(a)

Treba li članak 5. stavak 2. u vezi s člankom 3. točkom 10. Uredbe 715/2007 (1) i članak 3. Uredbe 692/2008 (2) tumačiti na način da se, u slučaju dizelskog vozila obuhvaćenog područjem primjene Uredbe 715/2007, u kojem su ugrađeni sustavi za povrat ispušnih plinova (sustav EGR) i naknadnu obradu ispušnih plinova (sustav SCR), kvalifikacija poremećajnog uređaja u smislu članka 3. točke 10. Uredbe 715/2007 utvrđuje na temelju smanjenja učinkovitosti cjelokupnog sustava za kontrolu emisije (uključujući sve postojeće sustave za povrat i naknadnu obradu ispušnih plinova) ili smanjenja učinkovitosti pojedinih dijelova konstrukcije (na primjer „temperaturni okvir”, SCR katalizator) kao zasebnih sustava za kontrolu emisije?

(b)

Treba li članak 3. točku 10. te članak 5. stavke 1. i 2. Uredbe 715/2007 tumačiti na način da je za kvalifikaciju zabranjenog poremećajnog uređaja odlučujuće jedino smanjenje učinkovitosti sustava za kontrolu emisije u uobičajenim uvjetima vožnje, neovisno o tome je li riječ o jednom dijelu konstrukcije ili cjelokupnom sustavu (vidjeti pitanje 1.a), ili je usto potrebno da se prekorači (barem) jedna od graničnih vrijednosti emisija navedenih u Prilogu I. Uredbi 715/2007?

(a)

Treba li članak 5. stavak 2. u vezi s člankom 3. točkom 10. Uredbe 715/2007 u pogledu tereta iznošenja tvrdnji tumačiti na način da kupac dizelskog vozila udovoljava zahtjevima koji se odnose na teret iznošenja tvrdnji o postojanju zabranjenog poremećajnog uređaja ako tvrdi da postoji dio konstrukcije (primjerice, „temperaturni okvir”) kojim se smanjuje učinkovitost sustava za kontrolu emisije u uobičajenim uvjetima vožnje, pa je na proizvođaču teret iznošenja tvrdnji da cjelokupan sustav ne uzrokuje smanjenje učinkovitosti sustava za kontrolu emisije, ili kupac mora također tvrditi da ne postoje drugi dijelovi konstrukcije koji kompenziraju navedeni negativan učinak?

(b)

Treba li članak 5. stavak 2. u vezi s člankom 3. točkom 10. Uredbe 715/2007, u slučaju tereta iznošenja tvrdnji koji je na kupcu u pogledu cjelokupnog sustava i tereta dokazivanja koji iz toga proizlazi u nacionalnom pravu, tumačiti na način da čak ni nacionalni propis kojim se u tom slučaju obvezuje proizvođača da surađuje u utvrđivanju činjeničnog stanja ipak nije u skladu s pravom Unije, osobito s načelom djelotvornosti, tako da zbog toga teret dokazivanja u tom pogledu mora, prema pravu Unije, snositi proizvođač?