—

za Sunico ApS, M & B Holding ApS i Sunil Kumar Harwani, O. Spiermann, advokat,

—

za vladu Ujedinjenog Kraljevstva, L. Christie i S. Ossowski kao i S. Lee, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Henshaw, barrister,

—

za švicarsku vladu, D. Klingele, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i C. Barslev, u svojstvu agenata,

1

Prijedlog za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Ovaj prijedlog podnesen je u okviru spora između The Commissioners for Her Majesty’s Revenue & Customs (financijska i carinska uprava Ujedinjenog Kraljevstva, u daljnjem tekstu: Commissioners) i društva Sunico ApS, društva M & B Holding ApS i S. K. Harwanija (zajedno, u daljnjem tekstu: Sunico), glede postupka za utvrđenje valjanosti odluke o pljenidbi imovine Sunica koja se nalazi na teritoriju Danske, provedenog na zahtjev Commissioners.

3

U uvodnim izjavama 6. i 7. Uredbe br. 44/2001 navedeno je:

„Kako bi se postigao cilj slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potrebno je i prikladno da pravila kojima je uređena nadležnost i priznavanje sudskih odluka te njihovo izvršenje budu uređena pravno obvezujućim i izravno primjenjivim pravnim instrumentom Zajednice.

Područje primjene ove Uredbe mora pokrivati sve najvažnije građanske i trgovačke stvari, osim nekih točno utvrđenih predmeta.”

4

Članak 1. stavak 1. navedene uredbe definira njeno područje primjene ratione materiae na sljedeći način:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari.”

5

Cilj je Sporazuma između Europske zajednice i Kraljevine Danske o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanog u Bruxellesu 19. listopada 2005. (SL L 299, str. 62.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19.,svezak 10., str. 39., u daljnjem tekstu: Sporazum EZ‑Danska) i odobrenog u ime Unije Odlukom Vijeća 2006/325/EZ od 27. travnja 2006. (SL L 120, str. 22.) primijeniti odredbe Uredbe br. 44/2001 i njene provedbene mjere na odnose između Europske unije i Kraljevine Danske. Stupio je na snagu 1. srpnja 2007. u skladu s člankom 12. stavkom 2. Sporazuma EZ‑Danska (SL 2007., L 94, str. 70.).

6

U preambuli tog sporazuma navedeno je:

„[...]

Smatrajući da bi Sud [Europske unije] trebao biti nadležan pod istim uvjetima za odlučivanje o prethodnim pitanjima o valjanosti i tumačenja ovog Sporazuma koja postavlja neki od danskih sudova te da bi zbog toga danski sudovi trebali zatražiti odlučivanje o prethodnim pitanjima pod istim uvjetima kao i sudovi ostalih država članica u vezi s tumačenjem [Uredbe br. 44/2001] i njezinih provedbenih mjera,

[...]”

7

Člankom 2. stavkom 1. navedenog sporazuma, naslovljenog „Nadležnost, priznavanje i izvršenje odluka u građanskim i trgovačkim stvarima”, propisano je:

„Odredbe [Uredbe br. 44/2001], koja je u Prilogu ovom Sporazumu i čini njegov sastavni dio, zajedno s provedbenim mjerama usvojenim prema članku 74. stavku 2. Uredbe te, s obzirom na provedbene mjere koje se usvajaju nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma, a koje je provela [Kraljevina Danska] kao što se navodi u članku 4. ovog Sporazuma, te mjere usvojene sukladno članku 74. stavku 1. Uredbe, prema međunarodnom pravu primjenjuju se na odnose između [Unije] i [Kraljevine Danske].”

8

Pod naslovom „Nadležnost Suda [Europske unije] u vezi s tumačenjem ovog sporazuma” članak 6. stavak 1. i 6. sporazuma propisuje:

„1.   Kada se u nekom predmetu koji se vodi pred danskim sudom [...] pojavi pitanje valjanosti ili tumačenja ovog Sporazuma, taj sud [...] traži od Suda Europskih zajednica da donese odluku vezano uz taj slučaju i to u onim situacijama gdje bi [...] to isto i u istim okolnostima [...] [sud] neke druge države članice Europske unije [bio dužan učiniti] u odnosu na [Uredbu br. 44/2001] i njezine provedbene mjere navedene u članku 2. stavku 1. ovog Sporazuma.

[...]

6.   Ako su odredbe Ugovora o [EZ‑u] u pogledu odluka Suda Europskih zajednica izmijenjene tako da to izaziva posljedice u donošenju odluka u odnosu na [Uredbu br. 44/2001], [Kraljevina Danska] može obavijestiti Komisiju o svojoj odluci da neće primjenjivati izmjene u odnosu na ovaj Sporazum. Obavijest se izdaje u vrijeme stupanja na snagu izmjena, ili u roku od 60 dana nakon tog trenutka.

U tom se slučaju ovaj Sporazum smatra raskinutim. Raskid Sporazuma stupa na snagu tri mjeseca po obavijesti”

9

Člankom 634. stavkom 1. Zakonika o parničnom postupku (retsplejeloven) propisano je:

„U roku od tjedan dana od pljenidbe, vjerovnik može pokrenuti postupak glede tražbine radi koje je došlo do pljenidbe, osim ako se dužnik odrekne podnošenja prigovora tijekom ili nakon postupka pljenidbe. U ovom postupku vjerovnik mora podnijeti poseban prijedlog za utvrđivanje valjanosti odluke o pljenidbi.”

10

Člankom 634. stavkom 5. istog zakonika propisano je:

„Ako je postupak koji se odnosi na predmetno potraživanje u tijeku pred stranim sudom čija bi odluka mogla imati obvezujući učinak u Danskoj, potrebno je prekinuti odlučivanje u bilo kojem postupku koji je pokrenut u skladu sa stavkom 1. do donošenja konačne odluke u stranom postupku. Sud, međutim, može odmah odlučiti o valjanosti pljenidbe.”

11

Nakon navodne utaje poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) tipa „vrtuljak”, koja je omogućila utaju tog izlaznog poreza na štetu državne riznice Ujedinjenog Kraljevstva, Commissioners su započeli sudski postupak u Ujedinjenom Kraljevstvu i Danskoj.

12

Prvo, što se tiče postupka provedenog u Ujedinjenom Kraljevstvu, Commissioners su 17. svibnja 2010. podnijeli je tužbu pred High Court of Justice (Engleska i Wales), Chancery Division (Ujedinjeno Kraljevstvo) protiv više pravnih i fizičkih osoba koje su rezidenti Danske, među kojima je Sunico.

13

Pitanje koje je bilo predmet rasprave pred tim sudom je jesu li Commissioners mogli od nerezidenata, kao što je Sunico, u okviru tužbe radi naknade štete („claim for damages”) tražiti naknadu štete u visini iznosa PDV‑a koji obveznik PDV‑a u Ujedinjenom Kraljevstvu nije plaćao na temelju činjenice da su ti nerezidenti sudjelovali u „protupravnom udruživanju s ciljem prijevare” („tortious conspiracy to defraud”), u smislu engleskog prava. Naime, Commissioners su tvrdili da su navedeni nerezidenti, na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, krivi za utaju PDV‑a tipa „vrtuljak”. Commissioners su također tvrdili da su isti nerezidenti, koji nisu obveznici PDV‑a u Ujedinjenom Kraljevstvu, bili stvarni korisnici iznosa dobivenih tim mehanizmom utaje poreza.

14

Obveznik PDV‑a u Ujedinjenom Kraljevstvu, uključen u taj vrtuljak PDV‑a, nije stranka ni u sporu pred High Court of Justice niti u glavnom postupku.

15

Budući da isti nerezidenti nisu odgovorni na temelju zakonodavstva iz područja PDV‑a u Ujedinjenom Kraljevstvu, Commissioners su svoju tužbu pred High Court of Justice temeljili na odredbama zakonodavstva te države članice o deliktnoj ili kvazideliktnoj („tort”) odgovornosti, koje se primjenjuje na udruživanja protupravnim sredstvima („unlawful means conspiracy”).

16

U vrijeme donošenja odluke o postavljanju prethodnog pitanja postupak pred High Court of Justice još je uvijek bio u tijeku.

17

Prije podnošenja te tužbe danske porezne vlasti su, na temelju Uredbe br. 1798/2003 od 7. listopada 2003. o administrativnoj suradnji na području poreza na dodanu vrijednost i stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ‑a) br. 218/92 (SL L 264 2003, str. 1.), dostavile Commissioners na njihov zahtjev informacije o nerezidentima koji su bili pozvani pred High Court of Justice.

18

S druge strane, Commissioners su također pokrenuli postupke u Danskoj.

19

Fogedret i København (Ovršni sud u Kopenhagenu, Danska) je 18. svibnja 2010. na temelju zahtjeva Commissioners odobrio pljenidbu imovine Sunica koja se nalazi na danskom teritoriju kako bi se osiguralo plaćanje na temelju zahtjeva za naknadu štete Commissioners.

20

Sunico je podnio prigovor protiv te odluke o pljenidbi imovine, koji je Østre Landsret (Danska) 2. srpnja 2010. odbio.

21

Commissioners su, u skladu s člankom 634. Stavkom 1. Zakonika o parničnom postupku, odvojenim zahtjevom podnesenim 25. svibnja 2010. Kobenhavns Byret (Općinskom sudu u Kopenhagenu, Danska), zatražili da taj sud utvrdi valjanost pljenidbe imovine koje je odobrio Fogedret i. København i da naloži isplatu iznosa od 40.391.100,01 GBP, što odgovara iznosu utajenog PDV‑a.

22

Sunico je predložio da se zahtjev Commissioners za isplatu odbaci kao nedopušten, ili barem odbije kao neosnovan, i da se, što se tiče dijela zahtjeva u vezi s pljenidbom imovine, te zaštitne mjere ukinu.

23

Rješenjem od 8. rujna 2010. Kobenhavns Byret uputio je predmet sudu koji je postavio prethodno pitanje.

24

Ovaj posljednji odlučio je odvojeno odlučiti o pitanju treba li , sukladno članku 634. stavku 5. Zakonika o parničnom postupku, prekinuti postupke koji su pred njim u tijeku, do okončanja postupka koji je u tijeku pred High Court of Justice.

25

Sud koji je postavio prethodno pitanje se prije svega pita potpada li tužba, poput ove podnesene 17. svibnja 2010. pred sudovima Ujedinjenog Kraljevstva, u područje primjene Uredbe broj 44/2001, tako da bi, na temelju te Uredbe i Sporazuma EZ‑Danska, presuda tih sudova mogla biti priznata i izvršena u Danskoj.

26

U tim okolnostima Østre Landsret odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se područje njegove primjene proteže na tužbu tijela vlasti države članice protiv fizičkih i pravnih osoba koje su rezidenti druge države članice radi naknade štete koja se temelji na tvrdnjama – u smislu prava prve države članice – o postojanju protupravnog udruživanja s ciljem prijevare u svezi sa sudjelovanjem u utaji PDV‑a koji treba platiti u prvoj državi članici?”

27

Na početku treba napomenuti da je sud nadležan odlučivati o ovom zahtjevu za prethodnu odluku.

28

Doista, kao što je Komisija potvrdila na raspravi pred Sudom, Kraljevina Danska nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, kojim je ukinut članak 68. UEZ‑a, nije koristila mogućnost predviđenu člankom 6. stavkom 6. Sporazuma EZ‑Danska da u roku od šezdeset dana od dana stupanja na snagu istog obavijesti Komisiju o svojoj odluci da ne primjenjuje tu izmjenu Ugovora o EZ‑u. Slijedom toga, nakon ukidanja članka 68. UEZ‑a, produljenje prava na postavljanje prethodnih pitanja koja se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima sudovima protiv čijih odluka nema pravnog sredstva odnosi se također i na sud koji je postavio prethodno pitanje.

29

Taj sud želi svojim pitanjem saznati, u biti, treba li pojam „građanske i trgovačke stvari”, u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, tumačiti na način da on obuhvaća tužbu kojom tijelo javne vlasti države članice od fizičkih i pravnih osoba koje su rezidenti druge države članice traži naknadu štete uzrokovane protupravnim sporazumom čiji je cilj bio izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost koji treba platiti u prvoj državi članici.

30

Sunico, koji predlaže nastavak postupaka koji teku pred sudom koji je postavio prethodno pitanje, tvrdi da presuda koju su donijeli sudovi Ujedinjenog Kraljevstva u povodu tužbe za naknadu štete podnesene protiv njega ne može proizvoditi obvezujuće učinke u Danskoj. Sukladno Uredbi br. 44/2001 takva presuda ne bi bila izvršiva u Danskoj jer se zahtjev Commisioners za naknadu štete temelji na činjenici da treća osoba, koja je obveznik PDV‑a u Ujedinjenom Kraljevstvu, taj porez nije platila, tako da se na taj zahtjev odnose engleski pravni propisi iz područja PDV‑a. Sunico stoga smatra da takva tužba ne potpada u područje primjene te uredbe jer su tužbe u poreznim stvarima izričito isključene iz njezine primjene.

31

Commissioners, koji su predložili prekid postupka koji je u tijeku pred sudom koji je postavio prethodno pitanje, tvrde da je presuda sudova Ujedinjenog Kraljevstva u povodu tužbe za naknadu štete protiv Sunica trebala biti izvršiva u Danskoj, sukladno Uredbi br. 44/2001 i Sporazumu EZ‑Danska.

32

Treba najprije upozoriti da se, s obzirom na to da Uredba br. 44/2001 u odnosima među državama članicama zamjenjuje sada Konvenciju od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972, L 299, str. 32., u daljnjem tekstu: Briselska konvencija), tumačenje Suda u odnosu na navedenu konvenciju odnosi i na navedenu uredbu, jer se njezine odredbe i odredbe Briselske konvencije mogu smatrati jednakovrijednima (vidi, osobito, presudu od 11. travnja 2013., Sapir i dr., C‑645/11, točka 31.). Osim toga, iz uvodne izjave 19. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da treba osigurati kontinuitet u tumačenju između Briselske konvencije i ove uredbe.

33

U svezi s tim, potrebno je utvrditi da je područje primjene Uredbe br. 44/2001, jednako kao i područje primjene Briselske konvencije, ograničeno na pojam „građanskih i trgovačkih stvari”. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je to područje primjene definirano prvenstveno pomoću elemenata koji karakteriziraju prirodu pravnog odnosa između stranaka u sporu ili predmet spora (vidjeti, među ostalim, presudu od 18. listopada 2011., Realchemie Nederland, C‑406/09, Zb., str. I‑9773., još neobjavljena u Zb., točka 39., i gore navedena presuda Sapir i dr., točka 32.).

34

Sud je tako smatrao da je, iako određeni sporovi između tijela javne vlasti i privatne osobe mogu potpasti u područje primjene Uredbe br. 44/2001, drugačije kada tijelo javne vlasti postupa u okviru obavljanja javnih ovlasti (vidjeti osobito gore navedenu presudu Sapir i dr., točka 33. i navedena sudska praksa).

35

Da bi se utvrdilo je li to slučaj u sporu kao što je onaj u glavnom postupku potrebno je ispitati osnovu tužbe i detaljna pravila primjenjiva na tužbu koju su Commissioners podnijeli u Ujedinjenom Kraljevstvu pred High Court of Justice (vidjeti, analogijom, presudu od 14. studenog 2002., Baten, C‑271/00, Zb., str. I‑10489., točka 31., i presudu od 15. svibnja 2003., Préservatrice foncière TIARD, C‑266/01, Zb., str. I‑4867., točka 23.).

36

U svezi s tim valja napomenuti da je činjenična osnova zahtjeva pred tim sudom navodno prijevarno postupanje Sunica i drugih nerezidenata tuženih pred tim sudom, koji su navodno sudjelovali, na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, u lancu prodaje robe namijenjenom organiziranju mehanizma za utaju PDV‑a tipa „vrtuljak”, koji je omogućio utaju izlaznog poreza koji je dužan plaćati porezni obveznik te države članice, te koji su stoga bili pravi korisnici iznosa dobivenih tom utajom poreza.

37

Što se tiče pravne osnove zahtjeva Commissioners, njihova tužba protiv Sunica ne temelji se na zakonodavstvu Ujedinjenog Kraljevstva iz područja PDV‑a, nego na navodnom sudjelovanju Sunica u protupravnom dogovoru s ciljem prijevare, koji ulazi u okvir prava te države članice o građanskoj deliktnoj ili kvazideliktnoj odgovornosti.

38

Također, iz odluke o postavljanju prethodnog pitanja proizlazi da Sunico i drugi nerezidenti tuženi pred High Court of Justice nisu obveznici PDV‑a u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da na temelju zakonodavstva te države članice nisu obvezni plaćati taj porez.

39

Kao što su Komisija i vlada Ujedinjenog Kraljevstva primijetili, Commissioners u okviru ovog pravnog odnosa ne izvršavaju nikakve posebne ovlasti u usporedbi s propisima koji se primjenjuju na odnose između osoba privatnog prava. Posebice, kako je istaknula nezavisna odvjetnica u točki 44. prijedloga odluke, Commissioners nemaju mogućnost, kao što je to općenito slučaj u sklopu izvršavanja svojih javnih ovlasti, sami izdati ovršnu ispravu koja bi im omogućila da ostvare svoja potraživanja, nego se moraju u tu svrhu, u okolnostima kao što su u ovom slučaju, koristiti redovnim pravnim sredstvima.

40

Iz toga proizlazi da postojeći pravni odnos između Commissioners i Sunica nije pravni odnos utemeljen na javnom pravu, u ovom slučaju poreznom pravu, koji uključuje izvršavanje javnih ovlasti.

41

Iz odluke o postavljanju prethodnog pitanja također proizlazi da iznos naknade štete koji traže Commissioners odgovara iznosu izlaznog PDV‑a koji duguje porezni obveznik u Ujedinjenom Kraljevstvu. Međutim, činjenica da se opseg deliktne odgovornosti Sunica prema Commissioners i iznosa poreznog potraživanja istih prema poreznom obvezniku podudaraju ne može se smatrati dokazom da tužba Commissioners pred High Court of Justice potpada u izvršavanje javnih ovlasti Commissioners u odnosu na Sunico, jer je nesporno da pravni odnos između Commissioners i Sunica nije reguliran zakonodavstvom Ujedinjenog Kraljevstva iz područja PDV‑a, već zakonodavstvom te države članice iz područja deliktne ili kvazideliktne odgovornosti.

42

Konačno, glede pitanja je li zahtjev za dostavu informacija koji su Commissioners uputili danskim vlastima na temelju Uredbe br. 1798/2003 prije pokretanja postupka pred High Court of Justice utjecao na prirodu pravnog odnosa Commissioners i Sunica, valja napomenuti da iz dokumenata u spisu Suda ne proizlazi da su Commissioners u postupku koji je u tijeku pred High Court of Justice koristili dokaze dobivene izvršavanjem javnih ovlasti.

43

Kao što je nezavisna odvjetnica naglasila u točki 45. prijedloga odluke, sud koji je postavio prethodno pitanje mora provjeriti je li to bio slučaj i, ako jest, jesu li Commissioners u sporu protiv Sunica i drugih nerezidenata tuženih pred High Court of Justice nastupali kao osoba privatnog prava.

44

S obzirom na naprijed navedeno, na prethodno pitanje treba odgovoriti da pojam „građanskih i trgovačkih stvari”, u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, valja tumačiti na način da on obuhvaća tužbu kojom tijelo javne vlasti države članice od fizičkih i pravnih osoba koje su rezidenti druge države članice traži naknadu štete uzrokovane protupravnim udruživanjem čiji je cilj bio izbjegavanje plaćanja PDV‑a koji treba platiti u prvoj državi članici.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj incidentalnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je postavio pitanje, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, različiti od troškova spomenutih stranaka, ne mogu biti predmet naknade.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Pojam „građanskih i trgovačkih stvari”, u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, valja tumačiti na način da on obuhvaća tužbu kojom tijelo javne vlasti države članice od fizičkih i pravnih osoba koje su rezidenti druge države članice traži naknadu štete uzrokovane protupravnim udruživanjem čiji je cilj bio izbjegavanje plaćanja PDV‑a koji treba platiti u prvoj državi članici.