Privremena verzija

PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)

21. prosinca 2023.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Članak 4.a stavak 1. – Postupak predaje između država članica – Uvjeti izvršenja – Razlozi za moguće neizvršenje – Iznimke – Obvezno izvršenje – Kazna izrečena u odsutnosti – Pojam ‚suđenje koje je rezultiralo odlukom’ – Osoba o kojoj je riječ koja se nije osobno pojavila ni u prvostupanjskom ni u žalbenom postupku – Nacionalni propis kojim se predviđa apsolutna zabrana predaje osobe o kojoj je riječ u slučaju odluke donesene u odsutnosti – Obveza usklađenog tumačenja”

U predmetu C-397/22,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), odlukom od 14. lipnja 2022., koju je Sud zaprimio 15. lipnja 2022., u postupku koji se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na

LM

uz sudjelovanje:

Generalstaatsanwaltschaft Berlin

SUD (sedmo vijeće),

u sastavu: F. Biltgen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, N. Wahl i M. L. Arastey Sahún, suci,

nezavisni odvjetnik: P. Pikamäe,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–      za njemačku vladu, J. Möller, P. Busche, M. Hellmann i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–      za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–      za Europsku komisiju, S. Grünheid i H. Leupold, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi slijedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 4.a stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).

2        Zahtjev je upućen u okviru postupka koji se odnosi na izvršenje, u Njemačkoj, europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na poljskog državljanina radi izvršenja kazne zatvora u Poljskoj.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        U članku 1. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenom „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, određuje se:

„1.      Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.      Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.      Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU-a].”

4        Članak 4.a stavak 1. te okvirne odluke, naslovljen „Odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila” propisuje:

„Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:

(a)      pravovremeno

i.       bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;

i

ii.       bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju;

[...]”

 Njemačko pravo

5        Članak 83. stavak 1. točka 3. Gesetza über die internationale Rechtshilfe in Strafsachen (Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima), od 23. prosinca 1982. (BGBl. 1982. I, str. 2071.), u verziji objavljenoj 27. lipnja 1994. (BGBl. 1994. I, str. 1537.) (u daljnjem tekstu: IRG), propisuje:

„Izručenje nije dopušteno ako:

[...]

3.       u slučaju zahtjeva radi izvršenja kazne osuđena se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo presudom [...]”

 Poljsko pravo

6        Članak 139. stavak 1. Kodeksa postępowania karnego (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: kpk) u biti predviđa mogućnost obavljanja dostave na poznatu adresu osobe koja nije priopćila svoju novu adresu.

7        Na temelju članka 75. stavka 1. kpk-a, okrivljenik je dužan priopćiti svoju novu adresu u slučaju promjene adrese u okviru kaznenog postupka.

 Glavni postupak i prethodna pitanja

8        Kammergerichtu Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), sud koji je uputio zahtjev, poljska su tijela podnijela zahtjev za izvršenje europskog uhidbenog naloga koji je 26. srpnja 2021. u odnosu na poljskog državljanina izdao Sąd Okręgowy w Poznaniu (Okružni sud u Poznańu, Poljska). Taj europski uhidbeni nalog odnosi se na uhićenje i predaju osobe o kojoj je riječ tim tijelima radi izvršenja šestomjesečne kazne zatvora koju je izrekao Sąd Rejonowy w Pile (Općinski sud u Piłi, Poljska), presudom od 25.veljače 2020., od kojih ta osoba mora izvršiti još 5 mjeseci i 29 dana.

9        Presudom od 16. lipnja 2020. Sąd Okręgowy w Poznaniu (Okružni sud u Poznańu, Poljska) odbacio je žalbu osobe o kojoj je riječ protiv te presude a pritom nije ispitao meritum predmeta.

10      Nije sporno da se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila ni u prvostupanjskom postupku ni u žalbenom postupku koji su se odnosili na nju, niti ju je zastupao odvjetnik.

11      Osoba o kojoj je riječ primila poziv u prvostupanjskom postupku i obrazloženje prvostupanjske presude na adresu koju je nadležnim poljskim tijelima navela prilikom uhićenja kao adresu svojeg stalnog boravišta. Suprotno tomu, poziv u žalbenom postupku koji je poslan na tu adresu nije primila osoba o kojoj je riječ, koja je podnijela žalbu, nego njezina partnerica, koja je također živjela na navedenoj adresi. Poljska tijela nisu mogla dokazati da je taj poziv stvarno uručen osobi o kojoj je riječ.

12      Dana 25. kolovoza 2021. osoba o kojoj je riječ uhićena u Berlinu (Njemačka) na temelju europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ u glavnom postupku te je privremeno zadržana. Tada je izjavila da ne pristaje na pojednostavljenu predaju poljskim tijelima.

13      Dana 1. rujna 2021. sud koji je uputio zahtjev naložio je zadržavanje osobe o kojoj je riječ radi njezine predaje poljskim tijelima.

14      Nakon što je od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog o kojem je riječ ishodio pojašnjenja o točnim okolnostima pozivanja osobe o kojoj je riječ. Generalstaatsanwaltschaft (Glavno državno odvjetništvo u Berlinu, Njemačka), oslobodio je osobu o kojoj je riječ te je od suda koji je uputio zahtjev zahtijevao poništenje europskog uhidbenog naloga izdanog radi izručenja te proglašenje predaje osobe o kojoj je riječ nezakonitom jer se članak 83. stavak 1. točka 3. IRG-a, kojim se u njemačko pravo prenosi članak 4.a Okvirne odluke 2002/584, protivi takvoj predaji.

15      Rješenjem od 24. rujna 2021. sud koji je uputio zahtjev poništio je europski uhidbeni nalog izdan radi izručenja osobe o kojoj je riječ, koja je već bila oslobođena. Iako je smatrao da je u predmetnom slučaju ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela, kojim je uvjetovana takva predaja a koji se sastoji u provjeri toga da su djela koja se stavljaju na teret kazneno djelo u objema državama članicama koje su dužne surađivati, odlučio je prekinuti postupak o zahtjevu kojim se predaja osobe o kojoj je riječ proglašava nezakonitom.

16      Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita se ispunjava li okolnost da je poziv u žalbenom postupku upućen osobi o kojoj je riječ primila njezina partnerica, zahtjeve predviđene člankom 4.a stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Okvirne odluke 2002/584.

17      Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da je sudska praksa Suda proizašla iz presude od 24. svibnja 2016., Dworzecki (C-108/16 PPU, EU:C:2016:346), u skladu s kojom činjenica da je poziv osobi o kojoj je riječ primio odrasli član njezina kućanstva dostatna samo ako se na temelju izdanog europskog uhidbenog naloga može uvjeriti je li i, ovisno o slučaju, kada ta odrasla osoba stvarno predala taj poziv osobi o kojoj je riječ, prestroga. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, trebalo bi općenito presumirati da odrasli članovi istog kućanstva sebi međusobno uručuju pismena naslovljena na njih, a da tijela kaznenog progona, s obzirom na to da ne poznaju internu situaciju kućanstva o kojem je riječ, stoga ne mogu dokazati da je poziv stvarno uručen osobi o kojoj je riječ. Bez te presumpcije prepreka takvoj predaji, koju predstavlja osuda zbog odsutnosti, bila bi „nepremostiva”.

18      Tako sud koji je uputio zahtjev smatra dokazanim to da je osoba o kojoj je riječ stvarno saznala za poziv koji joj je dostavljen ako je taj poziv uručen odrasloj osobi koja živi s osobom o kojoj je riječ, osim ako potonja uvjerljivo ne dokaže suprotno.

19      Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, tumačiti na način da se odnosi na postupak koji je prethodio prvostupanjskoj odluci ako je žalba koju je podnijela osoba o kojoj je riječ odbačena a da nije ispitan meritum predmeta.

20      Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na sudsku praksu Suda proizašlu iz presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas (C-270/17 PPU, EU:C:2017:628), u skladu s kojom se, u slučaju kaznenog postupka koji se sastoji od više stupnjeva, taj pojam odnosi na postupak u okviru kojeg je donesena odluka kojom se nakon ponovnog ispitivanja merituma predmeta u pogledu činjeničnih i pravnih okolnosti, odnosno posljednjeg stupnja merituma, pravomoćno odlučuje o krivnji osobe o kojoj je riječ i njezinoj osudi na kaznu.

21      Sud koji je uputio zahtjev iz toga zaključuje da je u predmetnom slučaju postupak pred žalbenim sudom, u kojem osoba o kojoj je riječ nije sudjelovala, odlučujuć za potrebe primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 i stoga, s obzirom na to da se dotična osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru tog postupka, valja proglasiti nezakonitom njezinu predaju i odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ u glavnom postupku.

22      Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o primjenjivosti sudske prakse proizašle iz te presude na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj se osoba o kojoj je riječ osujetila poziv za raspravu u okviru žalbenog postupka.

23      S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev smatra, s jedne strane, da su pojmom „suđenje”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, obuhvaćeni samo postupci u kojima je ispitan meritum predmeta. Međutim, postoje različitosti u organizaciji žalbenog postupka u različitim državama članicama, osobito kad je riječ o obvezi nacionalnog suda da, ako se osoba o kojoj je riječ ne pojavi, ispita meritum predmeta.

24      S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da, ako žalba bude odbačena a nije ispitan meritum, presuda donesena u prvostupanjskom postupku postaje pravomoćna i stoga izvršna, što podrazumijeva da se predaja osobe o kojoj je riječ zapravo zahtijeva za potrebe izvršenja te presude. On iz toga zaključuje da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se pojam „suđenje” u smislu te odredbe, odnosi na odluku koju je potrebno izvršiti.

25      Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se protivi li se načelu nadređenosti prava Unije nacionalni propis, poput članka 83. stavka 1. točke 3. IRG-a, koji osudu u odsutnosti smatra „apsolutnom zaprekom” za predaju osobe na koju se odnosi europski uhidbeni nalog iako članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, koji taj nacionalni propis prenosi u njemačko pravo, s tim u vezi predviđa samo fakultativni razlog za odbijanje.

26      Prema mišljenju koji je uputio zahtjev, potonja odredba nije u cijelosti prenesena u njemačko pravo, s obzirom na to da članak 83. stavak 1. točka 3. IRG-a ne predviđa mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvršava direkcijsku ovlast u slučaju osude u odsutnosti.

27      Sud koji je uputio zahtjev ističe da je u presudi od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, EU:C:2019:530, t. 69, 72., 73. i 76.), Sud presudio da iako je isključena izravna primjena Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da ona nema izravan učinak, pravosudno tijelo izvršenja ipak mora protumačiti nacionalno pravo u skladu s tom okvirnom odlukom kako bi se ostvario rezultat koji se njome želi postići, pri čemu je ipak isključeno tumačenje tog prava contra legem.

28      Sud koji je uputio zahtjev smatra da on ne može protumačiti članak 83. stavak 1. točku 3. IRG-a u smislu da mu on u okviru ispitivanja zapreke predaji osobe o kojoj je riječ, daje marginu prosudbe koja bi mu omogućavala da tu predaju proglasi zakonitom unatoč iznimkama predviđenima stavcima 2. do 4. tog članka. On smatra da bi, na temelju članka 4.a stavka 1. točaka (a) do (d) Okvirne odluke 2002/584 i margine prosudbe kojom bi u tom pogledu trebao raspolagati, on morao moći smatrati da je, s obzirom na okolnosti slučaja, pravo saslušanja osobe o kojoj je riječ pravilno poštovano iako se ona nije osobno pojavila u okviru žalbenog postupka i da je njezina predaja stoga zakonita.

29      U tim je okolnostima Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li zaključiti da je u slučaju dostave poziva odraslom članu domaćinstva članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. [Okvirne odluke 2002/584], potrebno tumačiti na način da pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog o kojem je riječ treba dokazati da je dotična osoba stvarno primila poziv ili je članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke 2002/584/PUP, potrebno tumačiti na način da se dostavom odraslom članu domaćinstva dokazuje da je dotična osoba stvarno bila upoznata s pozivom ako ta osoba ne dokaže uvjerljivo da nije bila upoznata s pozivom i za to ne navede razlog?

2.      Treba li u slučaju provedenog žalbenog postupka pojam ‚suđenje’ iz članka 4.a stavka 1. [Okvirne odluke 2002/584], tumačiti na način da se odnosi na suđenje koje je prethodilo prvostupanjskoj odluci ako je samo okrivljenik podnio žalbu, a žalba je odbijena?

3.      Je li u skladu s nadređenošću prava Unije činjenica da je njemački zakonodavac u članku 83. stavku 1. točki 3. [IRG-a] slučaj osuđivanja u odsutnosti uredio kao apsolutnu prepreku za predaju iako se člankom 4.a stavkom 1. [Okvirne odluke 2002/584] u tom pogledu propisuje samo fakultativan razlog za odbijanje?”

 O prethodnim pitanjima

 O prvom pitanju

30      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati treba li članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da, ako je osobi o kojoj je riječ dostavljen poziv uručenjem tog poziva odrasloj osobi koja s njome živi, valja smatrati da je osoba o kojoj je riječ bila stvarno upoznata s tim pozivom, osim ako ona uvjerljivo ne dokaže suprotno ili je li zadaća pravosudnog tijela koje je izdalo nalog o kojem je riječ da podnese dokaz da je osoba o kojoj je riječ stvarno primila navedeni poziv.

31      S tim u vezi, Sud je presudio da okolnost da poziv uručen trećoj osobi koja se obvezuje da će taj poziv uručiti osobi o kojoj je riječ nedvojbeno ne dokazuje ni činjenicu da je osoba o kojoj je riječ stvarno primila obavijest o datumu i mjestu postupka koji je protiv nje pokrenut ni, ovisno o slučaju, točan trenutak primitka te obavijesti (presuda od 24 svibnja 2016., Dworzecki, C-108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 47.).

32      Stoga uvjete navedene u članku 4.a stavku 1. točki (a) podtočki i. sam po sebi ne ispunjava poziv koji nije uručen neposredno osobi o kojoj je riječ, nego je na njezinoj adresi uručen odraslom članu kućanstva o kojem je riječ koja joj ga se obvezala proslijediti, pri čemu se iz izdanog europskog uhidbenog naloga ne može utvrditi je li i, ako je to slučaj, kada, ta odrasla osoba stvarno uručila taj poziv osobi o kojoj je riječ (presuda od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C-108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 54.).

33      Sud koji je uputio zahtjev smatra da je potrebno odstupiti od sudske prakse proizašle iz te presude, koju smatra prestrogom. On ističe da bi bilo bolje ustanoviti presumpciju, koja se temelji na tome da odrasla osoba član kućanstva osobe o kojoj je riječ stvarno potonjoj uruči poziv koji joj je upućen, koju se može oboriti ako osoba o kojoj je riječ dokaže da se to u stvarnosti nije dogodilo. On smatra da bi bez te presumpcije prepreka predaji osobe o kojoj je riječ koju predstavlja osuda zbog odsutnosti bila „nepremostiva”.

34      Valja utvrditi da se ta presumpcija protivi cilju članka 4.a stavku 1. Okvirne odluke 2002/584, koji se sastoji u zaštiti osobe kojoj je upućen poziv osiguranjem toga da ona raspolaže informacijama o datumu i mjestu postupka koji je protiv nje pokrenut. Sud je opetovano presudio da za potrebe postizanja tog cilja, mora biti nedvojbeno utvrđeno da je ta treća osoba stvarno uručila poziv osobi o kojoj je riječ (presuda od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C-108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 46. i 48.).

35      U svakom slučaju sudska praksa proizašla iz navedene presude ne može se smatrati prestrogom.

36      Naime, iz te sudske prakse proizlazi da poziv uručen odraslom članu kućanstva osobe o kojoj je riječ koja joj ga se obvezala uručiti, ispunjava uvjete iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke 2002/584 samo ako se iz europskog uhidbenog naloga može utvrditi je li i, ako je to slučaj, kada, ta odrasla osoba stvarno predala taj poziv osobi o kojoj je riječ.

37      Stoga je zadaća pravosudnog tijela koje izdaje nalog da u izdanom europskom uhidbenom nalogu navede elemente na temelju kojih je zaključilo da je osoba o kojoj je riječ stvarno službeno primila obavijest o datumu i mjestu postupka koji je protiv nje pokrenut (presuda od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C-108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 46. i 49.).

38      Usto, Sud je utvrdio da se, tijekom provjere jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 4.a stavka 1. točke (a) Okvirne odluke 2002/584, pravosudno se tijelo izvršenja također može osloniti na druge okolnosti koje mu omogućuju da se uvjeri da uručenje poziva osobi o kojoj je riječ ne podrazumijeva povredu njezinih prava obrane, osobito na ponašanje osobe o kojoj je riječ. Naime, u toj fazi postupka predaje posebna se pozornost može posvetiti eventualnom očitom nedostatku pažnje osobe o kojoj je riječ, osobito kada je ona pokušala izbjeći dostavu obavijesti koja joj je upućena (presuda od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C-108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 50. i 51.).

39      Iz toga slijedi da okolnost da osoba o kojoj je riječ nije osobno primila poziv ne predstavlja „apsolutnu prepreku” izvršenju europskog uhidbenog naloga koji je u odnosu na nju izdan. Osim toga, ne može se isključiti da pravosudno tijelo izvršenja, na temelju informacija koje mu je pružilo pravosudno tijelo koje izdaje nalog o kojem je riječ, u europskom uhidbenom nalogu izdanom u odnosu na osobu o kojoj je riječ, zaključi da takav poziv u svakom slučaju ispunjava uvjete predviđene člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 ili da su, uzimajući u obzir okolnosti svojstvene predmetu o kojem je riječ, prava obrane osobe o kojoj je riječ, unatoč toj okolnosti, pravilno poštovana i da je njezina predaja stoga zakonita.

40      Slijedom toga, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da je, ako je osobi o kojoj je riječ dostavljen poziv uručenjem tog poziva odrasloj osobi koja s njome živi, zadaća pravosudnog tijela koje je izdalo nalog o kojem je riječ da podnese dokaz da je osoba o kojoj je riječ stvarno primila taj poziv.

 Drugo pitanje

41      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati treba li članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” sadržan u toj odredbi odnosi na postupak u kojem je donesena prvostupanjska odluka ako je žalba koju je podnijela osoba o kojoj je riječ odbačena a da nije ispitan meritum predmeta.

42      Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev pita je li kada se, kao u predmetnom slučaju, osoba o kojoj je riječ nije pojavila u okviru žalbenog postupka u kojem je donesena presuda kojom je potvrđena odluka donesena u prvostupanjskom postupku, taj postupak obuhvaćen pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.

43      S tim u vezi, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, treba razumjeti kao autonoman pojam prava Unije i ujednačeno ga tumačiti na njezinu području, neovisno o kvalifikacijama u državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 67. i od 22. prosinca 2017., Ardic, C-571/17 PPU, EU:C:2017:1026, t. 63.).

44      Taj pojam treba razumjeti tako da određuje postupak koji je doveo do sudske odluke kojom je osoba čija se predaja traži u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga pravomoćno osuđena (presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 74. i od 23. ožujka 2023., Minister for Justice and Equality (Opoziv uvjetnih osuda), C-514/21 i C-515/21, EU:C:2023:235, t. 52.).

45      Sudska odluka kojom se pravomoćno odlučuje o meritumu predmeta, u smislu da se protiv nje ne može uložiti nijedan redovni pravni lijek, odlučujuća je za osobu o kojoj je riječ s obzirom na to da u pogledu utvrđenja krivnje i, ako je primjenjivo, određivanje kazne zatvora koju će trebati izdržati, izravno utječe na njezin osobni položaj (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 83.).

46      Dotična osoba, prema tome, u toj fazi postupka mora imati mogućnost u potpunosti ostvariti svoja prava obrane radi stvarnog iznošenja svojeg stajališta i time izvršavanja utjecaja na konačnu odluku koja može dovesti do oduzimanja njezine osobne slobode. Rezultat do kojeg navedeni postupak dovodi u tom je kontekstu bespredmetan (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 84.).

47      Kad je, konkretnije, riječ o slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem se postupak odvija u dva uzastopna stupnja, to jest u prvom stupnju nakon kojeg slijedi žalbeni postupak, Sud je presudio da je samo stupanj koji je doveo do odluke donesene u žalbenom postupku relevantan za svrhe članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, pod uvjetom da je taj stupanj sudovanja doveo do odluke protiv koje se ne može uložiti redovni pravni lijek i kojom je, prema tome, pravomoćno odlučeno o meritumu predmeta (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 90.).

48      Iz toga slijedi da je čimbenik koji je odlučujuć kako bi postupak bio obuhvaćen pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom” u smislu članka 4.a točke 1. Okvirne odluke 2002/584, to da je riječ o postupku u kojem je donesena pravomoćna osuđujuća presuda i u kojem je, slijedom toga, pravomoćno odlučeno o meritumu predmeta.

49      Valja utvrditi da je žalbeni postupak, poput onog o kojom je riječ u glavnom postupku u kojem je donesena presuda kojom je potvrđena odluka donesena u prvostupanjskom postupku bez ispitivanja merituma predmeta, obuhvaćen tim pojmom jer se njime pravomoćno odlučuje o predmetu o kojem je riječ, provjera čega je ipak na sudu koji je uputio zahtjev.

50      Naime, člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 nastoji se osigurati visoka razina zaštite i omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da izvrši predaju osobe o kojoj je riječ unatoč njezinoj odsutnosti na suđenju koje je rezultiralo njezinom osudom, uz istodobno puno poštovanje njezinih prava obrane (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 58.).

51      Međutim, ako žalbeni postupak, koji se odvio u odsutnosti osobe o kojoj je riječ ne bi trebao biti obuhvaćen člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, jer ne uključuje ispitivanje merituma predmeta, to bi dovelo do toga da bi postupak relevantan za potrebe primjene te odredbe bio prvostupanjski postupak i da bi se poštovanje prava obrane osobe o kojoj je riječ moglo provjeriti samo u pogledu jedino tog postupka.

52      Takva situacija ne može biti dopuštena, s obzirom na to da, kao što je Sud presudio, kada su predviđena dva stupnja, na temelju okolnosti da je osoba o kojoj je riječ stvarno mogla ostvarivati svoja prava obrane u prvom stupnju ne može se zaključiti da je ona to nužno mogla i u žalbenom postupku, ako se on odvijao u njezinoj odsutnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 80.). Usto, okolnost da je osoba osuđena u prvostupanjskom postupku podnijela žalbu kako bi branila svoja prava ne može dovesti do smanjenja zaštite koju joj daje Okvirna odluka 2002/584.

53      Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” odnosi na žalbeni postupak u kojem je donesena presuda kojom se potvrđuje odluka donesena u prvostupanjskom postupku i tako pravomoćno odlučeno o predmetu. Okolnost da je taj žalbeni postupak proveden, a da nije ispitan meritum predmeta, nije relevantna u tom pogledu.

 Treće pitanje

54      Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati protivi li se načelu nadređenosti prava Unije nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se prenosi članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ.

55      S tim u vezi valja podsjetiti na to da Okvirna odluka 2002/584 u članku 1. stavku 2. propisuje pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama te okvirne odluke. Pravosudna tijela izvršenja mogu dakle, osim u iznimnim okolnostima, odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima neizvršenja predviđenima navedenom okvirnom odlukom. Izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su njome taksativno propisani. Slijedom toga, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 50.).

56      Okvirna odluka 2002/584 tako, s jedne strane, izričito navodi razloge za obvezno (članak 3. te okvirne odluke) i moguće (članci 4. i 4.a navedene okvirne odluke) neizvršavanje europskog uhidbenog naloga. Osobito, članak 4.a te okvirne odluke ograničava mogućnost odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga time što precizno i ujednačeno nabraja uvjete pod kojima se ne može odbiti priznavanje i izvršenje odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 53.).

57      Iz teksta članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da ta odredba predviđa fakultativni razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila na suđenju koje je dovelo do njezine osude. Ta je ovlast ipak ograničena četirima iznimkama navedenima u točkama (a) do (d) te odredbe, koje pravosudnom tijelu izvršenja o kojem je riječ oduzimaju mogućnost odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga koji mu je poslan (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2013., Melloni, C 399/11, EU:C:2013:107, t. 40.).

58      Stoga pravosudno tijelo izvršenja ima mogućnost odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da su ispunjeni uvjeti utvrđeni u točkama (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628 t. 54.).

59      Iz toga slijedi da je pravosudno tijelo izvršenja dužno izvršiti europski uhidbeni nalog, bez obzira na odsutnost osobe o kojoj je riječ na suđenju koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ, ako se utvrdi postojanje jedne od okolnosti iz članka 4.a stavka 1. točaka (a), (b), (c) ili (d) te okvirne odluke (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C-270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 55.).

60      Sud je imao prilike pojasniti da, s obzirom na taj članak 4.a predviđa slučaj fakultativnog neizvršenja europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja može u svakom slučaju, čak i nakon što je utvrdilo da okolnosti navedene u prethodnoj točki ove presude ne obuhvaćaju situaciju osobe u odnosu na koju je izdan europski uhidbeni nalog, uzeti u obzir druge okolnosti na temelju kojih se može uvjeriti da predaja osobe ne predstavlja povredu njezinih prava obrane (vidjeti u tom smislu presude od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C-271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 107. i od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, C-416/20 PPU, EU:C:2020:1042, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

61      U okviru takve ocjene pravosudno tijelo izvršenja bi tako moglo uzeti u obzir ponašanje osobe o kojoj je riječ. Naime, u toj fazi postupka predaje posebna bi se pozornost mogla posvetiti, među ostalim, činjenici da osoba o kojoj je riječ pokušava izbjeći dostavu upućene joj obavijesti (presuda od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, C-416/20 PPU, EU:C:2020:1042, t. 52. i navedena sudska praksa).

62      Iz toga proizlazi da, ako utvrdi da je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja ne može biti spriječeno da se uvjeri u poštovanje prava obrane osobe o kojoj je riječ uzimajući u tom pogledu pravilno u obzir sve okolnosti predmeta o kojem odlučuje, uključujući informacije kojima samo može raspolagati.

63      U predmetnom slučaju iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da njemački propis o kojem je riječ u glavnom postupku općenito obvezuje pravosudno tijelo izvršenja o kojem je riječ da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog u slučaju osude u odsutnosti. Taj propis tom pravosudnom tijelu izvršenja ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe prilikom ispitivanja, na temelju okolnosti slučaja, toga postoji li jedna od situacija koje su predviđene točkama (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s pitanjem može li se smatrati da su poštovana prava obrane osobe o kojoj je riječ, a posljedično i u pogledu donošenja odluke da će izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ.

64      U tim okolnostima valja utvrditi da se takav nacionalni propis protivi članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke 2002/584.

65      Valja podsjetiti na to da je Sud presudio da načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da ne zahtijeva da nacionalni sud izuzme iz primjene odredbu nacionalnog prava koja je suprotna odredbama Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da ona nema izravan učinak. Tijela država članica, uključujući sudove, ipak su dužna u najvećoj mogućoj mjeri usklađeno protumačiti svoje nacionalno pravo, što im omogućuje da osiguraju rezultat koji je usklađen sa svrhom koju slijedi dotična okvirna odluka (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C-573/17, EU:C:2019:530, t. 109.).

66      Naime, iako okvirne odluke ne mogu proizvesti izravan učinak, njihova obvezujuća priroda ipak obvezuje nacionalna tijela da usklađeno tumače nacionalno pravo od dana kada je istekao rok za prenošenje tih okvirnih odluka. Kada primjenjuju nacionalno pravo, ta su ga tijela stoga dužna tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe okvirne odluke radi postizanja rezultata koji se njome želi ostvariti, pri čemu je ipak isključeno tumačenje nacionalnog prava contra legem. Tako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da se uzme u obzir cjelokupno unutarnje pravo i primijene metode tumačenja koje to pravo priznaje da bi se zajamčila puna djelotvornost predmetne okvirne odluke i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu sa svrhom koja se njome nastoji postići (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C-573/17, EU:C:2019:530, t. 72. do 77.).

67      Iz toga slijedi da je nacionalni sud – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – dužan protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu Okvirne odluke 2002/584.

68      Slijedom toga, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se navedenoj odredbi protivi nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ. Nacionalni sud dužan je – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke.

 Troškovi

69      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

1.      Članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.,

treba tumačiti na način da je:

ako je osobi o kojoj je riječ dostavljen poziv uručenjem tog poziva odrasloj osobi koja s njome živi, zadaća pravosudnog tijela koje je izdalo nalog o kojem je riječ da podnese dokaz da je osoba o kojoj je riječ stvarno primila taj poziv.

2.      Članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299,

treba tumačiti na način da se:

pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” odnosi na žalbeni postupak u kojem je donesena presuda kojom se potvrđuje odluka donesena u prvostupanjskom postupku i tako pravomoćno odlučeno o predmetu. Okolnost da je taj žalbeni postupak proveden, a da nije ispitan meritum predmeta, nije relevantna u tom pogledu.

3.      Članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299,

treba tumačiti na način da se:

navedenoj odredbi protivi nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ. Nacionalni sud dužan je – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke.

Potpisi

*      Jezik postupka: njemački