–

za KW, S. Pittracher i H. Wild, Rechtsanwälte,

–

za SG, M. Durnwalder, Rechtsanwalt,

–

za Europsku komisiju, A. Bouchagiar, C. Kovács i C‑M. Carrega, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a i članka 20. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.) kao i Odluke Komisije C(2012) 5048 final od 25. srpnja 2012. o državnoj potpori SA.32113 (2010/N) Italija: Program potpora koji se odnosi na uštede energije, sustave grijanja po okruzima i elektrifikaciju udaljenih regija u Alto‑Adigeu/Južnom Tirolu (SL 2013., C 1, str. 7.) (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije od 25. srpnja 2012.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između osoba KW (predmet C‑102/21) i SG (predmet C‑103/21) te Autonome Provinza Bozen (Autonomna pokrajina Bolzano, Italija) u vezi s povratom potpora za izgradnju malih hidroelektrana koje je Italija dodijelila primjenom programa potpora koji je odobren Odlukom Komisije od 25. srpnja 2012. (u daljnjem tekstu: sporni program potpora).

3

Člankom 41. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] (SL 2014., L 187, str. 1. i ispravak SL 2016., L 115, str. 50.), naslovljenim „Potpore za ulaganje u korist promicanja energije iz obnovljivih izvora energije”, propisuje se:

„1.   Potpore za ulaganje u promicanje energije iz obnovljivih izvora energije spojive su s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. Ugovora i izuzimaju se od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. Ugovora ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni u ovom članku i u poglavlju I.

[…]

7.   Intenzitet potpore ne premašuje:

8.   Intenzitet potpore može se povećati za 20 postotnih bodova za potpore koje se dodjeljuju malim poduzetnicima i za 10 postotnih bodova za potpore koje se dodjeljuju srednjim poduzetnicima.

[…]”

4

U skladu s uvodnom izjavom 28. Uredbe br. 2015/1589:

„Zlouporaba potpore može proizvesti učinke na funkcioniranje unutarnjeg tržišta koji su slični učincima nezakonite potpore, te bi stoga trebala podlijegati sličnim postupcima. Za razliku od nezakonite potpore, potpora koja je moguće bila zlouporabljena je potpora koju je Komisija prethodno odobrila. Stoga Komisiji ne bi trebalo biti dopušteno koristiti nalog za povrat sredstava potpore u vezi sa zlouporabom potpore.”

5

Čankom 1. Uredbe br. 2015/1589, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

„Za potrebe ove Uredbe, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

(b) ‚postojeća potpora’ znači:

[…]

[…]

(c) ,nova potpora’ znači svaka potpora, to jest programi potpora i pojedinačna potpora koje ne predstavljaju postojeću potporu, uključujući i izmjene postojećih potpora;

[…]

(f) ‚nezakonita potpora’ znači nova potpora čija je primjena u suprotnosti s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a;

(g) ‚zlouporaba potpore’ znači potpora koju korisnik rabi u suprotnosti s odlukom donesenom u skladu s člankom 4. stavkom 3. ili člankom 7. stavkom 3. ili 4. Uredbe [Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.)] ili s člankom 4. stavkom 3. ili člankom 9. stavkom 3. ili 4. ove Uredbe;

[…]”

6

Člankom 4. stavkom 3. te uredbe, naslovljenim „Prethodno ispitivanje prijave i odluka Komisije”, propisuje se:

„U slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da ne postoje nikakve sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta u onoj mjeri u kojoj je to obuhvaćeno člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, donosi odluku kojom se utvrđuje da je predmetna mjera spojiva s načelima unutarnjeg tržišta (‚odluka o neospornosti’). U takvoj se odluci točno navodi koja je iznimka primijenjena u skladu s UFEU‑om.”

7

Članak 13. stavak 2. navedene uredbe, naslovljenim „Nalog za obustavu ili privremeni povrat iznosa potpore”, glasi:

„Nakon što dotičnoj državi članici pruži priliku za podnošenje svojih primjedbi, Komisija može usvojiti odluku kojom se od države članice zahtijeva privremeni povrat sredstava potpore sve dok Komisija ne donese odluku o spojivosti predmetne potpore s načelima unutarnjeg tržišta (‚nalog za povrat’), ako su ispunjeni sljedeći uvjeti

[…]

[…]”

8

Člankom 16. stavkom 1. te uredbe, naslovljenim „Povrat potpore”, određuje se:

„Kada se u slučajevima nezakonite potpore donesu negativne odluke, Komisija donosi odluku kojom se od dotične države članice zahtijeva da poduzme sve potrebne mjere za povrat sredstava potpore od korisnika (‚odluka o povratu potpore’). Komisija ne smije zahtijevati povrat sredstava potpore ako bi to bilo u suprotnosti s općim načelima prava Unije.”

9

Čankom 20. Uredbe br. 2015/1589, naslovljenim „Zlouporaba potpore”, propisuje se:

„Ne dovodeći u pitanje članak 28., Komisija može, u slučajevima zlouporabe potpore, pokrenuti službeni istražni postupak u skladu s člankom 4. stavkom 4. U tom slučaju članci 6. do 9., članci 11. i 12., članak 13. stavak 1. i članci 14. do 17. primjenjuju se mutatis mutandis.”

10

Sporni program potpora zasniva se na Landesgesetzu nr. 9 – Bestimmungen im Bereich der Energieeinsparung, der erneuerbaren Energiequellen und des Klimaschutzes (Savezni zakon br. 9 o odredbama u području uštede energije, obnovljivih izvora energije i zaštiti klime) od 7. srpnja 2010. kojim se, među ostalim, predviđa dodjela bespovratnih sredstava u iznosu od najviše 80 % troškova ulaganja za izgradnju malih hidroelektrana radi proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, koja je namijenjena za vlastitu potrošnju u slučajevima kada se zbog zemljopisnog položaja nije moguće priključiti na elektroenergetsku mrežu bez odgovarajućeg tehničkog i financijskog angažmana.

11

Talijanska Republika 17. prosinca 2010. prijavila je Komisiji sporni program potpora na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a. Odlukom od 25. srpnja 2012. Komisija je odobrila taj program.

12

KW je vlasnik alpskog pašnjaka smještenog u planinskom području autonomne pokrajine Bolzano, koji nije priključen na javnu električnu mrežu zbog svojeg zemljopisnog položaja.

13

Primjenjujući sporni program potpora autonomna pokrajina Bolzano uredbom od 29. siječnja 2018. dodijelila je osobi KW bespovratna sredstva u iznosu od 144634 eura, što odgovara iznosu od 80 % prihvatljivih troškova projekta izgradnje male hidroelektrane namijenjene njegovoj osobnoj opskrbi.

14

Autonomna pokrajina Bolzano zatim je obavijestila osobu KW da se, s obzirom na to da je sporni program potpora istekao 31. prosinca 2016., dodjela bespovratnih sredstava za njegov projekt mora uskladiti s Uredbom br. 651/2014 kojom je dopuštena razina potpora ograničena na iznos od 65 % prihvatljivih troškova.

15

Uredbom od 27. siječnja 2020. autonomna pokrajina Bolzano djelomično je povukla odluku o dodjeli bespovratnih sredstava osobi KW te je primjenom Uredbe br. 651/2014 smanjila njihov iznos na 113257,09 eura.

16

Dana 14. veljače 2020. autonomna pokrajina Bolzano zatražila je od osobe KW povrat preplaćenog iznosa potpore, uvećano za kamate.

17

KW je pred Verwaltungsgerichtom, Autonome Sektion für die Provinz Bozen (Upravni sud, Samostalni odjel za provinciju Bolzano, Italija) podnio zahtjev za poništenje tih mjera.

18

Taj sud smatra da se u glavnom postupku postavlja pitanje jesu li bespovratna sredstva dodijeljena osobi KW „postojeća” potpora u smislu prava Unije o državnim potporama. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja utvrditi je li na dan dodjele tih bespovratnih sredstava još uvijek bilo na snazi odobrenje spornog programa potpora koje proizlazi iz Odluke Komisije od 25. srpnja 2012.

19

Sud koji je uputio zahtjev smatra da ako to nije slučaj, bespovratna sredstva dodijeljena osobi KW predstavljaju slučaj zlouporabe potpore i stoga valja utvrditi treba li članak 20. Uredbe 2015/1589 tumačiti na način da je na Komisiji da zatraži njezin povrat.

20

Taj sud dodaje da također treba ispitati mogu li se bespovratna sredstva dodijeljena osobi KW smatrati spojivima s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a.

21

U tom je kontekstu Verwaltungsgericht, Autonome Sektion für die Provinz Bozen (Upravni sud, Samostalni odjel za provinciju Bolzano) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

SG je vlasnik alpskog pašnjaka smještenog u planinskom području autonomne pokrajine Bolzano koji nije priključen na javnu električnu mrežu zbog svojeg zemljopisnog položaja.

23

Primjenjujući sporni program potpora autonomna pokrajina Bolzano uredbom od 31. kolovoza 2018. dodijelila je osobi SG bespovratna sredstva u iznosu od 115011 eura, što odgovara iznosu od 80 % prihvatljivih troškova projekta izgradnje male hidroelektrane namijenjene njegovoj osobnoj opskrbi.

24

Uredbom od 27. travnja 2020. autonomna pokrajina Bolzano djelomično je povukla odluku o dodjeli bespovratnih sredstava osobi KW jer je sporni program potpora istekao 31. prosinca 2016. Ona je ponovno izračunala iznos bespovratnih sredstava koji je SG mogao ostvariti na temelju kriterija za dodjelu predviđenih Uredbom br. 651/2014, odnosno iznos od 92604 eura, te je od njega zatražila povrat preplaćenog iznosa, uvećano za kamate.

25

SG je pred Verwaltungsgerichtom, Autonome Sektion für die Provinz Bozen (Upravni sud, Samostalni odjel za provinciju Bolzano) podnio zahtjev za poništenje tih mjera.

26

Taj sud smatra da se u predmetu javljaju pravna pitanja istovjetna onima u predmetu C‑102/21.

27

U tim je okolnostima Verwaltungsgericht, Autonome Sektion für die Provinz Bozen (Upravni sud, Samostalni odjel za provinciju Bolzano) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Odlukom predsjednika Suda od 17. ožujka 2021. predmeti C‑102/21 i C‑103/21 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i u svrhu donošenja presude.

29

Uvodno valja istaknuti da pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev polaze od pretpostavke prema kojoj su potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i da su k tome djelomično spojive s Uredbom br. 651/2014. Također se čini da taj sud polazi od načela da na njih ne treba primijeniti pravilo de minimis, što je na njemu da provjeri.

30

Svojim prvim pitanjem u predmetima C‑102/21 i C‑103/21 sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li odobrenje spornog programa potpora koje proizlazi iz Odluke Komisije od 25. srpnja 2012. još bilo na snazi kada je autonomna pokrajina Bolzano odobrila bespovratna sredstva osobama KW i SG (u daljnjem tekstu: potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima).

31

Odlukom Komisije od 25. srpnja 2012. detaljno se navodi u točki 2.2., naslovljenoj „Trajanje i proračun”, da će se na temelju spornog programa potpora tijekom „razdoblja od 2011. do 2016.” dodijeliti ukupan iznos od 187,25 milijuna eura. Usto, u sažetku te odluke objavljenom u Službenom listu Europske unije od 4. siječnja 2013. navodi se da je „trajanje” navedenog programa određeno do 31. prosinca 2016.

32

Iz toga slijedi da od 1. siječnja 2017. sporni program potpora više nije bio odobren Odlukom Komisije od 25. srpnja 2012.

33

Usto, iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da nakon tog datuma Komisija nije ponovno odobrila taj program potpora.

34

Osim toga, nesporno je da je autonomna pokrajina Bolzano odobravala potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima nakon 31. prosinca 2016.

35

Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da odobrenje spornog programa potpora koje proizlazi iz Odluke Komisije od 25. srpnja 2012. više nije bilo na snazi kada je autonomna pokrajina Bolzano odobrila potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima.

36

Svojim drugim pitanjem u predmetima C‑102/21 i C‑103/21 sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 20. Uredbe 2015/1589 tumačiti na način da je u slučaju zlouporabe potpore Komisija dužna zatražiti od države članice provedbu njezina povrata.

37

Kao što je to navela Komisija, važno je istaknuti da pojedinačne potpore dodijeljene na temelju programa potpora nakon isteka Komisijine odluke kojom se odobrava taj program ne predstavljaju „zlouporab[u] potpora” u smislu članka 1. točke (g) Uredbe 2015/1589.

38

Naime, članak 1. točka (g) Uredbe 2015/1589 odnosi se na situacije u kojima korisnik rabi potporu u suprotnosti s odlukom donesenom u skladu s člankom 4. stavkom 3. ili člankom 9. stavkom 3. ili 4. te uredbe ili člankom 4. stavkom 3. ili člankom 7. stavcima 3. i 4. Uredbe br. 659/1999, koji se u biti odnose na Komisijine odluke o nespornosti, pozitivne odluke i uvjetne odluke.

39

Međutim, u ovom slučaju iz odgovora na prvo pitanje proizlazi da Odluka Komisije od 25. srpnja 2012. više nije bila primjenjiva nakon 31. prosinca 2016. i da nakon tog datuma program potpora o kojem je riječ nije bio predmet novog odobrenja.

40

Ta je okolnost dovoljna kako bi se smatralo da korisnici potpora o kojima je riječ u glavnim postupcima nisu zlouporabili te potpore.

41

Valja dodati da okolnost da je sporni program potpora produljen nakon 31. prosinca 2016., pod pretpostavkom da je utvrđena, nije odlučujuća jer produljenjem postojećeg programa potpora nastaje nova potpora koja se razlikuje od produljenog programa (vidjeti u tom smislu presudu od 4. prosinca 2013., Komisija/Vijeće, C‑111/10, EU:C:2013:785, t. 58.).

42

Stoga potpore poput onih o kojima je riječ u glavnim postupcima treba smatrati novim potporama koje predstavljaju „nezakonit[e] potpor[e]” u smislu članka 1. točke (f) Uredbe 2015/1589 jer su dodijeljene povredom posljednje rečenice stavka 3. članka 108. UFEU‑a.

43

Stoga, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, drugo pitanje valja preoblikovati na način da se ono zapravo odnosi na pitanje treba li članak 108. stavak 3. UFEU‑a tumačiti na način da je Komisija dužna zatražiti od države članice provedbu povrata nezakonite potpore u smislu članka 1. točke (f) Uredbe 2015/1589.

44

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da zabrana provedbe prijedloga potpore propisana u zadnjoj rečenici stavka 3. članka 108. UFEU‑a ima izravan učinak te da neposredna primjena zabrane provedbe iz te odredbe obuhvaća sve potpore koje bi bile provedene a da nisu prijavljene (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 88. i navedenu sudsku praksu).

45

Sud je iz toga zaključio da je na nacionalnim sudovima da u skladu sa svojim nacionalnim pravom zajamče da će se ostvariti sve posljedice koje proizlaze iz povrede posljednje rečenice stavka 3. članka 108. UFEU‑a, među ostalim, kako u pogledu valjanosti provedbenih akata tako i povrata financijskih potpora odobrenih uz kršenje te odredbe, s obzirom na to da je cilj njihove zadaće, slijedom toga, donijeti prikladne mjere za otklanjanje nezakonitosti primjene potpora, kako korisnik ne bi zadržao mogućnost slobodnog raspolaganja potporama tijekom preostalog vremena do Komisijine odluke (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 89. i navedena sudska praksa).

46

Valja dodati da svaka odredba prava Unije koja ispunjava uvjete koji se zahtijevaju za nastanak izravnog učinka obvezuje sva tijela država članica, odnosno ne samo nacionalne sudove nego i sva upravna tijela, uključujući i decentralizirana tijela, te su je ta tijela dužna primjenjivati (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 1989., Costanzo, 103/88, EU:C:1989:256, t. 31. i od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

47

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, upravna tijela i nacionalni sudovi, koji u okviru svojih odgovarajućih nadležnosti moraju primijeniti odredbe prava Unije, imaju dužnost osigurati njihov puni učinak (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 91. i navedena sudska praksa).

48

Iz toga slijedi da nacionalno tijelo mora, kad utvrdi da je potpora dodijeljena povredom zadnje rečenice stavka 3. članka 108. UFEU‑a, na vlastitu inicijativu povratiti nezakonito dodijeljenu potporu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 92.).

49

Valja dodati da u takvom slučaju ništa u načelu ne sprečava dotičnu državu članicu da smatra da treba vratiti samo dio potpore koji ne ispunjava kriterije utvrđene Uredbom br. 651/2014.

50

Usto, valja podsjetiti na to da u sustavu nadzora državnih potpora koji je uspostavljen Ugovorom nacionalni sudovi i Komisija ispunjavaju komplementarne, ali zasebne uloge (presuda od 2. svibnja 2019., A‑Fonds, C‑598/17, EU:C:2019:352, t. 45. i navedena sudska praksa).

51

Dakle, Komisija ne može naložiti povrat potpore samo zbog njezine nezakonitosti i stoga mora provesti cjelokupno ispitivanje njezine spojivosti s unutarnjim tržištem neovisno o tome je li poštovana zabrana provedbe bez prethodnog odobrenja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 1990., Francuska/Komisija, C‑301/87, EU:C:1990:67, t. 17. do 23.), pri čemu joj je člankom 13. stavkom 2. Uredbe 2015/1589 ipak dopušteno da zahtijeva privremeni povrat potpore koja je isplaćena nezakonito sve dok ne donese odluku o spojivosti s unutarnjim tržištem.

52

Iz prethodno navedenog proizlazi da na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 108. stavak 3. UFEU‑a treba tumačiti na način da Komisija nije dužna zatražiti od države članice provedbu povrata nezakonite potpore u smislu članka 1. točke (f) Uredbe 2015/1589.

53

Svojim trećim pitanjem u predmetima C‑102/21 i C‑103/21 sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima spojive s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a, s obzirom na to da omogućuju „olakšavanje razvoja određenih gospodarskih područja”, ili one mogu „narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama”.

54

Međutim, iz teksta tog pitanja nije jasno upućuje li sud koji je uputio zahtjev svojim navođenjem pitanja – mogu li potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima „narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama” – na članak 107. stavak 1. UFEU‑a, kojim se predviđa načelna zabrana državnih potpora, ili na članak 107. stavak 3. točku (c) UFEU‑a, kojim se pojašnjava da se potpore za olakšavanje razvoja određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem ako takve potpore „ne utječu negativno na trgovinske uvjete u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu”.

55

U svakom slučaju, Sud na osnovi spisa koji mu je u tim predmetima dostavljen ne raspolaže potrebnim činjeničnim pojašnjenjima kako bi sudu koji je uputio zahtjev pružio korisne napomene o primjeni u glavnim postupcima kriterija predviđenih člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, koji se odnose na narušavanje tržišnog natjecanja i utjecaj na trgovinu među državama članicama, s obzirom na to da u svakom slučaju jedina okolnost navedena u odluci kojom se upućuju prethodna pitanja u predmetu C‑102/21, prema kojoj bi se električna energija proizvedena financiranom minihidroelektranom koristila samo za vlastitu opskrbu pojedinca, ne omogućuje sama po sebi utvrđenje jesu li ti kriteriji ispunjeni.

56

Iz toga slijedi da takvo pitanje treba smatrati nedopuštenim.

57

Kad je riječ o članku 107. stavku 3. točki (c) UFEU‑a, valja podsjetiti na to da opravdanost zahtjeva za prethodnu odluku nije u davanju savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego u bitnoj potrebi stvarnog rješenja spora o pravu Unije (presuda od 3. listopada 2019., A i dr., C‑70/18, EU:C:2019:823, t. 73. i navedena sudska praksa).

58

Doista, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, nacionalni sudovi nisu nadležni za odlučivanje o spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2016., DEI i Komisija/Alouminion tis Ellados, C‑590/14 P, EU:C:2016:797, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

59

Naime, ocjena spojivosti mjera potpore s unutarnjim tržištem obuhvaćena je isključivom Komisijinom nadležnošću, koja djeluje pod nadzorom sudova Unije, a nacionalni sudovi osiguravaju zaštitu prava osoba u slučaju povrede obveze prethodne prijave državnih potpora Komisiji, koja je predviđena zadnjom rečenicom stavka 3. članka 108. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2019., A‑Fonds, C‑598/17, EU:C:2019:352, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

60

Iz toga slijedi da pitanje jesu li potpore o kojima je riječ u glavnim postupcima spojive s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a nije nužno za rješavanje glavnih postupaka i da ga stoga treba smatrati nedopuštenim.

61

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: