11.7.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 251/14

—

Da u cijelosti ukine presudu Općeg suda EU donesenu u predmetu posl. br. T-507/14 dana 26.2.2016. godine i usvoji tužbeni zahtjev koji je žalitelj postavio tijekom prvostupanjskog postupka u svojoj tužbi od 1.7.2014. godine, te naloži Europskoj komisiji da žalitelju naknadi cjelokupne troškove ovog postupka,

—

Odnosno podredno da u cijelosti ukine presudu Općeg suda EU donesenu u predmetu posl. br. T-507/14 dana 26.2.2016. godine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, te naloži Europskoj komisiji da žalitelju naknadi cjelokupne troškove ovog postupka.

—

toč. 40., u kojoj se utvrđuje da je samo protupravno aktivno postupanje institucija EU jedan od elemenata potrebnih za utvrđenje izvan-ugovorne odgovornosti EU za naknadu štete, budući da je to utvrđenje prvostupanjskog suda protivno čl. 340. st. 2. Ugovora o funkcioniranju EU i sudskoj praksi Europskog suda pravde (odluka Europskog suda pravde u spojenim predmetima Mulder vs. Europsko vijeće i EK, posl. br. C-104/89 i C-37/90, od 19.5.1992. godine);

—

toč. 47., u kojoj se, protivno odredbama čl. 36. i Priloga VII. Akta o pristupanju Republike Hrvatske (u nastavku: „RH”) Europskoj uniji (u nastavku: „EU”), obveze koje je RH u odnosu na EU preuzela tijekom pregovora o svom pristupanju EU pogrešno naziva „načelima”, budući da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvim načelima, već o 11 konkretnih ugovornih obveza RH prema EU, koje su sve stupile na snagu 9.12.2011. godine;

—

toč. 48. do 52., budući da su čl. 36. i Prilog VII. toč. 1. Akta o pristupanju RH EU stupili na snagu 9.12.2011., kada su bili na snazi i važili Strategija reforme pravosuđa Republike Hrvatske za razdoblje 2011. - 2015., od 15.12.2010. i Revidirani akcijski plan Vlade Republike Hrvatske za reformu pravosuđa, od 20.05.2010, pa je stoga naknadno stavljanje van snage tih pravnih akata od strane RH, koje je prethodno izričito odobreno od strane EK u toč. 3. njezinog Sveobuhvatnog izvješća o monitoringu RH od 10.10.2012. nalaganjem RH donošenja novog ovršnog zakonodavstva, protivno općim pravnim načelima zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, budući da je u odnosu na žalitelje stavljanje van snage istih pravnih akata imalo očit retroaktivan učinak, a RH nakon 9.12.2011. nije donijela nijednu novu strategiju reforme pravosuđa, već samo Strategiju razvoja pravosuđa za razdoblje 2013. do 2018., pa je stoga posljednja Strategija reforme pravosuđa koju je Republika Hrvatska donijela upravo ona koja je bila na snazi na dan 9.12.2011. (v. npr. odluke Europskog suda pravde u predmetima Louwage vs. EK, posl. br. C-148/73, od 30.1.1974. godine (par. 12 i 28), Embassy Limousines & Services vs. European Parliament, posl. br. T-203/96, od 17.12.1998. godine (par. 74 do 88) i CNTA vs. EK, posl. br. C-74/74, od 14.5.1975. godine (par. 41 do 44), uz napomenu da je u toč. 53. svojim utvrđenjem da „ne treba zaključivati da su hrvatske vlasti (…) bile slobodne izmijeniti Strategiju reforme pravosuđa za 2011-2015. i Akcijski plan iz 2010. Uzevši u obzir odredbe Akta o pristupanju, posebice članak 36. i njegov Prilog VII., hrvatske vlasti bile su obvezne ispunjavati ne samo obvezu br. 1. nego i sve druge obveze predviđene tim prilogom”, prvostupanjski sud potvrdio osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva na naknadu štete;

—

toč. 54. do 57. i toč. 59. do 63., u vezi neispunjenja obveze EK iz čl. 36. Akta o pristupanju RH EU da osigura ispunjenje obveze RH iz Priloga VII. toč. 3. Akta o pristupanju da nastavi poboljšavati učinkovitost svog pravosuđa, budući da je iz priloga Tužbe razvidno da je EK pogrešne podatke Ministarstva pravosuđa RH o umanjenim brojevima neriješenih ovršnih i parničnih predmeta hrvatskih općinskih i trgovačkih sudova u svoje monitoring tablice za razdoblje od 1.9.2012. do 28.2.2013. unosila bez ikakve stručne i računske provjere odnosno analize, pri čemu je pokazala grubu nepažnju prema važnosti sastavljanja istih tablica;

—

toč. 68., budući da je EK povredom svoje obveze iz čl. 36. st. 1. i 2. Akta o pristupanju RH EU da osigura ispunjenje obveze RH na početak rada hrvatske javnoovršiteljske službe s 1.1.2012., ujedno povrijedila i svoju obvezu propisanu čl. 17. UEU na čuvanje Ugovora o pristupanju RH EU, kao jednog od temeljnih ugovora EU;

—

toč. 69. do 82., jer nikakva naknadna suglasna i izričita djelovanja EK za nastanak legitimnih očekivanja žalitelja nakon 9.12.2011. nisu bila potrebna, budući da su predmetna legitimna očekivanja žalitelja nastala u razdoblju do tog dana.