1.

U ovom se predmetu od Suda ponovno traži da zauzme stajalište o primjenjivosti odstupanja od sustava zaštite zaposlenika utvrđenog Direktivom 2001/23/EZ ( 2 ), koje se predviđa člankom 5. stavkom 1. te direktive kad je riječ o postupku u slučaju nesolventnosti, na transakciju prijenosa poduzeća.

2.

Konkretnije, tribunal du travail de Liège (Radni sud u Liègeu, Belgija), koji je podnio zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu, u biti pita Sud primjenjuje li se to odstupanje u situaciji u kojoj je transakcija prijenosa u potpunosti pripremljena u okviru postupka čiji je cilj nastavak poslovanja poduzeća, koji nije uspio jer se preuzimatelj nije pridržavao obvezujućih odredbi u području zaštite zaposlenika, a zatim je taj prijenos proveden u potpuno jednakim uvjetima dan nakon proglašenja stečaja prenositelja koji je, osim toga, dio iste skupine preuzimateljâ.

3.

Taj predmet, koji je u skladu sa sudskom praksom Suda ( 3 ) čiji je cilj pojasniti okvire odstupanja predviđenog člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, omogućuje Sudu da u tom pogledu pruži dodatne informacije.

4.

Tumačenje te odredbe pretpostavlja pronalaženje pravedne ravnoteže između dvaju zahtjeva: s jedne strane, zahtjeva da se ne ugrozi upotreba pravnih instrumenata kojima se želi postići pohvalan cilj nastavka poslovanja poduzeća ili njegovih dijelova, čak i u slučaju utvrđenih financijskih poteškoća i, s druge strane, zahtjeva da se neprimjerenom upotrebom takvih instrumenata ili, općenitije, postupaka u slučaju nesolventnosti, ne omogući zaobilaženje zaštite koja je zaposlenicima zajamčena pravom Unije ( 4 ).

5.

U članku 3. stavku 1. Direktive 2001/23 navodi se:

„Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.

Države članice mogu odrediti da su od dana prijenosa prenositelj i preuzimatelj solidarno odgovorni u pogledu obveza koje su nastale prije dana prijenosa na temelju ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa.”

6.

U članku 4. stavku 1. te direktive predviđa se da prijenos poduzeća „sam po sebi prenositelju ili preuzimatelju ne daje temelje za otpuštanje s radnoga mjesta”, pri čemu se ne dovodi u pitanje mogućnost otpuštanja koja su opravdana „iz gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, radi kojih su potrebne promjene u radnoj snazi”.

7.

U članku 5. stavcima 1. i 4. navedene direktive, kojim se utvrđuje odstupanje od sustava zaštite kako je prethodno opisan, određuje se:

„1.   Osim ako države članice ne odluče drukčije, članci 3. i 4. ne primjenjuju se na prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj ovlašten od strane nadležnog javnog tijela).

[…]

4.   Države članice poduzimaju primjerene mjere s ciljem sprečavanja zlouporabe postupaka u slučaju insolventnosti radi kojih bi zaposlenici bili uskraćeni za prava koja im pripadaju po ovoj Direktivi.”

8.

Postupak sudske reorganizacije, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka činjenica koje su dovele do glavnog postupka, u belgijskom je pravu uređen člancima XX.39 i sljedećim člancima codea de droit économique (Zakonik o gospodarskom pravu, u daljnjem tekstu: CDE), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak. U članku XX.39 navodi se da je „ cilj postupka sudske reorganizacije da se pod nadzorom suda očuva kontinuitet cijele ili dijela imovine poduzeća ili njegovih djelatnosti. Taj postupak omogućuje da se odobri odgoda dužniku kako bi se[, među ostalim,] omogućio prijenos pod nadležnošću suda jednoj ili više trećih strana cijele ili dijela imovine ili djelatnosti”.

9.

U skladu s bivšim člankom XX.87 stavkom 1. CDE‑a, „ [o]vlašteni sudski povjerenik organizira i provodi prijenos koji je sud naložio prodajom ili ustupanjem pokretne ili nepokretne imovine potrebne ili korisne za održavanje svih ili dijela djelatnosti poduzeća. On traži ponude prije svega osiguravajući održavanje svih ili dijela djelatnosti poduzeća uzimajući pritom u obzir prava vjerovnika.”

10.

Stečajni postupak u belgijskom pravu uređen je člancima XX.98 do XX.201 CDE‑a. Iz članka XX.98 CDE‑a proizlazi da je cilj stečajnog postupka „osigurati da dužnikovom imovinom upravlja stečajni upravitelj koji je zadužen za upravljanje stečajnom imovinom, njezinu likvidaciju i raspodjelu prihoda od likvidacije među vjerovnicima.”

11.

Zakonom od 21. ožujka 2021. ( 5 ) izmijenjena je knjiga XX. CDE‑a i u nju je unesen propis o pre‑packu, što treba shvatiti kao pripremnu fazu reorganizacije poduzeća tijekom koje predsjednik Ondernemingsrechtbanka (Sud za trgovačka društva, Belgija) može imenovati sudskog povjerenika u svrhu postizanja nagodbe ili sklapanja kolektivnog ugovora ako dužnik može dokazati da je kratkoročno ili u konačnici ugrožen kontinuitet poduzeća.

12.

Direktiva 2001/23 prenesena je u belgijski pravni poredak, među ostalim, u Convention collective de travail no32bis du 7 juin 1985, concernant le maintien des droits des travailleurs en cas de changement d’employeur du fait d’un transfert conventionnel d’entreprise et réglant les droits des travailleurs repris en cas de reprise de l’actif après faillite (Kolektivni ugovor o radu br. 32 bis od 7. lipnja 1985. o zaštiti prava zaposlenika u slučaju promjene poslodavca zbog ugovornog prijenosa poduzeća i kojim se uređuju prava zaposlenika koji su preuzeti u slučaju preuzimanja imovine nakon stečaja, kako je izmijenjen (u daljnjem tekstu: CCT br. 32 bis)).

13.

Kao što to proizlazi iz njegova članka 1., cilj je CCT‑a br. 32 bis, među ostalim, s jedne strane, zajamčiti „zaštitu prava zaposlenika u svim slučajevima promjene poslodavca zbog ugovornog prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća” (poglavlje II.) i, s druge strane, zajamčiti „određena prava zaposlenicima koji su preuzeti u slučaju preuzimanja imovine nakon stečaja” (poglavlje III.).

14.

Poglavlje II. CCT‑a br. 32 bis, koje sadržava njegove članke 6. do 10., odnosi se na „[p]rava zaposlenika u slučaju promjene poslodavca nakon ugovornog prijenosa poduzeća”.

15.

U skladu s člankom 7. CCT‑a br. 32 bis, „[p]rava i obveze prenositelja koji na dan prijenosa […] proizlaze iz postojećih ugovora o radu na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja”.

16.

Člankom 8. CCT‑a br. 32 bis predviđa se da su „[p]renositelj i preuzimatelj odgovorni in solidum za dugove koji postoje na dan prijenosa […] i koji proizlaze iz ugovora o radu koji postoje na taj dan, osim dugova u korist sustava dopunskih socijalnih davanja”.

17.

Na temelju članka 9. CCT‑a br. 32 bis „[p]romjena poslodavca sama po sebi prenositelju ili preuzimatelju ne daje razlog za otpuštanje”.

18.

Poglavlje III. CCT‑a br. 32 bis, naslovljeno „[p]rava zaposlenika koji su preuzeti u slučaju preuzimanja imovine nakon stečaja” primjenjuje se u slučaju preuzimanja zaposlenika „nakon preuzimanja cijelog ili dijela poduzeća u stečaju, pod uvjetom da se preuzimanje izvrši u roku od dva mjeseca od dana stečaja” (članak 11. stavak 1.). To se poglavlje „[osobito] primjenjuje na radnike koji su na dan stečaja još uvijek obvezani ugovorom o radu […] [i] primjenjuje se u slučaju preuzimanja tih radnika prije ili u trenutku preuzimanja imovine ili unutar dodatnog razdoblja od četiri mjeseca nakon preuzimanja imovine”.

19.

U odredbama navedenog poglavlja III. utvrđuje se zadržavanje radnih uvjeta koji su postojali kod bivšeg poslodavca (članak 13. CCT‑a br. 32 bis) ili uzimanje u obzir radnog staža koji je zaposlenik stekao kod bivšeg poslodavca za određivanje otkaznog roka i naknade (članak 14. tog ugovora). Suprotno tomu, tim se odredbama ne predviđa prijenos preuzimatelju dugova koji proizlaze iz ugovora o radu koji postoje na dan prijenosa, kao ni preuzimateljeva solidarna odgovornost ili obveza in solidum prema prenositelju za te dugove.

20.

U slučaju prijenosa u okviru postupka sudske reorganizacije primjenjuje se propis o pravima zaposlenika, odnosno Convention collective de travail n 102 du 5 octobre 2011, concernant le maintien des droits des travailleurs en cas de changement d’employeur du fait d’une réorganisation judiciaire par transfert sous autorité de justice (Kolektivni ugovor o radu br. 102 od 5. listopada 2011. o zaštiti prava zaposlenika u slučaju promjene poslodavca zbog sudske reorganizacije prijenosom pod nadležnošću suda (u daljnjem tekstu: CCT br. 102).

21.

Društvo Wibra je nizozemski poduzetnik koji ima više trgovina u Belgiji i Nizozemskoj. Specijalizirano je za prodaju raznovrsne robe široke potrošnje po sniženim cijenama. Tijekom 2020. belgijsko društvo kći tog poduzetnika, Wibra België S. A., koje je u tom razdoblju upravljalo 81 trgovinom i zapošljavalo 439 zaposlenika, pretrpjelo je znatan gubitak prihoda zbog krize uzrokovane bolešću COVID-19.

22.

Društvo Wibra België S. A. zbog toga je 30. srpnja 2020. podnijelo zahtjev za sudsku reorganizaciju Ondernemingsrechtbanku Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu, Belgija) koji je odobrio razdoblje odgode do 30. listopada 2020. i imenovao tri sudska povjerenika (osobe BA, EP i RI) kojima je dodijeljena zadaća organizacije i prijenosa nekih ili svih djelatnosti navedenog društva.

23.

Ta tri sudska povjerenika prihvatila su 21. rujna 2020. ponudu za preuzimanje koju je podnijelo društvo majka, Wibra Nederland BV, a odnosila se na stjecanje 36 poslovnih prostora i preuzimanje 183 od 439 zaposlenika društva Wibra België S. A.. Klauzulom ugovora o preuzimanju predviđalo se da će za preuzete članove osoblja financijske obveze povezane s isplatom buduće naknade za godišnji odmor i trinaesti mjesec za posao obavljen do datuma odobrenja snositi prodavatelj prorata temporis.

24.

Wibra België SRL, ad hoc društvo, osnovano je 30. rujna 2020. s ciljem preuzimanja i nastavka dijela djelatnosti koje je ranije obavljalo društvo Wibra België S. A..

25.

Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu), kojem je troje prethodno navedenih sudskih povjerenika podnijelo zahtjev za odobrenje te ponude za preuzimanje, presudom od 8. listopada 2020. odbio je taj zahtjev ocijenivši da su odredbe plana preuzimanja koje se odnose na naknadu za godišnji odmor i nagradu na kraju godine protivne obvezujućim odredbama CCT‑a br. 102 i Direktivi 2001/23.

26.

Drugom odlukom, koju je donio istog dana, taj je sud proglasio stečaj društva Wibra België S. A. te je troje sudskih povjerenika, odnosno osobe BA, EP i RI, imenovao stečajnim upraviteljima.

27.

Unatoč tomu što je navedeni sud odbio zahtjev za odobrenje ponude za preuzimanje i proglasio stečaj, društvo Wibra najavilo je 9. listopada 2020. u priopćenju za medije da će uskoro ponovno otvoriti 36 trgovina i zadržati 183 zaposlenika.

28.

Uzimajući u obzir sudbinu društva Wibra België S. A., članovi osoblja odmah su obaviješteni o proglašenju stečaja i odluci o raskidu njihova ugovora o radu uz plaćanje kompenzacijske naknade za otkazni rok.

29.

Dan nakon proglašenja stečaja stečajni upravitelji prenijeli su dio pokretne materijalne i nematerijalne imovine društva Wibra België S. A. na društvo Wibra België SRL. Od sveukupno otpuštenog osoblja (odnosno 439 zaposlenika) društvo Wibra België SRL ponovno je zaposlilo 183 osobe.

30.

Na pitanja koja su postavili određeni zaposlenici koji su otpušteni stečajni upravitelji odgovorili su, među ostalim, da je „[n]akon proglašenja stečaja dio pokretne materijalne i nematerijalne imovine [bio] prodan novoosnovanom društvu [Wibra België SRL]” i da „[n]ijedan član osoblja ili djelatnost nisu [bili] preneseni”.

31.

Zahtjevom podnesenim 21. lipnja 2021. osoba AE i još 21 zaposlenik koje je otpustilo društvo Wibra België S. A. podnijeli su tužbu tribunalu du travail de Liège (Radni sud u Liègeu), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, protiv svojeg bivšeg poslodavca koji je u stečaju i društva Wibra België SRL. Usto, toj se tužbi naknadno pridružilo još 38 zaposlenika. Svi ti zaposlenici (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: tužitelji) tražili su, među ostalim, s jedne strane, da se utvrdi da transakcija prijenosa djelatnosti izvršena između društva Wibra België S. A. u stečaju i društva Wibra België SRL predstavlja ugovorni prijenos poduzeća u smislu CCT‑a br. 32 bis i članka 1. Direktive 2001/23. S druge strane, tužitelji su zatražili, među ostalim, isplatu iznosa naknade štete zbog povrede odredbi CCT‑a br. 32 bis i da se društvu Wibra België SRL naloži solidarno, u protivnom osobno, plaćanje tog iznosa. Konkretnije, ti su zaposlenici zaključili da društvu Wibra België SRL treba priznati svojstvo preuzimatelja, tako da ono prema njima ima prava i obveze na koje su se navedeni zaposlenici ranije mogli pozvati u odnosu na društvo Wibra België S. A., osobito u pogledu plaćanja iznosa koje to društvo duguje na temelju naknade štete te zaostataka plaće, naknade za godišnji odmor, nagrada i dodataka, uključujući kompenzacijsku naknadu za otkazni rok, nakon što su otpušteni zbog proglašenja stečaja. Podredno, ti zaposlenici zatražili su da se prekine postupak dok se čeka odgovor na pitanja postavljena Sudu.

32.

U svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev smatrao je da je društvo Wibra België S. A. dužno svakom od tužitelja nadoknaditi štetu zbog povrede svojih obveza u području obavješćivanja i savjetovanja prije kolektivnog otkazivanja. Međutim, s obzirom na stečaj koji je proglašen presudom od 8. listopada 2020., potrebno je da se tražbine zaposlenika koji su otpušteni prije svega priznaju kao obveze u stečajnom postupku, pri čemu stečajna imovina treba i dalje biti dovoljna kako bi tužitelji stvarno primili isplatu.

33.

Stoga, ako se transakcija izvršena između društva Wibra België S. A. u stečaju i društva Wibra België SRL treba smatrati „ugovornim prijenosom poduzeća” u smislu poglavlja II. CCT‑a br. 32 bis, drugonavedeno društvo solidarno je odgovorno za obveze prvonavedenog društva, kao i za dugove koji postoje na dan prijenosa, u skladu s člancima 7. i 8. CCT‑a br. 32 bis.

34.

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita o pravnoj kvalifikaciji transakcije prijenosa imovine društva Wibra België S. A. na društvo Wibra Nederland. Taj sud osobito pita treba li tu transakciju kvalificirati kao „ugovorni prijenos poduzeća” u smislu poglavlja II. CCT‑a br. 32 bis ili kao „prijenos imovine nakon stečaja” u smislu njegova poglavlja III.

35.

U tom pogledu navedeni sud utvrđuje da, unatoč odbijanju sudskog odobrenja za preuzimanje imovine nakon stečaja, plan prijenosa poduzeća društva majke Wibra Nederland, koji su tijekom postupka sudske reorganizacije pripremili sudski povjerenici koje je imenovao Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu), naposljetku su proveli isti povjerenici dan nakon proglašenja stečaja, ali u svojstvu stečajnih upravitelja.

36.

Usto, isti sud ističe i da nije sporno da su modaliteti transakcije izvršene između dvaju društava dan nakon proglašenja stečaja istovjetni onima koji proizlaze iz ponude za preuzimanje podnesene Ondernemingsrechtbanku Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) u okviru postupka sudske reorganizacije, pri čemu je jedina razlika između tih dviju transakcija identitet preuzimatelja. Međutim, sud koji je uputio zahtjev napominje da, s obzirom na to da je Wibra België SRL društvo kći društva majke, ta razlika u identitetu ni na koji način ne utječe na ovaj predmet.

37.

Taj sud smatra da transakciju o kojoj je riječ u glavnom postupku „nedvojbeno” valja kvalificirati kao „pre‑pack prijenos” i upućuje na sudsku praksu Suda ( 6 ) koja omogućuje preuzimatelju da se pozove na odstupanje predviđeno člankom 5. Direktive 2001/23, pod uvjetom da je ta transakcija uređena zakonskim ili regulatornim odredbama.

38.

Međutim, prema njegovu mišljenju, takve odredbe ne postoje u belgijskom pravu. Konkretno, izmjene koje belgijski zakonodavac uvodi u CDE, osobito Zakonom od 21. ožujka 2021., odnose se na pripremnu fazu (pre‑pack plan), a ne fazu prijenosa (pre‑pack prijenos).

39.

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se u ovom slučaju prvi dio transakcije, odnosno priprema prijenosa, odvijao pod nadzorom sudskih povjerenika koje je imenovao Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) u okviru postupka sudske reorganizacije. Drugi dio te transakcije, odnosno prijenos imovine i osoblja, uslijedio je neposredno nakon što je Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) odbio odobriti prvotno ugovorenu transakciju, i to na temelju razloga koji se odnosi na zaštitu pravâ zaposlenika (u ovom slučaju preuzimateljevo odbijanje da preuzme obveze društva povezane s naknadom za godišnji odmor i nagradom na kraju godine).

40.

U tim je okolnostima tribunal du travail de Liège (Radni sud u Liègeu, Belgija) utvrdio da će o zahtjevima podnesenima protiv društva Wibra België SRL odlučiti naknadno i odlučio je prekinuti postupak te uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 5. stavak 1. Direktive [2001/23] tumačiti na način da uvjet koji se njime predviđa – prema kojem se članci 3. i 4. te direktive ne primjenjuju na prijenos poduzeća kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja – nije ispunjen kada je prijenos cijelog ili dijela poduzeća pripremljen prije otvaranja stečajnog postupka s ciljem likvidacije imovine prenositelja, u ovom slučaju u okviru postupka sudske reorganizacije koji je okončan ugovorom o prijenosu koji je odbio odobriti nadležni sud, a zatim i proveden neposredno nakon proglašenja stečaja, pri čemu nije primijenjena nijedna zakonska ili regulatorna odredba nacionalnog prava?”

41.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelji, društvo Wibra België SRL, belgijska vlada i Europska komisija.

42.

Sud koji je uputio zahtjev prethodnim pitanjem u biti pita treba li članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 tumačiti na način da uvjet koji se njime predviđa – prema kojem se članci 3. i 4. te direktive ne primjenjuju na prijenos poduzeća „kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja” – nije ispunjen kada je prijenos cijelog ili dijela poduzeća pripremljen prije otvaranja stečajnog postupka u okviru postupka čiji je cilj nastavak poslovanja poduzeća, kao što je postupak sudske reorganizacije, koji je okončan ugovorom o prijenosu koji je odbio odobriti nadležni sud, a taj je prijenos proveden neposredno nakon proglašenja stečaja.

43.

To se pitanje postavlja u okviru spora u kojem više zaposlenika otpuštenih nakon reorganizacije poduzeća Wibra tvrdi da transakciju prijenosa koja je izvršena između društva Wibra België S. A., njihova bivšeg poslodavca, i društva Wibra België SRL treba kvalificirati kao „ugovorni prijenos poduzeća” u smislu članka 1. Direktive 2001/23 i da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu iznimke predviđene člankom 5. stavkom 1. te direktive. Iz toga slijedi da društvo Wibra België SRL, kao preuzimatelj, prema njima ima prava i obveze na koje su se oni ranije mogli pozvati protiv društva Wibra België S. A. u skladu s člancima 7. i 8. CCT‑a br. 32 bis, koji u biti odgovaraju članku 3. Direktive 2001/23.

44.

Kao što sam to naveo u točkama 65. do 71. ovog mišljenja, iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da je transakcija prijenosa o kojoj je riječ prvotno pripremljena tijekom postupka sudske reorganizacije u belgijskom pravu, ali je taj postupak, s obzirom na to da je nadležni sud odbio odobriti plan prijenosa, naposljetku proveden dan nakon proglašenja stečaja društva Wibra België S. A.

45.

Stranke koje su podnijele pisana očitovanja Sudu zastupaju suprotna stajališta u pogledu odgovora koji treba dati na prethodno pitanje. Iako tužitelji i Komisija smatraju da transakcija prijenosa kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena iznimkom predviđenom člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, društvo Wibra België SRL i belgijska vlada tvrde, suprotno tomu, da su u ovom slučaju uvjeti za primjenu te iznimke ispunjeni.

46.

Kako bi se odgovorilo na prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, najprije valja provjeriti je li transakcija prijenosa o kojoj je riječ obuhvaćena područjem primjene Direktive 2001/23.

47.

U tom pogledu, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., ta se direktiva primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.

48.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da u područje primjene navedene direktive ulaze svi slučajevi u kojima je u okviru ugovornih odnosa došlo do promjene fizičke ili pravne osobe odgovorne za upravljanje poduzetnikom koja zbog toga u odnosu prema zaposlenicima tog poduzetnika preuzima obveze poslodavca, neovisno o tome je li došlo do prijenosa vlasništva nad materijalnom imovinom. U tom pogledu Sud je pojasnio da se za utvrđivanje toga postoji li prijenos u smislu te direktive odlučujući kriterij temelji na okolnosti da je odnosna jedinica sačuvala svoj identitet, što osobito proizlazi iz stvarnog nastavka rada ili njezina preuzimanja ( 7 ). Sud je u svojoj sudskoj praksi pružio više naznaka koje omogućuju da se utvrdi postojanje prijenosa u smislu Direktive 2001/23 ( 8 ).

49.

U ovom slučaju, kao što to ističe Komisija, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se dopis stečajnih upravitelja u kojem se navodi da „[n]ijedan član osoblja ili djelatnost nisu [bili] preneseni” ( 9 ). Međutim, čini se da drugi navodi sadržani u toj odluci, kao što je priopćenje za medije od 9. listopada 2020. istih upravitelja kojim se najavljuje skoro ponovno otvaranje 36 trgovina i zadržavanje 183 zaposlenika ( 10 ), dovode do zaključka da je u ovom slučaju došlo do „prijenosa poduzeća” u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2001/23. Usto, sud koji je uputio zahtjev, i na kojem je u konačnici da utvrdi in conreto je li prijenos izvršen u skladu s tom odredbom, pretpostavio je da se ta direktiva primjenjuje na predmet koji se pred njim vodi. Stoga treba smatrati da to vrijedi i u ovom slučaju.

50.

Kad je riječ o posebnom predmetu prethodnog pitanja, odnosno primjenjivosti odstupanja predviđenog člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 na transakciju prijenosa o kojoj je riječ u glavnom postupku, najprije valja podsjetiti na to da se tom direktivom, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 3., želi zaštititi zaposlenike, posebno tako da se osigura zaštita njihovih prava u slučaju promjene poslodavca ( 11 ).

51.

U okviru postizanja tog cilja, navedenom direktivom predviđa se, s jedne strane, u njezinu članku 3. stavku 1. prvom podstavku, da se zbog same činjenice prijenosa poduzeća prava i obveza prenositelja koje proizlaze iz ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa automatski prenose na preuzimatelja. U tom se kontekstu u drugom podstavku tog stavka navodi da države članice mogu odrediti da su prenositelj i preuzimatelj solidarno odgovorni u pogledu obveza koje su nastale prije dana prijenosa na temelju ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa. S druge strane, člankom 4. stavkom 1. te direktive zaposlenici se štite od otpuštanja od strane prenositelja ili preuzimatelja samo iz razloga tog prijenosa ( 12 ).

52.

Članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23, čije je tumačenje okosnica prethodnog pitanja koje je Sudu uputio sud koji je uputio zahtjev, predstavlja odstupanje od sustava zaštite iz navedenih članaka 3. i 4. te direktive ( 13 ). Ta se odredba, kao takva, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nužno mora usko tumačiti ( 14 ). Osim toga, zakonodavno uvođenje pravila o tom odstupanju rezultat je razvoja sudske prakse Suda ( 15 ).

53.

U skladu s člankom 5. stavkom 1. navedene direktive, osim ako države članice ne odluče drukčije, taj se sustav zaštite ne primjenjuje na prijenos poduzećâ ili dijelova poduzećâ kad su ispunjena tri kumulativna uvjeta: kao prvo, prenositelj mora podlijegati stečajnom ili sličnom postupku u slučaju nesolventnosti; kao drugo, taj postupak mora biti pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i, kao treće, navedeni postupak mora biti pod nadzorom nadležnog javnog tijela.

54.

U ovom ću se mišljenju usredotočiti na drugi uvjet koji se nalazi u središtu ovog predmeta. Naime, s jedne strane, nije sporno da je u ovom slučaju prvi uvjet ispunjen s obzirom na to da su nad društvom Wibra België S. A. provedeni postupak sudske reorganizacije i stečajni postupak; s druge strane, ta dva postupka u belgijskom se pravnom postupku odvijaju pod nadzorom nadležnog javnog tijela, tako da se čini da je u ovom slučaju ispunjen i treći uvjet.

55.

Kad je riječ o drugom uvjetu koji se odnosi na to da stečajni postupak ili sličan postupak u slučaju nesolventnosti u okviru kojeg se dogodio prijenos bude pokrenut „s ciljem likvidacije imovine prenositelja”, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da taj uvjet ne ispunjava postupak čiji je cilj nastavak djelatnosti poduzeća o kojem je riječ ( 16 ).

56.

U tom pogledu, i dalje u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, postupak ima za cilj nastavljanje aktivnosti, ako nastoji očuvati operativnu prirodu poduzeća ili njegovih održivih jedinica. Suprotno tomu, postupci čiji je cilj likvidacija imovine žele maksimizirati zajedničko namirenje vjerovnika ( 17 ).

57.

U tom okviru Sud je pojasnio da, iako nije isključeno da između tih dvaju ciljeva koje ostvaruje određeni postupak može postojati stanovito preklapanje, glavni cilj postupka kojim se nastoji nastaviti aktivnost poduzeća ostaje, u svakom slučaju, očuvanje dotičnog poduzeća ( 18 ).

58.

U ovom slučaju valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku transakciju izvršenu u ovom slučaju kvalificira kao „pre‑pack prijenos”. U tom pogledu taj sud upućuje na sudsku praksu Suda koja se odnosi na tumačenje članaka 3. do 5. Direktive 2001/23 s obzirom na takozvane „pre‑pack” transakcije.

59.

Općenito, izraz „pre‑pack” upućuje na aktivnost nad imovinom poduzeća u poteškoćama (prijenos), koja se priprema prije pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti (najčešće stečaj) uz sudjelovanje upravitelja (kod određenih sudova imenuje ga sud) i koja se obično provodi neposredno nakon pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti ( 19 ).

60.

Valja pojasniti da je Sud posljednjih godina imao priliku odlučiti o primjenjivosti odstupanja predviđenog člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 na mehanizam pre‑packa, osobito u presudama Smallsteps i Postupak pre‑packa. Te dvije presude odnose se na operacije pre‑packa u Nizozemskoj.

61.

S jedne strane, u prvoj od tih presuda, Smallsteps, Sud je – nakon što je istaknuo da u Nizozemskoj na dan donošenja te presude mehanizam pre‑packa nije bio uređen nacionalnim zakonodavstvom, nego je bio posljedica prakse ( 20 ) – utvrdio da je cilj operacije pre‑packa, kao što je ona o kojoj je riječ u tom predmetu, priprema prijenosa poduzeća sve do najmanjih detalja kako bi se omogućilo brzo pokretanje održivih jedinica nakon otvaranja stečaja s ciljem da se na taj način izbjegne prekid koji bi proizašao iz naglog obustavljanja aktivnosti tog poduzeća na dan otvaranja stečaja, s ciljem očuvanja njegove vrijednosti kao i očuvanja radnih mjesta. Tako je odlučio da, s obzirom na to da takva operacija u konačnici ne ide u smjeru likvidacije društva, gospodarski i socijalni cilj koji se njome ostvaruju ne mogu objasniti ni opravdati to da, kada je dotično poduzeće predmet potpunog ili djelomičnog prijenosa, njegovi zaposlenici budu uskraćeni za zaštitu koju im priznaje Direktiva 2001/23 ( 21 ).

62.

U kasnijoj presudi, Postupak pre‑packa, kad je riječ o drugom od triju uvjeta navedenih u točki 52. ovog mišljenja koje je potrebno ispuniti za primjenu odstupanja predviđenog člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, Sud je pojasnio da, kada je glavni cilj postupka pre‑packa nakon kojeg slijedi stečajni postupak postizanje, nakon utvrđenja nesolventnosti prenositelja i njegove likvidacije, namirenja njegovih vjerovnika u najvećoj mogućoj mjeri, ti postupci, u načelu, zajedno ispunjavaju taj drugi uvjet ( 22 ). Međutim, Sud je utvrdio i da u tom pogledu valja, kao prvo, u svakoj situaciji provjeriti je li cilj postupka pre‑packa i predmetnog stečajnog postupka likvidacija poduzeća zbog utvrđene nesolventnosti prenositelja, a ne samo njegova reorganizacija i, kao drugo, utvrditi ne samo da je glavni cilj tih postupaka maksimizirati zajedničko namirenje svih vjerovnika, nego i da provedba likvidacije prijenosom poduzeća koje trajno posluje (going concern) ili njegova dijela, kako je pripremljen u postupku pre‑packa i proveden nakon stečajnog postupka, omogućuje postizanje tog glavnog cilja. Naime, cilj je primjene postupka pre‑packa, radi likvidacije društva, da se stečajnom upravitelju i stečajnom sucu koje je imenovao sud nakon otvaranja stečaja omogući da povećaju vjerojatnost namirenja vjerovnikâ ( 23 ).

63.

S obzirom na prethodno navedena načela, kako bi se moglo odgovoriti na prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, valja provjeriti ispunjava li prijenos izvršen u ovom slučaju tri uvjeta navedena u točki 52. ovog mišljenja radi primjene odstupanja predviđenog člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23.

64.

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i kao što to društvo Wibra België SRL detaljno objašnjava u svojim pisanim očitovanjima, prijenos je formalno izvršen u dvije faze.

65.

Kao prvo, društvo Wibra België S. A. podnijelo je zahtjev za sudsku reorganizaciju Ondernemingsrechtbanku Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) i zatražilo odobrenje za prijenos dijela djelatnosti pod nadležnošću suda.

66.

U okviru tog postupka sudski povjerenici koje je imenovao taj sud prihvatili su ponudu koju je podnijelo društvo majka Wibra Nederland, a koja se odnosila na stjecanje 36 poslovnih prostora i sjedišta te cijele materijalne i nematerijalne imovine potrebne kako bi se omogućilo to stjecanje, a predviđalo se i preuzimanje 183 člana osoblja (od ukupno 439 zaposlenika).

67.

Međutim, Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) nije odobrio taj prijenos i stoga se on nije mogao stvarno provesti. Stoga je postupak sudske reorganizacije završen.

68.

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) nije odobrio plan prijenosa jer su odredbe tog plana koje su se odnosile na naknadu za godišnji odmor i nagradu na kraju godine protivne obvezujućim odredbama CCT‑a br. 102 od 5. listopada 2001., koje se odnose na zaštitu prava zaposlenika u slučaju sudske reorganizacije ( 24 ), i Direktivi 2001/23. Ta proturječnost proizlazi iz odbijanja preuzimatelja, društva Wibra België SRL, da preuzme obveze društva povezane s naknadom za godišnji odmor i nagradom na kraju godine.

69.

Kao drugo, nakon neuspjelog postupka sudske reorganizacije čiji je cilj nastavak djelatnosti društva Wibra België S. A., zbog odbijanja navedenog u prethodnoj točki, odlukom od istog dana Ondernemingsrechtbank Gent (Sud za trgovačka društva u Gentu) proglasio je stečaj tog društva. Dan nakon tog proglašenja, prethodno navedeno preuzimanje je provedeno i društvo Wibra je najavilo preuzimanje djelatnosti u 36 trgovina.

70.

U ovom slučaju stranke ne osporavaju da su načini prijenosa provedenog između društava Wibra België S. A. i Wibra België SRL, dan nakon proglašenja stečaja, istovjetni onima koji proizlaze iz ponude za preuzimanje podnesene Ondernemingsrechtbanku Gent (Sud za trgovačka prava u Gentu) u okviru postupka sudske reorganizacije, pri čemu je jedina razlika između tih dviju transakcija identitet preuzimatelja. Međutim, s obzirom na to da je krajnji preuzimatelj, odnosno društvo Wibra België SRL, društvo kći društva majke Wibra Nederland koje je podnijelo ponudu koja je prihvaćena u okviru postupka sudske reorganizacije, ta isključivo formalna razlika nema nikakav utjecaj, kao što to izričito ističe sud koji je uputio zahtjev.

71.

Zaključno, prijenos o kojem je riječ u ovom je slučaju u potpunosti pripremljen u okviru prve faze, odnosno postupka sudske reorganizacije, ali je, nakon što je odbijeno odobrenje plana prijenosa, proveden neposredno nakon proglašenja stečaja.

72.

Može li se na transakciju prijenosa, kako je opisana u prethodnim točkama, primijeniti odstupanje predviđeno člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23? U tom ću pogledu iznijeti sljedeća razmatranja.

73.

Kao prvo, valja istaknuti da se prethodno presuda Plessers odnosi na prijenos izvršen u okviru postupka sudske reorganizacije prijenosom pod nadležnošću suda u belgijskom pravu. Stoga je riječ o potpuno istoj vrsti postupka koji je društvo Wibra België S. A. prvotno pokrenulo u ovom predmetu.

74.

Osim toga, Sud je u toj presudi izričito utvrdio da je cilj tog postupka nastavak djelatnosti poduzeća o kojem je riječ i da stoga nije obuhvaćen postupcima čiji je cilj likvidacija imovine prenositelja u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 ( 25 ).

75.

Iz toga slijedi da u ovom slučaju treba smatrati utvrđenim da je prijenos o kojem je riječ u potpunosti pripremljen u okviru postupka čiji je cilj nastavak poslovanja poduzeća i koji nije obuhvaćen odstupanjem od sustava zaštite zaposlenika uspostavljenim u članku 5. stavku 1. te direktive.

76.

Kao drugo, u ovom slučaju taj prijenos nije samo u cijelosti pripremljen u okviru tog postupka, nego je i proveden neposredno nakon proglašenja stečaja, konkretnije, dan nakon tog proglašenja.

77.

U takvim okolnostima kada je prijenos u okviru stečajnog postupka proveden u istom danu, legitimno je postaviti pitanje je li u ovom slučaju proveden pravi stečajni postupak. Zapravo je očito da je u ovom slučaju u biti riječ o onomu što se može definirati kao „tehnički stečaj”, odnosno stečaj koji se zapravo upotrebljava kao sredstvo ostvarenja ponovnog pokretanja poduzeća ( 26 ). Naime, iako nije sporno da je loša financijska situacija predmetnog poduzeća bila stvarna, transakcija prijenosa ipak je već bila pripremljena sve do najmanjih detalja prije proglašenja stečaja, tako da je taj stečaj u ovom slučaju mogao biti proveden u istom danu.

78.

U tom kontekstu valja istaknuti i da iz spisa podnesenog Sudu ni u kojem slučaju ne proizlazi da su se tijekom stečajnog postupka potražile alternativne ponude koje bi potencijalno mogle dovesti do boljeg namirenja vjerovnika u odnosu na ponudu koja je već podnesena (podnijelo ju je društvo majka Wibra Nederland) i prihvaćena u okviru prve faze, odnosno postupka sudske reorganizacije.

79.

Iz spisa koji je dostavljen Sudu ne proizlazi ni da su stečajni upravitelji u okviru stečajnog postupka poduzeli radnje kojima su na druge načine nastojali maksimalizirati namirenje vjerovnikâ.

80.

Suprotno tomu, očito je da je stečajni postupak bio pokrenut isključivo kako bi se mogao provesti prijenos, u ovom slučaju u istom danu, koji je već bio pripremljen u okviru postupka sudske reorganizacije.

81.

Osim toga, kao treće, valja utvrditi da je stečaj proglašen samo zato što postupak sudske reorganizacije nije uspio jer se preuzimatelj (koji je dio iste grupe Wibra) nije pridržavao obvezujućih odredbi u području zaštite zaposlenika. Taj postupak omogućio je tom preuzimatelju da izvrši u potpunosti istu transakciju koja nije bila odobrena, ali se na nju moglo primijeniti odstupanje predviđeno člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, pri čemu nije trebao poštovati obvezujuće odredbe u području zaštite zaposlenika, zbog čije je povrede odbijeno odobrenje tijekom postupka sudske reorganizacije.

82.

U tim okolnostima smatram da nije moguće umjetno razdvojiti dva postupka, odnosno postupak sudske reorganizacije i postupak stečaja („tehničkog” stečaja, koji je u ovom slučaju omogućio prijenos u jednom danu), na temelju tvrdnje da bi se, s obzirom na to da je cilj potonjeg postupka likvidacija imovine prenositelja, na predmetni prijenos stoga trebalo primijeniti odstupanje predviđeno člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23.

83.

Naime, ne dovodeći u pitanje činjenične ocjene koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, prema mojem mišljenju, iz navedenih činjenica jasno proizlazi da je u ovom slučaju riječ o jednoj transakciji čiji je cilj od početka bio nastavak djelatnosti poduzeća o kojem je riječ i to ne samo u okviru prve faze, nego i u okviru druge faze, odnosno postupka „tehničkog” stečaja koji je u biti poslužio da se provede prijenos koji je prethodno bio pripremljen.

84.

U tom pogledu, ni na temelju jednog elementa iz spisa podnesenog Sudu ne može se smatrati da je glavni cilj dvaju postupaka koji su doveli do predmetnog prijenosa bio postići najveći mogući prihod za sve vjerovnike ( 27 ). Iako bi se, pod uvjetom da to provjeri isključivo sud koji je uputio zahtjev, nesolventnost mogla smatrati utvrđenom, cilj pokrenutih postupaka nisu likvidacija poduzeća i bolje namirenje svih vjerovnika, nego je njihov cilj od početka do kraja bio nastavak poslovanja tog poduzeća s pomoću njegove reorganizacije ( 28 ).

85.

Osim toga, kao što to tužitelji pravilno ističu u svojim pisanim očitovanjima, u ovom slučaju ni na koji način nisu prestala prava stečajnog dužnika na upravljanje imovinom. Cilj društva Wibra bio je da sâmo nastavi dio svojih djelatnosti provođenjem plana reorganizacije koji je prvobitno pokušalo provesti pokretanjem postupka sudske reorganizacije. Međutim, takva pretpostavka nije obuhvaćena pojmom „stečaj” u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 koji podrazumijeva, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 55. do 62. ovog mišljenja, likvidaciju poduzeća i prestanak prava stečajnog dužnika na upravljanje imovinom zbog njegove nesolventnosti, a ne samo reorganizaciju poduzeća.

86.

Kao četvrto i posljednje, kad je riječ o kvalifikaciji prijenosa o kojem je riječ kao „pre‑pack” prijenosa koju je dodijelio sud koji je uputio zahtjev, nisam uvjeren da se transakcija koja je opisana u točkama 65. do 71. ovog mišljenja formalno može tako kvalificirati. Naime, izraz „pre‑pack” upućuje na točno određenu vrstu transakcije, kao što se to navodi u točki 59. ovog mišljenja. Ta vrsta transakcije sada je uređena u belgijskom pravu, čak i ako zakonodavstvo o kojem je riječ nije u svakom slučaju primjenjivo ratione temporis na glavni postupak. Suprotno tomu, u ovom slučaju transakcija o kojoj je riječ nije bila pripremljena u okviru postupka „pre‑packa” u pravom smislu riječi, nego u okviru posebnog sudskog postupka čiji je cilj reorganizacija poduzeća.

87.

S obzirom na navedeno, prema mojem je mišljenju ipak nedvojbeno da postoje znatne sličnosti između transakcije provedene u ovom slučaju i operacija „pre‑packa” koje je analizirao Sud, na koje se odnosi sudska praksa navedena u točkama 60. do 62. ovog mišljenja. Naime, u svakom slučaju, transakcija prijenosa bila je pripremljena prije proglašenja stečaja i izvršena neposredno nakon njegova proglašenja.

88.

U tom je pogledu prethodno navedena sudska praksa Suda u području pre‑packa nedvojbeno relevantna za analizu transakcije kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu.

89.

Naime, kao što se to ističe u točki 62. ovog mišljenja, iz te sudske prakse proizlazi da, kako bi se moglo primijeniti odstupanje predviđeno člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, s jedne strane, valja provjeriti je li zajednički cilj postupaka o kojima je riječ likvidacija poduzeća zbog utvrđene nesolventnosti prenositelja, a ne samo njegova reorganizacija i, s druge strane, valja utvrditi ne samo da je glavni cilj tih postupaka maksimizirati zajedničko namirenje svih vjerovnika, nego i da provedba likvidacije prijenosom poduzeća koje trajno posluje, kako je pripremljen prije proglašenja stečaja i proveden nakon stečajnog postupka, omogućuje postizanje tog glavnog cilja.

90.

Iz točaka 73. do 85. ovog mišljenja proizlazi da to nije slučaj u pogledu prijenosa o kojem je riječ u predmetu koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev.

91.

S obzirom na sve prethodno navedeno, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da uvjet koji se njime predviđa – prema kojem se članci 3. i 4. te direktive ne primjenjuju na prijenos poduzeća „kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja” – nije ispunjen kada je prijenos cijelog ili dijela poduzeća pripremljen prije otvaranja stečajnog postupka u okviru postupka čiji je cilj nastavak poslovanja poduzeća koji je okončan ugovorom o prijenosu koji je odbio odobriti nadležni sud, a taj je prijenos proveden neposredno nakon proglašenja stečaja.

92.

S obzirom na očitovanja podnesena Sudu, smatram da je primjereno iznijeti nekoliko dodatnih napomena o posljedicama koje u ovom slučaju proizlaze iz neprimjenjivosti odstupanja predviđenog člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23.

93.

Kao prvo, društvo Wibra België SRL i Komisija u svojim pisanim očitovanjima upućuju na sudsku praksu Suda u pogledu nepostojanja horizontalnog izravnog učinka direktive. Usto, društvo Wibra België SRL navodi i granice načela usklađenog tumačenja koje ne može biti temelj za tumačenje nacionalnog prava contra legem. To društvo osobito tvrdi da, čak i pod pretpostavkom da prijenos o kojem je riječ u glavnom postupku nije bio obuhvaćen odstupanjem predviđenim člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23, s obzirom na to da se u poglavlju III. CCT‑a br. 32 bis, koje je primjenjivo na prijenose svih ili dijela djelatnosti poduzeća u stečaju, uopće ne predviđa solidarna odgovornost preuzimatelja, sud koji je uputio zahtjev ne može tumačiti nacionalno pravo na način koji je u skladu s tom direktivom. Stoga taj sud ne može transakciju o kojoj je riječ kvalificirati kao „ugovorni prijenos poduzeća” u smislu poglavlja II. CCT‑a br. 32 bis a da pritom ne utvrdi tumačenje contra legem.

94.

U tom je pogledu točno da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega pred nacionalnim sudom nije moguće pozivati na direktivu kao takvu. Naime, na temelju članka 288. trećeg stavka UFEU‑a, obvezujuća priroda direktive, na kojoj se temelji mogućnost pozivanja na nju, postoji samo u odnosu na „svaku državu članicu kojoj je upućena”, pri čemu Unija ima ovlast općenito i apstraktno utvrđivati obveze za pojedince s izravnim učinkom samo u području u kojem joj je dodijeljena ovlast donošenja uredaba. Stoga, iako jasna, precizna i bezuvjetna, odredba direktive nacionalnom sudu ne omogućuje da izuzme iz primjene odredbu svojeg nacionalnog prava koja joj je protivna ako bi se time pojedincu nametnula dodatna obveza ( 29 ).

95.

Međutim, Sud je u više navrata utvrdio i da se obveza država članica koja proizlazi iz direktive da postignu rezultat koji je njome predviđen te njihova dužnost da poduzmu sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, za osiguranje ispunjenja te obveze, odnosi na sva tijela država članica, uključujući sudove kad je riječ o stvarima koje potpadaju pod njihovu nadležnost. Kada primjenjuju nacionalno pravo, nacionalni sudovi, koji to pravo moraju tumačiti, obvezni su uzeti u obzir sva pravila tog prava i primijeniti metode tumačenja koje ono priznaje da bi ga protumačili u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe direktive o kojoj je riječ kako bi se ostvario njome propisani cilj i time ispunili zahtjevi iz članka 288. trećeg stavka UFEU‑a ( 30 ).

96.

U konačnici je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi treba li i u kojoj mjeri prijenos o kojem je riječ u predmetu koji se pred njim vodi kvalificirati kao posljedicu eventualnog tumačenja Suda, u slučaju da Sud prihvati pristup koji predlažem, odnosno da odstupanje predviđeno člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/23 nije primjenjivo na prijenos kao što je onaj koji je izvršen u ovom slučaju.

97.

U slučaju da sud koji je uputio zahtjev smatra da na temelju kriterija navedenih u točki 95. ovog mišljenja, s obzirom na okolnosti ovog slučaja, može kvalificirati transakciju o kojoj je riječ kao „ugovorni prijenos poduzeća” u smislu poglavlja II. CCT‑a br. 32 bis, tada bi se primjenjivale odredbe članaka 7. i 8. tog kolektivnog ugovora.

98.

Kao drugo, Komisija predviđa, pri čemu podsjeća na tekst članka 5. stavka 4. Direktive 2001/23, da će sud koji je uputio zahtjev provjeriti nije li u ovom slučaju došlo do zlouporabe stečajnog prava jer je provedba postupka („tehničkog”) stečaja omogućila prijenos koji nije bio odobren u okviru postupka sudske reorganizacije kojim se zaposlenicima pruža dodatna zaštita, i to, osim toga, jer se preuzimatelj nije pridržavao obvezujućih odredbi u tom području.

99.

U tom je pogledu članak 5. stavak 4. Direktive 2001/23 izraz općeg načela prava Unije prema kojem se primjena propisa tog prava ne može shvatiti na način da obuhvaća zlouporabu ili prijevaru ( 31 ).

100.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da odredi, sukladno pravilima dokazivanja nacionalnog prava, pod uvjetom da ne ugrožava učinkovitost prava Unije, jesu li svi elementi koji čine zlouporabu ili prijevaru ostvareni u glavnom postupku ( 32 ). Sud, kad odlučuje o prethodnom pitanju, po potrebi može nacionalnim sudovima pružiti indicije kako bi im dao smjernice za ocjenu slučajeva u kojima moraju donijeti presudu ( 33 ).

101.

Utvrđenje postojanja zlouporabe zahtijeva postojanje objektivnog i subjektivnog elementa. Konkretnije, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda ( 34 ), za dokazivanje zlouporabe potrebno je, s jedne strane, dokazati ukupnost objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da, unatoč formalnom poštovanju uvjeta predviđenih propisom Unije, nije ostvaren cilj predviđen njime i, s druge strane, dokazati subjektivni element koji se ogleda u namjeri da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarenje.

102.

Međutim, u ovom se predmetu, kad je riječ o objektivnom elementu, čini očitim da cilj Direktive 2001/23, naveden u točki 50. ovog mišljenja, nije postignut zbog „tehničkog” stečaja koji je proveden u ovom slučaju i koji je doveo do neprimjene sustava zaštite predviđenog tom direktivom zbog primjene odstupanja predviđenog njezinim člankom 5. stavkom 1.

103.

Kad je riječ o subjektivnom elementu, sud koji je uputio zahtjev trebat će provjeriti proizlazi li iz skupa objektivnih elemenata da je glavni cilj predmetnih radnji dobivanje neopravdane koristi ( 35 ).

104.

Stoga će sud koji je uputio zahtjev na temelju tih naznaka moći provjeriti postojanje zlouporabe, uzimajući u obzir činjenicu da takva provjera zahtijeva od tog suda da uzme u obzir sve činjenice i okolnosti slučaja, uključujući one prije i poslije radnje koja navodno predstavlja zlouporabu ( 36 ).

105.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio tribunal du travail de Liège (Radni sud u Liègeu, Belgija) odgovori na sljedeći način:

Članak 5. stavak 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona

treba tumačiti na način da:

uvjet koji se njime predviđa – prema kojem se članci 3. i 4. te direktive ne primjenjuju na prijenos poduzeća „kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja” – nije ispunjen kada je prijenos cijelog ili dijela poduzeća pripremljen prije otvaranja stečajnog postupka u okviru postupka čiji je cilj nastavak poslovanja poduzeća koji je okončan ugovorom o prijenosu koji je odbio odobriti nadležni sud, a taj je prijenos proveden neposredno nakon proglašenja stečaja.