1

Tužitelj Peek & Cloppenburg KG (Düsseldorf) podnio je 17. svibnja 2002. prijavu za registraciju žiga Europske unije Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.)), kako je i sâma zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).

2

Žig za koji je podnesena prijava je verbalni znak Vogue Peek & Cloppenburg.

3

Proizvodi i usluge za koje je zatražena registracija svrstani su, nakon provedenog sužavanja u postupku pred EUIPO‑om, u razrede 18., 25. i 35. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i za svaki od tih razreda odgovaraju sljedećem opisu:

4

Prijava žiga objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 10/2003 od 27. siječnja 2003.

5

Intervenijent Peek & Cloppenburg KG (Hamburg) podnio je 28. travnja 2003. na temelju članka 42. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 46. Uredbe 2017/1001) prigovor na registraciju žiga za koji je podnesena prijava za proizvode i usluge navedene u točki 3. ove presude.

6

Prigovor se temeljio na trgovačkom imenu Peek & Cloppenburg koji je kao takav priznat u Njemačkoj i koji se koristi za proizvodnju i prodaju odjeće za muškarce, žene i djecu te dodataka poput remenja i drugih proizvoda od kože.

7

Razlozi izneseni u prilog prigovoru bili su, s jedne strane, oni iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe 2017/1001), u vezi s člankom 5. stavkom 2., člankom 6. stavkom 3. i člankom 15. stavkom 2. Gesetza über den Schutz von Marken und sonstigen Kennzeichen (Markengesetz) (Zakon o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova) od 25. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 3082., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova), i, s druge strane, oni iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94, u vezi s člankom 5. stavkom 2., člankom 6. stavkom 3. i člankom 15. stavkom 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova.

8

Odjel za prigovore je 16. rujna 2005. prihvatio prigovor i odbio prijavu za registraciju žiga Europske unije za proizvode i usluge navedene u točki 3. ove presude na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94, u vezi s člankom 5. stavkom 2., člankom 6. stavkom 3. i člankom 15. stavkom 2. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova. Osim toga, naložio je tužitelju snošenje vlastitih troškova.

9

Tužitelj je 15. studenoga 2005., na temelju članaka 57. do 63. Uredbe br. 40/94 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe 2017/1001), protiv odluke Odjela za prigovore podnio žalbu EUIPO‑u.

10

Odlukom od 25. listopada 2011. postupak povodom prigovora prekinut je zbog oglednih postupaka pred EUIPO‑om koji se odnose na postupke povodom prigovora između tužitelja i intervenijenta (predmeti R 53/2005‑1 i R 262/2005‑1) (u daljnjem tekstu: ogledni postupci). U okviru oglednih postupaka odlukama prvog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 28. veljače 2011. prihvaćeni su prigovori na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94, dok su tužiteljevi zahtjevi za registraciju verbalnog znaka Peeka & Cloppenburg odbijeni.

11

Opći sud je dvjema presudama od 18. travnja 2013., Peek & Cloppenburg/OHIM – Peek & Cloppenburg (Peek & Cloppenburg) (T‑506/11, neobjavljena, EU:T:2013:197) i od 18. travnja 2013., Peek & Cloppenburg/OHIM – Peek & Cloppenburg (Peek & Cloppenburg) (T‑507/11, neobjavljena, EU:T:2013:198), odbio tužbe koje je tužitelj podnio protiv odluka prvog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 28. veljače 2011. u oglednim postupcima. Sud je presudom od 10. srpnja 2014., Peek & Cloppenburg/OHIM (C‑325/13 P i C‑326/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:2059), odbio žalbe u okviru kojih je tužitelj zahtijevao poništenje navedenih presuda.

12

Nakon konačnog zaključenja oglednih postupaka ovaj postupak povodom prigovora je nastavljen.

13

Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) je u drugom postupku između tužitelja i intervenijenta u vezi s tužiteljevim njemačkim žigovima (među kojima i tri žiga Peek & Cloppenburg), nakon što je Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) vratio predmet odlukom od 7. srpnja 2015. (predmet I‑20 U 24/07), naložio tužitelju da dâ svoj pristanak na brisanje navedenih žigova (u daljnjem tekstu: presuda Oberlandesgerichta Düsseldorf). Ta presuda je 28. travnja 2016. postala pravomoćna nakon što je Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odbio prijedlog za dopuštenje kasacijske žalbe.

14

Tužitelj je 12. siječnja 2017. od EUIPO‑a zatražio da prekine postupak (u daljnjem tekstu: zahtjev za prekid) do donošenja konačne odluke u okviru protutužbe za utvrđenje prava koju je on 30. studenoga 2016. podnio protiv intervenijenta (u daljnjem tekstu: protutužba za utvrđenje prava) pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka). Tužitelj je tom protutužbom za utvrđenje prava od Landgerichta Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) zahtijevao da utvrdi kako on ima pravo registrirati žigove izvedene iz svojeg trgovačkog imena i njih koristiti u regijama Njemačke koje su mu dodijeljene sporazumom o razgraničenju sklopljenom između stranaka 1990., a koji je navodno potvrđen 1992. (u daljnjem tekstu: sporazum o razgraničenju). Sporazum o razgraničenju sastoji se isključivo od zemljopisnih karata koje prikazuju kratice stranaka i linije razgraničenja na svakoj karti kako bi se označila područja koja su im dodijeljena.

15

Odlukom od 20. travnja 2018. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu od 15. studenoga 2005. i zahtjev za prekid.

16

Kao prvo, žalbeno vijeće podsjetilo je na kumulativne uvjete postavljene u članku 8. stavku 4. Uredbe br. 2017/1001 i uvjete iz članka 15. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova.

17

Kao drugo, žalbeno vijeće se pozvalo na utvrđenja koje je izvršilo u oglednim postupcima te je uputilo na obrazloženje iz odgovarajućih odluka.

18

Kao treće, žalbeno vijeće je ocijenilo da je intervenijent koristio trgovačko ime Peek & Cloppenburg u trgovačkom prometu kako bi označio svoje poduzeće i svoje trgovine u Njemačkoj, imenom koje je predstavljalo zaštićeno trgovačko ime u smislu članka 5. stavka 2. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova. Dodalo je da je navedeno trgovačko ime, koje je imalo velik razlikovni karakter, bilo ranijeg datuma od datuma prijave za registraciju žiga za koji je ona podnesena u smislu članka 6. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova i da je njegovo korištenje imalo doseg koji nije bio isključivo lokalnog karaktera.

19

Kao četvrto, s jedne strane, žalbeno vijeće utvrdilo je visok stupanj sličnosti između intervenijentova trgovačkog imena i žiga za koji je podnesena prijava kao i, za jedan dio predmetnih proizvoda i usluga, bliskost sektora kojom se unijela opasnost od dovođenja u zabludu u smislu članka 15. stavka 2. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova. S druge strane, budući da bliskost sektora nije bila dokazana, žalbeno vijeće je zaključilo da se uporabom žiga za koji je podnesena prijava oslabljuje intervenijentovo trgovačko ime ili ga se nezakonito iskorištava u smislu članka 15. stavka 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova.

20

Kao peto, kada je riječ o argumentu koji tužitelj još nije iznio u oglednim postupcima i prema kojem je on na temelju sporazuma o razgraničenju raspolagao ugovornim pravom da koristi i registrira žig za koji je podnesena prijava, žalbeno vijeće je, kao prvo, navelo da sporazum o razgraničenju nije vezivao EUIPO, nego ga je na stranke ugovora trebao primijeniti nadležni sud države članice. Kao drugo, ocijenilo je da tužitelj nije dokazao da mu je navedenim sporazumom dodijeljeno pravo da koristi i registrira žigove Europske unije. U tom pogledu je primijetilo da, s jedne strane, takva prava ne proizlaze iz presude Oberlandesgerichta Düsseldorf i da, s druge strane, čak i u slučaju da je sporazumom o razgraničenju obuhvaćena i registracija žigova, nije utvrđeno da se on odnosi i na žigove Europske unije.

21

Kao šesto, žalbeno vijeće je, u biti, ocijenilo da tužitelj nije dokazao ni to da deklaratorna presuda koja se nastojala ishoditi protutužbom za utvrđivanje prava pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) proizvodi postupovne učinke na ovaj postupak s obzirom na to da se takvom presudom intervenijenta ne obvezuje da povuče prigovor koji je podnio EUIPO‑u. Osim toga, žalbeno vijeće navelo je da sadržaj navedene tužbe nije imao posljedice na postupak u ovom slučaju s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da mu je sporazumom o razgraničenju (koji je navodno sklopljen 1990. i navodno potvrđen 1992.) dodijeljeno pravo da koristi i da registrira žigove Europske unije te da, čak i u slučaju da je sporazumom o razgraničenju obuhvaćena i registracija žigova, nije utvrđeno da su njime obuhvaćena prodajna područja izvan Njemačke i žigovi Europske unije koji su bili uređeni isključivo Uredbom br. 40/94.

22

Zaključno, žalbeno vijeće odbilo je žalbu i stoga prihvatilo prigovor na temelju intervenijentova trgovačkog imena.

23

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

24

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

25

Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

42

Tužitelj ističe četiri tužbena razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi odredaba članka 8. stavka 4. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s člankom 15. stavkom 2. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova, kao drugo, na povredi odredbi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s člankom 15. stavkom 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova, kao treće, na povredi članka 8. stavka 4. Uredbe 2017/1001 i, kao četvrto, u biti, na povredi odredbi članka 70. Uredbe 2017/1001, u vezi s pravilom 20. stavkom 7. točkom (c) Uredbe br. 2868/95 (koji je postao članak 71. stavak 1. Delegirane uredbe 2018/625).

43

Tužitelj svojim prvim trima tužbenim razlozima ističe da je žalbeno vijeće pogrešno protumačilo odredbe članka 8. stavka 4. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s člankom 15. stavcima 2. i 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova, s obzirom na to da je u obzir samo nepotpuno uzelo materijalne uvjete predviđene njemačkim pravom. Svojim četvrtim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo odredbe članka 70. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s pravilom 20. stavkom 7. točkom (c) Uredbe br. 2868/95, jer je počinilo očite pogreške u ocjeni prilikom procjene njegova zahtjeva za prekid, čime je zlouporabilo ovlasti.

44

Prva tri tužbena razloga u okviru kojih je tužitelj razvio slične argumente valja zajedno ispitati.

99

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku time što je zaključilo da tužitelj nije dokazao to da mu je sporazumom o razgraničenju dodijeljeno pravo da registrira žigove Europske unije, pri čemu nije potrebno odlučiti o dodatnom razlogu iz obrazloženja pobijane odluke prema kojem, čak i pod pretpostavkom da je sporazumom o razgraničenju obuhvaćena registracija žigova, nije utvrđeno da se on odnosi i na žigove Europske unije.

100

Iz toga slijedi da treba odbiti prva tri tužbena razloga koji se temelje na povredi odredbi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s člankom 15. stavcima 2. i 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova.

101

Tužitelj u biti ističe da je žalbeno vijeće povrijedilo odredbe članka 70. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s pravilom 20. stavkom 7. točkom (c) Uredbe br. 2868/95, odlučivši odbiti njegov zahtjev za prekid postupka.

102

Kao prvo, žalbeno vijeće je u tom pogledu u točkama 38. i 39. pobijane odluke utvrdilo da dodatni prekid nije opravdan jer se protutužba za utvrđenje prava pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) odnosila samo na jedno utvrđenje i nije mogla dovesti do toga da intervenijent bude dužan povući svoj prigovor.

103

Kao drugo, žalbeno vijeće navelo je da sadržaj tužbe nema nikakav utjecaj na ovaj postupak. U tom pogledu pojasnilo je da tužitelj nije dokazao da mu je sporazumom o razgraničenju dodijeljeno pravo da koristi i registrira žigove i da, čak i u slučaju da je sporazumom o ograničenju obuhvaćena i registracija žigova, nije utvrđeno da se taj sporazum odnosi i na prodajna područja izvan Njemačke (točke 34. do 37., 40. i 41. pobijane odluke). Žalbeno vijeće je dodalo da tužitelj nije tvrdio ni dokazao da su sporazumom o razgraničenju obuhvaćeni i žigove Europske unije (točka 42. pobijane odluke). Osim toga, žalbeno vijeće navelo je da drugi razlozi, iz kojih bi proizlazilo da je dodatni prekid postupka prikladan, nisu bili potkrepljeno navedeni te je, stoga, odbilo zahtjev za prekid.

104

Tužitelj kritizira sva ta razmatranja ističući da se ona temelje na samo na djelomičnom uzimanju u obzir činjenica koje je potrebno uzeti u obzir, nepoštovanju važnih aspekata njemačkog materijalnog prava kao i na nepoštovanju učinka protutužbe za utvrđenje prava koju je tužitelj podnio. Obrazloženje žalbenog vijeća općenito je pogrešno jer se ne bavi aspektima prava poduzetnika istog imena kao ni intervenijentovim kontradiktornim postupanjem te ne sadržava nikakvo odvagivanje uzajamnih interesa stranaka. Slijedom toga, žalbeno vijeće počinilo je očite pogreške u ocjeni prilikom procjene njegova zahtjeva za prekid, čime je zlouporabilo ovlasti.

105

Konkretno, i kao prvo, tužitelj pojašnjava da je utvrđenje žalbenog vijeća, prema kojem se protutužba za utvrđivanje prava podnesena Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) ne odnosi na obvezu povlačenja prigovora, pogrešno. Naime, prema tužiteljevu mišljenju, utvrđenje koje on nastoji ishoditi, odnosno činjenica da je ovlašten zahtijevati registraciju žiga za koji je podnesena prijava, ima puno širi doseg od tužbe koja za cilj ima povlačenje prigovora. Iz toga proizlazi da zaštita od vjerojatnosti dovođenja u zabludu i zaštita ugleda, koje intervenijent oslanjajući se na svoje trgovačko ime ističe protiv žiga za koji je podnesena prijava, ne postoje u smislu relevantnog njemačkog prava u tom pogledu te bi se deklarativnom presudom koja se nastoji ishoditi, stoga, izravno odlučivalo o osnovanosti intervenijentova zahtjeva da mu se u ovom slučaju zabrani korištenje žiga za koji je podnesena prijava.

106

Kao drugo, tužitelj smatra da je zaključak žalbenog vijeća, prema kojem nije utvrđeno ni dokazano da su sporazumom o razgraničenju obuhvaćeni i žigovi Europske unije, pogrešan s obzirom na to da je tužitelj u prilog svojem zahtjevu za prekid od 12. siječnja 2017. izričito pojasnio da se njegova protutužba za utvrđenje prava odnosila i na žigove Europske unije. Tužitelj je za to pružio dokaz s obzirom na to da su zahtjevi protutužbe za utvrđenje prava u svojem tekstu, odnosno u riječi „žigovi”, uključivali žigove Europske unije. Osim toga, ocjena žalbenog vijeća, prema kojoj se u sporazumu o razgraničenju jasno ne odgovara na pitanje je li njime obuhvaćeno cijelo područje Europske unije, nije relevantna s obzirom na to da je sporazum čiji je cilj isključiti vjerojatnost dovođenja u zabludu u Njemačkoj – na način da se u toj državi članici dodjeljuju zemljopisna područja u kojima je uporaba žigova s imenima dopuštena – također relevantan u pogledu žigova Europske unije.

107

Kao treće, tužitelj tvrdi da je zaključak žalbenog vijeća, prema kojem sadržaj tužbe nema utjecaja ni na ovaj postupak, pogrešan. Ako se u odluci donesenoj na temelju protutužbe za utvrđenje prava utvrdi da je tužitelj imao pravo zahtijevati registraciju žiga za koji je podnesena prijava, uporaba navedenog žiga ne bi bila „nedopuštena” u smislu članka 15. stavka 2. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova ni „bez legitimnih razloga” ni „neosnovano” provedena u smislu članka 15. stavka 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova. Stoga bi u slučaju usvajanja protutužbe za utvrđenje prava ona za posljedicu imala da se u posljednjem stupnju, uzimajući u obzir nove činjenice, odlučuje o osnovanosti intervenijentovog zahtjeva da mu se zabrani uporaba žiga za koji je podnesena prijava na temelju članka 15. stavaka 2. i 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova. Nasuprot tomu, ranije odluke donesene u usporedivim sporovima između stranaka nisu relevantne za protutužbu za utvrđenje prava s obzirom na to da se nove činjenice koje su iznesene u ovom slučaju još uvijek nisu mogle uzeti u obzir u navedenim odlukama.

108

EUIPO i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

109

Najprije valja podsjetiti da žalbeno vijeće ima široku diskrecijsku ovlast odlučivanja o prekidu postupka. U pravilu 20. stavku 7. točki (c) Uredbe br. 2868/95, koje je primjenjivo na postupke pred žalbenim vijećem u skladu s pravilom 50. stavkom 1. navedene uredbe, je prikazana ta široka diskrecijska ovlast jer određuje da EUIPO može prekinuti postupak povodom prigovora ako okolnosti opravdavaju takav prekid. Dakle, prekid ostaje mogućnost za žalbeno vijeće koje ga određuje samo kad procijeni da je on opravdan. Postupak pred žalbenim vijećem se dakle ne prekida automatski nakon što stranka pred navedenim vijećem podnese zahtjev u tom smislu (vidjeti presudu od 21. listopada 2015., Petco Animal Supplies Stores/OHIM – Gutiérrez Ariza (PETCO), T‑664/13, EU:T:2015:791, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

110

Osim toga, valja podsjetiti da okolnost da žalbeno vijeće ima široku diskrecijsku ovlast da prekine postupak koji se pred njim vodi ne znači da je njegova ocjena izuzeta od nadzora suda Unije. Ta okolnost, međutim, ograničava spomenuti nadzor, u pogledu merituma, na provjeru nepostojanja očite pogreške u ocjeni ili zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 21. listopada 2015., PETCO, T‑664/13, EU:T:2015:791, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

111

U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da, prilikom izvršavanja svoje diskrecijske ovlasti u pogledu prekida postupka, žalbeno vijeće mora poštovati opća načela koja uređuju pravični postupak u okviru Unije koja se temelji na pravu. Stoga, prilikom navedenog izvršavanja ovlasti, žalbeno vijeće mora uzeti u obzir ne samo interes stranke čiji se žig Europske unije osporava, nego i interes drugih stranaka. Odluka hoće li se postupak prekinuti ili ne mora biti rezultat odvagivanja interesa o kojima je riječ (vidjeti presudu od 21. listopada 2015., PETCO, T‑664/13, EU:T:2015:791, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

112

S obzirom na ta načela valja ispitati dopuštaju li čimbenici koje je žalbeno vijeće uzelo u obzir zaključak – a da se pritom ne počini očita pogreška u ocjeni ili zlouporaba ovlasti – da u ovom slučaju nije bilo potrebno prekinuti postupak.

113

Kao prvo, žalbeno je vijeće u tom pogledu, u biti, smatralo da se protutužba za utvrđenje prava odnosila samo na jedno utvrđenje i da nije mogla dovesti do toga da intervenijent bude dužan povući svoj prigovor. Iako to utvrđenje nije pogrešno, ipak valja istaknuti da ono samo po sebi nije dovoljno kako bi se opravdalo odbijanje zahtjeva za prekid. Naime, kao što to tužitelj pravilno ističe, ako se odlukom donesenom na temelju zahtjeva za utvrđenje utvrdi da je on imao pravo zahtijevati registraciju žigova izvedenih iz njegova trgovačkog imena, osobito iz verbalnog znaka Peeka & Cloppenburg, žalbeno bi vijeće tada moralo uzeti u obzir taj rezultat i stoga moglo smatrati da je tužitelj podnio dokaz da registracija žiga za koji je podnesena prijava nije bila „nedopuštena” u smislu članka 15. stavka 2. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova ni „bez legitimnih razloga” ni „neosnovano” provedena u smislu članka 15. stavka 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova, što prema njemačkom pravu isključuje zaštitu od vjerojatnosti dovođenja u zabludu na koju se poziva. Iz toga slijedi da, iako utvrđenje koje tužitelj nastoji ishoditi nema za posljedicu obvezu intervenijenta da povuče svoj prigovor i iako EUIPO nije vezan odlukom Landgerichta Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), to utvrđenje ipak treba uzeti u obzir u okviru primjene odredbi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 2017/1001, u vezi s člankom 15. stavcima 2. i 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova, i, posljedično, i u okviru odvagivanja interesa o kojima je riječ u pogledu zahtjeva za prekid. Stoga se žalbeno vijeće s pravom nije ograničilo na utvrđenje da protutužba za utvrđenje prava nije mogla dovesti do toga da intervenijent bude obvezan povući svoj prigovor, nego je nakon toga zauzelo stajalište o posljedicama koje bi za postupak u ovom slučaju trebale proizići iz sadržaja tužbe pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu).

114

Kao drugo, kad je riječ o dosegu sporazuma o razgraničenju, najprije valja utvrditi da je pobijana odluka zahvaćena materijalnim netočnostima s obzirom na to da je žalbeno vijeće u točkama 41. i 42. pobijane odluke navelo da tužitelj nije ni tvrdio ni dokazao da su sporazumom o razgraničenju također obuhvaćeni žigovi Europske unije te da nije utvrđeno da se taj sporazum odnosi i na prodajna područja izvan Njemačke. Naime, s jedne strane, suprotno onomu što je navedeno u točki 42. pobijane odluke, tužitelj pravilno navodi da je u prilog svojem zahtjevu za prekid od 12. siječnja 2017. naveo da se sporazum o razgraničenju također odnosi na žigove Europske unije. Stoga je žalbeno vijeće pogrešno utvrdilo da tužitelj nije iznio takvu tvrdnju. Osim toga, tužitelj pravilno ističe da je o tome pružio dokaz s obzirom na to da su zahtjevi protutužbe za utvrđenje prava u svojem tekstu uključivali žigove Europske unije. S druge strane, i u skladu s tužiteljevom argumentacijom, valja istaknuti da zaključak žalbenog vijeća, prema kojem nije utvrđeno da sporazum o razgraničenju obuhvaća i prodajna područja izvan Njemačke, nije relevantan s obzirom na to da to utvrđenje ne dovodi nužno do zaključka da navedeni sporazum ne obuhvaća žigove Europske unije. Naime, ne može se a priori isključiti da stranke sporazuma o supostojanju ne nastoje pronaći rješenje za situaciju na koju se odnosi protutužba za utvrđenje prava koju je tužitelj podnio Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), odnosno za utvrđenje prava na registraciju žigova, osobito žigova Europske unije, radi uporabe u regijama koje su tužitelju dodijeljene u tom ugovoru, čak i ako su te regije ograničene na samo jednu državu članicu. Naime, budući da iz sudske prakse Suda proizlazi da dokaz o stvarnoj uporabi žiga Europske unije ne mora nužno imati prekogranični opseg (presuda od 19. prosinca 2012., Leno Merken, C‑149/11, EU:C:2012:816, t. 50.), ne može se a priori isključiti da stranke navedenog sporazuma ne nastoje registrirati žigove Europske unije, iako je, u skladu sa sporazumom i u trenutku registracije, uporaba tih žigova Europske unije predviđena samo u jednoj državi članici. Međutim, ta pogrešna ocjena žalbenog vijeća dovodi do poništenja pobijane odluke samo u slučaju u kojem se ispitivanje koje je ono provelo o vjerojatnostima uspjeha protutužbe za utvrđenje prava pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) i njegovo utvrđenje da tužitelj nije dokazao da mu je ugovorom o razgraničenju dodijeljeno pravo da koristi i registrira žigove Europske unije sami po sebi pokažu pogrešnima (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., PALLADIUM PALACE IBIZA RESORT & SPA, T‑217/15, neobjavljena, EU:T:2016:691, t. 36. i 50.).

115

U tom pogledu korisno je podsjetiti da je, kada je riječ o postupku pokrenutom protiv ranijeg žiga na kojem se prigovor temelji, već ranije presuđeno da prima facie analiza vjerojatnosti uspjeha takvog postupka spada u okvir široke diskrecijske ovlasti priznate žalbenom vijeću, kako je to navedeno u točki 109. ove presude, i da se pokazala opravdanom ciljem sprečavanja korištenja instrumenta prekida u svrhu odugovlačenja (presuda od 21. listopada 2015., PETCO, T‑664/13, EU:T:2015:791, t. 34., vidjeti u tom smislu i presudu od 14. veljače 2019., Beko/EUIPO – Acer (ALTUS), T‑162/18, neobjavljena, EU:T:2019:87, t. 44.). Stoga, kad je vjerojatnost uspjeha zahtjeva za proglašenje ništavostiprima facie slaba, što treba provjeriti žalbeno vijeće, odvagivanje interesa stranaka nužno preteže u korist legitimnog interesa podnositelja prigovora da bez odugovlačenja dobije odluku o prigovoru (presuda od 21. listopada 2015., PETCO, T‑664/13, EU:T:2015:791, t. 35.).

116

U ovom slučaju iz elemenata spisa i tužiteljevih očitovanja ne proizlazi da je žalbeno vijeće počinilo ikakvu pogrešku time što je u točkama 34. do 41. pobijane odluke, nakon prima facie analize vjerojatnosti uspjeha protutužbe za utvrđenje prava, smatralo da sadržaj navedene protutužbe nije utjecao na postupak u ovom slučaju s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da mu je sporazumom o razgraničenju dodijeljeno pravo da koristi i registrira žigove Europske unije.

117

Naime, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ranije odluke navedene u točki 13. ove presude koje se odnose na tužiteljeve njemačke žigove nisu irelevantne, ali mogu poslužiti kao osnova za prima facie analizu vjerojatnosti uspjeha protutužbe za utvrđenje prava. Stoga, kao što to pravilno ističe EUIPO, protutužbom za utvrđenje prava podnesenom Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) nastoje se pojasniti ista pravna pitanja kao što su ona koja su već bila konačno razmotrena u postupku pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu), Oberlandesgerichtom Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) i Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud), to jest pitanje je li sporazumom o razgraničenju tužitelju dodijeljeno pravo da koristi i registrira žigove Europske unije.

118

Kao što je to navedeno u točki 99. ove presude, žalbeno vijeće, uzimajući u obzir sudsku praksu u oglednim postupcima pred Općim sudom i Sudom kao i sudsku praksu u usporednim predmetima pred njemačkim sudom (Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) i Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud)), nije počinilo pogrešku time što je utvrdilo da tužitelj nije dokazao da mu je sporazumom o razgraničenju dodijeljeno pravo da registrira žigove Europske unije.

119

Stoga, uzimajući u obzir materijalni kriterij – koji proizlazi iz izraza „bez dozvole” i „bez legitimnih razloga” te izraza „neosnovano” u smislu članka 15. stavaka 2. i 3. Zakona o zaštiti žigova i drugih razlikovnih znakova – i nove činjenice koje je u tom pogledu iznio tužitelj, a posebno u vezi s navodnim pravima koja proizlaze iz sporazuma o razgraničenju kao i aspektima prava poduzetnikâ istog imena te navodnim intervenijentovim kontradiktornim postupanjem, žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku time što je utvrdilo da tužitelj nije dokazao da mu je sporazumom o razgraničenju dodijeljeno pravo da registrira žigove Europske unije, a što je omogućilo zaključenje prima facie analize vjerojatnosti uspjeha protutužbe za utvrđenje prava tvrdnjom da vjerojatnost nije utvrđena.

120

Stoga, iako je u točkama 41. i 42. pobijane odluke pogrešno smatrano da tužitelj nije tvrdio ni dokazao da su sporazumom o razgraničenju obuhvaćeni i žigovi Europske unije te da nije utvrđeno da se potonji također odnosi na prodajna područja izvan Njemačke, žalbeno vijeće je, bez počinjenja očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti, zaključilo da u kontekstu razmatranja o sporazumu o razgraničenju i zahtjevu za prekid (točke 34. do 43. pobijane odluke) sadržaj protutužbe za utvrđenje prava pred Landgerichtom Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) nije imao nikakav utjecaj na ovaj postupak i da tužitelj nije dokazao da mu je sporazumom o razgraničenju dodijeljeno pravo da koristi i registrira žigove, uključujući žigove Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., PALLADIUM PALACE IBIZA RESORT & SPA, T‑217/15, neobjavljena, EU:T:2016:691, t. 36. i 50.).

121

Iz svega prethodno navedenog slijedi da četvrti tužbeni razlog, i slijedom toga tužbu, treba odbiti u cijelosti.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje: