1.

Europska komisija (predmet C‑244/23 P), Wizz Air Hungary Légiközlekedési Zrt. (Wizz Air Hungary Zrt.) (u daljnjem tekstu: Wizz Air) (predmet C‑245/23) i Societatea Națională „Aeroportul Internaţional Timişoara – Traian Vuia” SA (AITTV) (u daljnjem tekstu: AITTV) (predmet C‑246/23 P) svojim žalbama u ovim predmetima traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 8. veljače 2023., Carpatair/Komisija (T‑522/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2023:51), kojom je taj sud poništio članak 2. Odluke (EU) 2021/1428 ( 2 ) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) u dijelu u kojem zaključuje da naknade zračnih luka objavljene u Zborniku zrakoplovnih informacija iz 2010. i ugovori koje su tijekom 2008. sklopili AITTV i Wizz Air (uključujući ugovore o izmjenama iz 2010. ( 3 )) ne predstavljaju državne potpore.

2.

U potporu žalbama žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na, među ostalim, načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu i izvođenje dokaza.

3.

Ovi predmeti pružaju Sudu priliku da pruži određena pojašnjenja u pogledu pravila kojima se uređuje dokaz da je neka mjera države članice u skladu s tim načelom.

4.

Okolnosti spora, koje je Opći sud iznio u točkama 2. do 16. pobijane presude, mogu se sažeti na sljedeći način.

5.

AITTV, dioničko društvo čijih je 80 % dionica u vlasništvu rumunjske države, upravlja Međunarodnom zračnom lukom u Temišvaru (Rumunjska) (u daljnjem tekstu: zračna luka u Temišvaru).

6.

U okviru strategije za privlačenje niskotarifnih zračnih prijevoznika i povećanje ukupne profitabilnosti zračne luke, AITTV je 2008. s Wizz Airom, mađarskim niskotarifnim zračnim prijevoznikom, sklopio ugovore kojima se utvrđuju načela njihove suradnje te opći uvjeti pod kojima Wizz Air može upotrebljavati infrastrukturu i usluge zračne luke (u daljnjem tekstu: ugovori iz 2008.). Od tih su ugovora dva izmijenjena 25. lipnja 2010. novim programom koji su dogovorili Wizz Air i AITTV, kojim je obuhvaćeno razdoblje do 6. veljače 2011. (u daljnjem tekstu: ugovori o izmjenama iz 2010.). Wizz Air je počeo nuditi letove iz zračne luke u Temišvaru u listopadu 2008.

7.

Carpatair, rumunjski regionalni zračni prijevoznik, podnio je 30. rujna 2010. Komisiji pritužbu zbog navodno nezakonite državne potpore dodijeljene u korist Wizz Aira.

8.

Komisija je 24. svibnja 2011. obavijestila Rumunjsku o svojoj odluci o pokretanju službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a u pogledu, među ostalim, popusta i rabata na naknade zračne luke odobrenih u skladu sa zbornicima zrakoplovnih informacija (Aeronautical Information Publication, u daljnjem tekstu: AIP) iz 2007., 2008. i 2010. te ugovorâ iz 2008.

9.

Carpatair od 2014. više ne posluje u zračnoj luci u Temišvaru te je prošao postupak sudskog restrukturiranja. Njegovo se glavno sjedište poslovanja sada nalazi u zračnoj luci u Aradu (Rumunjska), iz koje nudi, među ostalim, čarterske letove. Više ne nudi redovne letove.

10.

Komisija je 24. veljače 2020. donijela spornu odluku.

11.

Kad je riječ o naknadama zračne luke iz AIP‑ova iz 2007., 2008. i 2010., Komisija je zaključila da osnovna stopa tih naknada i popusti i rabati na njih nisu bili selektivni i stoga ne predstavljaju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

12.

Kad je riječ o ugovorima iz 2008. i ugovorima o izmjenama iz 2010. (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: ugovori iz 2008. i 2010.), Komisija je istaknula, uzimajući u obzir uzimajući u obzir prethodne ekonomske procjene koje bi privatni operater u sličnoj situaciji, na temelju dostupnih i predvidivih elemenata, proveo, da bi ti ugovori donijeli dodatnu dobit AITTV‑u. Stoga je smatrala da bi razuman privatni subjekt u tržišnom gospodarstvu sklopio takve ugovore. Usto, ti su ugovori bili dio opće strategije i dugoročnog rada na povećanju ukupne profitabilnosti zračne luke u Temišvaru. Komisija je zato zaključila da navedenim ugovorima Wizz Airu nije dana gospodarska prednost koju to društvo ne bi ostvarilo u normalnim tržišnim uvjetima, tako da oni ne predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

13.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. kolovoza 2020. Carpatair je pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke.

14.

Opći sud pobijanom je presudom poništio članak 2. sporne odluke u kojem je Komisija smatrala da ni naknade zračne luke iz AIP‑ova iz 2007., 2008. i 2010. ni ugovori iz 2008.i 2010. ne predstavljaju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

15.

Konkretno, Opći sud odlučio je da je Komisija, s jedne strane, počinila pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitala je li selektivno smanjenje naknada zračne luke predviđeno u točki 7.3. AIP‑a iz 2010., kad ga se razmatra zasebno, i, s druge strane, nije temeljila na pravnoj osnovi svoj zaključak prema kojem ugovorima iz 2008. i 2010. Wizz Airu nije dana gospodarska prednost koju to društvo ne bi ostvarilo u normalnim tržišnim uvjetima.

16.

U predmetu C‑244/23 P Komisija u žalbi od Suda zahtijeva da:

Carpatair od Suda zahtijeva da:

17.

U predmetu C‑245/23 P Wizz Air zahtijeva od Suda da:

Komisija od Suda zahtijeva da:

Carpatair od Suda zahtijeva da:

18.

U predmetu C‑246/23 P AITTV od Suda zahtijeva da:

Komisija od Suda zahtijeva da:

Carpatair od Suda zahtijeva da:

19.

U skladu sa zahtjevom Suda, u ovom će se mišljenju analizirati samo prigovori podneseni u okviru Komisijina jedinog žalbenog razloga u predmetu C‑244/23 P, Wizz Airova četvrtog žalbenog razloga u predmetu C‑245/23 P te AITTV‑ova trećeg i četvrtog žalbenog razloga u predmetu C‑246/23 P, koji se odnose na pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud počinio prilikom tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a i pojma „prednost”, u smislu te odredbe, kad je riječ o ugovorima iz 2008. i 2010.

20.

Svi se ti prigovori odnose na pitanje izvođenja dokaza o usklađenosti mjere dodijeljene u korist poduzetnika putem državnih sredstava s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu kako bi se odredilo može li se tom mjerom poduzetniku koji se njome koristi dati prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Konkretno, postavlja se pitanje može li se Komisija prilikom primjene tog načela osloniti na ekonomske analize provedene nakon donošenja mjere o kojoj je riječ koje dokazuju njezinu isplativost, ali koje se isključivo temelje na elementima dostupnima u trenutku njezina donošenja, te pod uvjetom da nije provedena nikakva slična analiza prije donošenja te mjere.

21.

U tim okolnostima čini mi se korisnim iznijeti određena opća razmatranja o načelu subjekta u tržišnom gospodarstvu i sredstvima kojima se dokazuje njegovo poštovanje. Zatim ću razmotriti pitanje uzimanja u obzir elemenata koji su nastali nakon državne intervencije kako bih dokazao da je takva intervencija u skladu s tim načelom, prije nego što ispitam žalbene razloge koje su istaknuli Komisija, Wizz Air i AITTV.

22.

Načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu ( 4 ) sredstvo je koje omogućuje da se odredi može li neka državna mjera predstavljati prednost, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, i državnu potporu, pod uvjetom da su ispunjeni ostali uvjeti pojma „potpora”.

23.

Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pojam „potpore” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ne može obuhvatiti mjeru dodijeljenu u korist poduzetnika državnim sredstvima ako je taj poduzetnik istu prednost mogao ostvariti u normalnim tržišnim uvjetima jer se ocjena uvjeta u kojima je dodijeljena takva prednost provodi, načelno, primjenom načela subjekta u tržišnom gospodarstvu ( 5 ).

24.

Usto, iz sudske prakse jasno proizlazi da se načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu nalazi među čimbenicima koje Komisija mora uzeti u obzir radi utvrđivanja je li riječ o državnoj potpori i ono ne predstavlja iznimku koja bi se primjenjivala samo na zahtjev države članice ako se utvrdi da su ostvareni svi sastavni elementi „državne potpore” koji su propisani člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a ( 6 ).

25.

Drugim riječima, određivanje prednosti, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, pretpostavlja da Komisija ispita mjeru o kojoj je riječ s obzirom na načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu.

26.

To se ispitivanje provodi u dvjema fazama. Kao prvo, važno je provjeriti je li primjenjivo načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu, a zatim odrediti, kao drugo, jesu li ispunjeni uvjeti za njegovu primjenu.

27.

Kad je riječ o primjenjivosti načela subjekta u tržišnom gospodarstvu, prema sudskoj praksi, ona u konačnici ovisi o tome je li država članica o kojoj je riječ dodijelila gospodarsku prednost poduzetniku u svojstvu subjekta, a ne u svojstvu tijela javne vlasti ( 7 ). Drugim riječima, primjenjivost tog načela ovisi o svojstvu u kojem djeluje država članica, pri čemu je potrebno odrediti je li predmetna država članica, prije ili tijekom dodjeljivanja gospodarske prednosti, donijela odluku o ulaganju koje se provodi mjerom koja je stvarno poduzeta ( 8 ).

28.

U tom se pogledu u sudskoj praksi Suda navodi određen broj elemenata koji se mogu uzeti u obzir kako bi se utvrdilo da država članica prilikom provedbe državne mjere djeluje u svojstvu subjekta. Tako se navode priroda i predmet te mjere, njezin kontekst, željeni cilj i pravila koja se primjenjuju na navedenu mjeru ( 9 ). Sud je naglasio i da se, među ostalim, mogu zahtijevati dokazi kojima se pokazuje da se odluka o ulaganju temelji na ekonomskim analizama koje su usporedive s onima koje bi u okolnostima slučaja razuman privatni subjekt u situaciji najsličnijoj onoj države članice proveo prije donošenja navedene mjere kako bi odredio njezinu buduću isplativost ( 10 ).

29.

Suprotno tomu, Sud je isključio da ekonomske analize provedene nakon dodjele prednosti, retrospektivni zaključak da je mjera koju je provela država članica o kojoj je riječ ili dodatni razlozi za odabir postupka koji se doista koristio mogu biti dostatni da bi se utvrdilo da je država članica tu odluku donijela u svojstvu subjekta ( 11 ).

30.

Međutim, ističem da u brojnim situacijama ( 12 ), i kao u ovom slučaju, nije sporna primjenjivost načela subjekta u tržišnom gospodarstvu. Štoviše, ona se općenito pretpostavlja, s obzirom na to da država članica mjeru očito donosi u svojstvu subjekta. Komisija stoga ispitivanje ne provodi sustavno i izričito. Naime, kao što je to naglasio Sud, država članica je u slučaju dvojbe o primjenjivosti načela subjekta u tržišnom gospodarstvu dužna nedvosmisleno i na temelju objektivnih dokaza koji se mogu provjeriti dokazati da je provedenu mjeru donijela u svojstvu subjekta ( 13 ).

31.

Ispitivanje poštovanja načela subjekta u tržišnom gospodarstvu koje provodi Komisija stoga se u brojnim slučajevima može odnositi na analizu uvjetâ primjene tog načela.

32.

Kad je konkretno riječ o primjeni načela subjekta u tržišnom gospodarstvu, podsjećam na to da se tom primjenom želi utvrditi može li gospodarska prednost, koja je u bilo kojem obliku dodijeljena poduzetniku putem državnih sredstava, zbog svojih učinaka narušiti ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama ( 14 ).

33.

Prema sudskoj praksi, primjena tog načela ne uključuje ispitivanje toga bi li privatni subjekt djelovao jednako kao i javni subjekt nego bi li on, u sličnim okolnostima, unio jednak iznos onomu koji bi unio javni subjekt ( 15 ).

34.

Takvu je analizu dužna provesti Komisija. Naime, kao što sam to naveo, načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu dio je čimbenika koje ta institucija mora uzeti u obzir radi utvrđivanja je li riječ o državnoj potpori. Sud je naglasio da je stoga na Komisiji teret da dokaže, vodeći računa osobito o informacijama koje je dostavila država članica o kojoj je riječ, da nisu ispunjeni uvjeti primjene načela privatnog subjekta, tako da državna mjera o kojoj je riječ sadržava prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ( 16 ).

35.

Drugim riječima, Komisija u analizi primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu mora pozitivno dokazati da privatni subjekt u situaciji najsličnijoj onoj države članice nije proveo mjeru o kojoj je riječ. Sud je u tom pogledu pojasnio da Komisija ne može pretpostaviti da je poduzetnik dobio prednost koja čini državnu potporu temeljeći se samo na negativnoj predmnijevi, zasnovanoj na izostanku informacija koje bi joj omogućile da dođe do suprotnog zaključka, u nedostatku drugih dokaza kojima se može pozitivno utvrditi postojanje takve prednosti ( 17 ).

36.

Prema mišljenju Suda, Komisija stoga treba donijeti opću ocjenu vodeći računa o svim relevantnim dokazima u predmetu koji joj omogućuju da utvrdi je li očito da poduzetnik koji je dobio sredstva ne bi usporediva sredstva dobio od privatnog subjekta ( 18 ), uzimajući u obzir da relevantnom treba smatrati svaku informaciju koja bi mogla osjetno utjecati na odlučivanje uobičajeno razboritog i pažljivog privatnog subjekta ( 19 ).

37.

Stoga su u tom pogledu osobito relevantni dokazi koji pokazuju isplativost i ekonomsku opravdanost državne mjere.

38.

Međutim, Sud je ograničio elemente koji se mogu uzeti u obzir u okviru te opće ocjene. S jedne strane, Sud je pojasnio da, radi ocjene toga bi li istu mjeru u normalnim tržišnim uvjetima donio privatni subjekt u situaciji koja je najsličnija onoj u kojoj se nalazi država članica, valja uzeti u obzir samo koristi i obveze vezane uz situaciju države u svojstvu privatnog subjekta, a ne one koje su vezane uz njegovo svojstvo javne vlasti ( 20 ). Drugim riječima, nije važno ostvaruje li država članica kao tijelo javne vlasti korist od državne mjere jer ona pridonosi, primjerice, ostvarenju cilja u općem interesu. Primjena načela subjekta u tržišnom gospodarstvu temelji se samo na analizi ekonomske opravdanosti mjere za državu članicu koja djeluje kao subjekt, sa strogo ekonomskog gledišta.

39.

S druge strane, Sud je naglasio da je u svrhu primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu potrebno vratiti se u kontekst razdoblja tijekom kojeg su bile poduzete mjere financijske potpore kako bi se procijenila ekonomska opravdanost ponašanja države članice te se suzdržati od bilo kakve procjene na temelju kasnijeg stanja ( 21 ). Time je presudio da se elementi koji su nastali nakon trenutka donošenja mjere o kojoj je riječ ne mogu uzeti u obzir u svrhu primjene načela privatnog subjekta i da su u tom pogledu relevantni samo raspoloživi elementi i okolnosti koje su se mogle predvidjeti u trenutku kad je donesena odluka o mjeri o kojoj je riječ ( 22 ).

40.

Provest ću detaljnu analizu dosega te tvrdnje.

41.

Stranke se ne slažu u pogledu toga omogućuje li sudska praksa Suda koja se odnosi na izvođenje dokaza o načelu subjekta u tržišnom gospodarstvu, u okviru ispitivanja njegove primjene, da se uzmu u obzir ekonomske analize provedene nakon što država članica donese mjeru, isključivo na temelju elemenata dostupnih prije tog donošenja.

42.

Točno je da tumačenje sudske prakse može izazvati određene dvojbe u pogledu odgovora koji treba dati na to pitanje.

43.

S jedne strane, Sud je istaknuo da, kad je potpora donesena uz povredu obveze prijave propisane u članku 108. stavku 3. UFEU‑a, Komisijina ekonomska ocjena nužno se provodi nakon donošenja mjere o kojoj je riječ. Iz toga proizlazi da ekonomske analize provedene nakon donošenja te mjere mogu biti relevantne, pod uvjetom da se zasnivaju samo na raspoloživim elementima i okolnostima koje su se mogle predvidjeti u trenutku u kojem je donesena odluka o poduzimanju predmetne mjere ( 23 ).

44.

S druge strane, Sud je u više navrata isključio da se elementi koji su nastali nakon trenutka donošenja državne mjere o kojoj je riječ mogu uzeti u obzir u svrhu primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu ( 24 ). Usto, naglasio je da nepostojanje bilo kakve prethodne prikladne procjene ekonomske isplativosti ili opravdanosti neke mjere može činiti bitan element kojim se nastoji dokazati da privatni subjekt u sličnim okolnostima ne bi uložio iznos jednak onomu koji je uložio javni ulagač ( 25 ).

45.

Drugim riječima, iz sudske prakse može se zaključiti da, iako se može uzeti u obzir ekonomska analiza kojom se nastoji dokazati opravdanost državne mjere i koja je provedena nakon njezina donošenja na temelju elemenata dostupnih u trenutku njezina donošenja, takva analiza ipak ne može nadoknaditi činjenicu da prije donošenja navedene mjere nije provedena ekonomska analiza, koja je je ključni element za analizu primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu.

46.

Uostalom, Opći sud upravo je na taj način tumačio sudsku praksu Suda u točki 191. pobijane presude.

47.

Međutim, prema mojem mišljenju, takvo rješenje proizlazi iz određene zabune između elemenata relevantnih za utvrđivanje primjenjivosti načela subjekta u tržišnom gospodarstvu i elemenata kojima se nastoji dokazati njegova primjena, iako ispitivanje primjenjivosti tog načela treba razlikovati od ispitivanja primjene navedenog načela ( 26 ).

48.

Stoga podsjećam na to da primjenjivost načela subjekta u tržišnom gospodarstvu ovisi o svojstvu u kojem djeluje država članica i podrazumijeva da se odredi je li ta država članica donijela odluku o ulaganju koje se provodi državnom mjerom ( 27 ).

49.

U tim okolnostima, čini mi se da je u fazi određivanja primjenjivosti kriterija subjekta u tržišnom gospodarstvu neophodno vratiti se u trenutak u kojem je donesena ta odluka i primijeniti strog pristup, tako da se prihvate samo dokazi koji su postojali u vrijeme donošenja odluke. Stoga iz te analize valja isključiti svaki element koji je nastao nakon tog trenutka i treba se osloniti isključivo na elemente kojima se država članica vodila u postupku odlučivanja.

50.

Prema tome, u tom je okviru posebno relevantno da se prije donošenja državne mjere provede ekonomska analiza čiji je cilj procjena ekonomske opravdanosti te mjere. Isto tako, čini mi se da je nepostojanje bilo kakve prethodne ekonomske analize vrlo očit pokazatelj toga da država članica ne djeluje kao subjekt, s obzirom na to da se njezina odluka nije temeljila na zahtjevu ekonomske opravdanosti.

51.

Međutim, takav je pristup, prema mojem mišljenju, previše radikalan kad je riječ o provjeri uvjeta primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu. Nepostojanje bilo kakve prethodne ekonomske analize u fazi primjene načela ne bi trebalo imati isti doseg kao u okviru ispitivanja njegove primjenjivosti.

52.

Kad je riječ o načelu subjekta u tržišnom gospodarstvu, ističem da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se njime nastoji odrediti može li državna mjera o kojoj je riječ zbog svojih učinaka narušiti ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama. Općenitije, Sud je odlučio da se u članku 107. stavku 1. UFEU‑a državne intervencije općenito definiraju s obzirom na njihove učinke ( 28 ).

53.

U tom je smislu ekonomska analiza provedena nakon donošenja te mjere koja se temelji isključivo na elementima koji su bili dostupni u tom trenutku, s obzirom na to da se njome nastoji utvrditi ekonomska opravdanost državne mjere i stoga dokazati nepostojanje štetnih učinaka na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama, prema mojem mišljenju, relevantan dokaz da je ponašanje države članice u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu.

54.

Konkretnije, smatram da se, nakon što se utvrdi primjenjivost načela subjekta u tržišnom gospodarstvu, unatoč nepostojanju ekonomskih analiza ex ante, primjena tog načela i dalje može dokazati provedbom naknadnih ekonomskih ocjena koje se temelje na elementima dostupnima u trenutku donošenja državne mjere. Nepostojanje prethodne ekonomske analize u fazi primjene navedenog načela, prema mojem mišljenju, samo je jedan od dokaza da ponašanje države članice nije u skladu s tim načelom. Iako nije nerelevantno, takvo nepostojanje stoga ne može dovesti do toga da se ne uzme u obzir ekonomska analiza koja dokazuje ekonomsku opravdanost državne mjere kad se ta analiza isključivo temelji na elementima dostupnima u trenutku donošenja te mjere.

55.

Strogo shvaćanje dokaza o načelu subjekta u tržišnom gospodarstvu koje treba uzeti u obzir u fazi primjene tog načela bilo bi, prema mojem mišljenju, protivno samoj biti navedenog načela, prema kojem se prije svega uzimaju u obzir učinci državne mjere kako bi se odredilo dovodi li ta mjera do prednosti za korisnika i, prema tome, predstavlja li ona državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

56.

Upravo ću s obzirom na ta razmatranja analizirati žalbene razloge koji se temelje na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a i pojma „prednost” u smislu te odredbe kad je riječ o ugovorima iz 2008. i 2010.

57.

Komisija, Wizz Air i AITTV tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, s jedne strane, time što je zaključio da je država članica bila obvezna provesti ekonomsku analizu prije sklapanja ugovora iz 2008. i 2010. i, s druge strane, time što je kao nerelevantan element odbio analizu isplativosti mjere o kojoj je riječ provedenu nakon njezina donošenja, ali koja se temelji isključivo na elementima dostupnima prije njezina donošenja.

58.

U točkama 186. do 192. pobijane presude Opći sud utvrdio je da je Komisija zaključila da su ugovori iz 2008. bili profitabilni na temelju ex ante analize profitabilnosti, rekonstruirane ex post na temelju podataka koji su bili dostupni prije sklapanja ugovorâ iz 2008. Međutim, Opći sud odlučio je da takva analiza zapravo nije relevantna za ocjenu poštovanja načela subjekta u tržišnom gospodarstvu.

59.

Naime, prema mišljenju Općeg suda, ta je analiza samo retrospektivni zaključak o profitabilnosti mjere o kojoj je riječ. Međutim, prema sudskoj praksi, elementi koji su nastali nakon trenutka donošenja državne mjere ne mogu se uzeti u obzir u svrhu primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu.

60.

Usto, iako je Opći sud priznao da dodatni dokazi koji su nastali nakon donošenja mjere o kojoj je riječ mogu biti relevantni, ipak je smatrao da ti dokazi ni u kojem slučaju ne mogu tijelo koje provodi tu mjeru osloboditi obveze provođenja prethodne ekonomske analize koja je odgovarajuća i prikladna s obzirom na prirodu, složenost, veličinu i kontekst transakcije.

61.

Time je Opći sud zaključio da nije pravno osnovan Komisijin zaključak prema kojem ugovorima iz 2008. i 2010. Wizz Airu nije dana prednost koju ne bi ostvario u normalnim tržišnim uvjetima te je utvrdio da treba poništiti članak 2. sporne odluke, u skladu s kojim ugovori iz 2008. i 2010. ne predstavljaju državne potpore.

62.

Čini mi se da rasuđivanje Općeg suda ipak proizlazi iz pogrešnog tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, konkretnije, načela subjekta u tržišnom gospodarstvu.

63.

Naime, prije svega, iz sudske prakse Sude jasno proizlazi da su analize provedene nakon donošenja državne mjere relevantne za primjenu načela subjekta u tržišnom gospodarstvu jer se zasnivaju samo na raspoloživim elementima i okolnostima koje su se mogle predvidjeti u trenutku u kojem je donesena odluka o poduzimanju predmetne mjere ( 29 ).

64.

Iako je Opći sud mogao pravilno odlučiti da takva analiza ne može biti jednaka analizi ex ante, tu je analizu mogao kvalificirati kao „običan retrospektivni zaključak” o stvarnoj profitabilnosti ugovorâ, samo ako je, protivno sudskoj praksi Suda, u potpunosti isključio uzimanje u obzir ekonomskih analiza provedenih nakon donošenja predmetne mjere, koje se isključivo temelje samo na raspoloživim elementima i okolnostima koje su se mogle predvidjeti u trenutku u kojem je donesena odluka o poduzimanju predmetne mjere.

65.

Nadalje, kao što sam to objasnio ( 30 ), smatram da se u fazi primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu, koja se analizira u ovom slučaju, na temelju samog nepostojanja prethodne prikladne procjene ekonomske isplativosti i opravdanosti predmetne mjere ne može smatrati da ta mjera nije u skladu s tim načelom.

66.

Prema mojem mišljenju, Opći sud stoga nije mogao zaključiti, a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava, da je država članica bila dužna provesti odgovarajuću prethodnu ekonomsku analizu.

67.

Naposljetku, time što je presudio da analiza o kojoj je riječ ne može nadoknaditi činjenicu da prije donošenja mjere o kojoj je riječ nije provedena ekonomska analiza, Opći sud utvrdio je da je to odlučujući element za dokazivanje primjene načela subjekta u tržišnom gospodarstvu. Međutim, kao što sam to naveo, takvo je neprovođenje samo jedan od dokaza koji se može usporediti s analizama koje su doista provedene naknadno, ali koje se isključivo temelje samo na raspoloživim elementima i okolnostima koje su se mogle predvidjeti u trenutku u kojem je donesena odluka o poduzimanju mjere o kojoj je riječ.

68.

Stoga mi se čini da zbog toga zaključak Općeg suda, prema kojem analiza o kojoj je riječ nije relevantna za ocjenu poštovanja načela subjekta u tržišnom gospodarstvu, sadržava pogrešku koja se tiče prava.

69.

Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da treba prihvatiti žalbene razloge koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava prilikom tumačenja članka 107. stavka 1. UFEU‑a i pojma „prednost” u smislu te odredbe kad je riječ o ugovorima iz 2008. i 2010.

70.

Ističem da je Opći sud u pobijanoj odluci samo djelomično ispitao Carpatairov drugi tužbeni razlog. Konkretno, kao što to proizlazi iz točke 200. pobijane presude, nije se ispitao drugi dio tog tužbenog razloga.

71.

Budući da stanje postupka ne dopušta odlučivanje o tom dijelu, s obzirom na to da njegovo ispitivanje zahtijeva činjenične analize Komisijine procjene ugovora iz 2008. i 2010. koje prekoračuju nadležnost Suda u okviru žalbe, smatram da ovaj predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno suđenje.

72.

S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da: