1.

Treba li članak 61. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. (1) i članak 9. Direktive (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (2) tumačiti na način da je nositelj ranijeg žiga, koji opomenom pred tužbu utvrđuje obvezni rok za podnošenje tužbe za proglašavanje ništavosti koji se jasno i bez mogućnosti drukčijeg tumačenja podudara s općim rokom od pet godina za podnošenje tužbe za proglašavanje ništavosti, obvezan načelom nemo potest venire contra factum proprium jer je kod nositelja kasnijeg žiga stvorio očekivanje da nakon navedenog datuma neće biti tužen na temelju moguće ništavosti? U tom smislu, treba li smatrati da u kasnijem sudskom postupku pozivanje na zlu vjeru u prijavi za registraciju radi izbjegavanja roka zastare predstavlja ponašanje koje je protivno dobroj vjeri ako je stranka u vrijeme slanja telefaksa već raspolagala svim elementima koji su nužni kako bi se smatralo da je ta prijava podnesena u zloj vjeri?

2.

U slučaju da se na prvo pitanje odgovori potvrdno, treba li članak 61. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. i članak 9. Direktive (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima tumačiti na način da tužiteljevo ponašanje, odnosno njegovo aktivno protivljenje registraciji žigova Europske unije koji se u bitnome podudaraju s pobijanim nacionalnim žigovima, i čija je registracija naposljetku odbijena zbog tog protivljenja, predstavlja nastojanje provedeno u razumnom roku kako bi se ispravila navedena situacija?