–

za MOL Magyar Olaj- és Gázipari Nyrt., G. Kutai, D. Petrányi i M. Sz. Szendrő, ügyvédek,

–

za Mercedes‑Benz Group AG, K. Hetényi, M. Kovács i A. Turi, ügyvédek, M. Kocí i C. von Köckritz, Rechtsanwälte,

–

za češku vladu, M. Smolek, A. Edelmannová i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, V. Bottka, G. Meessen i S. Noë, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva MOL Magyar Olaj- és Gázipari Nyrt (u daljnjem tekstu: društvo MOL) i društva Mercedes‑Benz Group AG, u vezi sa zahtjevom društva MOL za popravljanje štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog protutržišnih praksi društva Mercedes‑Benz Group počinjenih povredom članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u).

3

Uvodna izjava 7. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.) glasi kako slijedi:

„Područje primjene u materijalnom smislu i odredbe ove Uredbe bi trebale biti u skladu s Uredbom [br. 1215/2012] te s instrumentima koji uređuju koje se pravo primjenjuje na ugovorne obveze.”

4

Člankom 6. te uredbe, naslovljenim „Nelojalna konkurencija i radnje koje ograničavaju slobodu tržišnog natjecanja”, stavkom 3. točkom (a) određuje se:

„Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog ograničavanja tržišnog natjecanja pravo je one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja po tržište ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja.”

5

Uvodne izjave 15. i 16. Uredbe br. 1215/2012 glase:

6

U skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

7

Člankom 5. stavkom 1. navedene uredbe propisuje se:

„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. [poglavlja II.].”

8

Poglavlje II. Uredbe br. 1215/2012, naslovljeno „Nadležnost”, sadržava, među ostalim, odjeljak 2., naslovljen „Posebna nadležnost”. Članak 7. točka 2. te uredbe, koji se nalazi u tom odjeljku 2., glasi kako slijedi:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]

9

Društvo MOL, poduzeće s poslovnim nastanom u Mađarskoj, ima vlasništvo nad kontrolnim udjelima u nekoliko društava kćeri s poslovnim nastanima u različitim državama članicama, odnosno društava Moltrans Kft., s poslovnim nastanom u Mađarskoj, INA d. d., s poslovnim nastanom u Hrvatskoj, Panta Distribuzione SpA i Nelsa Srl, s poslovnim nastanima u Italiji, Roth Energie GmbH, s poslovnim nastanom u Austriji, i Slovnaft a. s., s poslovnim nastanom u Slovačkoj.

10

Dana 19. srpnja 2016. Europska komisija donijela je Odluku C(2016) 4673 final o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (Predmet AT.39824 – Kamioni) (SL 2017., C 108, str. 6.).

11

Komisija je tom odlukom utvrdila postojanje zabranjenog sporazuma u kojem su sudjelovali društvo Mercedes‑Benz Group i 15 međunarodnih proizvođača kamiona. Komisija je smatrala da taj zabranjeni sporazum, čiji je predmet bilo usklađivanje cijena na razini bruto cjenika za kamione srednje veličine i teška teretna vozila, predstavlja trajnu povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, kojima se utvrđuje nedopuštenost zabranjenih sporazuma i drugih ograničavajućih poslovnih praksi. Komisija je smatrala da je ta povreda trajala od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. te da je obuhvaćala cijeli Europski gospodarski prostor.

12

Društva kćeri MOL‑a tijekom trajanja navedene povrede kupila su posredno ili uzela na leasing ukupno 71 kamion od društva Mercedes‑Benz Group.

13

Društvo MOL podnijelo je 14. listopada 2019. tužbu za naknadu štete protiv društva Mercedes‑Benz Group pred Fővárosi Törvényszékom (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska), u prilog kojoj je navelo da je pretrpjelo štetu koja je jednaka dodatnom trošku koji su njegova društva kćeri neopravdano platila zbog protutržišnog ponašanja koje je sankcionirala Komisija.

14

U okviru tog zahtjeva društvo MOL se pozivalo na pojam „gospodarska jedinica”. Ono je tako isticalo međunarodnu nadležnost mađarskih sudova na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, pri čemu je ustvrdilo da je njegovo registrirano sjedište, kao središte gospodarskih i financijskih interesa grupe poduzeća, koju ono čini sa svojim društvima kćerima, bilo mjesto u kojem je nastao „[štetni događaj]” u smislu te odredbe.

15

Društvo Mercedes‑Benz Group istaknulo je prigovor nenadležnosti osporavajući da sud pred kojim je pokrenut postupak može biti nadležan na temelju navedene odredbe.

16

Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) prihvatio je taj prigovor te je ocijenio da pravilo o posebnoj nadležnosti iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti navodeći da se ono može primijeniti samo ako postoji posebno uska povezanost između suda pred kojim je pokrenut postupak i predmeta spora. Taj je sud u tom pogledu utvrdio da umjetno povišene cijene nije platilo društvo MOL, nego njegova društva kćeri s poslovnim nastanima u drugim državama članicama Europske unije te da su, dakle, ona bila oštećena predmetnim narušavanjem tržišnog natjecanja. Taj je sud smatrao da je društvo MOL pretrpjelo isključivo financijsku štetu, zbog čega se njegovo registrirano sjedište ne može smatrati mjestom u kojem je nastao štetni događaj u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 te nije dostatno za zasnivanje nadležnosti mađarskog suda.

17

Odluku tog suda potvrdio je u žalbenom postupku Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud za širu Budimpeštu, Mađarska), koji je izjavio da je prema sudskoj praksi Suda teorija gospodarske jedinice primjenjiva samo kako bi se utvrdila odgovornost za povredu prava tržišnog natjecanja i da se oštećenik u biti na nju ne može pozivati radi određivanja nadležnog suda. On ističe da u skladu s presudom od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335), nadležnost na temelju članka 7. točke 2. navedene uredbe treba utvrditi s obzirom na sjedište oštećenog društva, a ne s obzirom na sjedište njegova društva majke.

18

Društvo MOL podnijelo je Kúriji (Vrhovni sud, Mađarska) žalbu u kasacijskom postupku u kojoj je od tog suda zatražilo ukidanje rješenja Fővárosi Ítélőtáble (Okružni žalbeni sud za širu Budimpeštu) i nastavak postupka pred sudovima pred kojima je prethodno bio pokrenut postupak.

19

Društvo MOL u biti je ustvrdilo da je teorija gospodarske jedinice relevantna za ocjenu nadležnosti mađarskih sudova u glavnom postupku i da je ono, kao isključivi vlasnik kontrolnog udjela u grupi poduzetnika koju tvori sa svojim društvima kćerima, izravno uključeno u njihovo poslovanje, bilo ono profitabilno ili uz gubitak.

20

Društvo Mercedes‑Benz Group odgovorilo je da žalitelj u glavnom postupku nije kupio nijedan od kamiona na koje se odnosi predmetni zabranjeni sporazum i da stoga nije pretrpio nikakvu štetu. Usto, to je društvo ustvrdilo da teorija gospodarske jedinice nije primjenjiva za određivanje nadležnosti mađarskih sudova i da takav pristup nije potkrijepljen sudskom praksom Suda.

21

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da sudska praksa Suda omogućuje oštećeniku protutržišnog postupanja da podnese tužbu za popravljanje štete protiv bilo kojeg od pravnih subjekata koji čine gospodarsku jedinicu. Međutim, Sud se u okviru tumačenja članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 još nije izjasnio o tome može li se na teoriju gospodarske jedinice valjano pozivati ako je ta jedinica oštećenik, a ne počinitelj protutržišne povrede.

22

U tim je okolnostima Kúria (Vrhovni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da pojam „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]” obuhvaća registrirano sjedište društva majke koje podnosi tužbu za popravljanje štete koju su pretrpjela isključivo njegova društva kćeri zbog protutržišnog ponašanja treće osobe u smislu članka 101. UFEU‑a, ako se tvrdi da su to društvo majka i ta društva kćeri dio iste gospodarske jedinice.

24

Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve i svrhu akta kojeg je ona dio (vidjeti, među ostalim, presudu od 8. veljače 2024., Inkreal,C‑566/22, EU:C:2024:123, t. 15.).

25

Što se tiče teksta članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, iz te odredbe proizlazi da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]”.

26

Sud je u više navrata presudio da se pojam „mjest[a] u kojemu se dogodio štetni događaj” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), koji odgovara članku 7. točki 2. Uredbe br. 1215/2012, odnosi kako na mjesto gdje je nastala šteta tako i na mjesto uzročnog događaja zbog kojeg je ta šteta nastala, tako da tuženik može biti tužen, prema tužiteljevu izboru, pred sudom jednog ili drugog od tih dvaju mjesta (presuda od 15. srpnja 2021., Volvo i dr., C‑30/20, EU:C:2021:604, t. 29. i navedena sudska praksa).

27

Sud je već imao priliku pojasniti u presudi od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans (C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 33.), koja se odnosila na istu povredu pravila o tržišnom natjecanju kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, da ako se tržište na kojem je zbog protutržišnog ponašanja došlo do štetnog djelovanja nalazi u državi članici na čijem je državnom području navodno nastala navedena šteta, valja smatrati da se mjesto nastanka štete, radi primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, nalazi u toj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Volvo i dr., C‑30/20, EU:C:2021:604, t. 31.).

28

Osim toga, Sud je odlučio da se pojam „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]” ne smije tumačiti na ekstenzivan način do te mjere da uključuje svako mjesto na kojem se mogu osjetiti štetne posljedice događaja koji je već u stvarnosti prouzročio štetu koja je nastupila na drugome mjestu. Slijedom toga, on je pojasnio da se spomenuti pojam ne može tumačiti tako da uključuje mjesto koje oštećenik navodi da je u njemu pretrpio imovinsku štetu koja je uslijedila nakon prvotne štete koja se dogodila i koju je oštećenik pretrpio u drugoj državi (presuda od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 28. i navedena sudska praksa).

29

Sud je također presudio da šteta koja je samo neizravna posljedica štete koju su prvotno pretrpjele druge osobe koje su izravni oštećenici, kojima je nanesena šteta nastala u mjestu različitom od mjesta u kojem je zatim neizravni oštećenik pretrpio štetu, ne može biti temelj za uspostavu sudske nadležnosti na temelju članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

30

Iz odluke kojom se upućuju prethodna pitanja proizlazi da su u ovom slučaju štetu koju ističe društvo MOL, odnosno dodatni trošak plaćen zbog umjetno povišenih cijena za kupnju ili leasing 71 kamiona o kojima je riječ u glavnom postupku nakon tajnih dogovora koji čine jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a, izravno pretrpjela samo društva kćeri s poslovnim nastanima u različitim državama članicama.

31

Stoga valja utvrditi da je na temelju mjesta nastanka štete o kojoj je riječ u glavnom postupku međunarodno i mjesno nadležan bilo sud na čijem je području društvo kći koje se smatra oštećenim kupilo ili na leasing uzelo robu obuhvaćenu navedenim dogovorima bilo, u slučaju da je to društvo kći kupnju ili leasing provelo na više mjesta, sud na čijem se području nalazi registrirano sjedište tog društva kćeri.

32

Iako sâmo društvo MOL nije steklo takve kamione niti je stoga pretrpjelo izravnu štetu zbog navedene povrede, ono tvrdi da pojam „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]” treba tumačiti s obzirom na pojam „gospodarska jedinica”, koji se koristi u pravu tržišnog natjecanja.

33

U tom pogledu valja napomenuti da se u načelu smatra da društvo majka i njegovo društvo kći čine gospodarsku jedinicu kada je potonje društvo u biti podvrgnuto odlučujućem utjecaju prvonavedenog društva i ne djeluje samostalno (vidjeti u tom smislu presude od 27. travnja 2017., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑516/15 P, EU:C:2017:314, t. 52. i 53. i od 6. listopada 2021., Sumal,C‑882/19, EU:C:2021:800, t. 43.).

34

U takvoj će se situaciji cijela grupa smatrati „poduzetnikom” na kojeg se primjenjuju pravila iz prava tržišnog natjecanja koja članovi te grupe moraju poštovati kao cjelina u okviru solidarne odgovornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., Sumal,C‑882/19, EU:C:2021:800, t. 39. do 44. i navedenu sudsku praksu).

35

U ovom slučaju društvo MOL tvrdi da s obzirom na to da povreda prava tržišnog natjecanja dovodi do solidarne odgovornosti unutar cijele gospodarske jedinice, isto načelo valja primijeniti obrnuto kada je riječ o podnošenju zahtjeva za popravljanje štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja utječe na člana gospodarske jedinice.

36

Društvo MOL smatra da pojam gospodarske jedinice ne može imati različito značenje ovisno o tome ima li predmetni poduzetnik svojstvo tužitelja ili tuženika. Posljedično, registrirano sjedište društva majke trebalo bi smatrati „mjestom nastanka štete” za potrebe primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, čak i ako su izravnu štetu pretrpjela isključivo njegova društva kćeri.

37

Kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točkama 71. do 73. svojeg mišljenja, najprije valja istaknuti da argumentacija društva MOL nije potkrijepljena sudskom praksom Suda. Nadalje, ta je argumentacija u suprotnosti s načelima na kojima se temelji pravilo o nadležnosti iz članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, odnosno ciljevima blizine i predvidljivosti pravila o nadležnosti te usklađenosti između suda i mjerodavnog prava. Naposljetku, neprimjena teorije gospodarske jedinice na određivanje „mjesta nastanka štete” u svrhu primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 ne predstavlja, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, prepreku za provedbu prava koja proizlaze iz povrede prava tržišnog natjecanja.

38

Što se tiče ciljeva blizine i predvidljivosti pravila o nadležnosti, iz sudske prakse Suda proizlazi, s jedne strane, da te tužbe za naknadu štete mogu najbolje ocijeniti sudovi države članice u kojoj se nalazi tržište na kojem je došlo do štetnog djelovanja i, s druge strane, da gospodarski subjekt koji se protutržišno ponaša može razumno očekivati da će se protiv njega pokrenuti postupak pred sudovima mjesta u kojem su ta ponašanja narušavala pravila zdravog tržišnog natjecanja (presuda od 29. srpnja 2019., Tibor‑Trans, C‑451/18, EU:C:2019:635, t. 34.).

39

Usto, u skladu s uvodnom izjavom 15. Uredbe br. 1215/2012, pravila o nadležnosti trebala bi se temeljiti na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika na temelju članka 4. te uredbe.

40

Kad je riječ o cilju usklađenosti između suda i mjerodavnog prava, Sud je presudio da i utvrđivanje mjesta nastanka štete, na način da se ono nalazi na tržištu na kojem je došlo do štetnog djelovanja, ispunjava zahtjeve usklađenosti iz uvodne izjave 7. Uredbe br. 864/2007, s obzirom na to da je, u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (a) te uredbe, pravo koje se primjenjuje u slučaju tužbi za naknadu štete u vezi s ograničavanjem tržišnog natjecanja pravo one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja po tržište ili u kojoj postoji vjerojatnost štetnog djelovanja (presuda od 15. srpnja 2021., Volvo i dr., C‑30/20, EU:C:2021:604, t. 31. i 32. i navedena sudska praksa).

41

Usto, što se tiče argumenta koji se odnosi na postojanje prepreke za provedbu prava koja proizlaze iz povrede prava tržišnog natjecanja u slučaju kada pojam gospodarske jedinice ne bi bio relevantan za određivanje „mjesta nastanka štete” u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, valja utvrditi, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 97. svojeg mišljenja, da pravila o nadležnosti ne sprečavaju navodne oštećenike protutržišnog ponašanja u ostvarivanju njihovih prava na pravno sredstvo.

42

U skladu s glavnim pravilom o nadležnom sudu, koje proizlazi iz Uredbe br. 1215/2012, oštećenici takve povrede uvijek mogu pokrenuti postupak pred sudom prema domicilu počinitelja povrede, u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe.

43

Međutim, kao što je to navedeno u točki 27. ove presude, člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012 omogućuje se da se, u okviru tržišta na kojem je zbog tajnih dogovora o utvrđivanju i povećanju cijena robe došlo do štetnog djelovanja, pokrene postupak bilo pred sudom na čijem je području poduzeće koje se smatra oštećenim kupilo robu koja je pod utjecajem tih dogovora bilo pred sudom na čijem se području nalazi registrirano sjedište tog poduzeća u slučaju kad je to poduzeće izvršilo kupnju u više mjesta (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Volvo i dr., C‑30/20, EU:C:2021:604, t. 43.).

44

Stoga se ciljevima blizine i predvidljivosti pravila o nadležnosti te usklađenosti između suda i mjerodavnog prava, kao i činjenici da ne postoji prepreka za provedbu prava koja proizlaze iz povrede prava tržišnog natjecanja, protivi obrnuta primjena pojma gospodarske jedinice kako bi se utvrdilo mjesto nastanka štete, u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, kada je riječ o podnošenju zahtjeva za popravljanje štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja utječe na člana gospodarske jedinice.

45

Usto, Sud je presudio da se ciljem pravne sigurnosti zahtijeva da nacionalni sud pred kojim se vodi postupak može lako donijeti odluku o svojoj nadležnosti, bez potrebe za razmatranjem merituma predmeta (presude od 28. siječnja 2015., Kolassa,C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 61. i od 8. veljače 2024., Inkreal,C‑566/22, EU:C:2024:123, t. 27.).

46

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev valja odgovoriti tako da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da pojam „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]” ne obuhvaća registrirano sjedište društva majke koje podnosi tužbu za popravljanje štete koju su pretrpjela isključivo njegova društva kćeri zbog protutržišnog ponašanja treće osobe, što predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a, čak i ako se tvrdi da su to društvo majka i ta društva kćeri dio iste gospodarske jedinice.

47

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li za potrebe primjene članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 relevantna okolnost da u trenutku kupnje određene robe koja je bila predmet povrede članka 101. UFEU‑a predmetna društva kćeri još nisu bila pod nadzorom društva majke.

48

Valja istaknuti da to pitanje polazi od pretpostavke prema kojoj bi se članak 7. točka 2. Uredbe br. 1215/2012 mogao tumačiti na način da pojam „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]” obuhvaća registrirano sjedište društva majke koje podnosi tužbu za popravljanje izravne štete koju su pretrpjela njegova društva kćeri zbog protutržišnog ponašanja treće osobe.

49

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

treba tumačiti na način da:

pojam „mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj]” ne obuhvaća registrirano sjedište društva majke koje podnosi tužbu za popravljanje štete koju su pretrpjela isključivo njegova društva kćeri zbog protutržišnog ponašanja treće osobe, što predstavlja povredu članka 101. UFEU‑a, čak i ako se tvrdi da su to društvo majka i ta društva kćeri dio iste gospodarske jedinice.