–

za BUAK Bauarbeiter‑Urlaubs- u. Abfertigungskasse, V. Noss, Rechtsanwältin,

–

za austrijsku vladu, A. Ritzberger‑Moser, C. Pesendorfer i J. Schmoll, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i A. Kasalická, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i M. Heller, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289., ispravak SL 2014., L 160, str. 40. i ispravak SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenuo BUAK Bauarbeiter‑Urlaubs- u. Abfertigungskasse (Fond za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i otpremnine građevinskih radnika, Austrija, u daljnjem tekstu: BUAK) koji se odnosi na izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 u svrhu izvršenja pravomoćne presude donesene zbog ogluhe protiv društva Gradbeništvo Korana d.o.o. (u daljnjem tekstu: Korana), sa sjedištem u Sloveniji.

3

U uvodnim izjavama 6., 10. i 26. Uredbe br. 1215/2012 navedeno je sljedeće:

[…]

[…]

4

Članak 1. te uredbe nalazi se u njezinu poglavlju I. naslovljenom „Područje primjene i definicije”. Tim člankom propisuje se:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na porezne, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).

2.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

[…]

[…].”

5

U skladu s člankom 37. stavkom 1. navedene uredbe, koji je dio odjeljka 1. naslovljenog „Priznavanje” poglavlja III. te uredbe, naslovljenog „Priznavanje i izvršenje”:

„Stranka koja se želi u državi članici pozvati na odluku donesenu u drugoj državi članici podnosi:

6

Člankom 39. Uredbe br. 1215/2012 koji se nalazi u odjeljku 2. navedenog poglavlja III. naslovljenog „Izvršenje” određuje se:

„Sudska odluka donesena u državi članici koja je izvršna u toj državi članici, izvršna je u drugim državama članicama bez zahtijevanja potvrde o izvršnosti.”

7

Člankom 42. te uredbe, koji je također dio tog odjeljka 2., u stavku 1. propisuje se:

„U svrhu izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva podnosi nadležnom tijelu izvršenja:

8

Člankom 43. stavkom 1. navedene uredbe određuje se:

„Ako se zahtijeva izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda izdana u skladu s člankom 53. dostavlja se osobi protiv koje se zahtijeva izvršenje prije prve mjere izvršenja. Potvrdi se prilaže presuda, ako već nije dostavljena toj osobi.”

9

U skladu s člankom 53. Uredbe koji se nalazi u odjeljku 4. naslovljenom „Zajedničke odredbe” njezina poglavlja III.:

„Sud porijekla na zahtjev zainteresirane stranke, izdaje potvrdu na obrascu iz Priloga I.”

10

Bauarbeiter‑Urlaubs- und Abfertigungsgesetz 1972 (Zakon o uređenju naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i otpremnine građevinskih radnika iz 1972.) (BGBl. 414/1972), u verziji koja je bila na snazi na dan nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: BUAG), sadržava odjeljak IV. naslovljen „Organizacija Fonda za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i otpremnine građevinskih radnika”, u kojem se nalaze članci 14. do 21.b BUAG‑a. Člankom 14. BUAG‑a određuje se:

„1.   [BUAK] je ovlašten za naplatu sredstava potrebnih za isplatu naknada na temelju ovog zakona i obavljanje s time povezanih zadaća. […]

2.   [BUAK] je kolektivno tijelo kojim se upravlja na temelju javnog prava […].”

11

U skladu s člankom 21. stavkom 1. BUAG‑a:

„Dodaci na plaće pokrivaju troškove za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora koje je isplatio [BUAK] i administrativne troškove. Iznos dugovanih dodataka određuje se, na zajednički zahtjev organizacija poslodavaca i sindikata koji su ovlašteni potpisivati mjerodavne kolektivne ugovore, uredbom saveznog ministra za rad i socijalnu skrb.”

12

Članak 21.a BUAG‑a naslovljen „Plaćanje dodataka” u stavku 1. glasi:

„Poslodavac je dužan za svakog radnika platiti […] dodatke određene na temelju članka 21. […].”

13

Odjeljak V. BUAG‑a naslovljen „Pravila postupka” sadržava članke 22. do 29.a. Člankom 22. BUAG‑a naslovljenim „Obveza prijave; izračun iznosa dodataka” propisuje se:

„1.   Poslodavac koji zapošljava radnike u smislu članka 1. stavka 1. dužan je, kada počinje obavljati djelatnost iz članaka 1. do 3. prijaviti te radnike [BUAK‑u] u roku od dva tjedna, pri čemu dostavlja sve podatke o plaći koji su relevantni za izračun dodataka […]

[…]

5.   [BUAK] je dužan izračunati iznos dodatka koji treba platiti na temelju razdoblja dodatka temeljeći se na prijavama poslodavca ili, ako se [BUAK‑ovom] istragom (članak 23.d) utvrdi drugi rezultat, temeljeći se na vlastitim utvrđenjima. U slučaju neispunjenja obveze prijave, [BUAK] može izračunati dodatak koji je poslodavac dužan platiti na temelju posljednje izvršene prijave ili vlastitih utvrđenja.

[…]”

14

Članci 23., 23.a i 23.b BUAG‑a odnose se na istražne ovlasti kojima BUAK raspolaže kako bi pribavio podatke potrebne za izračun dodataka i poslodavčevu obvezu da mu dostavi sve informacije koje su mu potrebne za obavljanje svoje zadaće.

15

U skladu s člankom 25. BUAG‑a naslovljenim „Isplata dodatka”:

„1.   [BUAK] obavješćuje poslodavca o iznosu koji je dužan platiti na temelju svoje prijave ili izračuna izvršenog sukladno članku 22. stavku 5., a koji se sastoji od iznosa dodataka koje treba platiti za radnike zaposlene tijekom određenog razdoblja obračuna dodataka. […]

[…]

2.   Ako poslodavac ne ispuni svoju obvezu plaćanja dugovanog iznosa […] u rokovima ili u visini iznosa navedenog u obavijesti, [BUAK] opominje poslodavca da preostali iznos koji duguje podmiri u roku od dva tjedna. […]

3.   Ako poslodavac ne postupi ili samo djelomično postupi u skladu s tom opomenom, [BUAK] izdaje, radi naplate iznosa koji nisu podmireni u roku, izvješće o dugovanjima. […] Izvješće o dugovanjima izvršni je naslov u smislu članka 1. Exekutionsordnunga [(Zakonik o ovršnom postupku)].

[…]

5.   Poslodavac može osporavati obavijest o naplati izdanu sukladno stavku 3. podnošenjem prigovora upravnom tijelu okruga. Ono donosi upravnu odluku o osnovanosti i točnosti prigovorenog iznosa.

[…]”

16

Odjeljak VI.b BUAG‑a naslovljen „Posebne odredbe koje uređuju godišnje odmore u slučaju upućivanja” sadržava članke 33.d do 33.i BUAG‑a. Člankom 33. BUAG‑a naslovljenim „Područje primjene” u stavku 1. propisuje se:

„Odredbama ovog odjeljka uređuje se zapošljavanje radnika u smislu odjeljka I. čije uobičajeno mjesto rada nije u Austriji, a koje poslodavac upućuje u Austriju

Poduzetnik korisnik čije se sjedište nalazi izvan austrijskog državnog područja smatra se za potrebe članaka 23., 23.a i 33.g poslodavcem radnika stavljenih na raspolaganje i radnika upućenih u Austriju kako bi tamo obavljali svoj rad.

[…]”

17

U skladu s člankom 33.e BUAG‑a naslovljenim „Pravo na godišnji odmor”:

„Neovisno o zakonu koji se primjenjuje na radni odnos, radnik u smislu članka 33.d ima, tijekom trajanja njegova upućivanja u Austriji, kogentno pravo na plaćeni godišnji odmor sukladno odjeljku II.”

18

U skladu s člankom 33.f BUAG‑a naslovljenim „Naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora”:

„1.   Tijekom godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora […]. U slučaju nepostojanja protivne odredbe u daljnjem tekstu, primjenjuju se odredbe odjeljka II.

2.   Pravo na naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora nastaje u visini prava na naknadu na temelju kojih poslodavac plaća dodatke određene na temelju članka 21. [BUAK] je dužnik tog potraživanja. […]

3.   Ako koristi godišnji odmor tijekom upućivanja, radnik svoje potraživanje treba istaknuti na temelju stavka 2. protiv [BUAK‑a], prilaganjem dokaza o dogovoru o danima godišnjeg odmora. […] Naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora isplaćuje se izravno radniku. […]”

19

Člankom 33.g BUAG‑a naslovljenim „Obveza prijave” u stavku 1. određuje se:

„Poslodavac koji zapošljava radnike u smislu članka 33.d dužan je [BUAK‑u] izvršiti obvezu prijave navedene u članku 22. […]”

20

U skladu s člankom 33.h BUAG‑a naslovljenim „Plaćanje dodataka”:

„[…]

2.   Ako poslodavac ne ispuni svoju obvezu plaćanja dodataka, [BUAK] je dužan sudskim putem ishoditi plaćanje neplaćenih dodataka. [BUAK] je ovlašten poduzeti sve potrebne i korisne mjere za naplatu dugovanih dodataka.

[…]

2b.   Ako je zbog neispunjenja obveze prijave [BUAK] izračunao iznos dugovanog dodatka temeljeći se na vlastitim utvrđenjima sukladno članku 22. stavku 5. drugoj rečenici, poslodavac je dužan platiti tako izračunane dodatke.

[…]”

21

BUAK, koji ima sjedište u Beču (Austrija), kolektivno je tijelo kojim se upravlja na temelju javnog prava čija je zadaća prikupljanje sredstava za plaćanje naknada obuhvaćenih BUAG‑om. Osobito je zadužen za upravljanje i isplatu naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora za građevinske radnike.

22

Korana, poduzetnik slovenskog prava, uputila je radnike u Austriju u okviru građevinskih radova.

23

Dana 18. listopada 2016. BUAK je Arbeits- und Sozialgerichtu Wien (Radni i socijalni sud u Beču, Austrija) podnio tužbu protiv Korane radi isplate iznosa od 38447,50 eura, uvećanog za zatezne kamate i troškove za dodatke koje to društvo duguje na temelju odjeljka VI.b BUAG‑a, za radne dane koje su radnici koje je ono uputilo u Austriju odradili tijekom razdoblja od veljače do lipnja 2016.

24

U prilog svojem zahtjevu BUAK je isticao da kao fond za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora na temelju BUAG‑a ima pravo od poslodavca zahtijevati dodatak koji, među ostalim, čine naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i administrativni troškovi, izračunani za svaki radni dan koji je radnik radio u građevinskom sektoru u Austriji, prema metodi izračuna utvrđenoj zakonom.

25

Presudom od 28. travnja 2017. donesenom u odsustvu Korane, navedeni je sud u cijelosti prihvatio BUAK‑ov zahtjev. Ta presuda, koja je Korani dostavljena 21. lipnja 2017., postala je pravomoćna jer joj se ona uopće nije usprotivila. Tijekom postupka u kojem je proglašena navedena presuda čini se da navedeni sud nije ispitao svoju nadležnost na temelju Uredbe br. 1215/2012.

26

Radi izvršenja te presude BUAK je 31. srpnja 2017. pred istim sudom podnio zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. navedene uredbe.

27

Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da izdavanje takve potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 podliježe uvjetu da je postupak u kojem je donesena presuda od 28. travnja 2017. građanska i trgovačka stvar, u smislu članka 1. stavka 1. navedene uredbe, a što nije bilo očito iz okolnosti glavnog predmeta.

28

U tom pogledu, taj sud izlaže da, za razliku od isključivo unutarnjih situacija, u kojima je BUAK člankom 25. stavkom 3. BUAG‑a ovlašten sam izdati izvješće o dugovanjima o zatraženim dodacima, što je izvršni naslov na kojem se može temeljiti postupak prisilnog izvršenja, on uopće ne raspolaže istim ovlastima u pogledu dugovanja koja se odnose na upućene radnike čije uobičajeno radno mjesto nije u Austriji jer je dužan pokrenuti postupak pred Arbeits- und Sozialgerichtom Wien (Radni i socijalni sud u Beču) radi isplate navedenih dodataka.

29

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da bi na temelju određenih okolnosti postupak u kojem je donesena presuda od 28. travnja 2017. mogao postati postupak koji se vodi na temelju javnog prava.

30

Tako taj sud navodi da u okviru tužbe radi isplate potraživanja koje se sastoji od dodataka za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora radnik ne ostvaruje izravno svoja prava jer se tužbom koja se podnosi protiv poslodavca radi naplate dodataka, a čiji je iznos utvrđen uredbom nadležnog saveznog ministra, obuhvaćaju i BUAK‑ovi administrativni troškovi. Usto, osim istražnih ovlasti kojima BUAK raspolaže u slučaju kada poslodavac ne ispunjava svoju obvezu obavještavanja, potonji može zaključivati i sporazume s tijelima socijalne sigurnosti.

31

Navedeni sud pojašnjava da, u slučaju kada poslodavac ne ispunjava svoje obveze obavještavanja, BUAK ima pravo izračunati dodatke koje on duguje temeljeći se na vlastitim utvrđenjima na temelju članka 33.h stavka 2.b BUAG‑a. U takvom slučaju, ovlasti suda pred kojim je podnesena tužba radi isplate potraživanja koje se sastoji od dodataka za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora ograničavaju se na puko ispitivanje uvjeta primjene te odredbe, isključujući bilo kakvo ispitivanje osnovanosti navedenog potraživanja.

32

U tim je okolnostima Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. Uredbe [br. 1215/2012] tumačiti na način da su postupci u kojima [BUAK] potražuje dodatke koji su usmjereni protiv poslodavaca zbog upućivanja na rad u Austriju radnika čije uobičajeno mjesto rada nije u Austriji ili u okviru ustupanja radnika u Austriji ili protiv poslodavaca sa sjedištem izvan Austrije zbog zapošljavanja radnika s uobičajenim mjestom rada u Austriji, ‚građanske i trgovačke stvari’ na koje se gore navedena uredba primjenjuje, čak i ako se takvi BUAK‑ovi zahtjevi za dodatke odnose na privatnopravne radne odnose i služe udovoljavanju privatnopravnih zahtjeva za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora radnika koji proizlaze iz radnih odnosa s poslodavcima, ali

33

Svojim pisanim očitovanjima, Europska komisija poziva Sud da odluči o pitanju obavlja li sud u okviru postupka za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 sudsku funkciju u smislu članka 267. UFEU‑a.

34

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako člankom 267. UFEU‑a podnošenje zahtjeva Sudu nije uvjetovano postojanjem kontradiktornog postupka, nacionalni sudovi ovlašteni su obratiti se Sudu samo ako je pred njima u tijeku spor i ako trebaju odlučiti u postupku koji ima za cilj donošenje odluke sudske naravi (presuda od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi, C‑511/14, EU:C:2016:448, t. 24. i navedena sudska praksa).

35

S druge strane, Sud je presudio i da, iako izraz „donijeti presudu” u smislu članka 267. stavka 2. UFEU‑a uključuje sve postupke u kojima sud koji je uputio zahtjev donosi presudu, njega valja široko tumačiti, kako bi se izbjeglo da se brojna postupovna pitanja smatraju nedopuštenima i da ih Sud ne može tumačiti, kako bi Sud mogao poznavati tumačenje svih postupovnih odredaba prava Unije koje je sud koji je uputio zahtjev dužan primijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi, C‑511/14, EU:C:2016:448, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

36

Sustav uspostavljen Uredbom br. 1215/2012 zasniva se na ukidanju egzekvature, što znači da nadležni sud zamoljene države članice ne provodi nikakav nadzor i da se jedino osoba protiv koje se izvršenje provodi može protiviti priznavanju ili izvršenju odluke koja se na nju odnosi. Iz članka 37. u vezi s člankom 42. te uredbe proizlazi da radi priznavanja i izvršenja odluke donesene u državi članici u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva mora podnijeti jedino primjerak dotične odluke uz potvrdu koju je sukladno članku 53. navedene uredbe izdao sud porijekla. Ta potvrda dostavlja se osobi protiv koje se zahtijeva to izvršenje prije izvršenja, sukladno članku 43. stavku 1. te uredbe.

37

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 44. svojega mišljenja, potvrda je glavna osnova za provođenje načela izravnog izvršenja sudske odluke donesene u državama članicama.

38

Tako ispunjene funkcije navedene potvrde u sustavu Uredbe br. 1215/2012 opravdavaju – osobito u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj sud koji je donio odluku koju treba izvršiti u fazi presude nije odlučio o primjenjivosti Uredbe br. 1215/2012 – da taj sud mora, u fazi izdavanja navedene potvrde ispitati ulazi li spor u područje primjene te uredbe.

39

U takvom slučaju, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u biti u točki 52. svojega mišljenja, provjerom svoje nadležnosti za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012, navedeni sud provodi nastavak prethodnog sudskog postupka, jamčeći njegovu punu djelotvornost jer se bez potvrde odluka ne može slobodno kretati u europskom pravosudnom prostoru. Takav zaključak ispunjava nužnost jamčenja brzog izvršenja sudskih odluka čuvajući pravnu sigurnost na kojoj se zasniva uzajamno povjerenje u upravljanju pravosuđem unutar Unije.

40

Usto, u skladu s logikom Uredbe br. 1215/2012, izdavanje potvrde povjereno je sudu koji najbolje poznaje spor i koji je u pogledu merituma najprimjereniji da potvrdi da je odluka izvršna. Dakle, izdavanjem takve potvrde, sud porijekla implicitno potvrđuje da presuda zbog ogluhe koja treba biti priznata i izvršena u drugoj državi članici ulazi u područje primjene te uredbe jer je izdavanje potvrde na temelju članka 53. navedene uredbe moguće samo pod tim uvjetom.

41

Slijedom toga, budući da postupak za izdavanje potvrde na temelju članka 53. Uredbe 1215/2012, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, jest sudske naravi, nacionalni sud pred kojim se vodi takav postupak ovlašten je uputiti Sudu prethodno pitanje.

42

Iz toga slijedi da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

43

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da tužba za plaćanje potraživanja kolektivnog tijela kojim se upravlja na temelju javnog prava protiv poslodavca koje čine dodaci za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, na temelju upućivanja radnika u državu članicu u kojoj oni nemaju svoje uobičajeno mjesto rada, ili u okviru stavljanja na raspolaganje radnika u toj državi članici ili protiv poslodavca čije se sjedište nalazi izvan područja te države članice zbog zapošljavanja radnika koji u njoj imaju svoje uobičajeno mjesto rada, ulazi u područje primjene te uredbe.

44

Uvodno i s obzirom na činjenicu da se prethodno pitanje odnosi na članak 1. Uredbe br. 1215/2012 u cijelosti, kao prvo treba ispitati je li presuda poput one koju je 28. travnja 2017. sud koji je uputio zahtjev donio po BUAK‑ovu zahtjevu i za čije izvršenje on zahtijeva izdavanje potvrde iz članka 53. te uredbe, građanska i trgovačka stvar u smislu članka 1. stavka 1. navedene uredbe i, u slučaju potvrdnog odgovora, ispitati, kao drugo, ulazi li takva presuda u područje primjene isključenja u vezi sa socijalnom sigurnosti, propisanom u članku 1. stavku 2. točki (c) te uredbe.

45

Također treba podsjetiti da je ustaljena sudska praksa da, budući da se Uredbom br. 1215/2012 stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), tumačenje Suda u vezi s odredbama potonje vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012 kada se ta dva instrumenta prava Unije mogu smatrati istovjetnim (presuda od 15. studenoga 2018., Hellenische Republik, C‑308/17, EU:C:2018:911, t. 31. i navedena sudska praksa).

46

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, radi osiguravanja što veće jednakosti i ujednačenosti prava i obveza koje proizlaze iz Uredbe br. 1215/2012 za države članice i zainteresirane osobe, pojam „građanska i trgovačka stvar” koji se nalazi u članku 1. stavku 1. te uredbe ne treba tumačiti kao jednostavno upućivanje na domaće pravo neke države članice. Taj pojam treba smatrati autonomnim pojmom koji treba tumačiti oslanjajući se, s jedne strane, na ciljeve i sustav te uredbe i, s druge strane, na opća načela razvijena u svim nacionalnim pravnim sustavima (presuda od 9. ožujka 2017., Pula Parking, C‑551/15, EU:C:2017:193, t. 33. i navedena sudska praksa).

47

Osim toga, potreba ispravnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta i izbjegavanja donošenja proturječnih odluka u državama članicama u interesu usklađenog djelovanja pravosuđa zahtijevaju široko tumačenje navedenog pojma „građanska i trgovačka stvar” (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., German Graphics Graphische Maschinen, C‑292/08, EU:C:2009:544, t. 22. i 23.).

48

Kako bi se odredilo ulazi li neka stvar u područje primjene Uredbe br. 1215/2012 potrebno je istražiti pravne odnose koji postoje među strankama u sporu i odrediti osnovu podignute tužbe i detaljna pravila u pogledu njezina podnošenja (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2013., Sapir i dr., C‑645/11, EU:C:2013:228, t. 32. i 34. i od 12. rujna 2013., Sunico i dr., C‑49/12, EU:C:2013:545, t. 35.).

49

Kao što je Sud potvrdio u nekoliko navrata, iako određeni sporovi između tijela javne vlasti i privatne osobe mogu potpasti u područje primjene Uredbe br. 1215/2012, drukčije je kada tijelo javne vlasti postupa u okviru izvršavanja javnih ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2013., Sunico i dr., C‑49/12, EU:C:2013:545, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Naime, izvršavanje javnih ovlasti od strane jedne od stranaka u sporu zbog toga što ona izvršava ovlasti koje odstupaju od redovnih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima, izuzima takav spor iz područja građanske i trgovačke stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti analogijom presudu od 23. listopada 2014., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑302/13, EU:C:2014:2319, t. 31.).

50

U ovom slučaju uvodno treba primijetiti da u pogledu sudske prakse navedene u prethodnoj točki BUAK‑ovo svojstvo kolektivnog tijela kojim se upravlja na temelju javnog prava samo po sebi nema utjecaja na prirodu pravnih odnosa između njega i Korane.

51

Kao prvo, što se tiče pravne osnove tužbe povodom koje je donesena presuda za čije je izvršenje BUAK zatražio izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da se, u skladu s člankom 21. BUAG‑a, trošak naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora koje isplaćuje BUAK financira dodacima na plaću koje je dužan platiti poslodavac. Iako je iznos tih dodataka određen odlukom saveznog ministra rada i socijalne skrbi, iz očitovanja BUAK‑a i austrijske vlade proizlazi da se tom odlukom definiraju samo načini izračuna navedenih dodataka, uzimajući za osnovu plaću koja je određena dotičnim kolektivnim ugovorom.

52

Usto, u skladu s člankom 33.f stavkom 2. BUAG‑a, potraživanje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora za koje je BUAK dužnik prema upućenim radnicima nastaje u visini prava na naknadu na temelju kojih poslodavac plaća utvrđene dodatke.

53

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev sâm pojašnjava da je navedena naknada koja se financira dodacima čija se isplata zahtijeva u konkretnom slučaju, dio plaće koju na temelju ugovora o radu duguje poslodavac za rad koji je radnik izvršio.

54

Slijedom toga, budući da je poslodavčeva obveza da plati dodatke neodvojivo povezana s pravima građanskopravne prirode radnika na naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, ispitivanju osnove tužbe povodom koje je donesena presuda od 28. travnja 2017., sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 48. ove presude, ne protivi se zaključak prema kojem su BUAK‑ovo potraživanje i, stoga, tužba čiji je predmet plaćanje naknade, također iste građanskopravne prirode.

55

Kao drugo, što se tiče pravila u pogledu podnošenja tužbe povodom koje je donesena navedena presuda, iz odredaba BUAG‑a proizlazi da, za razliku od isključivo unutarnjih situacija, u kojima sam BUAK može izdati izvješće o dugovanjima koje je izvršni naslov, on mora, u pogledu dugovanja koja se odnose na upućene radnike, čije uobičajeno mjesto rada nije u Austriji, sudskim putem potraživati isplatu neplaćenih dodataka.

56

Osim toga, ako je zbog neispunjenja obveze obavještavanja BUAK sukladno članku 22. stavku 5. BUAG‑a, izračunao iznos dodataka temeljeći se na svojim utvrđenjima, „poslodavac je dužan platiti tako izračunane dodatke”, kao što je navedeno u članku 33.h stavku 2.b BUAG‑a.

57

Što se tiče opsega nadzora koji provodi sud u slučaju tužbe radi isplate potraživanja koje čine dodaci za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora čiji je iznos izračunao sam BUAK na temelju vlastitih utvrđenja, sud koji je uputio zahtjev ističe da takav izračun ima konstitutivni učinak jer ovlasti kojima ono raspolaže razlikuju to tijelo od običnog pojedinca. Taj sud iz toga zaključuje, uzimajući u obzir njegov tekst, da bi se članak 33.h stavak 2.b BUAG‑a mogao tumačiti na način da su u pogledu dugovanja koja se odnose na upućene radnike, čije uobičajeno mjesto rada nije u Austriji, ovlasti suda ograničene na puko ispitivanje uvjeta primjene navedene odredbe tako da, ako su ispunjeni navedeni uvjeti, sud može provesti ispitivanje merituma samo u pogledu točnosti potraživanja na koje se BUAK poziva.

58

To tumačenje nacionalnih propisa osporavaju BUAK i austrijska vlada, koji tvrde da u okviru postupka za plaćanje potraživanja koju čine dodaci za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora za upućene radnike austrijski sud izvršava potpuni nadzor svih elemenata zahtjeva.

59

U tom pogledu treba podsjetiti na to da u okviru postupka pokrenutog na temelju članka 267. UFEU‑a, nije na Sudu da odluči o tumačenju nacionalnih odredaba jer je takvo tumačenje naime isključivo u nadležnosti nacionalnih sudova (presuda od 27. listopada 2009., ČEZ, C‑115/08, EU:C:2009:660, t. 57. i navedena sudska praksa).

60

Slijedom toga, budući da članak 33.h stavak 2.b BUAG‑a stavlja BUAK u pravni položaj kojim se derogiraju opća pravna pravila kojima se uređuju načini podnošenja tužbe radi isplate, dajući konstitutivni učinak njegovu utvrđenju zahtijevanog potraživanja i isključujući, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, mogućnost da sud pred kojim je postupak pokrenut ispita osnovanost podataka na kojima se temelji takvo utvrđenje, treba utvrditi da to tijelo u tom slučaju djeluje na temelju ovlasti svojstvene javnom pravu dodijeljene zakonom.

61

Ako bi to bio slučaj u glavnom predmetu, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita, BUAK‑ova uloga ne može se karakterizirati, u tom posebnom kontekstu, kao ona običnog kolektivnog tijela javnog prava čija je zadaća prikupljati sredstva namijenjena plaćanju naknada obuhvaćenih BUAG‑om. Naime, u takvom slučaju trebalo bi smatrati da BUAK djeluje u izvršenju javne vlasti u okviru spora poput onog povodom kojega je presuda donesena 28. travnja 2017., što je imalo velik utjecaj na načine podnošenja i stoga na samu prirodu toga postupka, tako da navedeni spor ne ulazi u pojam „građanska i trgovačka stvar” ni, slijedom toga, u područje primjene Uredbe br. 1215/2012.

62

Što se tiče drugih ovlasti kojima BUAK izričito raspolaže, a koje je naglasio sud koji je uputio zahtjev, poput BUAK‑ove naplate administrativnih troškova čiji se iznos penje na 1 % do 2 % dodataka ili njegove mogućnosti da sklopi sporazume s drugim tijelima socijalne sigurnosti, s obzirom na to da se prva čini neznatna a da se druga, prema pojašnjenjima koja je u tom pogledu dostavila austrijska vlada na raspravi, temelji na sklapanju ugovora koji su ugovori privatnog prava, one postupak u kojem je donesena presuda poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku ne mogu isključiti iz građanske i trgovačke stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.

63

U pogledu istražnih ovlasti kojima BUAK raspolaže u slučaju poslodavčeva neispunjenja svoje obveze obavještavanja, treba utvrditi da ni one same po sebi nisu takve prirode da mogu dodijeliti karakter javnog prava postupku poput onog u kojem je donesena presuda od 28. travnja 2017.

64

Naime, ovlasti navedene u dvjema prethodnim točkama nemaju nikakva utjecaja na svojstvo u kojem BUAK djeluje u okviru postupka poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku i ne mijenjaju njegovu prirodu niti određuju njegovo odvijanje.

65

U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 1215/2012, ta uredba ne primjenjuje se na socijalnu sigurnost.

66

Isključenja primjene navedene uredbe propisana u njezinu članku 1. stavku 2. iznimke su koje treba tumačiti usko.

67

Pojam „socijalna sigurnost” definira se autonomno u odnosu na sadržaj koji taj pojam ima u pravu Unije. Stoga, kao što proizlazi iz sudske prakse Suda, on obuhvaća materijalno područje primjene Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.) (vidjeti analogijom u pogledu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji kako je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), presudu od 14. studenoga 2002., Baten, C‑271/00, EU:C:2002:656, t. 45.).

68

Osim toga, naknada se smatra davanjem iz sustava socijalne sigurnosti ako je dodijeljena korisnicima na temelju zakonski definirane situacije, a ne na temelju pojedinačne i diskrecijske ocjene osobnih potreba te ako se odnosi na jedan od rizika izričito navedenih u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 (vidjeti analogijom presudu od 19. rujna 2013., Hliddal i Bornand, C‑216/12 i C‑217/12, EU:C:2013:568, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

69

U ovom slučaju, kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, potraživanje koje čine dodaci za naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora nastaje u iznosu prava na naknadu na temelju kojih poslodavac uplaćuje dodatke. Stoga je prema informacijama koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev na poslodavcu da plati tu naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora zbog rada koji je izvršio upućeni radnik čak i ako je plaćanje izvršeno posredstvom BUAK‑a.

70

Takva naknada stoga ne ulazi u pojam „socijalna sigurnost” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1215/2012.

71

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prethodno pitanje treba odgovoriti da članak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da tužba radi isplate potraživanja kolektivnog tijela kojim se upravlja na temelju javnog prava protiv poslodavca koje čine dodaci za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora na temelju upućivanja radnika u državu članicu koji u njoj nemaju uobičajeno mjesto rada, ili u okviru stavljanja na raspolaganje radnika u toj državi članici, ili protiv poslodavca čije se sjedište nalazi izvan državnog područja navedene države članice zbog zapošljavanja radnika koji imaju svoje uobičajeno mjesto rada u istoj državi članici, ulazi u područje primjene te uredbe, pod uvjetom da se načinima podnošenja takve tužbe ne derogiraju opća pravna pravila i, osobito, ne isključuje mogućnost da sud pred kojim je postupak pokrenut ispita osnovanost podataka na kojima se temelji utvrđenje navedenog potraživanja, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

72

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da tužba radi isplate potraživanja kolektivnog tijela kojim se upravlja na temelju javnog prava protiv poslodavca koje čine dodaci za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora na temelju upućivanja radnika u državu članicu koji u njoj nemaju uobičajeno mjesto rada, ili u okviru stavljanja na raspolaganje radnika u toj državi članici, ili protiv poslodavca čije se sjedište nalazi izvan državnog područja navedene države članice zbog zapošljavanja radnika koji imaju svoje uobičajeno mjesto rada u istoj državi članici, ulazi u područje primjene te uredbe, pod uvjetom da se načinima podnošenja takve tužbe ne derogiraju opća pravna pravila i, osobito, ne isključuje mogućnost da sud pred kojim je postupak pokrenut ispita osnovanost podataka na kojima se temelji utvrđenje navedenog potraživanja, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.