1.Zaključci i preporuke

1.1EGSO pozdravlja inicijativu španjolskog predsjedništva o postavljanju cilja da se u Europi do 2030. iskorijene stigmatizacija i diskriminacija povezane s HIV-om. Taj se problem predugo zanemaruje iako dostupni podaci nedvosmisleno pokazuju da i dalje ima štetne posljedice u raznim dijelovima svijeta, u specifičnim društvenim kontekstima i među ključnim skupinama stanovništva. EGSO se stoga slaže sa stajalištem španjolskog predsjedništva da bi iskorjenjivanje stigmatizacije i diskriminacije povezane s HIV-om trebalo smatrati jednim od političkih prioriteta programa EU-a.

1.2EGSO se slaže s time da bi europske institucije trebale izdati deklaraciju na visokoj razini i predstaviti je Europskom parlamentu 1. prosinca 2023. te se obvezuje da će je podržati i sudjelovati u njoj na svim razinama, na sve načine i na svim forumima.

1.3EGSO smatra da je za prevladavanje stigmatizacije, diskriminacije i lažnih stereotipa ključno promicati aktivnosti senzibilizacije, osposobljavanja i informiranja, naročito u školama, uz sudjelovanje organiziranog civilnog društva i organizacija mladih i studenata.

1.4Potrebno je utvrditi i ukloniti prepreke predekspozicijskoj profilaksi radi povećanja pristupa lijekovima i napretka u njezinoj primjeni kako bi se doprlo do šire populacije i ubrzao napredak prema okončanju epidemije AIDS-a do 2030. Preventivne mjere kao što su predekspozicijska i postekspozicijska profilaksa i preventivna terapija mogu znatno utjecati na kontrolu širenja HIV-a i drugih spolno prenosivih infekcija.

1.5Osobe zaražene HIV-om moraju imati jednake mogućnosti za pristup svijetu rada i profesionalni razvoj. Trebale bi i moći koristiti posebne mjere kao što su fleksibilno radno vrijeme ili produljeni dopust za liječničke preglede, uz zajamčenu povjerljivost.

1.6EGSO naglašava važnost poduzimanja posebnih mjera za ključne skupine stanovnika: radi djelotvornog odgovaranja na epidemiju HIV-a ciljane informacije i programi prevencije koje provode institucije moraju doprijeti do tih skupina stanovništva kako bi posebne službe mogle proaktivno stupiti u kontakt s njima, po mogućnosti preko nevladinih udruga u zajednici.

1.7S obzirom na to da je Ukrajina na drugom mjestu u regiji istočne Europe i srednje Azije po razmjerima epidemije AIDS-a, EGSO naglašava da je važno da zemlje domaćini izbjeglicama iz Ukrajine osiguraju kontinuitet i besplatno testiranje i terapiju za HIV, poboljšavajući mogućnosti za testiranje bez obzira na njihov boravišni status. Budući da su većina izbjeglica iz Ukrajine žene i djeca, za njih bi najprikladnije bilo opsežnije testiranje u bolnicama, ustanovama primarne skrbi i zajednici.

1.8Antiretrovirusna terapija (ART) može imati dvostruku ulogu – poboljšanje zdravlja osoba koje žive s HIV-om i uspješno sprečavanje prijenosa HIV-a – jer je vrlo djelotvorna u supresiji virusnog opterećenja.

1.9Pravodobno dijagnosticiranje zaraženosti HIV-om, rani početak terapije i zadržavanje u skrbi (kontinuum skrbi) temelji su kontrole širenja zaraze. Budući da je nekoliko zemalja već ostvarilo postavljeni cilj, EGSO poziva na to da se za sve zemlje postavi novi, ambiciozniji cilj, koji bi se trebao ispuniti do 2030., a sastojao bi se od povećanja razine pokrivenosti u pogledu testiranja, terapije i supresije virusa na 95 %.

1.10Kontinuum skrbi i kontinuum prevencije mogu sinergijski predstavljati sveobuhvatan odgovor u borbi protiv epidemije HIV-a te bi ih stoga trebalo razvijati i provoditi.

1.11EGSO poziva na donošenje novih i inovativnih strategija kako bi se poboljšalo rano dijagnosticiranje i kako bi više ljudi postalo svjesno da su zaraženi, i to širom primjenom raznovrsnijeg, korisnicima prilagođenog i dostupnijeg testiranja na HIV (npr. brzo testiranje, testiranje u zajednici i samotestiranje), kao i integriranog testiranja na HIV i hepatitis B i C.

1.12Zajednice imaju ključnu ulogu u borbi protiv HIV-a, promicanju preuzimanja odgovornosti, poticanju preventivnog djelovanja, provedbi aktivnosti i doprinošenju inovacijama koje su ključne za održiv napredak.

1.13Kako bi se održao i ubrzao napredak u postizanju tih ciljeva, EGSO poziva na ulaganje dodatnih napora u osmišljavanje i provedbu novih programa čija bi svrha bila proširiti saznanja o HIV pozitivnom statusu i pokrivenost terapijom kako bi se smanjila cirkulacija virusa, a time i njegov prijenos, te kako bi se ograničili razlozi za diskriminaciju u pristupu zapošljavanju ili financijskim uslugama.

2.HIV u Europi

2.1Prijenos HIV-a i dalje je velik javnozdravstveni problem kojim je zahvaćeno više od 36 milijuna ljudi u svijetu, od kojih 2,3 milijuna živi u „europskoj regiji” Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), ponajviše u istočnom dijelu te regije. U europskoj regiji HIV je 2021. dijagnosticiran u gotovo 107 000 slučajeva, od čega oko 17 000 u EU-u/EGP-u. Broj dijagnoza HIV-a opada od 2012. Znatnije smanjenje zabilježeno je 2020. i 2021. (-24 %), vjerojatno zbog posljedica pandemije COVID-a 19 na korištenje zdravstvenih usluga i/ili zbog smanjenog prijenosa virusa zbog javnozdravstvenih mjera koje su se provodile tijekom te pandemije.

2.2HIV u Europi nerazmjerno utječe na društveno marginalizirane skupine stanovništva i osobe čije je ponašanje društveno stigmatizirano, kao što su intravenski konzumenti droga i njihovi seksualni partneri, muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima, transrodne osobe, seksualni radnici, zatvorenici i migranti.

2.3Podaci ukazuju na različite epidemijske obrasce i trendove u zemljama europske regije SZO-a: glavni način prijenosa u EU-u/EGP-u i zapadnom dijelu te regije je prijenos spolnim putem među muškarcima, dok su prijenos među heteroseksualcima i intravenska konzumacija droge bili glavni zabilježeni načini prijenosa u istočnom dijelu regije.

2.4Kasno dijagnosticiranje HIV-a i dalje je izazov za većinu zemalja u toj regiji: kod više od 50 % osoba HIV je dijagnosticiran kada im je broj stanica CD4 bio niži od 350/mm3.

3.Kontinuum skrbi za ukrajinske izbjeglice zaražene HIV-om

3.1Od početka rata 24. veljače 2022. više od 13,5 milijuna ljudi raseljeno je unutar Ukrajine ili je bilo prisiljeno pobjeći u susjedne zemlje kao izbjeglice, uključujući osobe koje žive s HIV-om (procjenjuje se da je riječ o 10 000 do 30 000 osoba) i ključne skupine stanovništva.

3.2Ukrajina je na drugom mjestu u regiji istočne Europe i srednje Azije po razmjeru epidemije AIDS-a. Broj novodijagnosticiranih slučajeva HIV-a povećao se s 14 240 u 2016. na 16 270 u 2019., a zatim je neznatno pao na 15 660 u 2020., vjerojatno zbog krize uzrokovane COVID-om 19. Od toga je, prema podacima o praćenju, 9 000 do 10 000 osoba zaraženo heteroseksualnim kontaktom i oko 5 000 osoba intravenskom konzumacijom droge.

3.3Prije izbijanja rata ta je zemlja ostvarivala znatan napredak u suzbijanju AIDS-a: u državnim klinikama za HIV diljem zemlje bila je osigurana besplatna skrb i terapija, a rastao je i broj osoba koje žive s HIV-om i koriste antiretrovirusne lijekove. Procjenjuje se da je 2021. od 240 000 osoba koje žive s HIV-om (0,6 % ukrajinskog stanovništva) više od 150 000 osoba dobivalo antiretrovirusne lijekove (62 %), a kod 94 % osoba koje su primale te lijekove došlo je do supresije virusa.

3.4U toj zemlji agencije UN-a i partneri na terenu, na primjer krizni fond UNAIDS-a, blisko surađuju s lokalnim vlastima kako bi doprli do ljudi kojima je potrebna pomoć i pomogli im. Nedavno su isporučili humanitarnu pomoć teško pogođenim područjima do kojih se tek odnedavno može doći. Koalicija vlade, civilnog društva i međunarodnih organizacija bila je i ostaje temelj djelotvornog suzbijanja HIV-a u Ukrajini tijekom rata.

3.5UNAIDS će nastaviti podupirati rad u vezi s HIV-om – prevenciju, testiranje, liječenje, skrb i potporu osobama pogođenima ratom u Ukrajini i osobama raseljenima zbog tog sukoba.

3.6U dokumentu Europskog centra za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) 1 objavljenom u srpnju 2022. analiziraju se pitanja ključna za informirano donošenje odluka i konkretno pružanje usluga kako bi se održao standard kvalitete skrbi za izbjeglice iz Ukrajine zaražene HIV-om, pri čemu se ističe da je važno da zemlje domaćini izbjeglicama iz Ukrajine osiguraju kontinuitet i besplatno testiranje i terapiju za HIV, poboljšavajući mogućnosti za testiranje bez obzira na njihov boravišni status, jer ograničen pristup antiretrovirusnim lijekovima dovodi do povećanog rizika od bolesti, smrti, pojave otpornih sojeva i mogućeg daljnjeg prijenosa. Budući da su većina izbjeglica iz Ukrajine žene i djeca, za njih bi najprikladnije bilo opsežnije testiranje u bolnicama, ustanovama primarne skrbi i zajednici.

4.HIV u svijetu

4.1Vlada čvrst globalni konsenzus o tome da sada postoje sredstva za okončanje epidemije AIDS-a. Tijekom posljednja dva desetljeća sve veći broj studija u različitim okruženjima pokazao je da antiretrovirusna terapija može imati dvostruku ulogu: poboljšanje zdravlja osoba koje žive s HIV-om i uspješno sprečavanje prijenosa HIV-a (preventivna terapija) jer je vrlo djelotvorna u supresiji virusnog opterećenja HIV-om (definirano kao manje od 200 kopija/mL).

4.2Posljednjih je godina uspostavljena strategija u kojoj su pravovremeno dijagnosticiranje zaraženosti HIV-om, rani početak terapije i zadržavanje u skrbi (kontinuum skrbi) temelji kontrole širenja zaraze. UNAIDS je 2014. postavio cilj nazvan 90-90-90 (dijagnosticiranje 90 % osoba koje imaju HIV, terapija za 90 % tih osoba i supresija virusa kod 90 % osoba podvrgnutih terapiji). Ako se ti ciljevi postignu, kod 73 % svih osoba koje žive s HIV-om doći će do supresije virusnog opterećenja, što znači da ne mogu prenijeti HIV.

4.3Podaci pokazuju da je krajem 2020. nekoliko zemalja s različitim geografskim položajem, statusom dohotka i epidemiologijom već ostvarilo taj cilj. Stručnjaci smatraju da ti rezultati pokazuju da bi se do 2030. u svim zemljama mogao postići ambiciozniji novi cilj, odnosno da bi se razina pokrivenosti u pogledu testiranja, terapije i supresije virusa mogla povećati na 95 %. Kako bi se održao i ubrzao napredak u postizanju tih ciljeva u suzbijanju epidemije HIV-a, potrebno je uložiti dodatne napore u osmišljavanje i provedbu novih programa čija bi svrha bila proširiti saznanja o HIV pozitivnom statusu i pokrivenost terapijom (pristup koji obuhvaća univerzalno testiranje i terapiju) kako bi se smanjila cirkulacija virusa, a time i njegov prijenos. Ti novi programi ne bi smjeli biti usmjereni isključivo na standardne mjere koje treba primjenjivati, već bi se trebali provoditi u skladu s potrebama i konkretnim zahtjevima osoba koje žive s HIV-om.

4.4U novije vrijeme sve se češće predlaže koncept sličan konceptu kontinuuma skrbi za osobe zaražene HIV-om, a to je kontinuum prevencije zaraze HIV-om, usmjeren na skupine stanovništva izložene riziku od zaraze HIV-om kako bi se osiguralo da pojedinci ostanu nezaraženi. Kontinuum prevencije zaraze HIV-om temelji se na testiranju na HIV, nakon čega slijedi povezivanje nezaraženih osoba sa službama za prevenciju te zadržavanje i prihvaćanje te veze radi kontinuiranog savjetovanja o smanjenju rizika, kao i dosljedno korištenje prezervativa kako bi se spriječilo dobivanje virusa i njegov prijenos. Zadržavanje veze je važno i kako bi se osiguralo ponavljanje testiranja na HIV i rano dijagnosticiranje zaraženosti ako do nje dođe. Novozaražene osobe treba brzo povezati sa skrbi i terapijom za HIV te drugim metodama prevencije, uključujući testiranje partnera, korištenje prezervativa i antiretrovirusne lijekove za prevenciju. Nekoliko je istraživanja pokazalo da na razini stanovništva kontinuum skrbi i kontinuum prevencije mogu sinergijski predstavljati potpuni odgovor u borbi protiv epidemije HIV-a.

4.5Potrebne su nove i inovativne strategije kako bi se poboljšalo rano dijagnosticiranje i kako bi više ljudi postalo svjesno da su zaraženi, i to širom primjenom raznovrsnijeg i korisnicima prilagođenog i dostupnijeg testiranja na HIV (npr. brzo testiranje, testiranje u zajednici i samotestiranje), kao i integriranog testiranja na HIV i hepatitis B i C.

4.6Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje sveobuhvatan paket zdravstvenih usluga za prevenciju zaraze HIV-om s posebnim naglaskom na dopiranju do ključnih skupina stanovništva. Od posebne je važnosti integracija službi za prevenciju zaraze HIV-om sa službama za spolno i reproduktivno zdravlje, mentalno zdravlje, sprečavanje seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja i skrb o žrtvama takvog nasilja, liječenje ovisnosti o drogama, prevenciju i skrb u pogledu hepatitisa C, kontrolu tuberkuloze, zdravlje u zatvorima i nezarazne bolesti, kao i sa službama za pravnu i socijalnu podršku.

4.7Dostupnost različitih mogućnosti za testiranje na HIV može različitim skupinama stanovništva koje su izložene zarazi HIV-om osigurati priliku za pravovremenu dijagnozu.

4.8UNAIDS preporučuje kombinirani pristup prevenciji zaraze HIV-om. Budući da nijedna strategija prevencije nije sama po sebi dovoljna za obuzdavanje širenja te bolesti, potreban je pristup koji kombinira biomedicinske, bihevioralne i strukturne mjere koje su posebno odabrane i prilagođene lokalnim potrebama koje su izrazile pogođene zajednice. Kako bi bile uspješne, te mjere moraju biti koordinirane, učinkovite, dosljedne i potaknute zajedničkom predanošću zajedničkim ciljevima.

5.Borba protiv HIV-a u zajednici

5.1UNAIDS je kroz povijest jasno dokumentirao i prepoznao ulogu zajednica osoba koje žive s HIV-om, marginaliziranih i ranjivih skupina, žena i mladih u pružanju usluga povezanih s HIV-om, istraživanju i razvoju lijekova, zagovaranju, društvenoj i političkoj odgovornosti, mobilizaciji resursa te socijalnoj zaštiti i zaštiti ljudskih prava. 2 U protekla se tri desetljeća pokazalo da zajednice osoba koje žive s HIV-om i osoba na koje HIV izravno utječe imaju bitnu ulogu u kontinuiranom angažmanu i zalaganju za zdravstvenu jednakost i financiranje zdravstva, kao i u osiguravanju toga da se uvažavaju i poštuju ljudska prava svih osoba. Kvalitetna i djelotvorna integracija zdravstvenih sustava i univerzalna zdravstvena skrb mogu se djelotvornije osmisliti, provoditi i održavati ako su u njihovom središtu zajednice osoba koje žive s HIV-om i osoba na koje HIV izravno utječe. Vodstvo i angažman zajednica izravno su doprinijeli boljim rezultatima u pristupu terapiji za HIV, prevenciji, potpori i uslugama skrbi diljem svijeta.

5.2Zajednice imaju bitnu ulogu u borbi protiv HIV-a promicanjem preuzimanja odgovornosti, poticanjem preventivnog djelovanja, provedbom aktivnosti i doprinošenjem inovacijama koje su ključne za održiv napredak. Platforme za pružanje usluga pod vodstvom zajednice često su djelotvornije od platformi službenih zdravstvenih ustanova u dopiranju do marginaliziranih skupina stanovništva kojima su usluge manje dostupne, posebno u okruženjima u kojima su raširene stigmatizacija i diskriminacija. Organizacije pod vodstvom zajednice u dobrom su položaju da utvrde nedostatke u uslugama i ograničenja koja koče pružanje i prihvaćanje usluga, ali i prilike da se usluge prepoznaju kao dio temeljnih prava pojedinaca i da se poveća njihova usmjerenost na ljude, praktičnost i djelotvornost.

5.3Zajednica (odnosno nevladine udruge i organizacije koje se svakodnevno bore protiv AIDS-a i štite prava osoba zaraženih HIV-om) ima ključnu ulogu u davanju glasa najranjivijim i najugroženijim skupinama te pruža djelotvorna rješenja za suzbijanje epidemije HIV-a/AIDS-a. To čini u tolikoj mjeri da joj je 2019. Svjetska zdravstvena organizacija (UNAIDS) posvetila Svjetski dan borbe protiv AIDS-a (1. prosinca) pod sloganom „Zajednice čine razliku”.

5.4Treba razmotriti i pitanje osiguravanja stalnog praćenja i provedbe procjena učinka raznih zdravstvenih politika i zakonodavnih okvira usvojenih u državama članicama, i to uključivanjem neovisnih i nepristranih aktera, među ostalim u cilju predstavljanja najboljih praksi koje treba razmjenjivati i predlagati na europskoj razini.

5.5Čak i ako se HIV pozitivan status svjesno želi „normalizirati”, preporučuje se da se poštuje privatnost svakog pojedinca kako u kontaktima sa zdravstvenim ustanovama radi pristupa uslugama tako i u područjima povezanima sa svakodnevnim aktivnostima (škola, rad itd.). Stoga u svim državama članicama moraju postojati pravila kojima se jamči zaštita temeljnih prava i sloboda, kao i dostojanstvo osoba koje žive s HIV-om.

5.6Kako bi se prevladali stigmatizacija, diskriminacija i lažni stereotipi, potrebno je promicati aktivnosti senzibilizacije, osposobljavanja i informiranja, naročito u školama, uz sudjelovanje organiziranog civilnog društva, kao što su lokalna udruženja i zajednice te organizacije mladih i studenata.

6.Predekspozicijska profilaksa za sprečavanje zaraze HIV-om

6.1Predekspozicijska profilaksa je biomedicinski pristup prevenciji zaraze HIV-om u kojem osobe izložene velikom riziku od dobivanja HIV-a primaju oralne antiretrovirusne lijekove. Učinkovitost profilakse, ako se uzima kako je propisano, jasno je dokumentirana. Ona je ključan element kombiniranog pristupa prevenciji koji je nužan za postizanje cilja održivog razvoja „okončanje epidemije AIDS-a do 2030.” i korištenje te profilakse preporučuje se u nacionalnim i međunarodnim smjernicama. Prema mišljenju ECDC-a, države članice EU-a trebale bi razmotriti mogućnost uključivanja predekspozicijske profilakse u svoje postojeće programe prevencije zaraze HIV-om za ključne skupine stanovništva i skupine koje su najviše izložene riziku od zaraze HIV-om.

6.2U nekoliko se istraživanja navodi slaba primjena predekspozicijske profilakse u kliničkim okruženjima i nedovoljno zadržavanje u skrbi. Osiguravanje dosljednosti primjene predekspozicijske profilakse povezano je s najvećim učinkom na pojavnost zaraze HIV-om, no ipak mnogi korisnici prekidaju njezinu primjenu u prvoj godini korištenja i utvrđeno je da ih u skrbi ostaje manje od polovine. Postoje različiti razlozi za prekidanje primjene predekspozicijske profilakse: promjena seksualnog ponašanja tijekom određenih razdoblja života, štetni učinci droga, ali i slaba percepcija rizika, strah da predekspozicijska profilaksa ne štiti dovoljno, stigmatizacija, poremećaji u svakodnevnoj rutini i konzumacija opojnih tvari, troškovi, nepokrivenost osiguranjem i nedostatak financijske potpore te česti posjeti liječniku.

6.3Dostupnost predekspozicijske profilakse u Europi je fragmentirana, složena i podložna promjenama. Iz zemljopisne raščlambe primjene predekspozicijske profilakse vidi se da u Europi i srednjoj Aziji postoje velike razlike. Potrebno je utvrditi i ukloniti prepreke primjeni predekspozicijske profilakse radi povećanja pristupa lijekovima i napretka u njezinoj primjeni kako bi se doprlo do šire populacije i ubrzao napredak prema okončanju epidemije AIDS-a do 2030.

6.4Preventivne mjere kao što su predekspozicijska i postekspozicijska profilaksa i preventivna terapija mogu znatno utjecati na kontrolu širenja HIV-a i drugih spolno prenosivih infekcija.

7.Ključne skupine stanovništva

7.1Unatoč izvrsnim rezultatima u smanjenju zaraze HIV-om u raznim dijelovima svijeta posljednjih desetljeća (uz znatno smanjenje broja smrtnih slučajeva uzrokovanih AIDS-om), sveobuhvatan skup kombiniranih mjera za prevenciju širenja HIV-a daleko je od „univerzalne” dostupnosti. A tamo gdje nema mogućnosti liječenja AIDS-a, zaraza HIV-om i dalje se nerazmjerno širi pa ljudi i dalje umiru.

7.2Zaraza HIV-om i dalje se širi među skupinama stanovništva kojima zbog raznih razloga nisu dostupne preventivne mjere ili koje nakon zaraze ne mogu koristiti trenutačno dostupne antiretrovirusne terapije. Te skupine, koje su izloženije HIV-u – na primjer ovisnici o drogama, osobe koje se bave prostitucijom, homoseksualci i muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima, zatvorenici, transrodne osobe, migranti i njihovi partneri – nazivaju se „ključnim skupinama stanovništva”. Za njih su karakteristični viša stopa morbiditeta i smrtnosti nego u općoj populaciji te slabiji pristup zdravstvenim uslugama, a te skupine ujedno imaju i ključnu ulogu u širenju epidemije. Međutim, službe za kombinirani pristup prevenciji zaraze HIV-om uspijevaju doprijeti do manje od polovine pripadnika tih skupina, što dokazuje da su oni još uvijek marginalizirani i zapostavljeni kad je riječ o najnovijem napretku u borbi protiv AIDS-a.

7.3Ranjivost tih podskupina stanovništva može biti uvjetovana i njihovim specifičnim praksama i poteškoćama u pristupu uslugama povezanima s HIV-om zbog siromaštva i uvjeta koji proizlaze iz marginalizacije i izolacije kojima su izloženi u raznim društvenim kontekstima iz raznih razloga, kulturoloških, vjerskih, pa čak i pravnih.

7.4Kako bi se lakše doprlo do svih ključnih skupina stanovništva, uključujući i one koje žive u perifernim područjima, trebalo bi proširiti i ojačati djelovanje terenskih timova, među ostalim za pružanje osnovnih usluga kao što su brzi testovi. Mobilne službe također bi mogle djelovati kao prva kontaktna točka za djelotvorniju i trajniju skrb na lokacijama primjerenijima za osobe koje žive u perifernim ili teško dostupnim područjima.

7.5U nekim su situacijama žene u još nepovoljnijem položaju od muškaraca, ekonomski su u nepovoljnijem položaju, nisu uvijek u mogućnosti upuštati se u spolni odnos pod željenim uvjetima i često su žrtve nasilja 3 . U drugim situacijama stigma povezana s određenim praksama te predrasude, netolerancija ili čak zakoni kojima se sankcionira i kriminalizira homoseksualnost sprečavaju slobodan pristup uslugama. Vrlo često dolazi i do preklapanja raznih čimbenika kojima se povećava ranjivost.

7.6Osobe zaražene HIV-om moraju imati jednake mogućnosti za pristup svijetu rada i profesionalni razvoj. Trebale bi moći iskoristiti i posebne mjere kao što su fleksibilno radno vrijeme ili produljeni dopust za liječničke preglede, uz zajamčenu povjerljivost. U nekim se zemljama osobama zaraženima HIV-om zabranjuje zapošljavanje na određenim radnim mjestima, primjerice u policiji, carinskoj službi i ustanovama za zadržavanje. 4 Osobe pogođene HIV-om i dalje nailaze na poteškoće i prisiljene su prihvaćati više kamatne stope za hipoteke i zajmove i veće premije za osiguranje, iako su u nekim državama članicama poduzete mjere kojima se osobama s velikim zdravstvenim poteškoćama olakšava pristup i ograničava se povećanje kamatne stope. EGSO poziva na osiguravanje uvjeta koji bi odražavali napredak u liječenju i zdravlju i produljenje očekivanog životnog vijeka. Stoga bi putem europskog prostora za zdravstvene podatke trebalo koristiti anonimizirane statističke podatke za poboljšanje pristupa takvim financijskim uslugama.

7.7Kriza uzrokovana epidemijom COVID-a 19 snažno je utjecala na zdravstvene sustave diljem svijeta te je dodatno pogoršala postojeće nejednakosti i otežala postizanje ciljeva Svjetske zdravstvene organizacije, posebno u zemljama s ograničenim resursima. Slično tome, smatra se da su poremećaji u preventivnim mjerama doveli do neizbježnog porasta broja slučajeva zaraze HIV-om, što je dovoljno da se poništi sav napredak ostvaren zahvaljujući trudu u prethodnim godinama.

7.8Ključne skupine stanovništva koje su u Europi najviše pogođene zarazom HIV-om su ovisnici o drogama, muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima i migranti. Postoje geografske razlike u raširenosti zaraze, ovisno o zemljama o kojima je riječ. Kako bi se djelotvorno odgovorilo na epidemiju HIV-a, ciljane informacije i programi prevencije koji se provode na institucionalnoj razini moraju doprijeti do tih skupina stanovništva kako bi posebne službe mogle proaktivno stupiti u kontakt s njima, po mogućnosti preko nevladinih udruga u zajednici.

7.9Zdravstvena skrb neotuđivo je pravo svakog pojedinca. 5 Stoga, u skladu s preporukama međunarodne klasifikacije bolesti, pristup zdravstvenoj skrbi i uslugama minimalnog zajedničkog standarda kvalitete za dobrobit osoba pogođenih HIV-om mora biti slobodan i zajamčen svim osobama koje žive s HIV-om, bez diskriminacije i ograničenja, kao što je slučaj s bilo kojom drugom bolešću. Poštovanje načela jednakosti i djelotvornosti mora se pažljivo pratiti i kontrolirati.

8.Ovisnici o drogama

8.1Ovisnost o intravenskim drogama oduvijek je povezana s prijenosom HIV-a zbog razmjene zaraženog materijala pri korištenju droge. Međutim, i konzumacija neintravenskih droga može se povezati s nezaštićenim spolnim odnosima, a time i s potencijalnim rizikom od zaraze i prijenosa HIV-a i drugih spolno prenosivih infekcija. Konkretno, upotreba stimulanata kao što su kokain, crack i metamfetamin često je povezana s visokorizičnim spolnim odnosima. Stoga se ne smije podcijeniti prijenos HIV-a spolnim putem među ovisnicima o drogama.

8.2Više od 80 % slučajeva zaraze HIV-om u istočnoj Europi 2018. zabilježeno je među ovisnicima o drogama, uglavnom vrlo mladim osobama i uglavnom ženama. Mlade žene više su pogođene nego muškarci, među ostalim zbog prostitucije, koja je usko povezana s konzumacijom droga. Lokalizirane epidemije HIV-a dokumentirane su i među marginaliziranim skupinama intravenskih korisnika droga u zapadnoj Europi.

8.3Konzumacija droge i štetniji obrasci konzumacije, uključujući parenteralnu konzumaciju, češći su među zatvorenicima nego u općoj populaciji zbog čega su ovisnici o drogama u zatvoru osobito ranjivi.

8.4Stopa pristupa testiranju među ovisnicima o drogama vrlo je niska i vjerojatnije je da će oni biti kasnije dijagnosticirani. Čak je i u Italiji među svim korisnicima zdravstvenih usluga povezanih s ovisnošću bilo malo ovisnika o drogama koji su testirani na HIV, a uočena je i nespremnost da im se ponudi testiranje ako nemaju simptome povezane s HIV-om.

8.5Pristup terapiji za konzumente droga nedvojbeno je vrlo slab, iako se razlikuje od zemlje do zemlje. Općenito se procjenjuje da je samo 8 % ovisnika o drogama uključeno u antiretrovirusnu terapiju i da su od svih osoba podvrgnutih terapiji samo 20 % ovisnici o drogama. U usporedbi s osobama s HIV-om u općoj populaciji, vjerojatnost da će kod ovisnika o drogama doći do supresije virusa isto je tako manja. Razlog tomu je činjenica da se ovisnici o drogama slabije pridržavaju terapije i da često potpuno prestaju s njome. To dovodi do većeg rizika od smrti od AIDS-a među HIV pozitivnim ovisnicima o drogama.

8.6Ako želimo postići cilj osiguravanja univerzalnog pristupa terapiji protiv HIV-a u Europi i izvan nje, nužni su programi čija je svrha djelotvornije doprijeti do ovisnika o drogama.

9.Muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima

9.1Općenito govoreći, muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima izloženi su 27 puta većem riziku od zaraze HIV-om nego opća populacija. 6 Neki biološki čimbenici olakšavaju zarazu HIV-om. Većina se takvih muškaraca zarazi HIV-om putem nezaštićenog analnog spolnog odnosa, što je najrizičniji način zaraze HIV-om u usporedbi s drugim vrstama spolnog odnosa. U toj skupini stanovništva velikoj raširenosti HIV-a također mogu doprinijeti velik broj seksualnih partnera i raširena konzumacija rekreativnih droga, uključujući intravenske droge (što često dovodi do spolnog odnosa pod utjecajem kemijskih stimulansa).

9.2Sve veća dostupnost antiretrovirusne terapije, što je dovelo do znatnog smanjenja širenja HIV-a općenito, nije imala isti učinak među muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima. Naprotiv, posljednjih je godina u mnogim zapadnim zemljama došlo do povećanja pojavnosti HIV-a u toj skupini stanovništva, 7 a došlo je i do postupnog povećanja udjela slučajeva koji se mogu pripisati prijenosu spolnim odnosom među muškarcima.

9.3Prezervativi pomažu u sprečavanju prijenosa HIV-a i drugih spolno prenosivih infekcija. Međutim, upotreba prezervativa nije toliko raširena zbog kulturoloških i obrazovnih prepreka te prepreka u opskrbi koje odražavaju različite društvene kontekste i razlike u zdravstvenim uslugama.

9.4U mnogim zemljama i u mnogim specifičnim okolnostima postoje razne prepreke pristupu preventivnim sredstvima zbog stigmatizacije, homofobije i diskriminacije, koje otežavaju pristup zdravstvenim uslugama i odgovarajućim informacijama. U brojnim slučajevima zakonima se sankcioniraju i kriminaliziraju osobe koje imaju spolne odnose s osobama istog spola, što ih prisiljava da se skrivaju i prikrivaju svoju spolnu orijentaciju ili, još gore, svoj identitet. Čak i ako zakoni nisu otvoreno diskriminatorni, stigmatizacija i strah odvraćaju ljude od pristupa uslugama povezanima s HIV-om, zbog čega nisu svjesni dostupnih sredstava za sprečavanje zaraze HIV-om.

9.5Stigma utječe i na pristup testiranju i na dijagnosticiranje. Mnogi muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima navode da se boje osude zdravstvenih djelatnika i odgađaju testiranje, što često dovodi do kasnog dijagnosticiranja. Budući da ne znaju da su zaraženi, nemaju pristup antiretrovirusnim lijekovima, koji bi, osim učinka na njihovo vlastito zdravlje, smanjili rizik od prijenosa virusa seksualnim partnerima.

9.6Mnogi muškarci navode da bi se radije testirali izvan tradicionalnih zdravstvenih ustanova. Programi testiranja koje podupire zajednica (nevladina udruženja) mogli bi u raznim situacijama biti odličan način za promicanje prevencije i osiguravanje pristupa testiranju za one koji su najizloženiji riziku, među kojima su stope zaraze veće.

9.7Kako bi se osiguralo da se cilj 90-90-90 može ostvariti i među muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima, ključna je suradnja između zajednica i institucija.

10.Migranti

10.1Procjenjuje se da u svijetu ima oko 231 milijun migranata. Migranti su vrlo izloženi zarazi HIV-om zbog društveno-gospodarskih i političkih čimbenika, a u nekim je zemljama migracija čak i utvrđena kao najveći čimbenik rizika od HIV-a. Migranti se svakodnevno suočavaju s preprekama koje otežavaju pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama. Migranti su iznimno ranjivi na HIV prije svega zbog socijalne isključenosti.

10.2Više od trećine novodijagnosticiranih slučajeva zaraze HIV-om u EU-u zabilježeno je među migrantima. 8 Iako se taj broj smanjuje, polovina migranata kojima je dijagnosticiran HIV dolazi iz zemalja izrazito pogođenih endemijom (na primjer zemalja supsaharske Afrike), što upućuje na to da zaraza potječe iz kontinenta njihovog porijekla. Međutim, sve više podataka ukazuje na to da do zaraze često dolazi nakon migracije, u zemlji domaćinu. 9 Osim toga, ne bi trebalo podcijeniti mogućnost zaraze tijekom privremenih naknadnih posjeta zemlji porijekla.

10.3Žene čine znatan udio stranaca s HIV-om. Iako udio žena u novodijagnosticiranim slučajevima zaraze HIV-om među građanima EU-a iznosi 16 %, taj se broj među strancima penje na 40 %, i riječ je uglavnom o ženama iz Afrike.

10.4Izvješće ECDC-a objavljeno 2017. (u potpunosti posvećeno pitanju migranata zaraženih HIV-om) pokazalo je da stranci u Europi nailaze na poteškoće u pristupu uslugama prevencije HIV-a i testiranju na HIV. Kao glavne prepreke navode se stigmatizacija i diskriminacija, posebno prema osobama iz zemalja s visokom raširenošću zaraze (uključujući stigmatizaciju i diskriminaciju od strane zdravstvenih djelatnika). Stoga se, u usporedbi s europskim građanima, strancima zaraza HIV-om dijagnosticira kasnije, kada su simptomi imunodeficijencije već prisutni. Nakon dijagnosticiranja stranci, naročito oni koji nemaju dozvolu zakonitog boravka, imaju problema i s pristupom terapiji. Petnaest zemalja ne osigurava im odgovarajuću antiretrovirusnu terapiju, čime ne ispunjavaju obveze preuzete 2004. u okviru Dublinske konvencije u pogledu borbe protiv diskriminacije i kršenja prava najslabijih i najranjivijih skupina stanovništva, koje su oduvijek bile slabije zaštićene.

Bruxelles, 14. lipnja 2023.

Oliver RÖPKE
Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

_____________

(1)    Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti, Operational considerations for the provision of the HIV continuum of care for refugees from Ukraine in the EU/EEA (Operativna pitanja za pružanje kontinuuma skrbi za HIV izbjeglicama iz Ukrajine u EU-u/EGP-u), 5. srpnja 2022., Stockholm: ECDC, 2022.

(2)    Svjetski su čelnici 2016. potpisali Političku deklaraciju Ujedinjenih naroda o iskorjenjivanju AIDS-a u kojoj je prepoznata ključna uloga zajednica u zagovaranju, sudjelovanju u koordinaciji borbe protiv AIDS-a i pružanju usluga. Osim toga, prepoznali su da se borba protiv HIV-a u zajednici mora intenzivirati pa su se obvezali da će do 2030. najmanje 30 % usluga biti pod vodstvom zajednice.

(3)    Iako je EU potpisao Istanbulsku konvenciju 2017., neke države članice još je nisu ratificirale.

(4)    Propisi često potječu iz ranih godina epidemije HIV-a kada se manje znalo o prijenosu i mogućnostima liječenja.

(5)      Kako je navedeno u članku 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članku 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

(6)    Iako je u cijelom svijetu rizik od zaraze HIV-om veći za muškarce koji imaju spolne odnose s muškarcima, stope zaraze razlikuju se među zemljopisnim područjima: ti muškarci čine 50 % svih novozabilježenih slučajeva HIV-a u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi, 47 % u Latinskoj Americi, oko 20 % u istočnoj Europi, Aziji, na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi te 12 % u Africi.

(7)      U zapadnoj se Europi broj HIV pozitivnih muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima između 2010. i 2014. povećao za gotovo 20 %. Među muškarcima u Italiji, većina novih slučajeva zaraze HIV-om zabilježena je među muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima.

(8)      Udio migranata među novodijagnosticiranim slučajevima HIV-a razlikuje se od zemlje do zemlje, od 70 % u Luksemburgu i Švedskoj do 5 % u nekim istočnim zemljama kao što su Poljska, Litva i Rumunjska. U više od 10 zemalja oni čine više od 50 %.

(9)    Procjene o zarazi HIV-om nakon migracije kreću se od najmanje 2 % među migrantima iz supsaharskih afričkih zemalja u Švicarsku do 62 % među crncima s Kariba koji imaju spolne odnose s muškarcima i koji migriraju u Ujedinjenu Kraljevinu.