitelji u biti tvrde da informacije o cjenicima s bruto cijenama koje su pružene u okviru razmjena na njemačkoj razini ne odražavaju Scanijine cijene na europskoj razini i stoga ne pridonose smanjenju neizvjesnosti Scanijinih konkurenata u pogledu njezine cjenovne strategije izvan Njemačke.

424

Tužitelji u tom pogledu pojašnjavaju da nije ispravno smatrati da je FGPL cjenik s bruto cijenama na razini EGP‑a i da služi kao osnova za pregovore koji se odvijaju u okviru postupka određivanja cijena. Tužitelji se u prilog svojoj tvrdnji pozivaju na gospodarsko izvješće od 9. prosinca 2017. koje dokazuje da ne postoji nikakva korelacija između FGPL‑a i bruto cijene za distributere odnosno ovlaštene trgovce u Njemačkoj. Tužitelji objašnjavaju da je FGPL interni referentni alat kojim se Scanijina uprava koristi kako bi pratila opću razinu cijena različitih dijelova kamiona u Scanijinu postupku proizvodnje. Unatoč njegovu nazivu, FGPL nije „cjenik” jer se njime ne utvrđuje transferna cijena dijelova ni na jednoj razini distribucijske mreže. Tužitelji pojašnjavaju da se pregovori, koji se vode ravnopravno, između distributera i uprave odvijaju na temelju cjenika s neto cijenama franko tvornica za distributere koji su svojstveni svakoj zemlji i da se o tim cjenicima pregovara svaki put kad tržišni uvjeti opravdavaju povećanje ili smanjenje cijena. Tužitelji su u prilog svojoj argumentaciji koja se odnosi na prirodu FGPL‑a podnijeli izjave pod prisegom zaposlenika Scanije i Scanije DE. U prilog svojoj tvrdnji koja se odnosi na činjenicu da se pregovori između Scanijinih distributera i uprave vode ravnopravno i da odgovaraju pregovorima između stranaka koje djeluju kao neovisni poslovni partneri i konkurentni profitni centri, tužitelji se pozivaju na Scanijino interno izvješće „Masterfile Scanije o transfernim cijenama”, sastavljeno 2010.

425

Argumentacija tužiteljâ, navedena u točki 424. ove presude, otkriva razlike u opisu Scanijina sustava određivanja cijena koji se pružio u okviru odgovora na zahtjeve za pružanje informacija koje je Komisija poslala tijekom upravnog postupka i opisa tog sustava koji se pružio u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i pred Općim sudom.

426

Opis Scanijina sustava određivanja cijena u pobijanoj odluci (vidjeti točku 23. do 31. ove presude) temeljio se na informacijama koje je Scania pružila u okviru odgovora, među ostalim od 16. travnja i 5. srpnja 2012., na zahtjeve za pružanje informacija koje je poslala Komisija. Grafički prikaz iz uvodne izjave 50. pobijane odluke (vidjeti točku 31. ove presude) koji otkriva utjecaj FGPL‑a na cijene koje su se primjenjivale u različitim fazama distribucijskog lanca također je pružila Scania u okviru prethodno navedenih odgovora. Isto tako, Scania je u okviru odgovora od 5. srpnja 2012. opisala, među ostalim, ulogu Odbora za odlučivanje o cijenama i izvršnog potpredsjednika prodaje [povjerljivo].

427

Suprotno tomu, argumentacija navedena u točki 424. ove presude odražava Scanijino stajalište izraženo in tempore suspecto, odnosno u njezinu odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i pred Općim sudom.

428

Opći sud u tim okolnostima smatra, kao i Komisija, da odgovorima tužiteljâ na zahtjeve za pružanje informacija, koje je Komisija uputila na temelju članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, treba dodijeliti veću dokaznu snagu nego objašnjenjima koja su tužitelji pružili naknadno u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. U skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 poduzetnicima koji kao odgovor na zahtjev za pružanje informacija na temelju članka 18. stavka 2. te uredbe dostave netočne ili zavaravajuće podatke mogu se propisati novčane kazne koje ne prelaze 1 % ukupnog godišnjeg prihoda.

429

Osim toga, valja utvrditi da tužitelji nisu podnijeli nikakav dokument koji potkrepljuje njihovu argumentaciju u pogledu prirode FGPL‑a. Kao što to Komisija ističe u uvodnoj izjavi 299. točki (a) pobijane odluke, logično je očekivati od Scanije da može pružiti dokumentaciju koja potkrepljuje njezinu analizu FGPL‑a. Scania to nije učinila te je podnijela samo izjave pod prisegom nekih svojih zaposlenika, koje imaju ograničenu dokaznu snagu te ih Opći sud ne smatra uvjerljivima (vidjeti točku 420. ove presude).

430

Što se tiče činjenice da se tužitelji pozivaju na gospodarsko izvješće od 9. prosinca 2017. koje dokazuje da ne postoji korelacija između FGPL‑a i bruto cijena za distributere odnosno ovlaštene trgovce u Njemačkoj (vidjeti točku 424. ove presude), u navedenom se izvješću utvrđuje da konkretne promjene FGPL‑a nisu popraćene jednakim promjenama bruto cijena za distributere odnosno ovlaštene trgovce koje se primjenjuju u Njemačkoj. Međutim, valja navesti da se Komisijina analiza iz pobijane odluke ne temelji na takvoj korelaciji s obzirom na to da Komisija uopće ne tvrdi da povećanje cijena u FGPL‑u dovodi do jednakog povećanja bruto cijene za distributera odnosno ovlaštenog trgovca u Njemačkoj. Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da povećanje cijena u FGPL‑u utječe na neto cijenu za distributera (odnosno cijenu koju distributer plaća upravi) i bruto cijenu za distributera (odnosno cijenu koju ovlašteni trgovac plaća distributeru), čak i ako se cijena za krajnjeg potrošača nije nužno izmijenila u istom omjeru ili se uopće nije izmijenila (uvodna izjava 52. pobijane odluke). Stoga se pokazuje da se pobijana odluka ne temelji na korelaciji koju se navodi u gospodarskom izvješću od 9. prosinca 2017.

431

Iz točaka 423. do 430. ove presude proizlazi da je Komisijina teza prema kojoj je FGPL europski cjenik s bruto cijenama koji utječe na određivanje cijena kamiona na razini nacionalnih distributera (a stoga i na razini Scanije DE) u dovoljnoj mjeri dokazana.

432

Općenitije, dokazi navedeni u spisu dokazuju da nacionalni distributeri Scanije (a stoga i Scanije DE) nisu neovisni o upravi u određivanju svoje cjenovne politike prema ovlaštenim trgovcima.

433

U tom pogledu, kao prvo, valja uzeti u obzir činjenicu da je FGPL sastavljen na razini uprave. Iz grafičkog prikaza navedenog u točki 31. ove presude proizlazi da je FGPL važna sastavnica u određivanju cijena jer sve cijene koje se primjenjuju u kasnijim fazama Scanijina distribucijskog lanca proizlaze iz tog FGPL‑a te iz popusta i profitnih marži koje različiti subjekti ostvaruju.

434

Kao drugo, valja uzeti u obzir činjenicu da su Scanijini distributeri u vrlo velikoj većini bila društva kćeri u stopostotnom vlasništvu uprave (vidjeti točku 20. ove presude), što je uostalom bio slučaj Scanije DE. S obzirom na tu okolnost, Opći sud ne smatra uvjerljivom tvrdnju tužiteljâ da su pregovori o cijenama između navedenih distributera i uprave pregovori između stranaka koje djeluju kao neovisni poslovni partneri i konkurentni profitni centri.

435

U tom pogledu valja navesti da dokazi navedeni u uvodnim izjavama 249. i 250. pobijane odluke, koji se sastoje od internih dokumenata Odbora za odlučivanje o cijenama (vidjeti točku 24. ove presude), dokazuju da je to tijelo (koje je dio Scanijine uprave) u nadređenom položaju kad je riječ o određivanju razine popusta koji se primjenjuju na nacionalne distributere. Pozivajući se na izjavu pod prisegom jednog člana Odbora za odlučivanje o cijenama, tužitelji samo tvrde da prethodno navedeni interni dokumenti upućuju na izniman događaj, odnosno uvođenje novog motora na tržište, koji je za Scaniju bio iznimno strateški, i ne odražavaju uobičajenu situaciju. Međutim, ta izjava pod prisegom nema dostatnu dokaznu vrijednost da bi se doveli u pitanje dokazna vrijednost i jasan sadržaj dokaza navedenih u uvodnim izjavama 249. i 250. pobijane odluke te je Opći sud ne smatra uvjerljivom.

436

Osim toga, što se tiče Scanijina pozivanja na njezin „Masterfile o transfernim cijenama” iz 2010. (vidjeti točku 424. ove presude), valja navesti da je cilj tog dokumenta dokazati da Scania poštuje načelo poslovanja po tržišnim uvjetima (arm’s length principle) u određivanju transfernih cijena unutar grupe (primjerice u određivanju neto cijena za distributere) u slučaju poreznog nadzora. Međutim, kao i Komisija (vidjeti uvodnu izjavu 296. pobijane odluke), Opći sud smatra da činjenica da Scanijina uprava primjenjuje transferne cijene kojima poštuje načelo poslovanja po tržišnim uvjetima ne dokazuje neovisnost Scanijinih distributera u pregovorima o cijenama, nego zapravo dokazuje da se te transferne cijene određuju u razinama koje omogućuju da ih nadležna porezna tijela ne osporavaju.

437

Kao treće, okolnost prema kojoj Scania DE nije neovisna u određivanju svoje cjenovne politike potkrepljuje dokaz u pisanom obliku naveden u uvodnoj izjavi 148. pobijane odluke (vidjeti točku 413. ove presude). Tu okolnost potkrepljuju i dokazi u pisanom obliku navedeni u uvodnim izjavama 134. i 135. pobijane odluke, koji pokazuju dosljednost informacija o povećanjima bruto cijena koje su konkurentima pružili zaposlenici Scanije DE odnosno zaposlenici Scanije na razini upravnih tijela. Stoga iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 134. pobijane odluke proizlazi da je na sastanku održanom 3. i 4. svibnja 2004. na njemačkoj razini zaposlenik Scanije DE obavijestio konkurente o činjenici da će cijene nove serije [povjerljivo] kamiona biti u prosjeku 6 % više od cijena trenutačne serije [povjerljivo]. Naime, iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 135. pobijane odluke proizlazi da je Scanijin predstavnik koji je sudjelovao na sastanku održanom 27. i 28. svibnja 2004. na razini upravnih tijela obavijestio konkurente da će cijene serije [povjerljivo] kamiona biti za 5 do 6 % više u odnosu na cijene serije [povjerljivo]. Ta dosljednost informacija pruženih tijekom razmjena na dvjema prethodno navedenim razinama tajnih kontakata također dokazuje činjenicu da su informacije koje su zaposlenici Scanije DE pružili prilikom razmjena na njemačkoj razini imale doseg koji je nadilazio njemačko tržište.

438

S obzirom na ulogu koju je Scanijina uprava imala u određivanju cjenovne politike Scanije DE, kako je dokazana u točkama 433. do 437. ove presude, Komisija je pravilno smatrala da protutržišne informacije o cijenama koje su zaposlenici Scanije DE pružali konkurentima prilikom razmjena na njemačkoj razini odražavaju cjenovnu strategiju utvrđenu na razini Scanijine uprave i stoga imaju doseg koji nadilazi njemačko tržište.

439

Taj zaključak Općeg suda ne dovodi se u pitanje sadržajem gospodarskih izvješća od 20. rujna 2016. i 9. prosinca 2017. na koje se pozivaju tužitelji.

440

Prema mišljenju tužiteljâ, dva prethodno navedena gospodarska izvješća dokazuju da bruto cijene Scania DE za distributere odnosno ovlaštene trgovce nisu reprezentativne cijene koje se primjenjuju u drugim europskim zemljama te zbog toga ne mogu smanjiti neizvjesnost u pogledu Scanijine cjenovne strategije u EGP‑u. Međutim, valja utvrditi da se, kad je riječ o Scaniji, pobijana odluka ne temelji na tezi prema kojoj postoji bilo kakav paralelizam između bruto cijena za distributere odnosno ovlaštene trgovce koje su se primjenjivale u različitim europskim zemljama jer se, kao što to proizlazi iz grafičkog prikaza navedenog u točki 31. ove presude, bruto cijena nacionalnog distributera određuje s obzirom na popuste primijenjene na FGPL i njegovu profitnu maržu. Pobijana odluka temelji se na razmatranju prema kojem svako povećanje koje se primjenjivalo na FGPL i o kojem je stoga odlučivala uprava utječe u različitoj mjeri (ovisno o primijenjenim popustima) na bruto cijenu nacionalnog distributera (vidjeti uvodne izjave 51. do 52. pobijane odluke)

441

U svakom slučaju, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, Opći sud smatra da spis u dovoljnoj mjeri dokazuje činjenicu da je, neovisno o stvarnom zemljopisnom dosegu informacija koje je pružila Scania DE, taj poduzetnik kod konkurenata ostavljao dojam da informacije koje im pruža imaju doseg i važnost koji nadilaze njemačko tržište, čime je tako pridonosio zajedničkim ciljevima koji su se nastojali postići razmjenom protutržišnih informacija na njemačkoj razini.

442

U tom pogledu Opći sud upućuje na razmjenu navedenu u uvodnoj izjavi 148. pobijane odluke (vidjeti točku 413. ove presude). Naime, s obzirom na insinuaciju zaposlenika Scanije DE da su informacije o datumima uvođenja modela kamiona i cijenama, koje je namjeravao proslijediti zaposleniku [povjerljivo], došle od Scanijine uprave, razumno je zaključiti da je navedeni zaposlenik [povjerljivo] smatrao da ta informacija ima važnost koja nadilazi njemačko tržište. Valja uputiti i na poruku elektroničke pošte od 28. listopada 2009., navedenu u uvodnoj izjavi 185. pobijane odluke, koja dokazuje da je uprava [povjerljivo] prilikom razmjena na njemačkoj razini od Scanije dobila informaciju da se planira da će povećanje cijena od 3 % stupiti na snagu 1. siječnja 2010., pri čemu je to povećanje povezano s „faceliftom” kamiona. Stoga, budući da je povećanje cijena koje je Scania otkrila svojem konkurentu bilo povezano s troškom proizvodnje kamiona i s obzirom na to da Scania DE ne proizvodi kamione, može se zaključiti da je [povjerljivo] smatrao da prethodno navedena informacija o povećanju cijena ima doseg koji nadilazi njemačko tržište.

443

Na temelju svih prethodnih razmatranja šesti tužbeni razlog treba odbiti.

444

Valja podsjetiti na to da je Komisija smatrala da sporazumi i/ili usklađena djelovanja između Scanije i stranaka nagodbe predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu za razdoblje od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Povreda se sastojala od tajnih dogovora u pogledu cijena i povećanja bruto cijena u EGP‑u za kamione srednje težine i teške kamione te u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6 (uvodna izjava 315. pobijane odluke).

445

Konkretnije, Komisija je smatrala da su stranke u okviru protutržišnih kontakata slijedile zajednički plan koji je imao jedinstveni protutržišni cilj i da je Scania znala ili je trebala znati za opće područje primjene i bitna obilježja mreže tajnih kontakata te je svojim djelovanjem namjeravala pridonijeti zabranjenom sporazumu, tako da je se može smatrati odgovornom za povredu u cijelosti (uvodne izjave 316. i 350. pobijane odluke).

446

Tužitelji u biti osporavaju postojanje jedinstvene i trajne povrede u ovom slučaju, kao i pripisivanje te povrede u cijelosti njima.

447

Valja podsjetiti na to da, kako bi utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede, Komisija treba dokazati da različita predmetna ponašanja proizlaze iz „sveobuhvatnog plana” s jedinstvenim ciljem (vidjeti točku 196. ove presude).

448

Sudskom praksom nekoliko je kriterija utvrđeno kao relevantno za ocjenu jedinstvenosti povrede, i to istovjetnost ciljeva predmetnih djelovanja, istovjetnost predmetnih proizvoda i usluga, istovjetnost poduzetnika koji su sudjelovali u povredi te istovjetnost načina njezine provedbe (vidjeti presudu od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, EU:T:2013:259, t. 60. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:866, t. 243.). Osim toga, istovjetnost fizičkih osoba uključenih za račun poduzetnika i istovjetnost zemljopisnog područja primjene predmetnih djelovanja elementi su koji se mogu uzeti u obzir za potrebe tog ispitivanja (presuda od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, EU:T:2013:259, t. 60.).

449

Valja pojasniti i da se pojam jedinstvenog cilja ne može utvrditi općim upućivanjem na narušavanje tržišnog natjecanja na tržištu na koje se povreda odnosi jer utjecaj na tržišno natjecanje, kao cilj ili učinak, predstavlja bitan element svakog ponašanja obuhvaćenog područjem primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Takva definicija pojma jedinstvenog cilja mogla bi pojmu jedinstvene i trajne povrede oduzeti dio značenja jer bi posljedica toga bila da bi se različita ponašanja koja se odnose na određeno gospodarsko područje, a zabranjena su prethodno navedenom odredbom, sustavno kvalificirala kao sastavni elementi jedinstvene povrede (presuda od 12. prosinca 2007., BASF i UCB/Komisija, T‑101/05 i T‑111/05, EU:T:2007:380, t. 180.).

450

Osim toga, kao što se to već navelo (vidjeti točku 195. ove presude), pretpostavka jedinstvenog cilja znači da se mora provjeriti postoje li elementi svojstveni različitim ponašanjima koja čine dio povrede koji mogu upućivati na to da ponašanja koja su proveli drugi uključeni poduzetnici nemaju isti cilj ili isti protutržišni učinak i stoga nisu dio „sveobuhvatnog plana” zbog svojeg istovjetnog cilja kojim se narušava tržišno natjecanje u unutarnjem tržištu.

451

Valja podsjetiti na to da je Komisija u pobijanoj odluci zbog sljedećih razloga smatrala da su tajni kontakti na trima razinama, opisani u njezinoj uvodnoj izjavi 317., dio sveobuhvatnog plana s jedinstvenim protutržišnim ciljem.

452

Kao prvo, svi su se kontakti odnosili na iste proizvode, odnosno kamione srednje težine i teške kamione (uvodna izjava 319. pobijane odluke).

453

Kao drugo, priroda dijeljenih informacija, odnosno informacija o cijenama, povećanjima bruto cijena, predviđenim datumima uvođenja na tržište kamiona u skladu s novim standardima zaštite okoliša te namjeri konkurenata da povezane troškove prenesu na kupce, ostala je ista tijekom cijelog trajanja povrede (uvodna izjava 320. pobijane odluke). Komisija je pojasnila da je priroda dogovora i sporazuma o vremenskom rasporedu uvođenja novih modela kamiona koji će biti u skladu s određenim standardima zaštite okoliša povezana s tajnim dogovorima u pogledu cijena i povećanja bruto cijena te ih dopunjuje (uvodna izjava 321. pobijane odluke).

454

Komisija je u istom kontekstu pojasnila da su se stranke, iako od rujna 2004. više nisu aktivno nastojale, kao što su to činile prije toga, sklopiti posebni sporazum o budućim zajedničkim povećanjima bruto cijena ili o konkretnim datumima uvođenja na tržište kamiona u skladu s novim standardima zaštite okoliša ili iznosu troškova koje će stranke prenijeti na potrošače za te kamione, nastavile usklađivati razmjenom iste vrste informacija i nastojeći postići isti cilj ograničenja tržišnog natjecanja smanjenjem stupnja strateške neizvjesnosti među sobom (uvodna izjava 322. pobijane odluke).

455

Kao treće, Komisija je istaknula da su se protutržišni kontakti odvijali često i da su se odnosili na istu skupinu proizvođača kamiona, odnosno Scaniju i stranke nagodbe. Pojedinci koji su sudjelovali u kontaktima pripadali su istim proizvođačima i organizirali razmjene u manjim skupinama zaposlenika unutar proizvođača (uvodna izjava 323. pobijane odluke).

456

Kao četvrto, Komisija je utvrdila da, iako su se razina i interne odgovornosti zaposlenika koji su sudjelovali u ponašanju promijenili tijekom zabranjenog sporazuma, priroda, cilj i opseg kontakata i sastanaka ostali su isti tijekom cijelog trajanja zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 325. pobijane odluke). Komisija je u tom pogledu objasnila da su svi tajni kontakti koji su se odvijali na tri razine imali protutržišni cilj ograničenja tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena te vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša (uvodna izjava 326. pobijane odluke).

457

Komisija je u uvodnoj izjavi 327. pobijane odluke utvrdila tri elementa koji potkrepljuju njezin zaključak prema kojem pomicanje razmjena (the shift in the exchanges) s razine upravnih tijela na njemačku razinu nije utjecalo na trajnu prirodu povrede.

458

Na prvom mjestu, Komisija je utvrdila da postoji značajno vremensko preklapanje sastanaka koji su se održali na različitim razinama s obzirom na to da su se sastanci upravnih tijela održavali od 1997. do 2004., sastanci na nižoj razini uprave od 2000. do 2008., a dogovori na njemačkoj razini od 2004. Prema Komisijinu mišljenju, posljedica je toga bila da su se, unatoč činjenici da se sastanci upravnih tijela nisu održavali nakon 16. rujna 2004., kontakti na drugim dvjema razinama nastavili bez prekida (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke). Komisija je u tom kontekstu utvrdila i da su, s jedne strane, u razdoblju od 2003. do 2007., kontakti postojali između zaposlenika niže razine uprave i zaposlenika na njemačkoj razini te su se organizirali zajednički sastanci i da su, s druge strane, stranke na nižoj razini uprave opetovano razgovarale o informacijama koje treba razmijeniti i o tome na kojoj ih razini treba razmijeniti (uvodna izjava 327. točka (a) pobijane odluke).

459

Na drugom mjestu, Komisija je utvrdila da njemačka društva kćeri stranaka ne proizvode kamione i nisu zadužena za razvoj tehnologija s obzirom na to da su te odgovornosti u isključivoj nadležnosti uprave. Stoga su zaposlenici na njemačkoj razini, prema Komisijinu mišljenju, kad su razmjenjivali informacije o vremenskom rasporedu i dodatnim troškovima uvođenja tehnologija u skladu s normama za emisije Euro 5 i Euro 6, razmjenjivali informacije koje su došle od uprave i odnosile se na cijeli EGP (uvodna izjava 327. točka (b) pobijane odluke).

460

Na trećem mjestu, Komisija je utvrdila da u pogledu nekoliko stranaka zabranjenog sporazuma postoje dokazi da su njemačka društva kćeri sustavno o svojim planovima u pogledu cijena izvještavale upravu i, što je još važnije, osobe na razini središnje uprave koje su sudjelovale u postupku razmjene informacija o cijenama. Komisija je u tom kontekstu istaknula i da je Scanijina uprava imala ovlast određivati bruto cijene franko tvornica i popuste koji su se primjenjivali na distributere (koji su bili društva kćeri u stopostotnom vlasništvu svojeg društva majke) i da je Scania raspolagala strukturiranim rasporedom sastanaka kako bi osigurala brzu provedbu strateških odluka uprave, što je upućivalo na to da Scanijina uprava nije mogla razumno ne znati za te podatke.

461

Komisija je u uvodnoj izjavi 328. pobijane odluke zaključila da su promjenom u zabranjenom sporazumu (the change in the cartel) kolektivno i usklađeno upravljale različite stranke kako bi osigurale kontinuitet razmjena.

462

Na petom mjestu, prema Komisijinu mišljenju, iako se način na koji su se informacije razmjenjivale prirodno mijenjao tijekom četrnaest godina koliko je trajala povreda, to se događalo postupno te je osnovna priroda razmjena ostala ista, odnosno kontakti su se iz multilateralnih razmjena, sastanaka ili prezentacija uživo promijenili u multilateralne razmjene porukama elektroničke pošte zahvaljujući prikupljanju informacija o budućim cijenama koje se organiziralo preko poruka elektroničke pošte i navodilo u tablici (uvodna izjava 329. pobijane odluke).

463

Na temelju tih pet elemenata Komisija je zaključila da su tajni kontakti bili međusobno povezani i po prirodi dopunjujući (uvodna izjava 330. pobijane odluke).

464

Kao prvo, nesporno je da su se predmetni tajni kontakti tijekom cijelog njihova trajanja odnosili na iste proizvode, odnosno kamione srednje težine i teške kamione, te da ih je održavala ista skupina proizvođača kamiona, odnosno Scania i stranke nagodbe. Osim toga, spis pokazuje da je u kontakte bila uključena mala skupina zaposlenika na svakoj razini, čiji je sastav ostao relativno nepromijenjen, te da su se odvijali redovito i često.

465

Kao drugo, valja podsjetiti na postojanje veze među trima razinama tajnih kontakata, odnosno na to da su sudionici na tim razinama bili zaposlenici istih poduzetnika, odnosno Scanije i stranaka nagodbe, da je sadržaj razmjena na svakoj razini bio isti, da je postojalo vremensko preklapanje sastanaka koji su održani na različitim razinama, da su se razine pozivale jedna na drugu i razmjenjivale prikupljene informacije i da su postojali zajednički kontakti među razinama (vidjeti točku 218. ove presude). Valja podsjetiti i na to da tužitelji u okviru trećeg tužbenog razloga nisu uspjeli dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja u pogledu postojanja veze među trima razinama tajnih kontakata (vidjeti točku 229. ove presude).

466

Kao treće, Opći sud utvrđuje, kao što je to utvrdila Komisija (vidjeti točke 453. i 454. ove presude), da su sadržaj razmjena među strankama i cilj navedenih razmjena, koji se odnosio na smanjenje neizvjesnosti među strankama u pogledu u biti njihovih budućih cjenovnih strategija, ostali isti. U tom se kontekstu podsjeća na to da je Opći sud smatrao da je Komisija u uvodnim izjavama 243. i 321. pobijane odluke osnovano istaknula da je priroda dogovora i sporazuma o vremenskom rasporedu uvođenja novih modela kamiona u skladu s određenim standardima zaštite okoliša povezana s tajnim djelovanjima u pogledu cijena i povećanja bruto cijena te ih dopunjuje (vidjeti točku 297. ove presude).

467

Kao četvrto, valja podsjetiti na to da je Komisija osnovano smatrala da zemljopisni doseg protutržišnih razmjena na njemačkoj razini obuhvaća cijeli EGP, kao što su ga obuhvaćale i protutržišne razmjene na razini upravnih tijela.

468

Na temelju prethodno navedenih elemenata valja potvrditi Komisijino utvrđenje prema kojem su razmjene među strankama, opisane u uvodnoj izjavi 317. pobijane odluke, bile dio sveobuhvatnog plana s jedinstvenim protutržišnim ciljem.

469

Argumentacijom tužiteljâ ne dovodi se u pitanje zaključak Općeg suda. Ta se argumentacija može podijeliti u tri skupine. Na prvom mjestu, tužitelji tvrde da je Komisija počinila pogrešku time što je zajedno ocijenila tri razine kontakata među strankama. Na drugom mjestu, osporavaju Komisijino utvrđenje prema kojem su informacije razmijenjene na trima razinama kontakta bile iste prirode, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 320. pobijane odluke. Na trećem mjestu, tužitelji osporavaju Komisijino razmatranje u uvodnoj izjavi 327. pobijane odluke prema kojem „pomicanje” razmjena s razine upravnih tijela na njemačku razinu nije utjecalo na trajnu prirodu povrede.

470

Kako bi osporili postojanje sveobuhvatnog plana u ovom slučaju, tužitelji u biti tvrde da, za razliku od pristupa koji je Komisija slijedila u pobijanoj odluci, tri razine kontakata treba ocijeniti zasebno, a ne zajedno.

471

Kako bi opravdali tu tezu, kao prvo, tužitelji tvrde da Komisija nije utvrdila nikakvu relevantnu činjeničnu vezu među trima razinama tajnih kontakata. Zbog razloga navedenih u točki 465. ove presude, taj prigovor treba odbiti.

472

Kao drugo, tužitelji tvrde da opseg povrede treba odrediti na temelju činjeničnih elemenata koji su izravno povezani sa zaposlenicima koji su sudjelovali u navodnom koluzivnom ponašanju. Međutim, Komisija nije dokazala da su zaposlenici poduzetnika koji su sudjelovali u tajnim kontaktima na različitim razinama znali za doseg koluzivnog ponašanja i na isti ga način razumjeli. Tužitelji u tom kontekstu ističu da su različiti zaposlenici predstavljali poduzetnike na različitim razinama kontakata.

473

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je predmetne tajne kontakte tijekom cijelog njihova trajanja održavala ista skupina proizvođača kamiona, odnosno Scania i stranke nagodbe. Osim toga, u te je kontakte bila uključena mala skupina zaposlenika na svakoj razini, čiji je sastav ostao relativno nepromijenjen, te su se oni odvijali redovito i često. Valja podsjetiti i na vezu među trima razinama tajnih kontakata. S obzirom na te elemente, okolnost prema kojoj isti zaposlenici nisu sudjelovali u tajnim kontaktima ne dovodi u pitanje zaključak o postojanju zajedničkog plana u ovom slučaju.

474

Što se tiče tvrdnje tužiteljâ, navedene u točki 472. ove presude, prema kojoj Komisija nije dokazala da su zaposlenici poduzetnika koji su sudjelovali u tajnim kontaktima na različitim razinama znali za doseg koluzivnog ponašanja i na isti ga način razumjeli, ta se tvrdnja odnosi na pitanje treba li znanje o sveobuhvatnom planu ocijeniti na razini poduzetnika ili na razini zaposlenika poduzetnika. Tužitelji prigovaraju Komisiji da je to znanje ocijenila na razini poduzetnika, pri čemu nije ispitala znanje na razini zaposlenika.

475

Taj prigovor tužiteljâ nije osnovan.

476

Naime, valja navesti da se pravo tržišnog natjecanja Unije odnosi na djelatnosti „poduzetnika” i da taj pojam treba shvatiti kao da označava gospodarsku jedinicu čak i ako s pravnog gledišta tu gospodarsku jedinicu čini nekoliko fizičkih ili pravnih osoba (vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu).

477

Valja istaknuti i da, kad je riječ o pitanju pripisivosti poduzetnicima protupravnih radnji njihovih zaposlenika, iz sudske prakse proizlazi da Komisijina ovlast sankcioniranja poduzetnika pretpostavlja samo protupravnu radnju osobe koja je općenito ovlaštena djelovati za račun poduzetnika (vidjeti presudu od 12. prosinca 2014., H & R ChemPharm/Komisija, T‑551/08, EU:T:2014:1081, t. 73. i navedenu sudsku praksu).

478

Iz sudske prakse navedene u točkama 476. i 477. ove presude proizlazi da pitanje znanja o postojanju sveobuhvatnog plana nužno treba ocijeniti na razini uključenih poduzetnika, a ne na razini njihovih zaposlenika. Kao što to Komisija pravilno ističe, kad bi bila dužna dokazati da je svaki od zaposlenika istog poduzetnika koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu točno znao za ponašanje drugih zaposlenika u okviru zabranjenog sporazuma, ne bi mogla dokazati postojanje jedinstvene i trajne povrede, tim više što su zabranjeni sporazumi općenito tajni po prirodi i što su dokazi često nepotpuni i sporadični u predmetima kartela (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2011., Trade‑Stomil/Komisija, T‑53/07, EU:T:2011:360, t. 64. i navedenu sudsku praksu). U ovom se slučaju, zbog postojanja veze među trima razinama tajnih kontakata i, među ostalim, činjenice da su fizičke osobe koje su sudjelovale na trima razinama tajnih kontakata bile zaposlenici istih poduzetnika, može zaključiti da su ti poduzetnici znali za sveobuhvatni plan i na isti ga način razumjeli, a stoga i za protupravno ponašanje.

479

Iz prethodno navedenog proizlazi da treba odbiti tvrdnju tužiteljâ prema kojoj je Komisija trebala zasebno ocijeniti tri razine tajnih kontakata.

480

Tužitelji osporavaju razmatranje, navedeno osobito u uvodnim izjavama 320. i 322. pobijane odluke, prema kojem su informacije razmijenjene na različitim razinama kontakata bile iste prirode i imale isti protutržišni cilj.

481

U tom se pogledu, kao prvo, tužitelji pozivaju na uvodnu izjavu 322. pobijane odluke, u kojoj se otkriva temeljna promjena prirode kontakata jer se navodi da stranke od rujna 2004. više nisu aktivno nastojale sklopiti izričit sporazum o budućim povećanjima bruto cijena, kao što su to činile prije tog datuma.

482

Taj se argumenti tužiteljâ ne može prihvatiti. Točno je da se u uvodnoj izjavi 322. pobijane odluke navodi da stranke nakon rujna 2004. više nisu nastojale sklopiti izričite sporazume, nego su u biti samo razmjenjivale informacije s ciljem ograničavanja tržišnog natjecanja. Međutim, kao što to Komisija pravilno navodi, iako ta promjena može utjecati na kvalifikaciju predmetnog ponašanja kao sporazuma ili usklađenog djelovanja, ne odnosi se na „prirodu” razmijenjenih informacija koja je, u skladu s uvodnom izjavom 322. pobijane odluke, ostala ista te se njome nastojao smanjiti stupanj strateške neizvjesnosti stranaka u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena, kao i vremenskog rasporeda i prenošenja troškova uvođenja kamiona u skladu s novim standardima zaštite okoliša.

483

Kao drugo, tužitelji se pozivaju na uvodne izjave 116. i 117. pobijane odluke u kojima se navodi sastanak na nižoj razini uprave održan 3. i 4. srpnja 2001., na kojem su zaposlenici uprave stranaka izrazili zabrinutost u pogledu razmjena koje su se održavale na njemačkoj razini i koje su, prema njihovu mišljenju, otišle predaleko te su se složili da će ubuduće razmjenjivati samo tehničke informacije, a ne informacije o cijenama. Prema mišljenju tužiteljâ, te uvodne izjave dokazuju da razmjene informacija na nižoj razini uprave i na njemačkoj razini nisu bile iste prirode niti imale isti cilj.

484

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Opći sud u okviru ispitivanja trećeg i petog tužbenog razloga već utvrdio da su razmjene na nižoj razini uprave i na njemačkoj razini pridonosile ostvarenju zajedničkog plana i da su te dvije razine tajnih kontakata bile međusobno činjenično povezane, osobito s obzirom na činjenicu da su sudionici na tim razinama bili zaposlenici istih poduzetnika, činjenicu da je postojalo vremensko preklapanje sastanaka održanih na dvjema razinama, činjenicu da su postojali kontakti između zaposlenika na nižoj razini uprave i zaposlenika na njemačkoj razini te činjenicu da se zaposlenike na nižoj razini uprave obavještavalo o sadržaju razmjena na njemačkoj razini (vidjeti točke 224. i 228. ove presude). Osim toga, spis dokazuje da su se, neovisno o sporazumu iz 2001. između sudionika na nižoj razini uprave da ubuduće više neće razmjenjivati informacije o cijenama (vidjeti točku 478. ove presude), takve razmjene odvijale (vidjeti točku 229. ove presude). U tim okolnostima valja odbiti argument tužiteljâ naveden u točki 483. ove presude. U svakom slučaju, valja uzeti u obzir činjenicu da su, u skladu s dokazima navedenim u pobijanoj odluci koje tužitelji ne dovode u pitanje, sastanci na razini upravnih tijela stranaka koji su se održavali do rujna 2004., odnosno usporedno sa sastancima na nižoj razini uprave, očito imali protutržišni cilj koji je istovjetan cilju razmjena na njemačkoj razini koji se nastojao postići nakon 2004. i do kraja povrede 2011.

485

Na temelju prethodnih razmatranja valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku time što je u ovom slučaju utvrdila postojanje sveobuhvatnog plana.

486

Kao prvo, valja utvrditi da to što su u rujnu 2004. prestali tajni kontakti na razini upravnih tijela stranaka nije dovelo do prekida tajnih kontakata na drugim dvjema razinama.

487

Stoga, u skladu s dokazom u pisanom obliku navedenim u uvodnoj izjavi 139. pobijane odluke, osoba C iz uprave [povjerljivo] pisala je 11. studenoga 2004. zaposlenicima drugih proizvođača na nižoj razini uprave i na njemačkoj razini kako bi im predstavila dvije nove osobe za kontakt u upravi [povjerljivo], koje su bile odgovorne za središnje određivanje cijena proizvoda u upravi [povjerljivo] u [povjerljivo]. Osoba C zatražila je od konkurenata da joj navedu osobe za kontakt unutar svojih organizacija. Poruka elektroničke pošte osobe C bila je upućena, među ostalim, osobama A i B na nižoj razini uprave odnosno na njemačkoj razini u Scaniji. Isto tako, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke, konkurenti su od 2. prosinca 2004. na njemačkoj razini razmjenjivali informacije o planiranim povećanjima cijena za 2005. U okviru te razmjene osoba I, zaposlenik Scanije DE, pružila je sljedeće informacije osobi K, organizatoru te razmjene informacija i zaposleniku njemačkog društva kćeri [povjerljivo]: „[O]d ožujka 2005. povećat ćemo [cijene] svih naših serija [povjerljivo] za 1,5 %”. Stoga se pokazuje da su razmjene stranaka zabranjenog sporazuma na njemačkoj razini imale isti sadržaj kao i razmjene na razini upravnih tijela te su bile u skladu s njima.

488

Kao drugo, valja utvrditi da Komisijina razmatranja u uvodnoj izjavi 327. pobijane odluke (vidjeti točke 457. do 461. ove presude) ne sadržavaju pogrešku. Stoga je nesporno da je postojalo vremensko preklapanje sastanaka održanih na različitim razinama. Osim toga, Opći sud zaključio je u okviru trećeg tužbenog razloga da je Komisija utvrdila postojanje kontakata među zaposlenicima na nižoj razini uprave i na njemačkoj razini te činjenicu da su zaposlenici na nižoj razini uprave poznavali sadržaj razmjena na njemačkoj razini. Opći sud usto je u okviru šestog tužbenog razloga zaključio da je Komisija utvrdila činjenicu da su informacije o cijenama razmijenjene na njemačkoj razini došle iz uprave stranaka i da su zaposlenici na njemačkoj razini prosljeđivali upravi informacije o cijenama dobivene u okviru svojih razmjena.

489

Na temelju tih elemenata Opći sud zaključuje da je Komisija osnovano smatrala da se, neovisno o okolnosti prema kojoj su tajni kontakti na razini upravnih tijela prekinuta u rujnu 2004., isti zabranjeni sporazum (s istim sadržajem i istim dosegom) nastavio nakon tog datuma, uz jedinu razliku da su uključeni zaposlenici bili dio različitih organizacijskih razina u okviru uključenih poduzetnika, a ne dio razine upravnih tijela.

490

Argumentima tužiteljâ ne dovodi se u pitanje taj zaključak.

491

S jedne strane, tužitelji prigovaraju Komisiji da nije objasnila način na koji je provedeno „pomicanje” tajnih kontakata s razine upravnih tijela na njemačku razinu. Tvrde da se, kako bi se „pomicanje” moglo smatrati nastavkom prethodnih praksi, trebao uspostaviti mehanizam nadzora kako bi se osigurao kontinuitet. Pozivaju se i na presudu od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija (T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 223.), u kojoj je Opći sud podsjetio na to da, u slučaju kad izvršenje sporazuma ili usklađena djelovanja zahtijevaju posebne pozitivne mjere, Komisija ne može pretpostaviti da je zabranjeni sporazum izvršen ako ne postoji dokaz donošenja navedenih mjera.

492

Ta se argumentacija tužiteljâ ne može prihvatiti. Naime, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija upotrijebila izraz „pomicanje” ili „migracija” razmjena s razine upravnih tijela na njemačku razinu kako bi uputila na to da je došlo do promjene na razini zaposlenika koji su sudjelovali u tajnim kontaktima, a ne kako bi uputila na to da je došlo do bilo kakvog prekida zabranjenog sporazuma. Osim toga, Komisija je u uvodnoj izjavi 327. pobijane odluke navela činjenične okolnosti koje dokazuju izvršenje zabranjenog sporazuma nakon rujna 2004. (vidjeti točke 458. do 458. ove presude) te se, s obzirom na te okolnosti, pokazuje da se nije zahtijevala nikakva „posebna pozitivna mjera” u smislu presude od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija (T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 223.).

493

S druge strane, tužitelji prigovaraju Komisiji da u pobijanoj odluci nije dokazala da su zaposlenici Scanije DE koji su sudjelovali na sastancima na njemačkoj razini znali da su sudjelovali u daljnjoj provedbi praksi koje su se odvijale na drugim dvjema razinama ili da su Scanijini zaposlenici koji su sudjelovali na sastancima na razini nižih tijela uprave znali za sastanke na razini upravnih tijela.

494

Ta se argumentacija tužiteljâ temelji na tezi prema kojoj poznavanje sveobuhvatnog plana treba ocijeniti na razini zaposlenika poduzetnika, a ne na razini samog poduzetnika. Međutim, kao što se to već utvrdilo, ta je teza pogrešna (vidjeti točke 474. do 478. ove presude).

495

Što se tiče pitanja je li se na razini Scanije znalo za trajnost povrede unatoč „pomicanju” razmjena s razine upravnih tijela na njemačku razinu, valja podsjetiti na sljedeće elemente.

496

Kao prvo, valja podsjetiti na važnu ulogu Scanijine uprave u određivanju cijena na razini nacionalnih distributera poduzetnika, a stoga i na razini Scanije DE koja je društvo kći u stopostotnom vlasništvu. Mehanizam određivanja cijena u Scaniji ispitao se u okviru šestog tužbenog razloga.

497

Kao drugo, valja podsjetiti na to da dokazi iz spisa dokazuju da su zaposlenici Scanijine uprave (niža razina uprave) poznavali sadržaj razmjena na njemačkoj razini (vidjeti točku 418. ove presude). Nije uvjerljivo da upravna tijela tog poduzetnika nisu znala za njih.

498

Kao treće, valja podsjetiti na to da dokazi iz spisa upućuju na to da su zaposlenici Scanije DE na njemačkoj razini razmjenjivali informacije koje su došle iz Scanijine uprave (vidjeti točke 413., 437., 438. i 442. ove presude).

499

Ta tri elementa dokazuju da su, neovisno o okolnosti da su razmjene na razini upravnih tijela prestale u rujnu 2004., poduzetnik Scania i njegova uprava znali za činjenicu da se ista povreda nastavila nakon rujna 2004., uz jedinu razliku da zaposlenici na razini upravnih tijela više nisu sudjelovali u tajnim kontaktima. U tom pogledu nije važna okolnost koju ističu tužitelji, prema kojoj zaposlenici Scanije DE nisu znali da na razini upravnih tijela postoje tajni kontakti.

500

Na temelju prethodnih razmatranja valja utvrditi da Komisijin zaključak o postojanju jedinstvene i trajne povrede u ovom slučaju ne sadržava pogrešku.

501

Komisija je u uvodnoj izjavi 332. pobijane odluke istaknula da je Scania izravno sudjelovala u svim relevantnim aspektima zabranjenog sporazuma.

502

Osim toga, Komisija je u uvodnoj izjavi 333. pobijane odluke navela da je Scania, iako proizvodi i prodaje samo teške kamione, znala ili trebala znati da druge stranke proizvode i kamione srednje težine te da se tajni kontakti odnose na te dvije vrste kamiona (kamione srednje težine i teške kamione). Komisija je stoga utvrdila da je Scania znala ili trebala znati da se protutržišne prakse odnose na kamione srednje težine i teške kamione.

503

Komisija je u uvodnoj izjavi 334. pobijane odluke na temelju tih razmatranja zaključila da je Scania imala namjeru pridonijeti povredi i da je znala ili trebala znati za njezino postojanje.

504

Tužitelji, kako bi osporili pripisivost jedinstvene i trajne povrede Scaniji, prigovaraju Komisiji da nije dokazala postojanje nužnog „mentalnog elementa”. Drugim riječima, prigovaraju joj da u pobijanoj odluci nije dokazala da su kumulativni kriteriji interesa te poznavanja i prihvaćanja rizika, koji su utvrđeni u presudi od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni (C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 87.), u ovom slučaju utvrđeni u pogledu Scanijinih predstavnika koji su sudjelovali na trima razinama kontakata.

505

U tom pogledu valja utvrditi da, s obzirom na to da se znanje o postojanju sveobuhvatnog plana treba ocijeniti na razini uključenih poduzetnika, a ne na razini njihovih zaposlenika (vidjeti točku 478. ove presude), na istovjetan način i čimbenike kojima se određuje pripisivost jedinstvene i trajne povrede nužno treba ocijeniti na razini poduzetnika.

506

Usto, kad je riječ o čimbenicima kojima se određuje pripisivanje poduzetniku jedinstvene i trajne povrede, iz presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens (C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 43. do 45.), proizlazi da, ako je predmetni poduzetnik izravno sudjelovao u svim protutržišnim ponašanjima koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, Komisija mu ima pravo pripisati povredu u cijelosti, a da pritom nije dužna dokazati da su ispunjeni kriteriji interesa te poznavanja i prihvaćanja rizika.

507

U ovom se slučaju može utvrditi da je, u skladu s onim što se ističe u uvodnoj izjavi 332. pobijane odluke, poduzetnik Scania izravno sudjelovao u svim relevantnim aspektima zabranjenog sporazuma. Naime, njezini su zaposlenici sudjelovali u tajnim kontaktima koji su se odvijali na trima razinama. Poduzetnik Scania razgovarao je sa svojim konkurentima o cijenama i povećanjima bruto cijena, kao i o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija u skladu s normama za emisije Euro 3 do Euro 6. Scania je aktivno sudjelovala u zabranjenom sporazumu, organizirala sastanke i sudjelovala u razmjena poruka elektroničke pošte (vidjeti uvodnu izjavu 332. pobijane odluke).

508

Točno je da Scania ne proizvodi kamione srednje težine. Međutim, iz spisa proizlazi da su se tajni kontakti u kojima su sudjelovali Scanijini zaposlenici bez razlike odnosili na kamione srednje težine i teške kamione (vidjeti uvodnu izjavu 333. pobijane odluke). Stoga je Komisija osnovano pripisala poduzetniku Scania jedinstvenu i trajnu povredu koja se odnosila i na kamione srednje težine s obzirom na to da je taj poduzetnik nužno znao za taj aspekt zabranjenog sporazuma.

509

S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da pripisivanje cijele jedinstvene i trajne povrede Scaniji ne sadržava pogrešku. Iz toga slijedi da sedmi tužbeni razlog treba odbiti.

510

Kao prvo, tužitelji tvrde da su činjenice koje se odnose na razinu upravnih tijela i kojima se opravdava izricanje novčane kazne zastarjele u skladu s člankom 25. Uredbe br. 1/2003 jer su se sastanci na navedenoj razini prestali održavati u rujnu 2004., odnosno više od pet godina prije nego što je pokrenuta Komisijina istraga. Tužitelji dodaju da Komisija u tim okolnostima nema ni legitimni interes, u smislu članka 7. Uredbe br. 1/2003, za utvrđivanje postojanja povrede povezane s ponašanjem na razini upravnih tijela.

511

Kao drugo, tužitelji tvrde da bi, čak i da Opći sud smatra da predmetne činjenice čine jedinstvenu i trajnu povredu (quod non), pobijanu odluku trebalo izmijeniti jer se u njoj ne uzimaju u obzir prekidi navodne povrede na razini upravnih tijela. Tužitelji u tom kontekstu tvrde da pobijana odluka ne sadržava dovoljno dokaza o postojanju sastanaka na razini upravnih tijela 1999.

512

Osim toga, tužitelji tvrde da se, s obzirom na nedostatak dokaza o sudjelovanju Scanije na sastancima na razini upravnih tijela 1999. i 2002., u pobijanoj odluci pogrešno zaključilo da je Scania neprekinuto sudjelovala na sastancima upravnih tijela održanim od 17. siječnja 1997. do 24. rujna 2004. Zapravo se u njoj trebalo zaključiti da su se ti sastanci prestali održavati, barem kad je riječ o Scaniji, u razdoblju od 3. rujna 1998. do 3. veljače 2000. (17 mjeseci prekida) i od 20. studenoga 2001. do 10. travnja 2003. (dodatnih 17 mjeseci prekida).

513

Tužitelji zaključuju da pobijanu odluku treba poništiti i da, u svakom slučaju, treba nastupiti zastara za izricanje novčane kazne za svaku povredu prije 10. travnja 2003. Tužitelji podredno tvrde da treba nastupiti zastara za izricanje novčane kazne za svaku povredu prije 3. veljače 2000. Osim toga, tužitelji tvrde da bi izračun novčane kazne povezane s razinom upravnih tijela u svakom slučaju trebao odražavati duga razdoblja kad je povreda bila manjeg intenziteta.

514

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

515

Kao prvo, što se tiče argumenta tužiteljâ koji se odnosi na zastaru u području Komisijina izricanja novčane kazne, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 25. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1/2003, u vezi s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) iste uredbe, ovlast koja je Komisiji dodijeljena u pogledu izricanja novčanih kazni poduzetnicima zbog počinjenih povreda, među ostalim, članka 101. UFEU‑a, podliježe roku zastare od pet godina. Člankom 25. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da se u slučaju kontinuirane ili ponavljane povrede vrijeme zastare računa od dana kada je prestala povreda propisa. Člankom 25. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da svaka radnja koju poduzme Komisija s ciljem istrage ili vođenja postupaka u vezi povrede propisa prekida vrijeme zastare za izricanje kazni.

516

Komisija je u ovom slučaju utvrdila, a da pritom nije počinila pogrešku, da je ponašanje na razini upravnih tijela bilo dio jedinstvene i trajne povrede koja je prestala 18. siječnja 2011. Stoga petogodišnji rok zastare počinje teći tek od potonjeg datuma, što znači da u ovom slučaju Komisijina ovlast izricanja novčane kazne ne podliježe nikakvoj zastari.

517

Kao drugo, što se tiče tvrdnje tužiteljâ koja se odnosi na navodno nepostojanje dokaza o sastancima na razini upravnih tijela za 1999., valja navesti sljedeće.

518

Na prvom mjestu, valja istaknuti da pobijana odluka sadržava dovoljno dokaza o postojanju sastanaka na razini upravnih tijela za 1998. i 2000. Konkretnije, u uvodnoj izjavi 105. pobijane odluke navodi se dokaz u pisanom obliku koji se odnosi na sastanak na razini upravnih tijela, koji se održao 3. rujna 1998., na kojem su predstavnici stranaka razmijenili tržišna predviđanja za 1999. U skladu s tim dokazom u pisanom obliku na tom je sastanku sudjelovao predstavnik Scanijine uprave, odnosno osoba N. Slični su se sastanci održavali tijekom 2000., kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 109. do 112. pobijane odluke, na kojima je sudjelovala i osoba N iz Scanijine uprave.

519

Na drugom mjestu, iz dokaza u pisanom obliku navedenog u uvodnoj izjavi 106. pobijane odluke proizlazi da je idući sastanak na razini upravnih tijela nakon sastanka održanog 3. rujna 1998. (vidjeti točku 518. ove presude) bio predviđen za siječanj 1999.

520

Na trećem mjestu, Komisija se u uvodnoj izjavi 106. pobijane odluke poziva na izjavu za primjenu pokajničkog programa [povjerljivo] prema kojoj su se sastanci među konkurentima u razdoblju od 1998. do 2001. održavali najmanje jedanput godišnje. U skladu s tom izjavom sudionici na tim sastancima, koji nisu bili dio razine upravnih tijela, razmjenjivali su informacije o, među ostalim, budućim povećanjima cijena. Među sudionicima tih sastanaka bila je i osoba O, glavni direktor Scanije DE.

521

Na četvrtom mjestu, valja podsjetiti na to da su, kao što je na to podsjetila Komisija, sastanci na razini upravnih tijela bili dio jedinstvene i trajne povrede i da stoga sve sastanke među konkurentima, na bilo kojoj organizacijskoj razini, treba uzeti u obzir u svrhu ocjene je li se povreda nastavila 1999.

522

Na petom mjestu, valja podsjetiti i na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, osobito kad je riječ o povredi koja je trajala više godina, činjenica da nije podnesen izravan dokaz o sudjelovanju društva u povredi tijekom određenog razdoblja ne sprečava zaključak da je on u njoj sudjelovao također tijekom tog razdoblja, pod uvjetom da se temelji na objektivnim i dosljednim indicijama, pri čemu se izostanak javnog distanciranja tog društva može uzeti u obzir u tom pogledu (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 111. i navedenu sudsku praksu).

523

S obzirom na elemente navedene u točkama 518. do 521. ove presude i sudsku praksu navedenu u točki 522. ove presude, valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku time što je utvrdila da jedinstvena povreda u ovom slučaju nije prestala 1999. i da je Scania u navedenoj povredi sudjelovala i te godine.

524

Kao treće, što se tiče tvrdnje tužiteljâ prema kojoj nije dokazano da je Scania 2002. sudjelovala na sastancima na razini upravnih tijela, valja utvrditi sljedeće.

525

Na prvom mjestu, iz uvodne izjave 119. pobijane odluke proizlazi da je, kad je riječ o sastanku na razini upravnih tijela koji se održao 7. veljače 2002., osobi M iz Scanijine uprave poslano pozivno pismo.

526

Na drugom mjestu, iz rukom pisanih bilješki koje se odnose na sastanak na razini upravnih tijela održan 27. i 28. lipnja 2002., koje je sastavio predstavnik [povjerljivo], a koje su navedene u uvodnoj izjavi 123. pobijane odluke, proizlazi da je Scania podatke o prodaji za 2002. proslijedila nekoliko zemalja.

527

Na trećem mjestu, interno izvješće [povjerljivo] u kojem se sažimaju informacije razmijenjene na sastanku na razini upravnih tijela održanom 18. rujna 2002. i koje je navedeno u uvodnoj izjavi 126. pobijane odluke, pokazuje da je Scania pružila informacije o povećanjima cijena za 2002. i o sudskom postupku koji je protiv nje pokrenut u Ujedinjenoj Kraljevini.

528

S obzirom na elemente navedene u točkama 525. do 527. ove presude, valja zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je Scania 2002. sudjelovala na sastancima na razini upravnih tijela.

529

Taj se zaključak ne dovodi u pitanje izjavom pod prisegom osobe M, koja je predstavljala Scaniju na sastancima na razini upravnih tijela, prema kojoj ona, „koliko se sjeća”, 2002. nije sudjelovala ni na kakvom sastanku te vrste. Ta je izjava prilično nejasna i nije uvjerljiva Općem sudu. Osim toga, već se navelo da dokumenti sastavljeni in tempore non suspecto, kao što su to rukom pisane bilješke sa sastanka, imaju veću dokaznu snagu od dokumenata koji nisu sastavljeni u vrijeme nastanka činjenica, kao što su to izjave pod prisegom.

530

Kao četvrto, Opći sud navodi da tužitelji u bilješci br. 554. tužbe tvrde da nije utvrđeno da je Scania sudjelovala na određenim sastancima na razini upravnih tijela navedenima u pobijanoj odluci. Riječ je o sastancima održanim u Bruxellesu 17. siječnja 1997. (uvodna izjava 98. pobijane odluke) i 6. travnja 1998. (uvodna izjava 103.), Amsterdamu (Nizozemska) 3. veljače 2000. (uvodne izjave 108. do 110. pobijane odluke) i Eindhovenu (Nizozemska) 6. rujna 2000. (uvodna izjava 111.). U prilog toj tvrdnji pozivaju se na izjavu pod prisegom osobe N koja tvrdi da se ne sjeća da je na njima sudjelovala.

531

Opći sud utvrđuje da se u uvodnim izjavama pobijane odluke, navedenima u točki 530. ove presude, navode dokazi u pisanom obliku kojima se utvrđuje da je Scania sudjelovala na predmetnim sastancima. Što se tiče sadržaja izjave pod prisegom osobe N i njegove dokazne snage, Opći sud upućuje na uvodne izjave navedene u točki 529. ove presude. Opći sud zaključuje da tvrdnja tužiteljâ navedena u točki 530. ove presude nije osnovana.

532

S obzirom na prethodna razmatranja, Opći sud zaključuje da treba odbiti ovaj tužbeni razlog, pri čemu pojašnjava da razlozi na koje se tužitelji pozivaju u potporu izmjeni pobijane odluke (vidjeti točke 511. i 513. ove presude) nisu osnovani s obzirom na to da spis pred Općim sudom ne otkriva nikakav prekid utvrđene jedinstvene povrede ni postojanje razdoblja u kojem je ta povreda bila manjeg intenziteta.

533

Tužitelji tvrde da bi pobijanu odluku trebalo izmijeniti jer izrečena novčana kazna nije u skladu s načelima proporcionalnosti i jednakog postupanja. Osim toga i u svakom slučaju, pozivaju Opći sud da u okviru svoje neograničene nadležnosti Komisijinu ocjenu zamijeni svojom ocjenom i smanji iznos novčane kazne.

534

Prema shvaćanju Općeg suda koje se temelji na upotrebi glagola „izmijeniti”, tužitelji od tog suda traže da izvrši svoju neograničenu nadležnost koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a.

535

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se sustav sudskog nadzora Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a sastoji od kontrole zakonitosti akata institucija, koja je utvrđena u članku 263. UFEU‑a, a koja, u skladu s člankom 261. UFEU‑a i na zahtjev tužiteljâ, može biti nadopunjena ovlašću neograničene nadležnosti Općeg suda u vezi sa sankcijama koje u tom području izriče Komisija (vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

536

Sudovi Unije ovlašteni su, kada izvršavaju svoju neograničenu nadležnost iz članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003, povrh običnog nadzora zakonitosti sankcije, vlastitom ocjenom za utvrđivanje iznosa te sankcije nadomjestiti sankciju Komisije, autora akta u kojem je taj iznos prvotno utvrđen (vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

537

S druge strane, doseg te neograničene nadležnosti, za razliku od nadzora zakonitosti iz članka 263. UFEU‑a, strogo je ograničen na utvrđivanje iznosa novčane kazne (vidjeti presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

538

Iz toga proizlazi da se neograničena nadležnost koju Opći sud ima na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003 odnosi samo na njegovu ocjenu novčane kazne koju je izrekla Komisija, što isključuje bilo kakvu izmjenu konstitutivnih elemenata povrede koju je zakonito utvrdila Komisija u odluci koju preispituje Opći sud (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 77.).

539

Kako bi utvrdio iznos izrečene novčane kazne, Opći sud mora ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja i vrstu predmetne povrede. Takav postupak na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 podrazumijeva uzimanje u obzir za svakog sankcioniranog poduzetnika težine predmetne povrede kao i njezino trajanje, uvažavajući osobito načela obrazlaganja, proporcionalnosti, individualizacije sankcija i jednakosti postupanja, a da Opći sud nije vezan okvirnim pravilima koja je Komisija definirala u svojim smjernicama (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 89. i 90.).

540

Kao prvo, tužitelji tvrde da se u pobijanoj odluci težina povrede nije ocijenila proporcionalno jer se nije uzelo u obzir to što zaposlenici Scanije DE nisu mogli znati da informacije dobivene od konkurenata mogu imati europski doseg. Stoga, čak i da su zaposlenici Scanije DE htjeli narušiti tržišno natjecanje na zemljopisnom tržištu (Njemačka) za koje su bili odgovorni (quod non), novčana kazna izrečena pobijanom odlukom ne bi bila proporcionalna težini predviđene povrede jer se u njoj uzima u obzir vrijednost prihoda od prodaje na razini EGP‑a.

541

Kao drugo, tužitelji tvrde da pobijana odluka povređuje načelo proporcionalnosti jer se u njoj, kad je riječ o određivanju iznosa novčane kazne, ne uzima u obzir činjenica da su se priroda i intenzitet kontakata između proizvođača kamiona promijenili tijekom razdoblja koje se uzelo u obzir, kao što se to utvrdilo u uvodnoj izjavi 322. pobijane odluke.

542

Kao treće, tužitelji ističu da je povreda opisana u uvodnim izjavama pobijane odluke šireg raspona on one za koju je u izreci te odluke izrečena novčana kazna. U tom pogledu uspoređuju uvodnu izjavu 317. pobijane odluke, u kojoj se upućuje na razmjene osjetljivih informacija u smislu tržišnog natjecanja, i članak 1. njezine izreke, u kojem se ne upućuje na takve razmjene. Tužitelji smatraju da taj prikaz utječe na izračun iznosa novčane kazne i da stoga novčana kazna određena u pobijanoj odluci nije proporcionalna povredi kako ju je Komisija navodno opisala.

543

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

544

Što se tiče argumentacije tužiteljâ navedene u točki 540. ove presude, valja podsjetiti na to da je Opći sud u okviru ispitivanja šestog tužbenog razloga odbio tvrdnju tužiteljâ prema kojoj zaposlenici Scanije DE koji su sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini nikad nisu pretpostavili da se informacije dobivene prilikom tih razmjena odnose na europske cijene ili da mogu smanjiti neizvjesnost u pogledu europske cjenovne strategije drugih proizvođača (vidjeti točku 415. ove presude). Iz toga slijedi da argumentacija navedena u točki 540. ove presude ne dokazuje da je novčana kazna neproporcionalna.

545

Što se tiče argumentacije tužiteljâ navedene u točki 541. ove presude, valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 322. pobijane odluke pojasnila da su se stranke, iako od rujna 2004. više nisu aktivno nastojale, kao što su to činile prije toga, sklopiti posebni sporazum o budućim zajedničkim povećanjima bruto cijena ili o konkretnim datumima uvođenja na tržište kamiona u skladu s novim standardima zaštite okoliša ili iznosu troškova koje će stranke prenijeti na potrošače za te kamione, nastavile usklađivati razmjenom iste vrste informacija i nastojeći postići isti cilj ograničenja tržišnog natjecanja smanjenjem stupnja strateške neizvjesnosti među sobom.

546

Valja podsjetiti i na utvrđenje Općeg suda prema kojem se promjena koja je nastala u rujnu 2004., iako može utjecati na kvalifikaciju predmetnog ponašanja kao sporazuma ili usklađenog djelovanja, ne odnosi na „prirodu” razmijenjenih informacija koja je, u skladu s uvodnom izjavom 322. pobijane odluke, ostala ista (vidjeti točku 482. ove presude).

547

Stoga se pokazuje da je jedina razlika u ponašanju stranaka prije rujna 2004. i nakon rujna 2004. u pokušajima u okviru kojih su prije rujna 2004. nastojale sklopiti posebne sporazume o cijenama, a koji su prestali nakon tog datuma. Međutim, kao što to Komisija pravilno navodi, s obzirom na, s jedne strane, načelo prema kojem usklađena djelovanja mogu naštetiti i tržišnom natjecanju i sporazumima te, s druge strane, činjenicu da Komisija nije povećala relevantan čimbenik težine zbog pokušaja stranaka da sklope sporazume o cijenama, argumentacija tužiteljâ navedena u točki 541. ove presude ne dokazuje neproporcionalnost novčane kazne.

548

Što se tiče argumentacije tužiteljâ navedene u točki 542. ove presude, valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 317. pobijane odluke uputila na postojanje praksi kojima se smanjivala strateška neizvjesnost među strankama u pogledu budućih cijena, povećanja bruto cijena, vremenskog rasporeda i prenošenja troškova uvođenja modela kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša. Komisija je u uvodnoj izjavi 317. točkama (a) i (c), i kao što to proizlazi iz upotrebe izraza „[u] tom pogledu”, izričito navela od čega su se sastojale prethodno navedene prakse. Komisija je u uvodnoj izjavi 317. točki (c) uputila na dijeljenje „drugih osjetljivih informacija u smislu tržišnog natjecanja”.

549

Komisija je u članku 1. izreke pobijane odluke uputila na tajne dogovore o cijenama i povećanjima bruto cijena, kao i o vremenskom rasporedu i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija.

550

Iz usporedbe uvodne izjave 317. i članka 1. izreke pobijane odluke proizlazi da nema razlike između tih dviju odredbi u smislu opisa povrede s obzirom na to da je Komisijino upućivanje na dijeljenje „drugih osjetljivih informacija u smislu tržišnog natjecanja” samo primjer tajnih dogovora o cijenama i povećanjima bruto cijena, kao i o vremenskom rasporedu i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija.

551

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da nijedan argument tužiteljâ ne dokazuje da je novčana kazna neproporcionalna.

552

Tužitelji se pozivaju na tri argumenta u prilog svojoj tvrdnji da se razinom novčane kazne povređuje načelo jednakog postupanja.

553

Kao prvo, tužitelji tvrde da se u tekstu pobijane odluke pretjerano naglašava njihova uloga u povredi i u biti zanemaruje uloga drugih proizvođača kamiona, čime se stoga iskrivljava stvarnost. Prema mišljenju tužiteljâ, zbog tog teksta pobijane odluke nije moguće usporediti njihovu ulogu i ulogu drugih proizvođača kamiona u povredi, a zbog te nemogućnosti usporedbe nekoliko ocjena razine novčane kazne koje je Komisija provela u pobijanoj odluci povređuje načelo jednakog postupanja. Tužitelji se pozivaju na uvodnu izjavu 444. pobijane odluke u kojoj je Komisija zaključila da ne postoje otegotne ni olakotne okolnosti u ovom slučaju. Tužitelji se pozivaju i na uvodnu izjavu 432. pobijane odluke u kojoj je Komisija pojasnila da je za potrebe izračuna osnovnog iznosa novčane kazne izrečene Scaniji uzela u obzir isti udio vrijednosti prihoda od njihove prodaje kao što je bio udio vrijednosti prihoda od prodaje stranaka nagodbe koji se utvrdio u odluci o nagodbi.

554

Tužitelji tvrde i da ih se na temelju okolnosti da se u pobijanoj odluci preciznije i ciljano opisuje njihova uloga u predmetnom ponašanju u odnosu na opis uloge drugih konkurenata u odluci o nagodbi stavlja u nepovoljniji položaj u okviru tužbi za naknadu štete kojima su izloženi.

555

Kao drugo, tužitelji tvrde da pobijana odluka povređuje načelo jednakog postupanja jer se njome na sve proizvođače primjenjuje jednaka metoda izračuna novčane kazne, pri čemu se ne uzima u obzir činjenica da je njihov tržišni udio na europskoj razini bio manji od udjela drugih proizvođača, kao ni činjenica da je jaz u odnosu na predvodnike na tržištu bio iznimno velik, osobito u Njemačkoj.

556

Tužitelji tvrde i da je pobijana odluka povrijedila načelo jednakog postupanja jer se u njoj ne uzima u obzir činjenica da su zaposlenici Scanije DE imali pasivnu ulogu ili barem da nisu imali vodeću ulogu u predmetnom ponašanju u usporedbi s dvama velikim proizvođačima na tržištu.

557

Kao treće, tužitelji tvrde da pobijana odluka povređuje načelo jednakog postupanja jer je metoda koju je Komisija primijenila za utvrđivanje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima jednaka metodi koja je primijenjena na druge proizvođače kamiona, unatoč tomu što tužitelji, za razliku od drugih proizvođača, nisu proizvodili kamione srednje težine.

558

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

559

Prije nego što se razmotri svaki od prethodno navedenih argumenata, valja podsjetiti na to da je načelo jednakog postupanja opće načelo prava Unije koje se propisuje člancima 20. i 21. Povelje. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, navedeno načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presude od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 132. i od 26. siječnja 2017., Zucchetti Rubinetteria/Komisija, C‑618/13 P, EU:C:2017:48, t. 38.). Usto, iz ustaljene sudske prakse Suda također proizlazi da, što se tiče utvrđivanja iznosa novčane kazne, ne može postojati, primjenom različitih metoda izračuna, diskriminacija između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju protivno članku 101. stavku 1. UFEU‑a (presude od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 133.; od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 62. i od 26. siječnja 2017., Zucchetti Rubinetteria/Komisija, C‑618/13 P, EU:C:2017:48, t. 38.).

560

Što se tiče argumenta tužiteljâ navedenog u točki 553. ove presude, na prvom mjestu, valja podsjetiti na to da je, kao što na to podsjeća Komisija, ta institucija na temelju članka 296. UFEU‑a dužna u dovoljnoj mjeri obrazložiti pobijanu odluku, što je i učinila. Budući da je Scania bila jedini adresat pobijane odluke, normalno je da je ocjena usmjerena na njezinu ulogu u zabranjenom sporazumu. Druge stranke zabranjenog sporazuma već su bile predmet odluke o nagodbi, u kojoj je utvrđena njihova odgovornost u okviru uloge koju su imale u zabranjenom sporazumu.

561

Na drugom mjestu, valja istaknuti da se, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, u tekstu pobijane odluke ne „zanemaruje” uloga drugih proizvođača kamiona u zabranjenom sporazumu. Njihovo ponašanje jasno proizlazi iz kronologije događaja, opisane u točki 6.2. pobijane odluke, u kojoj se detaljno opisuju priroda i sadržaj razmjena, kao i sudionici potonjih razmjena. Iz toga slijedi da tvrdnja tužiteljâ da njihovu ulogu u zabranjenom sporazumu nije moguće usporediti s ulogom drugih stranaka nije osnovana.

562

Na trećem mjestu, Opći sud na temelju pobijane odluke i spisa koji mu je podnesen utvrđuje da se uloga Scanije u zabranjenom sporazumu nije razlikovala od uloge drugih stranaka i da tužitelji nisu istaknuli nijedan argument te nisu podnijeli nijedan dokaz koji bi dokazao suprotno. Osim toga, kao što to Komisija pravilno navodi, na Scaniju i druge stranke jednako se primjenjuje svaki od čimbenika koji su se uzeli u obzir kako bi se u okviru izračuna iznosa novčane kazne odredili težina povrede i „ulazna naknada”, odnosno priroda povrede, kumulativni tržišni udio uključenih poduzetnika, zemljopisni doseg povrede i njezina provedba.

563

S obzirom na prethodna razmatranja Opći sud zaključuje da Komisija nije počinila pogrešku u svojoj odluci time što je uzela u obzir isti udio vrijednosti prihoda od prodaje Scanije kao što je bio onaj drugih proizvođača ni time što je primijenila isti koeficijent težine (17 %) i istu „ulaznu naknadu” (17 %) kao i za druge proizvođače u odluci o nagodbi.

564

Stoga argument naveden u točki 553. ove presude treba odbiti.

565

Što se tiče argumenta navedenog u točki 554. ove presude, valja istaknuti da okolnost prema kojoj se u pobijanoj odluci detaljno, u skladu sa zahtjevima obveze obrazlaganja koju ima Komisija, opisuje Scanijino protupravno ponašanje proizlazi iz činjenice da je jedini adresat te odluke Scania s obzirom na to da taj poduzetnik nije priznao svoju odgovornost u zabranjenom sporazumu, za razliku od drugih stranaka koje su podnijele službeni zahtjev za nagodbu. Iz toga slijedi da se tužitelji ne nalaze u istoj situaciji kao i stranke nagodbe te stoga njihov argument, naveden u točki 554. ove presude, ne dokazuje povredu načela jednakog postupanja.

566

Što se tiče argumenta tužiteljâ navedenog u točki 555. ove presude, valja navesti da se Komisija u pobijanoj odluci i odluci o nagodbi, u svrhu određivanja novčanih kazni, osobito pozvala na vrijednost prihoda od prodaje dobara u vezi s povredom uključenih poduzetnika u EGP‑u, što je uostalom u skladu s njezinim smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni. Naime, Komisija je u točki 6. tih smjernica objasnila da se kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanje povrede smatra primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi.

567

Opći sud u ovom slučaju nema razloga dovesti u pitanje Komisijin izbor da se u pogledu svih uključenih poduzetnika pozove na vrijednost prihoda od njihove prodaje dobara u vezi s povredom u EGP‑u. Riječ je o izboru koji je razuman kako bi se odrazila težina svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi i koji se odnosio na sve poduzetnike koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu, a ne samo na Scaniju.

568

Osim toga, Sud je potvrdio da pravo Unije ne sadržava načelo opće primjene prema kojem sankcija mora biti proporcionalna veličini poduzetnika na tržištu proizvoda koji su predmet povrede (presuda od 18. svibnja 2006., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, C‑397/03 P, EU:C:2006:328, t. 101.).

569

Na temelju tih razmatranja, valja zaključiti da argument tužiteljâ naveden u točki 555. ove presude ne dokazuje da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja te ga treba odbiti.

570

Što se tiče argumenta tužiteljâ navedenog u točki 556. ove presude, valja ga odbiti jer iz spisa ne proizlazi da su zaposlenici Scanije DE imali pasivnu ili sekundarnu ulogu u protupravnom ponašanju koje se utvrdilo u ovom slučaju. Stoga na temelju toga ne treba smanjiti iznos novčane kazne.

571

Što se tiče argumenta tužiteljâ navedenog u točki 557. ove presude, valja navesti da je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 429. pobijane odluke, Komisija, kako bi izračunala iznos novčane kazne izrečene tužiteljima, uzela u obzir vrijednost prihoda od njihove prodaje teških kamiona u EGP‑u, za razliku od onog što je učinila za potrebe izračuna iznosa novčanih kazni izrečenih strankama nagodbe u odluci o nagodbi, u kojoj je uzela u obzir vrijednost prihoda od prodaje kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u (uvodna izjava 109. odluke o nagodbi). Iz toga slijedi da prigovor tužiteljâ prema kojem Komisija nije uzela u obzir činjenicu da Scania ne proizvodi kamione srednje težine nije osnovan.

572

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da nijedan od argumenata tužiteljâ koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja ne dokazuje da novčanu kaznu treba smanjiti.

573

Valja istaknuti da, s obzirom na neograničenu nadležnost koju Opći sud ima u području novčanih kazni za povrede pravila o tržišnom natjecanju, ništa u prigovorima, argumentima te pravnim i činjeničnim elementima koje su tužitelji istaknuli u okviru svih tužbenih razloga ispitanih u ovoj presudi ne dopušta zaključak da iznos novčane kazne koja im je izrečena pobijanom odlukom treba izmijeniti.

574

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

575

Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti, osim vlastitih troškova, i snošenje Komisijinih troškova, u skladu s njezinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

A. Upravni postupak na kojem se temelji pobijana odluka

B. Pobijana odluka

1. Struktura tržišta kamiona i mehanizam određivanja cijena u kamionskoj industriji

a) Struktura tržišta kamiona

b) Mehanizam određivanja cijena u kamionskoj industriji

c) Mehanizam određivanja cijena u Scaniji

d) Utjecaj povećanja cijena na europskoj razini na cijene na nacionalnoj razini

2. Tajni kontakti između Scanije i stranaka nagodbe

3. Primjena članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u

a) Sporazumi i usklađena djelovanja

b) Ograničavanje tržišnog natjecanja

c) Jedinstvena i trajna povreda

d) Zemljopisni doseg povrede

4. Adresati

5. Izračun iznosa novčane kazne

a) Osnovni iznos novčane kazne

b) Konačan iznos novčane kazne

6. Izreka pobijane odluke

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Izostavljanje određenih podataka za javnost

B. Meritum

1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane, načela dobre uprave i pretpostavke nevinosti

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 48. stavka 2. Povelje i članka 27. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1/2003

3. Treći, četvrti, peti, šesti i sedmi tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnose na Komisijin zaključak o postojanju jedinstvene i trajne povrede i njezino pripisivanje Scaniji

a) Uvodne napomene

1) Pojam jedinstvene i trajne povrede

2) Teret dokazivanja i standard dokazivanja

3) Pobijana odluka

4) Argument tužiteljâ prema kojem pojam jedinstvene i trajne povrede podrazumijeva da Komisija utvrdi nekoliko povreda koje su međusobno očito povezane

b) Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer se smatralo da razmjena informacija na nižoj razini uprave predstavlja povredu tih odredbi

1) Pobijana odluka

2) Prvi prigovor

3) Drugi prigovor

c) Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija smatrala da su tužitelji sklopili sporazum ili usklađeno djelovali u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija

1) Prvi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

2) Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija smatrala da su tužitelji sklopili sporazum ili usklađeno djelovali u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja na tržište tehnologija s niskim razinama emisija

3) Treći dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da razmjene informacija o vremenskom rasporedu uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija ne predstavljaju povredu s obzirom na cilj

d) Peti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija razmjene informacija na njemačkoj razini kvalificirala kao povredu „s obzirom na cilj”

1) Uvodne napomene

2) Sadržaj razmijenjenih informacija

i) Predviđene izmjene bruto cijena i cjenika s bruto cijenama te vremenski raspored tih izmjena, navedeni u uvodnoj izjavi 238. točki (a) pobijane odluke

– Argument tužiteljâ koji se odnosi na trenutačnu ili buduću prirodu informacija razmijenjenih na njemačkoj razini

– Argument tužiteljâ koji se odnosi na javnu prirodu bruto cijena razmijenjenih na njemačkoj razini

– Argument tužiteljâ koji se odnosi na nepostojanje informativne vrijednosti bruto cijena razmijenjenih na njemačkoj razini u pogledu cijena koje su se stvarno primjenjivale u tržišnim transakcijama

ii) Predviđene izmjene neto cijena i popusta koji su se nudili kupcima, navedene u uvodnoj izjavi 238. točki (a) pobijane odluke

iii) Prenošenje troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6, na koje se odnosi uvodna izjava 238. točka (b) pobijane odluke

iv) Razmjena drugih osjetljivih poslovnih informacija, navedena u uvodnoj izjavi 238. točki (c) pobijane odluke

3) Cilj razmjena informacija na njemačkoj razini

4) Kontekst razmjene informacija na njemačkoj razini

e) Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija smatrala da zemljopisni doseg povrede na njemačkoj razini obuhvaća cijelo područje EGP‑a

1) Zemljopisni doseg informacija koje je dobila Scania DE

2) Zemljopisni doseg informacija koje je pružala Scania DE

f) Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija smatrala da utvrđeno ponašanje predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu i da su tužitelji bili odgovorni u tom pogledu

1) Postojanje jedinstvene i trajne povrede u ovom slučaju

i) Uvodne napomene

ii) Pobijana odluka

iii) Ocjena

– Sveukupna ocjena triju razina kontakata

– Priroda informacija razmijenjenih na tri razine kontakata

– Trajnost povrede

2) Pripisivost jedinstvene i trajne povrede Scaniji

4. Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, kao i članka 25. Uredbe br. 1/2003 jer je Komisija izrekla novčanu kaznu za ponašanje koje podliježe zastari, pri čemu u svakom slučaju nije uzela u obzir činjenicu da navedeno ponašanje nije bilo trajno

5. Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i načela jednakog postupanja u pogledu iznosa novčane kazne i, u svakom slučaju, na potrebi da se iznos novčane kazne smanji na temelju članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003

a) Povreda načela proporcionalnosti