–

za osobu A, K. Nordlander, advokat i A. Robert, avocate,

–

za Daniela B i osobe L, B, AFP i UD, M. Guizard i S. Beaugendre, avocats,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères, R. Coesme i E. Leclerc, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, V. Karra, A. Dimitrakopoulou i E. Tsaousi, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i M. L. Noort, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Thiran, A. Sipos i S. L. Kalėda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 34. UFEU‑a, članka 85.c Direktive 2001/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. studenoga 2001. o zakoniku Zajednice o lijekovima za humanu primjenu (SL 2001., L 311, str. 67.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 27.), kako je izmijenjena Direktivom 2011/62/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2011. (SL 2011., L 174, str. 74.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 64., str. 244.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2001/83), i članka 3. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, osobe A, društva nizozemskog prava – koja vodi ljekarnu s poslovnim nastanom u Nizozemskoj i internetsku stranicu posebno namijenjenu francuskim klijentima – i, s druge strane, Daniela B i osoba UD, AFP, B i L (u daljnjem tekstu: Daniel B i dr.) – društava koja vode ljekarne odnosno udruga koje zastupaju profesionalne interese ljekarnika s poslovnim nastanom u Francuskoj – u vezi s činjenicom da je osoba A promicala spomenutu internetsku stranicu kod francuskih klijenata u okviru raznolike oglašivačke kampanje velikog opsega.

3

U članku 1. prvom stavku točki 2. Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih standarda i propisa te pravila o uslugama informacijskog društva (SL 1998., L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.), kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. (SL 1998., L 217, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 55., str. 11.; u daljnjem tekstu: Direktiva 98/34), propisuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

4

Uvodne izjave 18. i 21. Direktive 2000/31 glase:

[…]

5

Stavci 1. i 2. članka 1. te direktive glase kako slijedi:

„1.   Ova Direktiva ima za cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica.

2.   Ova Direktiva usklađuje, u mjeri potrebnoj za postizanje cilja iz stavka 1., pojedine nacionalne odredbe o uslugama informacijskog društva koje se odnose na unutarnje tržište, poslovni nastan davatelja usluga, komercijalna priopćenja, elektroničke ugovore, odgovornost posrednika, kodeks ponašanja, izvansudske nagodbe, mogućnosti tužbe i suradnju između država članica.”

6

U članku 2. točki (a) navedene direktive „usluge informacijskog društva” definirane su kao usluge u smislu članka 1. prvog stavka točke 2. Direktive 98/34.

7

U članku 2. točki (h) Direktive 2000/31 određeno je:

„Za potrebe ove Direktive, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:

8

U članku 3. te direktive, naslovljenom „Unutarnje tržište”, određuje se:

„1.   Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.

2.   Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

3.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.

4.   Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

[…]”

9

U članku 8. stavku 1. navedene direktive propisuje se da „[d]ržave članice moraju osigurati da je dozvoljeno korištenje komercijalnih priopćenja koje čine u cijelosti ili djelomično uslugu informacijskog društva koju pruža član regulirane struke uz uvjet poštovanja pravila struke posebno u pogledu nezavisnosti, dostojanstva i poštenja struke, profesionalne tajne i pravednosti prema strankama i ostalim članovima struke”.

10

Članak 85.c Direktive 2001/83, koji se nalazi u njezinoj glavi VII.a, naslovljenoj „Prodaja lijekova na daljinu”, glasi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje nacionalno zakonodavstvo kojim se zabranjuje nuđenje na prodaju lijekova na recept na daljinu putem usluge informacijskog društva, države članice osiguravaju da se lijekovi nude na prodaju na daljinu putem usluga informacijskog društva kako je utvrđeno Direktivom [98/34] pod sljedećim uvjetima:

[…]

2.   Države članice mogu na svom državnom području same odrediti uvjete, opravdane zaštitom javnog zdravlja, za maloprodaju lijekova na daljinu koji se nude putem usluga informacijskog društva.

[…]

6.   Ne dovodeći u pitanje Direktivu [2000/31] i zahtjeve navedene u ovoj glavi, države članice poduzimaju mjere nužne kako bi se osiguralo da za osobe koje ne djeluju na način iz stavka 1., a koje nude javnosti lijekove na prodaju na daljinu putem usluga informacijskog društva i koje djeluju na njihovom državnom području budu predviđene učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće kazne.”

11

Glava VIII. Direktive 2001/83, naslovljena „Oglašavanje”, i njezina glava VIII.a, naslovljena „Informiranje i oglašavanje”, sadržavaju članke 86. do 88. i članke 88.a do 100.

12

U članku 88. stavku 1. točki (a) Direktive 2001/83 propisuje se:

„Države članice zabranjuju oglašavanje prema stanovništvu lijekova koji:

13

Direktiva 98/34 stavljena je izvan snage i zamijenjena, od 7. listopada 2015., Direktivom (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.).

14

U članku 1. stavku 1. točki (b) Direktive 2015/1535 navodi se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

15

Na temelju članka 10. drugog stavka Direktive 2015/1535, upućivanja na Direktivu 98/34 smatraju se upućivanjima na Direktivu 2015/1535.

16

U članku R. 4235‑22 codea de la santé publique (Zakonik o javnom zdravlju) određuje se da je „[lj]ekarnicima […] zabranjeno privlačiti klijente postupcima i načinima koji su protivni ugledu struke”.

17

U članku R. 4235‑64 tog zakonika propisuje se da „[lj]ekarnik ne smije nikakvim postupcima ni sredstvima poticati svoje pacijente na zlouporabu lijekova”.

18

U odjeljku 7., naslovljenom „Dodatna pravila primjenjiva na elektroničku trgovinu lijekovima”, priloga arrêtéu du 28 novembre 2016 relatif aux bonnes pratiques de dispensation des médicaments dans les pharmacies d’officine, les pharmacies mutualistes et les pharmacies de secours minières, mentionnées à l’article L. 5121‑5 du code de la santé publique (Odluka od 28. studenoga 2016. o dobrim praksama u izdavanju lijekova u ljekarnama, ljekarnama koje imaju sklopljen sporazum s organizacijama za uzajamno osiguranje i ljekarnama društava za socijalnu pomoć rudarima, navedenima u članku L. 5121‑5 Zakonika o javnom zdravlju (JORF od 1. prosinca 2016., tekst br. 25; u daljnjem tekstu: Odluka o dobrim praksama u izdavanju lijekova)), nalazi se točka 7.1., naslovljena „Farmaceutsko savjetovanje”, u kojoj se određuje:

„Internetska stranica za elektroničku trgovinu lijekovima osmišljena je na način da se nijedan lijek ne može izdati a da se prije potvrde narudžbe ne omogući interaktivna razmjena između pacijenta i ljekarnika iz predmetne ljekarne. Stoga automatiziran odgovor na pitanje koje je postavio pacijent nije dovoljan za osiguravanje informacija i savjeta prilagođenih pojedinačnom slučaju pacijenta.

Ljekarniku su potrebni određeni osobni podaci o pacijentu kako bi se uvjerio da je narudžba primjerena zdravstvenom stanju pacijenta i kako bi mogao otkriti eventualne kontraindikacije. Tako ljekarnik prije potvrde prve narudžbe na internet stavlja upitnik u kojem se od pacijenta traže podaci o dobi, težini, visini, spolu, trenutačnom liječenju, povijesti alergijskih reakcija, kontraindikacijama i, po potrebi, trudnoći ili dojenju. Pacijent mora potvrditi istinitost tih informacija.

Upitnik se ispunjava prilikom prve narudžbe u okviru postupka potvrde narudžbe. Ako se upitnik ne ispuni, ne može se izdati nijedan lijek. Ljekarnik zatim, prije nego što potvrdi narudžbu, analizira upitnik i potvrđuje primitak informacija koje je pružio pacijent.

Prilikom svake narudžbe predlaže se ažuriranje upitnika.

[…]”

19

U prilogu arrêtéu du 28 novembre 2016 relatif aux règles techniques applicables aux sites [I]nternet de commerce électronique de médicaments prévues à l’article L. 5125‑39 du code de la santé publique (Odluka od 28. studenoga 2016. o tehničkim propisima koji se primjenjuju na internetske stranice za elektroničku trgovinu lijekovima, navedenima u članku L. 5125‑39 Zakonika o javnom zdravlju (JORF od 1. prosinca 2016., tekst br. 26; u daljnjem tekstu: Odluka o tehničkim propisima)), nalazi se odjeljak 1., naslovljen „Funkcionalnosti internetskih stranica za elektroničku trgovinu lijekovima”, u kojem se propisuje da je „[z]abranjeno korištenje referenciranjem na tražilicama ili uspoređivačima cijena uz naknadu”.

20

Osoba A, društvo nizozemskog prava, registrirana je u Nizozemskoj za obavljanje djelatnosti vođenja ljekarne. To društvo također prodaje lijekove na internetu, kao i parafarmaceutske proizvode putem više internetskih stranica, od kojih je jedna izričito namijenjena francuskim potrošačima. Lijekovi koji se stavljaju u promet posredstvom te stranice imaju odobrenje za stavljanje u promet u Francuskoj i izdaju se bez liječničkog recepta.

21

Osoba A vodila je oglašivačku kampanju za djelatnost prodaje na internetu lijekova usmjerenu na francuske potrošače. Ta je kampanja uključivala umetanje promidžbenih letaka u pakete koje isporučuju drugi gospodarski subjekti koji se bave prodajom na daljinu (takozvani „piggyback marketing”), kao i slanje oglasa poštom. Osoba A također je na navedenoj internetskoj stranici objavljivala promotivne ponude u okviru kojih se na ukupnu cijenu narudžbe lijekova iznad određenog iznosa odobravao popust, te je plaćala usluge referenciranja na tražilicama.

22

Daniel B. i dr. pokrenuli su postupak protiv osobe A pred tribunalom de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu, Francuska) kako bi, među ostalim, ishodili naknadu štete za koju smatraju da su je pretrpjeli zbog nepoštenog tržišnog natjecanja do kojeg je došlo zbog toga što je osoba A neosnovano stekla korist nepoštovanjem francuskih propisa u području oglašavanja i prodaje lijekova na internetu.

23

S druge strane, osoba A smatra da se ti propisi na nju ne primjenjuju s obzirom na to da ima zakonit poslovni nastan u Nizozemskoj gdje obavlja ljekarničku djelatnost i da prodaje svoje proizvode francuskim potrošačima elektroničkim putem.

24

Presudom od 11. srpnja 2017. tribunal de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu) presudio je da je pokretanje internetske stranice namijenjene francuskim klijentima uređeno nizozemskim pravom. Međutim, prema mišljenju tog suda, članci R. 4235‑22 i R. 4235‑64 Zakonika o javnom zdravlju primjenjuju se na društva s poslovnim nastanom u drugim državama članicama koja na internetu prodaju lijekove francuskim pacijentima. Taj sud smatra da je osoba A, distribucijom više od tri milijuna promidžbenih letaka izvan svoje ljekarne, privlačila francuske klijente sredstvima koja su nedostojna ljekarničke struke, protivno onomu što propisuju te odredbe. Tribunal de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu) iz toga je zaključio da povreda navedenih odredbi, s obzirom na to da je njome osoba A stekla gospodarsku prednost u odnosu na druge sudionike na tržištu, predstavlja nepošteno tržišno natjecanje.

25

Osoba A podnijela je žalbu na tu presudu couru d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska), ističući da se članci R. 4235‑22 i R. 4235‑64 Zakonika o javnom zdravlju na nju ne primjenjuju. Ona smatra da se tim odredbama povređuje načelo primjene pravila zemlje podrijetla, utvrđeno u članku 3. Direktive 2000/31 i članku 85.c Direktive 2001/83, kao i slobodno kretanje robe, zajamčeno u članku 34. UFEU‑a, što nije opravdano zaštitom javnog zdravlja.

26

Daniel B. i dr. pred cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) traže potvrđivanje presude koju je donio tribunal de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu) u dijelu u kojem je taj sud primijenio francusko pravo o oglašavanju prodaje lijekova i u dijelu u kojem je masovno oglašavanje koje je provela osoba A kvalificirao kao „nepošteno tržišno natjecanje” jer je protivno ugledu ljekarničke struke i svojim sadržajem potiče na zlouporabu lijekova. Daniel B. i dr. traže preinaku te presude u preostalom dijelu, pri čemu tvrde da se Zakonikom o javnom zdravlju i Odlukom o dobrim praksama u izdavanju lijekova također uređuje usluga referenciranja koju je platilo društvo A. Oni tvrde da su ograničenja u pogledu oglašavanja prodaje lijekova na internetu koja proizlaze iz Zakonika o javnom zdravlju opravdana ciljem zaštite dostojanstva i ugleda ljekarničke struke. Prema njihovu mišljenju, ta su ograničenja proporcionalna postizanju tog cilja, koji je sam povezan sa zaštitom javnog zdravlja.

27

U tim je okolnostima cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„[…] [D]opuštaju li europski propisi, a osobito

to da država članica [Europske u]nije na svojem državnom području nametne ljekarnicima koji su državljani druge države članice Unije posebna pravila koja se odnose na:

28

Kao što to proizlazi iz teksta postavljenog pitanja, ono se u biti tiče usklađenosti s pravom Unije nacionalnog propisa koji država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici.

29

Da bi se odgovorilo na to pitanje, u predmetnom slučaju valja uzeti u obzir prije svega odredbe Direktive 2000/31.

30

Naime, prije svega, u skladu sa stavcima 1. i 2. članka 1. te direktive, njezin je cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica na način da se, u potrebnoj mjeri, usklade pojedine nacionalne odredbe o navedenim uslugama.

31

Nadalje, članak 2. točka (a) te direktive, u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2015/1535, definira „usluge informacijskog društva” kao „svaku uslugu koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”, pri čemu se podrazumijeva, kao što proizlazi iz uvodne izjave 18. Direktive 2000/31, da te usluge obuhvaćaju široki raspon gospodarskih djelatnosti koje se odvijaju na internetu poput, osobito, prodaje robe na internetu.

32

Naposljetku, kada je, konkretno, riječ o uslugama prodaje lijekova na internetu, iz članka 1. stavka 5. Direktive 2000/31 proizlazi da navedena prodaja nije među djelatnostima izuzetima iz primjene te direktive (vidjeti po analogiji presudu od 2. prosinca 2010., Ker‑Optika, C‑108/09, EU:C:2010:725, t. 27.). S druge strane, članak 85.c Direktive 2001/83, koji se odnosi na prodaju lijekova na daljinu putem usluga informacijskog društva, upućuje, među ostalim, na odredbe Direktive 2000/31 i ne zabranjuje prodaju na daljinu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta, a o kojima je riječ u glavnom predmetu.

33

Iz toga proizlazi da usluga prodaje lijekova na internetu, poput one u glavnom postupku, može predstavljati uslugu informacijskog društva u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31 i, stoga, biti obuhvaćena područjem primjene te direktive kada je riječ o zahtjevima koji se primjenjuju na tu uslugu, a ulaze u „područje koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) navedene direktive.

34

Osim toga, na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31, države članice mogu – u pogledu određene usluge informacijskog društva obuhvaćene područjem koordinacije – poduzeti mjere kojima se odstupa od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva ako su zadovoljena dva kumulativna uvjeta iz točaka (a) i (b) te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 83. i 84.). Na taj način tumačenje članka 3. stavka 4. te direktive, prema kojem bi državama članicama bilo dopušteno na temelju primarnog prava opravdati zahtjev koji ne ispunjava uvjete predviđene u spomenutoj odredbi, oduzelo bi potonjoj svaki koristan učinak, niječući u konačnici usklađivanje u tom području koje se njome provodi (vidjeti po analogiji presudu od 16. lipnja 2015., Rina Services i dr., C‑593/13, EU:C:2015:399, t. 37.). U tim okolnostima nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku ne treba ocjenjivati s gledišta primarnog prava, osobito članka 34. UFEU‑a.

35

S jedne strane, francuska vlada ističe nedopuštenost prethodnog pitanja u dijelu u kojem se odnosi na tumačenje odredbi Direktive 2000/31. Naime, privatna stranka ne može se pozvati na odredbe direktive protiv druge privatne stranke u okviru horizontalnog spora kako bi spriječila primjenu nacionalnih propisa koji su protivni tim odredbama. Stoga je taj aspekt prethodnog pitanja, prema njezinu mišljenju, hipotetski.

36

U tom pogledu valja podsjetiti da je samo na nacionalnom sucu, pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena, da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, među ostalim, u kojoj su mjeri relevantna pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se ta pitanja odnose na tumačenje pravnog pravila Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 24., i od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 31.).

37

Pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje pravnog pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 25., i od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 32.).

38

Valja istaknuti da je točno da, kad je riječ o sporu između pojedinaca, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu. Međutim, Sud je također u više navrata presudio da se obveza država članica koja proizlazi iz direktive da postignu rezultat koji je njome predviđen te njihova dužnost da poduzmu sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, za osiguranje ispunjenja te obveze odnosi na sva tijela država članica, uključujući sudove kad je riječ o stvarima koje potpadaju pod njihovu nadležnost (presuda od 19. travnja 2016., DI, C‑441/14, EU:C:2016:278, t. 30. i navedena sudska praksa).

39

Kada primjenjuju unutarnje pravo, nacionalni sudovi, koji to pravo moraju tumačiti, obvezni su, na taj način, uzeti u obzir sva pravila tog prava i primijeniti metode tumačenja koje ono priznaje da bi ga protumačili u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe direktive o kojoj je riječ kako bi se ostvario njome propisani cilj i time ispunili zahtjevi iz članka 288. trećeg stavka UFEU‑a (presuda od 19. travnja 2016., DI, C‑441/14, EU:C:2016:278, t. 31. i navedena sudska praksa).

40

U tim okolnostima nije očito da postavljeno pitanje, u dijelu u kojem se odnosi na Direktivu 2000/31, otvara problem hipotetske prirode.

41

S druge strane, osoba A ističe da Francuska Republika nije poštovala obvezu iz članka 3. stavka 4. točke (b) druge alineje Direktive 2000/31 i priopćila mjere ograničavanja o kojima je riječ u glavnom predmetu.

42

U tom pogledu valja istaknuti da, kad nacionalni propis koji predviđa različite zabrane i obveze za pružatelja usluga informacijskog društva na taj način ograničava slobodu pružanja usluga, dotična država članica mora, u skladu s navedenom odredbom, o svojoj namjeri donošenja dotičnih mjera ograničavanja prethodno obavijestiti Komisiju i državu članicu na čijem državnom području pružatelj predmetne usluge ima poslovni nastan (presuda od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 85.).

43

Osim toga, Sud je već ocijenio da je takva obveza prethodnog obavješćivanja bitna postupovna pretpostavka kojom se opravdava to što se nepriopćene mjere kojima se ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva ne mogu isticati protiv pojedinaca (presuda od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 94.).

44

Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 37. ove presude, pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Navedena pretpostavka ne može se oboriti samom okolnošću da jedna od stranaka u glavnom postupku osporava određenu činjenicu čije postojanje provjerava sud koji je uputio zahtjev, a ne Sud (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2006., Cipolla i dr., C‑94/04 i C‑202/04, EU:C:2006:758, t. 26., i od 14. travnja 2016., Polkomtel, C‑397/14, EU:C:2016:256, t. 38.).

45

Iz svega navedenog proizlazi da je prethodno pitanje dopušteno.

46

S obzirom na pojašnjenja navedena u točkama 28. do 34. ove presude, a kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor za potrebe rješavanja spora koji se pred njim vodi, njegovo pitanje valja razumjeti tako da u biti želi znati treba li Direktivu 2000/31 tumačiti na način da joj se protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji:

47

Prvim dijelom svojeg pitanja sud koji je uputio zahtjev želi u biti znati treba li Direktivu 2000/31 tumačiti na način da joj se protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji zabranjuje ljekarnama da privlače klijente određenim postupcima i sredstvima, osobito onima koji se sastoje od masovnog distribuiranja poštanskih pošiljaka i letaka promidžbenog sadržaja izvan svojeg poslovnog prostora.

48

U predmetnom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da pružatelj usluga o kojem je riječ u glavnom postupku provodi raznoliku oglašivačku kampanju velikog opsega za usluge prodaje na internetu koje pruža, kako u fizičkom obliku, osobito posredstvom poštanskih pošiljaka i letaka, tako i na svojoj internetskoj stranici.

49

Da bi se odgovorilo na prvi dio postavljenog pitanja, valja najprije istaknuti da ne treba uzimati u obzir glave VIII. i VIII.a Direktive 2001/83, koje se tiču oglašavanja lijekova.

50

Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 52. svojeg mišljenja, člancima 86. do 100. Direktive 2001/83, koji čine spomenute glave, uređuju se sadržaj reklamne poruke i načini oglašavanja određenih lijekova, a ne oglašavanje usluga prodaje lijekova na internetu.

51

Stoga valja provjeriti, kao prvo, ulazi li aktivnost oglašavanja, kako je opisana u članku 48. ove presude, u područje primjene Direktive 2000/31, i to ovisno o tome obavlja li se u fizičkom ili elektroničkom obliku.

52

U tom pogledu u članku 3. stavku 1. Direktive 2000/31 propisano je da svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinu državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir „područja koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) te direktive.

53

U skladu s potonjom odredbom, „područje koordinacije” obuhvaća isključivo zahtjeve koji se primjenjuju na usluge pružene elektroničkim putem i to, među ostalim, kao što proizlazi iz uvodne izjave 21. te direktive, zahtjeve vezane uz oglašavanje na internetu.

54

Međutim, oglašavanje o kojem je riječ u glavnom postupku djelomično se obavlja u fizičkom obliku.

55

Imajući to na umu, valja istaknuti da je cilj spomenutog oglašavanja, promatranog u cjelini, neovisno o načinu na koji se konkretno provodi, privlačenje potencijalnih potrošača na internetsku stranicu ljekarne i promidžba prodaje njezinih proizvoda na internetu.

56

Navedeno oglašavanje pružatelja usluga na taj je način akcesorno i neodvojivo od njegove usluge prodaje lijekova na internetu iz koje on izvodi čitav svoj gospodarski smisao.

57

U tim okolnostima bilo bi neprirodno dio oglašavanja koji se odvija na internetu smatrati uključenim u „područje koordinacije”, a iz tog područja isključiti dio oglašavanja koje se provodi u fizičkom obliku.

58

Štoviše, to tumačenje potvrđuje odredba članka 2. točke (h) podtočke i. Direktive 2000/31, u kojoj se propisuje da se „područje koordinacije” odnosi na zahtjeve u vezi s obavljanjem djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, kao što su, među ostalim, zahtjevi vezani uz ponašanje davatelja usluga, zahtjevi u pogledu kvalitete i sadržaja usluge, „uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje”.

59

Iz navedenog proizlazi to da je aktivnost oglašavanja poput one u glavnom postupku, neovisno o fizičkom odnosno elektroničkom obliku u kojem se provodi, dodatna i neodvojiva od usluge prodaje na internetu i stoga u cijelosti ulazi u „područje koordinacije” u smislu Direktive 2000/31.

60

U tim okolnostima važno je podsjetiti, kao drugo, na to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta načelno ne može, kada je riječ o toj aktivnosti, kako je propisano u članku 3. stavku 2. Direktive 2000/31, ograničiti slobodno pružanje usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

61

U predmetnom slučaju zabrana poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koju je nametnula država članica, može ograničiti mogućnost ljekarne s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da se predstavi svojim potencijalnim klijentima u prvoj državi članici i promiče uslugu prodaje svojih proizvoda na internetu koju pruža u toj državi.

62

Posljedično, spomenutu zabranu treba smatrati ograničavanjem slobodnog pružanja usluga informacijskog društva.

63

Nadalje, kao treće, na temelju članka 3. stavka 4. točke (a) Direktive 2000/31, države članice mogu u pogledu određene usluge informacijskog društva poduzeti mjere kojima se odstupa od stavka 2. tog članka pod uvjetom da su one, najprije, nužne za osiguravanje javnog poretka, zaštite javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite potrošača, da su, nadalje, poduzete u odnosu na određenu uslugu informacijskog društva koja dovodi u pitanje te ciljeve ili predstavlja ozbiljan i veliki rizik za njihovo ostvarenje te, naposljetku, da su proporcionalne spomenutim ciljevima.

64

Kada je riječ o uvjetima nužnosti i proporcionalnosti, propisanima u članku 3. stavku 4. točki (a) Direktive 2000/31, treba voditi računa – kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 122. svojeg mišljenja – o sudskoj praksi koja se odnosi na članke 34. i 56. UFEU‑a, kako bi se ocijenila usklađenost s pravom Unije nacionalnog propisa o kojem je riječ, s obzirom na to da se spomenuti uvjeti uvelike podudaraju s onima čijem poštovanju podliježe svako narušavanje temeljnih sloboda zajamčenih navedenim člancima UFEU‑a.

65

U tom pogledu francuska vlada ističe da je zabrana ljekarnama koje na internetu prodaju lijekove koji se izdaju bez liječničkog recepta da privlače klijente postupcima i načinima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, korištenima masovno i učestalo, opravdana zaštitom ugleda ljekarničke struke.

66

S obzirom na važnost odnosa povjerenja koji mora postojati između zdravstvenog djelatnika i njegova pacijenta, zaštita ugleda regulirane struke – na koju također upućuje članak 8. stavak 1. Direktive 2000/31 – može predstavljati važan razlog u općem interesu, obuhvaćen zaštitom javnog zdravlja, kojim je moguće opravdati ograničavanje slobodnog pružanja usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 4. svibnja 2017., Vanderborght, C‑339/15, EU:C:2017:335, t. 67. i 68.).

67

U tom pogledu Sud je već ocijenio, među ostalim, da učestalo korištenje oglašavanja ili izbor agresivnih promidžbenih poruka može štetiti zaštiti zdravlja te dovesti u pitanje ugled zdravstvene struke (vidjeti po analogiji presudu od 4. svibnja 2017., Vanderborght, C‑339/15, EU:C:2017:335, t. 69.).

68

Budući da se zabranom o kojoj je riječ u glavnom postupku nastoji postići cilj zaštite javnog zdravlja – naveden u članku 3. stavku 4. točki (a) Direktive 2000/31 i članku 85.c stavku 2. Direktive 2001/83 – u nastavku valja ispitati je li ta zabrana prikladna za osiguranje ostvarenja navedenog cilja.

69

U tom pogledu propis kojim se pružatelju usluga poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku zabranjuje masovna i učestala oglašivačka kampanja, uključujući onu izvan poslovnog prostora te u fizičkom ili elektroničkom obliku, prikladan je za postizanje cilja zaštite ugleda ljekarničke struke i, u konačnici, cilja zaštite javnog zdravlja.

70

Naime, kao što to s pravom ističe španjolska vlada, takva praksa dovodi do opasnosti izjednačavanja lijekova s robom široke potrošnje, poput one na koju se nadovezuje korišteni piggyback marketing. Nadalje, masovna distribucija promidžbenih letaka stvara sliku o ljekarničkoj struci kao komercijalnoj i trgovačkoj djelatnosti koja bi mogla promijeniti percepciju javnosti o toj struci.

71

Kada je riječ o nužnosti zabrane poput one o kojoj je riječ o glavnom postupku, valja podsjetiti na to da su zdravlje i život ljudi na prvome mjestu među dobrima i interesima koje štiti UFEU i da je na državama članicama da se odluče za razinu zaštite javnog zdravlja koju žele osigurati i za način na koji je žele postići. Budući da se ona može razlikovati od jedne države članice do druge, državama članicama valja priznati marginu prosudbe (presuda od 18. rujna 2019., VIPA, C‑222/18, EU:C:2019:751, t. 71.).

72

Međutim, Sud je već ocijenio da, bez obzira na tu marginu prosudbe, ograničenje koje proizlazi iz primjene nacionalnog zakonodavstva kojim se općenito i potpuno zabranjuje svaki oblik oglašavanja koji zdravstveni djelatnici provode kako bi promicali svoju djelatnost skrbi prekoračuje ono što je nužno za zaštitu javnog zdravlja i ugleda regulirane struke (vidjeti u tom smislu presudu od 4. svibnja 2017., Vanderborght, C‑339/15, EU:C:2017:335, t. 72. i 75.).

73

S obzirom na tu sudsku praksu, na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri dovodi li zabrana o kojoj je riječ u glavnom postupku do toga da predmetnom pružatelju usluga onemogućava svaki oblik oglašavanja izvan njegova poslovnog prostora, bez obzira na oblik ili opseg. Ako je odgovor potvrdan, tom se zabranom prekoračuje ono što je nužno za osiguranje ostvarenja željenih ciljeva.

74

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na prvi dio postavljenog pitanja valja odgovoriti tako da Direktivu 2000/31 treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji zabranjuje ljekarnama da privlače klijente određenim postupcima i sredstvima, osobito onima koji se sastoje od masovnog distribuiranja poštanskih pošiljaka i letaka promidžbenog sadržaja izvan svojeg poslovnog prostora, pod uvjetom da primjena navedenog propisa ne dovodi do toga da pružatelju usluga onemogućava svaki oblik oglašavanja izvan njegova poslovnog prostora, bez obzira na oblik ili opseg, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

75

Drugim dijelom svojeg pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li Direktivu 2000/31 tumačiti na način da joj se protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji zabranjuje ljekarnama da sastavljaju promotivne ponude s ciljem odobravanja popusta na ukupnu cijenu narudžbe lijekova iznad određenog iznosa.

76

U predmetnom slučaju zabrana poput one u glavnom postupku, koju je nametnula država članica, može ograničiti mogućnost ljekarne s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da privuče zainteresirane osobe s boravištem u prvoj državi članici i učini privlačnijom uslugu prodaje na internetu koju ondje nudi.

77

Iz toga slijedi da navedenu zabranu valja smatrati ograničavanjem slobodnog pružanja usluga informacijskog društva u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31.

78

Stoga, u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (a) te direktive, treba ispitati nastoji li se tom zabranom postići cilj naveden u toj odredbi, je li ona prikladna za osiguranje njegova ostvarenja i prekoračuje li ono što je nužno da bi ga se postiglo.

79

Prije svega, francuska vlada navodi da je cilj zabrane o kojoj je riječ u glavnom postupku sprečavanje prekomjerne odnosno neprikladne potrošnje lijekova.

80

U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da navedeni cilj pridonosi postizanju visoke razine zaštite javnog zdravlja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. svibnja 2009., Apothekerkammer des Saarlandes i dr., C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 32. do 34.).

81

Nadalje, budući da promotivne ponude poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku mogu potaknuti zainteresirane osobe na kupnju i, prema potrebi, prekomjernu potrošnju lijekova, treba smatrati da je zabrana isticanja takvih ponuda prikladna za osiguranje ostvarenja cilja zaštite javnog zdravlja.

82

Kada je, naposljetku, riječ o pitanju nužnosti te zabrane, osoba A smatra da se ona u stvarnosti svodi na zaključak da svako snižavanje cijene može potaknuti na zlouporabu lijekova s obzirom na to da se njome ne utvrđuje nikakav prag od kojeg valja smatrati da promotivna ponuda dovodi do prekomjerne potrošnje lijekova. Osim toga, prema njezinu mišljenju, spomenuta zabrana odnosi se i na parafarmaceutske proizvode.

83

U tom pogledu, a s obzirom na činjenicu da Sud ne raspolaže dostatnim informacijama o eventualnom postojanju preciznijih uvjeta za primjenu zabrane promotivnih ponuda, osobito kada je riječ o pitanju odnosi li se ta zabrana samo na promidžbu lijekova ili se tiče i parafarmaceutskih proizvoda, na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri na koji se način konkretno primjenjuje predmetna zabrana i prekoračuje li se takvom primjenom, prema potrebi, ono što je nužno za zaštitu javnog zdravlja.

84

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na drugi dio postavljenog pitanja valja odgovoriti tako da Direktivu 2000/31 treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji zabranjuje ljekarnama da sastavljaju promotivne ponude s ciljem odobravanja popusta na ukupnu cijenu narudžbe lijekova iznad određenog iznosa, pod uvjetom da je takva zabrana u dostatnoj mjeri regulirana i, osobito, da se odnosi samo na lijekove, a ne i na parafarmaceutske proizvode, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

85

Trećim dijelom svojeg pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2000/31 tumačiti na način da joj se protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji obvezuje ljekarne koje prodaju te lijekove na uvrštavanje upitnika o zdravstvenom stanju u postupak naručivanja lijekova na internetu.

86

U predmetnom slučaju nacionalni propis o kojem je riječ uvjetuje potvrdu prve narudžbe lijekova koju pacijent provodi na internetskoj stranici ljekarne prethodnim ispunjavanjem upitnika o zdravstvenom stanju na internetu.

87

U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s člankom 2. točkom (h) podtočkom i. Direktive 2000/31, „područje koordinacije” odnosi na zahtjeve u vezi s obavljanjem djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, kao što su, među ostalim, zahtjevi vezani za sadržaj usluge, uključujući one u području ugovora.

88

Budući da se mjerom o kojoj je riječ u glavnom postupku uređuju uvjeti pod kojima se može sklopiti ugovor o kupoprodaji na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta kao i način na koji se na internetu moraju izvršavati djelatnosti prodaje i savjetovanje s ljekarnikom, treba smatrati da ona ulazi u „područje koordinacije” u smislu Direktive 2000/31.

89

Prema tome, primjenjuje se članak 3. stavak 2. Direktive 2000/31, u skladu s kojim država članica odredišta usluge prodaje lijekova na internetu načelno ne može ograničiti slobodno pružanje usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

90

Mjera poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku očito može imati odvraćajući učinak na pacijente koji žele kupiti lijekove na internetu i, prema tome, predstavlja takvo ograničenje.

91

Stoga, u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (a) te direktive, treba ispitati nastoji li se spomenutom mjerom postići cilj naveden u toj odredbi, je li ona prikladna za osiguranje njegova ostvarenja i prekoračuje li ono što je nužno da bi ga se postiglo.

92

Prije svega, da bi opravdala navedenu mjeru, francuska vlada navodi cilj osiguranja pojedinačnog savjetovanja pacijenta kako bi ga se zaštitilo od neprikladne uporabe lijekova.

93

U tom pogledu valja istaknuti da je Sud već priznao da je takav cilj u vezi sa zaštitom javnog zdravlja legitiman (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband, C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 106.).

94

Točno je da potrošnja lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta načelno ne predstavlja slične rizike kao upotreba lijekova koji se izdaju na liječnički recept (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2020., ratiopharm, C‑786/18, EU:C:2020:459, t. 36.). Međutim, ne može se isključiti mogućnost da i kod uporabe lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta postoje određeni rizici.

95

Mjerom o kojoj je riječ u glavnom postupku nastoji se na taj način postići cilj zaštite javnog zdravlja, naveden u članku 3. stavku 4. točki (a) Direktive 2000/31.

96

Francuska vlada ističe da se upitnik o zdravstvenom stanju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku nameće zbog činjenice da dotični ljekarnik ne prima pacijenta u svojem poslovnom prostoru i stoga ne može s njim izravno komunicirati. Prema tome, on mu ne može na taj način samoinicijativno pružiti savjet. U tim okolnostima valja zaključiti da mu taj upitnik omogućava da se bolje upozna sa zainteresiranim pacijentom i da, otkrivanjem eventualnih kontraindikacija, osigura najprikladniji mogući način izdavanja lijekova.

97

Navedena razmatranja doista dopuštaju zaključak da je mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku prikladna za zaštitu pacijentova zdravlja.

98

Kada je, naposljetku, riječ o nužnosti spomenute mjere, osoba A istaknula je da se Odlukom o dobrim praksama u izdavanju lijekova već osigurava to da pacijenti mogu primiti pojedinačne savjete time što se zahtijeva da im virtualne ljekarne omoguće interaktivnu razmjenu na daljinu s ljekarnikom. Ona, osim toga, navodi da se količine lijekova koje naručuje zainteresirana osoba u svakom pojedinačnom slučaju kontrolira na njezinoj internetskoj stranici, na temelju različitih čimbenika, među kojima je i povijest njezinih narudžbi. Te su kontrole, smatra osoba A, dovoljne da se spriječi rizik od prekomjerne potrošnje lijekova. Prema njezinu mišljenju, mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku stoga prekoračuje ono što je nužno.

99

Međutim, Sud je već ocijenio da je povećanje broja interaktivnih elemenata koji postoje na internetu, a koje klijent mora upotrijebiti prije nego što može kupiti lijekove, prihvatljiva mjera kojom se manje ugrožava sloboda kretanja robe od zabrane prodaje lijekova na internetu i koja omogućava jednako učinkovito postizanje cilja smanjenja rizika od pogrešne uporabe lijekova kupljenih na internetu (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband, C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 112. do 114.).

100

S obzirom na tu sudsku praksu kao i na marginu prosudbe koja se priznaje državama članicama, a navedena je u točki 71. ove presude, nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku ne prekoračuje ono što je nužno za osiguranje ostvarenja željenog cilja.

101

Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 148. svojeg mišljenja, mogućnost da se pacijent savjetuje s ljekarnikom prije svoje narudžbe, čak i u kombinaciji s kontrolom količina koje je kupio, nije jednako učinkovita kao kontrola koja se obavlja prethodnim prikupljanjem informacija o pacijentu.

102

Iz toga slijedi da na treći dio postavljenog pitanja valja odgovoriti tako da Direktivu 2000/31 treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji obvezuje ljekarne koje prodaju te lijekove na uvrštavanje upitnika o zdravstvenom stanju u postupak naručivanja lijekova na internetu.

103

Četvrtim dijelom svojeg pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li Direktivu 2000/31 tumačiti na način da joj se protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji zabranjuje ljekarnama koje prodaju te lijekove da se koriste uslugom plaćenog referenciranja na tražilicama i uspoređivačima cijena.

104

Takvim se propisom može ograničiti niz mogućnosti koje ljekarni stoje na raspolaganju da se predstavi potencijalnim klijentima koji borave u drugoj državi članici i da promiče uslugu prodaje na internetu koju pruža u toj državi.

105

U tim okolnostima spomenuti propis valja smatrati ograničavanjem slobodnog pružanja usluga informacijskog društva, kojim se odstupa od načelne zabrane iz članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31.

106

Stoga, u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (a) te direktive, treba ispitati nastoji li se zabranom o kojoj je riječ u glavnom postupku postići cilj naveden u toj odredbi, je li ona prikladna za osiguranje njegova ostvarenja i prekoračuje li ono što je nužno da bi ga se postiglo.

107

Kao što je to navela na raspravi pred Sudom, francuska vlada, čini se, opravdava zabranu usluge plaćenog referenciranja na tražilicama i uspoređivačima cijena rizikom od njezina utjecaja na ravnomjernu raspodjelu ljekarni na cjelokupnom državnom području s obzirom na to da plaćeno referenciranje može dovesti do koncentriranja trgovine lijekovima u velikim ljekarnama.

108

U tom pogledu Sud je već priznao da cilj osiguravanja sigurne i kvalitetne opskrbe stanovništva lijekovima na državnom području može opravdati ograničavanje trgovine među državama članicama jer pridonosi zaštiti zdravlja i života ljudi (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 2019., VIPA, C‑222/18, EU:C:2019:751, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

109

Budući da se zabranom o kojoj je riječ u glavnom postupku nastoji postići cilj zaštite javnog zdravlja – naveden u članku 3. stavku 4. točki (a) Direktive 2000/31 – valja ispitati je li ta zabrana prikladna za osiguranje ostvarenja navedenog cilja i prekoračuje li ono što je nužno da bi ga se postiglo.

110

Sud je već ocijenio da je, kad je riječ o postojanju ili važnosti rizika za zdravlje osoba, važno da država članica može poduzeti mjere zaštite a da ne mora čekati da se u potpunosti dokaže postojanje tih rizika. Usto, dotična država članica može poduzeti mjere koje u najvećoj mogućoj mjeri smanjuju rizik za javno zdravlje, uključujući rizik u pogledu sigurne i kvalitetne opskrbe stanovništva lijekovima (presuda od 18. rujna 2019., VIPA, C‑222/18, EU:C:2019:751, t. 72. i navedena sudska praksa).

111

Imajući to u vidu, na državama je članicama da, u svakom pojedinom slučaju, među ostalim, dokažu prikladnost i nužnost mjere koju su donijele, a kojom se odstupa od temeljne slobode (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 2019., VIPA, C‑222/18, EU:C:2019:751, t. 69. i 70. i navedenu sudsku praksu).

112

Treba naglasiti da francuska vlada nije nikakvim posebnim dokazom potkrijepila svoju općenitu tvrdnju, navedenu u točki 107. ove presude. Takva tvrdnja stoga ne može udovoljiti zahtjevu za dokazivanje istaknutom u prethodnoj točki.

113

Posljedično, na sudu je koji je uputio zahtjev da objektivno ispita može li se na temelju dokaza koji mu se po potrebi mogu podnijeti razumno zaključiti da su odabrana sredstva prikladna za ostvarenje željenih ciljeva i mogu li se ti ciljevi ostvariti manje ograničavajućim mjerama (vidjeti po analogiji presudu od 18. rujna 2019., VIPA, C‑222/18, EU:C:2019:751, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

114

Iz toga slijedi da na četvrti dio postavljenog pitanja valja odgovoriti tako da Direktivu 2000/31 treba tumačiti na način da joj se protivi to da država članica odredišta usluge prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta primjenjuje na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u drugoj državi članici nacionalni propis koji zabranjuje ljekarnama koje prodaju te lijekove da se koriste uslugom plaćenog referenciranja na tražilicama i uspoređivačima cijena, osim ako se propisno ne dokaže pred sudom koji je uputio zahtjev da je takav propis prikladan za osiguranje ostvarenja cilja zaštite javnog zdravlja i da ne prekoračuje ono što je nužno da bi ga se postiglo.

115

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2000/31 treba tumačiti na način:

116

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Direktivu 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) treba tumačiti na način: