–

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, G. Braun i J. L. Buendía Sierra, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 4. Direktive (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132 (Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti) (SL 2019., L 172, str. 18.; u daljnjem tekstu: Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između dviju fizičkih osoba koje su postale nesolventne (u daljnjem tekstu: dužnici) i Agencije Estatal de la Administración Tributaria (Porezna uprava, Španjolska) (u daljnjem tekstu: AEAT) u pogledu zahtjeva za otpust duga koji su ti dužnici podnijeli tijekom postupka u slučaju nesolventnosti koji se na njih odnosi.

3

U skladu s uvodnim izjavama 1., 78. i 81. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti:

[…]

[…]

4

Članak 1. stavak 1. te direktive predviđa:

„Ovom Direktivom utvrđuju se pravila o:

5

Članak 20. navedene direktive, naslovljen „Pristup otpustu”, glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da nesolventni poduzetnici imaju pristup barem jednom postupku koji može dovesti do potpunog otpusta duga u skladu s ovom Direktivom.

Države članice mogu zahtijevati završetak obavljanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti na koju se odnose dugovi nesolventnog poduzetnika.

2.   Države članice u kojima je potpuni otpust duga uvjetovan time da poduzetnik djelomično otplati dug osiguravaju da se dotična obveza otplate temelji na pojedinačnoj situaciji poduzetnika i posebno da je razmjerna ovršivom ili raspoloživom dohotku i imovini poduzetnika tijekom razdoblja otpusta i da uzima u obzir pravičan interes vjerovnika.

[…]”

6

Članak 23. te direktive, naslovljen „Odstupanja”, u stavku 4. predviđa:

„Države članice mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga ili ograničiti pristup otpustu duga ili utvrditi dulje razdoblje otpusta ako su takva isključenja, ograničenja ili dulja razdoblja opravdana, kao u slučaju:

7

Članak 34. stavak 1. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti određuje:

„1.   Države članice do 17. srpnja 2021. donose i objavljuju zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom, uz iznimku odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkama (a), (b) i (c) koje se donose i objavljuju do 17. srpnja 2024. i odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkom (d) koje se donose i objavljuju do 17. srpnja 2026. One [Europskoj] [k]omisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba.

Države članice primjenjuju zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom od 17. srpnja 2021., uz iznimku odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkama (a), (b) i (c) koje se primjenjuju od 17. srpnja 2024. i odredaba koje su potrebne za usklađivanje s člankom 28. točkom (d) koje se primjenjuju od 17. srpnja 2026.”

8

U skladu s člankom 35. te direktive, kojim se predviđa da ona stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije, navedena direktiva stupila je na snagu 16. srpnja 2019.

9

Real Decreto‑leyem 1/2015 de mecanismo de segunda oportunidad, reducción de carga financiera y otras medidas de orden social (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 1/2015 o mehanizmu druge prilike, smanjenju financijskog tereta i drugim socijalnim mjerama) od 27. veljače 2015. (BOE br. 51, od 28. veljače 2015., str. 19058.), koji je bez izmjena konvertiran u Zakon 25/2015 od 28. srpnja 2015., izmijenjen je Ley 22/2003 concursal (Stečajni zakon 22/2003) od 9. srpnja 2003. (BOE br. 164, od 10. srpnja 2003., str. 26905.), tako što je unesen novi članak 178.a kako bi se uredilo pravo na otpust duga. Člankom 178.a uveden je sustav koji dotičnom dužniku omogućuje da odabere ili trenutačni otpust od duga (članak 178.a stavak 3. točka 4.) ili odgođeni otpust duga u skladu s planom otplate (članak 178.a stavak 3. točka 5.). Kad je riječ o potonjemu, navedeni članak 178.a stavak 5. točka 1. propisivao je:

„Pravo na otpust duga dodijeljeno dužnicima iz stavka 3. točke 5. proširuje se na nepodmireni dio sljedećih tražbina:

1° Redovne i podređene tražbine u tijeku koje su, iako nisu prijavljene, nepodmirene na datum zatvaranja postupka u slučaju nesolventnosti, osim javnopravnih tražbina i tražbina uzdržavanja.

[…]”

10

Real Decretom Legislativo 1/2020 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley Concursal (Kraljevska zakonodavna uredba 1/2020 kojom se odobrava pročišćeni tekst Stečajnog zakona) od 5. svibnja 2020. (BOE br. 127, od 7. svibnja 2020., str. 31518., u daljnjem tekstu: TRLC) ponovno je izmijenjen Stečajni zakon 22/2003 tako što je njegov članak 178.a zamijenjen novim poglavljem te su javne tražbine isključene iz mogućnosti otpusta duga, neovisno o tome je li riječ o trenutačnom ili odgođenom otpustu duga.

11

Članak 491. stavak 1. TRLC‑a glasio je:

„Ako su obveze stečajne mase i privilegirane tražbine u cijelosti podmirene i ako je dužnik, koji ispunjava uvjete za to, pokušao prethodno sklopiti izvansudsku nagodbu o plaćanju, pravo na otpust nepodmirenog duga proširuje se na sve nepodmirene tražbine, osim javnopravnih tražbina i tražbina uzdržavanja.”

12

Članak 497. stavak 1. TRLC‑a određivao je:

„Pravo na otpust nepodmirenog duga dodijeljeno dužnicima koji su pristali na plan otplate proširuje se na dio sljedećih tražbina koji će u okviru plana ostati nepodmiren:

1° Redovne i podređene tražbine u tijeku koje su, iako nisu prijavljene, nepodmirene na datum zatvaranja postupka u slučaju nesolventnosti, osim javnopravnih tražbina i tražbina uzdržavanja.

[…]”

13

Leyem 16/2022 de reforma del texto refundido de la Ley Concursal, aprobado por el Real Decreto Legislativo 1/2020, para la transposición de la Directiva (UE) 2019/1023 (Zakon 16/2022 o izmjeni pročišćenog teksta Stečajnog zakona, odobrenog Kraljevskom zakonodavnom uredbom, radi prenošenja Direktive (EU) 2019/1023), od 5. rujna 2022. (BOE br. 214, od 6. rujna 2022., str. 123682., u daljnjem tekstu: Zakon 16/2022), potvrđen je pristup TRLC‑a tako što su javnopravne tražbine također isključene iz mogućnosti otpusta duga, neovisno o tome je li riječ o trenutačnom ili odgođenom otpustu duga.

14

U odjeljku IV. preambule Zakona 16/2022 predviđa se:

„[…]

Sve su države članice na temelju [Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti] dužne uspostaviti mehanizam druge prilike kako bi se izbjeglo da se dužnici ne pokušaju preseliti u druge zemlje u kojima su ti mehanizmi već predviđeni, uz trošak koji bi se podjednako podrazumijevao i za dužnika i za njegove vjerovnike. Usporedno s time, homogenizacija se u tom pogledu smatra neophodnom za funkcioniranje jedinstvenog europskog tržišta.

[…]

Uspostavljaju se dva načina otpusta duga: otpust duga uz unovčenje stečajne mase i otpust duga u skladu s planom otplate. […]

[…]

Otpust duga proširuje se na sve tražbine u okviru kolektivnog postupka i na obveze stečajne mase. Iznimke se u određenim slučajevima temelje na posebnoj važnosti njihova namirenja za pravedno i solidarno društvo koje se temelji na vladavini prava (kao što su dugovi koji se odnose na uzdržavanje, dugovi koji proizlaze iz javnopravnih tražbina, dugovi proizašli iz kaznenih djela ili pak dugovi proizašli iz deliktne odgovornosti). Stoga se na otpust duga za javnopravne tražbine primjenjuju određena ograničenja te ga je moguće izvršiti samo jednom, a ne više puta. […]

[…]”

15

Članak 489. TRLC‑a kako proizlazi iz Zakona 16/2022 glasi:

„1.   Otpust duga proširuje se na sve nepodmirene dugove, osim sljedećih:

[…]

5o dugovi koji proizlaze iz javnopravnih tražbina. Međutim, dugovi čije je upravljanje naplatom u nadležnosti [AEAT‑a] mogu se otpustiti do visine iznosa od najviše 10000 eura po dužniku; za prvih 5000 eura duga otpust je potpun, a od tog iznosa nadalje otpust doseže 50 % duga do navedenog najvišeg iznosa. Isto tako, dugovi za socijalno osiguranje mogu se otpustiti za isti iznos i pod jednakim uvjetima. Otpušteni iznos, do visine prethodno navedene gornje granice, primjenjuje se obrnutim redoslijedom od redoslijeda prvenstva koji je zakonito utvrđen u ovom zakonu i, u okviru svake kategorije, ovisno o starosti duga.

[…]”

16

U okviru stečajnog postupka pokrenutog nad dužnicima, oni su 3. ožujka 2021. podnijeli zahtjev za potpuni otpust duga. AEAT se usprotivio tom zahtjevu odbijajući da se u otpust duga uključi dug u iznosu od 192366,21 eura, čiji je ta agencija bila vjerovnik i koji je činio privilegiranu javnu tražbinu.

17

Juzgado de Primera Instancia n.o 1 de Denia (Prvostupanjski sud br. 1 u Déniji, Španjolska) proglasio je rješenjem od 30. srpnja 2021. zatvaranje tog postupka u slučaju nesolventnosti i dužnicima odobrio pravo na otpust duga, osim javnopravnih tražbina i tražbina uzdržavanja.

18

Dužnici su protiv tog rješenja podnijeli žalbu sudu koji je uputio zahtjev kako bi ishodili uključivanje javne tražbine dugovane AEAT‑u u taj otpust duga.

19

S obzirom na datum podnošenja zahtjeva za otpust duga dužnika, sud koji je uputio zahtjev smatra da verzija Zakona 22/2003 o nesolventnosti koju treba uzeti u obzir nije ona koja proizlazi iz Zakona 16/2022, kojom je prenesena Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti, nego verzija proizišla iz TRLC‑a potvrđenog Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2020, objavljena nakon stupanja na snagu te direktive i prije isteka roka za njezino prenošenje. Međutim, pojašnjava da ta dva nacionalna teksta predviđaju isključenje javnih tražbina iz otpusta duga.

20

Taj sud navodi da postoje proturječne nacionalne sudske prakse o valjanosti nacionalnih odredbi koje predviđaju to isključenje i navodi da ima dvojbe u pogledu usklađenosti tih odredbi s Direktivom o restrukturiranju i nesolventnosti.

21

S jedne strane, pita se je li navedeno isključenje koje je predviđeno španjolskim pravom propisno opravdano. Objašnjava da se člankom 23. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti omogućuje odstupanje od općeg pravila utvrđenog u njezinu članku 20. stavku 1., u skladu s kojim je otpust duga potpun. Konkretno, člankom 23. stavkom 4. navedene direktive državama članicama nudi se mogućnost da iz otpusta duga isključe posebne kategorije duga, pod uvjetom da je to isključenje „opravdan[o]”.

22

Međutim, za razliku od Zakona 16/2022, u čijoj je preambuli nacionalni zakonodavac pružio određeno opravdanje, odnosno da se iznimke od otpusta duga „u određenim slučajevima temelje na posebnoj važnosti njihova namirenja za pravedno i solidarno društvo koje se temelji na vladavini prava”, TRLC potvrđen Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2020 ne sadržava nikakvo opravdanje u pogledu isključenja javnih tražbina iz otpusta duga.

23

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se je li popis posebnih kategorija duga koje se mogu isključiti iz otpusta duga, naveden u članku 23. stavku 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, iscrpan popis jer, ako jest, tada je Stečajni zakon 22/2003, u verziji koja je proizašla iz TRLC‑a potvrđenog Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2020, protivan tom članku. Suprotno tomu, ako taj popis ima samo ilustrativni karakter, taj je zakon u skladu s navedenom odredbom.

24

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev dvoji o neiscrpnosti navedenog popisa, čak i nakon objave ispravka španjolske verzije tog članka 23. stavka 4. (SL 2022., L 43, str. 94.), kojim je na tom jeziku pojašnjeno da se mogućnost predviđena tom odredbom primjenjuje „kao” u slučaju ondje navedenih kategorija duga. Naime, taj se sud pita o interesu za takav popis ako bi nacionalni zakonodavac bio u potpunosti slobodan utvrditi vrste duga koje želi isključiti iz otpusta duga, pod uvjetom da je takvo isključenje propisno opravdano. Osim toga, navedeni sud primjećuje da kategorije duga iz te odredbe imaju određenu dosljednost koja bi bila prekinuta ako bi nacionalni zakonodavac imao takvu slobodu. Okolnost da javne tražbine, koje su od iznimne važnosti, nisu spomenute na popisu kategorija duga u toj odredbi mogla bi biti naznaka iscrpnosti tog popisa. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi ta sloboda mogla utjecati na funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

25

U tim je okolnostima Audiencia Provincial de Alicante (Provincijski sud u Alicanteu, Španjolska) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se u ovom predmetu odluči u ubrzanom prethodnom postupku, predviđenom u članku 105. Poslovnika Suda. U prilog svojem zahtjevu taj sud ističe da se spor koji se pred njim vodi potencijalno odnosi na velik broj osoba s obzirom na to da je gospodarska kriza koju je pretrpjela Kraljevina Španjolska dovela do velikog broja stečajnih postupaka koji su još uvijek u tijeku, a koji uključuju fizičke osobe i u okviru kojih su zahtjevi za otpust duga podneseni na temelju TRLC‑a vrlo brojni. Stoga bi brza obrada ovog zahtjeva za prethodnu odluku omogućila razborito i brzo rješavanje vrlo velikog broja sporova koji imaju isti predmet.

27

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, na temelju članka 105. stavka 1. Poslovnika, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu, iznimno od odredaba tog Poslovnika, odluči u ubrzanom postupku.

28

U ovom je slučaju odlukom od 28. prosinca 2022. predsjednik Suda, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odbio zahtjev nacionalnog suda da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku jer, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, velik broj osoba ili pravnih situacija na koje se potencijalno odnosi odluka koju sud koji je uputio zahtjev mora donijeti nakon što je Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku ne može kao takav činiti iznimnu okolnost koja može opravdati primjenu ubrzanog postupka (vidjeti osobito rješenje predsjednika Suda od 21. rujna 2006., KÖGÁZ i dr., C‑283/06 i C‑312/06, neobjavljeno, EU:C:2006:602, t. 9. i presudu od 8. prosinca 2020., Staatsanwaltschaft Wien (Krivotvoreni nalozi za plaćanje),C‑584/19, EU:C:2020:1002, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

29

Osim toga, valja utvrditi da se na temelju nijednog od argumenata koje je sud iznio u prilog svojem zahtjevu ne može utvrditi da priroda tog predmeta zahtijeva da se u njemu postupa u kratkim rokovima zbog hitnosti koja opravdava odlučivanje u ubrzanom postupku.

30

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li načelo usklađenog tumačenja primjenjivo na situaciju u kojoj su se činjenice dogodile nakon datuma stupanja na snagu Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, ali prije isteka roka za prenošenje te direktive.

31

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, prema sudskoj praksi Suda, obveza usklađenog tumačenja na koju upućuje sud koji je uputio zahtjev odnosi na sve odredbe nacionalnog prava, kako prije tako i nakon direktive o kojoj je riječ (presuda od 23. travnja 2009., Angelidaki i dr., C‑378/07 do C‑380/07, EU:C:2009:250, t. 197. i navedena sudska praksa), i da, ako je riječ o pravilu nacionalnog prava usvojenom nakon stupanja na snagu te direktive, nije važno odnosi li se to pravilo na prenošenje navedene direktive ili ne (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

32

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da opća obveza nacionalnih sudova da nacionalno pravo tumače u skladu s direktivom postoji tek nakon isteka roka za njezino prenošenje (vidjeti u tom smislu presude od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 115. i od 23. travnja 2009., Angelidaki i dr., C‑378/07 do C‑380/07, EU:C:2009:250, t. 201.).

33

Iz toga slijedi da se, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 29. svojeg mišljenja, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su se činjenice dogodile prije datuma isteka roka za prenošenje predmetne direktive, načelo usklađenog tumačenja još uvijek ne nameće nacionalnom sudu koji mora odlučiti o tim činjenicama.

34

Kad je riječ o obvezi država članica da se tijekom roka za prenošenje direktive suzdrže od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti ostvarivanje njome propisanog rezultata (presuda od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 121. i navedena sudska praksa), valja utvrditi da tu obvezu treba ispitati u okviru odgovora na drugo pitanje.

35

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da načelo usklađenog tumačenja nije primjenjivo na situaciju u kojoj su se činjenice dogodile nakon datuma stupanja na snagu Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, ali prije isteka roka za prenošenje te direktive i prije njezina prenošenja u nacionalno pravo.

36

Svojim trećim pitanjem, koje valja ispitati na drugom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti tumačiti na način da je popis posebnih kategorija duga koji se u njemu nalazi taksativan ili nije i, ako nije, imaju li države članice mogućnost isključiti iz otpusta duga posebne kategorije duga različite od onih navedenih u toj odredbi, pod uvjetom da je takvo isključenje propisno opravdano na temelju nacionalnog prava.

37

Što se tiče, kao prvo, pitanja je li taj popis taksativan ili nije, valja utvrditi da je navedeni popis uveden izrazom „kao u slučaju” i da su izrazi koji imaju isto značenje upotrijebljeni u drugim jezičnim verzijama tog članka 23. stavka 4., uključujući u španjolskoj verziji te odredbe nakon objave ispravka iz točke 24. ove presude. Iz toga slijedi da iz teksta te odredbe proizlazi da posebne kategorije duga u toj odredbi nisu nabrojene taksativno.

38

Doslovno tumačenje članka 23. stavka 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, prema kojem popis iz te odredbe nije taksativan, nego ilustrativan, potkrijepljeno je, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 33. svojeg mišljenja, uvodnom izjavom 81. te direktive, iz koje proizlazi da je zakonodavac Europske unije smatrao da bi države članice „trebale moći isključiti dodatne kategorije duga kada je to opravdano”.

39

Iz toga slijedi da taj članak 23. stavak 4. treba tumačiti na način da popis posebnih kategorija duga koji se u njemu nalazi nije taksativan i da države članice u propisno opravdanim slučajevima mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga različite od onih navedenih u toj odredbi.

40

Što se tiče, kao drugo, margine prosudbe kojom raspolažu države članice u izvršavanju te mogućnosti, valja utvrditi da, kao što je to nezavisni odvjetnik pokazao u točkama 39. do 43. svojeg mišljenja, ni Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti ni pripremni akti za njezino donošenje ne sadržavaju elemente kojima bi se mogla potkrijepiti teza koju je iznio, među ostalim, sud koji je uputio zahtjev, prema kojoj je, s obzirom na unutarnju dosljednost kategorija duga izričito navedenih u članku 23. stavku 4. te direktive, zakonodavac Unije namjeravao ograničiti marginu prosudbe država članica u pogledu isključenja iz otpusta duga kategorija duga različitih od onih navedenih u toj odredbi, poput javnih tražbina. Naprotiv, iz tih pripremnih akata osobito proizlazi da je zakonodavac imao stvarnu želju da se državama članicama ostavi određena margina prosudbe kako bi one prilikom prenošenja navedene direktive u svoje nacionalno pravo mogle uzeti u obzir gospodarsku situaciju i nacionalne pravne strukture.

41

Stoga najprije valja zaključiti da članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti treba tumačiti na način da se njime ne ograničava margina prosudbe kojom države članice raspolažu u pogledu izbora kategorija duga različitih od onih navedenih u toj odredbi koje namjeravaju isključiti iz otpusta duga.

42

S obzirom na navedeno, zakonodavac Unije izričito je uvjetovao korištenje mogućnošću koja je tako dodijeljena državama članicama tim člankom 23. stavkom 4. time da su takva isključenja „opravdana”. Iz toga slijedi da, kada nacionalni zakonodavac donese takva odstupanja, razlozi za ta odstupanja moraju proizlaziti iz nacionalnog prava ili iz postupka koji je doveo do tih odstupanja, a ti razlozi moraju imati legitiman javni interes.

43

U tom pogledu i uvodna izjava 78. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, u kojoj se upućuje na odstupanja „koja su opravdana razlozima utvrđenima u nacionalnom pravu”, i uvodna izjava 81. te direktive, u kojoj se navodi postojanje „opravdanog razloga na temelju nacionalnog prava”, omogućuju zaključak da je zakonodavac Unije smatrao da je dovoljno da se poštuju pravila predviđena u tu svrhu u različitim nacionalnim pravima.

44

S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 23. stavak 4. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti treba tumačiti na način da popis posebnih kategorija duga koji se u njemu nalazi nije taksativan i da države članice mogu isključiti iz otpusta duga posebne kategorije duga različite od onih navedenih u toj odredbi, pod uvjetom da je takvo isključenje propisno opravdano na temelju nacionalnog prava.

45

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li tumačenje nacionalnih sudova nacionalnog propisa primjenjivog na činjenice koje su se dogodile nakon datuma stupanja na snagu Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, ali prije isteka roka za njezino prenošenje, prema kojem isključenje javnih tražbina iz otpusta duga nije propisno opravdano u tom propisu, ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive nakon isteka tog roka.

46

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, nakon datuma na koji je direktiva stupila na snagu države članice moraju suzdržati od donošenja odredbi koje bi mogle ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive nakon isteka roka za njezino prenošenje.

47

Budući da sva tijela navedenih država članica podliježu obvezi jamčenja punog učinka odredaba prava Unije, obveza suzdržavanja iz prethodne točke ove presude vrijedi i za nacionalne sudove (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 121. i 122. i navedenu sudsku praksu).

48

Sud je iz toga zaključio da se nakon datuma na koji je direktiva stupila na snagu sudovi država članica moraju u najvećoj mogućoj mjeri suzdržavati od toga da nacionalno pravo tumače na način koji bi mogao ozbiljno ugroziti ostvarenje njezina cilja nakon isteka roka za njezino prenošenje (presuda od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr., C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 123.).

49

Također valja istaknuti da se, na temelju članka 1. Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, njome utvrđuju pravila o, kao prvo, okvirima za preventivno restrukturiranje na raspolaganju dužnicima u financijskim poteškoćama ako postoji vjerojatnost nesolventnosti, kao drugo, postupcima koji vode do otpusta duga nastalog kod nesolventnih poduzetnika i, kao treće, mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga. Što se konkretno tiče postupka otpusta duga, cilj je te direktive, kao što to proizlazi iz njezina članka 20. stavka 1. u vezi s njezinom uvodnom izjavom 1., da pošteni nesolventni ili prezaduženi poduzetnici imaju pristup barem jednom postupku koji može dovesti do potpunog otpusta duga u skladu s navedenom direktivom, što im daje drugu priliku.

50

Međutim, s jedne strane, kao što je to navedeno u točkama 37. do 44. ove presude, članak 23. stavak 4. te direktive dopušta državama članicama da iz otpusta duga isključe posebne kategorije duga ako je takvo isključenje propisno opravdano. S druge strane, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 46. do 48. ove presude, nakon datuma na koji je direktiva stupila na snagu sudovi država članica moraju se u najvećoj mogućoj mjeri suzdržavati od toga da nacionalno pravo tumače na način koji bi mogao ozbiljno ugroziti ostvarenje njezina cilja nakon isteka roka za njezino prenošenje.

51

Činjenica da prije isteka roka za prenošenje Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti nacionalni zakonodavac nije propisno opravdao isključenje određene kategorije duga iz otpusta duga, poput javnih tražbina, ne može sama po sebi ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive. Naime, s jedne strane, unatoč cilju navedene direktive da se poštenim nesolventnim ili prezaduženim poduzetnicima pruži druga prilika time što im se nudi pristup postupku koji može dovesti do potpunog otpusta duga, ta direktiva dopušta državama članicama da iz otpusta duga isključe određene kategorije duga, poput javnih tražbina. S druge strane, navedeni propust nacionalnog zakonodavca da pruži opravdanje za isključenje javnih tražbina iz postupaka otpusta duga ne utječe na mogućnost tog zakonodavca da pruži odgovarajuće opravdanje za to isključenje ako ga zadrži nakon roka za prenošenje navedene direktive.

52

Iako je u konačnici na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni može li u glavnom postupku, uzimajući u obzir sve elemente tog predmeta, TRLC potvrđen Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2020 ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti nakon isteka roka za njezino prenošenje, Sud može na temelju elemenata iz spisa kojim raspolaže tom sudu dati korisne upute za provedbu te ocjene.

53

U tom pogledu valja istaknuti da je, što se tiče opravdanja isključenja javnih tražbina iz otpusta duga na temelju nacionalnog prava, s jedne strane, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, španjolski zakonodavac u preambuli Zakona 16/2022, čiji je cilj osigurati prenošenje navedene direktive, opravdao to isključenje. Prema tome, očito je da je španjolski zakonodavac nakon isteka roka za prenošenje te direktive poštovao obvezu opravdanja navedenog isključenja propisanu njezinim člankom 23. stavkom 4.

54

S druge strane, kao što je to pojasnio sud koji je uputio zahtjev, u skladu sa sudskom praksom Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), preambule i obrazloženja španjolskih zakonodavnih odredbi njihov su sastavni dio i relevantni su za njihovo tumačenje ako tijelo od kojeg potječu u njima objašnjava njihov razlog postojanja (ratio legis). Budući da je nesporno da je španjolski zakonodavac opravdao isključenje javnih tražbina iz otpusta duga u preambuli Zakona 16/2022, a priori je vidljivo da je taj zakonodavac pružio opravdanje na temelju nacionalnog prava i da nepostojanje bilo kakvog opravdanja, osobito u verziji TRLC‑a koja se primjenjuje u glavnom postupku, ne može imati za učinak ozbiljno ugrožavanje ostvarenja cilja Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti nakon isteka roka za njezino prenošenje.

55

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da tumačenje nacionalnih sudova nacionalnog propisa primjenjivog na činjenice koje su se dogodile nakon datuma stupanja na snagu Direktive o restrukturiranju i nesolventnosti, ali prije isteka roka za njezino prenošenje, prema kojem isključenje javnih tražbina iz otpusta duga nije propisno opravdano u tom propisu, ne može ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja te direktive nakon isteka tog roka.

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: