I. Uvod

II. Pravni okvir

A. Pravo Unije

1. Uredba 2019/1150

2. Direktiva 2015/1535

3. Direktiva 2000/31

4. Direktiva 2006/123

B. Talijansko pravo

1. Zakon br. 249/1997 i izmjene koje su u njega unesene Zakonom br. 178/2020 te Odluka br. 666/2008 i izmjene koje su u nju unesene Odlukom br. 200/2021

2. Odluka AGCOM‑ova predsjednika br. 14/2021

3. Odluka br. 397/2013 i izmjene koje su u nju unesene Odlukom br. 161/2021

III. Činjenice iz kojih proizlaze sporovi u glavnom postupku i prethodna pitanja

A. Spojeni predmeti C‑662/22 i C‑667/22

B. Spojeni predmeti C‑664/22 i C‑666/22

C. Predmet C‑663/22

D. Predmet C‑665/22

IV. Postupak pred Sudom

V. Analiza

A. Dopuštenost

1. U predmetu C‑663/22

2. U predmetu C‑665/22

B. Uredba 2019/1150

1. Provedba uredbe

2. Uredba 2019/1150 i njezin cilj

3. Prikupljanje informacija i provedba Uredbe 2019/1150

4. Ocjena

5. Dodatne napomene

C. Sloboda pružanja usluga s obzirom na članak 56. UFEU‑a te direktive 2000/31 i 2006/123

1. Direktiva 2000/31

a) Uvodne napomene o prethodnim pitanjima koja se odnose na slobodu pružanja usluga

b) Zahtjevi koji spadaju u okvir područja koordinacije

1) Prikaz problematike

2) Opće napomene o opsegu područja koordinacije

3) Ocjena

c) Ograničenje slobodnog kretanja usluga

1) Neprimjenjivost sudske prakse koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a

2) Ograničavanje slobodnog kretanja usluga informacijskog društva s obzirom na sudsku praksu

3) Sudska praksa koja se odnosi na slobodu pružanja usluga

d) Materijalni uvjeti predviđeni u članku 3. stavku 4. Direktive 2000/31

1) Priroda mjera odstupanja

2) Cilj nacionalnih mjera o kojima je riječ

3) Mjera poduzeta protiv usluge koja stvarno dovodi u pitanje jedan od ciljeva iz članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/31 ili koja predstavlja rizik za ostvarenje tih ciljeva

4) Razmjernost

e) Prethodni zaključak

2. Direktiva 2006/123

3. Članak 56. UFEU‑a

4. Utjecaj Uredbe 2019/1150

5. Zaključak

D. Obveze prethodnog obavještavanja o nacionalnim mjerama predviđene direktivama 2000/31 i 2015/1535

1. Uvodne napomene o relevantnosti prethodnih pitanja

2. Prikaz problematike

3. Obveza obavještavanja s obzirom na Direktivu 2000/31

4. Obveza obavještavanja s obzirom na Direktivu 2015/1535

VI. Zaključak

1.

Prethodna pitanja postavljena u predmetima na koja se odnosi ovo mišljenje odnose se na tumačenje Uredbe (EU) 2019/1150 ( 2 ), direktiva 2000/31/EZ ( 3 ) i 2006/123/EZ ( 4 ) te Direktive (EU) 2015/1535 ( 5 ). Ta su pitanja proizašla iz toga što su pružatelji usluga internetskog posredovanja i internetskih tražilica (u daljnjem tekstu: pružatelji internetskih usluga) osporavali propis koji je donijela Talijanska Republika, a kojim im se, među ostalim, nalaže obveza da se upišu u registar i dostave informacije koje se odnose na njihovu strukturu i financijski položaj.

2.

S jedne strane, navedena pitanja pružaju Sudu priliku da prvi put odluči o tumačenju Uredbe 2019/1150 i o manevarskom prostoru kojim države članice raspolažu prilikom njezine provedbe.

3.

S druge strane, ta pitanja omogućuju Sudu da pojasni protivi li se pravu Unije nacionalni propis kojim država članica primjenjuje obveze o kojima je riječ na pružatelje usluga koji imaju poslovni nastan u državama članicama različitima od onih u kojima su te obveze utvrđene. Napominjem, čak i ako na taj način anticipiram svoja daljnja razmatranja, da se člankom 3. Direktive 2000/31 uspostavlja mehanizam koji se protivi primjeni tih obveza na takve pružatelje.

4.

Točno je da bi se moglo tvrditi da se mehanizmom uspostavljenim u članku 3. Direktive 2000/31 pružateljima usluga informacijskog društva s poslovnim nastanom u Uniji dodjeljuje osobito široka zaštita od mjera koje su donijele države članice različite od one u kojoj imaju poslovni nastan. Međutim, smatram da je namjera zakonodavca Unije prilikom donošenja te direktive, koja je rezultat svojeg vremena, bila uspostava osnovnog sustava kojim se posebno štiti slobodno kretanje usluga informacijskog društva u Uniji.

5.

U tom je smislu cilj Direktive 2000/31 prilagoditi rješenja predviđena Ugovorom izazovima koje je donio razvoj interneta. Ta je direktiva istodobno poslužila kao početna točka za razvoj prava Unije u području internetskih usluga ( 6 ). Zakonodavac po potrebi može, odnosno čak i mora, djelovati i donijeti usklađena rješenja koja su prilagođena društveno‑ekonomskoj stvarnosti ( 7 ). Takva su djelovanja bila prisutna tijekom godina ( 8 ) te je Digital Services Act ( 9 ) savršen nedavni primjer toga.

6.

Osim toga, zbog financijske prirode informacija koje pružatelji internetskih usluga trebaju dostaviti na temelju obveza o kojima je riječ može se smatrati da su te obveze korisne kako bi se provjerilo poštuju li ti pružatelji svoje porezne obveze. Međutim, mehanizam uspostavljen člankom 3. Direktive 2000/31 nije primjenjiv u području oporezivanja ( 10 ). S gledišta prava Unije, zakonitost mjera koje su isključene iz područja primjene te direktive treba ispitati s obzirom na članak 56. UFEU‑a ( 11 ). Međutim, ni sud koji je uputio zahtjev ni talijanska vlada ne tvrde da su obveze o kojima je riječ povezane s potrebom da se osigura izvršavanje poreznih obveza.

7.

Člankom 15. Uredbe 2019/1150, naslovljenim „Provedba”, određuje se:

„1.   Svaka država članica osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu ove Uredbe.

2.   Države članice utvrđuju pravila o mjerama koje se primjenjuju na kršenja ove Uredbe te osiguravaju njihovu provedbu. Predviđene mjere moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”

8.

Člankom 16. te uredbe, naslovljenim „Praćenje”, predviđa se:

„[Europska] [k]omisija u bliskoj suradnji s državama članicama pomno prati utjecaj ove Uredbe na odnose između usluga internetskog posredovanja i njihovih poslovnih korisnika te između internetskih tražilica [i] korporativnih korisnika internetskih stranica. U tu svrhu Komisija prikuplja relevantne informacije za praćenje promjena u tim odnosima, među ostalim provođenjem relevantnih istraživanja. Države članice pomažu Komisiji dostavljanjem, na zahtjev, svih relevantnih prikupljenih informacija, uključujući informacije o konkretnim slučajevima. Komisija može, za potrebe ovog članka i članka 18., nastojati prikupiti informacije od pružatelja usluga internetskog posredovanja.”

9.

Člankom 1. stavkom 1. Direktive 2015/1535 određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]

[…]”

10.

Člankom 5. stavom 1. prvim podstavkom te direktive predviđa se:

„Pridržavajući se članka 7., države članice Komisiji bez odlaganja dostavljaju sve nacrte tehničkih propisa, osim ako se njima u cijelosti prenosi tekst međunarodne ili europske norme, u kom su slučaju dovoljne informacije o toj normi; one Komisiji istodobno dostavljaju obrazloženje u kojemu navode razloge za donošenje tehničkog propisa, ako ti razlozi već nisu pojašnjeni u nacrtu.”

11.

U skladu s člankom 7. stavkom 1. navedene direktive:

„Članci 5. i 6. ne primjenjuju se na zakone i druge propise država članica te dobrovoljne sporazume na osnovi kojih države članice:

[…]”

12.

U Direktivi 2000/31, u njezinu članku 2. točki (a), pojam „usluge informacijskog društva” definira se upućivanjem na članak 1. stavak 1. Direktive 2015/1535 ( 12 ).

13.

U članku 2. točki (h) Direktive 2000/31 pojam „područje koordinacije” definira se kao „zahtjevi utvrđeni u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće naravi ili izričito njima namijenjeni”.

14.

Članak 3. te direktive, naslovljen „Unutarnje tržište”, glasi kako slijedi:

„1.   Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.

2.   Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

3.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.

4.   Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

5.   Država članica može, u hitnom slučaju, učiniti odstupanja od uvjeta navedenih u stavku 4. točki (b). U tom slučaju država članica mora u najkraćem mogućem roku obavijestiti Komisiju i državu članicu iz stavka 1. o tim mjerama uz navođenje razloga zbog kojih smatra da se radi o hitnom slučaju.

6.   Ne dovodeći u pitanje mogućnost države članice da nastavi s poduzimanjem takvih mjera, Komisija će ispitati sukladnost između prijavljenih mjera i prava Zajednice u najkraćem mogućem vremenu. Ako Komisija zaključi da mjera nije u skladu s pravom Zajednice, zatražit će od dotične zemlje članice da se suzdrži od poduzimanja predloženih mjera ili da ih hitno privede kraju.”

15.

Člankom 16. Direktive 2006/123, naslovljenim „Sloboda pružanja usluga”, predviđa se:

„1.   Države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan.

[…]

Države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje sljedeća načela:

2.   Države članice ne smiju ograničiti slobodu pružanja usluga, ako pružatelj ima poslovni nastan u drugoj državi članici, namećući neki od sljedećih zahtjeva:

[…]

[…]”

16.

U talijanskom pravnom poretku mjere za provedbu Uredbe 2019/1150, odnosno, konkretno, odluke br. 14/2021 ( 13 ) i br. 200/2021 ( 14 ), te vjerojatno i Odluka br. 161/2021 ( 15 ), donesene su na temelju članka 1. stavaka 515. do 517. leggea n. 178 – Bilancio di previsione dello Stato per l’anno finanziario 2021 e bilancio pluriennale per il triennio 2021‑2023 (Zakon br. 178 od 30. prosinca 2020. o okvirnom državnom proračunu za financijsku godinu 2021. i višegodišnjem proračunu za trogodišnje razdoblje 2021. – 2023. ( 16 ), u daljnjem tekstu: Zakon br. 178/2020), kojim je izmijenjen legge n. 249 – « Istituzione dell'Autorita’ per le garanzie nelle comunicazioni e norme sui sistemi delle telecomunicazioni e radiotelevisivo » (Zakon br. 249 od 31. srpnja 1997. o osnivanju Regulatornog tijela za komunikacije i pravnim pravilima koja se odnose na telekomunikacijske i radiotelevizijske sustave ( 17 ), u daljnjem tekstu: Zakon br. 249/1997), kojim je osnovan AGCOM.

17.

Članak 1. stavak 6. Zakona br. 249/1997 izmijenjen je člankom 1. stavkom 515. Zakona br. 178/2020, kojim se predviđa:

„Kako bi se promicale pravednost i transparentnost u korist poslovnih korisnika usluga internetskog posredovanja, osobito donošenjem smjernica, promicanjem kodeksa ponašanja i prikupljanjem relevantnih informacija, članak 1. Zakona [br. 249/1997] izmijenjen je kako slijedi:

[…]

‚14-bis [AGCOM‑ovo vijeće] osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu Uredbe [2019/1150], osobito donošenjem smjernica, promicanjem kodeksa ponašanja i prikupljanjem relevantnih informacija’;

[…]”

18.

Odredbama Zakona br. 178/2020 uvedene su određene obveze za pružatelje internetskih usluga koji nude usluge u Italiji, čak i ako nemaju poslovni nastan na državnom području te države članice, odnosno osobito, kao prvo, obveza upisa u registro degli operatori di comunicazione (Registar komunikacijskih operatora, u daljnjem tekstu: ROC) i, kao drugo, obveza plaćanja godišnjeg doprinosa AGCOM‑u.

19.

Prema tome, kao prvo, kad je riječ o obvezi upisa u ROC, AGCOM je 26. studenoga 2008. donio deliberu n. 666/08/CONS, Regolamento per l’organizzazione e la tenuta del [ROC] (Odluka br. 666/08/CONS, Pravilnik o organizaciji i vođenju [ROC‑a] ( 19 ), u daljnjem tekstu: Odluka br. 666/2008). U članku 2. Priloga A Odluci br. 666/2008 navode se kategorije subjekata koji su dužni upisati se u ROC.

20.

AGCOM je 17. lipnja 2021. donio Odluku br. 200/2021. Tom je odlukom AGCOM izmijenio Prilog A Odluci br. 666/2008 time što je na popis kategorija subjekata koji su dužni upisati se u ROC uvrstio pružatelje internetskih usluga, koji su definirani Uredbom 2019/1150 i koji, čak i ako nemaju poslovni nastan ili boravište na državnom području, pružaju ili nude pružanje takvih usluga poslovnim korisnicima koji imaju poslovni nastan ili boravište u Italiji. AGCOM je izmijenio i Prilog B Odluci br. 666/2008 time što je na pružatelje internetskih usluga proširio obvezu da prilikom podnošenja zahtjeva za upis u ROC podnesu prijave o svojoj društvenoj strukturi i djelatnosti koju obavljaju, te obvezu da podnose naknadne godišnje prijave.

21.

Odlukom br. 666/2008 predviđa se da se na upis u ROC primjenjuju postupovni i komunikacijski zahtjevi. Stoga pružatelji internetskih usluga trebaju, među ostalim, prikupiti i potom dostaviti AGCOM‑u niz informacija o svojoj društvenoj strukturi, obavijestiti AGCOM, u strogim rokovima (30 dana), o svakoj promjeni nadzora i vlasništva, pa čak i o svakom prijenosu dionica od 10 % ili više (ili od 2 % u slučaju društava koja kotiraju na burzu) ( 20 ), slati AGCOM‑u obavijesti na godišnjoj razini te ga stalno obavještavati o bilo kakvoj izmjeni dostavljenih informacija ( 21 ). Usto, sud koji je uputio zahtjev navodi da je, prema njegovu mišljenju, društvima upisanima u ROC zabranjeno „ostvarivati, izravno ili posredstvom drugih subjekata koje nadziru ili s kojima su povezana, […] prihode koji su 20 % veći od ukupnih prihoda ostvarenih u integriranom komunikacijskom sustavu” ( 22 ).

22.

Pružateljima internetskih usluga koji ne ispunjavaju te obveze mogu se odrediti sankcije koje sud koji je uputio zahtjev smatra „znatnima”. Iako taj sud ne daje detaljne informacije u tom pogledu, valja istaknuti da se u takvom slučaju primjenjuju sankcije predviđene člankom 1. stavcima 29. do 32. Zakona br. 249/1997 ( 23 ). Te sankcije uključuju novčane kazne i, u određenim slučajevima, suspenziju djelatnosti pružatelja usluga u Italiji, pa čak i kaznene sankcije. AGCOM također može po službenoj dužnosti naložiti upis pružatelja usluga u ROC.

23.

Kao drugo, kad je riječ o obvezi plaćanja godišnjeg doprinosa AGCOM‑u, člankom 1. stavkom 517. Zakona br. 178/2020 „za pokrivanje ukupnog iznosa administrativnih troškova nastalih obavljanjem funkcija regulacije, nadzora, rješavanja sporova i sankcioniranja koje su [AGCOM‑u] dodijeljene zakonom u područjima iz stavka 515.” predviđa se dodavanje u članak 1. leggea n. 266 – Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (legge finanziaria 2006) (Zakon br. 266 od 23. prosinca 2005., odredbe za utvrđivanje godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o financijama iz 2006.) ( 24 ), u daljnjem tekstu: Zakon br. 266/2005) sljedećeg stavka: „66 bis. U okviru prve primjene za 2021. iznos doprinosa koji trebaju platiti pružatelji internetskih usluga iz članka 1. stavka 6. točke (a) podtočke 5. Zakona br. 249/1997 utvrđuje se na 1,5 promila prihoda koji su ostvareni na državnom području, čak i ako su oni uračunani u bilancu društava koja imaju sjedište u inozemstvu, te koji su povezani s vrijednošću proizvodnje iskazanom u bilanci za prethodnu financijsku godinu, ili, za subjekte koji nisu dužni sastaviti tu bilancu, s jednakovrijednim stavkama u drugim računovodstvenim zapisima koje potvrđuju ukupnu vrijednost obavljanja usluga. Za sljedeće godine, u skladu sa stavkom 65., [AGCOM] može donijeti eventualne izmjene iznosa i načina plaćanja doprinosa do najviše 2 promila prihoda koji su procijenjeni u skladu s prethodnom fazom”.

24.

U odluci br. 14/2021 ( 25 ) navedeni su iznos i načini plaćanja doprinosa predviđenog člankom 1. stavkom 66 bis. Zakona br. 266/2005 za pružatelje internetskih usluga.

25.

AGCOM je 25. lipnja 2013. donio deliberu n. 397/13/CONS, Informativa economica di sistema (Odluka br. 397/13/CONS, izjava o financijskom sustavu, u daljnjem tekstu: Odluka br. 397/2013). U članku 2. stavku 1. te odluke navode se kategorije osoba koje su obvezne dostaviti AGCOM‑u dokument naslovljen „Informativa economica di sistema” (Izjava o financijskom sustavu, u daljnjem tekstu: IES).

26.

Odlukom br. 161/2021 ( 26 ) AGCOM je na pružatelje internetskih usluga proširio obvezu da mu dostave IES kad posluju na talijanskom državnom području, pri čemu se pozvao na potrebu „prikupljanja relevantnih informacija na godišnjoj razini i donošenja mjera kojima se osigurava primjerena i učinkovita provedba [Uredbe 2019/1150]” te na „obavljanje funkcija koje su [AGCOM‑u] dodijeljene [Zakonom br. 178/2020]”.

27.

U skladu s tom odlukom IES je „godišnja prijava koju su komunikacijski operatori dužni dostaviti i koja se odnosi na osobne i financijske podatke o djelatnosti koju obavljaju subjekti o kojima je riječ, a čiji je cilj prikupljanje informacija koje su potrebne za ispunjavanje konkretnih pravnih obveza, među kojima su vrednovanje integriranog komunikacijskog sustava (SIC) i provjera pragova za koncentracije u okviru tog sustava, analize tržišta i mogućih vladajućih položaja ili položaja koji su u svakom slučaju štetni za pluralizam, godišnje izvješće i ispitivanja, te omogućivanje ažuriranja baze statističkih podataka o komunikacijskim operatorima”.

28.

U praksi se navedenom odlukom pružateljima internetskih usluga nalaže obveza da dostave relevantne i točno određene informacije o svojem financijskom položaju. Primjerice, subjekti koji pružaju usluge posredovanja na internetskoj stranici za prodaju moraju navesti ukupne prihode ostvarene od te stranice, troškove pretplate i fiksne troškove (registracija, članstvo, pretplata itd.) za korisnike s poslovnim nastanom u Italiji koji upotrebljavaju internetsku platformu za prodaju kako bi nudili robu i usluge potrošačima, te fiksne i promjenjive naknade koje se naplaćuju za prodaju (ili neto dio prodaje) ostvarenu preko te platforme.

29.

Nedostavljanje IES‑a ili dostavljanje netočnih podataka dovodi do primjene sankcija predviđenih člankom 1. stavcima 29. i 30. Zakona br. 249/1997.

30.

Airbnb Ireland UC (u daljnjem tekstu: Airbnb), čije se sjedište nalazi u Irskoj, upravlja istoimenom internetskom platformom za posredovanje u prometu nekretninama, na kojoj se mogu povezati, s jedne strane, najmodavci koji raspolažu smještajem i, s druge strane, osobe koje traže smještaj, na način da se korisniku naplaćuje iznos povezan sa stavljanjem na raspolaganje smještaja prije početka najma i da se taj iznos prenese najmodavcu nakon završetka najma ako najmoprimac nije imao prigovora.

31.

Amazon Services Europe Sàrl (u daljnjem tekstu: Amazon), čije se sjedište nalazi u Luksemburgu, upravlja internetskom platformom namijenjenom povezivanju trećih prodavatelja i kupaca kako bi između njih omogućio sklapanje transakcija koje se odnose na prodaju robe.

32.

Izmjene nacionalnog pravnog okvira proizašle iz Zakona br. 178/2020 i odluka br. 200/2021 i br. 14/2021 imale su za učinak da se na Airbnb i Amazon, u njihovu svojstvu pružatelja usluga internetskog posredovanja, primjenjuje obveza upisa u ROC i, slijedom toga, dostave niza informacija AGCOM‑u te plaćanja financijskog doprinosa tom tijelu.

33.

Airbnb i Amazon oboje su podnijeli tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija), među ostalim, za poništenje odluka br. 200/2021 i br. 14/2021. Ta društva tvrde da se Zakon br. 178/2020 i te odluke protive Uredbi 2019/1150 te direktivama 2000/31, 2006/123 i 2015/1535.

34.

U tom pogledu, kao prvo, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da se, s jedne strane, člankom 15. Uredbe 2019/1150 državama članicama povjerava zadaća da osiguravaju njezinu „primjerenu” i „učinkovitu” provedbu. Usto, države članice utvrđuju pravila o mjerama koje se primjenjuju na povrede te uredbe te osiguravaju njihovu provedbu. Te mjere moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. S druge strane, u članku 16. navedene uredbe dodaje se da Komisija pomno prati utjecaj te uredbe i prikuplja relevantne informacije za praćenje promjena u odnosima između usluga internetskog posredovanja i njihovih poslovnih korisnika te između internetskih tražilica i korporativnih korisnika internetskih stranica, među ostalim provođenjem relevantnih istraživanja.

35.

Iako prema mišljenju nacionalnog zakonodavca obveza upisa u ROC predstavlja provedbu Uredbe 2019/1150, sud koji je uputio zahtjev navodi da je cilj te obveze obavještavati AGCOM prije svega o vlasničkoj strukturi i upravnom ustroju subjekata na koje se ta obveza primjenjuje, a da pritom ne daje nikakvu naznaku u pogledu poštovanja obveza predviđenih Uredbom 2019/1150 ni u pogledu transparentnosti i pravednosti odnosa s poslovnim korisnicima. Time je nacionalni zakonodavac uveo nadzor koji je u potpunosti drukčiji i protivan onomu predviđenom za provedbu te uredbe i koji nije u skladu s ciljem koji se nastoji postići jer se taj nadzor ne odnosi na provjeru toga da pružatelji internetskih usluga stvarno poštuju obveze predviđene navedenom uredbom kako bi se zajamčile transparentnost i pravednost ugovornih odnosa s poslovnim korisnicima, nego na subjektivne elemente koji su svojstveni tim pružateljima.

36.

Kao drugo, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da se odredbama koje se odnose na upis u ROC osobito uvodi opći zahtjev za pružanje usluga informacijskog društva i da je stoga trebalo obavijestiti Komisiju o tim odredbama, u skladu s obvezama predviđenima Direktivom 2015/1535. S druge strane, s obzirom na činjenicu da se, prema njegovu mišljenju, čini da se nacionalnim mjerama o kojima je riječ može ograničiti slobodno kretanje usluga informacijskog društva određenog pružatelja koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici, taj sud ne isključuje da je trebalo obavijestiti Komisiju o tim mjerama, u skladu s obvezom predviđenom člankom 3. stavkom 4. točkom (b) drugom alinejom Direktive 2000/31.

37.

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev upućuje na načelo slobode pružanja usluga iz članka 56. UFEU‑a, kako je utvrđeno u direktivama 2000/31 i 2006/123, te smatra da obveza upisa u ROC može predstavljati neopravdano ograničenje slobodnog kretanja usluga informacijskog društva.

38.

Konkretnije, taj sud napominje da se čini da, s obzirom na rješenja predviđena Direktivom 2000/31 za usluge informacijskog društva, obveza upisa u ROC predviđena Zakonom br. 178/2020 i Odlukom br. 200/2021 te nalaganje plaćanja financijskog doprinosa mogu predstavljati ograničenje slobodnog kretanja usluga informacijskog društva ako ih naloži država članica koja nije ona u kojoj pružatelj usluga ima poslovni nastan.

39.

Osim toga, taj sud navodi, također u kontekstu načela slobode pružanja usluga, da se Direktivom 2006/123 u biti predviđa da države članice ne smiju ograničiti slobodu pružanja usluga ako pružatelj usluga ima poslovni nastan u drugoj državi članici. Taj sud upućuje na presudu Schnitzer ( 27 ) i pritom navodi da se nalaganjem obveza takvom pružatelju da se upiše u ROC i plati financijski doprinos može povrijediti to načelo jer te obveze dovode do financijskih i administrativnih troškova koji mogu narušiti funkcioniranje unutarnjeg tržišta i usporiti, zakomplicirati ili učiniti skupljim pružanje usluga u državi članici domaćinu.

40.

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) rješenjima od 10. listopada 2022., koja je tajništvo Suda zaprimilo 19. listopada odnosno 21. listopada 2022., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

41.

Google Ireland Limited (u daljnjem tekstu: Google), čije se sjedište nalazi u Irskoj, nudi usluge internetskog oglašavanja i upravlja istoimenom tražilicom u Europskom gospodarskom prostoru (EGP).

42.

Odlukom od 25. lipnja 2019. AGCOM je po službenoj dužnosti izvršio upis Googlea u ROC, uz obrazloženje da je to društvo operator koji obavlja djelatnost koncesionara internetskog oglašavanja i da ostvaruje prihode u Italiji, iako je njegovo sjedište u inozemstvu.

43.

Zbog tog je upisa AGCOM odlukom od 9. studenoga 2020. naložio Googleu da plati financijski doprinos za njegove troškove obavljanja funkcija za 2020.

44.

Google je pobijao te AGCOM‑ove odluke pred Tribunaleom amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij).

45.

Nakon izmjena nacionalnog pravnog okvira proizašlih iz Zakona br. 178/2020 i Odluke br. 200/2021, koje su donijeli talijanski zakonodavac i AGCOM, osobito kako bi se osiguralo poštovanje Uredbe 2019/1150, Google je izmijenio svoje zahtjeve kako bi zatražio i poništenje te odluke jer se njome obveza upisa u ROC proširila na pružatelje internetskih usluga.

46.

Eg Vacation Rentals Ireland Limited (u daljnjem tekstu: EGVR), čije se sjedište nalazi u Irskoj, rukovodi i upravlja internetskom platformom te različitim alatima i značajkama dostupnima preko te platforme koji omogućuju, s jedne strane, vlasnicima i upraviteljima nekretnina da objavljuju oglase za nekretnine i, s druge strane, putnicima da odaberu te nekretnine i da komuniciraju s tim vlasnicima i upraviteljima radi njihova iznajmljivanja.

47.

Izmjene nacionalnog pravnog okvira navedene u točki 45. ovog mišljenja imale su za učinak da se na EGVR primjenjuje obveza upisa u ROC i, slijedom toga, obveza dostave niza informacija AGCOM‑u te plaćanja financijskog doprinosa tom tijelu. EGVR je podnio tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) za poništenje Odluke br. 200/2021.

48.

Google i EGVR su pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdili da se Zakon br. 178/2020 i Odluka br. 200/2021, s obzirom na to da se njima nalažu obveze o kojima je riječ, protive načelu slobode pružanja usluga, Uredbi 2019/1150 i nekoliko direktiva.

49.

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev tvrdi, kao prvo, pri čemu se poziva na direktive 2000/31 i 2006/123, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 37. do 39. ovog mišljenja, da se slobodno kretanje usluga koje se tim direktivama nastoji osigurati može dovesti u pitanje obvezama o kojima je riječ u glavnim postupcima.

50.

Kao drugo, s obzirom na to da smatra da se odredbama koje se odnose na upis u ROC uvodi opći zahtjev za pružanje usluga informacijskog društva i da se čini da se njima može ograničiti slobodno kretanje usluga informacijskog društva određenog pružatelja koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točki 36. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev pita primjenjuju li se obveze obavještavanja predviđene direktivama 2000/31 i 2015/1535 na mjere o kojima je riječ u glavnim predmetima.

51.

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev iznosi istu argumentaciju kao što je ona u točki 35. ovog mišljenja i pritom navodi da se Uredbom 2019/1150 uvodi skup pravila kako bi se osiguralo pravedno, predvidljivo, održivo i pouzdano internetsko poslovno okruženje na unutarnjem tržištu. Podsjeća na to da se člankom 15. te uredbe predviđa da svaka država članica osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu navedene uredbe te utvrđuje mjere koje se primjenjuju na povrede te uredbe, a koje moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. Navodi da su, prema mišljenju nacionalnog zakonodavca, obveze koje se nalažu tužiteljima iz glavnog postupka opravdane AGCOM‑ovom zadaćom, a to je da utvrdi i od tržišnih operatora koji su pod njegovim nadzorom prikupi računovodstvene i neračunovodstvene podatke koji se smatraju relevantnima za obavljanje njegovih institucionalnih funkcija. Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje opravdavaju li se tom svrhom upis u ROC te obveze i zabrane koje iz toga proizlaze i jesu li obveze i zabrane koje se nalažu tužiteljima iz glavnog postupka u skladu s načelom proporcionalnosti.

52.

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) rješenjima od 10. listopada 2022., koja je tajništvo Suda zaprimilo 21. listopada 2022., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

53.

Expedia Inc. društvo je sa sjedištem u Seattleu (Sjedinjene Američke Države) koje upravlja računalnim platformama koje mu omogućuju da pruža internetske usluge rezervacije hotela i putovanja.

54.

AGCOM je Odlukom br. 161/2021 proširio na pružatelje usluga internetskog posredovanja, što je kategorija kojoj Expedia nedvojbeno pripada, u skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku, obvezu da mu dostave IES kad posluju na talijanskom državnom području.

55.

Ta je odluka izričito donesena u okviru obavljanja funkcije koja je AGCOM‑u dodijeljena člankom 1. stavkom 6. točkom (c) podtočkom 14 bis Zakona br. 249/1997, kojom se osigurava primjerena i učinkovita provedba Uredbe 2019/1150, osobito prikupljanjem relevantnih informacija na godišnjoj razini.

56.

Expedia je podnijela tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) za poništenje Odluke br. 161/2021. To društvo tvrdi da se Uredbom 2019/1150 ne predviđa njezina provedba Odlukom br. 161/2021. Budući da se tom uredbom uvodi mjera usklađivanja koja se temelji na načelu proporcionalnosti, njome se ne omogućuje povećanje postupovnih zahtjeva koji se nalažu operatorima, neovisno o tome imaju li poslovni nastan u Uniji.

57.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu toga je li obveza dostave IES‑a predviđena nacionalnim propisom u skladu s Uredbom 2019/1150.

58.

Taj sud upućuje na članke 15. i 16. Uredbe 2019/1150 i navodi da obveza dostave IES‑a, koja je proširena na pružatelje internetskih usluga upravo kako bi se na godišnjoj razini prikupile relevantne informacije i donijele mjere čiji je cilj osiguravanje primjerene i učinkovite provedbe te uredbe, podrazumijeva dostavu informacija koje se uglavnom odnose na prihode tih pružatelja. Međutim, te informacije ne sadržavaju nikakvu naznaku u pogledu poštovanja obveza predviđenih navedenom uredbom ni u pogledu transparentnosti i pravednosti odnosa između pružatelja usluga i poslovnih korisnika. Čini se da se unutarnjim pravnim poretkom tako uvodi nadzor koji je u potpunosti drukčiji i protivan onomu predviđenom za provedbu te uredbe i koji nije u skladu s ciljem koji se nastoji postići jer se taj nadzor ne odnosi na provjeru toga da navedeni pružatelji stvarno poštuju obveze predviđene Uredbom 2019/1150 kako bi se zajamčile transparentnost i pravednost ugovornih odnosa s poslovnim korisnicima, nego na njihov financijski položaj.

59.

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) rješenjem od 10. listopada 2022., koje je tajništvo Suda zaprimilo 19. listopada 2022., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

60.

Amazon upravlja internetskom platformom namijenjenom povezivanju trećih prodavatelja i kupaca kako bi između njih omogućio sklapanje transakcija koje se odnose na prodaju robe.

61.

Izmjene nacionalnog pravnog okvira proizašle iz Zakona br. 178/2020, koji je donio talijanski zakonodavac, i Odluke br. 161/2021, koju je donio AGCOM, osobito kako bi se osiguralo poštovanje Uredbe 2019/1150, imale su za učinak da se na Amazon, u njegovu svojstvu pružatelja usluga internetskog posredovanja, primjenjuje obveza dostave IES‑a AGCOM‑u.

62.

Amazon je podnio tužbu Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij), među ostalim, za poništenje Odluke br. 161/2021. Amazon je pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdio da se Odluka br. 161/2021, s obzirom na to da se njome nalaže obveza dostave IES‑a AGCOM‑u, protivi načelu slobode pružanja usluga, Uredbi 2019/1150 i nekoliko direktiva.

63.

Tužitelji u predmetima C‑663/22 i C‑665/22 traže poništenje Odluke br. 161/2021. Valja istaknuti da, za razliku od tužitelja u prvom predmetu, tužitelj u drugom predmetu ima poslovni nastan u drugoj državi članici i tvrdi da se ta odluka ne protivi samo Uredbi 2019/1150, nego i načelu slobode pružanja usluga i nekoliko direktiva.

64.

U tom pogledu, kao prvo, kad je riječ o Uredbi 2019/1150 i njezinu tumačenju, sud koji je uputio zahtjev iznosi dvojbe slične onima koje ima u predmetu C‑663/22 ( 28 ).

65.

Kao drugo, kad je riječ o načelu slobodnog kretanja usluga informacijskog društva, taj sud smatra da obveza dostave IES‑a AGCOM‑u predviđena Odlukom br. 161/2021 može, s obzirom na Direktivu 2000/31, predstavljati ograničenje koje je protivno tom načelu. Dodaje da se ne čini da su ispunjeni uvjeti, navedeni u članku 3. stavku 4. te direktive, koji omogućuju državi članici da uvede ograničenja, uključujući s obzirom na načelo proporcionalnosti. Stoga, prema njegovu mišljenju, čak i ako se smatra da je dostava IES‑a AGCOM‑u bila predviđena u okviru provedbe Uredbe 2019/1150 i, prema tome, kako bi se neizravno zaštitili potrošači, zahtjev za dostavu informacija koje se odnose na prihode u potpunosti je neproporcionalan u odnosu na cilj koji se nastoji postići jer se te informacije ne odnose na provedbu te uredbe ni na poštovanje obveza koje se njome predviđaju.

66.

Osim toga, kad je riječ o navedenom načelu, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da se, neovisno o primjenjivosti Direktive 2000/31, Direktivom 2006/123 općenitije određuje, u njezinu članku 16. stavku 1., da države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan i da ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje načela navedena u toj odredbi.

67.

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev smatra da se, s jedne strane, uzimajući u obzir obveze država članica predviđene Direktivom 2015/1535, odredbama koje se odnose na dostavu IES‑a uvodi opći zahtjev za pružanje usluga informacijskog društva i da je stoga Komisiju trebalo obavijestiti o tim odredbama. Tvrdi da je cilj Odluke br. 161/2021 prije svega regulacija usluga informacijskog društva i, konkretno, usluga internetskog posredovanja i internetskih tražilica. S druge strane, taj sud ističe da se člankom 3. stavkom 4. točkom (b) drugom alinejom Direktive 2000/31 predviđa da se o namjeri poduzimanja mjera kojima se ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva treba obavijestiti Komisiju i državu članicu u kojoj poduzetnik ima poslovni nastan.

68.

U tim je okolnostima Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) rješenjem od 10. listopada 2022., koje je tajništvo Suda zaprimilo 21. listopada 2022., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

69.

Pisana očitovanja u svim su predmetima podnijeli tužitelji iz glavnog postupka, talijanska, češka i irska vlada te Komisija. Rasprava u tim predmetima nije održana.

70.

Odlukama predsjednika Suda od 7. prosinca 2022., predmeti C‑662/22 i C‑667/22, s jedne strane, te predmeti C‑664/22 i C‑666/22, s druge strane, spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka te donošenja presude. U pogledu predmeta C‑663/22 i C‑665/22 nije donesena slična odluka.

71.

U skladu sa zahtjevom Suda i s obzirom na sličnosti koje postoje između tih predmeta, bilo je prikladno donijeti zajedničko mišljenje o njima.

72.

Ovi se predmeti temelje na zahtjevima, koje su podnijeli tužitelji iz glavnog postupka, za poništenje nacionalnih mjera kojima im se nalažu određene obveze. Obveze o kojima je riječ u spojenim predmetima C‑662/22 i C‑667/22 te u spojenim predmetima C‑664/22 i C‑666/22 u biti se odnose na upis u ROC, koji podrazumijeva dostavu relevantnih informacija o strukturi pružatelja usluga o kojima je riječ ( 29 ) i plaćanje godišnjeg doprinosa AGCOM‑u, dok se obveze o kojima je riječ u predmetima C‑663/22 i C‑665/22 odnose na dostavu IES‑a. Te se obveze nalažu nacionalnim propisom koji je, barem djelomično, relevantan za sve te predmete ( 30 ).

73.

Osim toga, većina prethodnih pitanja koja su upućena Sudu u ovim predmetima u biti se može sažeti u tri međusobno povezana pitanja.

74.

Prvo je pitanje protive li se Uredbi 2019/1150 nacionalne mjere kojima zakonodavac države članice pružateljima internetskih usluga nalaže određene obveze u navedenu svrhu osiguravanja provedbe te uredbe (odjeljak B).

75.

Drugo je pitanje mogu li se, s obzirom na načelo slobodnog kretanja usluga iz članka 56. UFEU‑a, kao i direktive 2000/31 i 2006/123, obveze o kojima je riječ u svim tim predmetima naložiti pružatelju internetskih usluga koji ima poslovni nastan u državi članici različitoj od one koja je predvidjela te obveze (odjeljak C).

76.

Treće je pitanje je li Komisiju trebalo obavijestiti o nacionalnim mjerama kojima se uvode predmetne obveze, u skladu s obvezama navedenima u direktivama 2000/31 i 2015/1535 (odjeljak D).

77.

Napominjem da se zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑663/22 odnosi samo na prvo od tih triju pitanja. Naime, tužitelj iz glavnog postupka u tom predmetu nema poslovni nastan u državi članici i sklon sam smatrati da je to razlog zbog kojeg se pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose samo na Uredbu 2019/1150. Naime, mehanizmi iz članka 56. UFEU‑a te direktiva 2000/31 i 2006/123 koje se odnose na slobodno kretanje usluga ne primjenjuju se na pružatelje usluga koji imaju poslovni nastan u trećoj državi u odnosu na Uniju ( 31 ). Sud koji je uputio zahtjev ne postavlja pitanje ni o Direktivi 2015/1535.

78.

Prije nego što analiziram ta tri pitanja, valja razmotriti dopuštenost prethodnih pitanja u predmetima C‑663/22 i C‑665/22 (odjeljak A).

79.

Talijanska vlada dovodi u pitanje dopuštenost prethodnih pitanja u predmetu C‑663/22. Naime, prema mišljenju te vlade, dva su postavljena pitanja proturječna jer sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, tvrdi, a da pritom ne objašnjava razloge za to, da obveza dostave IES‑a AGCOM‑u nije povezana s provedbom Uredbe 2019/1150 i, s druge strane, traži od Suda da ispita relevantnost i korisnost informacija koje treba dostaviti u IES‑u s obzirom na cilj te uredbe, što podrazumijeva provedbu činjeničnih ocjena, koje nisu u nadležnosti Suda, nego u nadležnosti suda koji je uputio zahtjev.

80.

U tom pogledu, kao prvo, stajalište talijanske vlade shvaćam na način da proturječnost koju ta vlada ističe proizlazi iz činjenice da sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, navodi da informacije iz IES‑a „nemaju veze s ciljevima Uredbe 2019/1150” (prvo prethodno pitanje) i, s druge strane, želi znati mogu li te informacije biti relevantne i korisne za „primjerenu i učinkovitu” provedbu te uredbe (drugo prethodno pitanje), što Sud treba utvrditi na temelju vlastitih činjeničnih ocjena.

81.

Točno je da se drugo prethodno pitanje može tumačiti na način da sud koji je uputio zahtjev njime želi utvrditi je li, neovisno o odgovoru koji treba dati na prvo pitanje, Odluka br. 161/2021 u AGCOM‑ovoj nadležnosti. Naime, u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev ističe da se Zakonom br. 178/2020 AGCOM‑u isključivo dodjeljuje funkcija osiguravanja primjerene i učinkovite provedbe Uredbe 2019/1150. Međutim, ista se terminologija upotrebljava u članku 15. stavku 1. te uredbe, na koji se upućuje u prvom pitanju, u skladu s kojim svaka država članica osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu navedene uredbe. Čak i ako se pretpostavi da proturječnost o kojoj je riječ postoji, može se tvrditi da ona proizlazi iz dvojbi koje sud koji je uputio zahtjev ima u pogledu pravilnog tumačenja te uredbe.

82.

U tim okolnostima predlažem da se oba prethodna pitanja zajedno analiziraju s jedinog relevantnog gledišta u pravu Unije, odnosno s gledišta Uredbe 2019/1150, tako da se ispita protive li se toj uredbi mjere poput onih koje su proizašle iz Zakona br. 178/2020. U tom slučaju proturječnost koju ističe talijanska vlada ne postoji i u svakom slučaju ne može dovesti do nedopuštenosti prethodnih pitanja.

83.

Kao drugo, kad je riječ o razmatranju talijanske vlade prema kojem se u tekstu prethodnih pitanja od Suda traži da provede činjenične ocjene, valja napomenuti da, iako Sud ne može tumačiti pravila nacionalnog prava države članice, on može dati sudu koji je uputio zahtjev potrebna pojašnjenja u pogledu odredbi prava Unije kojima se ta pravila mogu protiviti.

84.

Talijanska vlada tvrdi da je drugo prethodno pitanje u predmetu C‑665/22 nedopušteno jer sud koji je uputio zahtjev u tom pitanju traži od Suda da odluči o korisnosti obveza o kojima je riječ za pravilnu primjenu Uredbe 2019/1150. Naime, prema mišljenju te vlade, to je tumačenje, zbog toga što uključuje činjenična utvrđenja, u nadležnosti nacionalnog suda, koji uopće nije objasnio zašto treba smatrati da je zahtjev za dostavu informacija nerelevantan i beskoristan.

85.

U tom je pogledu točno da valja napomenuti da Sud ne može tumačiti pravila nacionalnog prava države članice. Međutim, kao što sam na to podsjetio u točki 83. ovog mišljenja, Sud može dati sudu koji je uputio zahtjev potrebna pojašnjenja u pogledu odredbi prava Unije kojima se ta pravila mogu protiviti.

86.

Iz toga slijedi da su prethodna pitanja u predmetu C‑663/22 i drugo prethodno pitanje u predmetu C‑665/22 dopušteni.

87.

Nekoliko prethodnih pitanja koja je sud koji je uputio zahtjev postavio u ovim predmetima odnosi se na Uredbu 2019/1150 ( 32 ).

88.

Iako nisu jednako formulirana i ne odnose se na iste nacionalne mjere, predmetna pitanja u biti se odnose na to protive li se Uredbi 2019/1150 nacionalne mjere donesene u navedenu svrhu osiguravanja provedbe te uredbe.

89.

Konkretnije, obveze o kojima je riječ u spojenim predmetima C‑662/22 i C‑667/22 te u spojenim predmetima C‑664/22 i C‑666/22, odnosno one koje se odnose na upis u ROC i na plaćanje godišnjeg doprinosa AGCOM‑u, proširene su na pružatelje internetskih usluga zbog provedbe Uredbe 2019/1150, „s ciljem promicanja pravednosti i transparentnosti u korist poslovnih korisnika usluga internetskog posredovanja” ( 33 ). Isto tako, obveza o kojoj je riječ u predmetima C‑663/22 i C‑665/22, odnosno obveza dostave IES‑a AGCOM‑u (talijanskim tijelima), naložena je pružateljima internetskih usluga u navedenu svrhu osiguravanja provedbe Uredbe 2019/1150 ( 34 ).

90.

Doista, s obzirom na druga pitanja koja su upućena Sudu u ovim predmetima, prikladno je prije svega postaviti pitanje imaju li odredbe čiji je cilj provedba Uredbe 2019/1150 prednost pred mehanizmima utvrđenima direktivama 2000/31 i 2006/123 u pogledu slobodnog kretanja usluga te pred onima utvrđenima tom prvom direktivom i Direktivom 2015/1535 u pogledu obveza obavještavanja predviđenih potonjim direktivama. Naime, tim se trima direktivama može spriječiti državu članicu da naloži vlastita pravila pružateljima usluga koji imaju poslovni nastan u drugoj državi članici. Stoga, s jedne strane, ako su nacionalne mjere o kojima je riječ u glavnim postupcima obuhvaćene područjem primjene jedne od navedenih direktiva, a tom se direktivom sprečava državu članicu da naloži te mjere pružatelju usluga koji ima poslovni nastan u državi članici i, s druge strane, ako se istim direktivama ne predviđa iznimka za Uredbu 2019/1150 i nacionalne mjere kojima se ona provodi, nije važno proizlaze li obveze o kojima je riječ u glavnim postupcima iz provedbenih mjera za tu uredbu.

91.

Međutim, čini se da direktive 2000/31 i 2006/123 nisu primjenjive u predmetu C‑663/22 ( 35 ), tako da sud koji je uputio zahtjev, kako bi odlučio u glavnom postupku u tom predmetu, treba primijeniti samo Uredbu 2019/1150. Naime, ta se uredba primjenjuje i na pružatelje usluga internetskog posredovanja koji imaju poslovni nastan u trećoj državi, pod uvjetom da njihovi poslovni korisnici imaju poslovni nastan u Uniji i nude svoju robu ili usluge potrošačima koji se nalaze u Uniji ( 36 ).

92.

U tim se okolnostima, kao prvo, kad je riječ o predmetima koji nisu predmet C‑663/22, prije svega postavlja pitanje sprečava li se instrumentima prava Unije koji se odnose na slobodno kretanje usluga, poput, među ostalim, Direktive 2000/31, ili onima koji se odnose na obvezu obavještavanja, poput, među ostalim, Direktive 2015/1535, državu članicu da pružatelju usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici naloži obveze kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku. Kao drugo, u slučaju potvrdnog odgovora, valja razmotriti pitanje predviđa li se tim direktivama različito postupanje prema provedbenim mjerama za Uredbu 2019/1150. Ako je odgovor na potonje pitanje niječan, nije potrebno postaviti pitanje proizlaze li obveze o kojima je riječ u svim predmetima iz provedbenih mjera za tu uredbu. Ta ću pitanja analizirati u dijelovima ovog mišljenja koji se odnose na slobodno kretanje usluga (odjeljak C) odnosno obveze obavještavanja (odjeljak D).

93.

Kad je riječ o predmetu C‑663/22, postavlja se pitanje treba li Uredbu 2019/1150 i osobito njezine članke 15. i 16. tumačiti na način da se njima opravdava donošenje nacionalnog propisa kojim se pružateljima internetskih usluga nalaže obveza da periodično dostavljaju prijavu koja sadržava informacije o njihovu financijskom položaju i kojim se predviđa primjena sankcija u slučaju povrede te obveze. Ovaj prvi dio mišljenja (odjeljak B) odnosi se na to pitanje.

94.

Valja podsjetiti na to da je uredba u cijelosti obvezujuća i da se izravno primjenjuje u svim državama članicama‚ tako da njezine odredbe u načelu ne zahtijevaju nikakvu provedbenu mjeru država članica. Međutim‚ za primjenu nekih od njezinih odredaba može biti potrebno da se donesu takve mjere ( 37 ). Država članica stoga može donositi nacionalne mjere za provedbu uredbe iako je ona na to izričito ne ovlašćuje ( 38 ).

95.

Upravo upućujući na relevantne odredbe predmetne uredbe, tumačene s obzirom na njezine ciljeve, valja odrediti zabranjuju li one, nameću ili omogućuju državama članicama da obustave određene provedbene mjere te, osobito u tom posljednjem slučaju, je li predmetna mjera unutar okvira diskrecijske ovlasti koja je priznata svakoj državi članici ( 39 ).

96.

Države članice ne mogu provedbenim mjerama ometati izravnu primjenu uredbe, prikrivati njezinu prirodu pravnog akta Unije ili prekoračiti granice njezinih odredbi ( 40 ). Kad su nacionalna tijela odgovorna za provedbu uredbe, primjena nacionalnih pravila moguća je samo u mjeri u kojoj je to potrebno za pravilnu primjenu te uredbe i pod uvjetom da se time ne povređuju ni njezin doseg ni njezina učinkovitost ( 41 ).

97.

Prilikom takve provedbe države članice dužne su osigurati poštovanje općih načela prava Unije ( 42 ), kao što je, među ostalim, načelo proporcionalnosti. Naime, to načelo, koje se primjenjuje osobito na zakonodavna i regulatorna tijela država članica kada primjenjuju pravo Unije, zahtijeva da mjere predviđene odredbom moraju biti prikladne za ostvarenje cilja propisanog propisom Unije i da ne smiju prelaziti ono što je nužno za njegovo ostvarenje.

98.

S obzirom na ta razmatranja valja, kao prvo, ispitati cilj Uredbe 2019/1150 i utvrditi odredbe te uredbe koje su relevantne za njezinu provedbu koju izvršavaju države članice i, na temelju toga, kao drugo, dati sudu koji je uputio zahtjev preciznije naznake koje mu omogućuju da provjeri jesu li doista mjere kojima je nacionalni zakonodavac naložio obveze o kojima je riječ provedbene mjere za tu uredbu te jesu li prikladne i potrebne za ostvarenje cilja koji se nastoji postići.

99.

Cilj je Uredbe 2019/1150 pridonijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguravanjem pravednog, predvidljivog, održivog i pouzdanog internetskog poslovnog okruženja na unutarnjem tržištu ( 43 ). U tu svrhu tom se uredbom utvrđuju pravila kojima se uređuju odnosi između, s jedne strane, pružatelja internetskih usluga i, s druge strane, poslovnih korisnika tih usluga te korporativnih korisnika internetskih stranica u odnosu na internetske tražilice kako bi se navedene usluge pružile transparentno i pravedno te kako bi takvi poslovni korisnici tako mogli imati povjerenje u te usluge ( 44 ).

100.

Konkretnije, Uredbom 2019/1150 utvrđuju se precizne obveze u pogledu sadržaja uvjeta upotrebe i njihove izmjene (članak 3.), ograničenja, suspenzije i prekida usluge (članak 4.), transparentnosti rangiranja (članak 5.), pomoćne robe i usluga (članak 6.), različitog postupanja (članak 7.), posebnih nepoštenih ugovornih uvjeta (članak 8.), pristupa podacima (članak 9.) te pritužbi i mirenja (članci 11. do 14.).

101.

Većina tih obveza odnosi se na pružatelje usluga posredovanja. Na pružatelje internetskih tražilica odnose se samo odredbe Uredbe 2019/1150 o rangiranju (članak 5.), različitom postupanju (članak 7.) i sudskim postupcima koji se odnose na pravne lijekove o povredama zahtjeva predviđenih tom uredbom (članak 14.).

102.

U tom pogledu, u skladu s informacijama sadržanima u zahtjevima za prethodne odluke, čini se da samo tužitelj iz glavnog postupka u predmetu C‑664/22, odnosno Google, pripada kategoriji pružateljâ internetskih tražilica. S obzirom na navedeno, ne čini se da sud koji je uputio zahtjev pridaje posebnu važnost razlici koja se Uredbom 2019/1150 uvodi između pružatelja usluga internetskog posredovanja i pružatelja internetskih tražilica. To se može objasniti činjenicom da se čini se da se nacionalnim propisom o kojem je riječ tim dvjema kategorijama pružatelja nalažu istovjetne ili barem slične obveze. Još je važnije da su, u kontekstu ovih predmeta, pravna pitanja koja se ističu u odnosu između tog nacionalnog propisa i prava Unije u svakom slučaju istovjetna.

103.

Kad je riječ o odredbama Uredbe 2019/1150 koje su relevantne za njezinu provedbu koju izvršavaju države članice, sud koji je uputio zahtjev pravilno skreće pozornost Suda na članke 15. i 16. te uredbe.

104.

Naime, kao prvo, člankom 16. Uredbe 2019/1150, naslovljenim „Praćenje” („Überwachung” na njemačkom jeziku, „Monitoring” na engleskom jeziku, „Monitoraggio” na talijanskom jeziku i „Monitorowanie” na poljskom jeziku), u vezi s njezinim člankom 18., uloge u pogledu praćenja utjecaja te uredbe i njezina preispitivanja dijele se između Komisije i država članica.

105.

Kad je riječ o Komisiji, ona je odgovorna za izvršavanje dužnosti praćenja i preispitivanja. Naime, ta institucija u bliskoj suradnji s državama članicama pomno prati utjecaj Uredbe 2019/1150 na odnose između usluga internetskog posredovanja i njihovih poslovnih korisnika te između internetskih tražilica i korporativnih korisnika internetskih stranica ( 45 ). Usto, Komisija bi također trebala periodično preispitati tu uredbu i pomno pratiti njezin utjecaj na ekonomiju internetskih platformi ( 46 ).

106.

Konkretnije, Komisija prikuplja relevantne informacije za praćenje promjena u tim odnosima ( 47 ). Ta institucija može nastojati prikupiti takve informacije, kao i one koje su potrebne za provedbu preispitivanja Uredbe 2019/1150, od pružatelja internetskih usluga ( 48 ).

107.

Kad je riječ o državama članicama, njihova je uloga da „pomažu Komisiji [u izvršavanju njezinih dužnosti praćenja] dostavljanjem, na zahtjev, svih relevantnih prikupljenih informacija, uključujući informacije o konkretnim slučajevima” ( 49 ). Uloga država članica koja je tako definirana održava se u uvodnoj izjavi 47. drugoj rečenici Uredbe 2019/1150, u kojoj se navodi da bi „[d]ržave članice trebale […] na zahtjev dostaviti Komisiji sve relevantne informacije koje imaju u tom kontekstu”. Sličan je tekst upotrijebljen u članku 18. stavku 3. te uredbe, kojim se predviđa da države članice dostavljaju sve relevantne informacije „kojima raspolažu”, a koje bi Komisiji mogle biti potrebne za izvršavanje njezine dužnosti preispitivanja.

108.

Kao drugo, člankom 15. Uredbe 2019/1150, naslovljenim „Provedba” („Durchsetzung” na njemačkom jeziku, „Enforcement” na engleskom jeziku, „Applicazione” na talijanskom jeziku i „Egzekwowanie” na poljskom jeziku), u vezi s uvodnom izjavom 46. te uredbe ( 50 ), predviđa se, u njegovu stavku 1., da su države članice dužne osiguravati primjerenu i učinkovitu provedbu te uredbe i, u njegovu stavku 2., da države članice utvrđuju pravila o (učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim) mjerama koje se primjenjuju na povrede navedene uredbe te osiguravaju njihovu provedbu. Stoga je zadaća praćenja i preispitivanja Uredbe 2019/1150 prije svega povjerena Komisiji, a zadaća osiguravanja primjerene i učinkovite provedbe te uredbe povjerena je državama članicama.

109.

Na taj način države članice, s jedne strane, imaju „mogućnost da postojećim tijelima, uključujući sudove, povjere provedbu [Uredbe 2019/1150]” i, s druge strane, nisu obvezane predvidjeti „provedbu po službenoj dužnosti ili name[tati] novčane kazne” ( 51 ).

110.

Neovisno o pravima poslovnih korisnika i korporativnih korisnika internetskih stranica da pred nadležnim nacionalnim sudovima pokrenu bilo koji postupak, u skladu s pravilima prava države članice, s ciljem otklanjanja svake neusklađenosti sa zahtjevima utvrđenima u Uredbi 2019/1150 ( 52 ), kako bi se osigurala učinkovita provedba te uredbe, organizacijama, udruženjima koja zastupaju poslovne korisnike i korporativne korisnike internetskih stranica, kao i eventualno određenim javnim tijelima uspostavljenima u državama članicama ( 53 ), trebalo bi omogućiti pokretanje postupka pred nacionalnim sudovima, u skladu s nacionalnim pravom, radi zaustavljanja ili zabrane povreda pravila iz navedene uredbe ( 54 ). Svaka država članica treba prikupiti informacije koje se odnose na te organizacije i dostaviti ih Komisiji ( 55 ).

111.

Kako bi se povećala učinkovitost uspostavljenih mehanizama, države članice mogu relevantnim javnim tijelima ili tijelima vlasti povjeriti osnivanje registara nezakonitih radnji u vezi s kojima su nacionalni sudovi izdali sudske zabrane ( 56 ).

112.

Iz toga slijedi da se Uredbom 2019/1150 izričito ne dovodi u pitanje mehanizam s pomoću kojeg njezinu provedbu trebaju osigurati države članice, koje mogu odabrati mehanizam privatne provedbe (private enforcement) ( 57 ) i dopuniti ga onim koji se temelji na mjerama tijela javne vlasti (public enforcement).

113.

U navedenu svrhu osiguravanja provedbe pravnog akta Unije, kao što je Uredba 2019/1150, država članica može prikupiti samo informacije koje se odnose na obveze koje joj se nalažu tom uredbom i na njezine ciljeve. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 96. i 97. ovog mišljenja, provedbene mjere za uredbu za čiju su provedbu odgovorna nacionalna tijela države članice moraju biti prikladne (odgovarajuće) i potrebne (ne smiju prekoračiti ono što je nužno) za ostvarenje cilja koji se nastoji postići uredbom Unije.

114.

U člancima 16. i 18. Uredbe 2019/1150 navodi se da države članice mogu „raspolagati” određenim informacijama koje su relevantne za praćenje utjecaja te uredbe i njezino preispitivanje. Međutim, država članica ne može proizvoljno prikupljati odabrane informacije uz obrazloženje da ih Komisija može naknadno zatražiti prilikom obavljanja svoje zadaće praćenja i preispitivanja. Naime, prikupljanje informacija pod takvim izgovorom omogućilo bi državi članici da zaobiđe zahtjeve navedene u prethodnoj točki. Osim toga, navedenom uredbom ne nalaže se aktivna obveza državama članicama da prikupljaju informacije koje bi Komisiji mogle biti potrebne za obavljanje njezinih zadaća. Takve se informacije dostavljaju samo „na zahtjev” te institucije. Uostalom, Komisija može nastojati prikupiti informacije od pružatelja usluga internetskog posredovanja.

115.

Suprotno tomu, država članica može raspolagati određenim informacijama prikupljenima u okviru izvršavanja svoje obveze provedbe Uredbe 2019/1150.

116.

Naime, ako je država članica, kako bi ispunila obvezu koja joj se nalaže člankom 15. Uredbe 2019/1150, odabrala i mehanizam javne provedbe te uredbe, tijelu kojem je ta zadaća povjerena treba moći dostaviti informacije koje mu omogućuju da spriječi ili sankcionira povrede obveza koje pružatelji internetskih usluga imaju na temelju navedene uredbe ili barem da utvrdi takve povrede te ih eventualno evidentira.

117.

U nastavku tog rasuđivanja, s obzirom na to da je svaka država članica dužna predvidjeti primjeren i učinkovit mehanizam provedbe Uredbe 2019/1150 (privatni ili i javni) te po potrebi izmijeniti ili prilagoditi postojeći mehanizam, uzimajući u obzir razvoj situacije na tržištu, svaka bi država članica trebala imati mogućnost od gospodarskih subjekata koji posluju na njezinu državnom području prikupiti informacije koje su potrebne u tu svrhu.

118.

Primjerice, u dvama slučajevima navedenima u točkama 116. i 117. ovog mišljenja, takve informacije mogu se odnositi na uvjete pod kojima gospodarski subjekti pružaju usluge (koje su relevantne za utvrđivanje povreda i, ovisno o slučaju, pokretanje postupka zbog povreda Uredbe 2019/1150 te procjenu opsega rizika povezanog s tim povredama) te na veličinu tržišta i broj gospodarskih subjekata koji na njemu posluju (konkretno, kako bi se odredili resursi potrebni za primjenu provedbenog mehanizma te uredbe). Osim toga, sustavno prikupljanje takvih informacija omogućilo bi praćenje određenih kretanja te, s jedne strane, donošenje odluke o tome kako izmijeniti postojeće mehanizme u nacionalnom pravu kako bi se osigurala učinkovitost Uredbe 2019/1150 i, s druge strane, pružanje podrške Komisiji u obavljanju njezinih zadaća praćenja i preispitivanja.

119.

U ovom slučaju informacije koje pružatelji internetskih usluga trebaju dostaviti u IES‑u uglavnom se odnose na njihov financijski položaj.

120.

U tom pogledu u predmetu C‑663/22 talijanska vlada tvrdi, kao prvo, da su informacije sadržane u IES‑u „nedvojbeno korisne za zadaće aktivnog [i] preventivnog praćenja eventualnih narušavanja tržišnog natjecanja, koje se ne mogu izvršavati bez potpunog i ciljanog poznavanja svih subjekata koji obavljaju djelatnost”. Ta vlada navodi, kao drugo, da se te informacije upotrebljavaju za sveobuhvatno razumijevanje vrijednosti talijanskog tržišta, određivanje moći svakog operatora na tom tržištu i shvaćanje njegove gospodarske dinamike te za provjeru istinitosti i potpunosti dostavljenih podataka ( 58 ).

121.

U tom pogledu, kao prvo, kao što sam to naveo u točki 118. ovog mišljenja, država članica može imati interes za određivanje veličine tržišta internetskih usluga. Međutim, vrijednost tržišta i važnost operatora na tom tržištu ne predstavljaju podatke koje se lako može iskoristiti za dobivanje relevantnih informacija kako bi se ostvario cilj Uredbe 2019/1150, odnosno kako bi se osiguralo pravedno, predvidljivo, održivo i pouzdano internetsko poslovno okruženje na unutarnjem tržištu. U svakom slučaju, čini se da otkrivanje eventualnih „narušavanja tržišnog natjecanja”, na koja upućuje talijanska vlada, nije u skladu s ciljem te uredbe. Naime, njome se ne dovodi u pitanje mjerodavno pravo Unije u području tržišnog natjecanja ( 59 ).

122.

Kao drugo, informacije koje se zahtijevaju od pružatelja internetskih usluga na temelju Uredbe 2019/1150 relevantne su za korisnike, osobito u pogledu uvjeta pružene usluge. Suprotno tomu, ti pružatelji ni na koji način nisu obvezni obavijestiti korisnike o svojem financijskom položaju, tako da se s gledišta te uredbe ne postavlja pitanje istinitosti takvih informacija.

123.

Kao treće, moram priznati da ne vidim povezanost između, s jedne strane, financijskog položaja pružatelja internetskih usluga i, s druge strane, načina pružanja njegovih usluga poslovnim korisnicima. Ako takva povezanost postoji, može biti samo neizravna. Naime, s jedne strane, sama talijanska vlada smatra da je svrha Uredbe 2019/1150 utvrditi i ocijeniti pravednost ugovornih uvjeta koji se posredstvom platforma utvrđuju za poslovne korisnike u Uniji. S druge strane, nije jasno kako se informacije koje su relevantne za primjerenu i učinkovitu provedbu te uredbe mogu izvesti iz informacija o financijskom položaju pružatelja internetskih usluga.

124.

Stoga smatram da se Uredba 2019/1150 ne može tumačiti na način da se njome opravdava donošenje nacionalnih mjera o kojima je riječ u predmetu C‑663/22, a da pritom nije potrebno odlučiti o načelu proporcionalnosti. Te nacionalne mjere nisu provedbene mjere za tu uredbu. Naime, kao što to proizlazi iz prethodnih pitanja u tom predmetu, cilj navedenih mjera nije povezan s ciljem navedene uredbe, tako da se ne može smatrati da su one unutar granica u kojima država članica može donijeti provedbene mjere za tu uredbu.

125.

Stoga predlažem da se na prethodna pitanja u predmetu C‑663/22, koja su preoblikovana u točki 93. ovog mišljenja, odgovori tako da Uredbu 2019/1150 i osobito njezine članke 15. i 16. treba tumačiti na način da se njima ne opravdava donošenje nacionalnog propisa kojim se pružateljima internetskih usluga nalaže obveza da periodično dostavljaju prijavu koja sadržava informacije o njihovu financijskom položaju i kojim se predviđa primjena sankcija u slučaju povrede te obveze. Budući da takav propis nije obuhvaćen područjem primjene te uredbe, on se toj uredbi ne protivi.

126.

Odgovor koji sam upravo predložio ne znači da se Uredbi 2019/1150 protive nacionalne mjere o kojima je riječ. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da izvede zaključak iz činjenice da se, s jedne strane, Zakonom br. 178/2020 AGCOM‑u povjerila zadaća da „osigurava primjerenu i učinkovitu provedbu [te] [u]redbe, osobito […] prikupljanjem relevantnih informacija” i da je, s druge strane, kao što to proizlazi iz preambule Odluke br. 161/2021, AGCOM na temelju toga proširio na pružatelje internetskih usluga obvezu da mu dostave IES.

127.

Suprotno tomu, ako, s obzirom na pojašnjenja koja će Sud dati u presudi koju treba donijeti, sud koji je uputio zahtjev dođe do zaključka da postoji povezanost između cilja Uredbe 2019/1150 i nacionalnih mjera o kojima je riječ, na njemu je da provjeri jesu li te mjere prikladne i nužne.

128.

Osobno ne smatram da će to biti slučaj. S obzirom na razmatranja iznesena u točkama 121. do 123. ovog mišljenja, mogu postojati dvojbe u pogledu prikladnosti informacija koje pružatelji internetskih usluga trebaju dostaviti u pogledu svojeg financijskog položaja kako bi se ostvario cilj te uredbe. U svakom slučaj, postoje druge informacije čije je prikupljanje manje ograničavajuće za tržišne operatore i koje omogućuju ostvarenje tog cilja.

129.

Nekoliko prethodnih pitanja odnosi se na to povređuje li se obvezama o kojima je riječ u glavnim predmetima načelo slobode pružanja usluga. U tim se prethodnim pitanjima upućuje na članak 56. UFEU‑a ( 60 ) te na direktive 2000/31 i 2006/123 ( 61 ).

130.

Obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima jesu, s jedne strane, upis u ROC, koji podrazumijeva dostavu relevantnih informacija o organizaciji pružatelja usluga i plaćanje financijskog doprinosa te primjenu sankcija u slučaju povrede te obveze i, s druge strane, dostava IES‑a, pri čemu povreda tih obveza dovodi do primjene novčanih sankcija.

131.

Međutim, s gledišta mehanizama koji su predviđeni pravom Unije kako bi se osiguralo slobodno kretanje usluga, te obveze valja analizirati samostalno ( 62 ). U ovom slučaju, analiza se treba odnositi na obveze upisa u ROC, dostave informacija o strukturi pružatelja internetskih usluga, dostave informacija o njegovu financijskom položaju u obliku IES‑a i plaćanja financijskog doprinosa.

132.

Pitanje koje se prije toga postavlja jest mogu li se nacionalne mjere o kojima je riječ ocijeniti s obzirom na Direktivu 2000/31, s obzirom na Direktivu 2006/123 ili s obzirom na obje te direktive. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja najprije provjeriti jesu li predmetne nacionalne mjere obuhvaćene područjima primjene tih direktiva.

133.

Pojam „usluge informacijskog društva” središnji je pojam Direktive 2000/31, iako se on tom direktivom ne definira. U toj se direktivi zapravo upućuje na definiciju iz Direktive 2015/1535.

134.

U tom je pogledu, u skladu s informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, kvalifikacija usluga koje pružaju tužitelji iz glavnog postupka kao „usluga informacijskog društva” očita ( 63 ) ili se barem čini da je nesporna u predmetima koji se odnose na Direktivu 2000/31 ( 64 ). Budući da sud koji je uputio zahtjev ne pruža detaljne informacije koje omogućuju provjeru te kvalifikacije i da se čini da je ona opravdana s obzirom na opće opise usluga koje je iznio taj sud ( 65 ), polazim od pretpostavke da su usluge tužiteljâ iz glavnog postupka obuhvaćene pojmom „usluge informacijskog društva”.

135.

Drugi je središnji pojam Direktive 2000/31 „područje koordinacije”. Taj pojam obuhvaća zahtjeve koji se odnose na početak obavljanja djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva i obavljanje te djelatnosti koji su opće prirode, kao i na zahtjeve koji su izričito namijenjeni pružateljima usluga informacijskog društva ili takvim uslugama ( 66 ).

136.

Na pružatelja takvih usluga primjenjuju se zahtjevi koji su obuhvaćeni područjem koordinacije i koje je utvrdila država članica u kojoj on ima poslovni nastan (država članica podrijetla) ( 67 ). Druga država članica u kojoj taj pružatelj posluje (država članica odredišta) u načelu ne može ograničiti slobodno kretanje tih usluga „zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije” ( 68 ). Stoga se mehanizmom uspostavljenim u članku 3. Direktive 2000/31 uvodi načelo države članice podrijetla i uzajamnog priznavanja među državama članicama uvjeta pristupa djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva (i njezina obavljanja) ( 69 ).

137.

Iznimno, država članica odredišta može odstupiti od članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31 ako poduzima mjere „u pogledu određene usluge informacijskog društva” i ispunjava uvjete predviđene člankom 3. stavkom 4. točkama (a) i (b) te direktive.

138.

U tim okolnostima valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima koja se odnose na slobodu pružanja usluga u spojenim predmetima C‑662/22 i C‑667/22, u spojenim predmetima C‑664/22 i C‑666/22 te u predmetu C‑665/22 želi znati treba li članak 3. stavke 2. i 4. Direktive 2000/31 tumačiti na način da mu se protive opće i apstraktne nacionalne mjere kojima država članica pružatelju usluge informacijskog društva koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici nalaže (a) obvezu upisa u registar, (b) obvezu dostave relevantnih informacija o njegovoj organizaciji, (c) obvezu dostave relevantnih informacija o njegovu financijskom položaju i (d) obvezu plaćanja financijskog doprinosa, te primjenu sankcija u slučaju povrede tih obveza. Ako ga treba tako tumačiti, te uzimajući u obzir pojašnjenje o Uredbi 2019/1150 iz točke 92. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev želi znati može li činjenica da su te nacionalne mjere donesene u navedenu svrhu osiguravanja provedbe Uredbe 2019/1150 utjecati na rezultat primjene mehanizma uspostavljenog člankom 3. te direktive.

139.

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, kao prvo, valja najprije utvrditi nalažu li se obvezama o kojima je riječ u glavnim predmetima zahtjevi koji spadaju u okvir područja koordinacije u smislu Direktive 2000/31, nadalje, odstupa li se nalaganjem tih obveza od slobodnog kretanja usluga informacijskog društva i, naposljetku, ispunjavaju li se mjerama koje su donesene kako bi se naložile navedene obveze uvjeti navedeni u članku 3. stavku 4. točkama (a) i (b) te direktive. Kao drugo, potrebno je razmotriti utjecaj Uredbe 2019/1150 na rezultat analize koja se odnosi na Direktivu 2000/31.

140.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima predstavljaju zahtjeve koji spadaju u okvir područja koordinacije u smislu Direktive 2000/31.

141.

Suprotno tomu, talijanska vlada tvrdi da obveze upisa u ROC i dostave IES‑a predstavljaju običnu obvezu obavještavanja. Tim se obvezama ne sprečava pružatelja internetskih usluga da redovito obavlja svoju djelatnost. Ta vlada naglašava da tužitelji iz glavnog postupka u predmetima C‑662/22 i C‑665/22 nastavljaju obavljati svoje djelatnosti iako nisu upisani u ROC.

142.

U tom pogledu nije sporno da povreda obveza o kojima je riječ dovodi do znatnih sankcija. Usto, čini se da AGCOM može naložiti suspenziju djelatnosti pružatelja internetskih usluga te, kad je riječ o upisu u ROC, izvršiti ga po službenoj dužnosti ( 70 ). Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri točnost tih tvrdnji. Suprotno tomu, na Sudu je da tom sudu da pojašnjenja koja će mu omogućiti da odredi spadaju li te obveze u okvir područja koordinacije.

143.

Pojam „područje koordinacije”, koji je definiran u članku 2. točki (h) Direktive 2000/31, obuhvaća zahtjeve koje pružatelj internetskih usluga treba ispuniti i koji se odnose na „počet[ak] obavljanja djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva” ili „obavljanj[e] [takve] djelatnosti” (u daljnjem tekstu: zahtjevi početka obavljanja djelatnosti odnosno zahtjevi obavljanja djelatnosti).

144.

S gledišta mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31, razlika između zahtjeva početka obavljanja djelatnosti i zahtjeva obavljanja djelatnosti nema praktičnih posljedica. Međutim, smatram da je prikladno razmotriti tu dihotomiju kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dala pojašnjenja o opsegu područja koordinacije.

145.

U tom pogledu, kao prvo, ne treba zanemariti da država članica podrijetla gotovo bez iznimke nalaže zahtjeve početka obavljanja djelatnosti i zahtjeve obavljanja djelatnosti.

146.

Naime, u skladu s logikom mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31, ispunjavanje zahtjeva koji spadaju u okvir područja koordinacije i koje je utvrdila država članica podrijetla omogućuje pružatelju usluga da posluje na tržištu te države članice i na tržištu druge države članice. Država članica podrijetla mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije ( 71 ). Taj nadzor, koji se provodi na izvoru djelatnosti, treba osigurati učinkovitu zaštitu ciljeva u općem interesu, i to ne samo za korisnike države članice podrijetla, nego i za sve korisnike Unije ( 72 ).

147.

Stoga svaka država članica ima posebnu odgovornost u pogledu određivanja zahtjeva koji spadaju u okvir područja koordinacije. Ti zahtjevi trebaju biti oblikovani tako da se uzmu u obzir relevantni interesi ne samo u državi članici podrijetla, nego i u svakoj drugoj državi članici. U protivnom država članica podrijetla može u državi članici odredišta izazvati reakciju predviđenu člankom 3. stavkom 4. Direktive 2000/31. Opseg područja koordinacije stoga treba biti dovoljan kako bi se na izvoru djelatnosti zajamčili zakonitost i učinkovit nadzor djelatnosti informacijskog društva ne samo u interesu države članice podrijetla, nego i u interesu svake države članice ( 73 ).

148.

Kao drugo, u članku 2. točki (h) podtočki i. Direktive 2000/31 pojašnjava se da zahtjevi početka obavljanja djelatnosti obuhvaćaju, među ostalim, „zahtjev[e] vezan[e] za kvalifikacije, ovlaštenje ili prijavu”, dok zahtjevi obavljanja djelatnosti obuhvaćaju, među ostalim, „zahtjev[e] vezan[e] za ponašanje davatelja usluga, zahtjev[e] u pogledu kvalitete i sadržaja usluge uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje i ugovore, ili zahtjeve vezane za odgovornost davatelja usluge”. Suprotno tomu, područje koordinacije koje je tako definirano „obuhvaća samo zahtjeve vezane za online aktivnosti” ( 74 ), osim onih koji su primjenjivi na robu kao takvu, na njezinu isporuku i na usluge koje se ne pružaju elektroničkim putem ( 75 ).

149.

Iz toga proizlazi da je samo „internetska komponenta” relevantna s gledišta područja koordinacije. Stoga se ne može zanemariti neteritorijalna priroda djelatnosti u pogledu koje se nalažu zahtjevi koji spadaju u okvir tog područja.

150.

Na internetske se usluge uopće ne primjenjuje pojam teritorijalnosti: pružatelj usluga koji ima poslovni nastan u državi članici može trajno i stalno poslovati na državnom području druge države članice a da ondje nema poslovni nastan niti da ondje odlazi.

151.

Kao što sam to imao priliku napomenuti u drugom kontekstu ( 76 ), kao i u mnogim drugim područjima, internet je uvelike izmijenio kategorije utvrđene u „stvarnom” svijetu. Naime, iako se Ugovorom povezuju, s jedne strane, trajno obavljanje djelatnosti u državi članici sa stalnim poslovnim nastanom u istoj državi članici i, s druge strane, privremeno obavljanje djelatnosti bez takvog poslovnog nastana, internet ipak omogućuje trajno obavljanje djelatnosti u državi članici a da se pritom ondje ne raspolaže stalnim poslovnim nastanom.

152.

Kad bi se u takvom slučaju slijedila logika slobode poslovnog nastana, to bi dovelo do apsurdnog rezultata da se smatra da pružatelj usluga koji nema poslovni nastan u državi članici odredišta svoje usluge ipak ondje ima poslovni nastan i da treba postupati u skladu sa zakonodavstvom te države članice ne samo u pogledu svoje djelatnosti u pravom smislu riječi, nego i u pogledu osnivanja i funkcioniranja svojeg poduzeća. To postaje još apsurdnije ako se uzme u obzir da su djelatnosti koje se obavljaju na internetu često namijenjene za više država članica, pa čak i za sve njih.

153.

Objedinjavanjem relevantnih odredbi pod nazivom „Unutarnje tržište” ( 77 ), Direktivom 2000/31 ne zauzima se otvoreno stajalište o razlici između slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga. Međutim, s obzirom na pravilo o kontroli na izvoru kao i zbog razloga iznesenih u točkama 149. do 152. ovog mišljenja, ne može se smatrati da se mehanizam uspostavljen člankom 3. Direktive 2000/31 temelji na logici prema kojoj pružatelj usluge informacijskog društva treba ispunjavati uvjete za djelovanje na tržištu koje utvrđuje svaka država članica u kojoj on posluje. Suprotno tomu, s obzirom na to da se tim mehanizmom nastoji spriječiti takva situacija, područje koordinacije treba obuhvaćati i uvjete kojima se određuje pravilnost djelatnosti koja se obavlja na tržištu.

154.

Kao treće, opseg područja koordinacije treba obuhvaćati uvjete kojima se određuje pravilnost djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva. Naime, „neteritorijalna” priroda takve djelatnosti često omogućuje, na jedan ili na drugi način, de facto usmjerenost na klijente države članice a da se pritom ne nailazi na ograničenja koja proizlaze iz pojma „državno područje”. Na temelju činjenice da pružatelj usluga može nastaviti obavljati svoju djelatnost na državnom području države članice, a da pritom ne ispunjava jedan od tih zahtjeva, taj se zahtjev ne može isključiti iz područja koordinacije.

155.

U tim okolnostima, iako područje koordinacije obuhvaća zahtjeve početka obavljanja djelatnosti i zahtjeve obavljanja djelatnosti te iako se Direktivom 2000/31 ne pridaju pravne posljedice toj dihotomiji, ipak ih se može razlikovati. Naime, s jedne strane, cilj je zahtjeva obavljanja djelatnosti, „kao što su zahtjevi vezani za ponašanje davatelja usluga, zahtjevi u pogledu kvalitete i sadržaja usluge […] ili zahtjev[i] vezan[i] za odgovornost davatelja usluge” ( 78 ), naznačiti kako redovito obavljati djelatnost pružanja usluge informacijskog društva prema javnosti, potrošačima i drugim gospodarskim subjektima. Oni stoga predstavljaju načine obavljanja takve djelatnosti s njezina horizontalnog aspekta. S druge strane, zahtjevi početka obavljanja djelatnosti odnose se na uvjete koje pružatelj usluga treba ispuniti, prije svega prema državi članici i njezinim tijelima, kako bi mogao započeti i redovito obavljati djelatnost pružanja usluge informacijskog društva u državi članici podrijetla te time i na tržištu bilo koje druge države članice.

156.

S obzirom na te napomene, valja odrediti jesu li obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima obuhvaćene područjem koordinacije.

157.

Kao prvo, kad je riječ o obvezi upisa u ROC, čija povreda dovodi do znatnih sankcija i koju država članica odredišta može izvršiti po službenoj dužnosti, ona predstavlja zahtjev koji spada u okvir područja koordinacije.

158.

Naime, suprotno onomu što tvrdi talijanska vlada, činjenica da pružatelj usluga može de facto započeti i nastaviti obavljati djelatnost pružanja usluge informacijskog društva, a da ne ispuni obvezu upisa u ROC, ne znači da se taj zahtjev ne odnosi na početak obavljanja te djelatnosti u smislu članka 2. točke (h) Direktive 2000/31. Osim toga, kad je riječ o upisu u registar, u načelu nije dovoljno da se on izvrši na početku djelatnosti: treba ga zadržati tijekom te djelatnosti kako bi ona bila redovita.

159.

Kao drugo, kad je riječ o obvezi dostave informacija o strukturi i financijskom položaju poduzetnika, talijanska vlada tvrdi da su te informacije korisne, odnosno nužne, kako bi AGCOM mogao obavljati svoju zadaću regulacije, nadzora, rješavanja sporova i sankcioniranja. U tom pogledu, u skladu s pravilom o kontroli djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva na izvoru, takvu zadaću ispunjava država članica podrijetla, u interesu svake države članice. Obveza dostave informacija koje omogućuju provođenje takve kontrole stoga treba biti obuhvaćena područjem koordinacije.

160.

Kao treće, kad je riječ o financijskom doprinosu, prema mišljenju talijanske vlade, on bi trebao pokriti ukupan iznos administrativnih troškova nastalih u Italiji obavljanjem funkcija regulacije, nadzora, rješavanja sporova i sankcioniranja koje su dodijeljene AGCOM‑u. Njegov se iznos određuje ovisno o prihodima ostvarenima u toj državi članici.

161.

Obveza plaćanja takvog doprinosa također predstavlja zahtjev koji spada u okvir područja koordinacije. Naime, tom se obvezom uvjetuje pravilnost stalnog pristupa pružatelja usluga tržištu države članice. Osim toga, u skladu s pravilom o kontroli djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva na izvoru, taj doprinos treba potraživati tijelo koje, u skladu s tim pravilom, treba provoditi nadzor nad pružateljem usluga u interesu države članice u kojoj on ima poslovni nastan i svake druge države članice.

162.

S obzirom na tumačenje Direktive 2000/31 koje predlažem, obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima predstavljaju zahtjeve koji spadaju u okvir područja koordinacije u smislu te direktive.

163.

Postavlja se još pitanje predstavlja li nalaganje obveza o kojima je riječ u glavnim predmetima pružatelju usluge informacijskog društva koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici ograničenje slobodnog kretanja takvih usluga i odstupa li time od članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja utvrditi u kojoj se situaciji mjerom koju je donijela država članica odredišta ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva. U ovom slučaju postavlja se i pitanje može li se sudska praksa koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a primijeniti u okviru mehanizma uspostavljenog tom direktivom.

164.

Stranke u svojim očitovanjima upućuju na sudsku praksu koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a u skladu s kojom nacionalno zakonodavstvo koje se primjenjuje na sve subjekte koji obavljaju djelatnost na državnom području, koje nema za cilj utvrditi uvjete pružanja usluga poduzetnika o kojima je riječ te čiji su eventualni ograničavajući učinci na slobodno pružanje usluga previše neizvjesni i neizravni da bi se obveza koju to zakonodavstvo nameće mogla smatrati preprekom toj slobodi, ne predstavlja ograničenje u smislu tog članka ( 79 ).

165.

Međutim, smatram da se ta sudska praksa ne primjenjuje u okviru mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31.

166.

Naime, s jedne strane, zahtjevi obavljanja djelatnosti koji spadaju u okvir područja koordinacije ne mogu biti obuhvaćeni navedenom sudskom praksom jer u tom pogledu „nema[ju] za cilj utvrditi uvjete pružanja usluga poduzetnika o kojima je riječ”.

167.

S druge strane i još važnije, kad je riječ o svim zahtjevima koji spadaju u okvir područja koordinacije, uključujući zahtjeve početka obavljanja djelatnosti, ne smije se zanemariti da zakonodavac Unije u direktivi može pojasniti načine ostvarivanja temeljne slobode unutarnjeg tržišta i utvrditi uvjete koji su još povoljniji za pravilno funkcioniranje tog tržišta od onih predviđenih primarnim pravom.

168.

To je slučaj s mehanizmom uspostavljenim u članku 3. Direktive 2000/31, koji se temelji na ideji kontrole na izvoru te kojim se uvodi načelo države članice podrijetla i uzajamnog priznavanja među državama članicama uvjeta pristupa djelatnosti i njezina obavljanja ( 80 ). Nalaganje zahtjeva koji nadilaze one koji su na snazi u državi članici podrijetla bilo bi protivno tom načelu. To je tumačenje izraženo u sudskoj praksi Suda koja se odnosi na taj mehanizam.

169.

U presudi eDate Advertising i dr. ( 81 ) Sud je pojasnio da se slobodno kretanje usluga informacijskog društva među državama članicama osigurava na temelju mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31, tako da se na takve usluge primjenjuje pravni sustav države članice u kojoj njihovi pružatelji imaju poslovni nastan. Na te se pružatelje stoga ne mogu primijeniti stroži zahtjevi od onih predviđenih materijalnim pravom koje je na snazi u njihovim državama članicama podrijetla ( 82 ).

170.

U predmetu u kojem je donesena presuda Airbnb Ireland ( 83 ), sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke prema kojoj se nacionalnim mjerama o kojima je riječ kojima se predviđa obveza posjedovanja strukovne iskaznice ograničava sloboda pružanja usluga informacijskog društva. Tu je pretpostavku izričito potvrdio Sud ( 84 ). Tako je Sud potvrdio da, kad se zahtjev posjedovanja strukovne iskaznice primjenjuje osobito na pružatelje usluga s poslovnim nastanom u državama članicama različitima od države članice odredišta, tim se zahtjevom stoga otežava pružanje usluga u potonjoj državi članici ( 85 ). Smatram da je Sud htio uputiti, time što je to potvrdio, slično kao u presudi eDate Advertising i dr. ( 86 ), na to da se navedenim zahtjevom pružanje usluga u državi članici odredišta otežava više nego u državi članici podrijetla u skladu s nacionalnim odredbama koje spadaju u okvir područja koordinacije koje se primjenjuju u toj državi članici.

171.

U presudi A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) ( 87 ) Sud je u pogledu četiriju zahtjeva koje je uvela država članica odredišta u biti utvrdio da treba smatrati da se zabranom koja može ograničiti mogućnost pružatelja usluga informacijskog društva da se predstavi svojim potencijalnim klijentima u državi članici odredišta ili da privuče te klijente i promiče uslugu prodaje svojih proizvoda na internetu ograničava sloboda pružanja usluga informacijskog društva.

172.

Iako se formulacija koju je Sud upotrijebio razlikuje od one korištene u presudama eDate Advertising i dr. ( 88 ) te Airbnb Ireland ( 89 ), Sud se u presudi A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) ( 90 ) oslonio na istu logiku kao što je ona na kojoj se temelje te presude. Naime, nije bilo sporno da predmetni pružatelj obavlja svoju djelatnost u skladu sa zahtjevima koji spadaju u okvir područja koordinacije i koji se primjenjuju u državi članici podrijetla ( 91 ). Stoga bi se zahtjevom kojim se nalažu stroži uvjeti u pogledu ponašanja pružatelja usluga nužno povrijedio članak 3. stavak 2. Direktive 2000/31. Usto, kako bi utvrdio ograničava li se nacionalnim mjerama o kojima je riječ sloboda pružanja usluga informacijskog društva u smislu članka 3. stavaka 2. i 4. te direktive, Sud nije uputio na sudsku praksu koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a ( 92 ).

173.

Na temelju tih triju presuda zaključujem da se primjenom, na državnom području države članice, na djelatnost pružanja usluge informacijskog društva zahtjeva koji spadaju u okvir područja koordinacije i koji nadilaze one koji su na snazi u državi članici podrijetla ograničava slobodno kretanje te usluge i stoga ono može proizlaziti samo iz mjere donesene na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31.

174.

Osim toga, čini se da razmatranje prema kojem se sudska praksa koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a, navedena u točki 164. ovog mišljenja, ne može primijeniti u okviru mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31 potvrđuje sudska praksa koja se odnosi na tu odredbu primarnog prava, u okviru koje je Sud uzeo u obzir činjenicu da se određeni zahtjev već provjerio u državi članici podrijetla.

175.

Tako je Komisija najprije tvrdila, u postupku zbog povrede obveze ( 93 ), da je zbog obveze upisa u registar i ozbiljnih sankcija predviđenih u slučaju povrede te obveze upis u taj registar ključan uvjet za obavljanje djelatnosti na državnom području države članice koja je predvidjela navedenu obvezu. Nakon što je skrenuo pozornost na činjenicu da se predmetna obveza primjenjuje i na pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici i koji u skladu sa zakonodavstvom te države već ispunjava formalne zahtjeve istovjetne onima koje se zahtijevaju na temelju te obveze, Sud je zaključio da se navedenom obvezom ne poštuje članak 56. UFEU‑a ( 94 ).

176.

Nadalje, Sud je već odlučio u prethodnom postupku koji se odnosi na članak 56. UFEU‑a i na direktivu kojom se prije svega predviđa sustav uzajamnog priznavanja radnog iskustva stečenog u zemlji podrijetla da sustav ovlaštenja koji je uspostavila država članica domaćin ne smije ni odgoditi ni otežati ostvarivanje prava osobe koja ima poslovni nastan u drugoj državi članici da pruža usluge na državnom području prve države, s obzirom na to da je provedeno ispitivanje uvjeta pristupa djelatnostima o kojima je riječ i da je utvrđeno da su ti uvjeti ispunjeni. Nakon što su navedeni uvjeti ispunjeni, eventualan zahtjev za upis u obrtnički registar države članice domaćina može biti samo automatski, ne može predstavljati ni preduvjet za pružanje usluga, ni uzrokovati administrativne troškove za pružatelja usluga o kojem je riječ, ni dovesti do obveze plaćanja doprinosa obrtničkoj komori ( 95 ).

177.

Naposljetku, Sud je smatrao da se propisom države članice kojim se ustanovi koja posluje na njezinu državnom području nalaže obveza dostave prijava o „sumnjivim” transakcijama i „traženih” informacija izravno tijelu države članice domaćina ograničava sloboda pružanja usluga jer zbog njega dolazi do poteškoća i dodatnih troškova za djelatnosti koje se obavljaju u skladu sa slobodom pružanja usluga i taj se propis može primjenjivati dodatno uz kontrole koje su već provedene u državi članici u kojoj se nalazi predmetna ustanova, čime se potonju ustanovu odvraća od bavljenja tim djelatnostima ( 96 ).

178.

Zaključno, s obzirom na razmatranje izneseno u točki 173. ovog mišljenja, nalaganje obveza o kojima je riječ u glavnim predmetima pružatelju usluge informacijskog društva koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici predstavlja ograničenje slobodnog kretanja takvih usluga i do njega može doći samo na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31.

179.

Mjere koje odstupaju od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva trebaju ispunjavati materijalne uvjete i formalne uvjete predviđene Direktivom 2000/31. Ti su uvjeti kumulativni ( 97 ).

180.

Budući da se formalni uvjeti odnose na obvezu obavještavanja, analizirat ću ih, uz obvezu obavještavanja predviđenu Direktivom 2015/1535, u zadnjem dijelu svojeg mišljenja, a ovdje ću se usredotočiti samo na materijalne uvjete. Međutim, prije nego što ih analiziram, želim iznijeti napomenu o prirodi mjera odstupanja.

181.

U drukčijem kontekstu već sam smatrao da treba primijeniti tumačenje prema kojem se opće i apstraktne odredbe ne mogu kvalificirati kao „mjere” u smislu članka 3. stavka 4. točke (a) Direktive 2000/31. Stoga upućujem na analizu u mišljenjima o kojima je riječ ( 98 ), u kojima sam u biti smatrao da mjere na koje se odnosi ta odredba trebaju biti dovoljno ciljane. Sud je prihvatio glavne elemente te analize u presudi Google Ireland i dr. ( 99 ), prema kojoj navedenu odredbu treba tumačiti na način da opće i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva i koje se jednako primjenjuju na svakog pružatelja te kategorije usluga nisu obuhvaćene pojmom „mjere poduzete protiv određene usluge informacijskog društva” u smislu te odredbe.

182.

U ovom slučaju mjere kojima nacionalni zakonodavac nalaže obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima odnose se na svakog pružatelja internetskih usluga, a da pritom nisu usmjerene na određen sektor ili državu članicu iz koje te usluge potječu. Slijedom toga, te mjere nisu obuhvaćene člankom 3. stavkom 4. Direktive 2000/31 i nacionalni zakonodavac ne može primjenom navedenih mjera odstupiti od načela navedenog u članku 3. stavku 2. te direktive.

183.

U tim okolnostima nije potrebno ispitati ispunjavaju li predmetne nacionalne mjere materijalne uvjete predviđene člankom 3. stavkom 4. točkom (a) Direktive 2000/31. Međutim, nastavit ću svoju analizu radi sveobuhvatnosti te kako bih u potpunosti odgovorio na zabrinutost suda koji je uputio zahtjev i na argumente stranaka.

184.

Podsjećam na to da, u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (a) Direktive 2000/31, mjera ograničavanja o kojoj je riječ mora biti potrebna za osiguranje javnog poretka, zaštite javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite potrošača, mora biti poduzeta protiv određene usluge informacijskog društva koja stvarno dovodi u pitanje te ciljeve ili koja predstavlja ozbiljan i veliki rizik za njihovo ostvarenje i mora biti razmjerna navedenim ciljevima. Te ću uvjete ispitati tim redoslijedom.

185.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, predmetne nacionalne mjere donesene su u navedenu svrhu osiguravanja provedbe Uredbe 2019/1150. Talijanska vlada slaže se s tim mišljenjem i dodaje da je cilj obveza koje proizlaze iz tih mjera utvrditi i obuzdati narušavanja tržišnog natjecanja ( 100 ).

186.

Podsjećam na to da je cilj Uredbe 2019/1150 pridonijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguravanjem pravednog, predvidljivog, održivog i pouzdanog internetskog poslovnog okruženja na tom tržištu. Čak i ako se pretpostavi da se nacionalnim mjerama o kojima je riječ nastoji zajamčiti taj cilj, teško mi je utvrditi razloge na temelju kojih se može smatrati da te mjere teže ostvarenju jednog od ciljeva iz članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/31.

187.

Naime, ciljevi koji se odnose na javni poredak, zaštitu javnog zdravlja i javnu sigurnost lako se mogu isključiti. Suprotno tomu, može se postaviti pitanje teže li te nacionalne mjere cilju povezanom sa zaštitom potrošača.

188.

Međutim, zaštita potrošača ne obuhvaća zaštitu poduzetnika, a Uredbom 2019/1150 utvrđuju se samo pravila o odnosima između pružatelja internetskih usluga i poslovnih korisnika.

189.

Točno je da se u Uredbi 2019/1150, kako bi se odredilo njezino područje primjene, uzima u obzir lokacija potrošača na koje se odnose djelatnosti poslovnih korisnika ( 101 ). Usto, tom se uredbom u njezinoj uvodnoj izjavi 3. priznaje da postoji povezanost između „transparentnosti i povjerenja u poslovnim odnosima u ekonomiji internetskih platformi” i poboljšanja povjerenja potrošača u ekonomiju internetskih platformi.

190.

Međutim, kao što se to navodi u toj uvodnoj izjavi, ta je povezanost samo neizravna. Što je još važnije, u Uredbi 2019/1150 potvrđuje se da su „izravni učinci razvoja ekonomije internetskih platformi na potrošače obuhvaćeni […] drugim pravom Unije, osobito pravnom stečevinom u području zaštite potrošača” ( 102 ).

191.

U tim se okolnostima čini da se obvezama o kojima je riječ u glavnim predmetima ne nastoji postići nijedan od ciljeva iz članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/31.

192.

Ni sud koji je uputio zahtjev ni talijanska vlada ne pružaju informacije u pogledu materijalnog uvjeta predviđenog člankom 3. stavkom 4. točkom (a) podtočkom ii. Direktive 2000/31.

193.

Sud stoga ne raspolaže informacijama koje mu omogućuju da učinkovito pojasni normativni sadržaj te odredbe. U svakom slučaju, u nedostatku elemenata koji upućuju na to da se uslugom o kojoj je riječ stvarno dovodi u pitanje jedan od ciljeva iz članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/31 ili na to da ta usluga može ugroziti njihovo ostvarenje, država članica odredišta ne može odstupiti od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva.

194.

Kao što to proizlazi iz moje analize, nacionalne mjere o kojima je riječ ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 3. stavka 4. točke (a) podtočaka i. i ii. Direktive 2000/31. Stoga nije potrebno razmotriti razmjernost tih mjera. Međutim, radi iscrpnosti ću ukratko analizirati uvjet razmjernosti predviđen člankom 3. stavkom 4. točkom (a) podtočkom iii. te direktive.

195.

Na temelju te odredbe mjera odstupanja mora biti razmjerna jednom od ciljeva iz članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/31. Osim toga, takva mjera, kao što se to zahtijeva tom odredbom, također treba biti „potrebna” za ostvarenje predmetnog cilja.

196.

U tom je smislu Sud pojasnio da, kada je riječ o tim dvama uvjetima, valja uzeti u obzir sudsku praksu koja se odnosi na članke 34. i 56. UFEU‑a, kako bi se ocijenila usklađenost s pravom Unije nacionalnog propisa o kojem je riječ, s obzirom na to da se navedeni uvjeti uvelike podudaraju s onima čijem poštovanju podliježe svako narušavanje temeljnih sloboda zajamčenih tim člancima UFEU‑a ( 103 ).

197.

Načelo proporcionalnosti zahtijeva da mjere koje donose države članice ne prelaze granice onog što je prikladno i nužno za ostvarenje legitimnih ciljeva koji se nastoje postići predmetnim propisom, pri čemu je, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, a prouzročene nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne ciljevima o kojima je riječ.

198.

U tom pogledu, iz Uredbe 2019/1150 proizlazi da je povezanost između cilja te uredbe i zaštite potrošača samo neizravna i da su „[…] izravni učinci razvoja ekonomije internetskih platformi na potrošače obuhvaćeni […] drugim pravom Unije” ( 104 ). Prema tome, sam zakonodavac Unije smatra da odredbe navedene uredbe nisu prikladne za ostvarenje cilja zaštite potrošača. Isto treba vrijediti u pogledu provedbenih mjera za tu uredbu.

199.

Na kraju svoje analize koja se odnosi na Direktivu 2000/31 zaključujem da nacionalne mjere o kojima je riječ u glavnim predmetima nisu mjere odstupanja u smislu članka 3. stavka 4. točke (a) Direktive 2000/31 ( 105 ) i u svakom slučaju ne ispunjavaju materijalne uvjete predviđene tom odredbom. Te se nacionalne mjere stoga ne mogu primjenjivati na pružatelje usluga informacijskog društva koji imaju poslovne nastane u državama članicama različitima od one koja ih je donijela.

200.

Međutim, valja provjeriti i dovodi li se taj zaključak u pitanje Direktivom 2006/123 i Uredbom 2019/1150, pod pretpostavkom da obveze o kojima je riječ proizlaze iz provedbenih mjera za tu uredbu.

201.

Sud koji je uputio zahtjev upućuje na Direktivu 2006/123 u nekoliko prethodnih pitanja ( 106 ).

202.

Kao što to proizlazi iz zahtjevâ za prethodnu odluku, sva se ta pitanja odnose na članak 16. te direktive. U skladu s tom odredbom, države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan. Navedenom direktivom određuju se i uvjeti pod kojima država članica može odstupiti od slobode pružanja usluga. Ti se uvjeti razlikuju od onih predviđenih člankom 3. stavcima 2. i 4. Direktive 2000/31.

203.

Iz moje analize proizlazi da se potonjoj odredbi protivi to da se obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima nalažu pružatelju usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici. Stoga se postavlja pitanje može li Direktiva 2006/123 utjecati na rezultat primjene mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31.

204.

U tom pogledu, člankom 3. stavkom 1. Direktive 2006/123 predviđa se da odredbe akata koji uređuju posebne aspekte pristupa uslužnoj djelatnosti ili njezina izvođenja u specifičnim sektorima imaju u slučaju suprotnosti prednost pred odredbama te direktive. Mehanizam uspostavljen člankom 3. Direktive 2000/31 odnosi se samo na usluge informacijskog društva i njihovo slobodno kretanje u Uniji. Potonja se odredba tako odnosi na pristup uslužnoj djelatnosti u specifičnom sektoru i na izvođenje takve djelatnosti. Stoga je ta odredba lex specialis u odnosu na članak 16. Direktive 2006/123 i ima prednost pred njime ( 107 ).

205.

Podredno, točno je da se može postaviti pitanje, kao što to čine stranke, postoji li u ovom slučaju „suprotnost” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2006/123. Međutim, u svakom slučaju, tom se direktivom ne može dovesti u pitanje rezultat primjene mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31 niti ona može dovesti do toga da se pružatelju usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici nalože obveze koje proizlaze iz nacionalnih mjera o kojima je riječ.

206.

Naime, ako postoji „suprotnost”, članku 3. Direktive 2000/31 trebalo bi dati prednost pred člankom 16. Direktive 2006/123. Ako „suprotnost” ne postoji, pod pretpostavkom da se obje te odredbe mogu istodobno primjenjivati, prvom se odredbom ne smije prikriti činjenica da nacionalne mjere o kojima je riječ ne ispunjavaju materijalne uvjete navedene u drugoj odredbi.

207.

Stoga nije potrebno odgovoriti na prethodna pitanja koja se odnose na Direktivu 2006/123.

208.

Kao što sam to naveo u točki 129. ovog mišljenja, prethodna pitanja u kojima je riječ o slobodi pružanja usluga odnose se i na direktive 2000/31 i 2006/123 te na članak 56. UFEU‑a.

209.

Međutim, tumačenje tih direktiva bit će dovoljno za rješenje sporova u glavnom postupku s obzirom na pravo Unije. Naime, svaku nacionalnu mjeru donesenu u području koje je u potpunosti usklađeno u pravu Unije treba ocijeniti ne u odnosu na primarno pravo, nego na tu mjeru usklađivanja ( 108 ). Budući da se u navedenim direktivama detaljno navode načela kojima se uređuje funkcioniranje unutarnjeg tržišta i koja su utvrđena primarnim pravom, potonje pravo nije potrebno razmotriti. Stoga nije potrebno odgovoriti na pitanja koja se odnose na članak 56. UFEU‑a kako bi se donijela odluka u glavnom postupku.

210.

Preostaje još pitanje treba li u okviru mehanizma uspostavljenog člankom 3. Direktive 2000/31 različito postupati prema provedbenim mjerama za Uredbu 2019/1150. Analiza tog pitanja ima dvostruku svrhu.

211.

Naime, s jedne strane, kao što sam to već naveo u prvom dijelu ovog mišljenja, nacionalne mjere o kojima je riječ u predmetu C‑663/22 i, u širem smislu, u predmetu C‑665/22 nisu provedbene mjere za Uredbu 2019/1150 ( 109 ). Međutim, u slučaju da se Sud ne složi s mojim razmatranjima u predmetu C‑665/22, koji se odnosi na pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u državi članici, sud koji je uputio zahtjev treba odrediti dovodi li se u pitanje neprimjenjivost tih mjera na takvog pružatelja činjenicom da su te mjere provedbene mjere za tu uredbu.

212.

S druge strane, odgovor na navedeno pitanje može se pokazati korisnim za sud koji je uputio zahtjev u drugim predmetima na koje se odnosi ovo mišljenje jer se oni odnose na obvezu upisa u ROC i plaćanje financijskog doprinosa.

213.

U tom pogledu, s jedne strane, u članku 1. stavku 3. Direktive 2000/31 navodi se da ta direktiva dopunjava pravo Unije koje se primjenjuje na usluge informacijskog društva ne dovodeći pritom u pitanje razinu zaštite, posebno zaštite javnog zdravlja i interesa potrošača, koja je utvrđena aktima Unije i nacionalnim zakonima kojima se ti akti provode „u mjeri u kojoj to ne ograničava slobodu pružanja usluga informacijskog društva”. S druge strane, iz članka 1. stavka 5. Uredbe 2019/1150 proizlazi da se njome ne dovodi u pitanje mjerodavno pravo Unije, među ostalim, u području elektroničke trgovine.

214.

Očito je da se u tom području primjenjuje Direktiva 2000/31. Provedbena mjera za Uredbu 2019/1150 stoga nema prednost pred mehanizmom uspostavljenim u članku 3. te direktive. Slijedom toga, činjenica da su nacionalne mjere donesene u navedenu svrhu osiguravanja provedbe te uredbe ne može utjecati na njihovu neprimjenjivost koja proizlazi iz tog mehanizma.

215.

S obzirom na prethodno navedeno, na prethodna pitanja u spojenim predmetima C‑662/22 i C‑667/22, u spojenim predmetima C‑664/22 i C‑666/22 te u predmetu C‑665/22, koja su preoblikovana u točki 138. ovog mišljenja, valja odgovoriti tako da članak 3. stavke 2. i 4. Direktive 2000/31 treba tumačiti na način da mu se protive opće i apstraktne nacionalne mjere kojima država članica pružatelju usluge informacijskog društva s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nalaže (a) obvezu upisa u registar, (b) obvezu dostave relevantnih informacija o njegovoj organizaciji, (c) obvezu dostave relevantnih informacija o njegovu financijskom položaju i (d) obvezu plaćanja financijskog doprinosa, te primjenu sankcija u slučaju povrede tih obveza. Činjenica da su te nacionalne mjere donesene u navedenu svrhu osiguravanja provedbe Uredbe 2019/1150 ne može utjecati na njihovu neprimjenjivost na takvog pružatelja.

216.

Nekoliko prethodnih pitanja u ovim predmetima u kojima je riječ o pružateljima usluga koji imaju poslovni nastan u svojim državama članicama podrijetla odnosi se na obveze prethodnog obavještavanja predviđene direktivama 2000/31 i 2015/1535 ( 110 ).

217.

S pragmatičnog gledišta, analiza tih pitanja suvišna je ako se Sud složi s mojim stajalištem u pogledu tumačenja Direktive 2000/31.

218.

Naime, čini se da se nacionalnim mjerama o kojima je riječ nalažu zahtjevi koji spadaju u okvir područja koordinacije u smislu Direktive 2000/31 te se njima ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva. S gledišta te direktive, te se mjere stoga ne mogu primjenjivati na pružatelje usluga koji imaju poslovni nastan u državama članicama različitima od one koja ih je donijela.

219.

Osim toga, nacionalne mjere o kojima je riječ u glavnim predmetima ne mogu biti obuhvaćene člankom 3. stavkom 4. Direktive 2000/31 jer su te mjere opće i apstraktne ( 111 ). U svakom slučaju, to razmatranje ne utječe na zaključak iznesen u točki 217. ovog mišljenja. Država članica ne može zaobići mehanizam predviđen člankom 3. te direktive i naložiti zahtjeve koji spadaju u okvir područja koordinacije primjenom opće i apstraktne mjere.

220.

Međutim, radi sveobuhvatnosti i u slučaju da se Sud ne složi s mojom analizom koja se odnosi na Direktivu 2000/31, u nastavku ću razmotriti obveze obavještavanja predviđene tom direktivom i Direktivom 2015/1535.

221.

Povreda koju država članica počini u pogledu obveza obavještavanja predviđenih direktivama 2000/31 i 2015/1535 dovodi do toga da se protiv pojedinaca nije moguće pozivati na mjere o kojima je riječ ( 112 ).

222.

Točno je da povreda obveze obavještavanja predviđene Direktivom 2000/31 dovodi do toga da se nije moguće pozvati na nacionalnu mjeru protiv pružatelja usluga koji imaju poslovni nastan u državama članicama različitima od države članice podrijetla, dok povreda obveze obavještavanja predviđene Direktivom 2015/1535 dovodi do toga da se nije moguće pozvati na tu mjeru protiv pružatelja usluga koji imaju poslovni nastan u bilo kojoj državi članici. Međutim, svi predmeti u kojima sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o obvezi obavještavanja (osim predmet C‑663/22) odnose se na pružatelje usluga koji imaju poslovni nastan u državama članicama koje nisu Italija.

223.

Ništa ne upućuje na to da se na obveze o kojima je riječ u glavnim predmetima odnosilo obavještavanje predviđeno Direktivom 2000/31 ili ono predviđeno Direktivom 2015/1535.

224.

Međutim, talijanska vlada u biti tvrdi, kao prvo, da nacionalne mjere o kojima je riječ ne predstavljaju tehničke propise o kojima treba poslati obavijest na temelju Direktive 2015/1535. Dodajem da se u kontekstu ovih predmeta tom argumentacijom ističe novo pitanje u pogledu određivanja dosega obveza obavještavanja predviđenih direktivama 2000/31 i 2015/1535.

225.

Kao drugo, talijanska vlada tvrdi da se na nacionalne mjere o kojima je riječ ne primjenjuje obveza obavještavanja jer su one provedbene mjere za Uredbu 2019/1150.

226.

Stoga valja analizirati ta dva argumenta koji se odnose na doseg obveze obavještavanja predviđene Direktivom 2000/31 i Direktivom 2015/1535 odnosno eventualni utjecaj Uredbe 2019/1150 na postojanje te obveze.

227.

Na temelju članka 3. stavka 4. točke (b) druge alineje Direktive 2000/31, država članica o kojoj je riječ mora prije poduzimanja mjera i neovisno o sudskim postupcima, uključujući prethodne postupke i radnje provedene u okviru kriminalističke istrage, o svojoj namjeri da poduzme predmetne mjere ograničavanja obavijestiti Komisiju i državu članicu na čijem državnom području pružatelj usluge o kojoj je riječ ima sjedište.

228.

Doseg obveze obavještavanja predviđene člankom 3. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2000/31 određuje se, s jedne strane, područjem primjene te direktive kao i njezinim središnjim pojmom, odnosno pojmom „područje koordinacije” i, s druge strane, prirodom mjera kojima država članica može odstupiti od načela slobodnog pružanja usluga informacijskog društva.

229.

Naime, područje koordinacije u smislu Direktive 2000/31 obuhvaća zahtjeve koji su opće prirode i one koji su izričito namijenjeni pružateljima usluga informacijskog društva ili takvim uslugama (članak 2. točka (h)). Država članica odredišta ne može, osim odstupanja predviđenih člankom 3. stavkom 4. te direktive, ograničiti slobodno kretanje tih usluga zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije (članak 3. stavak 2.). Obveza obavještavanja predviđena člankom 3. stavkom 4. točkom (b) navedene direktive stoga obuhvaća samo mjere koje spadaju u područje koordinacije kojima se ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva.

230.

Osim toga, doseg obveze obavještavanja određuje se prirodom mjera kojima država članica može odstupiti od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva iz neke države članice. Iz ovog mišljenja proizlazi da se opće i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva i koje se jednako primjenjuju na svakog pružatelja te kategorije usluga ne mogu kvalificirati kao „mjere” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 ( 113 ). Slijedom toga, kao što to proizlazi iz presude Google Ireland i dr. ( 114 ), na takve nacionalne mjere ne primjenjuje se obveza obavještavanja predviđena člankom 3. stavkom 4. točkom (b) drugom alinejom te direktive. Predmetne nacionalne mjere su tako opće i apstraktne te se čini da se jednako primjenjuju na svakog pružatelja određene kategorije usluga.

231.

Stoga, s jedne strane, Talijanska Republika nije bila obvezna poslati obavijest o predmetnim općim i apstraktnim nacionalnim mjerama na temelju članka 3. stavka 4. točke (b) Direktive 2000/31. S druge strane i još važnije, te se mjere nikako ne mogu primjenjivati na pružatelje usluga informacijskog društva koji imaju poslovne nastane u državama članicama različitima od one koja ih je donijela ( 115 ). Čak i ako se pretpostavi da su navedene nacionalne mjere provedbene mjere za Uredbu 2019/1150, ta okolnost ne može utjecati na njihovu neprimjenjivost ( 116 ).

232.

Moja bi analiza mogla završiti ovdje. Međutim, s obzirom na činjenicu da se sud koji je uputio zahtjev u svojim prethodnim pitanjima poziva i na Direktivu 2015/1535, ispitat ću i pitanje je li na temelju te direktive trebalo poslati obavijest o nacionalnim mjerama o kojima je riječ. Napominjem da odgovor na to pitanje ne utječe na zaključak koji se odnosi na to da se protiv pružatelja usluga informacijskog društva koji imaju poslovni nastan u državama članicama različitima od one koja ih je donijela nije moguće pozvati na te nacionalne mjere.

233.

Obveza obavještavanja utvrđuje se u članku 5. stavku 1. Direktive 2015/1535 kojim se u biti predviđa da država članica mora Komisiji bez odlaganja dostavljati sve nacrte tehničkih propisa.

234.

Pojam „tehnički propis” stoga je u središtu Direktive 2015/1535 i njime se određuje doseg obveze obavještavanja koja se nalaže tom direktivom. Definicija tog pojma navodi se u članku 1. stavku 1. točki (f) navedene direktive. U skladu s tom definicijom, da bi se nacionalni propis koji se odnosi na uslugu informacijskog društva mogao kvalificirati kao „tehnički propis”, on treba biti ne samo obuhvaćen kvalifikacijom „propisa o uslugama”, koja je definirana u članku 1. stavku 1. točki (e) te direktive, nego treba biti i obvezan de jure ili de facto osobito za pružanje predmetne usluge ili njezino korištenje u državi članici ili njezinu najvećem dijelu ( 117 ).

235.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (e) Direktive 2015/1535, propis o uslugama znači zahtjev opće naravi koji se odnosi na uspostavljanje i obavljanje uslužnih djelatnosti informacijskog društva, „posebno odredbi koje se odnose na pružatelja usluga, usluge i primatelja usluga, isključujući sva pravila koja nisu izričito usmjerena na [takve] usluge” ( 118 ).

236.

U tom pogledu, nacionalne mjere o kojima je riječ u glavnim predmetima izričito se odnose na usluge internetskog posredovanja i internetske tražilice. Takve su usluge u punom smislu riječi usluge informacijskog društva ( 119 ).

237.

Točno je da se predmetnim nacionalnim mjerama samo proširuju već postojeće obveze na te dvije kategorije pružatelja usluga. Međutim, nije potrebno postaviti pitanje jesu li pružatelji usluga informacijskog društva imali te obveze prije izmjena koje su uvedene tim mjerama. Naime, definicijom pojma „propis o uslugama” ne zahtijeva se da se nacionalna mjera odnosi isključivo na usluge informacijskog društva. Dovoljno je da se predmetna mjera odnosi na takvu uslugu na eksplicitan i ciljani način, čak u određenim pojedinačnim odredbama ( 120 ). Kao što sam to naveo u točki 236. ovog mišljenja, to je slučaj u ovom predmetu.

238.

Stoga nacionalne mjere o kojima je riječ predstavljaju „propise o uslugama” u smislu Direktive 2015/1535. Osim toga, nije sporno da su te mjere obvezne i da ih stoga treba smatrati „tehničkim propisima”. Prema tome, one bi trebale biti obuhvaćene obaviješću na temelju te direktive. U suprotnom pojedinac može istaknuti da se protiv njega nije moguće pozvati na ta pravila.

239.

Naposljetku, valja još odrediti može li se ipak protiv pojedinca pozvati na nacionalne mjere o kojima je riječ u slučaju da one predstavljaju provedbene mjere za Uredbu 2019/1150.

240.

Točno je da se člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2015/1535 predviđa da se obveza obavještavanja ne primjenjuje na „zakone i druge propise država članica te dobrovoljne sporazume na osnovi kojih države članice […] poštuju obvezujuće akte Unije rezultat čega je donošenje […] propisa koji se odnose na usluge”.

241.

Iznimka predviđena člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2015/1535 obuhvaća nacionalne odredbe za koje se može smatrati da su donesene u svrhu postupanja u skladu s obvezujućim aktom prava Unije ( 121 ). Međutim, kad se aktom prava Unije državama članicama ostavlja velik manevarski prostor, nacionalne provedbene mjere ne mogu se kvalificirati kao nacionalne odredbe koje su u skladu s takvim obvezujućim aktom ( 122 ).

242.

Članak 15. jedina je odredba Uredbe 2019/1150 koja sadržava detaljnije naznake u pogledu manevarskog prostora država članica. U skladu s tim člankom, svaka država članica treba osiguravati primjerenu i učinkovitu provedbu te uredbe i utvrđivati pravila o (učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim) mjerama koje se primjenjuju na povrede te uredbe te osiguravati njihovu provedbu. Suprotno tomu, ni u jednoj odredbi navedene uredbe ne daje se naznaka o manevarskom prostoru kojim države članice raspolažu prilikom prikupljanja relevantnih informacija za provedbu te uredbe.

243.

Stoga valja smatrati da nacionalne mjere o kojima je riječ nisu obuhvaćene iznimkom predviđenom u članku 7. stavku 1. točki (a) Direktive 2015/1535. Prema tome, one bi trebale biti obuhvaćene obaviješću na temelju te direktive. U suprotnom pojedinac može istaknuti da se protiv njega nije moguće pozvati na ta pravila.

244.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) odgovori na sljedeći način: