–

za osobu A, C. T. Hermann, advokat,

–

za dansku vladu, J. Nymann‑Lindegren, M. S. Wolff i P. Z. L. Ngo, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, H. Støvlbæk i M. Kellerbauer, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenula osoba A radi otpusta dugova.

3

Člankom 84. stavkom 1. Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19. i ispravak SL 2016., L 349, str. 9.) propisuje se:

„Odredbe ove Uredbe primjenjuju se samo na postupke u slučaju nesolventnosti pokrenute od 26. lipnja 2017. Dužnikove radnje poduzete prije tog datuma ostaju uređene pravom koje se na njih primjenjivalo u vrijeme kada su poduzete.”

4

U skladu s člankom 3. konkurslovena (Zakon o stečaju):

„1.   Svi zahtjevi za restrukturiranje duga, stečaj ili otpust dugova podnose se stečajnom sudu koji je nadležan u mjestu iz kojeg se obavlja dužnikova gospodarska djelatnost.

2.   Ako dužnik ne obavlja gospodarsku djelatnost [u Danskoj], zahtjev se podnosi stečajnom sudu sudskog okruga koji je za njega opće nadležan.

[…]”

5

Člankom 197. stavkom 2. točkom 1. Zakona o stečaju određuje se:

„2.   Rješenje o otpustu dugova nije moguće donijeti:

[…]”

6

U skladu s člankom 229. stavkom 1. Zakona o stečaju:

„Stečajni sud može na vjerovnikov zahtjev ukinuti rješenje o otpustu dugova:

7

Članak 235. retsplejelovena (Zakon o sudovanju) glasi kako slijedi:

„1.   Svaka tužba podnosi se pred sudom koji je opće nadležan za tuženika, osim ako je drukčije određeno zakonom.

2.   Sud opće nadležnosti nalazi se u sudskom okrugu u kojem tuženik ima domicil. Ako tuženik ima domicil u više sudskih okruga, sud opće nadležnosti nalazi se u bilo kojem od njih.

3.   Ako tuženik nema domicil, sud opće nadležnosti nalazi se u sudskom okrugu u kojem boravi.

4.   Ako tuženik nema domicil ni poznato mjesto boravišta, sud opće nadležnosti nalazi se u sudskom okrugu u kojem se nalazio njegov posljednji domicil ili boravište.”

8

Osoba A danski je državljanin s domicilom u Švedskoj, a koji radi kao zaposlenik u Danskoj, gdje prema danskom propisu podliježe neograničenoj poreznoj obvezi.

9

Osoba A podnijela je 8. veljače 2017. Sø- og Handelsrettenu (Pomorski i trgovački sud, Danska) zahtjev za otpust dugova.

10

Zahtjev se odnosio na dugove koji proizlaze iz ugovora koji su od 1999. sklapani s danskim vjerovnicima, pri čemu je jedan vjerovnik pravna osoba s javnim ovlastima, dok su preostali vjerovnici pojedinci.

11

Rješenjem od 6. travnja 2017. Sø- og Handelsretten (Pomorski i trgovački sud) odbio je taj zahtjev uz obrazloženje da danski sudovi nisu nadležni za postupanje u postupku otpusta dugova koji je pokrenula osoba A, koja ne obavlja gospodarsku djelatnost u Danskoj u smislu danskog prava i u pogledu koje u njoj ne postoji opća nadležnost. Stoga taj sud nije razmatrao jesu li ispunjene materijalne pretpostavke kojima u Zakonu o stečaju podliježe otpust dugova.

12

Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska), koji odlučuje kao drugostupanjski sud u glavnom postupku, smatra da bi danski sud mogao biti nadležan za postupanje povodom zahtjeva osobe A za otpust dugova ako su danska pravila o sudskoj nadležnosti u području otpusta dugova protivna pravu Unije, konkretno članku 45. UFEU‑a.

13

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da se mjerodavnim danskim propisom postupak otpusta dugova uvjetuje detaljnim razmatranjem ekonomske situacije podnositelja zahtjeva i njegova životnog standarda. Navedenim se propisom predviđa da ta ocjena mora biti vođena preciznim pravilima koja su utvrđena uzimajući u obzir prevladavajuće socioekonomske okolnosti u Danskoj i kojima se jamči prihvatljivo skroman životni standard tijekom trajanja mjere otpusta dugova. Međutim, ta se pravila mogu pokazati neprikladnima u slučaju podnositelja zahtjeva koji boravi u drugoj državi članici, u kojoj je različita socijalna i financijska situacija, a koja je nepoznata nadležnim danskim sudovima i oni nemaju nikakvu mogućnost provjeriti informacije koje u tom pogledu priopći sam podnositelj zahtjeva.

14

U tim je okolnostima Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

15

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 45. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi pravilo o sudskoj nadležnosti predviđeno propisom države članice, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se odobravanje mjere otpusta dugova uvjetuje dužnikovim domicilom ili boravištem u toj državi članici (u daljnjem tekstu: uvjet boravišta).

16

U tom pogledu valja podsjetiti na to da sve odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodno kretanje osoba imaju za cilj olakšati državljanima država članica obavljanje profesionalnih djelatnosti bilo koje vrste na području Unije te se protive mjerama koje bi te državljane mogle staviti u nepovoljniji položaj ako žele obavljati gospodarsku djelatnost na državnom području druge države članice (presuda od 8. studenoga 2012., Radziejewski, C‑461/11, EU:C:2012:704, t. 29. i navedena sudska praksa).

17

Osim toga, nacionalne odredbe kojima se sprečava ili odvraća državljanina države članice da s ciljem ostvarivanja svojeg prava na slobodno kretanje napusti državu svojeg državljanstva čine stoga ograničenja te slobode, čak i ako se primjenjuju neovisno o državljanstvu odnosnih radnika (presuda od 8. studenoga 2012., Radziejewski, C‑461/11, EU:C:2012:704, t. 30. i navedena sudska praksa).

18

Nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se odobrenje mjere otpusta dugova uvjetuje boravištem, može nesolventnog radnika odvratiti od ostvarivanja njegova prava na slobodno kretanje (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2012., Radziejewski, C‑461/11, EU:C:2012:704, t. 31.).

19

Stoga valja smatrati, kao što su to naveli sud koji je uputio zahtjev, osoba A, danska vlada i Europska komisija, da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, ako se njime podnošenje zahtjeva za otpust dugova podvrgava uvjetu boravišta, ograničava slobodno kretanje radnika, što je u načelu zabranjeno člankom 45. UFEU‑a.

20

Takav propis može biti dopušten samo ako ima legitiman cilj koji je u skladu s UFEU‑om i ako je opravdan važnim razlozima u općem interesu. U tom je slučaju, nadalje, potrebno da je njegova primjena prikladna za jamčenje ostvarenja zadanog cilja i da ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Jacob i Lennertz, C‑174/18, EU:C:2019:205, t. 44.).

21

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je legitimna želja države članice da nadzire dužnikovu financijsku i osobnu situaciju prije nego što u njegovu korist donese mjeru kojom će biti otpušteni svi njegovi dugovi ili dio njih (presuda od 8. studenoga 2012., Radziejewski, C‑461/11, EU:C:2012:704, t. 46.).

22

Taj legitimni cilj može podrazumijevati to da nacionalni sud koji postupa povodom takvog zahtjeva na temelju prethodno utvrđenih kriterija provede ocjenu, poput one koja je predviđena mjerodavnim propisom iz točke 13. ove presude, prevladavajućih okolnosti u državi članici podnošenja navedenog zahtjeva.

23

Međutim, ako se taj cilj postiže na takav način da se uvjet postojanja boravišta utvrđuje isključivo na dan podnošenja zahtjeva za otpust dugova, tada se takav uvjet ne može smatrati prikladnim za jamčenje ostvarenja tog cilja (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2012., Radziejewski, C‑461/11, EU:C:2012:704, t. 47.).

24

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nacionalno zakonodavstvo prikladno je zajamčiti ostvarenje zadanog cilja samo ako istinski odgovara na nastojanje dosljednog i sustavnog postizanja tog cilja (vidjeti u tom smislu presude od 10. ožujka 2009., Hartlauer, C‑169/07, EU:C:2009:141, t. 55. i od 15. listopada 2015., Grupo Itevelesa i dr., C‑168/14, EU:C:2015:685, t. 76. kao i rješenje od 30. lipnja 2016., Sokoll‑Seebacher i Naderhirn, C‑634/15, EU:C:2016:510, t. 27.).

25

Doista, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku – u kojoj se ocjena nadležnog nacionalnog suda temelji na kriterijima koji socijalnu i financijsku situaciju dužnika i njegove obitelji ne uzimaju u obzir samo u trenutku podnošenja zahtjeva za otpust dugova nego i u naknadnom stadiju, sve dok taj sud ne donese svoju odluku – dosljedan pristup podrazumijevao bi obvezno odbijanje zahtjeva za otpust dugova u slučaju da podnositelj zahtjeva tijekom postupka, a prije nego što nadležan sud konačno ne odluči o tom zahtjevu, prenese svoje boravište iz Kraljevine Danske u drugu državu članicu.

26

Međutim, očito je, a pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da izravan učinak prijenosa dužnikova domicila iz Kraljevine Danske u drugu državu članicu tijekom ili nakon postupka otpusta dugova nije to da mu se oduzima pravo na ostvarivanje mjere otpusta dugova.

27

Osim toga, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se tim propisom predviđa ukidanje rješenja o otpustu dugova samo ako je dužnik postupao prijevarno odnosno ako je teško povrijedio obveze koje su mu naložene u tom rješenju, a ne ako je samo prenio svoje boravište u inozemstvo.

28

Usto valja navesti da se propisom o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa da osoba koja u smislu danskog prava obavlja gospodarsku djelatnost na danskom državnom području može podnijeti zahtjev za otpust dugova pred stečajnim sudom koji je nadležan u pogledu obavljanja te djelatnosti, pri čemu ta osoba, međutim, ne mora ispunjavati uvjet boravišta.

29

U tim okolnostima valja utvrditi da se ne može smatrati da uvjet boravišta u Danskoj kao takav i koji je predviđen propisom o kojem je riječ u glavnom postupku dosljedno i sustavno ispunjava nastojanje postizanja cilja iz točke 22. ove presude.

30

Osim toga, podvrgavanje otpusta dugova tomu da dužnik koji ima domicil u drugoj državi članici, različitoj od one u kojoj je podnesen zahtjev za otpust dugova, priopći vjerodostojne informacije o vlastitoj socijalnoj i financijskoj situaciji, kao i onoj svoje obitelji, te o socijalnim okolnostima u državi članici svojeg domicila bilo bi, ako bi te informacije zahtijevao nacionalni sud, manje ograničavajuća mjera od potpune zabrane podnošenja tog zahtjeva.

31

Usto valja primijetiti, kao što je to potvrdila danska vlada na raspravi, da se danskim propisom predviđa mogućnost da danski sud odbije donijeti rješenje o otpustu dugova ako smatra da se dužnikova socioekonomska situacija ne može dovoljno precizno utvrditi, a do čega bi moglo doći u slučaju prijenosa boravišta tog dužnika iz Kraljevine Danske u drugu državu članicu.

32

Dakle, tim se propisom omogućuje odbijanje takvog zahtjeva ako se ocjena iz točke 13. ove presude pokaže nemogućom zbog prijenosa boravišta podnositelja zahtjeva izvan Kraljevine Danske prije podnošenja njegova zahtjeva odnosno tijekom postupka. Stoga u pogledu podnositelja zahtjeva koji u trenutku njegova podnošenja ne boravi u Danskoj nije nužno propisati apsolutnu nemogućnost takvog podnošenja.

33

Posljedično, utvrđivanjem uvjeta boravišta, poput onog koji je predviđen propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, prekoračuje se ono što je nužno za postizanje cilja iz točke 22. ove presude.

34

U pogledu argumenta danske vlade, koji je ona navela u svojem pisanom očitovanju, a koji se odnosi na navod da bi djelotvorna provedba Uredbe 2015/848 bila onemogućena ako bi se članak 45. UFEU‑a morao tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, valja navesti da je on bespredmetan u okviru glavnog postupka jer se, prema članku 84. stavku 1. te uredbe, njezine odredbe primjenjuju samo na postupke u slučaju nesolventnosti pokrenute od 26. lipnja 2017., odnosno nakon što je osoba A podnijela zahtjev za otpust dugova.

35

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi pravilo o sudskoj nadležnosti predviđeno propisom države članice, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se odobravanje mjere otpusta dugova uvjetuje dužnikovim domicilom ili boravištem u toj državi članici.

36

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 45. UFEU‑a tumačiti na način da se njime od nacionalnog suda zahtijeva da izuzme iz primjene uvjet boravišta predviđen nacionalnim pravilom o sudskoj nadležnosti, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, neovisno o tome hoće li postupak otpusta dugova, koji je također predviđen tim propisom, eventualno utjecati na tražbine koje imaju pojedinci na temelju navedenog propisa.

37

U tom pogledu uvodno valja podsjetiti na to da se člankom 45. UFEU‑a pojedincima daju prava na koja se oni mogu pozivati pred sudom i koja su nacionalni sudovi dužni štititi (presuda od 11. siječnja 2007., ITC, C‑208/05, EU:C:2007:16, t. 67.).

38

Na temelju načela nadređenosti, ako nacionalni propis nije moguće tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, svaki nacionalni sud koji postupa u okviru svoje nadležnosti dužan je kao tijelo države članice izuzeti iz primjene svaku nacionalnu odredbu suprotnu odredbi prava Unije koja ima izravan učinak u sporu u kojem odlučuje (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 58. i 61.).

39

Ta obveza nije uvjetovana okolnošću da se nacionalnim propisom, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, eventualno može izmijeniti pravna situacija pojedinaca nakon što sud koji je uputio zahtjev izuzme iz primjene nacionalnu odredbu o sudskoj nadležnosti i odluči o zahtjevu za otpust dugova koji je podnio dužnik.

40

Stoga članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da se njime od nacionalnog suda zahtijeva da izuzme iz primjene uvjet boravišta predviđen nacionalnim pravilom o sudskoj nadležnosti, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, neovisno o tome hoće li postupak otpusta dugova, koji je također predviđen tim propisom, eventualno utjecati na tražbine koje imaju pojedinci na temelju navedenog propisa.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: