–

za Compagnie des pêches de Saint‑Malo, F.-H. Briard i B. de Dreuzy, avocats, i A. Bodmer,

–

za francusku vladu, E. de Moustier i P. Dodeller, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, V. Bottka i C. Georgieva‑Kecsmar, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Odluke Komisije 2005/239/EZ od 14. srpnja 2004. o određenim mjerama potpore koje provodi Francuska u korist akvakulturnih uzgajivača i ribara (SL 2005., L 74, str. 49., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između ministre de l’Agriculture et de l’Alimentation (ministar poljoprivrede i hrane, Francuska) i društva Compagnie des pêches de Saint Malo, u vezi s platnim nalogom izdanim radi povrata potpora koje je to društvo primilo u skladu s nacionalnim mjerama koje su predmet sporne odluke.

3

Uvodne izjave 17., 18., 20., 55., 56., 98. i 99. sporne odluke glase kako slijedi:

[…]

[…]

[…]

[…]”

4

Člankom 3. te odluke propisuje se:

„Mjera potpore koju je provodila Francuska u korist ribara u obliku olakšice na doprinose za socijalno osiguranje za razdoblje od 15. travnja do 15. listopada 2000. nije spojiva sa zajedničkim tržištem.”

5

Člankom 4. navedene odluke propisuje se:

„1.   Francuska treba poduzeti sve potrebne mjere da [njihovi] korisnici vrate potpore [iz članka 3.] koje su im već nezakonito stavljene na raspolaganje.

2.   Povrat se mora izvršiti bez odgađanja i sukladno postupcima koji su predviđeni nacionalnim pravom ako oni omogućavaju trenutačno i djelotvorno izvršenje ove odluke. Potpore koje treba vratiti uključuju kamate od datuma od kojeg su stavljene na raspolaganje korisnicima do datuma njihova povrata. […]” (neslužbeni prijevod)

6

Člankom L. 741‑9 Code rural et de la pêche maritime (Zakonik o poljoprivredi i morskom ribarstvu), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, propisuje se:

„Sredstva za socijalno osiguranje zaposlenika u poljoprivredi čine:

I.- Za zdravstveno osiguranje, majčinstvo, invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj smrti:

1° Doprinosi koji se temelje:

2° Dio prihoda od doprinosa za socijalno osiguranje navedenih u člancima L. 136‑1, L. 136‑6, L. 136‑7, L. 136‑7-1 Zakonika o socijalnoj sigurnosti.

II.- Za mirovinsko osiguranje, doprinos koji se temelji:

III.- Za obiteljsku mirovinu, doprinos koji se temelji na plaćama ili zaradama koje su primili osiguranici, na teret potonjih.”

7

Člankom 4. décret du 17 juin 1938, relatif à la réorganisation et à l’unification du régime d’assurance des marins (Uredba od 17. lipnja 1938. o reorganizaciji i ujednačavanju sustava osiguranja pomoraca), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, propisuje se:

„Osim u slučajevima ozlijeđenog ili bolesnog pomorca kojeg osigurava njegov brodovlasnik ili opći fond socijalnog osiguranja, članstvo u općem fondu socijalnog osiguranja podrazumijeva uplaćivanje osobnog doprinosa i doprinosa poslodavca pod uvjetima utvrđenima u člancima L. 41 i L. 42 code des pensions de retraite des marins (Zakonik o starosnim mirovinama pomoraca).

Kada se u obzir uzima samo dio radnog staža iz mirovinskog fonda pomoraca za starosnu mirovinu, doprinosi i naknade za opći fond socijalnog osiguranja dužni su se uplaćivati za cijelo predmetno razdoblje.”

8

Nakon, s jedne strane, onečišćenja naftom prouzročenog brodolomom tankera Erika u Biskajskom zaljevu 12. prosinca 1999. i, s druge strane, značajne štete nastale na južnoj polovici Francuske prouzročene snažnom olujom koja se dogodila 27. i 28. prosinca 1999., Francuska Republika donijela je program naknade štete u korist ribara i akvakulturnih uzgajivača kako bi im nadoknadila štetu koju su im prouzročili ti događaji.

9

Različite mjere za naknadu štete početno su bile predviđene za ribare i akvakulturne uzgajivače šest francuskih departmana na atlantskoj obali koji su bili izravno pogođeni tim događajima, odnosno oni od Finistera do Gironde.

10

Dvjema okružnicama od 15. travnja i od 13. srpnja 2000. Francuska Republika donijela je više dodatnih mjera koje su se sastojale, osobito, od odobravanja olakšice od 50 % na doprinose za socijalno osiguranje svim poduzetnicima predmetnog sektora koja se odnosila na razdoblje između 15. travnja i 15. srpnja 2000. za akvakulturne uzgajivače i na razdoblje između 15. travnja i 15. listopada 2000. za ribare. Ta olakšica odnosila se na doprinose i poslodavaca i zaposlenika te se primjenjivala na sve ribare i akvakulturne uzgajivače kontinentalne Francuske i prekomorskih departmana.

11

Francuska tijela odmah su provela te različite mjere, o kojima su Komisiju obavijestila tek jednim dopisom od 21. lipnja 2000.

12

Spornom odlukom Komisija je jedan dio tih mjera, osobito onu koja se odnosi na olakšice na doprinose za socijalno osiguranje ribara, kvalificirala državnom potporom nespojivom sa zajedničkim tržištem i naložila neodgodiv povrat iznosa koji odgovaraju tim olakšicama. Ni Francuska Republika ni nijedan korisnik predmetnih mjera nisu osporavali zakonitost te odluke tužbom za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

13

Nakon donošenja navedene odluke, uslijedila je korespondencija između Komisije i francuskih tijela prilikom koje su potonja, kao prvo, pozvala Komisiju da ponovno razmotri svoje stajalište i, kao drugo, obavijestila je da iz istraživanja koje se odnosilo na poduzetnike od kojih treba zatražiti vraćanje spornih potpora proizlazi da neki od njih više ne postoje, dok su drugi suočeni sa znatnim financijskim poteškoćama.

14

Smatrajući da Francuska Republika još nije izvršila spornu odluku, Komisija je 23. prosinca 2009. Sudu podnijela tužbu zbog povrede obveze države članice koja je dovela do presude od 20. listopada 2011., Komisija/Francuska (C‑549/09, neobjavljena, EU:C:2011:672).

15

U toj presudi Sud je utvrdio da je Francuska Republika, time što nije izvršila spornu odluku u propisanom roku, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 288. četvrtog stavka UFEU‑a i članka 4. te odluke. Osim toga, Sud je u točkama 42. i 43. te presude smatrao, kao odgovor na tvrdnju koju je istaknula Francuska Republika i koja je navedena u točki 23. iste presude – a prema kojoj „iznose koji odgovaraju olakšicama na doprinose zaposlenika, koje su za račun zaposlenika poduzetnici isplatili nadležnim tijelima, ne treba vratiti” – da se tim argumentom zapravo nastoji osporiti Komisijina ocjena u spornoj odluci prema kojoj je olakšica na doprinose za socijalno osiguranje i poslodavaca i zaposlenika „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a te da nije na njemu da u okviru tužbe zbog povrede obveze zauzme stajalište o zakonitosti te odluke.

16

Nakon objave presude od 20. listopada 2011., Komisija/Francuska (C‑549/09, neobjavljena, EU:C:2011:672), Komisija je dopisom od 20. prosinca 2012. od Francuske Republike zatražila da ponovno započne postupak povrata predmetnih potpora od poduzetnika koji su se njima koristili, kako bi također povratila iznose koji odgovaraju olakšicama na doprinose zaposlenika, a o čemu je Francuska Republika bila obaviještena dopisom od 7. veljače 2013.

17

Na temelju tog zahtjeva, 22. veljače 2013. directeur régional des finances publiques de Bretagne (regionalni direktor za javne financije u Bretanji, Francuska) izdao je platni nalog protiv društva Compagnie des pêches de Saint‑Malo, na iznos koji odgovara olakšici na doprinose zaposlenika koje je to društvo navodno koristilo u razdoblju od 15. travnja do 15. listopada 2000., odnosno 84550,08 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

18

Taj platni nalog to je društvo osporavalo pred tribunalom administratif de Rennes (Upravni sud u Rennesu, Francuska), koji ga je poništio presudom od 25. lipnja 2015. Presudom od 14. travnja 2017. cour administrative d’appel de Nantes (Žalbeni upravni sud u Nantesu, Francuska) odbio je žalbu koju je protiv te presude podnio ministre de l’Environnement, de l’Énergie et de la Mer, chargé des relations internationales sur le climat (ministar zaštite okoliša, energetike i mora, nadležan za međunarodne pregovore o klimatskim promjenama, Francuska). Potonja je bila predmet žalbe u kasacijskom postupku koju je 14. lipnja 2017. podnio ministre de l’Agriculture et de l’Alimentation (ministar poljoprivrede i hrane, Francuska) Conseilu d’État (Državno vijeće, Francuska), a u okviru koje je ministar tvrdio, osobito, da je, s jedne strane, žalbeni sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da se izuzećima od doprinosa zaposlenika nije pogodovalo ribolovnim poduzećima, iako ih je Komisija kvalificirala državnim potporama nespojivima sa zajedničkim tržištem, i, s druge strane, da je iskrivio sadržaj spisa koji mu je podnesen smatrajući da je iz istrage proizišlo da je smanjenje doprinosa zaposlenika automatski imalo za učinak povećanje iznosa neto plaće isplaćene zaposlenicima.

19

Iz navoda u zahtjevu za prethodnu odluku proizlazi da je – nakon što je odbio žalbene razloge koje je istaknulo društvo Compagnie des pêches de Saint‑Malo, a koji se u biti temelje na tome da sporni platni nalog povređuje zahtjeve obrazloženosti koji proizlaze iz prava Unije kao i načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti i poštovanja razumnog roka – Conseil d’État (Državno vijeće) odbio zahtjev tog društva da se na temelju članka 267. UFEU‑a Sudu uputi prethodno pitanje o valjanosti sporne odluke. U skladu s presudama od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90), od 19. listopada 2000., Italija i Sardegna Lines/Komisija (C‑15/98 i C‑105/99, EU:C:2000:570) i od 25. srpnja 2018., Georgsmarienhütte i dr. (C‑135/16, EU:C:2018:582), sud koji je uputio zahtjev je, naime, smatrao da se na navedeno društvo, kao na stvarnog korisnika pojedinačnih potpora dodijeljenih na temelju programa potpora za koje je Komisija naložila povrat, sporna odluka odnosila izravno i osobno u smislu članka 263. UFEU‑a te da, s obzirom na to da je ono nije pobijalo pred Sudom tužbom za poništenje, ne može osporavati njezinu valjanost u okviru sudskog postupka pokrenutog protiv mjera izvršenja te odluke koje su donijela nacionalna tijela.

20

Kad je riječ o posljednjem žalbenom razlogu koji je istaknulo društvo Compagnie des pêches de Saint‑Malo, a koji se u biti temelji na tome da sporna odluka podrazumijeva samo povrat iznosa koji odgovaraju olakšicama na doprinose poslodavaca, isključujući iznose koji se odnose na doprinose zaposlenika, s obzirom na to da potonje trebaju vratiti zaposlenici ribolovnih poduzeća koji su bili njihovi jedini stvarni korisnici, Conseil d’État (Državno vijeće) najprije je istaknuo da, iako sporna odluka u uvodnoj izjavi 18., koja se odnosi na opis predmetnih nacionalnih mjera, navodi da se olakšica o kojoj je riječ odnosila na doprinose i poslodavaca i zaposlenika, u ostatku te odluke spominju se samo „doprinosi za socijalno osiguranje”, bez izričitog pojašnjenja o tome odnose li se olakšice na doprinose čiji je povrat naložen također i na doprinose zaposlenika. Osim toga, pojasnio je da na temelju nacionalnih odredaba navedenih u točkama 6. i 7. ove presude doprinose poslodavca koji se uplaćuju u sustav poljoprivrednika i sustav pomoraca duguju ribolovna poduzeća u svojstvu poslodavaca, dok doprinose zaposlenika duguju sami zaposlenici. Naime, potonje doprinose ne snose ribolovna poduzeća, nego ih ona samo odbijaju od plaće svojih zaposlenika na svakoj isplatnoj listi. Stoga su olakšice na doprinose zaposlenika prenesene na zaposlenike, čiji su oni bili izravni korisnici, s obzirom na to da su primali neto plaću uvećanu za iznos koji je odgovarao olakšicama na te doprinose.

21

Prema mišljenju Conseila d’État (Državno vijeće), odgovor na taj posljednji žalbeni razlog društva Compagnie des pêches de Saint‑Malo ovisi o tome treba li spornu odluku tumačiti na način da ona nespojivima sa zajedničkim tržištem proglašava samo olakšice na doprinose poslodavaca, s obzirom na to da se olakšicama na doprinose zaposlenika nisu izravno koristila ribolovna poduzeća i stoga nisu obuhvaćene područjem primjene članka 107. UFEU‑a, ili, suprotno tomu, na način da se nespojivost također odnosi na tu potonju vrstu olakšica. Ako bi se trebala prihvatiti ova druga pretpostavka, usto se postavlja pitanje treba li smatrati da su se ribolovna poduzeća, čiji su zaposlenici bili korisnici olakšica na zaposlenike, koristila svim tim olakšicama ili samo jednim njihovim dijelom. Sud koji je uputio zahtjev pita se na koji se način taj dio olakšica treba ocijeniti u tom potonjem slučaju. Osim toga, postavlja se pitanje je li država članica kojoj je upućen nalog za povrat dužna naložiti predmetnim zaposlenicima povrat dijela potpora koje su primili.

22

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Kao prvo, Komisija tvrdi da je, u skladu s presudama od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90) i od 25. srpnja 2018., Georgsmarienhütte i dr. (C‑135/16, EU:C:2018:582), zahtjev za prethodnu odluku nedopušten. Ona smatra da se dvama prethodnim pitanjima koja je uputio Conseil d’État (Državno vijeće), iako su sastavljena kao pitanja kojima se traži tumačenje, zapravo nastoji dovesti u pitanje valjanost sporne odluke u dijelu u kojem se njome olakšice na doprinose zaposlenika kvalificiraju kao državna potpora nespojiva sa zajedničkim tržištem te se nalaže povrat iznosa koji odgovaraju tim olakšicama. Takva kvalifikacija prethodnih pitanja poduprta je i ciljem i samim smislom tako sastavljenih pitanja kao i kontekstom u kojem su ona postavljena, odnosno u žalbi u kasacijskom postupku pred nacionalnim sudom u okviru koje je tuženik iz glavnog postupka osporavao valjanost te odluke.

24

Prema Komisijinu mišljenju, usko tumačenje sporne odluke prema kojem se zahtjev za povrat odnosi samo na iznose koji odgovaraju olakšicama na doprinose poslodavaca, isključujući one koji se odnose na doprinose zaposlenika, u biti dovodi do toga da se društvu Compagnie des pêches de Saint‑Malo pruža mogućnost osporavanja zakonitosti te odluke putem prethodnog pitanja koje se navodno odnosi na njezino tumačenje. Međutim, takva mogućnost isključena je sudskom praksom Suda navedenom u prethodnoj točki ove presude, s obzirom na to da to društvo nije podnijelo tužbu za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a protiv navedene odluke, iako mu je kao korisniku državnih potpora proglašenih nespojivima sa zajedničkim tržištem „nedvojbeno bilo dopušteno” osporavati je. Stoga, budući da nije iskoristilo to pravno sredstvo u propisanim rokovima, navedeno društvo ne može osporavati valjanost te iste odluke u okviru tužbe protiv nacionalnih mjera za njezino izvršenje.

25

U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, kao što to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točki 22. svojeg mišljenja, da drugo prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev, bez obzira na doseg prvog pitanja, jasno sadržava zahtjev za tumačenje. Stoga, iako bi okolnost da društvo Compagnie des pêches de Saint‑Malo nije osporavalo zakonitost sporne odluke tužbom za poništenje mogla imati utjecaja na dopuštenost prvog pitanja, ona u svakom slučaju ne može dovesti do nedopuštenosti cijelog zahtjeva za prethodnu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 17. veljače 2011., Bolton Alimentari, C‑494/09, EU:C:2011:87, t. 21.).

26

S druge strane, kad je riječ o dopuštenosti prvog pitanja, valja utvrditi da – iako se čini da je namjera suda koji je uputio zahtjev bila ograničiti se na zahtjev za tumačenje kako bi doznao odnosi li se nalog za povrat koji je izdala Komisija na temelju sporne odluke ne samo na iznose koji odgovaraju olakšicama na doprinose poslodavaca nego i na one koji se odnose na olakšice zaposlenika – iz samog teksta tog pitanja proizlazi da sud koji je uputio zahtjev pita Sud o Komisijinoj ocjeni olakšica na doprinose zaposlenika u spornoj odluci kao „državnih potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Stoga valja smatrati da on implicitno ističe i pitanje ocjene valjanosti te odluke.

27

U tom pogledu valja istaknuti da, iako je u okviru podjele funkcija između nacionalnih sudova i Suda za primjenu članka 267. UFEU‑a na nacionalnim sudovima da odluče o relevantnosti upućenih pitanja, na Sudu je, međutim, da iz svih elemenata koje je podnio nacionalni sud izvede one elemente prava Unije koji, uzimajući u obzir predmet spora, zahtijevaju tumačenje ili ocjenu valjanosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 1980., Roquette Frères, 145/79, EU:C:1980:234, t. 7.).

28

Kao što to ističe nezavisni odvjetnik u točkama 25. do 31. svojeg mišljenja, iz sudske prakse proizlazi da su sumnje koje iznosi sud koji je uputio zahtjev u pogledu valjanosti akta Unije ili u pogledu okolnosti da je takvo pitanje istaknuto u glavnom postupku elementi koje Sud uzima u obzir u okviru svoje ocjene o tome treba li po službenoj dužnosti razmotriti valjanost akta za koji je, formalno, sud koji je uputio zahtjev zatražio samo tumačenje (vidjeti u tom smislu presude od 13. prosinca 1989., Paris, C‑204/88, EU:C:1989:643, t. 8.; od. 11. lipnja 2009., Hans & Christophorus Oymanns, C‑300/07, EU:C:2009:358, t. 46. i 47.; od 6. listopada 2015., Schrems, C‑362/14, EU:C:2015:650, t. 67. i od 16. srpnja 2020., Facebook Ireland i Schrems, C‑311/18, EU:C:2020:559, t. 159. do 161.).

29

Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi, s jedne strane, da iz odluke kojem je upućen zahtjev i spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je u tužbi koju je podnijelo nacionalnom prvostupanjskom sudu društvo Compagnie des pêches de Saint‑Malo izravno osporavalo valjanost sporne odluke u dijelu u kojem je ona olakšice na doprinose zaposlenika na koje se odnose državne potpore kvalificirala nespojivima sa zajedničkim tržištem. S druge strane, ističući, kao što je to navedeno u točkama 20. i 21. ove presude, da olakšice na te doprinose zaposlenika nisu pogodovale izravno ribarskim poduzećima te stoga nisu mogle biti obuhvaćene područjem primjene članka 107. UFEU‑a, taj je sud time izrazio svoje sumnje u valjanost sporne odluke.

30

Stoga, iako se upućena prethodna pitanja formalno odnose na tumačenje sporne odluke, u svrhu pružanja cjelovitog odgovora sudu koji je uputio zahtjev, valja također razmotriti njezinu valjanost.

31

Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, pitanje valjanosti ne može se razmotriti po službenoj dužnosti u slučaju u kojem je tuženiku iz glavnog postupka nesumnjivo bilo dopušteno zahtijevati poništenje sporne odluke (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2007., Lucchini, C‑119/05, EU:C:2007:434, t. 56., od 8. srpnja 2010., Afton Chemical, C‑343/09, EU:C:2010:419, t. 19. do 25. i od 25. srpnja 2018., Georgsmarienhütte i dr., C‑135/16, EU:C:2018:582, t. 37.).

32

Međutim, u tom pogledu valja smatrati da u ovom slučaju, u trenutku kada je društvo Compagnie des pêches de Saint‑Malo moglo pobijati spornu odluku pravnim sredstvom pred Općim sudom na temelju članka 263. UFEU‑a, nije bilo sigurno da ono ima pravni interes za postupanje protiv dijela te odluke koji se odnosi na doprinose zaposlenika, s obzirom na to da, osobito, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, te doprinose nije plaćalo ribarsko poduzeće u svojstvu poslodavca, nego zaposlenici koji su bili stvarni korisnici olakšica koje su se odnosile na navedene doprinose.

33

Usto, kao što je to navedeno u točkama 16. i 17. ove presude, uzimajući u obzir da je tek nakon objave presude od 20. listopada 2011., Komisija/Francuska (C‑549/09, neobjavljena, EU:C:2011:672) društvo Compagnie des pêches de Saint‑Malo bilo obaviješteno o činjenici da se nalog za povrat koji je izdala Komisija odnosi i na iznose koji odgovaraju olakšicama na doprinose zaposlenika, ono je moglo smatrati, prije isteka roka za podnošenje tužbe koji propisuje članak 263. UFEU‑a, da nema pravni interes za pokretanje postupka protiv sporne odluke kako bi se protivilo povratu tih iznosa. Osim toga, nije isključeno da, u slučaju da je to društvo podnijelo tužbu protiv te odluke, Opći sud ne bi po službenoj dužnosti, zbog tih razloga, kao i zbog onih koje ističe nezavisni odvjetnik u točki 49. svojeg mišljenja, utvrdio nepostojanje pravnog interesa navedenog društva za pokretanje postupka.

34

Doista, u tom pogledu valja istaknuti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je pravni interes, koji mora postojati i biti stvaran, također uvjet za dopuštenost tužbe podnesene na temelju članka 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., ACEA/Komisija, C‑319/09 P, neobjavljenu, EU:C:2011:857, t. 67. i navedenu sudsku praksu) te njegovo nepostojanje predstavlja apsolutnu zapreku vođenju postupka na koju se Sud može pozvati po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu rješenje od 7. listopada 1987., d. M./Vijeće i CES, 108/86, EU:C:1987:426, t. 10.).

35

S obzirom na te elemente, valja smatrati da nije očito da bi tužba za poništenje koju bi podnio tuženik iz glavnog postupka bila dopuštena.

36

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je zahtjev za prethodnu odluku u cijelosti dopušten.

37

Najprije valja istaknuti, kao što to proizlazi iz točke 42. presude od 20. listopada 2011., Komisija/Francuska (C‑549/09, neobjavljena, EU:C:2011:672), da je Komisija u spornoj odluci olakšicu na doprinose za socijalno osiguranje i poslodavaca i zaposlenika kvalificirala kao „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naime, iako se Komisija u članku 3. te odluke ograničila na upućivanje na doprinose za socijalno osiguranje, iz njezinih uvodnih izjava 18. i 20. proizlazi da pojam „doprinosi za socijalno osiguranje” obuhvaća i doprinose poslodavaca i doprinose zaposlenika.

38

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kako bi se mjera smatrala „državnom potporom” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, moraju se ispuniti sve sljedeće pretpostavke. Kao prvo, mora biti riječ o državnoj mjeri ili mjeri koja se dodjeljuje putem državnih sredstava. Kao drugo, mjera mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Kao treće, zbog nje mora nastati selektivna prednost za poduzetnika primatelja. Kao četvrto, ona mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Azienda Napoletana Mobilità, C‑659/17, EU:C:2019:633, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

39

Kad je riječ o pretpostavci prema kojoj se mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku mora smatrati dodjeljivanjem prednosti svojem korisniku, iz također ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se državnim potporama smatraju intervencije koje su, bez obzira na oblik, takve da mogu staviti poduzetnike izravno ili neizravno u povoljniji položaj ili koje se treba smatrati gospodarskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima (vidjeti u tom smislu presudu od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 83. i 84. i navedenu sudsku praksu).

40

Valja također podsjetiti na to da pojam potpore obuhvaća prednosti koje odobravaju tijela javne vlasti i koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju poduzetnikov proračun. Stoga djelomično smanjenje doprinosa za socijalno osiguranje za poduzetnike određenog industrijskog sektora predstavlja potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ako je ta mjera namijenjena tomu da se ti poduzetnici djelomično oslobode novčanih davanja koja proizlaze iz uobičajene primjene općeg sustava socijalnog osiguranja a da se to oslobođenje ne opravdava prirodom ili strukturom tog sustava (presuda od 5. listopada 1999., Francuska/Komisija, C‑251/97, EU:C:1999:480, t. 35. i 36. i navedena sudska praksa).

41

Osim toga, Sud je istaknuo da socijalna priroda državnih intervencija nije dovoljna da bi se izbjegla njihova kvalifikacija „potporama” u smislu članka 107. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 1999., Francuska/Komisija, C‑251/97, EU:C:1999:480, t. 37. i navedenu sudsku praksu), s obzirom na to da stavak 1. tog članka ne razlikuje državne intervencije s obzirom na njihove uzroke ili ciljeve, nego ih definira s obzirom na njihove učinke (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2011., Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

42

U ovom slučaju, kad je riječ o olakšicama na doprinose zaposlenika koje je Francuska Republika odobrila u korist ribara za razdoblje od 15. travnja do 15. listopada 2000., nije sporno da te doprinose ne uplaćuje ribarsko poduzeće u svojstvu poslodavca, nego zaposlenici, koji su stvarni korisnici navedenih olakšica. Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da su na temelju primjenjivih nacionalnih odredaba, čiji je sadržaj naveden u točkama 6. i 7. ove presude, navedeni poduzetnici u svojstvu poslodavaca dužni samo odbiti navedene doprinose od iznosa plaća svojih zaposlenika na svakoj isplatnoj listi u svrhu njihove uplate nadležnim socijalnim tijelima.

43

Iznose koje ribarsko poduzeće, poput tuženika iz glavnog postupka, odbija od plaće svojih zaposlenika na ime doprinosa zaposlenika moraju biti jednaki onima koje uplaćuje socijalnim tijelima u ime svojih zaposlenika. Dakle, budući da ribolovna poduzeća ispunjavaju samo jednostavnu funkciju posrednika između svojih zaposlenika i socijalnih tijela te da je stoga mjera olakšice na doprinose zaposlenika o kojoj je riječ u glavnom postupku u odnosu na njih neutralna, valja smatrati da se ta mjera ne odnosi na troškove koji terete proračun tih poduzetnika (vidjeti u tom smislu rješenje od 22. listopada 2015., Komisija/Grčka, C‑530/14 P, neobjavljeno, EU:C:2015:727, t. 32. do 34.).

44

Naime, kao što to ističe nezavisni odvjetnik u točki 69. svojeg mišljenja, valja smatrati da se na temelju same obveze da se nadležnim tijelima uplate iznosi koji odgovaraju doprinosima zaposlenika ne može zaključiti da olakšica na te doprinose daje predmetnom poduzetniku izravnu prednost koja je jednaka iznosu te olakšice.

45

Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje upućivanjem i francuske vlade i Komisije na presudu od 21. prosinca 2016., Komisija/Aer Lingus i Ryanair Designated Activity (C‑164/15 P i C‑165/15 P, EU:C:2016:990), s obzirom na to da je Sud, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 68. i 71. do 74. svojeg mišljenja, za razliku od ovog predmeta, za mjere o kojima je riječ u predmetu koji je doveo do te presude smatrao da su imale utjecaja na proračun tih zračnih prijevoznika.

46

Suprotno tomu, navedena razmatranja poduprta su okolnošću da se mjera olakšice na doprinose zaposlenika o kojima je riječ u glavnom postupku odnosila samo na zaposlenike ribarskih poduzeća, koji su bili njezini jedini stvarni korisnici, te je ta mjera u biti nalagala tim poduzetnicima obvezu povećanja neto plaće njihovih zaposlenika razmjerno oslobođenjima doprinosa zaposlenika koje je svaki od njih uobičajeno plaćao.

47

Međutim, valja istaknuti, kao i nezavisni odvjetnik u točki 64. svojeg mišljenja, da okolnost da olakšica na doprinose zaposlenika izravno pogoduje zaposlenicima predmetnog poduzeća ne isključuje to da potpora čiji su izravni korisnici zaposlenici poduzeća može biti neizravna potpora u korist tog poduzeća (vidjeti u tom smislu presudu od 28. srpnja 2011., Mediaset/Komisija, C‑403/10 P, neobjavljenu, EU:C:2011:533, t. 81.).

48

U tom pogledu valja istaknuti, međutim, da ni sporna odluka ni spis kojim Sud raspolaže ne sadržavaju navode iz kojih bi proizlazilo da su predmetna poduzeća bila neizravni korisnici državne potpore. Osim toga, iz sporne odluke jasno proizlazi, osobito iz njezine uvodne izjave 55., da se u ovom slučaju prednost koju navodi Komisija sastojala od izravne, a ne od neizravne koristi za ta poduzeća.

49

Valja smatrati da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava tvrdeći u uvodnoj izjavi 55. sporne odluke da su olakšice na doprinose za socijalno osiguranje u cjelini mjere koje dodjeljuju prednost ribolovnim poduzećima, s obzirom na to da su ih oslobađale od određenih doprinosa koje su uobičajeno trebala snositi.

50

Ta je pogreška dovoljna za utvrđivanje ništavosti sporne odluke u dijelu u kojem olakšice na doprinose zaposlenika o kojima je riječ u glavnom postupku kvalificira kao državne potpore nespojive sa zajedničkim tržištem, iako nije ispunjena pretpostavka koja se odnosi na postojanje prednosti dodijeljene poduzetniku i koja je za tu kvalifikaciju nužna na temelju sudske prakse navedene u točkama 38. i 39. ove presude.

51

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je sporna odluka ništava u dijelu u kojem olakšice na doprinose zaposlenika koje je Francuska Republika dodijelila u korist ribara za razdoblje od 15. travnja do 15. listopada 2000. kvalificira kao državne potpore nespojive sa zajedničkim tržištem.

52

To utvrđenje o ništavosti čini suvišnim odgovor na dva pitanja koja je uputio sud koji je uputio zahtjev i koja se odnose na tumačenje sporne odluke te stoga na ta pitanja nije potrebno odgovoriti.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Odluka Komisije 2005/239/EZ od 14. srpnja 2004. o određenim mjerama potpore koje provodi Francuska u korist akvakulturnih uzgajivača i ribara ništava je u dijelu u kojem olakšice na doprinose zaposlenika koje je Francuska Republika dodijelila u korist ribara za razdoblje od 15. travnja do 15. listopada 2000. kvalificira kao državne potpore nespojive sa zajedničkim tržištem.