Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

TAMARE ĆAPETA

od 1. kolovoza 2025.(1)

Predmet C-799/23

Europska komisija

protiv

Slovačke Republike

„Povreda obveze države članice – Socijalna politika – Direktiva 2000/43/EZ – Jednako postupanje prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo – Neizravna diskriminacija romske djece u području obrazovanja”

I.      Uvod

1.        Ovom tužbom na temelju članka 258. UFEU-a Europska komisija traži od Suda da utvrdi da je Slovačka Republika povrijedila obveze koje ima na temelju Direktive 2000/43(2), time što diskriminira romsku djecu u području obrazovanja.

2.        Konkretnije, Komisija svojim prvim tužbenim razlogom tvrdi da se romsku djecu smješta u posebne škole ili razrede za djecu s mentalnim ili drugim poteškoćama u razvoju u znatnom većem broju nego ostalu djecu. Drugim tužbenim razlogom ističe da se romsku djecu segregira od ostale djece u osnovnoškolskom obrazovanju u redovnim školama, tako što ih se smješta u škole samo za Rome, u odvojene razrede ili na zasebne katove škola ili tako što ih se razdvaja u školskim kantinama.

3.        Prema Komisijinu mišljenju, takvo nepovoljno postupanje prema romskoj djeci posljedica je praksi koje već dugo postoje i koje Slovačka Republika nije uspjela ukinuti. Te su prakse široko rasprostranjene u smislu da dovode do diskriminacije romske djece u obrazovnom sustavu u cijeloj zemlji.

4.        Iako ne osporava postojanje te diskriminacije, Slovačka Republika tvrdi da je ona posljedica strukturnih problema uzrokovanih duboko ukorijenjenom diskriminacijom Roma u slovačkom društvu, koji se ne mogu brzo riješiti. Međutim, ta država članica tvrdi da je pokazala kako je poduzela niz mjera namijenjenih rješavanju tog problema.

5.        U ovom se predmetu, koji je prva tužba zbog povrede obveze zbog strukturne nejednakosti duboko ukorijenjene u društvu, Sudu postavlja novo pitanje u pogledu toga kako treba postupiti s tom vrstom tužbe. Komisija ne prigovara Slovačkoj Republici zbog postojanja konkretnih zakonodavnih ili drugih mjera koje su diskriminirajuće ili koje dovode do diskriminacije, nego zbog trajnog postojanja diskriminacije unutar slovačkog društva.

6.        Stoga je, prema mojem mišljenju, potrebno postaviti pitanje ima li Slovačka Republika obvezu postizanja rezultata, kojom joj se nalaže da ukloni diskriminaciju na temelju etničkih razloga u području obrazovanja, ili obvezu postupanja kojom se od nje zahtijeva samo da uloži maksimalne napore kako bi uklonila takvu diskriminaciju. Vrsta dokaza koja je relevantna za Sud kako bi on odlučio o ovom predmetu ovisit će o tome je li obveza koja se nalaže Direktivom 2000/43 obveza postizanja rezultata ili obveza postupanja.

II.    Predsudski postupak i postupak pred Sudom

7.        Nakon istraga provedenih u okviru postupka EU Pilot, Komisija je 30. travnja 2015. uputila Slovačkoj Republici pismo opomene.

8.        U tom je pismu Komisija tvrdila da postoje uvjerljivi dokazi da su romska djeca izložena znatnoj diskriminaciji u području obrazovanja u Slovačkoj Republici. Komisija je osobito istaknula da je neproporcionalan broj romske djece smješten u posebne škole ili u razrede za djecu s mentalnim ili drugim poteškoćama u razvoju, kao i da su romska djeca na druge načine marginalizirana u redovnim školama provedbom segregacije, tako što ih se smješta u odvojene razrede ili u odvojene škole. Prema Komisijinu mišljenju, do takve je diskriminacije došlo zbog neprikladnih zakonodavnih mjera za prenošenje Direktive 2000/43, neprikladne provedbe postojećih mjera i manjkavih upravnih i socijalnih praksi.

9.        Slovačka Republika odgovorila je 16. kolovoza 2015. na pismo opomene te je navela da je provela zakonodavne izmjene. Primjerice, u relevantno zakonodavstvo uključila je definiciju segregacije i uvela je izričitu obvezu da se djeca u socijalno nepovoljnom položaju smještaju s ostalom djecom kako bi se izbjegla segregacija. Uvela je i pravni mehanizam koji omogućuje preispitivanje dijagnostičkih postupaka koji su pridonijeli neproporcionalnom broju romske djece u posebnim školama. Osim toga, ta je država članica osporavala argument prema kojem postojeće zakonodavstvo nije pravilno primijenjeno te je tvrdila da nastavlja s postupnim provođenjem više dodatnih mjera kako bi riješila probleme iznesene u pismu opomene.

10.      U razdoblju od prosinca 2015. do prosinca 2017. podneseni su zahtjevi za pružanje dodatnih informacija te je održan sastanak između Komisije i predstavnikâ Slovačke Republike.

11.      Komisija je 11. listopada 2019. uputila Slovačkoj Republici obrazloženo mišljenje u kojem je navela da, iako nedavne izmjene relevantnog zakonodavstva svakako predstavljaju znatno poboljšanje, još uvijek su prisutne kontinuirane diskriminirajuće prakse istovjetne onima koje su prethodno utvrđene.

12.      S obzirom na to, Komisija je odustala od svoje tvrdnje o neprikladnom zakonodavnom prijenosu Direktive 2000/43. Međutim, smatrala je da podaci i dalje upućuju na to da Slovačka Republika nije stvarno pristupila rješavanju problema diskriminacije romske djece u obrazovnom sustavu jer su romska djeca u posebnim školama i razredima i dalje neproporcionalno zastupljena. Prema Komisijinu mišljenju, to je uvelike posljedica neprikladne dijagnostičke metodologije i poteškoća u preispitivanju tih dijagnoza nakon njihova postavljanja. Ustrajala je i na tvrdnji koja se odnosi na segregaciju romske djece u redovnim školama. Iako su uzroci brojni, ne postoji opravdanje za kontinuiranu segregaciju.

13.      Komisija je u obrazloženom mišljenju utvrdila 11. prosinca 2019. kao rok do kojeg Slovačka Republika treba prestati s navodnim povredama.

14.      Slovačka Republika je 6. prosinca 2019. odgovorila na to obrazloženo mišljenje.

15.      U tom je odgovoru Slovačka Republika tvrdila da statistički podaci o Romima koje je Komisija iznijela nisu pouzdani, konkretno, zbog poteškoća povezanih s prikupljanjem takvih podataka o etničkom podrijetlu. Zatim je navela zakonodavne i nezakonodavne mjere koje su nedavno donesene radi borbe protiv diskriminacije romske djece u školskom sustavu, kao i konkretne projekte koji su predloženi u tom području. Naposljetku, Slovačka Republika uvjeravala je Komisiju da će nastojati što prije uvesti konkretne zakonodavne mjere koje je iznijela u odgovoru na Komisijino obrazloženo mišljenje te da će postupno i kontinuirano provoditi druge povezane kratkoročne i dugoročne mjere.

16.      Nakon tog odgovora, komunikacija između Komisije i Slovačke Republike nastavila se od 2020. do 2022., osobito u rujnu 2022. kad je Helena Dalli, europska povjerenica za ravnopravnost, posjetila škole u istočnoj Slovačkoj i sastala se s predstavnicima Slovačke Republike, uključujući s premijerom Eduardom Hegerom.

17.      Komisija je tužbom podnesenom 22. prosinca 2023. pokrenula ovaj postupak pred Sudom u skladu s člankom 258. UFEU-a.

18.      Slovačka Republika podnijela je 26. ožujka 2024. odgovor na tužbu.

19.      Komisija je 7. svibnja 2024. podnijela repliku, a Slovačka Republika 17. lipnja 2024. podnijela je odgovor na repliku.

20.      Rasprava na kojoj su Komisija i Slovačka Republika iznijele usmena očitovanja održana je 8. travnja 2025.

III. Analiza

21.      Ovom tužbom Komisija traži od Suda da utvrdi da Slovačka Republika sustavno i kontinuirano krši obveze koje ima na temelju članka 2. stavka 1. Direktive 2000/43, u vezi s njezinim člankom 2. stavkom 2. točkom (b) i člankom 3. stavkom 1. točkom (g):

–       time što smješta neproporcionalan broj romske djece u posebne škole ili razrede za djecu s mentalnim ili drugim poteškoćama u razvoju, u kojima se obrazovanje pruža prema pojednostavljenom programu, i

–       time što segregira romsku djecu u odvojene razrede redovnih škola ili u odvojene škole.

22.      U postupku zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, Komisija mora dokazati svoje tvrdnje o postojanju povrede obveze(3).

23.      Smatram da Sud, prije nego što ispita argumente koji su mu podneseni, treba razmotriti pitanje koju vrstu dokaza Komisija treba podnijeti u potporu svojim tužbenim razlozima u ovoj vrsti predmeta.

24.      Prema mojem mišljenju, to ovisi o tome je li obveza koja proizlazi iz članka 2. stavka 1. Direktive 2000/43, u vezi s njezinim člankom 2. stavkom 2., obveza postizanja rezultata ili obveza postupanja.

25.      Stoga ću postupiti na sljedeći način.

26.      U dijelu A utvrdit ću razlike koje proizlaze iz utvrđenja prema kojem postoji obveza postizanja rezultata u odnosu na utvrđenje o obvezi postupanja.

27.      U dijelu B predložit ću Sudu da članak 2. stavak 1. Direktive 2000/43, u vezi s njezinim člankom 1. i člankom 2. stavkom 2., tumači na način da se njime državama članicama nalaže obveza postizanja rezultata. To bi od Komisije zahtijevalo da dokaže kako država članica o kojoj je riječ nije postigla željeni rezultat, odnosno nepostojanje diskriminacije u obrazovanju.

28.      U tom ću pogledu u dijelu C predložiti da su statistički ili drugi podaci koji dokazuju postojanje navodne diskriminacije prikladna sredstva da se dokaže postojanje povrede obveze koju navodi Komisija. Suprotno tomu, ostali dokazi, koji se odnose na mjere poduzete za borbu protiv diskriminacije, te njihova učinkovitost ili neučinkovitost, nisu relevantni za dokazivanje ili pobijanje povrede obveze postizanja rezultata.

29.      U dijelu D tvrdit ću da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje diskriminacije romske djece u pogledu obaju svojih tužbenih razloga. Odgovor na tužbu koji je podnijela Slovačka Republika, a čiji je cilj uvjeriti Sud da će se mjerama koje je uvela ostvariti željeno poboljšanje, nije takav da može opovrgnuti dokaze da su obje vrste navodne diskriminacije romske djece nastavile postojati po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju.

A.      Obveza postizanja rezultata ili obveza postupanja

30.      U ovom predmetu Komisija kao dokaz u potporu obama tužbenim razlozima podnosi Sudu različite statističke i druge podatke iz izvješća međunarodnih organizacija, nevladinih organizacija i slovačkih tijela. Svrha tih dokumenata je da se dokaže, kao prvo, da je po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, pa čak i nakon tog datuma, u posebnim školama ili razredima bio zastupljen neproporcionalan broj romske djece te, kao drugo, da se romska djeca u mnogim situacijama smještaju u odvojene škole ili odvojene razrede u redovnim školama(4). Ti su podaci podneseni kako bi se dokazalo postojanje ili trajno postojanje diskriminacije romske djece u slovačkom obrazovnom sustavu.

31.      Slovačka Republika u načelu(5) ne osporava tvrdnje da diskriminacija i dalje postoji. Međutim, tvrdi da je donijela niz mjera i programa za uklanjanje postojeće diskriminacije(6). Neke od tih mjera uvedene su prije isteka roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, dok su neke donesene naknadno. Prema mišljenju Slovačke Republike, te su mjere već dovele do određenih poboljšanja. Međutim, ta država članica naglašava da, s obzirom na postojanje dugoročne i strukturne nejednakosti koja pogađa Rome u slovačkom društvu, donesene mjere ne mogu u kratkom utvrđenom razdoblju izmijeniti društvene obrasce.

32.      Komisija priznaje da je Slovačka Republika donijela niz mjera koje mogu pridonijeti uklanjanju diskriminacije. Međutim, također smatra da su mnoge od tih mjera neprikladne ili da se nedovoljno provode(7). Važno je da Komisija tvrdi da se tim mjerama još nije uklonila ili čak ni smanjila razina diskriminacije romske djece u slovačkom obrazovnom sustavu(8).

33.      Relevantnost tih argumenata za odlučivanje o tome je li doista počinjena navodna povreda obveze ovisi, prema mojem mišljenju, o vrsti obveze koja se državama članicama nalaže odredbama na koje se poziva Komisija. Različiti argumenti bit će relevantni ovisno o tome odnosi li se Komisijina tužba na povredu obveze postizanja rezultata ili obveze postupanja.

34.      Obvezom postizanja rezultata od države članice zahtijeva se da ostvari određeni, unaprijed utvrđeni rezultat ili situaciju. U prvom planu je sam rezultat, neovisno o odabranim sredstvima za njegovo ostvarenje. Ako se rezultat ne postigne, dolazi do povrede, osim ako država članica može dokazati force majeure ili druge iznimne okolnosti. Suprotno tomu, obvezom postupanja od države članice zahtijeva se da poduzme sve prikladne mjere za postizanje određenog cilja a da se pritom nužno ne jamči da će se taj cilj ostvariti. Naglasak je na uloženom naporu, čak i ako rezultat nije ili još nije ostvaren(9).

35.      Prema tome, ako se Direktivom 2000/43 nalaže obveza postizanja rezultata, dovoljno je da Komisija dokaže da postoji diskriminacija romske djece u školama. U takvom slučaju argumenti Slovačke Republike koji se odnose na mjere provedene kako bi se postigao rezultat ne predstavljaju obranu jer se njima ne pobija navodna povreda obveze.

36.      Naprotiv, ako postoji obveza postupanja, čak i ako rezultat još nije postignut, činjenica da je država članica uložila maksimalne napore da ukloni diskriminaciju relevantan je argument. U takvom slučaju Komisija bi trebala dokazati zašto mjere koje je donijela Slovačka Republika ne predstavljaju maksimalne napore za uklanjanje diskriminacije(10).

37.      Osim toga, potrebno je podsjetiti na to da Komisija nije obvezna pokrenuti povredbeni postupak i ima potpunu diskrecijsku ovlast ne samo da odluči o tome treba li pokrenuti postupak, nego i kada je to potrebno i u pogledu kojeg pitanja(11). Komisija ima potpunu diskrecijsku ovlast kad je riječ o tome hoće li pokrenuti takav postupak i pred Sudom(12).

38.      Kad joj je na raspravi o tome postavljeno pitanje, Komisija je objasnila da je odlučila pokrenuti postupak protiv Slovačke Republike pred Sudom, iako slični problemi postoje i u drugim državama članicama(13), jer je ocijenila da nije ostvaren primjetan napredak u uklanjanju diskriminacije romske djece u toj državi članici.

39.      Iako Komisija ima potpunu diskrecijsku ovlast tijekom cijelog postupka zbog povrede obveze, nakon što se predmet uputi Sudu, Sud treba odlučiti o tom predmetu na temelju pravnih kriterija(14) i nije nadležan ocjenjivati prikladnost Komisijine odluke da pokrene postupak protiv države članice pred Sudom(15).

40.      U skladu s time, ako se postupak pred Sudom odnosi na tužbu zbog povrede obveze postizanja rezultata i ako Komisija dokaže da taj rezultat nije postignut, Sud može samo utvrditi da je obveza povrijeđena.

41.      Ako se dođe do takvog utvrđenja, Komisija će pratiti napredak koji država članica ostvaruje u postupanju u skladu s presudom Suda i ima diskrecijsku ovlast da odluči hoće li, kad i pod kojim uvjetima nastaviti postupati u predmetu podnošenjem tužbe na temelju članka 260. UFEU‑a(16).

42.      Čini se da je Komisija u ovom slučaju podnijela tužbu na temelju navodne povrede obveze postizanja rezultata. Tvrdi da postoji diskriminacija romske djece u školama, a ne da Slovačka Republika ne ulaže napore kako bi uklonila takvu diskriminaciju.

43.      Komisijine glavne tvrdnje stoga su da nije postignut rezultat u pogledu prestanka neproporcionalnog smještanja velikog broja romske djece u posebne škole i u pogledu desegregacije romske djece u redovnom obrazovanju.

44.      Prije ocjene toga je li Komisija dokazala svoje tvrdnje, potrebno je utvrditi ima li Komisija uporište za pokretanje ovog povredbenog postupka u članku 2. stavku 1. Direktive 2000/43, u vezi s njezinim člankom 2. stavkom 2. točkom (b).

B.      Uklanjanje diskriminacije kao obveza postizanja rezultata

45.      Sadržava li članak 2. stavak 1. Direktive 2000/43 obvezu postizanja rezultata kojom se od država članica zahtijeva da uklone izravnu i neizravnu diskriminaciju u obrazovanju(17)?

46.      Kao što ću to tvrditi, Direktivom 2000/43 doista se nalaže obveza postizanja rezultata, a ne samo obveza postupanja.

47.      Kao što je to utvrđeno u njezinu članku 1., Direktivom 2000/43 utvrđuje se „okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla s ciljem ostvarenja načela jednakog postupanja u državama članicama”. Izraz „ostvarenje” ne podrazumijeva samo napor, nego i konkretan rezultat.

48.      U članku 2. stavku 1. Direktive 2000/43 objašnjava se da „[z]a potrebe ove Direktive načelo jednakog postupanja znači nepostojanje izravne ili neizravne diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla”. Izraz „nepostojanje […] diskriminacije” podrazumijeva obvezu postizanja rezultata.

49.      U članku 2. stavku 2. točkama (a) i (b) te direktive potom se definiraju izravna i neizravna diskriminacija. Na taj se način upućuje na željenu situaciju u kojoj se poštuje načelo jednakog postupanja.

50.      Stoga, ostvarenje tog načela, što je cilj Direktive 2000/43, zahtijeva da se izravna ili neizravna diskriminacija na temelju rasnog ili etničkog podrijetla, uključujući u obrazovanju, što se tvrdi u ovom predmetu, ukloni u državama članicama.

51.      Međutim, Slovačka Republika u svojim pisanim očitovanjima(18) navodi da se odredbama Direktive 2000/43 na koje se Komisija poziva ni na koji način ne utvrđuju obveze za države članice, nego samo definiraju načelo jednakog postupanja i koncept neizravne diskriminacije.

52.      Točno je da te odredbe nisu sročene na način da sadržavaju obveze za države članice. Međutim, direktive su općenito instrumenti Unije kojima se od država članica zahtijeva postizanje regulatornih rezultata, ali im se ostavlja sloboda da odaberu načine za postizanje tih rezultata(19).

53.      U Direktivi 2000/43 jasno je naveden rezultat koji svaka država članica treba postići: jednakost u svojem društvu, tako da ukloni izravnu i neizravnu diskriminaciju na temelju rasnog ili etničkog podrijetla. Stoga pravilna provedba te direktive u nekoj državi članici pretpostavlja da diskriminacija u njoj nije prisutna.

54.      To vrijedi ne samo za pojedinačne slučajeve diskriminacije(20) nego i za uklanjanje strukturnih nejednakosti.

55.      Komisija je podnijela ovu tužbu na temelju tvrdnje o neizravnoj diskriminaciji, kako je definirana u članku 2. stavku 2. točki (b) Direktive 2000/43. Na temelju te odredbe smatra se da neizravna diskriminacija postoji ako naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa dovode osobe određenog rasnog ili etničkog podrijetla u nepovoljan položaj u usporedbi s drugim osobama.

56.      Upravo zato što je zakonodavac Unije uključio neizravnu diskriminaciju kao zabranjeni rezultat, čini mi se jasnim da je namjeravao ukinuti strukturne nejednakosti u državama članicama(21).

57.      Neizravna diskriminacija osobito je važan problem u situacijama u kojima postoje duboko ukorijenjene strukturne nejednakosti koje utječu na jednu skupinu u određenom društvu. U takvim slučajevima pravila koja su naizgled neutralna u pogledu etničkog podrijetla lako mogu imati različit utjecaj na etničku skupinu koja se već suočava s diskriminacijom(22).

58.      Takva je upravo situacija o kojoj je riječ u ovom predmetu. Kao što to potvrđuje Slovačka Republika, segregacija Roma, poseban oblik neizravne diskriminacije, dugo postoji u društvu te države članice. Problem nije u segregaciji de iure, kao što je to ona o kojoj je bila riječ u predmetu Brown/Board of Education(23), koji ističu neki od sudionika u ovom postupku. Rješavanje te vrste diskriminacije lakše je jer se svi zakoni i drugi propisi države članice koji su suprotni načelu jednakog postupanja moraju staviti izvan snage. To se izričito zahtijeva člankom 14. točkom (a) Direktive 2000/43(24).

59.      Međutim, u ovom slučaju postoji de facto segregacija, koja se temelji na praksi, a ne na zakonskom tekstu. Direktivom 2000/43 nisu se mogle propisati konkretne mjere za prestanak takve de facto segregacije jer se rješenje ne može postići donošenjem jednog ni čak niza konkretnih pravila. Nadalje, načini rješavanja de facto segregacije ovisit će o posebnim okolnostima u svakoj državi članici. To objašnjava zašto Direktiva 2000/43 ne propisuje specifične mjere za uklanjanje duboko ukorijenjene diskriminacije određene etničke skupine.

60.      Međutim, takav nedostatak konkretnih mjera ne može se tumačiti na način da se Direktivom 2000/43 državama članicama ne nalaže obveza da uklone de facto diskriminaciju koja proizlazi iz strukturne nejednakosti. Države članice imaju pozitivnu obvezu poduzeti sve potrebne mjere za uklanjanje duboko ukorijenjene etničke diskriminacije. Ta obveza nije izražena u obliku konkretnih mjera koje države članice moraju donijeti jer se ne može na taj način izraziti.

61.      Osim toga, u uvodnoj izjavi 12. Direktive 2000/43 objašnjava se da je posebno djelovanje na polju diskriminacije temeljene na rasnom ili etničkom podrijetlu potrebno kako bi se osigurao razvoj demokratskih i tolerantnih društava koja pak omogućuju sudjelovanje svih osoba bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo(25). Time se potvrđuje da je cilj tog akta uklanjanje duboko ukorijenjenih društvenih nejednakosti.

62.      Takvo tumačenje pojma diskriminacije potkrepljuje sudska praksa Suda.

63.      Sud je u svojim presudama u više navrata utvrdio da je načelo jednakog postupanja, koje je propisano Ugovorima i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, temeljno opće načelo prava Unije. To se načelo konkretizira u instrumentima sekundarnog prava, kao što je Direktiva 2000/43(26). Primjena tog načela državama članicama nalaže dužnost koja nadilazi puku obvezu da ulože „maksimalne napore”.

64.      Kad bi se Direktivom 2000/43 samo nalagale obveze postupanja, time bi se znatno narušio njezin koristan učinak (djelotvornost) u borbi protiv diskriminacije. Primjerice, presude Suda o tumačenju pojma diskriminacije dokazuju da je naglasak na sprečavanju diskriminirajućih rezultata. To vrijedi i za izravnu(27) i za neizravnu diskriminaciju(28). Isto vrijedi i kad je riječ o borbi protiv postojeće duboko ukorijenjene diskriminacije.

65.      Usto, tumačenje obveze država članica na temelju članaka 1. i 2. Direktive 2000/43 kao obveze postizanja rezultata koja dovodi do pozitivne obveze da se ukloni diskriminacija romske djece u školama u skladu je sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u njegovim nedavnim presudama koje se odnose na segregaciju romske djece u školama(29). Taj je sud smatrao da utvrđenje prema kojem postoji segregacija dovodi do pozitivne obveze država da provedu desegregaciju.

66.      Naposljetku, posebno u području obrazovanja postoji dodatan argument zašto zakonodavac Unije nije mogao propisati konkretne mjere koje države članice moraju donijeti, nego je samo mogao naložiti obvezu postizanja rezultata. Taj je argument povezan s podjelom nadležnosti između Europske unije i njezinih država članica, kao što je to istaknuto na raspravi.

67.      Europska unija nema regulatornu nadležnost u području obrazovanja; kao što to proizlazi iz članaka 6. i 165. UFEU-a, ima samo pomoćnu nadležnost. Stoga Europska unija ne može propisati mjere koje države članice trebaju donijeti u pogledu organizacije svojih obrazovnih sustava ili nastavnog sadržaja.

68.      Međutim, na temelju nadležnosti koja proizlazi iz članka 19. UFEU-a, Europska unija može donijeti mjere za borbu protiv diskriminacije na temelju etničkog podrijetla, čime ograničava nadležnost država članica u organizaciji njihovih obrazovnih sustava(30). Stoga, s obzirom na nepostojanje nadležnosti Europske unije da propiše konkretne mjere, uklanjanje diskriminacije u obrazovanju može se postići samo nalaganjem obveze postizanja rezultata. Mjere čijom se primjenom treba postići rezultat u nadležnosti su država članica.

69.      Čini se da Slovačka Republika, unatoč svojem prvotnom argumentu prema kojem članak 2. Direktive 2000/43 sadržava samo definicije, ipak prihvaća da se tom direktivom nalaže obveza postizanja rezultata. U odgovoru na tužbu navela je sljedeće: „Direktivom 2000/43 stoga se od država članica zahtijeva da osiguraju da se provodi načelo jednakog postupanja, uključujući u području obrazovanja”(31).

70.      Ukratko, člancima 1. i 2. Direktive 2000/43, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (g), državama članicama nalaže se obveza postizanja rezultata da se ukloni diskriminacija na temelju etničkog podrijetla u području obrazovanja. Tom obvezom se ne zabranjuje samo diskriminacija do koje dolazi temeljem mjera država članica, nego im se nalaže i obveza da donesu posebne mjere i poduzmu konkretne radnje kojima će se ukloniti postojeće nejednakosti koje su posljedica duboko ukorijenjenih društvenih predrasuda.

71.      Ako je rezultat koji se želi postići društvo u kojem ne postoji diskriminacija etničke skupine u obrazovanju, tada Sud treba utvrditi je li povrijeđena ta obveza postizanja rezultata tako da razmotri dokaze i da na temelju njih zaključi postoji li diskriminacija romske djece u školama. To me dovodi do sljedećeg pitanja o vrsti dokaza koje treba podnijeti Sudu kako bi se dokazala povreda obveze postizanja rezultata.

C.      Dokazivanje povrede obveze postizanja rezultata

72.      Kako bi Komisija dokazala povredu obveze postizanja rezultata da se ukloni diskriminacija romske djece u školama, ona treba Sudu podnijeti dokaze da se romska djeca nalaze u nepovoljnom položaju u slovačkom školskom sustavu. Ako Komisija u dovoljnoj mjeri dokaže postojanje takve diskriminacije, Slovačka Republika treba podnijeti dokaze kako bi osporila Komisijine dokaze i pokazala da ne postoji različito postupanje kojim se romsku djecu stavlja u nepovoljan položaj. Ako to ne uspije, treba iznijeti opravdanja za to diskriminirajuće postupanje.

73.      Prema mojem mišljenju, većina dokaza koje su obje stranke u ovom slučaju podnijele Sudu nije relevantna za to da se odluči je li, kao što to Komisija tvrdi u svojim obama tužbenim razlozima, diskriminacija postojala po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju.

74.      Komisija je na raspravi pojasnila da je, prema njezinu mišljenju, Slovačka Republika počinila povredu obveze primjenom diskriminirajućih praksi, kojima se aktivno pridonosi diskriminaciji, te time što nije poduzela prikladne mjere za uklanjanje duboko ukorijenjene društvene diskriminacije.

75.      Prema mojem mišljenju, iako je svakako važno utvrditi uzroke duboko ukorijenjene diskriminacije, u okviru tužbe zbog povrede obveze u kojoj se ističe povreda obveze postizanja rezultata nije potrebno dokazati koje su konkretne mjere državnih tijela pridonijele navodnoj diskriminaciji ili kojim se mjerama ta diskriminacija nije uspjela ukloniti. Država članica slobodna je odabrati sredstva za uklanjanje diskriminacije. Pitanje jesu li ta sredstva prikladna i djelotvorna, za potrebe odluke Suda, relevantno je samo ako se njime dokazuje da je željeni rezultat postignut ili da on nije postignut(32).

76.      Ukratko, svi argumenti i popratni dokazi koje su stranke razmijenile o tome jesu li različite mjere koje je Slovačka Republika donijela prikladne i dovoljne kako bi riješile probleme istaknute u okviru obaju tužbenih razloga vrlo su važni u kontekstu politike borbe protiv diskriminacije i napora te države članice i Komisije da postignu jednakost. Međutim, ti argumenti nisu relevantni za Sud prilikom odlučivanja o tome je li povreda postojala po isteku roka koji je Komisija utvrdila u svojem obrazloženom mišljenju.

77.      Za Sud je relevantno samo svjedoče li Komisijini dokazi o tome da je diskriminacija postojala u relevantnom trenutku i je li Slovačka Republika dokazala da je mjerama koje je poduzela uspješno uklonila diskriminaciju do tog trenutka.

D.      Je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala navedene povrede u ovom predmetu?

1.      Prvi tužbeni razlog: neproporcionalan broj romske djece u posebnim školama ili razredima

78.      Komisija tvrdi da su ne samo 11. prosinca 2019., na dan kad je istekao rok utvrđen u obrazloženom mišljenju, nego i nakon tog datuma, službeni podaci pokazivali da je neproporcionalno velik broj romske djece smješten u posebne škole ili razrede u Slovačkoj Republici. Otprilike je triput više romske djece nego druge djece pohađalo takve posebne programe(33).

79.      Komisija se oslonila ne samo na različita izvješća tijela Unije, međunarodnih organizacija i nevladinih organizacija nego i na izvješća slovačkih tijela. Iako ta izvješća primjenjuju različite metodologije te sadržavaju nešto drukčije rezultate, sva ona pokazuju neproporcionalan broj romske djece u posebnim školama. Prema mojem mišljenju, ti dokazi predstavljaju dostatne prima facie dokaze da se teret dokazivanja prebaci na državu članicu, koja mora dokazati netočnost ili nerelevantnost takvih dokaza.

80.      Slovačka Republika ne osporava, strogo uzevši, tu tvrdnju o diskriminaciji, nego tvrdi da je poboljšanje ostvareno primjenom nekoliko mjera koje je uvela i da se brojke stoga smanjuju(34). Međutim, ta država članica objašnjava da ne može dokazati to smanjenje na temelju istih podataka i metodologije upotrijebljenih u izvješćima koje je podnijela Komisija jer ona nema te podatke i ne koristi se istom metodologijom(35).

81.      Međutim, kao što to Komisija pravilno ističe, čak i ako je metodologija drukčija, da je došlo do bilo kakvog znatnog smanjenja u broju romske djece u posebnim školama, u različitim izvješćima bilo bi zabilježeno takvo pozitivno kretanje, unatoč tomu što se temelje na drukčijim metodologijama.

82.      U svakom slučaju, statistički podaci koje su pripremila različita tijela u Slovačkoj Republici ne pokazuju nikakvu znatnu promjenu, ali potvrđuju postojanje velike neproporcionalnosti u prosincu 2019., kad je istekao rok utvrđen u obrazloženom mišljenju.

83.      U ranijoj dokumentaciji koju je 2011. izdalo Ministarstvo obrazovanja Slovačke Republike, odnosno njezinu nacionalnom strateškom planu, priznali su se postojeći problemi diskriminacije nakon pogrešne dijagnoze djece(36). Naime, u skladu s tim dokumentom, iako samo mali postotak određenog stanovništva (između 1 % i 3 %) općenito ima mentalne poteškoće, romska djeca činila su između 16 % i 17 % djece u posebnim školama ili razredima u Slovačkoj Republici. Isto tako, 60 % djece u posebnim razredima i 80 % djece u posebnim školama bila su romskog podrijetla, dok romsko stanovništvo čini samo oko 8 % ukupnog stanovništva.

84.      U Atlasu romskih zajednica iz 2020., koji je izradio zamjenik ministra u Vladi Slovačke Republike koji je odgovoran za romske zajednice, navode se slični podaci. U skladu s tim dokumentom(37), 17 % djece u dobi od 6 do 15 godina iz marginaliziranih romskih zajednica (Marginalized Roma Communities) smješteno je u posebne obrazovne ustanove. Kad je riječ o romskoj djeci koja žive u integriranim kućanstvima, taj je postotak bio neznatno niži i iznosio je 14 %. Ti su postoci, kao što to taj dokument pokazuje, bili znatno veći nego među općim stanovništvom – u 2019. samo 5,7 % sve djece školske dobi u Slovačkoj Republici bilo je upisano u posebne obrazovne programe.

85.      Općenito se može raspravljati o točnosti jednog skupa brojki u odnosu na drugi i/ili o djelotvornosti metodologije upotrijebljene u jednoj studiji u usporedbi s drugom(38). Međutim, bez obzira na to, dokazano je da je neproporcionalnost, koja se odražava u razlici između brojki koje se odnose na iskustvo romske djece i ostale djece, prevelika da bi je se zanemarilo(39).

86.      Nije sporno da je nepravilno smještanje djece u posebne razrede ili škole pokazatelj diskriminacije. Posebne škole imaju smanjen nastavni program, što znači da djeca imaju manju mogućnost nastaviti daljnje obrazovanje, a time se smanjuju i njihovi izgledi za jednako uključivanje u društvo u odrasloj dobi.

87.      Romska djeca tako se nalaze u posebno nepovoljnom položaju u odnosu na ostalu djecu, u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43.

88.      Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, moguće je opravdati neizravnu diskriminaciju ako pravilo ili praksa o kojima je riječ imaju legitiman cilj koji se proporcionalno ostvaruje. Taj pojam legitimnog cilja kojim se može opravdati etnička diskriminacija ipak treba usko tumačiti(40).

89.      U tom pogledu Slovačka Republika tvrdi da se postojeća neproporcionalnost u brojevima može objasniti činjenicom da velik broj romske djece koja žive u marginaliziranim romskim zajednicama dolazi iz tako nepovoljnog društveno-gospodarskog okruženja da nisu tako dobro pripremljena za polaganje prijemnih ispita za osnovnu školu poput ostale djece. Ta država članica nadalje objašnjava da je uvela mjere, kao što su obvezno predškolsko obrazovanje i asistenti roditeljâ, čiji je cilj smanjenje te razlike.

90.      S jedne strane, okolnost da velik broj romske djece živi u nepovoljnom društveno-gospodarskom okruženju u marginaliziranim romskim zajednicama ne može biti opravdanje za njihovu diskriminaciju u školama. Takvom duboko ukorijenjenom nejednakosti, čak i ako se njome može objasniti neproporcionalna zastupljenost u posebnim školskim ustanovama, ne može se opravdati još jedan slučaj negativnog utjecaja. S druge strane, mjere koje su donesene kako bi se uklonila postojeća neproporcionalnost mogu se navesti kao argument tek kad se takvim mjerama postigne željeni rezultat.

91.      Zaključno, smatram da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju postojala razlika u postupanju na temelju neproporcionalnog broja romske djece koja su bila smještena u posebne škole ili razrede. Suprotno tomu, Slovačka Republika nije osporila Komisijine dokaze niti je pružila bilo kakav legitiman cilj te diskriminacije.

92.      Stoga predlažem Sudu da Komisijin prvi tužbeni razlog proglasi osnovanim.

2.      Drugi tužbeni razlog: de facto segregacija

93.      Komisijin drugi tužbeni razlog odnosi se na segregaciju romske djece u okviru redovnih škola.

94.      Povreda obveze da se ukloni segregacija, kao povreda obveze postizanja rezultata, može se dokazati pouzdanim podacima koji pokazuju da segregacija postoji u stvarnosti.

95.      U tom pogledu Komisija tvrdi da ne samo po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, nego i nakon njega(41), u slovačkim školama postoji i postojala je široko rasprostranjena segregacija romske djece u odnosu na njihove vršnjake koji nisu Romi. Ta se segregacija provodi u raznim oblicima, kao što su odvojene škole, učionice ili kantine. Komisija potkrepljuje tu tvrdnju statističkim podacima i drugim dokazima.

96.      Komisija se u svojoj tužbi ponovno oslanja na različite dokumente koje su izdala nacionalna ili međunarodna tijela i nevladine organizacije.

97.      U tom pogledu, Slovačka Republika još je 2012., prije početka predsudskog postupka, priznala da postoji etnička segregacija koja pogađa romsku djecu(42).

98.      Tijekom predsudskog postupka podnesena su različita druga službena izvješća u kojima se priznalo postojanje etničke segregacije koja pogađa romsku djecu. U izvješću Štátne školske inšpekcije (Inspektorat za državne obrazovne ustanove) za 2017./2018. utvrdilo se da je „u četirima školama organizacija podučavanja pokazivala znakove segregacije uspostavom odvojenih razreda za djecu iz marginaliziranih romskih zajednica, kao i prostornim odvajanjem garderoba i odvojenim kantinama”(43).

99.      Čak i nakon isteka roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, slovačka tijela i dalje su priznavala postojanje segregacije. Ministerstvo školstva, vedy, výskumu a športu Slovenskej republiky (Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike) priznalo je u lipnju 2020. da je segregacija romske djece u školama dugogodišnji problem(44). „Strategija za jednakost, uključivanje i sudjelovanje Roma do 2030.”, koju su u travnju 2021. donijela slovačka tijela, i dalje potvrđuje da se prethodnom strategijom nisu postigli njezini ciljevi(45).

100. Slično tomu, posljednjih su godina slovački sudovi, konkretno Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), u više navrata utvrdili da se nad romskim učenicima u nekoliko škola provodi de facto segregacija(46). Iako se takve presude ne mogu same po sebi upotrijebiti kao dokaz opće segregacije, nego pojedinačnih slučajeva diskriminacije, one ipak čine relevantne dokaze zajedno s drugim podnesenim podacima.

101. Naposljetku, u lipnju 2023. Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike donijelo je smjernice o desegregaciji(47), koje su ažurirane 2024.(48). U trenutku pisanja ovog mišljenja na internetskim stranicama Ministarstva obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike nalazi se poseban odjeljak posvećen desegregaciji, u kojem je navedeno da „za Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike (MŠVVaM SR) desegregacija nije samo strateški prioritet, nego i preduvjet za uspostavu pravednijeg i uključivijeg obrazovnog sustava u Slovačkoj. Cilj je da sva djeca budu u potpunosti uključena u obrazovni sustav i da svako dijete stekne obrazovanje koje je u skladu s njegovim pojedinačnim obrazovnim potrebama te da bude u potpunosti uključeno u društvo”(49).

102. To pokazuje predanost Slovačke Republike tomu da riješi problem i iz toga jasno proizlazi da u ovom predmetu problem nije u negiranju vrijednosti Unije utvrđenih u članku 2. UEU-a(50).

103. Međutim, ako dokazi podneseni Sudu dokazuju da je segregacija romske djece postojala po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, Sud mora utvrditi da je došlo do povrede(51).

104. Svi dokumenti koje je podnijela Komisija upućuju na postojanje de facto segregacije, a Slovačka Republika nije osporila te dokaze.

105. Daljnje pitanje koje treba postaviti jest predstavlja li segregacija nužno nepovoljno postupanje, s učinkom da dovodi do diskriminacije.

106. Prema mojem mišljenju, segregacija sama po sebi predstavlja diskriminaciju.

107. Iako školski programi koje romska djeca pohađaju u odvojenim školama ili razredima možda nisu ništa manje kvalitetni od programa koji se održavaju u miješanim razredima(52), društveno i kulturno odvajanje jedne etničke skupine pojačava već postojeću stigmatizaciju u društvu. Slijedom toga, smanjuju se mogućnosti te djece da pronađu svoje mjesto u slovačkom društvu te se ona ne nalaze u jednakom položaju kao i njihovi vršnjaci koji nisu Romi. Segregacija je također loša za djecu koja nisu Romi jer im se uskraćuje izloženost kulturi koja je drukčija od njihove, čime se otežava njihov obrazovni i društveni rast.

108. To je razlog zbog kojeg, prema mojem mišljenju, segregacija sama po sebi predstavlja diskriminaciju i nikad se ne može opravdati.

109. Međutim, Slovačka Republika smatra da je se ne može smatrati odgovornom za segregaciju koja nije pod njezinim nadzorom.

110. Primjerice, navela je da se roditelji djece koja nisu Romi često protive uključenju romske djece u razrede ili premjeste svoju djecu u druge škole jer romska djeca pohađaju razrede prvotno odabrane škole. O toj pojavi, koja je poznata pod nazivom „bijeg bijelaca”(53), diskutiralo se na raspravi kao o mogućoj izlici Slovačke Republike.

111. Ta se činjenica ne može prihvatiti kao opravdavanje za diskriminaciju(54). Pozitivnim obvezama koje se državama članicama nalažu Direktivom 2000/43 od njih se zahtijeva da donesu i provedu mjere koje sprečavaju segregaciju u školama koja proizlazi iz predrasuda prema jednoj etničkoj skupini koje su duboko ukorijenjene u društvu(55).

112. Isto vrijedi i za obrnutu situaciju, u kojoj roditelji romske djece pristaju na segregaciju. Kao što je to ESLJP smatrao u predmetu Salay protiv Slovačke, pristanak roditelja ne smije ugroziti pravo djeteta na jednak pristup obrazovanju ili opravdati djelovanja koja dovode do nejednakog postupanja prema djeci u obrazovnom sustavu(56).

113. Slovačka Republika tvrdila je i da se određene romske zajednice, vrlo često marginalizirane romske zajednice, nalaze na područjima koja su odvojena od ostatka stanovništva, čime se objašnjava zašto škole u takvim područjima pohađaju samo Romi.

114. Iako razumijem da je ta činjenica ozbiljna prepreka ukidanju škola samo za Rome, ipak smatram da se takva segregacija djece u školama ne može opravdati postojanjem segregacije Roma općenito u Slovačkoj Republici(57).

115. Međutim, točno je da je zbog situacije na terenu, kao što to tvrdi Slovačka Republika, za rješavanje problema duboko ukorijenjene diskriminacije potrebno određeno vrijeme. Ipak, poteškoće u uklanjanju segregacije i vrijeme koje je za to potrebno ne mogu se koristiti kao obrana u postupcima zbog povrede obveze koji se temelje na postojanju diskriminacije.

116. Ne može se zanemariti tužna činjenica da svake godine dok segregacija i dalje postoji svaka skupina romske djece prema kojoj se tako nepovoljno postupa propušta priliku za izgradnju svoje budućnosti. To je teško, ako ne i nemoguće, ispraviti.

117. Zaključno, smatram da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da postoje rasprostranjene prakse segregacije kojom su pogođena romska djeca u odvojenim razredima redovnih škola ili u odvojenim školama. Suprotno tomu, Slovačka Republika nije opovrgnula ta utvrđenja niti se takva segregacija može opravdati.

118. Stoga predlažem Sudu da Komisijin drugi tužbeni razlog proglasi osnovanim.

IV.    Troškovi

119. Komisija je podnijela zahtjev da se Slovačkoj Republici naloži snošenje troškova. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Slovačka Republika nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova.

V.      Zaključak

120. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:

1.      Utvrdi da:

–        time što smješta neproporcionalan broj romske djece u posebne škole ili razrede za djecu s mentalnim ili drugim poteškoćama u razvoju, u kojima se obrazovanje pruža prema pojednostavljenom programu, i

–        time što segregira romsku djecu u odvojene razrede redovnih škola ili u odvojene škole,

Slovačka Republika sustavno i kontinuirano krši obveze koje ima na temelju članka 2. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o provedbi načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo, u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) i člankom 3. stavkom 1. točkom (g) te direktive;

2.      Naloži Slovačkoj Republici snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije.

1      Izvorni jezik: engleski

2      Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o provedbi načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo (SL 2000., L 180, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 20., svezak 1., str. 19.)

3      Vidjeti u tom smislu presude od 4. svibnja 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C-508/03, EU:C:2006:287, t. 77. i navedena sudska praksa) i od 11. srpnja 2013., Komisija/Češka Republika (C-545/10, EU:C:2013:509, t. 70. i navedena sudska praksa).

4      Vidjeti u pogledu prvog tužbenog razloga točku 48. Komisijine tužbe i u pogledu drugog tužbenog razloga točke 82. i 83. te tužbe. U prilozima svojoj tužbi i replici Komisija je podnijela velik broj dokumenata na koje se poziva u tužbi.

5      Slovačka Republika ipak upućuje na poteškoće u osporavanju statističkih podataka koje je prikazala Komisija jer su mnoga izvješća na koja se Komisija poziva vanjska i koriste se drukčijom metodologijom, što znači da Slovačka Republika ne može potkrijepiti poboljšanje statističkih podataka primjenom iste metodologije.

6      Vidjeti u tom pogledu točku 74. odgovora na tužbu. Slovačka Republika podnijela je i velik broj dokumenata koji potvrđuju njezine napore da uvede prikladne mjere i programe.

7      Vidjeti Komisijinu repliku, t. 53.

8      Vidjeti Komisijinu repliku, t. 35.

9      U međunarodnom pravu obveza postizanja rezultata postoji „kad države trebaju uspostaviti određenu činjeničnu situaciju čije se postizanje zahtijeva propisivanjem zabrane ili obveze nekog djelovanja”. Vidjeti Wolfrum, R., „Obligation of result versus obligation of conduct Some thoughts about the implementation of international obligations”, u Arsanjani, M. H. i dr. (ur.), Looking to the Future. Essays on International Law in Honor of W. Michael Reisman, Martinus Nijhoff Publishers, Leiden/Boston, 2011., str. 366., na str. 369. Vidjeti i Nový, Z., „The dichotomy of obligations of conduct and result in international investment law”, Cofola International, 2022., str. 170, na str. 172.

10      Uobičajena dihotomija koja se upotrebljava u međunarodnom pravu jest između obveza postupanja i obveza postizanja rezultata. Međutim, R. Wolfrum smatra da postoje i druge vrste obveze koje države preuzimaju na temelju međunarodnog prava. Jedna vrsta takve obveze je ona koju on naziva „obveza usmjerena na postizanje cilja”. Takva obveza razlikuje se od obveze postizanja rezultata jer se države „obvezuju da će pokrenuti razvojni proces koji vodi u određenom smjeru”, ali se pritom unaprijed ne utvrđuje konkretan rezultat (Wolfrum, op. cit., str. 366.–367.). Smatram da obvezu na temelju članka 2. stavka 1. Direktive 2000/43 ne treba tumačiti na način da je ona usmjerena na postizanje cilja jer postoji jasan rezultat koji treba postići, a to je uklanjanje izravne i neizravne diskriminacije.

11      Vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 1989., Star Fruit/Komisija (247/87, EU:C:1989:58) i rješenje od 4. listopada 2024., Fass/Njemačka i Komisija (C-187/24 P, EU:C:2024:872, t. 33. i navedena sudska praksa).

12      Postoje drugi slučajevi duboko ukorijenjene diskriminacije u pogledu kojih je Komisija odlučila da zasad neće pokretati postupke. Primjerice, diskriminacija između muškaraca i žena kad je riječ o jednakoj plaći za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti nedvojbeno je prisutna u gotovo svim državama članicama Unije. Vidjeti u tom pogledu https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Gender_pay_gap_statistics. Međutim, Komisija nikada nije pokrenula povredbeni postupak.

13      Pokrenula je i povredbeni postupak protiv Mađarske (INFR(2015)2206) i Češke Republike (INFR(2014)2174). Međutim, Komisija nije ili još nije odlučila uputiti te predmete Sudu.

14      Vidjeti ex multis presude od 10. studenoga 2020., Komisija/Italija (Granične vrijednosti - PM10) (C-644/18, EU:C:2020:895, t. 70. i navedena sudska praksa) i od 28. siječnja 2020., Komisija/Italija (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju) (C-122/18, EU:C:2020:41, t. 64. i navedena sudska praksa). Nakon što Komisija istakne povredu određene pravne odredbe, Sud mora provjeriti je li do te povrede pravno i činjenično došlo, neovisno o razlozima zbog kojih je Komisija pokrenula postupak. Vidjeti u tom pogledu presudu od 6. listopada 2020., Komisija/Mađarska (Visoko obrazovanje) (C-66/18, EU:C:2020:792, t. 56.).

15      Kao što je to Sud naveo, Komisija ima diskrecijsku ovlast u pogledu toga hoće li pokrenuti povredbeni postupak i nije na Sudu da ocjenjuje je li ta ovlast svrhovito primijenjena. Vidjeti u tom pogledu presudu od 6. srpnja 2000., Komisija/Belgija (C-236/99, EU:C:2000:374, t. 28.).

16      Sud je potvrdio da, kao u slučaju postupka na temelju članka 258. UFEU-a, Komisija također ima diskrecijsku ovlast pokretanja postupka na temelju članka 260. UFEU-a a da Sud nije ovlašten provesti nadzor njezinih razloga za primjenu te ovlasti. Vidjeti primjerice presudu od 16. srpnja 2020., Komisija/Rumunjska (Borba protiv pranja novca) (C-549/18, EU:C:2020:563, t. 49. i navedena sudska praksa).

17      Obrazovanje je obuhvaćenom područjem primjene Direktive 2000/43 na temelju njezina članka 3. stavka 1. točke (g), zbog čega je Komisija istaknula povredu članka 2. stavka 2. te direktive, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (g).

18      Vidjeti točku 33. odgovora na tužbu Slovačke Republike.

19      Vidjeti članak 288. UFEU-a.

20      Kad je riječ o pojedinačnim slučajevima diskriminacije, direktivom se zahtijeva da pojedincima koji su izloženi diskriminaciji budu dostupni djelotvorni pravni lijekovi. Vidjeti u tom pogledu članke 7. i 8. Direktive 2000/43.

21      Prema mojem mišljenju, to potkrepljuje članak 5. Direktive 2000/43. Zakonodavac Unije dopustio je pozitivno djelovanje „[s] ciljem osiguravanja potpune jednakosti u praksi”, čime je omogućio alat upravo kako bi se odgovorilo na duboko ukorijenjene nejednakosti.

22      Vidjeti primjerice Fredman, S., „The Reason Why: Unravelling Indirect Discrimination”, Industrial Law Journal, 2016., str. 231.–243.

23      347 U.S. 483 (1954.) (Brown/Board of Education). U tom je slučaju Supreme Court of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) zakone saveznih država Sjedinjenih Američkih Država kojima se uvodi rasna segregacija proglasio neustavnima. Taj je sud smatrao da su odvojene obrazovne ustanove inherentno nejednake i da stoga zakoni kojima se one propisuju povređuju klauzulu o jednakoj zaštiti iz četrnaestog amandmana Ustava Sjedinjenih Američkih Država (str. 459.).

24      Za razliku od situacije u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme kad se vodio predmet Brown/Board of Education, Slovačka Republika nema segregacijsko zakonodavstvo i slaže se da segregaciju treba ukloniti. Komisijina tužba nije usmjerena na slovačko zakonodavstvo, nego se odnosi na de facto situaciju.

25      Vidjeti u tom smislu presude od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn (C-391/09, EU:C:2011:291, t. 41.); od 16. srpnja 2015., ČEZ Razpredelenie Bulgarija (C-83/14, EU:C:2015:480, t. 40.) i od 15. studenoga 2018., Maniero (C-457/17, EU:C:2018:912, t. 35.).

26      Presuda od 15. studenoga 2018., Maniero (C-457/17, EU:C:2018:912, t. 36.)

27      Presuda od 10. srpnja 2008., Feryn (C-54/07, EU:C:2008:397)

28      Presuda od 16. srpnja 2015., ČEZ Razpredelenie Blgarija (C-83/14, EU:C:2015:480)

29      Vidjeti presude ESLJP-a od 31. svibnja 2022., X i drugi protiv Albanije (CE:ECHR:2022:0531JUD007354817, t. 84. do 87.); od 13. prosinca 2022., Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije, (CE:ECHR:2022:1213JUD001181120, t. 74.) i od 30. ožujka 2023., Szolcsán protiv Mađarske, (CE:ECHR:2023:0330JUD002440816, t. 69.). Za pregled razvoja sudske prakse ESLJP-a koja je dovela do priznanja obveze desegregacije, vidjeti Vrancken, M., „Segregation in education and a duty of desegregation under the ECHR”, European Human Rights Law Review, 2024., str. 112. do 126.

30      U tom je pogledu Sud već odlučio da, „[i]ako pravo Unije ne utječe na tu nadležnost država članica u pogledu, s jedne strane, sadržaja obrazovanja i organizacije obrazovnog sustava kao i njihove kulturne i jezične raznolikosti […], države članice u izvršavanju te nadležnosti ipak moraju poštovati pravo Unije”. Vidjeti primjerice presudu od 7. rujna 2022., Cilevičs i dr. (C-391/20, EU:C:2022:638, t. 59. i navedena sudska praksa).

31      Vidjeti točku 34. odgovora na tužbu (moj prijevod s francuskog na engleski jezik). Zatim je navela da, „[k]ako bi se to načelo stvarno poštovalo, potrebno je osigurati da svako dijete, neovisno o svojem podrijetlu, ima jednaku priliku za obrazovanje visoke kvalitete koje će mu pomoći da što više razvije svoj prirodni potencijal”.

32      Taj je zaključak u skladu i sa stajalištem ESLJP-a u nedavnim predmetima koji se odnose na diskriminaciju u obrazovanju. Primjerice, u presudama od 30. svibnja 2013., Lavida i drugi protiv Grčke (CE:ECHR:2013:0530JUD000797310) i od 30. ožujka 2023., Szolcsán protiv Mađarske (CE:ECHR:2023:0330JUD002440816), ESLJP nije ni ispitivao koja je državna mjera uzrok segregacije. Činjenica da postoji segregacija bila je dovoljna kao prima facie dokaz o diskriminaciji.

33      Usto, prema Komisijinu mišljenju, iako su uvedene reforme dijagnostičkih postupaka, one su imale neznatan utjecaj pa se brojke uglavnom nisu promijenile.

34      Međutim, sve se te tvrdnje odnose na razdoblje nakon roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju.

35      Vidjeti odgovor na repliku Slovačke Republike, t. 6.

36      Vidjeti Ured Vlade Slovačke Republike, Ured opunomoćenika Vlade Slovačke Republike za romske zajednice, Strategy of the Slovak Republic for Integration of Roma up to 2020, 2012., str. 15., dostupno na https://www.employment.gov.sk/files/legislativa/dokumenty-zoznamy-pod/strategyoftheslovakrepublicforintegrationof-romaupto2020.pdf.

37      Úrad splnomocnenca vlády SR pre rómske komunity (Ured opunomoćenika Vlade Slovačke Republike za romske zajednice), Príjmy a životné podmienky v marginalizovaných rómskych komunitách: Vybrané ukazovatele zo zistovania EU SILC_MRK 2020 (Dohodak i životni uvjeti u marginaliziranim romskim zajednicama - odabrani pokazatelji iz istraživanja EU SILC_MRK 2020), dostupno na https://www.romovia.vlada.gov.sk/site/assets/files/1561/analyticka_sprava_eu_silc_mrk_2020_elektronicka_final.pdf str. 34. (Prilog A. 32 tužbi, str. 1878.)

38      Jedan od problema koji se odnosi na točnost statističkih podataka bila je nepodudarnost između broja Roma koji žive u Slovačkoj na temelju popisâ stanovništva i njihova broja upotrijebljenog u različitim izvješćima. Iako se čini da su brojke u popisima stanovništva doista netočne, različita tijela došla su do sličnih zaključaka prema kojima broj Roma u Slovačkoj iznosi oko pola milijuna (vidjeti u tom smislu, uz upućivanja, Savjetodavni odbor Vijeća Europe za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, Fifth Opinion on the Slovak Republic, 2022., bilješka 26.; dostupno na https://rm.coe.int/5th-op-slovak-republic-en/1680a6e4ee).

39      Vidjeti u sličnom smislu i presudu ESLJP-a od 13. studenoga 2007., D.H. i drugi protiv Češke Republike (CE:ECHR:2007:1113JUD005732500, t. 191.).

40      Vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., ČEZ Razpredelenie Blgarija (C-83/14, EU:C:2015:480, t. 112.). Za slično rasuđivanje o opsegu opravdanja, vidjeti presudu ESLJP-a od 11. prosinca 2012., Sampanis i drugi protiv Grčke (Sampanis II), (CE:ECHR:2012:1211JUD005960809, t. 91.).

41      U tom pogledu Komisija smatra da, unatoč određenim zakonodavnim izmjenama od 2015., djelotvorne mjere i dalje nisu dovoljne, a statistički podaci ne pokazuju stvaran napredak. Primjerice, izvješće Agencije Europske unije za temeljna prava (dostupno na: https://fra.europa.eu/en/publication/2022/roma-survey-findings) temelji se na podacima iz 2021. koji pokazuju da 65 % romske djece u dobi od 6 do 15 godina pohađa škole u kojima je većina učenika, ako ne i svi, romskog podrijetla. Osim toga, premda su slovačka tijela i sudovi priznali da taj problem i dalje postoji, nacionalnim zakonima ne zahtijevaju se konkretne mjere protiv takve segregacije.

42      Vidjeti i bilješku 36., op. cit.

43      Štátna školská inšpekcia, Správa o stave a úrovni výchovy a vzdelávania v školách a školských zariadeniach v Slovenskej republike v školskom roku 2017/2018, Prilog A.44 tužbi, str. 32.

44      M. Filipová, Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike, „Naším cieľom je odstrániť segregáciu rómskych detí” („Naš je cilj prekinuti segregaciju romskih učenika”), Priopćenje za medije, 17. lipnja 2020., https://www.minedu.sk/m-filipova-nasim-cielom-je-odstranit-segregaciu-romskych-deti/

45      Úrad splnomocnenca vlády SR pre rómske komunity (Ured opunomoćenika Vlade Slovačke Republike za romske zajednice), Stratégia rovnosti, inklúzie a participácie Rómov do roku 2030, 2021.; dostupna na: https://www.romovia.vlada.gov.sk/strategie/strategia-pre-rovnost-inkluziu-a-participaciu-romov-do-roku-2030/

46      Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), presude od 15. prosinca 2022., br. 5Cdo/102/2020 (Prilog A.52 tužbi); od 28. ožujka 2023., br. 4Cdo/112/2021 (Prilog A.53 tužbi) i od 12. srpnja 2023., br. 5Cdo/220/2022 (Prilog A.54 tužbi)

47      Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike, Metodická príručka desegregácie vo výchove a vzdelávaní, 2023.; dostupno na https://www.minedu.sk/data/att/71e/30599.332e7e.pdf

48      Ministerstvo školstva, výskumu, vývoja a mládeže Slovenskej republiky (Ministarstvo obrazovanja, istraživanja, razvoja i mladih Slovačke Republike), Manuál a monitoring uplatňovania štandardov dodržiavania zákazu segregácie vo výchove a vzdelávaní, 2024., dostupno na https://www.minedu.sk/data/att/629/31682.beb17a.pdf

49      Dostupno na: https://www.minedu.sk/desegregacia/ (pristupljeno 9. lipnja 2025.)

50      Vidjeti u tom smislu moje mišljenje u predmetu Komisija/Mađarska (Vrijednosti Europske unije) (C-769/22, EU:C:2025:408, t. 237. i sljedeće).

51      Mjere poduzete za borbu protiv diskriminacije mogu utjecati na odluku o sankcioniranju, ako Komisija odluči podnijeti tužbu na temelju članka 260. UFEU‑a.

52      Međutim, dokazi koji su dostupni Sudu dokazuju da je nastavni plan u segregiranim razredima ili školama uglavnom doista lošije kvalitete. Vidjeti primjerice Europska komisija: Glavna uprava za pravosuđe i zaštitu potrošača, Skupina za migracijsku politiku, Universiteit Utrecht i Durbáková, V., Country report non-discrimination – Transposition and implementation at national level of Council Directives 2000/43 and 2000/78 – Slovakia 2023, Ured za publikacije Europske unije, 2023.; dostupno na: https://data.europa.eu/doi/10.2838/45886, Prilog A.51 tužbi, str. 49.

53      Taj se pojam odnosi na pojavu kad „bijele” ili privilegirane obitelji premjeste svoju djecu iz javnih škola, osobito onih u kojima je rasna raznolikost u porastu, u privatne škole ili škole koje se nalaze u područjima u kojima pretežno žive bijelci. To je često posljedica percepcije pogoršanja kvalitete škola, na koju mogu utjecati čimbenici kao što su integracijske politike ili demografske promjene.

54      ESLJP nije prihvatio „bijeg bijelaca” kao opravdanje države protiv tvrdnji o segregaciji. U presudi od 13. prosinca 2022., Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije (CE:ECHR:2022:1213JUD001181120, t. 72. do 79.), ESLJP je priznao da država možda nije jedini uzrok segregacije, osobito u slučajevima u kojima roditelji djece koja nisu Romi odbijaju upisati svoju djecu zbog velike prisutnosti romskih učenika. Međutim, taj je sud utvrdio povredu pravila o nediskriminaciji, čak i ako to nije bila namjera države, jer segregacija koja je bila očita u tom slučaju nije bila objektivno i razumno opravdana. Vidjeti i presudu od 30. svibnja 2013., Lavida i drugi protiv Grčke (CE:ECHR:2013:0530JUD000797310, t. 72.).

55      Vidjeti u sličnom smislu i presudu ESLJP-a od 13. prosinca 2022., Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije (CE:ECHR:2022:1213JUD001181120, t. 77. i 78.), u kojoj je ESLJP utvrdio da je „bijeg bijelaca” moguć zbog načina na koji je regulatorni okvir strukturiran u dijelu u kojem se odnosi na pravila o upisu i premještaju, što je stoga omogućilo roditeljima da donesu takve odluke.

56      Presuda ESLJP-a od 27. veljače 2025., Salay protiv Slovačke (CE:ECHR:2025:0227JUD002935922, t. 112.)

57      Vidjeti u sličnom smislu presude ESLJP-a od 13. prosinca 2022., Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije (CE:ECHR:2022:1213JUD001181120, t. 73.) i od 30. ožujka 2023., Szolcsán protiv Mađarske (CE:ECHR:2023:0330JUD002440816, t. 54., 55. i 57.).