–

za društvo Vitol SA, P. De Baere i J. Van den Bon, advocaten,

–

za belgijsku vladu, S. Baeyens, J.-C. Halleux i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, V. Baroutas i M. Tassopoulou, u svojstvu agenata,

–

za Vijeće Europske unije, B. Driessen i P. Mahnič, u svojstvu agenata, uz asistenciju N. Tuominen, avocată,

–

za Europsku komisiju, P.-J. Loewenthal, G. Luengo i J. Zieliński, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1194/2013 od 19. studenoga 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2013., L 315, str. 2., u daljnjem tekstu: sporna uredba), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2017/1578 od 18. rujna 2017. (SL 2017., L 239, str. 9.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Vitol SA i Belgische Staata (Belgijska Država) u vezi s povratom antidampinških pristojbi koje je to društvo platilo za uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine.

3

Na datum donošenja sporne uredbe uvođenje antidampinških mjera Europske unije uređivalo se Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske [unije] (SL 2009., L 343, str. 51. i ispravak SL 2010., L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.; u daljnjem tekstu: osnovna uredba).

4

Članak 1. osnovne uredbe propisivao je:

„1.   Antidampinška pristojba može se primijeniti na svaki proizvod po dampinškim cijenama, a puštanje kojeg u slobodan promet u [Uniji] nanosi štetu.

2.   Smatra se da je proizvod po dampinškim cijenama ako njegova izvozna cijena u [Uniju] iznosi manje od usporedive cijene za istovjetan [istovrstan] proizvod određene u zemlji izvoznici u uobičajenom tijeku trgovine.

3.   Zemlja izvoznica uobičajeno je zemlja podrijetla. Međutim, to može biti i neka zemlja posrednica osim ako se, na primjer, proizvodi samo provoze kroz tu zemlju, odnosno ako se dotični proizvodi ne proizvode u toj zemlji ili za njih ne postoji usporediva cijena u toj zemlji.

4.   Za potrebe ove Uredbe ‚istovjetan proizvod’ [‚istovrstan proizvod’] znači proizvod koji je identičan, to jest proizvod sličan u svim pogledima proizvodu koji se razmatra ili, ako nema takvog proizvoda, drugi proizvod koji, iako nije sličan u svim pogledima, ima obilježja vrlo slična obilježjima proizvoda koji se razmatra.”

5

Članak 2. te uredbe odnosi se na utvrđivanje dampinga. Njegovi stavci 3. i 5., koji se odnose na uobičajenu vrijednost, predviđali su:

„3.   Ako se istovjetan [istovrstan proizvod] ne prodaje, odnosno ne prodaje se u dostatnim količinama u uobičajenom tijeku trgovine, ili ako, zbog posebne situacije na tržištu, [takva] prodaja ne omogućava prikladnu usporedbu, uobičajena vrijednost istovjetnog [istovrsnog] proizvoda izračunava se na temelju troška proizvodnje u zemlji podrijetla na koji se nadodaje razuman iznos troškova prodaje, općih i administrativnih troškova i iznos dobiti, odnosno na temelju izvoznih cijena u odgovarajuću treću zemlju, u uobičajenom tijeku trgovine, pod uvjetom da su te cijene reprezentativni [reprezentativne].

Može se smatrati da postoji određena situacija na tržištu za dotični proizvod u smislu prvog podstavka, između ostalog, ako su cijene umjetno niske, ako postoji značajna trgovina razmjene ili ako postoje dogovori o nekomercijalnoj preradi.

[…]

5.   Troškovi se uobičajeno izračunavaju na temelju poslovnih knjiga stranke nad kojom se provodi ispitni postupak, pod uvjetom da se poslovne knjige vode u skladu s opće prihvaćenim računovodstvenim načelima dotične zemlje i ako se utvrdi da poslovne knjige na prihvatljiv način odražavaju troškove u vezi proizvodnje i prodaje proizvoda koji se razmatra.

Troškovi u vezi proizvodnje i prodaje proizvoda iz ispitnog postupka koji se ne odražavaju na prihvatljiv način u poslovnim knjigama dotične stranke, prilagođavaju se ili utvrđuju na temelju troškova drugih proizvođača ili izvoznika u istoj zemlji, odnosno ako ti podaci nisu dostupni ili se ne mogu koristiti, na bilo kojoj drugoj osnovi, uključujući podatke s drugih reprezentativnih tržišta.

U obzir se uzimaju dokazi podneseni na temelju ispravne alokacije troškova, pod uvjetom da se ista alokacija koristila u prošlosti. Ako ne postoji primjerenija metoda, prednost se daje alokaciji troškova na temelju prometa. Ako se već ne odražavaju u alokacijama troškova iz ovog podstavka, troškovi se na odgovarajući način prilagođavaju za jednokratne troškovne stavke koje donose koristi proizvodnji budućeg i/ili tekućeg razdoblja.

Ako na troškove u dijelu razdoblja predviđenog za povrat troškova utječe primjena novih proizvodnih postrojenja koja zahtijevaju značajna dodatna ulaganja i niske stope iskoristivosti kapaciteta kao rezultat aktivnosti pokretanja poslovanja u okviru ili tijekom dijela razdoblja u kojem se provodi ispitni postupak, prosječni troškovi za fazu pokretanja poslovanja su troškovi primjenjivi prema gore navedenim pravilima za alokaciju, na kraju te faze, a koji se uključuju na toj razini za dotično razdoblje, u ponderirane prosječne troškove iz drugog podstavka stavka 4. Trajanje faze pokretanja poslovanja određuje se u odnosu na okolnosti dotičnog proizvođača ili izvoznika, ali ne prelazi odgovarajući početni dio razdoblja povrata troškova. Za potrebe ove prilagodbe troškovima nastalim tijekom trajanja ispitnog postupka, podaci o fazi pokretanja poslovanja koja se produljuje i nakon tog razdoblja uzimaju se u obzir ako su podneseni prije posjeta radi provjere, a u roku od tri mjeseca od pokretanja ispitnog postupka.”

6

Članak 3. osnovne uredbe, koji se odnosi na utvrđivanje postojanja štete, u stavcima 4., 6. i 7. propisivao je:

„4.   Ako se nad uvozom proizvoda iz više od jedne zemlje istodobno provodi antidampinški ispitni postupak, učinak takvih uvoza kumulativno se ocjenjuje jedino ako je utvrđeno da:

[…]

6.   Na temelju svih relevantnih dokaza podnesenih u vezi sa stavkom 2. mora se dokazati da dampinški uvoz nanosi štetu u smislu ove Uredbe. Konkretno, to podrazumijeva dokazivanje da su obujam uvoza i/ili razine cijena iz stavka 3., odgovorni za učinak na industriju [Unije], a kako je predviđeno stavkom 5., i da je taj učinak prisutan u mjeri koja se može smatrati značajnom.

7.   Ispituju se također i svi ostali čimbenici, osim dampinškog uvoza, koji istodobno nanose štetu industriji [Unije] kako bi se osiguralo da šteta koju nanesu ti drugi čimbenici ne bude pripisana dampinškom uvozu prema stavku 6. U tom pogledu mogu se razmatrati čimbenici koji uključuju: obujam i cijene uvoznih proizvoda koji se ne prodaju po dampinškim cijenama, smanjenje potražnje ili promjene strukture potrošnje, ograničavajuću trgovinsku praksu i konkurenciju između proizvođača trećih zemalja i proizvođača [Unije], razvoj tehnologije te izvozne rezultate i produktivnost industrije [Unije].”

7

Europska komisija je 27. svibnja 2013. donijela Uredbu (EU) br. 490/2013 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2013., L 141, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 99.; u daljnjem tekstu: privremena uredba). U toj uredbi ona je, među ostalim, donijela zaključak o postojanju dampinškog uvoza biodizela podrijetlom iz Argentine, što je uzrokovalo štetu industriji Unije, i zauzela stajalište da je uvođenje antidampinške pristojbe na taj uvoz bilo u interesu Unije.

8

Članak 1. stavak 1. te uredbe određivao je:

„Uvodi se privremena antidampinška pristojba na uvoz monoalkilnih estera masnih kiselina i/ili parafinskih plinskih ulja dobivenih sintezom i/ili hidrotretiranjem, nefosilnog podrijetla, u čistom obliku ili u mješavini, koji su trenutačno obuhvaćeni oznakama […] podrijetlom iz Argentine i Indonezije.”

9

Vijeće Europske unije spornom je uredbom 19. studenoga 2013. uvelo konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije.

10

Vijeće je, kao prvo, potvrdilo zaključke privremene uredbe prema kojima uobičajena vrijednost istovrsnog proizvoda u pogledu Argentine treba biti izračunana u skladu s člankom 2. stavkom 3. osnovne uredbe jer argentinsko tržište biodizela u velikoj mjeri uređuje država (uvodna izjava 28. sporne uredbe).

11

U pogledu troškova proizvodnje Vijeće je prihvatilo Komisijin prijedlog da izmijeni zaključke Privremene uredbe i zanemari troškove glavne sirovine navedene u poslovnim knjigama ispitanih argentinskih proizvođača izvoznika u skladu s člankom 2. stavkom 5. osnovne uredbe. Prema mišljenju Vijeća, ti podaci nisu na prihvatljiv način odražavali troškove povezane s proizvodnjom biodizela u Argentini jer je sustav različitog oporezivanja izvoza stvorio iskrivljenje cijena glavnih sirovina na argentinskom domaćem tržištu. Ono ih je zamijenilo prosjekom referentnih cijena soje u zrnu koje objavljuje argentinsko Ministarstvo poljoprivrede za izvoz franko brod (FOB) tijekom razdoblja ispitnog postupka (uvodne izjave 35. do 40. sporne uredbe).

12

Vijeće je, kao drugo, potvrdilo većinu zaključaka privremene uredbe i utvrdilo da je industrija Unije pretrpjela znatnu štetu u smislu članka 3. stavka 6. osnovne uredbe (uvodne izjave 105. do 142. sporne uredbe) i da je ta šteta uzrokovana dampinškim uvozom biodizela podrijetlom iz Argentine (uvodne izjave 144. do 157. sporne uredbe). U tom kontekstu Vijeće je istaknulo da drugi čimbenici – uključujući, među ostalim, uvoz industrije Unije (uvodne izjave 151. do 160. sporne uredbe), nisku iskorištenost kapaciteta industrije Unije (uvodne izjave 161. do 171. sporne uredbe) i sustav dvostrukog brojenja biodizela proizvedenog iz otpadnih ulja u nekim državama članicama (uvodne izjave 173. do 179. sporne uredbe) – nisu mogli prekinuti tu uzročnu vezu između navodne štete i dampinškog uvoza biodizela podrijetlom iz Argentine.

13

Vijeće je, kao treće, potvrdilo da je donošenje predmetnih antidampinških mjera i dalje u interesu Unije (uvodne izjave 190. do 201. sporne uredbe).

14

S obzirom na utvrđene dampinške marže i razinu štete koja je prouzročena industriji Unije, Vijeće je, među ostalim, odlučilo da je potrebno konačno naplatiti iznose osigurane privremenom antidampinškom pristojbom uvedenom privremenom uredbom (uvodna izjava 228. i članak 2. sporne uredbe) i da se treba uvesti konačna antidampinška pristojba na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine (članak 1. stavak 1. sporne uredbe).

15

Presudama, svim od 15. rujna 2016., PT Musim Mas/Vijeće (T‑80/14, EU:T:2016:504), Unitec Bio/Vijeće (T‑111/14, EU:T:2016:505); Molinos Río de la Plata i dr./Vijeće (T‑112/14 do T‑116/14 i T‑119/14, EU:T:2016:509), Cargill/Vijeće (T‑117/14, EU:T:2016:503), LDC Argentina/Vijeće (T‑118/14, EU:T:2016:502), PT Ciliandra Perkasa/Vijeće (T‑120/14, EU:T:2016:501) i PT Pelita Agung Agrindustri/Vijeće (T‑121/14, neobjavljena, EU:T:2016:500) (u daljnjem tekstu zajedno: presude od 15. rujna 2016.), Opći sud poništio je članke 1. i 2. sporne uredbe u dijelu u kojem se odnose na tužitelje u tim predmetima.

16

Opći sud zaključio je, u bitnome, da institucije Unije nisu uspjele dokazati postojanje primjetnog iskrivljenja cijena glavnih sirovina koje se upotrebljavaju za proizvodnju biodizela u Argentini i Indoneziji kao rezultat sustava različitog oporezivanja izvoza na temelju kojeg su na sirovine i biodizel primijenjene različite stope poreza. Opći sud je ocijenio da institucije Unije nisu trebale smatrati da cijene sirovina nisu objektivno odražene u evidencijama argentinskih i indonezijskih proizvođača izvoznika te da stoga nisu trebale zanemariti te evidencije pri izračunu uobičajene vrijednosti biodizela proizvedenog u Argentini i Indoneziji.

17

Članak 1. Uredbe (EU) 2015/476 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2015. o mjerama koje Unija može poduzeti slijedom izvješća koje je donijelo Tijelo za rješavanje sporova WTO‑a u pogledu antidampinških pitanja i pitanja o zaštiti od subvencioniranog uvoza (SL 2015., L 83, str. 6.) propisuje:

„1.   Kada [Tijelo za rješavanje sporova (TRS)] donese Izvješće o mjeri Unije koja je poduzeta u skladu s [osnovnom] uredbom […] (‚osporena mjera’), Komisija može poduzeti jednu ili više od sljedećih mjera koje smatra primjerenim, u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 4. stavka 3.:

[…]

3.   Ako je primjereno provođenje pregleda prije ili u isto vrijeme kada se poduzimaju mjere iz stavka 1., taj pregled pokreće Komisija. Ako odluči pokrenuti pregled, Komisija pruža informacije državama članicama.”

18

Članak 3. te uredbe propisuje:

„Sve mjere donesene na temelju ove Uredbe imaju učinak od dana njihova stupanja na snagu i ne služe kao osnova za povrat pristojbi koje su naplaćene prije tog datuma, osim ako je drukčije određeno.”

19

Dana 18. rujna 2017. Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2017/1578 o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 1194/2013 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2017., L 239, str. 9.).

20

Provedbena uredba 2017/1578 donesena je, između ostalog, na temelju izvješća posebne skupine koje je 26. listopada 2016. usvojio TRS Svjetske trgovinske organizacije (WTO) u sporu EU – Biodizel (Argentina) i u kojem je utvrđeno da je Unija prilikom uvođenja antidampinških pristojbi na biodizel podrijetlom iz Argentine djelovala na način koji nije u skladu s pravom WTO‑a. Kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 12., cilj je navedene uredbe „ispraviti aspekte [sporne] uredbe koji nisu sukladni sa sporazumom WTO‑a i uskladiti je s [izvješćem posebne skupine i izvješćem žalbenog tijela]”.

21

Uvodne izjave 130., 134. i 135. navedene provedbene uredbe glase:

[…]

22

U skladu s uvodnim izjavama 89. do 94. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2018/1570 od 18. listopada 2018. o okončanju postupka koji se odnosi na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 1194/2013 (SL 2018., L 262, str. 40.):

[…]

23

Članak 1. Uredbe 2018/1570 određuje „[P]rekida se antidampinški postupak koji se odnosi na uvoz monoalkilnih estera masnih kiselina i/ili parafinskih plinskih ulja dobivenih sintezom i/ili hidrotretiranjem, nefosilnog podrijetla, u čistom obliku ili u mješavini, podrijetlom iz Argentine i Indonezije, trenutačno razvrstanih u oznake […] (‚biodizel’)”.

24

Članak 3. te uredbe predviđa da se „[sporna] uredba stavlja izvan snage”.

25

Tužitelj iz glavnog postupka, Vitol, društvo je osnovano u skladu sa švicarskim pravom koje je neovisni uvoznik biodizela. Ono se ne spominje ni u spornoj uredbi ni u Provedbenoj uredbi 2017/1578. Međutim, društvo COFCO Argentina, argentinski dobavljač biodizela tužitelja iz glavnog postupka, navedeno je u uvodnoj izjavi 130. potonje uredbe i uvršteno na popis društava na koja se primjenjuju pojedinačne stope pristojbi među „ostala trgovačka društva koja surađuju”.

26

Društvo osnovano u skladu s belgijskim pravom, BVBA Vandevyver, podnijelo je 6. ožujka 2018. u ime tužitelja iz glavnog postupka dvije deklaracije za uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine, od kojih je u glavnom postupku riječ samo o jednoj. U okviru navedene deklaracije taj je tužitelj na temelju sporne uredbe, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, platio antidampinške pristojbe u iznosu od 1272023,58 eura.

27

Tužitelj iz glavnog postupka podnio je 3. travnja 2018. nadležnim nacionalnim tijelima zahtjev za povrat plaćenih antidampinških pristojbi. Odlukom od 22. lipnja 2018. taj je zahtjev za povrat odbijen. On je 20. rujna 2018. podnio žalbu protiv te odluke, koja je odbijena odlukom od 21. svibnja 2019. Tužba koju je tužitelj iz glavnog postupka podnio adviseur‑generaalu (glavni savjetnik, Belgija) protiv potonje odluke također je odbijena 25. kolovoza 2020.

28

Tužitelj iz glavnog postupka podnio je 13. studenoga 2020. tužbu sudu koji je uputio zahtjev. U tom je okviru od tog suda zatražio da Sudu uputi prethodno pitanje o usklađenosti sporne uredbe, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578 s tada primjenjivom osnovnom uredbom.

29

Sud koji je uputio zahtjev napominje, kao prvo, da samo ako se utvrdi da bi izravna tužba osobe na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a nedvojbeno bila dopuštena, ta osoba ne može isticati njezinu nevaljanost pred nadležnim nacionalnim sudom. Iako Sud u načelu provodi tu provjeru u okviru odluke koju donosi u prethodnom postupku, ništa se ne protivi tomu da sud koji je uputio zahtjev već provede sporedni nadzor s obzirom na pitanje nužnosti postavljanja prethodnog pitanja. Međutim, na temelju dokumenata kojima raspolaže, sud koji je uputio zahtjev smatra da se ne može utvrditi da je tužitelj iz glavnog postupka nesumnjivo imao pravo podnijeti tužbu za poništenje sporne uredbe na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

30

Sud koji je uputio zahtjev smatra, kao drugo, da je za donošenje presude u glavnom postupku relevantno pitanje može li se još uvijek osporavati valjanost sporne uredbe, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, i pitanje može li se eventualno dovesti u pitanje njezina valjanost. On utvrđuje da je u ovom slučaju tužitelj iz glavnog postupka učinio vjerojatnim to da su antidampinške pristojbe predviđene spornom uredbom moguće protivne osnovnoj uredbi. U tom pogledu upućuje na presude od 15. rujna 2016. i ističe da ni Provedbena uredba 2017/1578, kojom su smanjene antidampinške pristojbe, ni Provedbena uredba 2018/1570, kojom je sporna uredba stavljena nadalje izvan snage, ne dovodi u pitanje moguću neusklađenost potonje uredbe s osnovnom uredbom.

31

U tim je okolnostima Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za nizozemski jezik, Belgija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Povređuje li se [spornom] uredbom, kako je izmijenjena [Provedbenom] uredbom 2017/1578, osnovna uredba […], među ostalim:

32

Dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku, koji se odnosi na ocjenu valjanosti sporne uredbe, dovodi se u pitanje zbog dva razloga. S jedne strane, s obzirom na očitovanja belgijske i grčke vlade kao i Vijeća, postavlja se pitanje ima li tužitelj iz glavnog postupka mogućnost osporavanja navedene uredbe, iako protiv nje nije podnio tužbu za poništenje. S druge strane, uzimajući u obzir očitovanja koja je posebno iznijela Komisija, valja odlučiti o tome ističe li sud koji je uputio zahtjev u dovoljnoj mjeri razloge zbog kojih je valjanost sporne uredbe u ovom slučaju problematična.

33

U svojim pisanim očitovanjima podnesenima Sudu belgijska i grčka vlada te Vijeće izražavaju sumnje u dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku s obzirom na sudsku praksu koja proizlazi osobito iz presuda od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90) i od 15. veljače 2001., Nachi Europe (C‑239/99, EU:C:2001:101), zbog toga što je tužitelj iz glavnog postupka nesumnjivo mogao sudu Unije podnijeti tužbu za poništenje sporne uredbe na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

34

U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da mogućnost osobe da se u okviru tužbe podnesene pred nacionalnim sudom poziva na nevaljanost odredaba sadržanih u aktu Unije koji je temelj nacionalne odluke donesene u odnosu na nju pretpostavlja ili da je ta osoba na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a u propisanim rokovima također podnijela tužbu za poništenje tog akta Unije ili da ona to nije učinila jer nesumnjivo nije imala pravo podnošenja takve tužbe (presude od 25. srpnja 2018., Georgsmarienhütte i dr., C‑135/16, EU:C:2018:582, t. 17. i navedena sudska praksa i od 21. prosinca 2021., Vítkovice Steel, C‑524/20, EU:C:2021:1048, t. 59.).

35

Prema tome, samo u slučaju kada se može smatrati da bi osoba pred sudom Unije imala nedvojbeno pravo podnijeti izravnu tužbu za poništenje akta Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, ta osoba ne može isticati njegovu nevaljanost pred nacionalnim sudovima i zbog toga ih eventualno navesti da na temelju članka 267. UFEU‑a upute Sudu prethodna pitanja. Stoga, budući da mogu postojati sumnje o tome da se sporna odredba ili sporne odredbe izravno i osobno odnose na stranku o kojoj je riječ, prigovor nedopuštenosti koji proizlazi iz sudske prakse navedene u prethodnoj točki ove presude ne može se isticati.

36

U ovom slučaju, najprije kada je riječ o tome je li tužitelj iz glavnog postupka očito mogao podnijeti tužbu pred sudom Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka posljednjeg dijela rečenice UFEU‑a protiv sporne uredbe u dijelu u kojem je ona regulatorni akt koji se na njega izravno odnosi, a ne podrazumijeva provedbene mjere u smislu te odredbe, dovoljno je navesti da mu je plaćanje antidampinških pristojbi naloženo na temelju odluke od 22. lipnja 2018. Naime, mehanička priroda mjera donesenih na nacionalnoj razini nije relevantna za utvrđivanje podrazumijeva li akt provedbene mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2018., Internacional de Productos Metálicos/Komisija, C‑145/17 P, EU:C:2018:839, t. 54. i navedenu sudsku praksu). Iz toga proizlazi da se ne može smatrati da ta uredba očito ne sadržava provedbene mjere, u smislu navedene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss, C‑708/19, EU:C:2021:190, t. 34. te navedenu sudsku praksu).

37

U tim okolnostima, samo u slučaju da se može zaključiti da se sporna uredba nesumnjivo izravno i osobno odnosi na tužitelja iz glavnog postupka, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, on ne bi imao pravo isticati nevaljanost te uredbe pred nacionalnim sudovima.

38

U tom pogledu valja istaknuti da su uredbe kojima se uvode antidampinške pristojbe normativne prirode, s obzirom na to da se primjenjuju na sve predmetne gospodarske subjekte (presuda od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss, C‑708/19, EU:C:2021:190, t. 36. i navedena sudska praksa).

39

Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se uredba o antidampinškoj pristojbi može izravno i osobno odnositi na subjekt (presuda od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss, C‑708/19, EU:C:2021:190, t. 37. i navedena sudska praksa).

40

Kada je, kao prvo, riječ o tome je li se sporna uredba izravno odnosila na tužitelja iz glavnog postupka, nije sporno da je ona izravno utjecala na njegov pravni položaj s obzirom na to da čini pravnu osnovu antidampinške pristojbe koja je uvedena u odnosu na njega.

41

Kao drugo, kad je riječ o tome odnosi li se sporna uredba osobno na tužitelja iz glavnog postupka, važno je podsjetiti na to da je Sud identificirao određene kategorije gospodarskih subjekata na koje se uredba o antidampinškoj pristojbi može osobno odnositi ne dovodeći pritom u pitanje mogućnost da se ona osobno odnosi na druge subjekte zbog obilježja koja su samo njima svojstvena i po kojima se razlikuju od svih ostalih osoba (presuda od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss, C‑708/19, EU:C:2021:190, t. 40. i navedena sudska praksa).

42

Uredba o uvođenju antidampinške pristojbe može se osobno odnositi na, kao prvo, one proizvođače i izvoznike predmetnog proizvoda kojima se na teret stavlja damping na temelju podataka koji proizlaze iz njihove trgovinske djelatnosti, kao drugo, izvoznike predmetnog proizvoda čija je prodajna cijena uzeta u obzir prilikom oblikovanja izvozne cijene i na koje se stoga odnose utvrđenja o postojanju dampinga i, kao treće, uvoznike povezane s izvoznicima predmetnog proizvoda, osobito u slučaju kad je izvozna cijena izračunana na temelju preprodajnih cijena tih uvoznika na tržištu Unije i u slučaju kad je sama antidampinška pristojba izračunana na temelju tih preprodajnih cijena (presuda od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss, C‑708/19, EU:C:2021:190, t. 41. i navedena sudska praksa).

43

Stoga valja navesti da svojstvo uvoznika ne može samo po sebi biti dovoljno da bi se smatralo da se uredba o antidampinškoj pristojbi osobno odnosi na uvoznika. Naime, ona se na uvoznika, čak i ako je povezan s izvoznicima predmetnog proizvoda, osobno odnosi samo ako se dokaže da su podaci koji se odnose na njegovu trgovinsku djelatnost uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja dampinga ili, ako to nije moguće, ako dokaže druga obilježja koja su mu svojstvena i po kojima se razlikuje od svih ostalih osoba (presuda od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss, C‑708/19, EU:C:2021:190, t. 42. i navedena sudska praksa).

44

Također, iako se ne može isključiti da se može smatrati da se uredba o uvođenju antidampinške pristojbe osobno odnosi na uvoznika predmetnog proizvoda, potrebno je još da dokaže postojanje određenih obilježja koja su mu svojstvena i po kojima se razlikuje od svih ostalih osoba.

45

Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da se na temelju dokumenata kojima raspolaže ne može utvrditi da je tužitelj iz glavnog postupka nedvojbeno imao pravo podnijeti tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a.

46

Naime, u ovom je slučaju najprije očito da nije dokazano da su podaci koji se odnose na trgovinsku djelatnost tužitelja iz glavnog postupka uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja dampinga. Osobito nije dokazano da su za određivanje izvoznih cijena korištene preprodajne cijene koje je eventualno primjenjivao tužitelj iz glavnog postupka i da se stoga na njega odnose utvrđenja o postojanju dampinga.

47

Nadalje, valja istaknuti da tužitelj iz glavnog postupka nije sudjelovao ni u upravnom postupku koji je doveo do donošenja antidampinške pristojbe, kao što je to osobito bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda od 10. ožujka 2021., Von Aschenbach & Voss (C‑708/19, EU:C:2021:190).

48

Naposljetku, iako je točno da je argentinski dobavljač biodizela tužitelja iz glavnog postupka, društvo COFCO Argentina, poimence naveden u Provedbenoj uredbi 2017/1578 (uvodna izjava 130.) i Provedbenoj uredbi 2018/1570 (uvodna izjava 90.), ta okolnost ipak ne može individualizirati tužitelja iz glavnog postupka tako da se, kao što se to zahtijeva sudskom praksom, za njega nedvojbeno može smatrati da ima aktivnu procesnu legitimaciju u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

49

U tom je pogledu irelevantna okolnost da se tužitelj iz glavnog postupka mogao, ovisno o slučaju, pridružiti tužbi za poništenje koju je podnio njegov povezani proizvođač. Naime, ta mogućnost ne dokazuje da se sporna uredba nesumnjivo osobno odnosi na tužitelja iz glavnog postupka.

50

S obzirom na sva ta razmatranja, valja zaključiti da se na temelju dokaza kojima raspolaže Sud ne može smatrati da je društvo Vitol nesumnjivo imalo aktivnu procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za poništenje sporne uredbe pred sudom Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

51

Komisija dovodi u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku tvrdeći da sud koji je uputio zahtjev nije iznio razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o valjanosti sporne uredbe.

52

Valja podsjetiti na to da iz duha suradnje, kojim se mora voditi funkcioniranje zahtjeva za prethodnu odluku, proizlazi da je neophodno da nacionalni sud u svojoj odluci o upućivanju zahtjeva navede precizne razloge zbog kojih smatra da je odgovor na njegova pitanja u vezi s tumačenjem ili valjanošću određenih odredaba prava Unije nužan za rješenje spora (presuda od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 47. i navedena sudska praksa).

53

Stoga je važno da nacionalni sud posebno navede točne razloge koji su ga naveli na postavljanje pitanja o valjanosti određenih odredaba prava Unije i da iznese razloge nevaljanosti za koje mu se posljedično čini da bi mogli biti prihvaćeni (presuda od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 48. i navedena sudska praksa). Takav zahtjev također proizlazi iz članka 94. točke (c) Poslovnika Suda.

54

U tom kontekstu, važno je istaknuti da podaci sadržani u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje služe ne samo tome da omoguće Sudu da pruži korisne odgovore već i tome da se vladama država članica i drugim zainteresiranim osobama omogući da podnesu očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Sud je dužan – vodeći računa o činjenici da se na temelju te odredbe zainteresirane osobe obavještavaju samo o odlukama kojima se upućuje prethodno pitanje – paziti na to da zaštiti tu mogućnost (presuda od 5. svibnja 2022., Universiteit Antwerpen i dr., C‑265/20, EU:C:2022:361, t. 26. i navedena sudska praksa).

55

Iz toga slijedi, s jedne strane, da u okviru prethodnog postupka Sud ispituje valjanost akta Unije ili njegove određene odredbe s obzirom na razloge nevaljanosti navedene u odluci o upućivanju. S druge strane, ako se ne navedu točni razlozi koji su sud koji je uputio zahtjev naveli na postavljanje pitanja o valjanosti tog akta ili tih odredaba, tada su pitanja o njihovoj valjanosti nedopuštena (vidjeti između ostalog presudu od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 50.).

56

U ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku sadržava dovoljno naznaka u pogledu razloga koji su sud koji je uputio zahtjev naveli da Sudu postavi pitanje o valjanosti sporne uredbe. Sud koji je uputio zahtjev osobito upućuje na zaključke Općeg suda iz presuda od 15. rujna 2016., prema kojima prilikom izračuna uobičajene vrijednosti biodizela proizvedenog u Argentini i Indoneziji na temelju sporne uredbe, Vijeće i Komisija nisu trebali smatrati da računovodstvena dokumentacija argentinskih i indonezijskih proizvođača izvoznika nije razumno odražavala cijene sirovina i prema kojima, slijedom toga, te institucije nisu trebale zanemariti te dokumente u svrhu tog izračuna. Taj sud usto navodi činjenicu da Provedbenom uredbom 2017/1578 nisu ispravljeni pravno pogrešni zaključci kojima je ab initio zahvaćena sporna uredba u pogledu izračuna dampinške marže.

57

U tim uvjetima Sud raspolaže potrebnim činjeničnim i pravnim elementima za davanje korisnog odgovora na pitanje koje mu je postavljeno. Osim toga, ti su navodi omogućili Komisiji da učinkovito definira stav o meritumu pitanja postavljenog Sudu.

58

Činjenica da pitanje, prema terminologiji koju je upotrijebila Komisija, proizlazi iz mogućeg nerazumijevanja u pogledu dosega presuda od 15. rujna 2016., odnosi se na meritorno pitanje ocjene valjanosti sporne uredbe.

59

S obzirom na sve navedeno, zahtjev za prethodnu odluku valja proglasiti dopuštenim.

60

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati je li sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, nevaljana zbog povrede osnovne uredbe.

61

Konkretnije, pita je li sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, kao prvo, protivna članku 2. stavku 5. osnovne uredbe jer u okviru izračuna uobičajene vrijednosti istovrsnog proizvoda nije dokazano da su ispunjeni uvjeti za zanemarivanje uporabe troškova povezanih s proizvodnjom i prodajom predmetnog proizvoda, kako su navedeni u poslovnim knjigama argentinskih proizvođača izvoznika nad kojima se provodi ispitni postupak. Taj sud pita, kao drugo, je li sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, protivna osnovnoj uredbi, s obzirom na to da su učinci uvoza bili predmet kumulativne procjene, čime je povrijeđen članak 3. stavak 4. osnovne uredbe i jer stoga nije na zadovoljavajući način dokazano da je riječ o dampinškom uvozu koji je nanio štetu industriji Unije u smislu članka 3. stavaka 6. i 7. te uredbe.

62

Najprije valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u području zajedničke trgovinske politike i osobito u području mjera za zaštitu trgovine, institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih pitanja koja moraju razmatrati (presuda od 04. veljače 2021., eurocylinder systems, C‑324/19, EU:C:2021:94, t. 37. i navedena sudska praksa).

63

Sudski nadzor provođenja te ovlasti, u okviru postupka na temelju članka 263. UFEU‑a kao i onog povodom zahtjeva za ocjenu valjanosti na temelju članka 267. UFEU‑a, treba biti ograničen na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalnu točnost činjenica koje su uzete u obzir prilikom pobijanog izbora, nepostojanje očite pogreške prilikom ocjene tih činjenica odnosno nepostojanje zlouporabe ovlasti (presuda od 4. veljače 2021., eurocylinder systems, C‑324/19, EU:C:2021:94, t. 38. i navedena sudska praksa).

64

Nadzor kojim se samo ispituje mogu li se elementima na kojima institucije Unije temelje svoje nalaze potkrijepiti zaključci koje iz njih izvode ne zadire se u njihovu široku diskrecijsku ovlast u području trgovinske politike (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 68.).

65

U ovom se slučaju razlozi koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o valjanosti sporne uredbe, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, u biti temelje na ocjenama Općeg suda u presudama od 15. rujna 2016. i na utvrđenjima koja su u svibnju 2018. donesena nakon ponovnog pokretanja antidampinškog ispitnog postupka koji se odnosi na predmetne proizvode.

66

Što se tiče, kao prvo, pitanja je li sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, protivna članku 2. stavku 5. osnovne uredbe, valja podsjetiti na to da potonja odredba dopušta zanemarivanje troškova koji se nalaze u računovodstvenim dokumentima proizvođača izvoznika podnesenima u ispitnom postupku u svrhu izračuna „uobičajene vrijednosti” istovrsnog proizvoda, pri čemu je pojašnjeno da upravo ta vrijednost služi utvrđivanju postojanja dampinga u smislu članka 1. stavka 2. osnovne uredbe.

67

Međutim, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, u spornoj uredbi, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, nije dokazano da su ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 2. stavkom 5. osnovne uredbe za izračun uobičajene vrijednosti istovrsnog proizvoda.

68

Taj zaključak osobito proizlazi iz presuda od 15. rujna 2016., koje su uslijedile nakon nekoliko tužbi za poništenje koje je podnio određeni broj argentinskih i indonezijskih proizvođača izvoznika. Opći sud je na kraju svojeg ispitivanja u biti presudio da institucije nisu u dovoljnoj mjeri dokazale postojanje znatnog iskrivljavanja cijena glavnih sirovina korištenih za proizvodnju biodizela u Argentini i Indoneziji koje proizlazi iz sustava različitog oporezivanja izvoza na temelju kojeg se na sirovine i biodizel primjenjuju različite porezne stope.

69

Opći sud stoga je ocijenio da institucije nisu trebale smatrati da cijene sirovina nisu objektivno odražene u evidencijama argentinskih i indonezijskih proizvođača izvoznika te da nisu trebale zanemariti te evidencije pri izračunu uobičajene vrijednosti biodizela proizvedenog u Argentini i Indoneziji. Slijedom toga je poništio članke 1. i 2. sporne uredbe u dijelu u kojem se odnose na društva koja su pred njim osporavala tu uredbu podnošenjem tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

70

Nakon odluke Vijeća da povuče svoje žalbe u predmetima C‑602/16 P do C‑609/16 P protiv presuda od 15. rujna 2016., ti su predmeti rješenjima predsjednika Suda od 15. i 16. veljače 2018. izbrisani iz upisnika Suda. Slijedom toga, presude od 15. rujna 2016. postale su konačne i obvezujuće od datuma njihova donošenja, pri čemu se pojašnjava da se apsolutna pravomoćnost poništavajuće presude suda Unije odnosi kako na njezinu izreku tako i na obrazloženje koje joj pruža nužnu potporu (presuda od 14. studenoga 2017., British Airways/Komisija, C‑122/16 P, EU:C:2017:861, t. 82. i navedena sudska praksa).

71

Ako se presudama od 15. rujna 2016. poništi sporna uredba samo u dijelu u kojem se odnosi na tužitelje u predmetima o kojima je riječ, i to u skladu s načelom prema kojem se obvezujuća priroda obrazloženja poništavajuće presude ne može primjenjivati na situaciju osoba koje nisu bile stranke u postupku i u odnosu na koje se presudom ništa nije moglo odlučiti (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 55.), valja izvući sve posljedice iz utvrđenja Općeg suda i same Komisije, osobito nakon ponovnog pokretanja antidampinškog postupka u vezi s uvozom biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije u svibnju 2018.

72

Međutim, postalo je jasno da postupak Vijeća kojim se u okviru izračuna uobičajene vrijednosti istovrsnog proizvoda zanemaruju troškovi glavnih sirovina navedeni u poslovnim knjigama ispitanih argentinskih proizvođača izvoznika zbog iskrivljavanja cijena tih sirovina uzrokovanog sustavom različitog oporezivanja izvoza i njihove zamjene referentnom cijenom nije u skladu s člankom 2. stavkom 5. prvim i drugim podstavkom osnovne uredbe.

73

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje činjenicom da se u uvodnoj izjavi 94. Provedbene uredbe 2018/1570 navodi da „poništenje [sporne] uredbe po presudi Općeg suda primjenjuje se samo na društva koja su osporavala tu odluku pred Općim sudom [i da] antidampinške pristojbe naplaćene drugim poduzećima prikupljale su se u skladu s pravom Unije”. Takvo utvrđenje ne smije utjecati na mogućnost da nacionalni sud pred kojim se vodi spor o pojedinačnim aktima koje su nacionalna tijela donijela na temelju sporne uredbe dovede u pitanje valjanost te uredbe u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, ako se ne dokaže da je dotična osoba nesumnjivo imala pravo na pravni lijek radi poništenja navedene uredbe.

74

Kao drugo, što se tiče pitanja je li sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, protivna osnovnoj uredbi zato što su učinci uvoza pogrešno bili podvrgnuti kumulativnoj procjeni na temelju članka 3. stavka 4. osnovne uredbe, tako da nije u dovoljnoj mjeri dokazano, u skladu s člankom 3. stavcima 6. i 7. osnovne uredbe, da je riječ o dampinškom uvozu koji je uzrokovao štetu u smislu te uredbe, valja uputiti na ponovno pokretanje antidampinškog ispitnog postupka u vezi s predmetnim proizvodima, koji je doveo do donošenja Provedbene uredbe 2018/1570 i stavljanja izvan snage sporne uredbe, oba nakon nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku.

75

Provedbenom uredbom 2018/1570 Komisija je zaključila, nakon ponovnog pokretanja ispitnog postupka, osobito nakon presuda od 15. rujna 2016., ne samo da su dampinške marže za Indoneziju bile de minimis nego i da se nije moglo smatrati da je postojala stvarna i bitna uzročno‑posljedična veza između dampinškog uvoza iz Argentine i značajne štete koju je pretrpjela industrija Unije kako je to propisano osnovnom uredbom (uvodne izjave 81. do 89.). Doista, ako se uzme u obzir učinak uvoza iz Argentine neovisno o Indoneziji, ne može se utvrditi da je postojala takva uzročno‑posljedična veza.

76

U tim okolnostima, očito je da je sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, nevaljana zbog suprotnosti s osnovnom uredbom jer nije bilo dostatno pravno dokazano da je bila riječ o dampinškom uvozu koji je industriji Unije prouzročio štetu u smislu članka 3. stavaka 6. i 7. potonje uredbe.

77

Stoga valja izvući sve zaključke iz utvrđenja, navedenog osobito u uvodnoj izjavi 91. Provedbene uredbe 2018/1570, prema kojem kod donošenja sporne uredbe nije bilo utvrđeno da je postojala stvarna i bitna uzročno‑posljedična veza između dampinškog uvoza iz Argentine i značajne štete koju je pretrpjela industrija Unije, kako se to zahtijeva na temelju članka 3. stavaka 6. i 7. osnovne uredbe. Iz toga nužno proizlazi da nije bilo pravilno dokazano da je postojala šteta uzrokovana dampingom i da se stoga nije mogla uvesti antidampinška pristojba u smislu članka 1. osnovne uredbe.

78

S obzirom na sva ta razmatranja, valja utvrditi da je sporna uredba, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom 2017/1578, nevaljana u dijelu u kojem povređuje zahtjeve koji proizlaze iz članka 2. stavka 5. i članka 3. stavaka 4., 6. i 7. osnovne uredbe.

79

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 1194/2013 od 19. studenoga 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2017/1578 od 18. rujna 2017., nevaljana je u dijelu u kojem povređuje zahtjeve koji proizlaze iz članka 2. stavka 5. i članka 3. stavaka 4., 6. i 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske [unije].