1

Svojom žalbom društva Scania AB, Scania CV AB i Scania Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: Scania DE), tri pravna subjekta poduzetnika Scania (u daljnjem tekstu zajedno: Scania), traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 2. veljače 2022., Scania i dr./Komisija (T‑799/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:48), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu za, kao glavno, poništenje Odluke Komisije C(2017) 6467 final od 27. rujna 2017. u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT. 39824 – Kamioni) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), i, kao podredno, smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene tom odlukom.

2

Članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) odnosi se na ovlast Europske komisije da izriče novčane kazne. U članku 25. te uredbe, naslovljenom „Zastara za izricanje kazni”, određuje se:

„1.   Za ovlasti dodijeljene Komisiji sukladno člancima 23. […] vrijede sljedeći rokovi zastare:

2.   Zastara počinje teći od dana počinjenja povrede propisa. No, u slučaju kontinuirane ili ponavljane povrede vrijeme zastare računa se od dana kada je prestala povreda propisa.

3.   Svaka radnja koju poduzme Komisija ili tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje s ciljem istrage ili vođenja postupaka u vezi povrede propisa, prekida vrijeme zastare za izricanje kazni […]. Prekid zastare nastupa danom kada je najmanje jednom poduzetniku ili udruženju poduzetnika koje je sudjelovalo u povredi propisa dostavljen podnesak. […]

4.   Prekid zastare primjenjuje se na sve poduzetnike ili udruženja poduzetnika koji su sudjelovali u povredi propisa.

[…]”

3

U skladu s člankom 31. te uredbe, naslovljenom „Sudski nadzor Suda”:

„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može ukinuti, smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”

4

Okolnosti spora i sporna odluka, kako proizlaze iz točaka 1. do 61. pobijane presude, mogu se sažeti kako slijedi.

5

Spornom odlukom Komisija je u njezinu članku 1. utvrdila da su žalitelji povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4., u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) time što su od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. s pravnim subjektima poduzetnikâ [povjerljivo] ( 1 ), [povjerljivo], [povjerljivo], [povjerljivo] i [povjerljivo] bili uključeni u tajne dogovore o određivanju cijena, povećanju bruto cijena za kamione srednje težine i teške kamione u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi Euro 3 do Euro 6. Komisija je u članku 2. te odluke poduzetnicima Scania AB i Scania CV AB zajednički i solidarno izrekla novčanu kaznu od 880523000 eura, od čega se poduzetnika Scania DE smatra zajednički i solidarno odgovornim za plaćanje 440003282 eura.

6

Dana 20. rujna 2010. [povjerljivo] podnio je zahtjev za oslobađanje od novčane kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.). Komisija je 17. prosinca 2010. odobrila uvjetno oslobađanje od novčane kazne [povjerljivo].

7

U razdoblju od 18. do 21. siječnja 2011. Komisija je provela pretrage, među ostalim, u prostorima žaliteljâ.

8

[Povjerljivo] je 28. siječnja 2011. zatražio oslobađanje od novčane kazne u skladu s točkom 14. obavijesti navedene u točki 6. ove presude i, podredno, smanjenje novčane kazne u skladu s točkom 27. te obavijesti. U tome su ga slijedili [povjerljivo] i [povjerljivo].

9

Komisija je tijekom istrage žaliteljima uputila, među ostalim, nekoliko zahtjeva za pružanje informacija na temelju članka 18. Uredbe br. 1/2003.

10

Komisija je 20. studenoga 2014. pokrenula postupak predviđen člankom 11. stavkom 6. te uredbe protiv žaliteljâ i pravnih subjekata poduzetnikâ navedenih u točki 5. ove presude te je donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koju je dostavila svim tim subjektima, uključujući žalitelje.

11

Nakon dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, njezini su adresati imali uvid u spis Komisijine istrage.

12

Tijekom [povjerljivo], adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku neformalno su stupili u kontakt s Komisijom zahtijevajući od nje da nastavi s predmetom u okviru postupka nagodbe predviđenog člankom 10.a Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 622/2008 od 30. lipnja 2008. (SL 2008., L 171, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 243., u daljnjem tekstu: Uredba br. 773/2004). Komisija je odlučila pokrenuti postupak nagodbe nakon što svaki adresat obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku potvrdi da želi sudjelovati u razgovorima o uvjetima nagodbe.

13

U razdoblju od [povjerljivo] do [povjerljivo] održani su razgovori o uvjetima nagodbe između svakog adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i Komisije. Nakon tih razgovora neki adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku Komisiji su, svaki zasebno, podnijeli službeni zahtjev za nagodbu na temelju članka 10.a stavka 2. Uredbe br. 773/2004 (u daljnjem tekstu: stranke nagodbe). Žalitelji nisu podnijeli takav zahtjev.

14

Komisija je 19. srpnja 2016. na temelju članka 7. i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 donijela Odluku C(2016) 4673 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39824 – Kamioni) upućenu strankama nagodbe (u daljnjem tekstu: odluka o nagodbi).

15

Budući da su žalitelji odlučili da neće podnijeti službeni zahtjev za nagodbu, Komisija je nastavila istragu koja se odnosila na njih u okviru redovnog, odnosno nenagodbenog postupka.

16

Nakon što su dobili uvid u spis, žalitelji su 23. rujna 2016. podnijeli pisani odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

17

Žalitelji su 18. listopada 2016. sudjelovali na saslušanju.

18

U skladu s točkom 111. svoje Obavijesti o najboljoj praksi za vođenje postupka u vezi s člancima 101. i 102. [UFEU‑a] (SL 2011., C 308, str. 6.), Komisija je 7. travnja 2017. Scaniji AB uputila dopis o činjenicama. Komisija je taj dopis o činjenicama 23. lipnja 2017. uputila i Scaniji CV AB te Scaniji DE.

19

Scania AB dostavila je 12. svibnja 2017. Komisiji svoje pisane primjedbe o dokazima priloženima tom dopisu o činjenicama koje su također odražavale stajališta Scanije CV AB i Scanije DE.

20

Komisija je spornu odluku donijela 27. rujna 2017.

21

U pogledu strukture tržišta kamiona, Komisija je istaknula da se ono odlikuje visokim stupnjem transparentnosti i koncentracije, pri čemu stranke imaju nekoliko prilika godišnje da se sastanu i razgovaraju o situaciji na tom tržištu. Prema Komisijinu mišljenju, stranke su na temelju svih razmjena mogle imati preciznu predodžbu o konkurentskoj situaciji svake od njih.

22

Komisija je istaknula i da stranke, uključujući Scaniju, imaju društva kćeri na važnim nacionalnim tržištima koja djeluju kao distributeri njihovih proizvoda. Ti nacionalni distributeri imaju vlastitu mrežu ovlaštenih trgovaca. Komisija je napomenula da Scania prodaje svoje kamione preko nacionalnih distributera koji su društva kćeri koja su u njezinu stopostotnom vlasništvu u svim državama EGP‑a, osim u [povjerljivo]. Scanijini nacionalni distributeri kamione kupljene od uprave prodavali su ovlaštenim trgovcima koji su društva kćeri u njezinu stopostotnom vlasništvu ili neovisni poduzetnici. Komisija ističe da Scania u Njemačkoj ima [povjerljivo] ovlaštenih trgovaca koji su društva kćeri u njezinu stopostotnu vlasništvu.

23

Što se tiče mehanizma određivanja cijena, Komisija utvrđuje da on sadržava iste faze za sve stranke i općenito počinje u okviru prve faze, kada uprava utvrđuje početni cjenik s bruto cijenama. Usto, prema Komisijinu mišljenju, u okviru druge faze transferne cijene određuju se za prodaju kamiona na različitim nacionalnim tržištima između uprave proizvođačâ i nacionalnih distributera koji su neovisni poduzetnici ili su u stopostotnom vlasništvu uprave. Osim toga, prema Komisijinu mišljenju, u okviru treće faze određuju se cijene koje ovlašteni trgovci plaćaju distributerima te, u okviru četvrte faze, konačna neto cijena koju plaćaju potrošači, a o kojoj su pregovarali ovlašteni trgovci ili sami proizvođači prilikom izravne prodaje ovlaštenim trgovcima ili važnim kupcima.

24

Komisija je utvrdila da, iako se konačna cijena koju plaćaju potrošači može razlikovati, primjerice zbog primjene različitih popusta na različite razine distribucijskog lanca, sve cijene primjenjive u svakoj fazi distribucijskog lanca proizlaze izravno, u slučaju transfernih cijena između uprave i distributera, ili neizravno, u slučaju cijene koju ovlašteni trgovac plaća distributeru ili cijene koju plaća krajnji kupac, iz početne bruto cijene. Prema Komisijinu mišljenju, tako se pokazuje da su početni cjenici s bruto cijenama koje je utvrdila uprava zajednička i temeljna sastavnica izračuna cijena primjenjivih u svakoj fazi nacionalnih distribucijskih lanaca u cijeloj Europi. Komisija je pojasnila da su sve stranke osim [povjerljivo] između 2000. i 2006. sastavile cjenike s bruto cijenama koji sadržavaju usklađene bruto cijene za cijeli EGP.

25

Što se konkretno tiče mehanizma određivanja cijena u Scaniji i sudionika uključenih u to određivanje, Komisija je opisala da Scanijina uprava utvrđuje cjenik s bruto cijenama franko tvornica (Factory Gross Price List, u daljnjem tekstu: FGPL) za sve različite dostupne dijelove kamiona.

26

Svaki Scanijin nacionalni distributer, primjerice Scania DE, pregovara sa Scanijinom upravom o „neto cijeni za distributera” odnosno o cijeni koju distributer plaća upravi za svaki dio na temelju FGPL‑a koji je primio. Neto cijena za distributera navedena je u dokumentu nazvanom „RPU” (iz pojma „Representantuppgift” na švedskom jeziku), koji predstavlja razliku između FGPL‑a i neto cijene za distributera u pogledu popusta. Popuste dodijeljene distributeru utvrđuje [povjerljivo] u Scanijinoj upravi, ali o njima se razgovara i u okviru Odbora za odlučivanje o cijenama. Konačnu odluku o neto cijeni za Scanijina distributera donosi [povjerljivo].

27

Usto, Scanijin nacionalni distributer dostavlja vlastiti cjenik s bruto cijenama, koji uključuje neto cijenu za distributera uvećanu za profitnu maržu, za sve različite dostupne dijelove kamiona Scanijinim ovlaštenim trgovcima na svojem području.

28

Nakon toga, Scanijin ovlašteni trgovac pregovara s distributerom o „neto cijeni za ovlaštenog trgovca” koja se temelji na cjeniku s bruto cijenama za distributera koji je umanjen za znatan popust kojim raspolaže ovlašteni trgovac.

29

Kupci koji kupuju kamione od Scanijinih ovlaštenih trgovaca plaćaju „cijenu za kupce”. „Cijena za kupce” sastoji se od neto cijene za ovlaštenog trgovca uvećane za profitnu maržu za ovlaštenog trgovca i eventualne troškove koji proizlaze iz individualizacije kamiona te umanjene s obzirom na popuste i promocije koji se nude kupcu. Komisija je utvrdila da izmjena cijene u bilo kojoj fazi distribucijskog lanca ima ograničen učinak ili nema učinak na konačnu cijenu koju plaća potrošač.

30

Komisija je utvrdila i da se FGPL primjenjuje na svjetskoj razini, dok se neto cijena za distributera i cjenik s bruto cijenama za distributera primjenjuju na području na kojem distributer posluje. Isto tako, cijena koju je dogovorio ovlašteni trgovac primjenjuje se na području na kojem posluje ovlašteni trgovac.

31

U pogledu utjecaja povećanja cijena na europskoj razini na cijene na nacionalnoj razini, Komisija je napomenula da nacionalni distributeri proizvođačâ, kao što je Scania DE, nisu neovisni u određivanju bruto cijena i cjenika s bruto cijenama i da sve cijene koje se primjenjuju u svakoj fazi distribucijskog lanca do krajnjeg potrošača proizlaze iz paneuropskih cjenika s bruto cijenama koje utvrđuje uprava.

32

Prema Komisijinu mišljenju, iz toga slijedi da povećanje cijena u paneuropskom cjeniku s bruto cijenama, o kojem je odlučeno na razini uprave, određuje kretanje „neto cijene za distributera”, odnosno cijene koju distributer plaća upravi za kupnju kamiona. Stoga, prema Komisijinu mišljenju, povećanje prethodno navedenih bruto cijena o kojem je odlučila uprava utječe i na visinu bruto cijene za distributera, odnosno na cijenu koju ovlašteni trgovac plaća distributeru čak i ako se cijena za krajnjeg potrošača nije nužno izmijenila u istom omjeru ili se uopće nije izmijenila.

33

Komisija je u spornoj odluci utvrdila da je Scania sudjelovala na tajnim sastancima i u kontaktima sa strankama nagodbe na različitim forumima i na različitim razinama koji su se razvijali tijekom vremena, dok su uključeni poduzetnici, ciljevi i predmetni proizvodi ostali isti.

34

Komisija je utvrdila tri razine tajnih kontakata.

35

Kao prvo, Komisija je utvrdila da je tijekom prvih godina počinjenja povrede visoko rukovodstvo stranaka u zabranjenom sporazumu razgovaralo o svojim planovima u području cijena, budućih povećanja bruto cijena, katkad i o kretanju potrošačkih neto cijena, a ponekad se dogovaralo oko povećanja svojih bruto cijena. Komisija je u spornoj odluci tu razinu tajnih kontakata nazvala „razina upravnih tijela” (top management). Komisija je dodala da su se tijekom sastanaka na razini upravnih tijela stranke u zabranjenom sporazumu usto dogovorile o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja modelâ kamiona u skladu s normama emisije Euro 3 do Euro 5 te je u određenim prilikama dogovoreno da se predmetne tehnologije neće uvesti prije određenog datuma. Komisija je utvrdila da su se sastanci na razini upravnih tijela održavali između 1997. i 2004.

36

Kao drugo, Komisija je utvrdila da je srednje rukovodstvo uprave stranaka zabranjenog sporazuma tijekom ograničenog razdoblja i istodobno sa sastancima na razini upravnih tijela održavalo dogovore koji su, osim razmjene tehničkih informacija, uključivali i razmjene informacija o cijenama i povećanju bruto cijena. Komisija je u spornoj odluci tu razinu tajnih kontakata nazvala „niža razina uprave” (lower headquarters level). Komisija je utvrdila da su se sastanci na nižoj razini uprave održavali između 2000. i 2008.

37

Kao treće, Komisija je utvrdila da su nakon uvođenja eura i nakon što su gotovo svi proizvođači kamiona uveli cjenike s bruto cijenama na europskoj ljestvici stranke zabranjenog sporazuma nastavile sustavno usklađivati svoje planove u pogledu budućih cijena posredstvom svojih njemačkih društava kćeri. Komisija je u spornoj odluci tu razinu tajnih kontakata nazvala sastanci „na njemačkoj razini” (German level meetings). Komisija je pojasnila da su se predstavnici njemačkih društava kćeri na isti način kao i tijekom kontakata ostvarenih prvih godina zabranjenog sporazuma dogovarali o budućim povećanjima bruto cijena te o vremenskom usklađivanju i prenošenju troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za kamione srednje težine i teške kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 5 i Euro 6. Izmjenjivali su i druge osjetljive poslovne informacije. Komisija je utvrdila da su se sastanci na njemačkoj razini održavali od 2004.

38

Komisija je smatrala da dokazi u pisanom obliku iz spisa dokazuju da se prethodno navedeni kontakti odnose na:

39

Komisija je istaknula da su stranke sudjelovale u multilateralnim kontaktima na različitim razinama i da su ponekad imale zajedničke kontakte i sastanke na različitim razinama. Prema Komisijinu mišljenju, ti su kontakti međusobno povezani svojim sadržajem, datumom, otvorenim upućivanjem jednih na druge i međusobnom razmjenom dobivenih informacija.

40

Komisija je smatrala da su te aktivnosti činile oblik usklađivanja i suradnje kojim su stranke svjesno zamijenile rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom. Prema Komisijinu mišljenju, predmetno ponašanje ima oblik usklađenog djelovanja ili sporazuma prema kojem konkurentni poduzetnici nisu samostalno određivali komercijalnu politiku koju su namjeravali provoditi na tržištu, nego su zapravo uskladili svoje ponašanje u području cijena izravnim kontaktom te su sudjelovali u usklađenom odgađanju uvođenja tehnologija. Usto, prema mišljenju Komisije, sustavno sudjelovanje u tajnim kontaktima stvorilo je ozračje uzajamnog razumijevanja politike određivanja cijena stranaka.

41

Komisija je istaknula da je Scania redovito sudjelovala na različitim oblicima koluzivnog ponašanja tijekom cijelog trajanja povrede i zaključila je da povreda u kojoj je Scania sudjelovala ima oblik sporazuma i/ili usklađenog djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

42

U pogledu ograničenja tržišnog natjecanja, Komisija je utvrdila da je Scania sudjelovala u tajnim kontaktima opisanima u točki 38. ove presude i da su svi sporazumi i usklađena djelovanja u kojima je sudjelovala imali za cilj ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a.

43

U pogledu jedinstvene i trajne povrede, Komisija je smatrala da sporazumi i/ili usklađena djelovanja između Scanije i stranaka nagodbe predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu obuhvaćenu člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, kao i člankom 53. Sporazuma o EGP‑u za razdoblje od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Prema Komisijinu mišljenju, povreda se sastojala od tajnih dogovora u pogledu cijena i povećanja bruto cijena u EGP‑u za kamione srednje težine i teške kamione te u pogledu vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija za te kamione u skladu sa zahtjevima normi za emisije Euro 3 do Euro 6.

44

Konkretnije, Komisija je smatrala da su stranke u okviru svojih protutržišnih kontakata slijedile zajednički plan koji je imao jedinstveni protutržišni cilj i da je Scania znala ili je trebala znati za opće područje primjene i bitna obilježja mreže tajnih kontakata te je svojim djelovanjem namjeravala pridonijeti zabranjenom sporazumu.

45

Komisija je istaknula i da se jedinstveni protutržišni cilj sastojao od ograničenja tržišnog natjecanja na tržištu kamiona srednje težine i teških kamiona u EGP‑u. Taj je cilj postignut praksama kojima su se smanjile razine strateške neizvjesnosti među strankama u pogledu budućih cijena i povećanja bruto cijena te vremenskog usklađivanja i prenošenja troškova uvođenja kamiona usklađenih sa standardima zaštite okoliša.

46

Kao prvo, Komisija je uputila spornu odluku Scaniji CV AB i Scaniji DE, koje je smatrala izravno odgovornima za povredu u sljedećim razdobljima:

47

Kao drugo, Komisija je također utvrdila da je tijekom razdoblja od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011. Scania AB posjedovala, izravno ili neizravno, sve dionice Scanije CV AB, koja je pak posjedovala, izravno ili neizravno, sve dionice Scanije DE. Stoga je Komisija istaknula da je uputila spornu odluku i sljedećim subjektima koji se smatraju zajednički i solidarno odgovornima kao matična društva:

48

Komisija je utvrdila iznos novčane kazne u visini od 880523000 eura.

49

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. prosinca 2017. žalitelji su pokrenuli postupak za, kao glavno, poništenje sporne odluke i, podredno, za djelomično poništenje te odluke i smanjenje novčanih kazni koje su im izrečene te, u svakom slučaju, za smanjenje tih novčanih kazni, u skladu s člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003.

50

Dopisom od 5. lipnja 2020. žalitelji su zatražili da se određeni podaci iz izvješća o raspravi izostave za javnost. Dopisom od istog dana Komisija je također zatražila da se za javnost izostave određeni podaci iz, među ostalim, izvješća o raspravi i pobijane presude.

51

Slijedom tog potonjeg zahtjeva, Opći je sud u pobijanoj presudi, u pogledu njezine verzije koja nije klasificirana oznakom tajnosti, odlučio anonimizirati imena fizičkih osoba i prikriti imena pravnih osoba koje nisu žalitelji. Odlučio je izostaviti i određene podatke koji se odnose, među ostalim, na mehanizam određivanja cijena u Scaniji te na izračun novčane kazne koja joj je izrečena, pri čemu to izostavljanje ne utječe na razumijevanje verzije presude koja nije klasificirana oznakom tajnosti.

52

U prilog svojoj tužbi žalitelji su istaknuli devet tužbenih razloga.

53

Prvi tužbeni razlog temeljio se na povredi prava obrane, načela dobre uprave i pretpostavke nedužnosti. Drugi tužbeni razlog temeljio se na povredi članka 48. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i članka 27. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1/2003.

54

Treći, četvrti, peti, šesti i sedmi tužbeni razlog u biti su se odnosili na Komisijin zaključak o postojanju jedinstvene i trajne povrede i njezino pripisivanje Scaniji. Konkretno, trećim tužbenim razlogom, žalitelji su istaknuli pogrešnu primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer se smatralo da razmjena informacija na nižoj razini uprave predstavlja povredu tih članaka. Četvrtim tužbenim razlogom istaknuli su povredu obveze obrazlaganja i pogrešnu primjenu tih članaka jer je Komisija smatrala da su žalitelji sklopili sporazum ili usklađeno djelovali u pogledu vremenskog rasporeda uvođenja tehnologija s niskim razinama emisija. Peti tužbeni razlog temeljio se na pogrešnoj primjeni tih članaka jer je Komisija razmjene informacija na njemačkoj razini kvalificirala kao povredu „s obzirom na cilj”. Šestim tužbenim razlogom, oni ističu pogrešnu primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija smatrala da zemljopisni doseg povrede na njemačkoj razini obuhvaća cijelo područje EGP‑a. Sedmi tužbeni razlog temeljio se na pogrešnoj primjeni tih članaka jer je Komisija smatrala da utvrđeno ponašanje predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu i da su žalitelji odgovorni u tom pogledu.

55

Osmi tužbeni razlog temeljio se na pogrešnoj primjeni tih članaka kao i članka 25. Uredbe br. 1/2003 jer je Komisija izrekla novčanu kaznu za ponašanje koje podliježe zastari, pri čemu u svakom slučaju nije uzela u obzir činjenicu da navedeno ponašanje nije bilo trajno. Devetim i posljednjim tužbenim razlogom žalitelji su istaknuli povredu načela proporcionalnosti i načela jednakog postupanja u pogledu iznosa novčane kazne i, u svakom slučaju, potrebu da se iznos novčane kazne smanji na temelju članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003.

56

Opći je sud pobijanom presudom odbio sve tužbene razloge kao neosnovane. U pogledu zahtjeva da on izvršava svoju neograničenu nadležnost, istaknuo je da ništa u prigovorima, argumentima i pravnim i činjeničnim elementima koje su žalitelji istaknuli u okviru svih ispitanih tužbenih razloga ne dopušta zaključak da iznos novčanih kazni izrečenih spornom odlukom treba izmijeniti. Stoga je Opći sud u cijelosti odbio tužbu i žaliteljima naložio snošenje troškova.

57

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. travnja 2022. žalitelji su podnijeli ovu žalbu. Istog su dana, osim toga, od Suda zatražili da u odnosu na javnost osigura jednako povjerljivo postupanje s podacima iz točke 51. ove presude kao što je ono koje je Opći sud dodijelio tim elementima.

58

Aktom od 29. travnja 2022. Komisija je također zatražila povjerljivo postupanje s određenim podacima u odnosu na javnost.

59

Odlukom od 12. srpnja 2022. predsjednik Suda prihvatio je te zahtjeve za povjerljivo postupanje.

60

Žalitelji u žalbi traže od Suda da:

61

Komisija od Suda zahtijeva da:

62

U prilog svojoj žalbi žalitelji ističu četiri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se, u biti, na povredi prava na dobru upravu zajamčenog člankom 41. stavkom 1. Povelje. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Opći sud kvalificirao zemljopisni doseg ponašanja na njemačkoj razini tako kao da obuhvaća cijelo područje EGP‑a. Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelji u biti ističu da je Opći sud povrijedio ta dva potonja članka jer je kao jedinstvenu povredu kvalificirao niz radnji koje obuhvaćaju tri različite razine kontakata. Četvrti žalbeni razlog temelji se na povredi istih članaka kao i članka 25. Uredbe br. 1/2003 jer je Opći sud zadržao novčanu kaznu za ponašanje koje podliježe zastari.

63

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je odbio njihov argument prema kojem je Komisija, time što je donijela odluku o nagodbi i provodila svoju istragu protiv žaliteljâ a da potonju nije povjerila timu različitom od onoga koji je bio zadužen za spis koji je doveo do te odluke, povrijedila članak 41. stavak 1. Povelje.

64

Kao prvo, žalitelji tvrde da Opći sud nije ocijenio je li upravni postupak, koji je pokrenut protiv Scanije nakon donošenja odluke o nagodbi, u skladu s načelom objektivne nepristranosti. Upućuju na razmatranja iz, među ostalim, točaka 129., 147. i 151. pobijane presude, koja se odnose na poštovanje načela nepristranosti u kontekstu „hibridnog” postupka u više faza, kao što je to onaj o kojem je riječ u ovom slučaju. Oni ističu da je donošenje te odluke dodatno opteretilo Komisiju, koja je trebala paziti ne samo na poštovanje takozvanog načela tabula rasa, nego i na svoj dojam nepristranosti. Međutim, iako je u toj točki 151. Opći sud u biti priznao da bi u takvim okolnostima moglo biti opravdano povjeriti spise dvama različitim timovima, iz toga nije izveo dobar pravni zaključak te je razmatrao pitanje nepristranosti samo sa stajališta subjektivne nepristranosti.

65

U tom pogledu oni konkretno primjećuju da je Opći sud u navedenoj točki 151. potvrdio da Scania nije dokazala kako bi činjenica da je iste Komisijine službe uključila u donošenje odluke o nagodbi i sporne odluke „sama po sebi” mogla dokazati neprovođenje nepristranog ispitivanja predmeta u odnosu na njih, kako bi zatim u točki 152. te presude utvrdio da Scania nije dokazala da je Komisija „pokazal[a] pristranost ili osobnu predrasudu u pogledu Scanije […] protivno načelu subjektivne nepristranosti”. Time je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je svoju ocjenu ograničio na „subjektivnu” nepristranost i propustio ispitati pravno različito načelo „objektivne” nepristranosti.

66

Kao drugo, žalitelji tvrde da je, čak i ako bi Sud smatrao da je Opći sud ocijenio to načelo objektivne nepristranosti, ocjena Općeg suda u tom pogledu u svakom slučaju pravno pogrešna. Pobijana presuda ne sadržava nikakvo opravdanje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je Komisija poštovala navedeno načelo objektivne nepristranosti, unatoč okolnosti da su iste Komisijine službe sudjelovale u donošenju odluke o nagodbi i sporne odluke, iako je Opći sud u točki 151. te presude ipak izričito priznao da ta okolnost „otežava osiguravanje da će se ispitivanje činjenica i dokaza u pogledu poduzetnika nakon donošenja odluke o nagodbi provesti u skladu s načelom ‚tabula rasa’”.

67

Međutim, takvo priznavanje dovodi u pitanje Komisijinu nepristranost. U točki 151. pobijane presude Opći je sud također naveo kako je Komisija mogla djelovati kako bi otklonila takvu sumnju, odnosno „[dodjelom] spisa dvama različitim timovima”, tj. time da je u redovni postupak koji je doveo do donošenja sporne odluke uključila drugi tim od onog uključenog u postupak nagodbe. Stoga iz samog rasuđivanja koje je Opći sud prihvatio u toj presudi proizlazi da je Komisija, donošenjem odluke o nagodbi i nastavkom svoje istrage protiv Scanije, oslanjajući se na svoje iste službe, povrijedila članak 41. stavak 1. Povelje. Međutim, Opći sud nije priznao da Komisija nije pružila dovoljna jamstva kako bi otklonila svaku legitimnu sumnju u pogledu svoje objektivne nepristranosti u vođenju tog redovnog postupka, čime je počinio pogrešku koja se tiče prava.

68

Komisija osporava osnovanost te argumentacije.

69

Kao prvo, u pogledu argumentacije žaliteljâ kojom oni prigovaraju Općem sudu da nije ocijenio je li upravni postupak, koji je pokrenut protiv Scanije nakon donošenja odluke o nagodbi, bio u skladu s načelom objektivne nepristranosti, valja podsjetiti na to da je, u skladu sa sudskom praksom Suda, Komisija tijekom upravnog postupka dužna poštovati temeljna prava predmetnih poduzetnika. Na tom temelju načelo nepristranosti, koje je obuhvaćeno pravom na dobru upravu, treba razlikovati od pretpostavke nedužnosti (presuda od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija, C‑883/19 P, EU:C:2023:11, t. 76. i navedena sudska praksa).

70

Pravo na dobru upravu, sadržano u članku 41. Povelje, jamči da svatko ima pravo na to da institucije Europske unije njegove predmete obrađuju nepristrano. Taj zahtjev nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da ta institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (presuda od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija, C‑883/19 P, EU:C:2023:11, t. 77. i navedena sudska praksa).

71

U predmetnom slučaju Opći je sud u točkama 144. do 145. pobijane presude podsjetio na to što podrazumijeva to pravo na dobru upravu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u dvjema prethodnim točkama ove presude.

72

Zatim je u točki 147. pobijane presude odbio Komisijinu argumentaciju prema kojoj se, u okolnostima kao što su one u ovom slučaju, povreda načela nepristranosti treba ocijeniti samo kao eventualna posljedica povrede načela pretpostavke nedužnosti prilikom donošenja odluke o nagodbi te je istaknuo da takva povreda može proizlaziti iz drugih Komisijinih povreda da pruži dovoljna jamstva da se isključi svaka legitimna sumnja, u smislu sudske prakse, u pogledu njezine nepristranosti u vođenju redovnog upravnog postupka.

73

Međutim, Opći je sud u točki 148. navedene presude utvrdio da se ni na temelju jednog od argumenata koje su istaknuli žalitelji ne može utvrditi da Komisija u ovom slučaju tijekom tog postupka nije pružila sva jamstva kako bi isključila svaku legitimnu sumnju u pogledu svoje nepristranosti u ispitivanju predmeta u pogledu Scanije. Taj je zaključak obrazložio analizom tih argumenata u točkama 149. do 164. iste presude.

74

Konkretnije, u točki 151. pobijane presude utvrdio je da sudjelovanje istih službi u donošenju odluke o nagodbi i sporne odluke otežava osiguravanje da će se ispitivanje činjenica i dokaza u pogledu poduzetnika nakon donošenja odluke o nagodbi, „provesti u skladu s [navedenim] načelom tabula rasa” čime bi se mogla opravdati dodjela spisa dvama različitim timovima kako bi se u tom pogledu otklonile dvojbe. Međutim, u točki 152. te presude utvrdio je da žalitelji nisu dokazali da je član Komisije ili službe koja je sudjelovala u donošenju sporne odluke pokazao pristranost ili osobnu predrasudu u pogledu Scanije, osobito zbog toga što je sudjelovao u donošenju odluke o nagodbi, „protivno načelu subjektivne nepristranosti”.

75

U tom pogledu valja podsjetiti, kao prvo, na to da je postupak nagodbe upravni postupak koji predstavlja alternativu redovnom postupku, različit od njega i ima određene posebnosti. Kao drugo, ako dotični poduzetnik odluči da se neće nagoditi, postupak donošenja konačne odluke uređuje se općim odredbama Uredbe br. 773/2004, a ne odredbama kojima se uređuje postupak nagodbe. Kao treće, u pogledu tog redovnog postupka, u okviru kojeg se još trebaju utvrditi odgovornosti, Komisija je obvezana isključivo obaviješću o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te je dužna uzeti u obzir nove elemente koji su joj priopćeni u tom potonjem postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2017., Timab Industries i CFPR/Komisija, C‑411/15 P, EU:C:2017:11, t. 136.).

76

Iz toga proizlazi da se „takozvanim načelom tabula rasa” koje Opći sud spominje u točki 129. pobijane presude, u kojoj su u biti preuzeta razmatranja navedena u prethodnoj točki ove presude, samo odražava utvrđenje prema kojem pretpostavku nedužnosti treba poštovati u pogledu poduzetnika ili poduzetnikâ koji odluče ne nastaviti postupak nagodbe s Komisijom.

77

Iz toga slijedi, s jedne strane, da to tzv. načelo tabula rasa nije bilo ni na koji način relevantno za ocjenu Općeg suda, u predmetu koji se pred njim vodi, poštovanja načela nepristranosti od strane Komisije i, s druge strane i u svakom slučaju, da, suprotno onomu što je smatrao Opći sud, sudjelovanje istih službi u donošenju odluke o nagodbi i sporne odluke nije podrazumijevalo nikakve poteškoće za poštovanje tzv. načela tabula rasa. Naime, promjena tima odgovornog za spis unutar Komisije bila bi protivna načelima dobre uprave i postupanja u razumnom roku upravnog postupka.

78

Međutim, valja utvrditi da Opći sud nije izveo nikakve zaključke iz pogrešnog utvrđenja iz druge rečenice točke 151. pobijane presude, navedenog u točki 74. ove presude, tako da je kritika koju su žalitelji iznijeli protiv njega bespredmetna.

79

Budući da argumentaciju žaliteljâ treba shvatiti na način da oni ističu da je Opći sud trebao smatrati da činjenica da je isti tim bio zadužen za predmet tijekom cijelog „hibridnog” postupka u više faza o kojem je riječ nužno znači da je Komisija povrijedila svoju obvezu objektivne nepristranosti, valja istaknuti da sama činjenica da je isti tim Komisije bio zadužen za različite uzastopne faze istrage koja je dovela do donošenja odluke o nagodbi, a zatim sporne odluke, ne može sama po sebi, bez bilo kojeg drugog objektivnog elementa, stvoriti sumnju u nepristranost te institucije (vidjeti po analogiji presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 56.).

80

Međutim, žalitelji nisu dokazali da su pred Općim sudom istaknuli takve objektivne elemente. Štoviše, ništa u argumentaciji žaliteljâ ne omogućuje utvrđenje da je Opći sud propustio ocijeniti je li Komisija u predmetnom slučaju postupala u skladu s načelom objektivne nepristranosti.

81

Naime, u točki 152. pobijane presude Opći sud smatrao je da žalitelji nisu dokazali da je tim zadužen za spis ili član tog tima izrazio bilo kakvu predrasudu u pogledu Scanije tijekom redovnog postupka i, suprotno onomu što u biti tvrde žalitelji, ta točka 152. nije jedini razlog na kojem se temelji utvrđenje Općeg suda da u ovom slučaju Komisija nije povrijedila načelo dobre uprave niti se na temelju njega može utvrditi da je taj sud u tom kontekstu propustio ocijeniti usklađenost Komisijina postupanja s tim načelom objektivne nepristranosti.

82

Tako iz tumačenja točaka 100. do 104. u vezi s točkama 148. do 164. pobijane presude proizlazi da je Opći sud razmotrio ne samo „subjektivni” dio, nego i „objektivni” dio načela nepristranosti, s obzirom na argumentaciju koju su žalitelji u tom pogledu iznijeli.

83

Kad je osobito riječ o takvoj objektivnoj nepristranosti, Opći je sud najprije u točkama 100. i 101. pobijane presude podsjetio na načela sudske prakse koja uređuju Komisijinu primjenu takozvanog hibridnog postupka i iz toga je u točki 104. te presude zaključio da, suprotno onomu što u biti tvrde žalitelji, primjena „hibridnih” postupaka u okviru primjene članka 101. UFEU‑a, u kojima je donošenje odluke o nagodbi i odluke nakon redovnog postupka vremenski podijeljeno, nije samo po sebi i u svim okolnostima, među ostalim, predstavljalo povredu obveze nepristranosti. Iz toga je u točki 105. navedene presude zaključio da je Komisija imala pravo primijeniti takav hibridni postupak, pod uvjetom da poštuje, među ostalim, tu obvezu, što je zatim ispitao u točki 143. i sljedećim točkama iste presude.

84

U tom je pogledu u točki 145. pobijane presude osobito podsjetio na načela sudske prakse iz točke 70. ove presude i ispitao, u točkama 148. do 164. pobijane presude, argumente koje su žalitelji iznijeli u prilog svojoj tvrdnji prema kojoj im Komisija u ovom slučaju nije pružila sva jamstva kako bi isključila svaku legitimnu sumnju u pogledu svoje nepristranosti u ispitivanju predmeta koji se na njih odnosi.

85

Međutim, time što je u biti istaknuo najprije u točki 104. pobijane presude da se na temelju same Komisijine primjene hibridnog postupka ne može utvrditi da je ta institucija povrijedila svoju obvezu nepristranosti, zatim u točki 149. te presude da, kada u okviru redovnog postupka ispituje dokaze koje su podnijele stranke koje su se odlučile ne nagoditi, Komisija nije ni na koji način vezana činjeničnim utvrđenjima i pravnim kvalifikacijama koje je prihvatila u odluci o nagodbi u pogledu stranaka koje su se odlučile nagoditi i, naposljetku, u točki 159. navedene presude, da žalitelji Komisiji nisu prigovarali da tijekom upravnog postupka koji je doveo do donošenja sporne odluke nije poštovala sva postupovna jamstva povezana s djelotvornim ostvarivanjem njihovih prava obrane, kako su predviđena osobito općim odredbama Uredbe br. 773/2004, Opći je sud barem implicitno, ali nužno razmatrao „objektivni” dio obveze nepristranosti čije se poštovanje nalaže Komisiji. Naime, ti elementi dokazuju da je Opći sud ocijenio jesu li žaliteljima bila dana dovoljna jamstva kako bi se isključila svaka legitimna sumnja u pogledu Komisijine objektivne nepristranosti.

86

Kao drugo, u pogledu argumentacije žaliteljâ kojom oni u biti tvrde da je Opći sud u svakom slučaju pravno pogrešno ocijenio načelo objektivne nepristranosti, valja podsjetiti na to da žalitelji tom argumentacijom prigovaraju, s jedne strane, Općem sudu da nije opravdao svoju ocjenu prema kojoj je Komisija poštovala načelo nepristranosti. Oni se stoga u biti pozivaju na povredu obveze obrazlaganja koju je počinio Opći sud. Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 80. do 85. ove presude, Opći sud pravilno je obrazložio pobijanu presudu u tom pogledu.

87

S druge strane, budući da žalitelji svoj argument temelje na razmatranju iz točke 151. pobijane presude, prema kojem sudjelovanje istih službi Komisije u donošenju odluke o nagodbi i sporne odluke otežava poštovanje tzv. načela tabula rasa, dovoljno je istaknuti da iz točke 77. ove presude proizlazi da je to razmatranje pravno pogrešno.

88

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbiti.

89

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u time što je zemljopisni doseg ponašanja na njemačkoj razini kvalificirao tako kao da obuhvaća cijelo područje EGP‑a. Oni taj žalbeni razlog dijele na četiri dijela.

90

Prvim dijelom drugog žalbenog razloga žalitelji ističu, pozivajući se na točku 421. pobijane presude, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, s jedne strane, time što je zaključio da je radi utvrđivanja zemljopisnog dosega usklađenog djelovanja mogao uzeti u obzir samo doseg dobivenih informacija i, s druge strane, time što u svojoj pravnoj ocjeni nije uzeo u obzir namjeru poduzetnika koji sudjeluju u tom usklađenom djelovanju, što je ipak sastavni element takvog djelovanja.

91

Opći sud se stoga ne može osloniti isključivo na sadržaj i prirodu razmijenjenih informacija kako bi odredio taj zemljopisni doseg. Činjenica da Opći sud nije uzeo u obzir tu „namjeru” pogrešno ga je navela na to da potvrdi da je Scania sudjelovala u razmjenama na njemačkoj razini, koje su bile dio jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, na razini EGP‑a i za cijelo razdoblje povrede, odnosno od 17. siječnja 1997. do 18. siječnja 2011.

92

Komisija osporava tu argumentaciju.

93

U točki 421. pobijane presude Opći sud smatrao je da, na temelju dokaza o zemljopisnom dosegu informacija koje je dostavila Scania DE, a koje je analizirao u točkama 405. do 420. te presude, ocijenjenih zajedno, valja zaključiti da je Scania DE, zahvaljujući sudjelovanju svojih zaposlenika u razmjenama informacija na njemačkoj razini, dobivala informacije čiji je doseg nadilazio njemačko tržište. Na temelju tog utvrđenja, on je odbio šesti tužbeni razlog koji su žalitelji istaknuli pred njim, a koji se temelji na navodnoj povredi članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u jer je Komisija smatrala da zemljopisni doseg povrede na njemačkoj razini obuhvaća cijelo područje EGP‑a. U toj je točki 421. također pojasnio da su ta utvrđenja dovoljna da se odbije taj tužbeni razlog neovisno o tome je li Scania DE pružala i informacije čiji je doseg nadilazio njemačko tržište.

94

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, nego također niza djela ili čak trajnog ponašanja, iako jedan ili više elemenata tog niza djela ili tog trajnog ponašanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu te odredbe. Stoga, ako različite radnje čine „sveobuhvatni plan” jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za te radnje na temelju sudjelovanja u cjelokupnoj povredi (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedena sudska praksa).

95

Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, kako bi utvrdila sudjelovanje poduzetnika u provedbi takve jedinstvene povrede Komisija mora dokazati da je taj poduzetnik vlastitim ponašanjem nastojao pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su drugi poduzetnici planirali ili izvršavali pri ostvarivanju istih ciljeva, ili koje je mogao razumno predvidjeti, te da je bio spreman snositi povezani rizik (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens,C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42. i 60. i navedena sudska praksa).

96

Poduzetnik je stoga mogao izravno sudjelovati u svim protutržišnim ponašanjima koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, u kojem slučaju mu Komisija može pripisati odgovornost za sva ta ponašanja i prema tome za tu povredu u cijelosti. Poduzetnik je također mogao izravno sudjelovati samo u dijelu tih ponašanja, ali pritom biti svjestan svih drugih protutržišnih ponašanja koja planiraju ili izvršavaju drugi sudionici zabranjenog sporazuma pri ispunjavanju istih ciljeva ili ih razumno predvidjeti ili biti spreman snositi povezani rizik. U takvom slučaju Komisija također može pripisati tom poduzetniku odgovornost za sva protutržišna ponašanja koja čine takvu povredu i, slijedom toga, za tu cjelokupnu povredu (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 43.).

97

Iz prethodno navedenog proizlazi da je, kako bi se zaključilo da su predmetne razmjene informacija nadilazile njemačko tržište i da su se odnosile na područje EGP‑a, bilo dovoljno da Opći sud utvrdi da takav zaključak proizlazi iz sadržaja informacija koje je Scania DE dobila od drugih sudionika.

98

Stoga tvrdnja žaliteljâ prema kojoj se Opći sud nije mogao osloniti samo na činjenicu da su se razmjene na njemačkoj razini odnosile na područje EGP‑a kako bi potvrdio njihovo sudjelovanje u povredi proizlazi iz miješanja, s jedne strane, uvjeta potrebnih za utvrđivanje i definiranje dosega jedinstvene i trajne povrede i, s druge strane, uvjeta koje treba ispuniti kako bi se poduzetniku pripisala odgovornost za cijelu takvu povredu.

99

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda dovoljno je da Komisija dokaže da je predmetni poduzetnik sudjelovao na sastancima na kojima su sklapani sporazumi protutržišne prirode a da im se nije očito protivio, kako bi u dovoljnoj mjeri dokazala sudjelovanje tog poduzetnika u zabranjenom sporazumu. Kada je utvrđeno sudjelovanje na takvim sastancima, na navedenom je poduzetniku da istakne indicije kojima se može dokazati da je njegovo sudjelovanje na tim sastancima bilo lišeno svake protutržišne namjere tako da dokaže da je svoje konkurente uputio u to da će na navedenim sastancima sudjelovati s drukčijim ciljevima od njihovih (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 142. i navedenu sudsku praksu).

100

Iz sudske prakse također proizlazi da valja pretpostaviti da, osim ako zainteresirani subjekti ne dokažu suprotno, poduzetnici koji sudjeluju u sporazumu i koji su aktivni na tržištu uzimaju u obzir informacije koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili svoje ponašanje na tom tržištu (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 127. i navedena sudska praksa).

101

Iz te sudske prakse proizlazi da, kada Komisija dokaže da je predmetni poduzetnik sudjelovao na sastancima tijekom kojih su sklopljeni sporazumi protutržišne prirode a da im se nije očito protivio, ta institucija usto ne mora dokazati da je taj poduzetnik imao namjeru sudjelovati u povredi, nego je na tom poduzetniku da podnese dokaze o svojem distanciranju u odnosu na te sporazume i osobito, kao u ovom slučaju, njihov zemljopisni doseg.

102

Stoga je Opći sud, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, zaključio, nakon što je analizirao dokaze koji su mu podneseni na ocjenu, da je Komisija osnovano zaključila da je razmjenom informacija na njemačkoj razini Scania DE dobivala informacije koje imaju doseg koji nadilazi njemačko tržište a da pritom Komisiji nije naložio da usto dokaže da je Scania DE, time što je sudjelovala u tim razmjenama, namjeravala pribaviti te informacije i uzeti ih u obzir kako bi odredila svoje ponašanje.

103

Prvi dio drugog žalbenog razloga stoga valja odbiti kao neosnovan.

104

Drugim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je doseg informacija koje je Scania DE dobila tijekom razmjena na njemačkoj razini nadilazio njemačko tržište.

105

U tom pogledu žalitelji u biti kritiziraju rasuđivanje Općeg suda iz točaka 405. do 414. pobijane presude, u kojima je Opći sud analizirao elemente spisa te je u točki 414. te presude zaključio da, s obzirom na te elemente razmatrane zajedno, valja utvrditi da je doseg informacija koje je Scania DE dobila prilikom razmjena na njemačkoj razini nadilazio njemačko tržište. Oni u biti tvrde da pet razloga iznesenih u tim točkama nisu samo nedostatni kako bi se na odgovarajući način potkrijepio taj zaključak, nego i da su također nedosljedni, odnosno proturječni, iako sudska praksa, kako bi se utvrdilo postojanje povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, zahtijeva da Komisija podnese ozbiljne, precizne i usklađene dokaze.

106

Komisija ističe da tu argumentaciju treba odbiti.

107

Valja primijetiti da drugim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji zapravo žele da Sud ponovno ocijeni činjenice i dokaze a da se pritom ne pozivaju na njihovo iskrivljavanje od strane Općeg suda. Naime, argumentacijom iznesenom u prilog tom drugom dijelu žalitelji se ograničavaju na iznošenje razloga zbog kojih je, prema njihovu mišljenju, Opći sud trebao primijeniti različito tumačenje različitih elemenata navedenih u točkama pobijane presude koje oni navode, te osim toga upućuju na brojne odlomke svoje tužbe pred Općim sudom.

108

Točno je da je pitanje je li Opći sud poštovao pravila u području tereta dokazivanja i izvođenja dokaza u okviru ispitivanja dokaza koje je Komisija navela kako bi potvrdila postojanje povrede pravila prava Unije o tržišnom natjecanju pravno pitanje koje se može istaknuti u okviru žalbe. Međutim, pred Sudom se ne može dovoditi u pitanje ocjena Općeg suda u pogledu dokazne snage dijelova spisa koji su mu podneseni, osim ako je riječ o slučaju nepoštovanja pravila u području tereta dokazivanja i izvođenja dokaza i iskrivljavanja tih dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Komisija/Keramag Keramische Werke i dr., C‑613/13 P, EU:C:2017:49, t. 26. i 27. i navedenu sudsku praksu). Međutim, žalitelji ne iznose nijednu tvrdnju u tom smislu.

109

Prema tome, drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.

110

Trećim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku u dijelu u kojem je implicitno smatrao da je Scania DE imala „namjeru” sudjelovati u razmjeni informacija na njemačkoj razini čiji je doseg obuhvaćao područje EGP‑a.

111

U tom pogledu, time što su uputili na rasuđivanje Općeg suda iz točaka 415. do 420. pobijane presude i kritizirali ga, žalitelji u biti tvrde, s obzirom na to da ocjenu Općeg suda treba smatrati ocjenom namjere Scanije DE da sudjeluje u razmjeni informacija na njemačkoj razini čiji je doseg obuhvaćao područje EGP‑a, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je u točkama 416. i 418. te presude tu ocjenu temeljio na nedovoljnom, nedosljednom i proturječnom obrazloženju i jer u točki 419. navedene presude nije ni u dovoljnoj mjeri ispitao ni razmotrio posebne argumente koje je istaknula Scania ili dokaze koje je ona iznijela, čime je također povrijedio svoju obvezu obrazlaganja. Opći je sud također zanemario sudsku praksu kojom se od Komisije zahtijeva da podnese ozbiljne, precizne i usklađene dokaze kako bi utvrdila povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, pri čemu žalitelji u tom pogledu upućuju na točku 417. iste presude.

112

Usto, tvrde da je Opći sud u točki 420. pobijane presude nezakonito odbacio i nije pravilno uzeo u obzir dokaznu vrijednost izjava pod prisegom koje je Scania podnijela. Prema mišljenju žaliteljâ, budući da ne postoji nikakav izravan dokaz o činjenici da su informacije dobivene na njemačkoj razini proslijeđene Scanijinoj upravi, za izjave osoba koje su izravno uključene u navodno ponašanje ne može se smatrati da imaju „ograničenu dokaznu vrijednost” samo zbog toga što su podnesene nakon relevantnih događaja u svrhu Scanijine obrane tijekom upravnog postupka.

113

Komisija osporava tu argumentaciju.

114

Valja napomenuti da se argumentacija žaliteljâ iznesena u prilog trećem dijelu njihova drugog žalbenog razloga temelji na pretpostavci da je Opći sud u točkama 415. do 420. pobijane presude utvrdio da je Scania DE namjeravala sudjelovati u razmjeni informacija na njemačkoj razini čiji je doseg obuhvaćao područje EGP‑a.

115

Međutim, iz tih točaka, u vezi s točkama 405. do 414. i 421. te presude, proizlazi da je Opći sud u njima samo utvrdio da je Scania DE putem sudjelovanja svojih zaposlenika u razmjenama informacija na njemačkoj razini dobivala informacije čiji doseg nadilazi njemačko tržište. Točke 415. do 420. te presude konkretno se odnose na odbijanje tvrdnje žaliteljâ prema kojoj zaposlenici Scanije DE koji su sudjelovali u razmjenama na njemačkoj razini nikad nisu pretpostavili da se informacije dobivene od predstavnika društava kćeri drugih proizvođača kamiona odnose na europske cijene ili da mogu smanjiti neizvjesnost u pogledu europske cjenovne strategije tih drugih proizvođača.

116

Bez potrebe za utvrđivanjem nastoji li se trećim dijelom drugog žalbenog razloga zapravo dovesti u pitanje ocjena dokaza koju je proveo Opći sud i, prema tome, treba li ga odbaciti kao nedopuštenog u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 108. ove presude, valja ga odbiti kao neosnovanog jer počiva na pretpostavci navedenoj u točki 114. ove presude, koja je pogrešna.

117

Četvrtim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odredio doseg informacija koje je dostavila Scania DE. U tom pogledu žalitelji navode da je zaključak Općeg suda prema kojem je Scania DE putem kontakata na njemačkoj razini dostavila informacije čiji je doseg obuhvaćao cijeli EGP nedovoljno obrazložen i temelji se na neodgovarajućim razlozima. Konkretno, Opći sud počinio je pogrešku u ocjeni značenja dokaza sadržanih u gospodarskim izvješćima koja je sastavio savjetodavni ured za gospodarstvo kada je odbio relevantnost tih izvješća u točkama 439. i 440. pobijane presude.

118

Komisija osporava tu argumentaciju.

119

Kao i u slučaju drugog dijela drugog žalbenog razloga, valja utvrditi da četvrtim dijelom tog žalbenog razloga žalitelji od Suda žele da ponovno ocijeni činjenice i dokaze a da se ne pozivaju na njihovo iskrivljavanje od strane Općeg suda. Prema tome, zbog istih razloga kao što su oni izneseni u pogledu drugog dijela drugog žalbenog razloga, četvrti dio tog žalbenog razloga također valja odbaciti kao nedopušten.

120

Prema tome, drugi žalbeni razlog valja u cijelosti odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

121

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelji ističu da činjenični elementi na temelju kojih je Opći sud smatrao osnovanim Komisijino utvrđenje prema kojem u ovom slučaju postoji jedinstvena povreda ne mogu biti temelj za utvrđenje prema kojem se svakom predmetnom radnjom nastojao postići isti protutržišni cilj i da je stoga bila dio sveobuhvatnog plana s jedinstvenim protutržišnim ciljem ili pridonosila provedbi tog plana. Osim toga, Opći sud nije dao nikakvo obrazloženje u tom pogledu. Slijedom toga, Opći sud pogrešno je kvalificirao kao „jedinstvenu povredu” ponašanja koja su se odvijala na trima različitim razinama kontakata iz točaka 33. do 36. ove presude.

122

Žalitelji taj žalbeni razlog dijele na tri dijela.

123

Prvim dijelom navedenog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je ponašanja na trima razinama kontakata iz točaka 33. do 36. ove presude kvalificirao kao „jedinstvenu povredu” i time što nije naveo zašto činjenični elementi na kojima se temelji ta kvalifikacija opravdavaju tu kvalifikaciju.

124

Tako se u točkama 464. do 469. pobijane presude Opći sud oslonio na određeni broj elemenata kako bi proveo navedenu kvalifikaciju, ali nijedan od njih, promatran zasebno ili zajedno, ne može potkrijepiti zaključak prema kojem te tri razine kontakata čine jedinstvenu povredu. U tom pogledu žalitelji u biti kritiziraju, s jedne strane, činjenicu da se Opći sud oslonio na okolnost da su se predmetni kontakti odnosili na iste proizvode i da ih je vodila ista skupina proizvođača kamiona, kao i na činjenicu da je predmetno ponašanje uključivalo malu skupinu zaposlenika na svakoj razini, čiji je sastav ostao relativno stabilan. S druge strane, žalitelji osporavaju različita utvrđenja Općeg suda prema kojima su navedene tri razine kontakata imale činjenične veze, kao i njegov zaključak prema kojem su niža razina uprave i njemačka razina doprinijele ostvarenju zajedničkog plana.

125

Drugim dijelom svojeg trećeg žalbenog razloga žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da su razmjene informacija koje nisu protutržišne dio jedinstvene povrede. U tom pogledu, pozivajući se na utvrđenja Općeg suda iz točaka 223., 235. i 236. pobijane presude, koja se odnose na tri razmjene informacija koje su se dogodile tijekom 2004. i 2005. i koje su se odvijale na nižoj razini uprave, žalitelji u biti tvrde da je Opći sud te tri razmjene informacija, koje su potpuno legitimne, kvalificirao kao razmjene koje imaju isti protutržišni cilj kao druge različite razmjene koje su se odvijale na različitim razinama. Tako je pogrešno utvrdio da su sve navedene tri razmjene bile dio jedinstvene povrede. U tom pogledu Opći sud nije iznio nikakvo obrazloženje koje objašnjava kako takve legitimne radnje mogu pridonijeti protutržišnom cilju. Opći je sud stoga počinio pogrešku koja se tiče prava time što je razmjene netajnih informacija na nižoj razini uprave okvalificirao kao dio jedinstvene povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

126

Trećim dijelom svojeg trećeg žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da se ponašanjem na njemačkoj razini nastojao postići cilj istovjetan cilju koji se želi postići na razini upravnih tijela i, u mjeri u kojoj je to relevantno, na nižoj razini uprave. Naime, doseg ponašanja na njemačkoj razini nije se proširio na područje EGP‑a. Točka 467. pobijane presude, u kojoj je Opći sud ipak utvrdio da je Komisija osnovano smatrala da je zemljopisni doseg protutržišnih razmjena na njemačkoj razini i na razini upravnih tijela obuhvaćao cijeli EGP, stoga je pogrešna.

127

U tom pogledu žalitelji upućuju na svoj drugi žalbeni razlog, kojim ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je kvalificirao razmjenu informacija na njemačkoj razini kao da ima doseg koji obuhvaća cijeli EGP. Iz te pogreške proizlazi da se ponašanje koje se odnosi na njemačku razinu ne može okarakterizirati ni kao da se njime nastoji postići cilj istovjetan cilju koji se želi postići na razini upravnih tijela i na nižoj razini uprave, pri čemu se pojašnjava da se na potonju odnosi samo razdoblje od 2004. do 2005. godine.

128

Komisija osporava tu argumentaciju.

129

S jedne strane, valja primijetiti da je Opći sud u točki 479. pobijane presude odbio tvrdnju žaliteljâ prema kojoj je Komisija trebala zasebno ocijeniti tri razine tajnih kontakata iz točaka 33. do 36. ove presude, osobito zbog postojanja veza između tih triju razina kontakata, i da je u točki 229. te presude Opći sud utvrdio da žalitelji nisu uspjeli dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja o tim vezama. Konkretnije, u toj točki 229. Opći je sud naveo da se Komisija pozvala na određeni broj elemenata, navedenih u točki 218. navedene presude, koji dokazuju postojanje navedenih veza koje nisu osporene, odnosno na činjenicu da su sudionici bili zaposlenici istih poduzetnika i na činjenicu da postoji vremensko preklapanje između sastanaka održanih na navedenim trima razinama. Međutim, Opći sud temeljio je svoj zaključak prema kojem su iste tri razine međusobno povezane i da nisu djelovale odvojeno i autonomno jedna od druge na svim elementima koje je Komisija uzela u obzir u spornoj odluci.

130

S druge strane, valja utvrditi da se treći žalbeni razlog u cijelosti temelji na pretpostavci prema kojoj svaka pojedinačna radnja za koju Komisija smatra da je dio jedinstvene i trajne povrede mora sama po sebi predstavljati povredu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

131

Kao što je to navedeno u točki 94. ove presude, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, nego također niza djela ili čak trajnog ponašanja, iako jedan ili više elemenata tog niza djela ili tog trajnog ponašanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu te odredbe. Stoga, ako različita ponašanja predmetnih poduzetnika čine „sveobuhvatni plan” jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za ta ponašanja ovisno o sudjelovanju u čitavoj povredi (presuda od 16. lipnja 2022., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija, C‑698/19 P, EU:C:2022:480, t. 59. i navedena sudska praksa).

132

Poduzetnik koji je u takvoj jedinstvenoj i trajnoj povredi sudjelovao vlastitim ponašanjem, obuhvaćenim pojmom „sporazum” ili „usklađeno djelovanje” s protutržišnim ciljem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i usmjerenim na pridonošenje počinjenju povrede u cjelini, tako može biti odgovoran i za ponašanja drugih poduzetnika u okviru te povrede tijekom čitavog razdoblja svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi (presuda od 16. lipnja 2022., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija, C‑698/19 P, EU:C:2022:480, t. 60. i navedena sudska praksa).

133

Međutim, Sud je već pojasnio da, iako se sveukupna ponašanja, pod uvjetima navedenima u dvjema prethodnim točkama ove presude, mogu kvalificirati kao „jedinstvena i trajna povreda”, iz toga se ne može zaključiti da se svako od tih ponašanja mora, samo po sebi i pojedinačno, nužno kvalificirati kao zasebna povreda te odredbe (presuda od 16. lipnja 2022., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija, C‑698/19 P, EU:C:2022:480, t. 64.).

134

Naime, kako bi se utvrdila jedinstvena i trajna povreda, uobičajeno je uzeti u obzir različite veze koje postoje između različitih elemenata od kojih se sastoji razmatrana povreda. Stoga kontakt između poduzetnika koji, razmatran zasebno, ne predstavlja sam po sebi povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a ipak može biti relevantan za dokazivanje postojanja jedinstvene i trajne povrede te odredbe, s obzirom na kontekst u kojem se taj kontakt odvijao. U takvoj situaciji, navedeni je kontakt dio skupa indicija na kojeg se Komisija može legitimno osloniti kako bi utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede navedene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Komisija/Keramag Keramische Werke i dr., C‑613/13 P, EU:C:2017:49, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

135

Stoga iz sudske prakse navedene u točkama 131. do 134. ove presude proizlazi da je, kako bi se utvrdilo postojanje jedinstvene i trajne povrede, dovoljno da Komisija dokaže da su različita ponašanja koja se razmatraju dio „sveobuhvatnog plana”, pri čemu nije potrebno da se svako od tih ponašanja, samo po sebi i zasebno, može kvalificirati kao zasebna povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

136

Stoga, budući da se treći žalbeni razlog temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj je Opći sud, kako bi se moglo utvrditi postojanje takve jedinstvene i trajne povrede, od Komisije trebao zahtijevati da dokaže i da svako od navedenih ponašanja uzeto zasebno predstavlja povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, taj žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

137

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 516. i 532. pobijane presude presudio da osmi tužbeni razlog njihove tužbe za poništenje pred tim sudom, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 25. Uredbe br. 1/2003, treba odbiti jer je ponašanje na razini upravnih tijela bilo dio jedinstvene povrede koja je prestala 18. siječnja 2011., tako da je petogodišnji rok zastare predviđen tim člankom 25. stavkom 1. točkom (b) počeo teći tek od tog datuma i da stoga Komisijina ovlast izricanja novčane kazne nije zastarjela.

138

Žalitelji smatraju da je taj rok zastare zapravo istekao 20. rujna 2010., što je nesumnjivo datum prve Komisijine radnje, u smislu članka 25. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, kojom je prekinut navedeni rok zastare. Međutim, budući da je ponašanje na razini upravnih tijela prestalo 23. rujna 2004., Komisijina ovlast za izricanje novčane kazne na temelju tog ponašanja bila je zastarjela. Osim toga, u slučaju da Sud ukine pobijanu presudu, razmotri tužbu za poništenje pred Općim sudom i odluči poništiti spornu odluku samo djelomično, žalitelji ističu da se posljednje moguće koluzivno ponašanje na nižoj razini uprave dogodilo više od pet godina prije 20. rujna 2010., tako da Komisija više nije bila nadležna izreći novčanu kaznu za to ponašanje u slučaju da ga se smatra dijelom jedinstvene povrede na razini upravnih tijela i na nižoj razini uprave. Budući da prigovor nenadležnosti Sud može istaknuti po službenoj dužnosti, potonji bi trebao smatrati da je u skladu s tim člankom 25. nastupila zastara Komisijine ovlasti izricanja novčane kazne za navedeno ponašanje.

139

Komisija osporava tu argumentaciju.

140

Dovoljno je utvrditi da se četvrti žalbeni razlog temelji na pretpostavci da je Sud ukinuo pobijanu presudu, razmotrio tužbu žalitelja pred Općim sudom i odlučio poništiti dio utvrđenja iz sporne odluke koji se odnosi na postojanje jedinstvene i trajne povrede. Naime, žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio članak 25. Uredbe br. 1/2003 time što je zadržao novčanu kaznu koju je Komisija izrekla u toj odluci, iako je protutržišno ponašanje na razini upravnih tijela prestalo 23. rujna 2004. i stoga je u odnosu na to ponašanje nastupila zastara te ono više nije moglo biti predmet novčane kazne, s obzirom na to da je Komisija prvu radnju u smislu tog članka 25. stavka 3. poduzela 20. rujna 2010.

141

Međutim, budući da su prva tri žalbena razloga odbijena, valja smatrati da je prihvaćen zaključak Komisije, a zatim Općeg suda, prema kojem predmetni zabranjeni sporazum predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu koja je obuhvaćala cijelo područje EGP‑a i koja je trajala do 18. siječnja 2011. U tim okolnostima, uzimajući u obzir datum Komisijine prve radnje u smislu navedenog članka 25. stavka 3., ne može se smatrati da je na taj dan, 18. siječnja 2011., nastupila zastara Komisijine ovlasti izricanja novčane kazne.

142

Slijedom toga, četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

143

Budući da nijedan žalbeni razlog nije prihvaćen, žalbu treba u cijelosti odbaciti kao djelomično nedopuštenu i odbiti kao djelomično bespredmetnu i djelomično neosnovanu.

144

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

145

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

146

Budući da u ovom slučaju Scania AB, Scania CV AB i Scania Deutschland GmbH nisu uspjele u postupku i da je Komisija zatražila da im se naloži snošenje troškova, valja im naložiti da, osim vlastitih troškova, snose i Komisijine troškove.

Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) proglašava i presuđuje: