2.3.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 66/29

1.

Članak 36. stavak 1. Direktive 2002/83/EZ ne odnosi se na pravne transakcije poput onih u kojima se postojeća polica životnog osiguranja vezana za udjele investicijskih fondova kupoprodajnim ugovorom prenosi s jedne na drugu osobu ako osigurani rizik, odnosno osigurana osoba, u polici osiguranja ostaje nepromijenjen. Prijenos police životnog osiguranja vezane za udjele investicijskih fondova pravnom transakcijom ne predstavlja promjenu uvjeta osiguranja osim ako su promijenjeni i uvjeti pod kojima je polica osiguranja sklopljena te je time narušena ravnoteža prava i obveza stranaka ugovora o osiguranju. Dužnost je suda koji je uputio zahtjev da procijeni činjenično stanje predmeta i utvrdi jesu li navedeni prijenosi doveli do promjene uvjeta police životnog osiguranja vezane za udjele investicijskih fondova koju je stekao podnositelj zahtjeva.

2.

Ako je došlo do „promjene uvjeta osiguranja” u smislu Direktive sud koji je uputio zahtjev mora razmotriti jesu li informacije navedene u podtočki 2. točke (b) stavka (B) Priloga III. nositelju prenesene police proslijeđene na jasan, točan i potpun način, u pisanom obliku, na službenom jeziku države obveze koja je država EGP-a.

3.

Za obvezu društva za osiguranje na pružanje informacija nije važno je li bivši nositelj police bio poduzetnik, a novi nositelj police potrošač, osim ako je ta razlika dovela do promjene uvjeta pod kojima je sklopljen ugovor o osiguranju.

4.

Informacije navedene u Prilogu III. točki A Direktive odnose se samo na „informacije o društvu za osiguranje” i „informacije o obvezi”. Stoga za obvezu društva za osiguranje na pružanje informacija u skladu s Direktivom nije važno je li izvorni nositelj police otkrio informacije o sebi na temelju kojih bi se mogao procijeniti njegov vlastiti profil rizičnosti ili investicijski profil.

5.

Direktive se u nacionalni pravni poredak država EGP-a moraju prenijeti s neupitnim obvezujućim učinkom te sa specifičnošću, preciznošću i jasnoćom nužnima za ispunjenje zahtjeva pravne sigurnosti. Nadalje, nacionalni sudovi moraju tumačiti nacionalno pravo u skladu s pravom EGP-a. Prema članku 34. Sporazuma o nadzoru i sudu, Sud je nadležan za davanje savjetodavnih mišljenja o tumačenju Sporazuma o EGP-u na zahtjev nacionalnih sudova. Nakon što Sud donese presudu, obvezu tumačenja nacionalnog prava u svjetlu čimbenika koje je razjasnio Sud ima sud koji je uputio zahtjev. U slučajevima kad usklađeno tumačenje nacionalnog prava nije dovoljno za postizanje rezultata koji zahtijeva odgovarajući propis Sporazuma o EGP-u, o tom se pitanju pred Sudom može pokrenuti postupak u skladu s člankom 31. Sporazuma o nadzoru i sudu.