—

za Cartier parfums – lunettes SAS, A.‑F. Roger i A. Sevaux, odvjetnici,

—

za francusku vladu, D. Colas i B. Beaupère‑Manokha, u svojstvu agenata,

—

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

—

za švicarsku vladu, M. Jametti, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, S. Lejeune i A.‑M. Rouchaud‑Joët, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 27. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001, L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Cartier parfums – lunettes SAS (u daljnjem tekstu: Cartier ) i Axa Corporate Solutions assurances SA (u daljnjem tekstu: Axa assurances) protiv Ziegler France SA (u daljnjem tekstu: Ziegler France), Montgomery Transports SARL (u daljnjem tekstu: Montgomery Transports), Inko Trade s.r.o. (u daljnjem tekstu: Inko Trade), Jaroslav Matěja i Groupama Transport, u vezi s naknadom štete koju su pretrpjeli Cartier i Axa assurances zbog krađe robe tijekom međunarodnog cestovnog prijevoza.

3

Uvodna izjava 2. Uredbe br. 44/2001 određuje da „određene razlike između nacionalnih propisa kojima su uređeni nadležnost i priznavanje sudskih odluka sprečavaju ispravno djelovanje unutarnjeg tržišta. Nužno je da države članice koje ova Uredba obvezuje usvoje propise za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka“.

4

Uvodna izjava 15. te uredbe glasi:

„U interesu skladnog zadovoljavanja pravde potrebno je smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da u dvjema državama članicama ne budu donesene dvije nepomirljive presude. Mora postojati jasan i učinkovit mehanizam za rješavanje slučajeva litispendencije i povezanih postupaka te za sprečavanje problema koji proizlaze iz razlika među državama članicama s obzirom na utvrđivanje trenutka od kojega se predmet smatra neriješenim. U svrhe ove Uredbe, taj bi se trenutak trebao autonomno utvrđivati.“

5

Članak 24. iste uredbe, sadržan u odjeljku 7. pod nazivom „Ugovorena nadležnost“, u sklopu njezina poglavlja II., navodi:

„Osim nadležnosti koja proizlazi iz odredaba ove Uredbe, nadležan je i sud države članice pred kojim se tuženik pojavi. Ovo pravilo ne vrijedi ako se tuženik pred sudom pojavio kako bi osporio njegovu nadležnost ili ako neki drugi sud ima isključivu nadležnost u skladu s odredbama članka 22.“

6

Članak 25. iste uredbe, koji se nalazi u odjeljku 8. pod nazivom „Provjera nadležnosti i dopustivosti“, u sklopu njezina poglavlju II., sadrži:

„Ako je pred sudom države članice uložena tužba koja se uglavnom tiče predmeta nad kojim sudovi druge države članice imaju isključivu nadležnost u skladu s odredbama članka 22., taj se sud po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.“

7

Članak 27. Uredbe br. 44/2001, koji je dio odjeljka 9. pod nazivom „Litispendencija – povezani postupci“, u sklopu njezina poglavlja II., propisuje:

„1.   Ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju sa postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.2. Kad se utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak, svi sudovi osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.“

2.   Nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.“

8

Uredba br. 44/2001 u odnosima između država članica zamijenila je Konvenciju o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972, L 299, str. 32.), koja je izmijenjena narednim konvencijama koje se odnose na pristup novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Bruxellesa). Prema odredbama članka 18. navedene konvencije, koji se nalazi u njezinom odjeljku 6. pod nazivom „Ugovorena nadležnost“:

„Osim nadležnosti koja proizlazi iz odredaba ove Konvencije, nadležan je i sud države članice pred kojim se tuženik pojavi. Ovo pravilo ne vrijedi ako se tuženik pred sudom pojavio kako bi osporio njegovu nadležnost ili ako neki drugi sud ima isključivu nadležnost u skladu s odredbama članka 16.“

9

Članak 21. Konvencije iz Bruxellesa u svojoj prvoj verziji, koji se nalazi u odjeljku 8. te konvencije nazvanom „Litispendencija i povezani postupci“, navodi:

„Kad se pred sudovima različitih država članica vode postupci s istim zahtjevom i između istih stranaka, svi sudovi, osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak, zastaju s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak.

Sud koji je obavezan proglasiti se nenadležnim može zastati sa svojim postupkom ako je nadležnost drugog suda osporena.“

10

Cartier je povjerio Ziegleru France cestovni prijevoz kozmetičkih proizvoda između Genasa (Francuska) i Wickforda (Ujedinjena Kraljevina). Ziegler France povjerio je podugovorom prijevoz te robe društvu Montgomery Transports, koje je također podugovorom povjerilo tu uslugu Inko Tradeu, koji je potom zamijenio Jaroslav Matěja.

11

Jaroslav Matěja preuzeo je robu u skladištima društva Saflog u Genasu 25. rujna 2007. U noći s 26. na 27. rujna 2007. u 00.30 sati, sukladno važećim pravilima o trajanju vožnje, vozač se zaustavio na jednom parkiralištu u Ujedinjenoj Kraljevini radi odmora. Sljedeće jutro ustanovio je da je dio robe ukraden. Axa assurances, Cartierovo osiguravajuće društvo, procijenilo je štetu na 145176,08 eura. Axa assurances obeštetilo je Cartier u visini od 144176,08 eura.

12

Cartier i Axa assurances podnijeli su 24. rujna 2008. tužbu trgovačkom sudu u Roubaix‑Tourcoingu (Francuska) protiv društava Ziegler France, Montgomery Transports, Inko Trade i Jaroslav Matěja tražeći isplatu iznosa od 145176,08 eura na osnovi solidarne odgovornosti.

13

Kasnije su pred istim sudom prijevoznici podnijeli niz tužbi na osnovi jamstava u koje su intervenirali njihovi osiguravatelji.

14

Trgovački sud u Roubaix‑Tourcoingu naložio je spajanje svih navedenih postupaka.

15

Tijekom rasprave 28. listopada 2010. Ziegler France podnio je prigovor litispendencije na temelju članka 27. Uredbe br. 44/2007 iz razloga što je prethodno u Ujedinjenoj Kraljevini podneskom od 16. rujna 2008. započeo postupak na High Court of Justice (Engleska i Wales), Queen Bench Division (Trgovački sud u Londonu). Kao što proizlazi iz spisa dostavljenog Sudu, Ziegler France pred sudom u Ujedinjenoj Kraljevini podnio je claim form protiv Cartiera te društava Saflog i Wright Kerr Tyson Ltd., koje je osnovano u skladu s pravom Engleske i Walesa, kako bi se odredila nastala odgovornost i izračunala eventualna šteta koju je Cartier pretrpio zbog navedene krađe.

16

Cartier i Axa assurances na to su podnijeli prigovor nedopuštenosti iz razloga što claim form nije podnesen in limine litis. Naime, Ziegler France prethodno je na raspravi pred trgovačkim sudom u Roubaix‑Tourcoingu podnio pisane podneske u vezi s meritumom ovog predmeta, iako prema odredbi članka 74. francuskog zakona o parničnom postupku procesni prigovori moraju biti podneseni prije iznošenja obrane o meritumu jer se u protivnom smatraju nedopuštenima.

17

Cartier i Axa assurances jednako tako ističu kako, uz što je nedopustiv, prigovor litispendencije nije osnovan zbog toga što nadležnost prvog suda kojem je podnesen zahtjev, High Court of Justice, nije utvrđena prema odredbama članka 27. Uredbe br. 44/2001 te kako se dva postupka ne odnose ni na isti predmet ni na iste stranke.

18

Presudom od 6. siječnja 2011. trgovački sud u Roubaix‑Tourcoingu proglasio je prigovor litispendencije koji je podnio Ziegler France osnovanim, osobito iz razloga što članak 871. francuskog zakona o parničnom postupku dopušta usmeno iznošenje procesnih prigovora.

19

U tom pogledu trgovački sud ustanovio je kako je postupak počeo prvo pred High Court of Justice te kako njegova nadležnost nije osporavana. U skladu s tim, u vezi sa sporom između Cartiera i Axa assurances protiv Zieglera France navedeni trgovački sud proglasio se nenadležnim prema članku 27. stavku 2. Uredbe br. 44/2001 u korist suda iz Ujedinjene Kraljevine. U onome što se odnosi na druge stranke trgovački sud iz Roubaix‑Tourcoinga odlučio je zastati s postupkom do donošenja odluke High Court of Justice.

20

Žalbeni sud u Douaiju (Francuska) svojom presudom od 14. travnja 2011. potvrdio je presudu trgovačkog suda u Roubaix‑Tourcoingu, osobito smatrajući da u sporu između Cartiera i Axa assurances protiv Zieglera France nisu bili ispunjeni uvjeti za litispendenciju te da se navedeni sud zakonito proglasio nenadležnim u korist High Court of Justice. Naime, žalbeni sud u Douaiju presudio je kako nema nikakve sumnje da se prvi postupovni akt podnesen pred sudom u Ujedinjenoj Kraljevini, a koji je prethodio podnošenju tužbe u Francuskoj, odnosi na isti prijevoz, otpremljen iz skladišta društva Saflog za račun Caritiera, te da, iako su samo neke od stranaka identične u obama postupcima, nije dvojbeno kako bi pitanje odgovornosti Zieglera France, koje razmatra High Court of Justice, imalo posljedice na društva Montgomery Transports, Inko Trade, Jaroslav Matěja i Groupama Transport.

21

Cartier i Axa assurances protiv ove presude uložili su žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev. Te dvije stranke osobito ističu da je žalbeni sud iz Douaija pogrešno protumačio smisao i opseg članka 27. Uredbe br. 44/2001 presuđujući kako je nadležnost High Court of Justice „utvrđena“ prema navedenom članku, s obzirom na to da ta nadležnost nije osporavana. Naime, prema tim društvima, nadležnost suda pred kojim je najprije pokrenut postupak može biti utvrđena samo presudom istog suda kojom se izričito odbija nenadležnost ili iscrpljivanjem pravnih lijekova protiv njegove odluke o nadležnosti.

22

Kao što je vidljivo iz nacionalnog spisa, sud koji je uputio zahtjev navodi kako nije sporno da je sud iz Ujedinjene Kraljevine prvi započeo postupak te da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti koji se odnose na identične stranke i predmet postupka. Međutim, s obzirom na različita doktrinalna mišljenja u Francuskoj, sud koji je uputio zahtjev nije siguran što je opseg izraza „sud pred kojim je prvo započet postupak“ prema članku 27. stavku 2. Uredbe br. 44/2001.

23

U tim je uvjetima Cour de cassation odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 27. [stavak 2.] Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je nadležnost suda koji je započeo postupak utvrđena ako nijedna od stranaka nije osporavala njegovu nadležnost ili ako je sud prihvatio svoju nadležnost odlukom koja je neopoziva iz bilo kojeg razloga, a osobito zbog iscrpljivanja pravnih lijekova?“

24

Najprije je potrebno podsjetiti da, iako je pitanje postojanja slučaja litispendencije raspravljano u postupcima o glavnoj stvari u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 pred prvostupanjskim i žalbenim sudom, sud koji je uputio zahtjev pita samo o opsegu članka 27. stavka 2. te uredbe.

25

U tom pogledu potrebno je navesti da prema ustaljenoj sudskoj praksi samo nacionalni sud koji odlučuje u postupku o glavnoj stvari i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku s obzirom na okolnosti slučaja procjenjuje kako postojanje potrebe za prethodnom odlukom kako bi mogao donijeti presudu tako i važnost pitanja koje je postavio Sudu (presuda od 17. listopada 2013., Unamar C‑184/12, t. 28. i navedena sudska praksa).

26

Osim toga, potrebno je podsjetiti da ni iz jednog elementa spisa podnesenog Sudu ne proizlazi da se postupak u glavnom pitanju odnosi na isključivu nadležnost iz članka 22. Uredbe br. 44/2001. Sud, dakle, ne mora odlučivati u situaciji kada sud koji nije prvi započeo postupak ima isključivu nadležnost (u tom smislu vidjeti presudu od 27. lipnja 1991., Overseas Union Insurance i dr., C-351/89, Zb., str. I-3317., t. 20.).

27

Stoga je potrebno ustanoviti kako sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 27. stavak 2. Uredbe br. 44/200 tumačiti na način da je za utvrđenje nadležnosti suda koji je prvi započeo postupak u smislu te uredbe dovoljno to što nijedna stranka nije osporavala njegovu nadležnost ili je nužno da je taj sud prešutno ili izričito priznao svoju nadležnost pravomoćnom odlukom.

28

U tom pogledu iz elemenata koji su predstavljeni Sudu proizlazi da u predmetu u glavnoj stvari sud koji je prvi započeo postupak nije otklonio svoju nadležnost te da se Cartier pred njim pojavio kako bi osporio navode Zieglera France u vezi s meritumom, ne dovodeći u pitanje nadležnost tog suda.

29

Kako bi se dao odgovor na to pitanje, najprije je potrebno podsjetiti da prema članku 27. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 u slučaju litispendencije pred sudovima različitih država članica sud koji nije prvi započeo postupak zastaje s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.

30

Uz to, stavak 2. istog članka propisuje da, nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u njegovu korist.

31

Stoga je potrebno primijetiti, kao što su to opravdano naveli francuska vlada i Europska komisija, da Uredba br. 44/2001 ne navodi u kojim uvjetima nadležnost suda koji je prvi započeo postupak treba biti smatrana utvrđenom u smislu njezinog članka 27.

32

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi kako odredbe navedene uredbe moraju biti tumačene na autonoman način pozivajući se na sustav te uredbe i njezine ciljeve (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Gothaer Allgemeine Versicherung i dr., C‑456/11, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

33

Dakle, kako bi se odgovorilo na postavljeno pitanje, potrebno je uzeti u obzir opću strukturu i krajnji cilj Uredbe br. 44/2001.

34

Na prvome mjestu, u vezi s općom strukturom Uredbe br. 44/2001, potrebno je podsjetiti kako njezin članak 24. prva rečenica propisuje pravilo o nadležnosti temeljeno na pojavljivanju tuženika u svim sporovima u kojima nadležnost suda pred kojim je započet postupak ne proizlazi iz drugih odredaba te uredbe. Ta odredba primjenjuje se i u onim slučajevima u kojima je nadležnost suda određena zbog nepoštovanja odredbi navedene uredbe te podrazumijeva kako pojavljivanje tuženika može biti smatrano kao prešutno prihvaćanje nadležnosti suda pred kojim je započet postupak, odnosno kao ugovorena nadležnost tog suda (presuda od 20. svibnja 2010., ČPP Vienna Insurance Group, C-111/09, Zb., str. I-4545., t. 21.).

35

Članak 24. druga rečenica Uredbe br. 44/2001 propisuje iznimke od tog općeg pravila. Tako određuje kako nema prešutne ugovorene nadležnosti suda pred kojim je započet postupak ako se tuženik pozove na prigovor nenadležnosti, izražavajući tako svoj stav o neprihvaćanju nadležnosti tog suda, ili se radi o postupcima za koje članak 22. navedene uredbe propisuje isključivu nadležnost (gore navedena presuda ČPP Vienna Insurance Group, t. 22.).

36

Sud je već presudio kako iz svrhe članka 18. Konvencije iz Bruxellesa, koji je u svojoj biti identičan članku 24. Uredbe br. 44/2001, proizlazi da osporavanje nadležnosti, ako ne prethodi iznošenju obrane o meritumu, ne može nikako uslijediti nakon zauzimanja stajališta, što se prema nacionalnom postupovnom pravu smatra prvom obranom pred sudom pred kojim je započet postupak (presude od 24. lipnja 1981., Elephanten Schuh, 150/80, Zb., str. 1671., t. 16. i od 13. lipnja 2013., Goldbet Sportwetten, C‑144/12, t. 37.).

37

Osim toga, presuđeno je kako se članak 18. Konvencije iz Bruxellesa jednako primjenjuje u slučaju kada se tuženik očitovao o nadležnosti suda pred kojim je započet postupak ili o meritumu. Međutim, osporavanje nadležnosti može imati učinak koji mu daje članak 18. samo ako tužitelj i sud pred kojim je započet postupak iz prve obrane tuženika mogu zaključiti da njome nastoji osporavati nadležnost (u tom smislu vidi gore navedenu presudu Elefanten Schuh, t. 14. i 15.).

38

Iz toga slijedi da je sustav zasnovan Uredbom br. 44/2001, kao što proizlazi iz njezinih članaka 24. i 27., ustanovljen kako bi se izbjeglo produljenje zastoja postupka suda koji nije prvi započeo postupak, dok se nadležnost suda koji je prvi započeo postupak u stvarnosti više ne može osporavati, kao što je navedeno u točki 36. ove presude.

39

Međutim, takva opasnost ne postoji u slučaju kada se, kao i u glavnom predmetu, sud koji je prvi započeo postupak nije po službenoj dužnosti proglasio nenadležnim i kada nijedna stranka tu nadležnost nije osporila prije ili do trenutka zauzimanja stajališta, što se prema nacionalnom postupovnom pravu smatra prvom obranom.

40

Na drugome mjestu, u odnosu na krajnji cilj Uredbe br. 44/2001, valja podsjetiti da je jedan od ciljeva te uredbe, kao što proizlazi iz uvodne izjave 15., smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da ne budu donesene dvije nepomirljive presude ako je više sudova nadležno za postupanje u istom predmetu. U tu je svrhu zakonodavac Unije odlučio ustanoviti jasan i učinkovit mehanizam kako bi riješio slučaj litispendencije. Iz toga proizlazi da u vidu postizanja tih ciljeva članak 27. Uredbe br. 44/2001 treba široko tumačiti (gore navedena presuda Overseas Union Insurance i dr., t. 16.).

41

Međutim, važno je ustvrditi da tumačenje članka 27. stavka 2. navedene uredbe, prema kojem je za utvrđivanje nadležnosti suda koji je prvi započeo postupak u smislu te odredbe nužno da je taj sud prešutno ili izričito priznao svoju nadležnost pravomoćnom odlukom, čime je povećan rizik istodobnog vođenja postupka, lišava svake učinkovitosti pravila iz te uredbe koja su namijenjena rješavanju situacija litispendencije.

42

Među ostalim, kao što i proizlazi iz izvještaja M. Jenarda o Konvenciji iz Bruxellesa (SL 1979, C 59, str. 1.) i sudske prakse Suda vezane uz članak 21. te konvencije, koji odgovara članku 27. Uredbe br. 44/2001, cilj je pravila o litispendenciji i izbjegavanje negativnih sukoba nadležnosti. Naime, to je pravilo doneseno kako stranke ne bi bile obvezne ponovno započeti novi postupak ako bi se, primjerice, sud koji je prvi započeo postupak proglasio nenadležnim (vidjeti gore navedenu presudu Overseas Union Insurance i dr., t. 22.).

43

Međutim, ako se sud koji je prvi započeo postupak nije proglasio nenadležnim po službenoj dužnosti i ako pred njim nije podnesen prigovor nenadležnosti, činjenica da se sud koji nije prvi započeo postupak proglasio nenadležnim ne može rezultirati negativnim sukobom nadležnosti, s obzirom na to da se nadležnost suda koji je prvi započeo postupak više ne može dovesti u pitanje.

44

U skladu s tim valja ustanoviti da iz opće strukture i krajnjeg cilja Uredbe br. 44/2001 proizlazi da je za utvrđenje nadležnosti suda koji je prvi započeo postupak u smislu članka 27. stavka 2. te uredbe, ako sud koji nije prvi započeo postupak nije na temelju navedene uredbe isključivo nadležan, dovoljno da se sud koji je prvi započeo postupak nije po službenoj dužnosti proglasio nenadležnim i da nijedna od stranaka nije osporila tu nadležnost prije ili do trenutka zauzimanja stajališta, što se prema nacionalnom postupovnom pravu smatra prvom obranom.

45

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 27. stavak 2. Uredbe br. 44/2001, osim u slučaju kada je sud koji nije prvi započeo postupak isključivo nadležan na temelju te uredbe, treba tumačiti na način da se nadležnost suda koji je prvi započeo postupak smatra utvrđenom u smislu te odredbe ako se taj sud nije po službenoj dužnosti proglasio nenadležnim i ako nijedna od stranaka nije osporila tu nadležnost prije ili do trenutka zauzimanja stajališta, što se prema nacionalnom postupovnom pravu smatra prvom obranom o meritumu podnesenom pred tim sudom.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 27. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, osim u slučaju kada je sud koji nije prvi započeo postupak isključivo nadležan na temelju te uredbe, treba tumačiti na način da se nadležnost suda koji je prvi započeo postupak smatra utvrđenom u smislu te odredbe ako se taj sud nije po službenoj dužnosti proglasio nenadležnim i ako nijedna od stranaka nije osporila tu nadležnost prije ili do trenutka zauzimanja stajališta, što se prema nacionalnom postupovnom pravu smatra prvom obranom o meritumu podnesenom pred tim sudom.